MEĐUNARODNO JAVNO PRAVO II Prof. dr Džemal Najetović

MEĐUNARODNO JAVNO PRAVO II Prof. dr Džemal Najetović
- predavanja - Prof. dr Džemal Najetović

OBJEKTI U MEĐUNARODNOM PRAVU A. DRŽAVNO PODRUČJE
61. PROSTOR DRŽAVNOGA PODRUČJA. TERITORIJALNA SUVERENOST DRŽAVE Bibliografija: J.H.W. VERZIJE,: International Law in Historical Perspective, Vol.III, Leyden 1979, pp.297ff.; Malcolm N. SHAW: "Territory in International Law", Netherlands Yearbook of International Law 1982, pp.61ff; Julio A. BARBERIS: "El territorio del Estado", Cursos Euromediterraneos Bancaja de Derecho Internacional 2000, Valencia, Volumen IV, pp ; NGUYEN QUOC DINH: Droit International public, Patrick Daillier et Alain Pellet, 7e edition, Paris 2002, pp Već smo naglasili da je državni teritorij, tj. državno područje, bitan kriterij za procjenu nastanka neke države, i bitan element njezina postojanja. Ne može biti države bez teritorija i bez stanovništva podvrgnutih organiziranoj političkoj vlasti koja tu državu čini suverenom (supra, §30, pod 2). Inače, državni teritorij ne mora biti velik. On po opsegu može biti vrlo malen, kao što je to slučaj s Državom Vatikanskoga Grada, Kneževinom Monako, Republikom San Marino, Kneževinom Liechtenstein ili otočnom državom Nauru u jugozapadnom Pacifiku. Državno područje obuhvaća kopnene prostore koji se nalaze u državnim granicama, uključivši rijeke i jezera te otoke. Područje obalne države obuhvaća još i njezine unutrašnje morske vode, arhipelaške vode tzv. "oceanskih arhipelaških država", te njezino teritorijalno more.

Državno područje nije dvodimenzionalni prostor i ne obuhvaća samo "površinu" kopna i mora. Ono obuhvaća i podzemlje, uključivši podzemlje morskoga dna, kao i zračni prostor iznad cjelokupnog kopnenog i morskoga područja države. Ipak se svi ti dijelovi državnoga područja ne mogu označiti "državnim teritorijem". Zračni prostor prije je prostor negoli "teritorij" u doslovnom smislu te riječi. Uz to, morski i zračni prostori su akcespriji kopna. Oni ne mogu za sebe biti predmetom stjecanja i otuđenja, ako se ne stekne i ne otuđi odgovarajući prostor kopna. Suverenost države ne očituje se sasvim jednako na njezinu kopnenom, morskom i u zračnom prostoru. Ovdje će se raspravljati o očitovanju te suverenosti ponajprije na kopnenom području države. O vlasti države u njezinu morskom i zračnom prostoru raspravljat će se u sljedećim odjeljcima. Geografski položaj država veoma je raznolik. Sve se države najprije mogu grubo podijeliti na one obalne i neobalne (bez morske obale). Ali i neobalne države imaju pravo pristupa moru preko luka susjednih država. Njihovi su brodovi na otvorenom moru, ali i u stranim lukama, izjednačeni sa svim drugim brodovima. Neke obalne države sastoje se isključivo od otočja i arhipelaga. To su, između ostalih: Ujedinjeno Kraljevstvo, Irska, Japan, Novi Zeland i brojne druge, uz tzv. "oceanske arhipelaške države" od kojih su najznačajnije Indonezija i Filipini. Neke obalne države imaju otočne arhipelage u produžetku svoga kopnenoga teritorija poput Hrvatske ili Grčke, ili veoma udaljena otočja poput Havaja (jedne od saveznih država Sjedinjenih Država) ili otočja Galapagos na Pacifiku koje pripada Ekvadoru.

Neke su neobalne države potpuno okružene područjem samo jedne susjedne države i čine "enklavu" u njezinu području. To su Država Vatikanskoga Grada, San Marino i Lesoto. Ali ni samo kopneno područje svake od država ne čini cjelinu. Savezna država Aljaska odvojena je od ostatka Sjedinjenih Država područjem Kanade. Kalinjingradska oblast odvojena je od ostatka Ruske Federacije područjem Latvije, Litve i Bjelorusije. I južni dio Hrvatske odvojen je od njezina ostatka Neumom koji čini izlaz Bosne i Hercegovine na more. Nekoć je i Istočni Pakistan bio odvojen od Zapadnoga Pakistana prostorom Indijske unije, sve dok u nije proglasio neovisnost pod imenom Bangladeš. Nekoć su bili brojniji primjeri država koje su imale malene dijelove svoga područja potpuno okružene područjem susjedne države (enklave). U svim gornjim slučajevima, odnosne države moraju urediti pitanja prolaska i ostala pitanja susjedstva. Neki pisci koji su skloni fikcijama u pravu, smatraju dijelovima državnoga područja i neke objekte koji se nalaze izvan njezinih granica. Time se dolazi do fikcije da područje države čine i zgrade njezinih diplomatskih misija u inozemstvu, ali i njezini brodovi i zrakoplovi kada se nalaze u plovidbi ili preletu nad otvorenim more. Ispravnije je smatrati da ti objekti potpadaju pod vlast države u pitanju, a ne da čine njezino državno područje. Osim prostora otvorenoga mora i Međunarodne zone morskoga dna i podzemlja, gotovo svi ostali prostori na našemu planetu podijeljeni su na područja suverenih država. Uz to, u svojim prostorima vanjskoga morskog pojasa, te epikontinentalnoga i gospodarskog pojasa, obalna država ima neka prava nadzora, "suverena prava" i jurisdikciju, ali ne uživa potpunu suverenost. Za razliku od unutrašnjih voda i teritorijalnog mora, to nisu dijelovi područja odnosnih obalnih država.

U prošlosti je bilo iznimaka kada su na nekome području vlast vršile dvije države (koimperij ili kondominij). Od značajnijih takvih primjera mogu se navesti kondominij Egipta i Britanije nad Sudanom ( ); ili kondominij Britanije i Francuske nad Novim Hebridima ( ) koji su danas neovisna država pod imenom Vanuatu. Od slučajeva koji su se do danas održali tu spadaju otoci na Pacifiku Canton i Edenburv, važni za zračni promet, nad kojima od "zajedničku kontrolu" vrše Britanija i Sjedinjene Države. Državno područje je prostor na kojemu država vrši svoju vrhovnu vlast i do granica kojega ta vlast dopire. Ono je objekt međunarodnoga prava jer svaka država prema tome pravu uživa tzv. "teritorijalnu suverenost" (teritorijalno vrhovništvo). Pod teritorijalnom suverenošću države može se smatrati skup nadležnosti koje ona uz pomoć svojih organa vrši na svome državnom području. U arbitražnoj presudi iz u parnici 'Otok Palmas (Nizozemska /Sjedinjene Države), arbitar Max Huber istaknuo je: "Suverenost u odnosima između država znači neovisnost. Neovisnost u odnosu na neki dio globusa jeste pravo vršenja na tome prostoru funkcija države uz isključenje bilo koje druge država. Razvitak unutarnje organizacije država u nekoliko posljednjih stoljeća, i kao posljedica toga, razvitak međunarodnoga prava, ustanovili su to načelo isključive nadležnosti države u odnosu na njezino vlastito područje, na način da je ono postalo polazište za rješavanje većine pitanja koja se tiču međunarodnih odnosa..." (RIAA, vol.II, p.838). Uz znatne rezerve i uz brojne izuzetke može se, dakle, zaključiti da svaka država uživa na svome državnom području punoću (sveobuhvatnost) i isključivost svoje vlasti. Ali su punoća i isključivost te vlasti ograničene nekim pravilima općega međunarodnoga prava. Temeljno je pravilo da tu vlast niti jedna država ne smije na svojemu području vršiti na štetu punoće i isključivosti vlasti koju bilo koja druga država uživa na svome državnom području.

Uz to, države se irputem ugovora mogu odreći od uživanja nekih od njihovih prava glede njihova državnoga područja ili ih ograničiti. Arbitražni tribunal u presudi iz u parnici Jezero Lanoux (Francuska/Španjolska), istaknuo je: "Teritorijalna suverenost očituje se kao pretpostavka. Ona mora uzmaknuti pred svim međunarodnim obvezama bilo koji im je izvor, ali ona uzmiče samo pred njima" (RIAA, Vol.XII, p.301). Međunarodni sud u presudi iz o Krfskom tjesnacu (Britanija/Albanija), upozorio je na: "...obvezu svih država da svjesno ne dopuste korištenje njihova teritorija za čine suprotne pravima drugih država" (p.22). U toj presudi istaknuto je da: "...Između neovisnih država, poštivanje teritorijalne suverenosti jeste jedna od bitnih osnova međunarodnih odnosa..." (p.35). Premda se one isprepliću, pokušat ćemo napose izložiti značajke punoće, te potom značajke isključivosti državne vlasti. Najprije o punoći vlasti koju država uživa u okviru svoje teritorijalne suverenosti. Na svome području država vrši sve funkcije državne vlasti. Na njemu se primjenjuje njezin ustavni poredak sa svim njegovim naknadnim izmjenama. Za to područje država donosi zakone i druge propise, organizira svoju upravu, sudbenu i lokalnu vlast. Glede vršenja funkcija državne vlasti državni teritorij ima ulogu pretpostavke. Osim ukoliko se dokaže suprotno, pretpostavlja se da je pravno valjan svaki državni akt namijenjen da djeluje na području te države. I mada je ta državna vlast diskrecijska, ona nije arbitrarna i ne smije se zloupotrebljavati. Država, dakle, smije slobodno donositi svoje zakone, ali time ne smije škoditi međunarodnoj zajednici, a naročito ne pravima susjednih država.

Sve veće potrebe za djelotvornom zaštitom okoliša na našem planetu, uključivši zrak, vodu, tlo, floru i faunu, sve više prerastaju u sasvim određene dužnosti svih država prema općemu međunarodnom pravu. "Kršenje neke obveze ustanovljene po međunarodnom pravu glede zaštite okoliša, povlači međunarodnu odgovornost države; ta odgovornost ima za posljedicu dužnost povrata u prijašnje stanje ili plaćanja odštete." (Članak 1(1). rezolucije Instituta za međunarodno pravo iz o odgovornosti u međunarodnom pravu u slučaju štete nanesene okolišu). Te dužnosti u znatnoj mjeri sužavaju punoću teritorijalne suverenosti svih država svijeta. Dužnost poštivanja nekih temeljnih ljudskih prava koja su prerasla u imperativne norme općega međunarodnog prava (jus cogens), također sužava punoću te vlasti. Ta dužnost ne obuhvaća samo poštivanje prava stranaca i osoba bez državljanstva, nego i prava vlastitih građana. Brojne su države uz to preuzele dalekosežne ugovorne obveze, osobito glede postupka ispitivanja i presuđivanja o tužbama osoba na njihovu području u slučaju kršenja ljudskih prava. Temeljem ugovora, u najvećoj su mjeri punoću svoje teritorijalne suverenosti suzile države članice Europske unije. One su na zajednička tijela Unije prenijele značajne ovlasti koje tradicionalno spadaju u isključivu nadležnost svake suverene države. U najnovije doba te se ovlasti odnose i na monetarnu suverenost, propise o useljavanju stranaca, i dr. Slično je s državama članicama Sjeveroatlantskog saveza glede njihove obrane. Država ima pod svojom sudbenošću (jurisdikcijom) sve fizičke i pravne osobe koje se nalaze i koje djeluju na njezinu području. To se odnosi na njezine državljane, na osobe bez državljanstva, i uz neke izuzetke i na strance. Dakle, sve osobe i stvari koje se nalaze ili koje uđu na područje neke države, ipso facto se podvrgavaju njezinoj suverenosti. Na području neke države niti jedna druga država ne može obnašati svoju vlast. O tome ćemo raspravljati u produžetku.

Ali opće međunarodno pravo ograničuje državu u vršenju njezine isključive vlasti na njezinu području, glede osoba koje po tome pravu uživaju privilegije i imunitete, poput stranih državnih glavara i diplomatskih agenata. Neka slična ograničenja ili izuzeci mogu se predvidjeti i ugovorom. Uz teritorijalnu, država vrši i tzv. personalnu suverenost (vrhovništvo), ali samo nad svojim državljanima kada se nalaze u drugoj državi. Tu svoju personalnu suverenost nad svojim građanima ona smije vršiti bez štete po teritorijalnu suverenost bilo koje druge države. Personalna suverenost tu, dakle, uzmiče pred teritorijalnom. Načelo isključivosti. Na svojemu području država vrši vlast uz isključenje vlasti svake druge države. Kako smo upravo naveli, niti jedna druga država ne smije na državnom području koje nije njezino, vršiti čine prisile prema osobama ili stvarima (npr. uhićenja, provođenje istrage, izvršenje sudskih presuda, mjere izvršenja presuda, i sl.),-pa čak kada su u pitanju njezini vlastiti državljani. To je i posljedica načela suverene jednakosti svih država. U presudi Lotus iz 1927, Stalni sud međunarodne pravde načelno je istaknuo: "...prvo je i osnovno ograničenje koje međunarodno pravo nameće državi, da - osim ako postoji pravilo koje dopušta suprotno - ona ne smije, ni u kojemu obliku, vršiti vlast na području druge države. U tome smislu sudbenost je svakako teritorijalna; država ju ne može vršiti izvan svoga područja, osim na temelju nekoga pravila koje to dopušta a koje je izvedeno iz međunarodnoga običaja ili iz neke konvencije." (SeriesA, No.10, p.18). Načelo isključive teritorijalne suverenosti daje pravo svakoj državi da se suprotstavi djelatnostima drugih država na njezinu području. U navedenoj presudi iz o Krfskom tjesnacu Međunarodni je sud osudio kao nedopuštenu intervenciju, nasilnu akciju čišćenja minskoga polja i prikupljanja dokaza protiv Albanije, koju su britanski brodovi poduzeli u njezinu teritorijalnom moru. To se dogodilo nakon što su britanski ratni brodovi tamo naišli na mine i pretrpjeli ljudske i materijalne gubitke (p.35).

U presudi iz o Diplomatskom i konzularnom osoblju Sjedinjenih Država u Teheranu, nakon što je izrazio razumijevanje "za frustraciju" te zemlje zbog sudbine svojih građana i unatoč dvjema rezolucijama Vijeća sigurnosti, te rješenju samoga Suda o privremenim mjerama, koje je sve iranska vlast ignorirala, "...Sud ne može propustiti a da ne izrazi svoju zabrinutost zbog američkoga upada u Iran..." (p.43) (koji je tamo doživjeo neuspjeh). Ali temeljem ugovora o vojnom savezu (npr. Sjeverno-atlantskom paktu), neka država može iz svoje sudbenosti isključiti pripadnike stranih oružanih snaga koje su stacionirane na njezinu području uz njezino odobrenje. I oružane snage Ujedinjenih nacija za održanje mira upućuju se i stacioniraju temeljem dvostranoga ugovora države domaćina i svjetske organizacije. Kaznenu sudbenost nad njihovim pripadnicima u načelu vrši država koja je tamo uputila svoj kontingent. Napokon, od načela isključivosti teritorijalne suverenosti države može se odstupiti i nekom rezolucijom Vijeća sigurnosti UN, ako je usvojena temeljem Glave VII. Povelje. Statut Međunarodnoga kaznenog tribunala za bivšu Jugoslaviju, kojega je Vijeće sigurnosti usvojilo na temelju Glave VII. Povelje, predviđa u članku 29(2). sljedeće: "Države će bez nepotrebnog odgađanja udovoljiti svakom zahtjevu za pomoć ili nalogu izdatom od sudbenoga vijeća, uključujući, ali ne ograničujući se na: (a) identifikaciju i utvrđivanje boravišta osoba; (b) uzimanje svjedočenja i pronalaženje dokaza; (c) pribavljanje dokumenata; (d) uhićenje ili zatočenje osoba; (e) premještaj osuđenika ili izručenje Međunarodnom tribunalu." U ovome izlaganju nastojali smo prikazati neka načela najopćenitije naravi glede teritorijalne suverenosti država. Detaljniji propisi o tome izlažu se u drugim odgovarajućim odjeljcima ove knjige. Ali izlaganje svih takvih propisa prelazi obujam ovoga udžbenika.

Međudržavne služnosti
Međudržavne služnosti. Pod tim pojmom mogu se podrazumijevati posebna ograničenja teritorijalne suverenosti neke države nametnuta ugovorima. Služnosti su po pravilu uvijek vezane za određeni dio područja neke države, a ne za čitavo državno područje. Nema služnosti koje nisu vezane za teritorij (in rem), i nema ih koje nisu u korist drugih država. One mogu biti u korist neke određene države (druge stranke dvostranoga ugovora), ili skupine drugih država, ili u korist svih država. Stoga se i nazivaju "međudržavnim služnostima". Služnosti se najčešće sastoje u nečinjenju ili trpljenju nečega na dijelu vlastitoga područja. Može se npr. raditi o dužnosti trpljenja prolaska trupa susjedne ili druge države, o dužnosti neutvrđivanja ili demilitarizacije nekoga graničnog mjesta, o davanju susjednoj državi prava da izgradi željezničku prugu ili cestu preko dijela njezina područja, ili da koristi dio njezine obale, morske luke ili neku rijeku u određene svrhe. Neki pisci smatraju da, za razliku od unutarnjega, međunarodno pravo dopušta i služnosti na neko činjenje, poput opskrbe vodom ili električnom energijom susjednoga područja druge države. Ali međunarodna arbitražna i sudska praksa do sada nisu prihvatile argumente nekih od parničnih stranaka o postojanju služnosti u međunarodnomu pravu. U parnici o Obalnom ribolovu na Sjevernom Atlantiku iz 1910, Stalni arbitražni sud odbacio je tvrdnju Sjedinjenih Država da neka ribolovna prava koja im je Britanija bila podijelila u kanadskim vodama u 1818, čine služnost (RIAA, vol.XI, p.167). U parnici Wimbledon iz 1923, tvrdilo se da pravo prolaska Kielskim kanalom (v. infra, §78, pod 4), čini međudržavnu služnost. Svi suci Stalnoga suda međunarodne pravde, osim njemačkoga suca Schiickinga, to nisu prihvatili (Series A, No. 1, p.43).

U presudi iz o Pravu prolaska kroz indijsko područje, Međunarodni sud je bio priznao postojanje lokalnoga običajnog pravila o prolasku portugalskih civila, civilnih dužnosnika i dobara između negdašnjega portugalskog obalnoga posjeda Đamao i dviju portugalskih enklava unutar indijskoga teritorija. Ali je Sud odbio priznati da to isto pravo postoji glede portugalskih oružanih snaga, naoružanih redarstvenika, oružja i strjeljiva. To djelomično pravo prolaska Sud nije okvalificirao služnošću u korist Portugala, a sudac Moreno Quintana u svome odvojenom mišljenju to je izričito odbio (p.90). Većina se modernih pisaca slaže u tome da je institut međudržavnih služnosti, koji vuče korijene iz rimskoga privatnog prava, u međunarodnom pravu nepotreban. Ono što neki nazivaju služnostima nije drugo nego ugovorne obveze vezane za dio područja jedne od stranaka. Novim zajedničkim sporazumom te stranke mogu te obveze u svakom kasnijem trenutku mijenjati ili dokidati. Isto tako nije dokazano da sve te služnosti prelaze putem sukcesije na državu sljednicu, ako dio područja opterećen služnošću postane njezinim teritorijem (npr. pravo prolaska trupa). Takve ugovorne obveze prelaze na novu državu sljednicu jedino ako su prerasle u novi objektivni režim, poput npr. dužnosti držanja Aalandskih otoka demilitariziranima (v. supra, §20, pod c). Uz gornje, neki ugledni pisci opravdano upozoravaju da se izraz "služnosti" u praksi koristi za međusobno različite pojave i da time gubi pravničku specifičnost, pa time stvara i nepotrebnu konfuziju pojmova. Ne može ga se niti definirati prema kriterijima iz privatnoga prava koje je pretjerano vezano za pojam vlasništva, a niti primijeniti na jednostavna stanja podjele vršenja nadležnosti između država.

62. DRŽAVNE GRANICE Bibliografija: Charles De VISSCHER: Problemes de confins en droit International public, Paris 1969, 200 pages; Charles EOUSSEAU: Droit International public, tome III, Paris 1977, pp ; Socie'te' francaise pour le droit international, Colloque de Poitiers: La frontiere, Paris 1980, 304 pages; Vladimir IBLER: "Državna granica na moru između Republike Hrvatske i Republike Slovenije", ZPFZ1994, br.5-6, str ; V.D. DEGAN: "The OAU Charter and Settlement of Territorial Disputes", JRMP 1970, br.2-3, str ; "Neka pravna pitanja utvrđivanja granica sa Slovenijom", ZPFR 1995, str.1-13; Vladimir IBLER: Međunarodno pravo mora i Hrvatska, Zagreb 2001, str 1. O međudržavnim granicama. Kao što ni područje (teritorij) države ne čini samo površinu njezina kopnenog i morskoga prostora, nego zahvaća njihovo podzemlje i zračni prostor, tako niti državna granica nije jednodimenzionalna "crta". S obzirom da se spušta u dubinu, te razgraničuje zračni prostor između država, ona ima i drugu dimenziju. Ipak se u brojnim međunarodnim instrumentima i u znanstvenim raspravama gotovo redovito spominje "granična crta", time da se druga dimenzija te "plohe" podrazumijeva. Arbitražni tribunal u presudi o Morskoj granici (Gvineja Bisao/Senegal) iz naveo je: "Međunarodna granica jeste crta ustanovljena povezivanjem najizbočenijih točaka oblasti prostorne važnosti normi pravnoga poretka neke države." Granica neke države čini "crtu" koja ju na kopnu dijeli od područja njoj susjednih država. Na moru je to vanjska granica teritorijalnoga mora odnosne države. Ta crta može razgraničiti prostore teritorijalnoga mora između dviju susjednih obalnih država, ili je to krajnja granica državnoga područja na koju se mogu nadovezati vanjski morski pojas i gospodarski pojas ukoliko ih je obalna država proglasila. U tome slučaju na njih se nadovezuje prostor otvorenoga mora.

Crta razgraničenja tih pojaseva kao i epikontinentalnoga pojasa između susjednih obalnih država, ili crta koja te pojaseve dijeli od otvorenoga mora ili Međunarodne zone morskoga dna i podzemlja, nije državna granica. To stoga što obalna država u tim prostorima ne uživa potpunu suverenost i oni nisu dijelovi njezina državnog područja. Vidi pojedinosti, infra, §§ Državne granice često se dijele na "prirodne" i na "umjetne" (vještačke). Prirodna se granica upire na neki prirodni oblik tla, poput rijeke ili planinskoga masiva. Ali usvajanje neke prirodne granice najčešće u praksi dovodi do problema. Ukoliko ona nije obilježena na terenu, takva priroda granica može biti uzrokom ozbiljnih budućih sporova. Brojni međudržavni sporovi te vrste bili su riješeni mnogo godina nakon usvajanja takve granice nekom međunarodnim .sudskom ili arbitražnom presudom. Tek su tim presudama te crte bile konačno utvrđene. Najprije o tzv. "graničnim rijekama". Ako neka neplovna rijeka dijeli područja dviju država, njihova granica po pravilu slijedi crtu sredine između obala te rijeke. Ako takva rijeka ima više rukavaca (kanala), najčešće se usvaja crta sredine glavnoga rukavca. Kod plovnih rijeka za graničnu crtu može se usvojiti thalmeg. To je crta koja neprekinuto spaja najdublje točke u koritu te rijeke, odnosno u koritu njezina glavnog plovnoga rukavca. Thalvueg omogućuje obima pribrežnim državama plovidbu na rijeci. Kod niskoga vodostaja, kada se na rijeci pojavljuju brojne ade (riječni otoci), thaliveg ima tu prednost što se uvijek pouzdano zna koji od tih privremenih otočića pripada kojoj od susjednih država. U bio je izbio incident koji je prerastao u ozbiljan oružani sukob između bivšega Sovjetskog Saveza i Kine na graničnoj rijeci Usuri na azijskom Dalekom istoku, i to upravo stoga što su obje države htjele zauzeti te ade.

Ako granična rijeka mijenja svoj tok postupno, time što se jedna od njezinih obala djelomično potapa, a njoj se suprotna obala riječnim nanosima širi, i ako se ugovorom drukčije ne odredi, državna granica se pomiče s crtom sredine ili s thalivegom njezina glavnoga rukavca. Ali ukoliko takva rijeka naglo napusti prijašnje korito i stvori novo, granica ostaje tamo gdje je bila, osim ako se ugovorom unaprijed ili naknadno odredi drukčije. Kada pri ušću u more granična rijeka čini estuarij (deltu), granična crta se određuje prema pravilima koja vrijede za morske zaljeve (v. infra, §68). Izuzetan je slučaj da graničila crta slijedi jednu od obala granične rijeke, time da čitav riječni prostor čini područje susjedne države. To je bio slučaj na iranskoj obali granične rijeke Šat-el-Arab s Irakom. Po Ugovoru o granicama i Protokolu iz između Irana i Iraka, granica Irana je završavala na obalnoj crti niske vode te rijeke. Novim ugovorom između dviju država iz o međunarodnim granicama i dobrom susjedstvu, obostrano je kao nova granica bila prihvaćena crta thalivega na glavnome rukavcu te rijeke. Ali nakon što je u Iranu bio zbačen šah Reza Pahlavi koji je bio ishodio taj ugovor povoljan za Iran, Irak je tu novu granicu pokušao osporiti. Zbog toga je u bio izbio iračko-iranski rat. Ipak, nakon prestanka toga rata u 1988, irački predsjednik Sadam Husein u kolovozu prihvatio je i potvrdio granicu iz 1975. Ukoliko dvije susjedne države izgrade preko granične rijeke most, one svoju granicu najčešće određuju na sredini toga mosta, i to neovisno od granice na samoj rijeci. U granična jezera koja razdvajaju dvije (ili tri) susjedne države spada i Kaspijsko jezero, koje neki nazivaju morem. U pravnomu smislu ono je jezero stoga što nije u plovnoj vezi s ostalim morima i oceanima. Gotovo bez izuzetka sve "pribrežne" države na graničnim jezerima ugovaraju graničnu crtu kojom dijele čitav njihov prostor, počev od njihovih kopnenih granica na obali jezera. Takva granična crta može, ali ne mora, slijediti crtu sredine računajući od obale svake od tih država. Svaka od njih vrši isključivu vlast u svome dijelu jezera, a sloboda ribolova za građane susjednih pribrežnih država vrijedi jedino ako se posebno ugovori. U tome, dakle, nema analogije s razgraničenjima morskih prostora.

Suprotan je režim kroz jedno razdoblje vladao Bodenskim jezerom (jezerom Constance) na kojemu obale imaju Njemačka, Švicarska i manjim dijelom Austrija. Od 19. stoljeća na njemu je vladao kondominij (koeimperij) svih pribrežnih država, uz slobodu ribolova za sve građane tih zemalja. Ali su u 20. stoljeću pribrežne države i to jezero među sobom razgraničile. Osobito je važno precizno utvrditi graničnu crtu u ugovoru, kada su dvije susjedne države odijeljene planinskim masivom ili lancem planina. Ta crta može povezivati vrhove planina, ili slijediti njihove grebene. Ali umjesto toga, ona se može zacrtati tako da slijedi glavno ili lokalno razvode (vodomeđu). Granica se tada povlači na način da odjeljuje slivove svih rijeka, rječica i potoka koje se ulijevaju u dvije veće rijeke ili u dva mora. Takva granica ponekad bolje služi potrebama lokalnoga stanovništva u graničnom prostoru od granice koja bi slijedila vrhove planina ili grebene. Čini se da su osmanske vlasti odijelile historijsku Hercegovinu od Bosanskoga pašaluka vodomeđom između rijeka jadranskoga i crnomorskog sliva. Iz gornjega proizlazi da je kod tzv. "prirodnih granica" napose važno da se sklopi precizan ugovor o razgraničenju sa zemljovidom velikih razmjera kao dijelom takvoga ugovora, te da se potom granica obilježi na terenu. Umjetne granice povlačile su se u doba kolonijalizma i u kasnijim razdobljima na neistraženim i slabo naseljenim pustinjskim ili drugim područjima. Umjetna granica je imaginarna geometrijska ravna crta koja slijedi neki geografski meridijan ili paralelu, ili je to dugačka ravna crta povučena na drugi način. I takvu je granicu nužno naknadno obilježiti na terenu, napose ako se granično područje naknadno naseli i ako na njemu niknu naselja i gradovi.

Takva je najvećim dijelom granica Kanade sa Sjedinjenim Državama i sa njihovom saveznom državom Aljaskom. U Africi su to, između ostaloga, granice najstarije države svijeta Egipta s Libijom i Sudanom, potom granice Mauritanije s Malijem, jugozapadna granica Alžira, te granice između nekih država južno od Sahare. Iako se ne radi o međudržavnim granicama, i lokalne crte razgraničenja između brojnih država Sjedinjenih Država i Australije, te između kanadskih provincija, također slijede takve crte. Naprotiv, granice određene meridijanima i paralelama ne nailazimo u Europi, Aziji i u Južnoj Americi. I napokon, moguće je da granica između dviju država nije utvrđena nikakvim pisanim ugovornim tekstom ili međunarodnom sudskom ili arbitražnom presudom. Neke su granice nastale običajnim putem, temeljem dugotrajne prakse, i njih ne osporava niti jedna od susjednih država. Ali je glede većine i takvih običajnih granica potrebno potvrditi ih i precizira u neko kasnije vrijeme ugovorom, te potom temeljem takvoga ugovora izvršiti njezinu demarkaciju na terenu. Ovdje valja na koncu istaknuti da kada susjedne države pregovaraju o njihovoj konačnoj granici u svrhu njezina obilježavanja na terenu, niti-jedna od njih ne može nametnuti svoje rješenje drugoj. Ukoliko obje ne prihvate naprijed navedene kriterije, njihova granica može kroz dugačko vrijeme ostati na obostranu štetu sporna. 2. Načelo uti possidetis. Na slučajeve teritorijalnih promjena koje stvaraju stanja sukcesije država (v. supra, §32), primjenjuje se načelo uti possidetis. To znači da ukoliko između novih država sljednica nema drukčijega sporazuma, između tih teritorijalnih cjelina koje su stekle neovisnost crta razgraničenja unutar države prethodnice, koja je bila na snazi na datum sukcesije država, postaje njihova državna granica prema međunarodnom pravu. Isto se načelo primjenjuje i na vanjsku državnu granicu nove države sljednice s područjima susjednih, već postojećih država, na snazi istoga datuma. Načelo uti possidetis može potom poslužiti kao osnova za rješavanje svih mogućih sporova o razgraničenju, napose glede kopnenih granica novih država. To načelo prvobitno je bilo nastalo u rimskom pravu u drugomu kontekstu. Ono znači stanje posjeda kakvo je faktički postojalo u nekomu trenutku. Najprije su ga prihvatile emancipirane španjolske kolonije Južne, te potoni i Srednje Amerike. Mnoga od područja tih novih država bila su početkom 19. stoljeća još neistražena. Prijetila je opasnost da ih europske kolonijalne sile prisvoje putem okupacije kao ničije područje (terra nullius) (v. infra, §63, pod 3). Da bi to izbjegle, nove su države u Južnoj Americi u ustavnim aktima i ugovorima potvrdile svoje granice prema razgraničenjima koja je prije izvršilo španjolsko kolonijalno carstvo između svojih upravnih jedinica: vicekraljevina, provincija i biskupija, (koje su postale nove države), a koje su važile u trenutku stjecanja njihove neovisnosti, najčešće u Na isti način i nove države Srednje Amerike prihvatile su načelo uti possidetis iz 1821.

I pri rješavanju kasnijih sporova o granicama, države stranke su u kompromisima nalagale arbitrima da njihov spor riješe na temelju toga načela. Tako je arbitražnom presudom od 9. srpnja utvrđena sporna granica između Bolivije i Perua prema načelu uti possidetis iz Jednako je bilo u presudi od 24. ožujka u sporu o granicama između Kolumbije i Venezuele. Arbitražna presuda od 23. siječnja utvrdila je na temelju načela uti possidetis iz spornu granicu između Gvatemale i Hondurasa. Ali su u toj parnici stranke bile ovlastile arbitražni tribunal, u slučaju da ustanovi da je neka od stranaka efektivno vršila vlast preko te crte, da drugoj stranci dosudi pravičnu nadoknadu u teritorijima ili na drugi način. Dakle, u toj parnici načelo efektivnosti imalo je u najmanju ruku jednak značaj kao i načelo uti possidetis. I emancipirane kolonije u Africi usvojile su nakon Drugoga svjetskoga rata sasvim isto načelo. Rezolucija usvojena u Kairu u na prvom zasjedanju Konferencije afričkih šefova država i vlada (AGH/Res.l6(D), navodi: "sve države članice (Organizacije afričkog jedinstva) svečano se obvezuju na poštivanje postojećih granica u trenutku stjecanja neovisnosti". Vijeće Međunarodnoga suda u Haagu riješilo je presudom iz spor o granicama između Burkine Faso i Malija prema graničnoj crti tih dviju država kakva je postojala u trenutku stjecanja njihove neovisnosti u godini. Ta je presuda proglasila načelo uti possidetis načelom općega međunarodnog prava, te izrazom dužnosti poštivanja prijašnjih granica u slučaju sukcesije država (p.566, par.24). Po mišljenju Vijeća Suda ono je "opće načelo, logički povezano s fenomenom stjecanja neovisnosti ma gdje do njega došlo. Njegov očit cilj jeste da se izbjegne opasnost da se neovisnost i stabilnost novih država ugroze bratoubilačkim ratovima koji mogu proizaći iz sporova o granicama nakon povlačenja države upraviteljice" (p.565, par.20). Načelo uti possidetis nema domašaj imperativne norme općega međunarodnog prava (jus cogens). Nove susjedne države koje proizađu iz dekolonizacije ili iz raspada države prethodnice (poput država sljednica bivše SFRJ), mogu određivati granice kakve god žele pod uvjetom da o tome postignu obostran i slobodan sporazum. Ali se to načelo uvijek nameće kao obvezatno ukoliko se ne postigne suprotan sporazum. Dovoljno je da neka od tih država otkloni zahtjev njoj susjedne države za promjenom bivših unutarnjih ili međunarodnih granica, pa da to načelo postane primjenljivo. Vijeće Međunarodnoga suda dalo je u navedenoj presudi iz načelu uti possidetis na određeni datum prvenstvo čak i u odnosu na efektivnost u prethodnom vršenju vlasti kao mogućoj osnovi suverenosti (p.566, par.23), pa i u odnosu na načelo samoodređenja naroda (p.567, par.25).

U tome sadržaju to je načelo potvrdila i Arbitražna komisija Konferencije o Jugoslaviji, i to kao obvezatnu osnovu za rješavanje svih teritorijalnih sporova do kojih može doći između država sljednica raspadnute SFRJ. Na pitanje Srbije: "jesu li interno zacrtane demarkacione linije između Hrvatske i Srbije, i između Srbije i Bosne i Hercegovine, granice u smislu međunarodnoga javnoga prava", Komisija je u Mišljenju br.3 od 11. siječnja taj problem konačno riješila u četiri točke: "Prvo - Vanjske granice će se morati poštivati u svim slučajevima u skladu s načelom iz Povelje Ujedinjenih nacija, Deklaracijom o načelima međunarodnoga prava o prijateljskim odnosima i suradnji, između država u skladu s Poveljom Ujedinjenih nacija (rezolucija 2625 (XXV) Opće skupštine Ujedinjenih nacija) i Helsinškim završnim aktom, i kojim se inspirira članak 11. Bečke konvencije od 23. kolovoza o sukcesiji država glede ugovora. Drugo - Demarkacije između Hrvatske i Srbije ili između ove zadnje i Bosne i Hercegovine, ili moguće između ostalih susjednih neovisnih država, mogu se mijenjati jedino slobodnim i zajedničkim sporazumom. Treće - U nedostatku tako postignutoga sporazuma, prijašnja razgraničenja dobijaju svojstvo granica zaštićenih međunarodnim pravom. To je zaključak kojemu vodi načelo poštivanja teritorijalnoga status quo-a, a naročito načela uti possidetis juris koje je, iako je najprije bilo prizivano u rješavanju problema dekolonizacije u Americi i u Africi, danas postalo načelom opće naravi, kao što je to izrekao Međunarodni sud (parnica o Graničnom sporu, Burkina Faso - Republika Mali, presuda od 22. prosinca 1986)... Četvrto - Nikakva promjena postojećih granica i crta razgraničenja postignuta silom ne može proizvesti pravne učinke, u skladu s dobro utvrđenim načelom međunarodnoga prava posebno obznanjenim u Deklaraciji o načelima međunarodnoga prava o prijateljskim odnosima i suradnji između država u skladu s Poveljom Ujedinjenih nacija (rezolucija 2625 (XXV) Opće skupštine) i s Helsinškim završnim aktom..."

Gornja se pravila mutatis mutandis odnose i na granice država sljednica bivšega Sovjetskog Saveza i Češko-Slovačke, kao i u drugim sličnim slučajevima sukcesije država. Dva vijeća Međunarodnoga suda pridala su izvjesna obilježja načelu uti possidetis, koja ipak nisu od presudnoga značaja u njegovoj praktičnoj primjeni. U spomenutoj presudi iz 1986 (Burkina Faso/Mali), naročito glede "kritičnoga datuma", izrečeno je sljedeće: "...Međunarodno pravo - i stoga načelo uti possidetis - primjenjuje se na novu državu (kao državu) ne s retroaktivnim učinkom, nego neposredno i od toga trenutka ubuduće. Ono se primjenjuje na državu kakva jeste, tj. ono "fotografira" teritorijalno stanje kakvo je tada bilo. Načelo uti possidetis zaleđuje teritorijalni naslov; ono zaustavlja sat, ali ga ne vraća unazad... Francusko unutarnje pravo (naročito ono koje je Francuska propisala za svoje kolonije i prekomorske teritorije) može biti od značaja, ali ne samo po sebi... nego tek kao činjenični element između ostalih, ili kao dokazno sredstvo za ono što se nazivalo "kolonijalnim naslijeđem", tj. kao "fotografija područja" na kritični datum." (p.568, para,30). Taj iskaz je na neki način bio dopunjen navodom iz presude Vijeća Suda iz u Sporu o kopnenoj, otočnoj i morskoj granici (El Salvador/Honduras): "...kada se radi o načelu uti possidetis, jus u pitanju nije međunarodno pravo, nego ustavno ili upravno pravo suverena prije stjecanja neovisnosti, u ovomu slučaju španjolsko kolonijalno pravo, i savršeno je moguće da to pravo ne pruža jasan i konačan odgovor o tome kome su pripadala udaljena područja ili ona slabo naseljena, od vrlo maloga gospodarskoga značaja..." (p.559, para.333). Ti su navodi od značaja jer dokazuju da historijski argumenti o pripadnosti nekoga područja nisu sami po sebi odlučujući. Nije važno koliko je dugo vremena u prošlosti neka vlast upravljala spornim područjem, nego kome je ono pripadalo na "kritični datum", tj. u trenutku stjecanja neovisnosti neke nove države (na datum sukcesije država). U primjeni načela uti possidetis, postoji izvjesna hijerarhija akata i činjenica države prethodnice, važnih pri kopnenom i pri morskom razgraničenju, koja se može izvesti iz spomenutih presuda dvaju vijeća Međunarodnog suda.

1. Najvažniji su akti prijašnje središnje (kolonijalne ili federalne) vlasti o razgraničenju između teritorijalnih cjelina, koji su bili na snazi na datum sukcesije, tj. u trenutku kada su te cjeline postale neovisne države. Ako je u prošlosti bilo više takvih akata, odlučujući je posljednji ukoliko je zamijenio prethodne. Uz to, akt najviše prijašnje državne vlasti na snazi na datum sukcesije država (u slučaju razgraničenja država Južne i Srednje Amerike to su bili španjolski kraljevski akti, a u moderno doba akt savezne zakonodavne vlasti), u načelu ima prvenstvo u odnosu na akte središnje izvršne, vojne ili druge vlasti. Ako neki od tih akata opisuje graničnu crtu s geografskim koordinatama, i ako je uz njega priložen zemljovid velikih razmjera, tada ne bi trebalo biti spora o granicama. Naravno, takvi akti su rijetki, a moguć je i spor o njihovu tumačenju. Tek u nedostatku akata središnje vlasti vodi se računa o možebitnim sporazumima organa dviju negdašnjih teritorijalnih cjelina (npr. Federalnih jedinica) o uzajamnom razgraničenju. I tu bi sporazumi potvrđeni od njihovih zakonodavnih tijela imali jaču snagu od onih koje s\i sklopili izvršni ili drugi organi tih cjelina. U nedostatku i takvih sporazuma, tek na trećemu mjestu valja utvrđivati kuda je zaista tekla granica na datum sukcesije država na temelju jednostranih očitovanja volje neke od strana, ali opet pod uvjetom da ima dokaza da ih je suprotna strana prihvatila bilo izričito, ili makar da im se nije djelotvorno suprotstavljala (tacitus consensus). I tu se, dakle, traži postojanje makar prešutnoga sporazuma koji je mogao nastati i na lokalnoj razini očitovanja vlasti. Stoga jednostrano očitovanje vlasti neke od država bez toga elementa izričitoga ili prešutnog pristanka od druge strane, samo za sebe je pravno irelevantno. Stranka koja se poziva na sporazum takve naravi nosi teret dokazivanja o izričitom ili o prešutnom pristanku na njega od suprotne strane. Suprotna strana može takve dokaze o postojanju sporazuma pobijati, bilo svojim prijašnjim odbacivanjima ili formalnim protestima na tako očitovanu vlast, ili dokazima o vršenju svoje efektivne vlasti na istome području. Tu mogu biti relevantni akti i ponašanje negdašnjih lokalnih izvršnih, redarstvenih i drugih organa, ali je bitno da su ih vršili ovlašteni službeni organi u okviru njihovih nadležnosti.

Ako se dokazi sukobljavaju, ili ako ima dokaza da su na istomu prostoru vlast vršile obje strane (što je u praksi iznimno rijetko), tada to sporno područje treba izdvojiti iz onih o kojima je već postignut sporazum o razgraničenju. Potom se stranke mogu sporazumjeti da to sporno područje međusobno pravično podijele, ili da svoj spor povjere na konačnu odluku nekom međunarodnom arbitražnom ili sudskom tijelu. Iz gornjega proizlazi da jednostrani akti vlasti neke države u spornomu području ne čine sami po sebi valjan pravni naslov suverenosti nad tim područjem. Valjan naslov je jedino prešutni sporazum, ukoliko odnosna strana može dokazati makar pasivnost druge strane u odnosu na njezina očitovanja vlasti. U svim drugim slučajevima jednostrani akti mogu biti argumenti za pobijanje postojanja prešutnoga sporazuma koji bi im bio suprotan. Tu valja nešto navesti i o zemljovidima kao dokaznom sredstvu u sporovima o razgraničenjima. U mnogim sporovima o kopnenim i o morskim granicama stranke su nepristranom tijelu predočavale obilje zemljovida iz vremena prije stjecanja neovisnosti, bilo one izdate od državne vlasti ili atlase i karte privatnih izdavača. Crte razgraničenja i toponimi u mnogim od tih karata nejasno su obilježeni ili se uzajamno sukobljavaju. Pismeni i usmeni sudski postupak se ponekad veoma odugovlače podastiranjem tih karata i dokazivanjem granica tim putem. Na temelju prijašnje obilate međunarodne prakse pomenuta presuda Vijeća Međunarodnog suda u sporu Burkina Faso/Mali iz propisala je u tome pogledu precizno načelo općenitije naravi: "...pravna vrijednost karata ostaje ograničena na dokaz koji može poduprijeti zaključak do koga je sud došao drugim sredstvima neovisno od zemljovida. Stoga, osim u slučaju kada spadaju u kategoriju fizičkoga izraza volje države, karte ne mogu same po sebi biti dokazom granica, jer bi u takvom slučaju one činile neoborivu presumpciju, u stvari isto što i pravni naslov (što one nikako nisu, naša primjedba). One imaju jedinu vrijednost dokaza pomoćnoga ili potvrdnoga značaja, što također isključuje mogućnost da im se prida značaj veći od presumpcije jus tantum ili oborive presumpcije s učinkom da preokrenu teret dokazivanja." (p.583, par.56).

Sve što je Vijeće Suda navelo o zemljovidima čini se da je mutatis mutandis primjenljivo i na granice katastarskih općina koje se mogu uzeti kao supsidijarni kriterij u utvrđivanju stvarnih kopnenih granica. Te granice imaju nespornu praktičnu vrijednost s obzirom što su najpreciznije, ali ništa više od toga. U najvećemu broju slučajeva te će se granice poklapati s granicama stvarnoga vršenja vlasti službenih organa jedne ili druge države na nekom području. Kada, međutim, postaje jasno da je jedna od strana jednostrano proširila granice neke svoje katastarske općine, a da se prijašnji akti o razgraničenju, ili stvarno vršenje vlasti, ne poklapaju s tim granicama, tada one imaju istu vrijednost kao i zemljovidi. One prebacuju teret dokazivanja na stranu koja tvrdi suprotno, ali ne čine same po sebi pravni naslov suverenosti nad odnosnim područjem. Bilo je pokušaja dokazivanja da je načelo uti possidetis neprimjenljivo pri određivanju morskih granica između novih obalnih država. To nije točno. Ako je središnja vlast države prethodnice sklopila sporazume o razgraničenju morskih prostora sa susjednom državom, ti sporazumi ostaju na snazi i obvezuju, kako obalnu državu sljednicu, tako i tu treću državu stranku tih sporazuma. Svojom presudom od 31. srpnja Arbitražni tribunal odbacio je takve navode Gvineje Bisao. On je proglasio ugovor o morskoj granici, sklopljen izmjenom pisama od 26. travnja između Portugala i Francuske, obvezujućim za Gvineju Bisao i za Senegal, i to iz slijedećih razloga: "...Razgraničenje oblasti prostorne vlasti država može se odnositi na kopnenu površinu, na riječne tokove, na vode jezera, na more, morsko podzemlje ili na zračni prostor. U svim slučajevima cilj ugovora je isti: na stabilan i stalan način odrediti oblast važnosti pravnih normi države u prostoru. S pravnoga gledišta nema nikakvoga razloga odrediti različite režime prema materijalnom elementu tamo gdje je granica utvrđena." Po toj su osnovi Slovenija i Hrvatska naslijedile granicu teritorijalnoga mora s Italijom u Tršćanskom zaljevu, utvrđenu Osimskim ugovorom od 10. studenog između bivše SFRJ i Italije. Po istoj toj osnovi Sporazumom između Italije i bivše SFRJ od 8. siječnja 1968, povučena je granica epikontinentalnoga pojasa uzduž Jadranskog mora, koja je danas granica toga pojasa Hrvatske i Srbije i Crne Gore s Italijom.

Ali je točno da svaka država rezervira za svoje središnje organe sva prava i nadležnosti glede vršenja vlasti na čitavu njezinom morskomu-državnom prostoru. U praksi nisu poznati akti razgraničenja morskih prostora između obalnih federalnih jedinica i drugih teritorijalnih cjelina na moru. Stoga samo ukoliko ne postoje takvi akti države prethodnice, načelo uti possidetis ostaje bez primjene u razgraničenju morskih prostora između novih država sljednica. Tako se morski prostori između Hrvatske i Slovenije, između Hrvatske i Bosne i Hercegovine, te Hrvatske sa Srbijom i Crnom Gorom moraju sporazumno razgraničiti primjenom pravila općega međunarodnoga prava glede razgraničenja teritorijalnoga mora, epikontinentskog i gospodarskoga pojasa. Ali je načelo uti possidetis savršeno primjenljivo pri utvrđivanju točke na kojoj njihove kopnene granice izbijaju na morsku obalu, od koje polazi granica odgovarajućih morskih prostora koju treba utvrditi. 3. Postupak utvrđivanja granica. U presudi iz o Hramu Preah Vihear (Kambodža/Tajland), Međunarodni je sud bio istaknuo: "Općenito uzevši, kada dvije države ustanovljuju između sebe granicu, jedan od njihovih glavnih ciljeva jeste postizanje stabilnog i konačnoga rješenja" (p.34). Stoga ugovori o granicama imaju posebno mjesto među svim ostalim međudržavnim ugovorima (v. dalje, pod 4). Međunarodni je sud u presudi Kamerun/Nigerija iz jasno razlučio "delimitaciju" (razgraničenje) i "demarkaciju": "...delimitacija neke granice sastoji se u njezinoj "definiciji", dok se demarkacija granice, koja pretpostavlja njezinu prethodnu delimitaciju, sastoji u njezinu obilježavanje na terenu..." (par.84). Demarkacija morske granice vrši se geografskim koordinatama i na karti velikih razmjera koja je dio ugovora ili sudske presude o granicama. Postupak utvrđivanja granica sastoji se od više faza. Prva faza sastoji se u nastojanju postizanja preciznoga ugovora o granicama u svrhu njihovih demarkacija na terenu. Radi se o političko-pravnoj operaciji. Ako države u pitanju nisu u stanju same postići sporazum, one mogu povjeriti nekom međunarodnom arbitražnom ili sudskom tijelu zadaću da svojom obvezujućom presudom zacrta, bilo čitavu granicu, ili samo njezine sporne dijelove.

Druga se faza sastoji od demarkacije (zacrtavanja) granice na terenu
Druga se faza sastoji od demarkacije (zacrtavanja) granice na terenu. Taj se posao može povjeriti paritetnoj komisiji stručnjaka (pravnika, geodeta, geografa i dr). Ta se komisija može ovlastiti na mala odstupanja od ugovorene crte da bi bolje postavila granicu na terenu (da bi se npr. izbjeglo da ona prolazi kroz neku kuću ili da bez potrebe podijeli nečiji posjed). U praksi se ponekad pokazuje da prvotni ugovor o granicama nije dostatan u svrhu demarkacija i da granicu treba preciznije odrediti dopunskim sporazumom i na karti velikih razmjera. Između te dvije faze može proteći mnogo vremena. Tako je francusko-španjolski ugovor o granicama bio postignut 1659, ali je njezin konačan pravac bio usuglašen tek Ugovorom iz Bavonnea u godini. Nakon što se granica privremeno obilježi na terenu, pristupa se završnoj fazi podizanja trajnih graničnih stupova. Stupovi se mogu obilježiti s brojevima, time da se održavanje onih s neparnim brojevima povjeri jednoj od susjednih država, a onih s parnim brojevima drugoj. Ako ne slijedi neki vodeni tok, granica na kopnu ustvari je izlomljena ravna crta između graničnih stupova. Iako delimitacija i demarkacija granice predstavlja glavnu svrhu takvih ugovora, oni mogu za budućnost urediti mnoga druga pitanja koja obuhvaćamo pojmom "prava susjedstva" (droit de voisinage). Tu se može raditi o ustanovljenju paritetnih komisija koje se brinu o održavanju graničnih stupova, o održavanju toka granične rijeke u svrhu sprječavanja poplava, o rješavanju graničnih incidenata, itd. Mogu se, nadalje, predvidjeti propisi o malograničnom prometu, o snabdjevanju vodom i električnom energijom susjednoga područja, te čak i o gospodarskom razvoju područja uz granicu. U slučaju da neko od tih područja kasnije potpadne pod suverenost nove države, sukcesija državđ kao takva ne utječe ni na granicu ustanovljenu ugovorom, a ni na režim granica, te druge teritorijalne režime (vidi dalje).

Hrvatska, Slovenija, Makedonija i Bosna i Hercegovina proglasile su svoju neovisnost u okviru njihovih dotadašnjih republičkih, odnosno državnih granica prema trećim zemljama. Te su svoje granice sve one potom još u dva navrata potvrdile kao konačne. Bilo je to pri podnošenju njihovih molbi za priznanje od država članica Europske zajednice. Sve su one prihvatile uvjete iz Deklaracije o 'Smjernicama za priznanje novih država u Istočnoj Europi i u Sovjetskom Savezu' od 16. prosinca Medu tim uvjetima bio je i onaj da će "poštivati nepovredivost svih granica, koje se mogu mijenjati jedino mirnim putem i zajedničkim sporazumom". Slične obveze uključene su i u Helsinški završni akt iz 1975, koga su one također prihvatile. Tu se radi o čvrstoj pravnoj obvezi svih europskih država o poštivanju teritorijalne cjelovitosti drugih država učesnica, i o nepovredivosti njihovih granica (v. supra, §31, pod (1)). Čak i u vrijeme kada je pretendirala na kontinuitet s bivšom SFRJ (koji joj nikada nije bio međunarodno priznat), Savezna Republika Jugoslavija je u svojoj Deklaraciji od 27. travnja istaknula je da "nema teritorijalnih aspiracija protiv bilo koga u svome susjedstvu". To znači da je ona već tada prihvatila kao konačne svoje granice u negdašnjim granicama Crne Gore i Srbije (uključivši granice autonomnih pokrajina Vojvodine i Kosova). Te granice nisu dovedene u pitanje niti sporazumima i izjavama o normalizaciji odnosa s Makedonijom, Hrvatskom i Bosnom i Hercegovinom. Moglo bi se općenito zaključiti da sve te države nemaju teritorijalnih zahtjeva prema susjednim državama i da su sve one (uključivši i SRJ) prihvatile načelo uti possidetis koje, osim u slučaju suprotnog sporazuma, djeluje neovisno o njihovoj privoli. Ali sve te nove države nisu stekle sva obilježja državnosti sve dok sa susjednim državama ne sklope ugovore o delimitaciji svojih granica i dok ne obave njihovu demarkaciju na terenu. Hrvatska danas ima svoje konačno uređene granice samo sa susjednom Madžarskom, i to temeljem Mirovnoga ugovora sklopljenog s tom zemljom u Trianonu 4. lipnja 1920, stranka kojega je bilo Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca. Ako bi neka od država sljednica bivše SFRJ traži manje teritorijalne ustupke na račun njoj susjedne države i ako nije spremna ponuditi odgovarajuće kompenzacije, jedini je put konačnoga rješenja tih sporova (kao i onih o morskim granicama), arbitraža ili međunarodni sudski postupak.

4. Pravni domašaj ugovora o granicama
4. Pravni domašaj ugovora o granicama. Iz prijašnjih izlaganja vidljivo je da neke konvencije o kodifikaciji međunarodnoga prava pridaju ugovorima o granicama posebno mjesto u odnosu na sve druge ugovore. Člancima 11. i 12. Bečke konvencije o sukcesiji država glede međunarodnih ugovora iz potvrđeno je pravilo pozitivnog međunarodnoga prava da sukcesija država kao takva ne utječe na granicu ustanovljenu ugovorom, na obveze i prava ustanovljena ugovorom koja se odnose na režim granica, kao i na druge teritorijalne režime'(v. supra, §26). Načelo nepovredivosti postojećih granica država, kao jedna od osnova međunarodnoga mira i sigurnosti u svijetu, potvrđeno je i člankom 62(2). Bečke konvencije o pravu ugovora iz Taj propis isključuje pozivanje neke stranke na bitnu promjenu okolnosti kao na uzrok prestanka ili suspenzije ugovora, "ako se ugovorom ustanovljuje granica" (v. supra, §24, pod (ii)). Napokon, i jedno od temeljnih pravila općega međunarodnog prava koje je rezultiralo iz članka 2(4). Povelje UN, i koje je danas imperativna norma općega međunarodnog prava (jus cogens), zabranjuje svaku prijetnju silom ili upotrebu sile protiv teritorijalne cjelovitosti ili političke neovisnosti bilo koje države (v. supra, §31, pod (1)). Za odnos ugovora kojim se utvrđuju granice i samih granica utvrđenih ugovorom, vrlo je važan iskaz iz presude Međunarodnoga suda iz o Teritorijalnom sporu (Libija/čad). Radilo se o ugovoru prvotno sklopljenom u na rok od dvadeset godina između Libije i Francuske. Čad je potom stekao neovisnost u kada je taj ugovor bio na snazi. Ali tu granicu nakon toga nije osporavao Čad, nego Libija. Sud je zaključio da je, iako sklopljenim na određeno vrijeme, tim ugovorom ustanovljena stalna granica i da ta granica potom ima vlastitu sudbinu neovisno o ugovoru iz "...Jedanput ugovorena, granica ostaje, jer bi svaki drugi pristup lišio učinka temeljno načelo stabilnosti granica..." (p.37, para.72). Po mišljenju Suda to ne znači da dvije države ne mogu zajedničkim sporazumom promijeniti svoju granicu. "...Naravno, takav se rezultat može postići uzajamnim pristankom, ali kada je neka granica bila predmetom sporazuma, njezino dalje postojanje ne ovisi o opstanku sporazuma kojim je ta granica ugovorena." (p.37, para.73). Dakle, za svaku promjenu granica treba novi sporazum, i ona se ne može ishoditi osporavanjem postojećega, pa čak ako je naknadno istekao.

63. STJECANJE PODRUČJA Bibliografija:
R.Y, JENNINGS: The Acquisition ofTerritory in International Lavo, Manchester 1963,130 p.; Charles ROUSSEAU: Droit international public, tome HI, Paris 1977, pp ; OPPENHEIM'S International Law, Volume I, Ninth Edition, Edited by Sir Robert Jennings and Sir Arthur Watts, Parts 2 to 4; London 1992, pp ; V.D. DEGAN: Sources of International Lavi, The Hague 1997, pp ; lan BROVVNLIE: Principles of Public International Law, Fifth Edition, Oxford 1998, pp 1. Uvod. Kod stjecanja područja međunarodno pravo preuzelo je neke izraze i pojmove koji su se u rimskom pravu vezivali za stjecanje vlasništva i posjeda. Da bi se steklo područje koje u trenutku stjecanja nije u vlasti niti jedne druge države (res nullius), traži se ispunjenje uvjeta koji su u rimskome pravu vrijedili za stjecanje posjeda: efektivno vršenje vlasti nad tim područjem (corpus) i namjera da se ono drži za sebe (animus possidendi). U sličnomu smislu upotrebljava se izraz "naslov" (titulus) kao pravna osnova stjecanja suverenosti nad nekim područjem. Naslov u tome smislu je činjenica ili akt ili situacija (stanje) koji je uzrok (causa) stjecanja prava na neko područje i temelj je vršenja toga prava. Iz valjanoga pravnoga naslova proizlazi nadležnost države da vrši vlast nad područjem u pitanju. Suverenost nad državnim područjem odgovarala bi dominiumu (za razliku od imperiuma po srednjevjekovnom pravu). Napokon, iz angloameričkoga prava proizašao je pojam "naslova" kao "jačega prava" na neko područje kada se dva subjekta o njemu spore, a niti jedan nema savršeno pravo. I gotovo svi načini stjecanja područja proizašli su iz rimskoga prava glede stjecanja vlasništva: occupatio, cessio (ustup), praescriptio longi temporis (dosjelost, zastara), avulsio.

Jednako kao i načini nastanka nove države, načini stjecanja područja po postojećim državama mogu se podijeliti na originarne i na derivativne. Originarni načini su oni kada u trenutku stjecanja područje u pitanju nije pod vlašću bilo koje druge države (terra nullius). Glavni način originarnoga stjecanja područja je okupacija. Da bi bili pravno valjani, ostali načini stjecanja područja moraju u pravilu biti derivativni. Prijašnji se držalac mora na neki način odreći područja koje se prenosi na drugu državu. Glavni način derivativnoga stjecanja je ustup (cesija). Još je uvijek korisno sve načine stjecanja područja raspravljati u okviru temeljnih pet, kako ih je formulirala starija znanost: (1) ustup (cesija); (2) okupacija ničijega područja; (3) uvećanje državnoga područja prirodnim zbivanjima ili na umjetni (vještački) način; (4) sila kao način stjecanja područja; te (5) zastara i historijski naslov. Gornjim načinima stjecanja odgovara pet načina gubitka državnoga područja. Područje neke države se umanjuje: (1) ustupom njegova dijela drugoj državi; (2) njegovim napuštanjem (derelikcija); (3) njegovim umanjenjem zbog prirodnih zbivanja; (4) gubitkom područja uslijed sile; te (5) njegovim gubitkom zastarom. Izvan gornjih načina, do stjecanja i gubitka područja može doći i nekim načinima teritorijalnih promjena o kojima smo raspravljali u okviru sukcesije država (v. supra, §32). Tako, neka država može uvećati svoje područje kada se druga država njoj u cijelosti prisajedini i izgubi međunarodnu osobnost. To je bio slučaj prisajedinjenja (asimilacije) Demokratske Republike Njemačke u Saveznu Republiku Njemačku u 1990.

Područje neke države može se i umanjiti ako na njegovu dijelu nastane nova država. Ukoliko ta nova država ispuni sve uvjete svoga postojanja, za njezin nastanak nije potrebno da ju država prethodnica prizna (v. supra, §§ 30, 35). Stoga se taj način umanjenja područja ne može tumačiti cesijom. Ipak će u nekom kasnijem razdoblju do takvoga priznanja s retroaktivnim učinkom doći, a doći će i do uspostavljanja diplomatskih i svih drugih odnosa. S obzirom da se SFRJ raspala i da je prestala postojati, to se ne primjenjuje na odnose SRJ (Srbije i Crne Gore) i Hrvatske. To s obzirom što je i ova prva također nova država i jedna od sljednica raspadnute jugoslavenske federacije. To je SRJ naknadno izričito priznala pri učlanjenju u UN kao nova država. 2. Ustup (cesija) je u praksi najvažniji od svih načina stjecanja područja. Do cesije dolazi kada neka postojeća država prethodnica ustupa dio svoga područja nekoj već postojećoj državi sljednici. Tim putem se na ustupljenom području prenosi suverenost jedne države na drugu. Ali nemoguće je dijelove mora ili zračnoga prostora ustupiti drugoj državi bez ustupanja odgovarajućih dijelova kopnenoga područja, s obzirom da su oni akcesoriji kopna. Ustup se u pravilu obavlja putem ugovora između države koja ustupa područje u pitanju (države prethodnice) i one koja ga stječe (države sljednice). Ustup može biti temeljen na nekoj protučinidbi, ali do njega može doći i bez naknade. Ali i država koja stječe područje bez protučinidbe u pravilu je dužna preuzeti odgovarajući dio duga države prethodnice, pri čemu se uzimaju u obzir veličinu i značaj ustupljenoga područja. Ona naročito preuzima sve tzv. alocirane dugove koji su bili utrošeni ili investirani na tome području. Do cesije područja u prošlosti je ipak najčešće dolazilo temeljem mnogostranih mirovnih ugovora nametnutih pobijeđenim državama, a u okviru političkoga preuređenja svijeta.

Prema članku 52. Bečke konvencije o pravu ugovora, iz 1969
Prema članku 52. Bečke konvencije o pravu ugovora, iz nametnuti ugovori o cesiji područja bili bi u današnje doba apsolutno ništavi, s obzirom da su postignuti kao posljedica prijetnje silom ili upotrebe sile. AH to ne važi za takve ugovore sklopljene prije usvajanja te Konvencije. Odredbe te Konvencije ne utječu, s jedne strane, na obveze koje bi mogle proizaći za državu agresora iz mjera koje se protiv nje poduzimaju u skladu s Poveljom UN (članak 75. Bečke konvencije). S druge strane, već smo ukazali da svi postojeći ugovori o granicama (a time i o već izvršenim teritorijalnim promjenama) imaju posebno mjesto u pravu ugovora i ne mogu se dovoditi u pitanje (v. supra, §62, pod 4). A kako objašnjava Oppenheim, prije nego što su međunarodni instrumenti ograničili i zabranili upotrebu sile, pravilo po kojemu su mirovni ugovori ostali na snazi proizašlo je iz dopustivosti pribjegavanja sili u međunarodnim odnosima, u doba kada su sklapani. Do cesije područja može doći zbog različitih pobuda i iz različitih ciljeva. U doba apsolutizma područja u Europi ustupana su bračnim ugovorima, ili su oporučno ostavljana u nasljedstvo. U tijeku rata protiv Pruske u Austrija je Francuskoj ustupila Veneciju kao poklon, da bi je nekoliko tjedana kasnije Francuska ustupila (poklonila) Italiji. Sjedinjene Države su stjecale područja kupoprodajnim ugovorima. Još su u od Napoleonove Francuske kupile prostranu oblast Louisianu (koja se tada protezala od blizine kanadske granice do Meksičkoga zaljeva) za 15 milijuna dolara od Rusije su kupile Aljasku za 7.2 milijuna dolara. U kupile su od Danske Virginijske otoke (tri otoka u Karibima: St Thomas, St John i St Crobc) za 25 milijuna dolara. Na isti način u Španjolska je prodala Njemačkoj Marijanske otoke na Pacifiku za 25 milijuna peseta. Treće države u pravilu nemaju pravo izjašnjavati se o ustupu područja, ali ga nisu dužne priznati ako je do njega došlo bez valjanoga pravnoga naslova, a osobito protupravnom primjenom sile.

Neki mirovni ugoyori uvjetovali su cesiju nekih područja prethodnim plebiscitom. Do cesije je dolazilo tek ako bi većina lokalnoga stanovništva takvu promjenu suverenosti prihvatila. Ali opće međunarodno pravo ne nameće plebiscit kao uvjet svake cesije. Plebiscit bi apsolutno bio neopravdan ako bi agresor prethodno izvršio etničko čišćenje privremeno zaposjednutoga područja. Od plebiscita valja razlikovati pravo pojedinaca (ili glavara obitelji) s već ustupljenoga područja na opciju. Da bi se posljedice promjene suverenosti ublažile, ugovor o cesiji može predvidjeti izvjestan rok u kojemu stanovnici ustupljenoga područja imaju pravo izjasniti se da zadržavaju svoje dotadašnje državljanstvo (državljanstvo države prethodnice). Ali posljedica te odluke može biti da država stjecateljica može od tih osoba zahtijevati da se isele. Pravo opcije može se priznati svim stanovnicima ustupljenoga područja i ne mora biti vezano za etničko porijeklo ili jezičnu pripadnost pojedinaca. Ah čak ako se takav uvjet i propiše, teško ga je kontrolirati. Lokalni stanovnici ustupljenoga područja koji su prihvatili državljanstvo države stjecateljice moraju biti izjednačeni u pravima sa svim njezinim ostalim građanima. Ako se neki; od njih razlikuju od većinskoga stanovništva po etničkom porijeklu, jeziku ih vjeri, njima treba priznati i odgovarajuća manjinska prava. 3. Okupacija ničijega područja. Stjecanje suverenosti nad područjem putem okupacije mora zadovoljiti dva sljedeća uvjeta: (i) U razdoblju neposredno prije poduzimanja toga akta, područje u pitanju ne smije pripadati niti jednoj drugoj državi (terra nullius, ničije područje).

Savjetodavno mišljenje Međunarodnoga suda iz 1975
Savjetodavno mišljenje Međunarodnoga suda iz o Zapadnoj Sahari istaknulo je: "...Izraz "terra nullius" bio je termin pravne tehnike upotrebljavan u vezi s "okupacijom" kao jednom od prihvaćenih metoda stjecanja suverenosti nad područjem. S obzirom da je "okupacija" bila originarni način miroljubivoga stjecanja suverenosti nad područjem, različit od cesije ili sukcesije, jedan od bitnih uvjeta valjane "okupacije" bio je da područje bude "terra nullius" - ničije područje - u vrijeme akta koji se smatrao da čini "okupaciju" (cf., Pravni položaj Istočnog Grenlanda, Stalni sud međunarodne pravde, Serija A/B, No.53, pp.44f i 63f)..." (p.39, para.79). Za razliku od gornjega, u presudi Minquiers i Ecrehos (Francuska /Ujedinjeno Kraljevstvo) iz 1953, Međunarodni je sud utvrdio da ta parnica o nekolicini nenaseljenih otočića i hridi u Kanalu La Manche nema značajke spora o stjecanju suverenosti nad ničijim područjem. To stoga što su-obje stranke za sebe tvrdile da imaju originarni naslov nad tim otočićima koje su neprestano održavale, i nikada ga nisu izgubile (p.53). (ii) Područje u pitanju mora se zaposjesti na vidljiv i efektivan način, preuzimanjem posjeda i uvođenjem administracije nad njime, u ime i u korist države stjecateljice. Taj drugi uvjet sastoji se ustvari od dva elementa: animus i corpus, ili kako se izrazio predratni Stalni sud međunarodne pravde u presudi o Istočnom Grenlandu (Norveška/Danska) iz 1933: "...kontinuirano očitovanje vlasti uključuje dva elementa, a postojanje svakoga od njih nužno je dokazati: namjera i volja da se djeluje kao suveren, i neko stvarno vršenje ili očitovanje te vlasti" (Series A/B, No.53, pp.45-46). Max Huber u arbitražnoj presudi o Otoku Palmas (Nizozemska/Sjedinjene Države) iz 1928, raspravljao je u tome kontekstu o "efektivnom zaposjedanju". Ali je s druge strane naglasio da: "...praksa i doktrina priznaju, iako pod različitim pravnim formulama i uz izvjesne razlike glede uvjeta - da je produljeno i miroljubivo vršenje teritorijalne suverenosti (miroljubivo u odnosu na druge države) dobro kao naslov...". Ipak se u toj presudi navodi: "...Prekid i diskontinuitet koji ne smetaju očuvanju prava, nužno se razlikuju ovisno o tome radi li se o nenaseljenim ili naseljenim područjima, ili o područjima povezanima s teritorijem na kojemu se suverenost nesumnjivo vrši, ili npr. o područjima dostupnima s otvorenoga mora" (RIAA, vol.II, p.839). Ako su oba gornja uvjeta ispunjena, naslov nad zaposjednutim područjem ne može se osporiti i on ne ovisi o priznanju ili uzdržavanju od bilo koga drugoga.

Berlinski opći akt iz 1885, usvojen na Konferenciji o Kongu, predvidio je da će notifikacija odluke o okupaciji nekoga područja u Africi drugim državama potpisnicama toga Akta biti jedan od uvjeta priznanja naslova. Ali taj uvjet notifikacije nije nikada prerastao u pravilo općega međunarodnog prava. Svojedobno je obvezivao samo države potpisnice Berlinskoga akta, i samo glede okupacije područja na afričkom kontinentu. On čak nije ništio akte okupacije u samoj Africi poduzete prije njegova usvajanja. Ali mogući su sporovi o brojnim pitanjima glede ispunjenja gornja dva uvjeta za valjanu okupaciju. Spor može najprije izbiti o pitanju da li se radilo o efektivnoj ili o fiktivnoj okupaciji. U razdoblju prije 20. stoljeća ponekad se smatralo da je samo otkriće nekoga udaljenog otoka, osobito ako je nenaseljen, popraćeno simboličnom okupacijom zabijanjem u tlo zastave države stjecateljice, dovoljno za valjan naslov. Max Huber je s pravom smatrao da se otkrićem stječe "nedovršeni naslov" ("inchoate title"), kojim se samo privremeno sprječavaju druge države da to područje okupiraju. Ako država u pitanju nije u razumnom vremenu efektivno okupirala otkriveno područje, ona je gubila naslov. Drugo je pitanje do kuda se prostire efektivna okupacija dijela nekoga područja. S time su se u vezi postavljali zahtjevi da je efektivna okupacija ušća neke rijeke u more dovoljna za stjecanje naslova nad čitavom rijekom do njezina izvora sa svim pritokama, zajedno s pripadajućim zemljištem. Postavljali su se i zahtjevi da se okupirani dio morske obale odnosi i na sve tokove rijeka koje se na toj obali ulijevaju u more, s odnosnim područjem u unutrašnjosti. Napokon, zahtijevalo se da efektivno okupiranom području pripadaju i svi okolni prostori nužni za održanje cjelovitosti, sigurnosti i obrane zaposjednutoga područja. Svi takvi zahtjevi nisu bili zasnovani na pravu. Prema pravu, okupacija se prostire samo na efektivno zaposjednuto područje.

U parnici o Istočnom Grenlandu, u kojoj se nije moglo dokazati da je Danska efektivno bila okupirala čitav taj veliki otok, Stalni sud međunarodne pravde pridao je značaj činjenici što prije godine niti jedna država osim Danske nije zahtijevala suverenost nad tim otokom (Series A/B, No.53, pp.45-46). Slično gornjemu, da bi izbjegle uzajamne sukobe, europske su kolonijalne sile sklapale ugovore kojima su si uzajamno priznavale "utjecajne sfere" u Africi. Takvim ugovorima osiguravale su si neka područja za buduću okupaciju. Ali ako, i sve dok ta područja nisu bila efektivno zaposjednuta, te podjele utjecajnih sfera mogle su obvezivati samo stranke tih ugovora, a ne i treče države. Kada su početkom 20. stoljeća poduzimana prva putovanja na Sjeverni i Južni pol, postavilo se pitanje okupacije polarnih predjela. Glede područja Sjevernoga pola (Arktika), ubrzo se bilo otkrilo da se ono ne sastoje od kopna, nego od zaleđene morske površine gdje morske struje pokreću led. Stoga se, za razliku od stalno zaleđenih morskih prostora u produžetku kopna koji se izjednačuju s kopnom, suverenost nad tim zaleđenim dijelovima mora na kojima se led kreće, ne može steći okupacijom. Ali otoke u prostoru Arktika, podijelile su temeljem "teorije kontinuiteta" susjedne obalne države: Kanada, Sjedinjene Države, Grenland, Island, Danska, Norveška i Rusija. Neke od tih zemalja razvile su "teoriju sektora". Obilježavale su meridijanima sve do Sjevernoga pola prostore u kojima su si rezervirale pravo suverenosti nad svim već otkrivenim otocima i onima koji će se tek otkriti. Ta teorija sektora potom je primijenjena na prostor Antarktika, koji za razliku od Arktika čini kompaktan prostor stalno zaleđenoga kopna. Pribjegavajući teoriji sektora, neke države istaknule su zahtjeve za suverenošću nad dijelovima Antarktika, obilježene meridijanima u prostoru do Južnoga pola. To su: Australija, Britanija (Britansko antarktičko područje i Falklandski sektor), Francuska, Norveška, Novi Zeland, Sjedinjene Države i Čile. Ali su neki sektori Antarktika ipak ostali nepokriveni tim zahtjevima.

Prema međunarodnomu pravu okupacija se prostire samo na efektivno zaposjednuto područje. Stoga niti jedan od gornjih zahtjeva nije doveo do stvarnoga stjecanja suverenosti, sve dok područje u pitanju nije bilo efektivno zaposjednuto. Međunarodni položaj Antarktika. U okviru međunarodne geofizičke godine 1957/58, u Washingtonu je 1. prosinca sklopljen na trideset godina Ugovor o Antarktiku. Stupio je na snagu u Tim ugovorom zabranjene su, između ostalih, sve mjere vojne naravi, poput uspostavljanja baza, izgradnje utvrda, manevara, kao i pokusa oružja svih vrsta (članak 1). Izričito su zabranjene sve nuklearne eksplozije, kao i odlaganje nuklearnoga otpada (članak 5). Na Antarktiku su dopuštene samo djelatnosti u miroljubive svrhe (članak 1(1)). Proglašena je sloboda miroljubivih znanstvenih istraživanja, kao i dužnost suradnje u te svrhe (članak 2). Države stranke Ugovora su se obvezale na razmjenu podataka glede znanstvenih programa, na razmjenu znanstvenoga osoblja između ekspedicija i postaja, te na razmjenu rezultata tih istraživanja koji se trebaju učiniti javnima, te napokon na suradnju sa specijaliziranim ustanovama UN i ostalim međunarodnim organizacijama (članak 3). Svaka od stranaka Ugovora može u svrhu inspekcije slati promatrače u sve predjele Antarktika. Oni su podložni sudbenosti samo svoje države. Izvorne stranke toga Ugovora su: Argentina, Australija, Belgija, Čile, Francuska, Japan, Novi Zeland, Norveška, Južna Afrika, Sovjetski Savez, Ujedinjeno Kraljevstvo i Sjedinjene Države. Među njima su, dakle, sve one koje su prije postavile zahtjeve za suverenošću nad nekim sektorima toga nenaseljenoga kontinenta.

Prema članku 4. Washingtonskoga ugovora, niti jedna od tih država nije se odrekla prijašnjih teritorijalnih zahtjeva, ali su se sve obvezale da sve dok je taj Ugovor na snazi neće postavljati nove zahtjeve niti proširivati postojeće. Ostale njegove stranke nisu niti priznale, niti su odbacile priznanje tih prijašnjih zahtjeva. Niti jedna djelatnost temeljem toga Ugovora ne smatra se da stvara pravo na suverenost u tome području. Ugovor iz dijeli sve njegove stranke na one s "konsultativnim položajem" i na ostale. Konsultativni položaj ima dvanaest iskonskih stranaka, kao i one koje mu naknadno pristupe i koje ga mogu zadržati sve dok doista pokazuju svoj interes za Antarktik. Naknadno su taj položaj stekle: Njemačka, Brazil, Indija, Kina, Urugvaj, Italija, Španjolska, Švedska, Finska, Južna Koreja, Peru, Ekvador i Nizozemska. Sve ostale države koje pristupe tome Ugovoru stječu položaj promatrača, ukoliko im se naknadno ne prizna konsultativni položaj. Samo stranke s konsultativnim položajem imaju pravo glasa na povremenim konsultativnim sastancima. Na temelju Ugovora o Antarktiku sklopljeno je više posebnih konvencija. Najvažnija je Konvencija o uređenju djelatnosti povezanih s mineralnim bogatstvima Antarktika iz 1988, koja nije stupila na snagu. Ona nalaže oštra ograničenja tih djelatnosti u svrhu očuvanja okoliša. Ali naknadno, na poticaj Australije i Francuske, u sklopljen je u Madridu sporazum o zabrani tih djelatnosti (osim znanstvenih istraživanja) za sljedećih pedeset godina. Ugovor o Antarktiku ostao je na snazi i nakon isteka roka od trideset godina u Time i svi zahtjevi za suverenošću nad njegovim dijelovima temeljem teorije sektora ostaju i dalje zaleđeni. I s obzirom da je Antarktik već zadobio značajke područja s posebnim međunarodnim položajem, ne izgleda vjerojatnim da će se prijašnji zahtjevi ostvariti, niti da će se preostala (nerezervirana) područja na njemu ubuduće moći stjecati okupacijom kao terra nullius. 4. Uvećanje državnoga područja prirodnim zbivanjima ili na umjetni (vještački) način. Prirodno uvećanje područja neke države može se zbiti na graničnoj rijeci ili na morskoj obali neke države. Tok vode i bujice mogu na graničnoj rijeci otplaviti zemlju s jedne obale i naplaviti ju na suprotnu. Već smo naveli da ukoliko je taj proces postupan, time se pomiče granična crta na rijeci u korist države čija je obala tako uvećana (v. supra, §62, pod(l)).

Riječni nanosi mogu uvećati i morsku obalu države na ušću neke rijeke gdje ona stvara deltu. I morski valovi i morske struje mogu uvećati ili umanjiti obalu neke države. Novi otoci koji se pojave bilo na rijeci razgraničenoj thalvoegom, ili u unutrašnjim vodama ili teritorijalnom moru neke države, pripadaju odnosnoj državi. Prema običajnom pravnom pravilu, sva gore opisana uvećanja područja obalne države zbivaju se ipso facto. Država u pitanju ne mora poduzimati nikakve akte u svrhu proširenja svoje suverenosti na uvećanom području. Stoga i taj način stjecanja područja spada u one originarne. Nije sigurno da bi novi otok koji bi se pojavio nad epikontinentalnim pojasom obalne države ipso facto pripao toj državi. Takvi se slučajevi u međunarodnoj praksi još nisu dogodili ili nisu poznati. Ukoliko bi se dogodili vjerojatno bi jedino obalna država imala pravo prisvojiti taj otok, ali nekim posebnim aktom. Ukoliko bi se uslijed prirodnih zbivanja (vulkanske erupcije, narastanja koraljnoga grebena i si), pojavio novi otok na otvorenom moru, on bi bio ničije područje (terra nullius). Svaka bi ga država mogla prisvojiti putem okupacije. Obala neke države može se uvećati i na umjetni način, tj. svjesno i ljudskim radom. Za podizanje brane na međunarodnoj rijeci nužan je pristanak druge države. U takvom slučaju sporazumom se uređuje nova državna granica, ukoliko bi došlo do uvećanja obale jedne ili druge države. Ali svaka obalna država ima slobodu podizanja brana i lučkih građevina na svojoj morskoj obali. Tim putem ona može uvećati svoj kopneni prostor ili prostor svojih unutrašnjih morskih voda. Ukoliko je između susjednih obalnih država postignut sporazum o razgraničenju teritorijalnoga mora (bilo bočnom granicom ili granicom sučelice), niti jedna država ne može izgradnjom lukobrana i drugih građevina (i time proširujući svoje unutrašnje vode) na taj način protegnuti vanjske granice svoga teritorijalnoga mora preko te granice.

Ali ako se na teritorijalno more obalne države nadovezuje prostor otvorenoga mora, tada ta država može izgradnjom građevina pomicati vanjske granice svojega teritorijalnog mora na račun otvorenoga mora, i za to joj ne treba ničije odobrenje. 5. Sila kao način stjecanja područja. Subjugacija (debelacija, upokorenje), kojoj je slijedila aneksija, bila je dopušten način stjecanja područja druge države sve dok je rat bio priznat kao suvereno pravo svake države. Ali je i u tome razdoblju stjecanje naslova nad nekim područjem temeljem subjugacije i aneksije bilo rijetko. Pobjedničke su države u praksi češće bile iznuđivale ustup (cesiju) željenoga područja mirovnim ugovorom, koga su nametale pobijeđenoj strani. Do subjugacije je, međutim, dolazilo kada je pobjednička država potpuno upokorila pobijeđenu - u kojoj je prestao svaki oružani otpor - i potom je anektirala čitavo njezino područje. Posljedica subjugacije bila je nestanak međunarodne osobnosti pobijeđene države. Ipak je u odnosu na stanovništvo anektiranoga područja država pobjednica imala sve dužnosti iz sukcesije država. Uz tu ogradu, subjugacija se mogla također smatrati originarnim načinom stjecanja područja. Nije subjugacija prisajedinjenje (asimilacija) jedne države u drugu izvršeno voljom njezina stanovništva i nenasilnim putem, poput pripajanja Njemačke Demokratske Republike Saveznoj Republici Njemačkoj u godini (v. supra, §32, pod 2). Do subjugacija u 19. stoljeću dolazilo je u procesu ujedinjavanja Italije i Njemačke. U razdoblju nakon 1859, talijanska država proizašla iz Sardinije (Pijemonta), upokoravala je ostale talijanske državice na Apeninskome poluotoku, sve dok u nije anektirala Papinsku državu s Rimom. I Pruska je nakon pobjede nad Austrijom u anektirala njemačke državice koje su bile stale na stranu njezina neprijatelja (Hanhover, Kurhessen, Nassau i Frankfurt). 1900, u Burskom ratu Britanija je bila anektirala Orange i "Južnoafričku Republiku". Ta se aneksija smatrala preuranjenom jer je izvršena dok je rat još trajao. Italija je u anektirata Abesiniju (Etiopiju).

Kao način stjecanja područja, subjugacija je postala protupravnom naporedo s nastankom ugovornih i običajnih pravnih pravila o zabrani agresivnoga rata, te svake prijetnje silom ili upotrebe sile protiv teritorijalne cjelovitosti ili političke neovisnosti svih država. Neki smatraju da je taj proces već otpočeo Paktom Lige naroda iz (članak 10). Sigurnije je da je on otpočeo potpisivanjem Briand-Kelloggova pakta u 1928, a dovršenje usvajanjem Povelje UN u (v. supra, §31 pod (1)). Deklaracija o načelima međunarodnoga prava o prijateljskim odnosima i suradnji između država u skladu s Poveljom Ujedinjenih nacija iz 1970, izriče imperativnu normu općega međunarodnog prava u svezi sa subjugacijom: "...Područje neke države ne može biti predmetom stjecanja od strane neke druge države, koje je posljedica prijetnje silom ili upotrebe sile. Nikakvo stjecanje područja koje proizlazi iz prijetnje silom ili upotrebe sile neće se priznati..." Arbitražna komisija Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji potvrdila je posljednje načelo u četvrtoj točki svoga Mišljenja br.3. V. supra, §62, pod (2). 6. Zastara i historijski naslovi. U međunarodnom se pravu razlikuju dva aspekta ili dva lica zastare: (i) njezin pozitivni aspekt, tj. dosjelost (usucapio, acquisitive prescription) glede stjecanja naslova na nekomu području; i (ii) njezin negativni aspekt (extinctive prescription), koji se odnosi na gubitak nekoga prava ili na odreknuće zasnovano na podrazumijevanom pristanku (acquiescence) (v. supra, §28, pod c). Kako smo prije naveli (supra, §27, pod c (ii)), neka država može čak i bez valjanog pravnoga naslova, dakle kršenjem općega međunarodnoga prava ili subjektivnih prava drugih, steći izvjesna prava. Uvjet za to je da ona u duljem razdoblju i na miroljubiv način vrši vlast na nekom području ili na dijelu otvorenog mora, a da u tome ne naiđe na otpore i proteste bilo koje druge države.

U tim okolnostima protekom vremena pravilo ex factis jus oritur nadvladava nad njemu suprotnim pravilom ex injuriajus non oritur. Tim putem je dolazilo do stjecanja historijskih naslova nad nekim zaljevima, ali i do suverenosti nad dijelom kopnenoga područja druge države. U znanosti se načelo zastare uzima kao opće načelo prava svojstveno svim pravnim poretcima. Ali ima i gledišta o tome da zastara u međunarodnom pravu nije priznata. Ipak, svaki pravni poredak, unutarnji ili međunarodni, prihvaća mogućnost stjecanja prava putem dugotrajnoga i miroljubivog posjeda ukoliko se nitko drugi, a posebice ne zakoniti vlasnik, tome ne odupire. Ali svaki protest onoga koji ima pravo oduprijeti še tome stanju prekida rok zastare. Efektivni protesti koji se ponavljaju, sprječavaju stjecanje naslova putem zastare (v. supra, §28, pod b). Najveći je problem što opće međunarodno pravo ne poznaje nikakve rokove zastare. Zastara ustvari nastupa tek onda kada se stvori opće uvjerenje o tome da je stvarno stanje u skladu s međunarodnim pravom, a u svrhu održanja stabilnosti i reda. Ta ideja izražena je u latinskoj izreci: quieta non movere. Opće uvjerenje, umjesto proteka unaprijed predviđenih rokova za perfekciju stečenoga naslova, uzima u obzir podrazumijevani pristanak (acquiescence) drugih zainteresiranih država. Stoga su bitni uvjeti nastanka historijskoga naslova nad nekim područjem: (i) miroljubivo vršenje akata vlasti od posjednika bez valjanog pravnoga naslova u vremenskomu razdoblju koje ovisi o okolnostima svakog posebnog slučaja; i (ii) podrazumijevani pristanak (acquiescence) svih zainteresiranih država.

Teret dokazivanja stranke koja se poziva na neko historijsko pravo vrlo je težak. Ona mora dokazati odsutnost protesta drugih država u što je moguće duljemu razdoblju u prošlosti. S time u vezi od posebnoga je značaja presuda Međunarodnog suda iz o Norveškom ribolovu (Ujedinjeno Kraljevstvo/Norveška). Britanija je pred Sudom tvrdila da je norveško povlačenje ravnih polaznih crta uz sjevernu obalu te zemlje putem zakona i drugih akata bilo suprotno pravilima općega međunarodnog prava o zaljevima i o najvećoj dopuštenoj širini teritorijalnoga mora. Ona je smatrala da bi Norveška mogla dokazati zakonitost tih crta samo temeljem historijskoga naslova. Da bi opravdala te svoje crte, Norveška se pred Sudom nije pozivala samo na historijski naslov, nego i na druge činjenice. Sud je u presudi zaključio da norveške ravne polazne crte nisu u suprotnosti s međunarodnim pravom (p.143). Svoj je zaključak potkrijepio i činjenicom da norveški dekreti o tim crtama iz i nisu naišli na otpor ostalih država. "Općenita tolerancija stranih" država glede norveške prakse je nepobitna činjenica. U razdoblju od više od šezdeset godina Vlada Ujedinjenoga Kraljevstva nije ju nikada osporila" (p.138). Konačan zaključak Suda bio je: "Notornost činjenica, općenita tolerancija međunarodne zajednice, položaj Velike Britanije u Sjevernomu moru, njezini vlastiti interesi o tome pitanju, i njezino produljeno uzdržavanje, u svakomu slučaju dopuštaju Norveškoj da svoj sustav suprotstavi Ujedinjenomu Kraljevstvu." (p.139). Dakle, po mišljenju Suda, norveške ravne polazne crte postale su suprotstavljive u odnosu na Britaniju temeljem njezina podrazumijevanoga pristanka.

64. MEĐUNARODNE RIJEKE I JEZERA
Bibliografija: Milan BAETOŠ: Međunarodno javno pravo, II. knjiga, Beograd 1956, str ; Charles ROUSSEAU: Droit International public, tome IV, Paris 1980, pp , ; Gavro PERAZIĆ: Skadarsko jezero i rijeka Bojana u međunarodnom pravu, Titograđ 1981, 208 str.; Rodoljub ETINSKI: Međunarodnopravno uređenje plovidbe na plovnom putu Rajna-Majna-Dunav, Novi Sad 1985, 106 str.; "Međunarodna saradnja na zaštiti od zagađivanja voda dunavskog sliva", JRMP 1988, br.3, str ; OPPENHEIM'S International Law, Volume I, Ninth Edition, Edited by Sir Robert Jennings and Sir Arthur Watts, Parts 2 to 4; London 1992, pp ; Emesto J. REY CARO: "El derecho de los cursos de aguas internacionales", Cursos Euromediterraneos Bancaja de Derecho Internacional 2003, Valencia, Volumen VII, pp 1. Uvod. Sve rijeke, kanali (vještački prokopi) i jezera, mogu se grubo podijeliti u dvije velike skupine. Nacionalne (ili unutrašnje) rijeke su one koje od njihova izvora do ušća u more ili u drugu veću rijeku protječu u granicama jedne države. Zajedno s kanalima i jezerima s istim obilježjem, one čine dio kopnenoga područja (teritorija) odnosne države, Ne postoji pravilo općega međunarodnog prava koje bi drugim državama davalo pravo da brodovi pod njihovom zastavom plove tim rijekama, ili da ih strane države koriste na bilo koji drugi način. Međunarodne rijeke su sve one koje razdvajaju područja dviju država (granične rijeke, v. supra, §62), ili sukcesivno prolaze kroz više država. Neke međunarodne rijeke, poput Save i Dunava, imaju oba ta svojstva. Poradi teritorijalnih promjena neka nacionalna rijeka može postati međunarodnom. U bivšoj Jugoslaviji najveća nacionalna rijeka bila je Sava. Raspadom te države Sava je postala međunarodnom rijekom koja čeka svoje pravno uređenje. Izvire i prolazi kroz Sloveniju, a potom kroz Hrvatsku. Od Siska je plovna, i zatim postaje graničnom rijekom između Hrvatske i Bosne i Hercegovine, te malim dijelom između Srbije i Crne Gore i Bosne i Hercegovine. U donjemu toku protiče kroz Srbiju i Crnu Goru i u Beogradu se ulijeva u Dunav.

Uslijed istih tih teritorijalnih promjena, dijelom su postale granične rijeke Sutla i Mura između Hrvatske i Slovenije, Una između Bosne i Hercegovine i Hrvatske, te Drina između Bosne i Hercegovine i Srbije i Crne Gore. Dunav, koji je najvažnija međunarodna rijeka u Europi, postao je graničnom rijekom između Hrvatske i Srbije i Crne Gore. Mura-i Drava su otprije granične rijeke između Hrvatske (prije SFRJ) i Madžarske. Neki pisci (u nas Andrassy i Ibler) smatraju međunarodnim (ili "konvencionalnim") rijekama u strogo pravnom smislu samo one rijeke s opisanim svojstvima čiji je režim uređen međunarodnim ugovorom. Najvažnije "konvencionalne" rijeke u Europi su Dunav i Rajna. Upotrebe nacionalnih i međunarodnih rijeka su raznolike. Nekoć se plovidba smatrala najznačajnijom upotrebom međunarodnih plovnih rijeka. Rijeke imaju važnost i za ribolov, ali za razliku od morskoga ribolova on nije uređen nikakvim pravilima općega međunarodnog prava. Rijeke, nadalje, služe za navodnjavanje i proizvodnju električne energije. One služe i u industrijske svrhe, osobito radi odlaganje industrijskoga otpada ili hlađenja nuklearnih reaktora, što ima.za posljedicu njihovo onečišćenje. Te upotrebe mogu se podijeliti na one kojima se količina vode u rijeci ne umanjuje (plovidba, ribolov, te protočne hidroelektrane), te na potrošne upotrebe (natapanje, odvođenje vode u druge tokove, upotreba vode iz rijeke za domaćinstvo, komunalne i industrijske svrhe). Sve te upotrebe međunarodnih rijeka možemo podijeliti u dvije velike skupine: (1) plovidbu plovnim dijelom rijeke uzvodno od ušća u more do točke do koje je ta plovidba moguća; i (2) korištenje vodenih tokova u druge (neplovidbene) svrhe, poglavito za proizvodnju energije i irigaciju jer te dvije upotrebe gotovo redovito idu zajedno. 2. Pravo plovidbe međunarodnim rijekama. Do Francuske revolucije koncem 18. stoljeća, u nedostatku ugovora o suprotnom, svaka je "pribrežna država" mogla na svojemu dijelu međunarodne rijeke sprječavati plovidbu čak i brodovima ostalih pribrežnih država, ili je za tu plovidbu mogla po svojoj odluci naplaćivati pristojbe.

Suprotan razvoj otpočeo je dekretom (ukazom) francuskoga Konventa iz kojim su se dvije međunarodne rijeke: Selda (Escaut) i Meza (Meuse, Maas) otvorile za slobodnu plovidbu brodovima svih pribrežnih država. Meza se tada nalazila čak izvan granica Francuske. Tek je na Bečkomu kongresu bilo proglašeno načelo slobode plovidbe na međunarodnim rijekama u Europi za trgovačke brodove svih, a ne samo pribrežnih država, i to po ugledu na slobodu plovidbe otvorenim morem. Ali je to načelo do danas ostalo neostvareni cilj. Nije se nikada transformiralo u pozitivno pravilo općega međunarodnoga prava koje bi bilo primjenljivo na svim međunarodnim rijekama. Bilo je predviđeno osnivanje komisija od pribrežnih država za pojedine rijeke, koje su bile začetak međunarodnih organizacija 20. stoljeća. Uz Bečki završni akt bili su pridodani posebni pravilnici za plovidbu Šeldom, Mezom i Rajnom, te za plovidbu plovnim pritokama Rajne (Neckar, Majna i Mosel). Za Dunav (koji u Završnom aktu iz nije bio niti spomenut), taj je cilj bio ostvaren člankom 15. Pariskoga mirovnog ugovora iz 1856, kojim je bio okončan Krimski rat. Za Rajnu je taj cilj ostvaren tek Konvencijom iz Mannheima iz 1868. Sljedeća etapa u tim nastojanjima bilo je usvajanje, u okviru Lige naroda, Barcelonske konvencije o režimu plovnih putova od međunarodnoga značaja, sa Statutom iz Ta Konvencija, koja je za njezine stranke i danas na snazi, postavlja više pravnih načela koja se mogu svesti na četiri: Sloboda plovidbe i jednakost tretmana za brodove pod zastavom svih država stranaka. U tome je izuzeta kabotaža (prijevoz robe i putnika između luka iste pribrežne države na rijeci). Pristojbe se mogu naplaćivati samo za stvarno pružene usluge i za održavanje ili poboljšanje plovnosti rijeke, a ne u svrhe obogaćenja. Predviđaju se znatne obveze za svaku pribrežnu državu glede njezina sektora međunarodne rijeke. Ta država ne smije postavljati nikakve zapreke za plovidbu, mora uklanjati podrtine i održavati plovnost rijeke.

I napokon, Konvencija podrazumijeva različite mogućnosti upravljanja međunarodnim rijekama: pojedinačno (svaka država u svome sektoru), regionalno (sve pribrežne države zajedno) ili međunarodno (pribrežne i treće države). Zbog koristi koje Barcelonska konvencija predviđa, očekivalo se da će joj pristupiti gotovo sve države svijeta, te da će time njezina pravila postati primjenljivima na gotovo svim međunarodnim plovnim rijekama u svijetu. Da su se ta očekivanja ispunila, pravilo o slobodi plovidbe na međunarodnim rijekama preraslo bi u načelo općega običajnog međunarodnog prava. Time bi glede plovidbe trgovačkih brodova, te rijeke i luke na njima bile na neki način izjednačene s morskim prostorima i s morskim lukama. Ta se očekivanja nisu ispunila već nakon što je nekoliko važnih riječnih država izostalo s Barcelonske konferencije (Sjedinjene Države, Sovjetska Rusija, Turska, Argentina). Od 40 država potpisnica te Konvencije, samo ih je 28 koje su joj danas stranke. Dakle, samo na sektorima plovnih međunarodnih rijeka neke od stranaka Barcelonske konvencije, ostale njezine države stranke uživaju pogodnosti iz te Konvencije, i to ako njihovi brodovi tamo uopće mogu doprijeti, i ako im je to isplativo. Pokazali su se mnogo važnijima režimi za plovni dio neke međunarodne rijeke, ukoliko su predviđeni posebnim ugovorom. Ovdje ćemo opisati režime plovidbe samo za Dunav i Rajnu, koji su od spojeni plovnim kanalom na području Njemačke između Bamberga na Majni i Kelheima na Dunavu. Valja naglasiti da je transport brodovima na moru i na rijekama najjeftiniji u usporedi s drugim vrstama transporta (željezničkog, cestovnoga, a pogotovo zračnoga). Taj transport pogodan je za prijevoz ponajprije ugljena, ruda, građevinskoga materijala, drva i drugih sirovina. Ali rijeke i plovni kanali ne dopiru do svake točke gdje je to potrebno. Zbog novoga tehnološkog razvoja potreba za tim vrstama roba silno je opala. Za proizvodnju električne energije nije potrebno prevoziti ugljen na velike udaljenosti, nego se elektrane mogu izgrađivati u blizini rudnika. A za zagrijavanje stanova i drugih objekata koriste se plin, nafta ili električna energija, čiji je prijenos jeftiniji. Pronalaskom poluprovodnika i optičkih vlakana smanjila se potreba za bakrom i drugim metalima. I mada se u budućnosti tehnološki razvoj može nenadano promijeniti, korištenje međunarodnih plovnih rijeka i kanala za transport robe danas ima mnogo manji značaj negoli u doba industrijske revolucije u 19. stoljeću, pa i kasnije. Uz to, osim za lokalnu plovidbu i za turizam, prijevoz putnika riječnim brodovima gotovo je potpuno nestao.

(a) Dunav. Osim u vrijeme ratova, na Dunavu je od 1856
(a) Dunav. Osim u vrijeme ratova, na Dunavu je od bio na snazi poseban međunarodni režim. Na njegovu plovnom dijelu vrijedilo je načelo slobode plovidbe za trgovačke brodove svih država svijeta. U upravljanju Dunavom, posebice na nekim njegovim sektorima na području Rumunjske uzvodno od ušća u Crno more, nadležnost je imala Europska dunavska komisija u kojoj su znatan utjecaj imale europske velesile. Među njima su bile i neke koje nisu imale obalu na Dunavu (Britanija, Francuska i Italija). Ali sve je to danas povijest stara više od pola stoljeća. Za međunarodni režim Dunava kakav je danas na snazi važne su odredbe mirovnih ugovora iz s Bugarskom (članak 34), Rumunjskom (članak 36) i Madžarskom (članak 38). U njima je istim riječima potvrđeno načelo slobode plovidbe za državljane, trgovačke brodove i robu svih država, ali s -izuzetkom kabotaže. U Beogradu je 18. kolovoza bila usvojena nova Konvencija o režimu plovidbe na Dunavu koja je uz neke izmjene i danas na snazi. Njezine izvorne stranke bile su pribrežne podunavske države: Čehoslovačka, Madžarska, Jugoslavija, Bugarska, Rumunjska, Sovjetski Savez i Ukrajina. Ukrajina, tj. SSSR, postala je još u pribrežna država, kada je svoje područje proširila na račun Rumunjske do rukavca Kilija na ušću u Dunav. Austrija je pristupila Konvenciji u 1960, dok je položaj Njemačke za dugo vrijeme ostao neuređen. Na Beogradskoj dunavskoj konferenciji sudjelovale su još Francuska, Britanija i Sjedinjene Države. One su odbile potpisati Konvenciju jer im je bila nametnuta odluka da u Dunavskoj komisiji budu zastupljene samo pribrežne države. Austrija je na toj Konferenciji imala položaj promatrača, a Njemačka, iako pribrežna država, nije bila zastupljena jer je njezinim područjem tada upravljala Saveznička kontrolna komisija. Britanija, Francuska, Italija, Grčka i Belgija smatraju da je Konvencija iz donijeta kršenjem njihovih stečenih prava iz Dunavskoga statuta iz kojemu su bile stranke. One su, makar prije, smatrale da je taj Statut još uvijek na snazi.

Dopunski protokol na Beogradsku konvenciju, sklopljen 26
Dopunski protokol na Beogradsku konvenciju, sklopljen 26. ožujka 1998, usuglasio je položaj njezinih stranaka s nastalim političkim promjenama. Od godine ravnopravnim potpisnicama Beogradske konvencije smatraju se: Austrija, Bugarska, Hrvatska, Madžarska, Moldova, Njemačka, Rumunjska, Ruska Federacija, Slovačka, Savezna Republika .Jugoslavija (danas Srbija i Crna Gora), te Ukrajina. Tu su, <lakle, obuhvaćene sve pribrežne države na Dunavu osim Ruske Federacije koja je taj položaj naslijedila od bivšega Sovjetskog Saveza. Sve su one i ravnopravni članovi Dunavske komisije. Istim riječima kao i mirovni ugovori iz 1947, Beogradska konvencija u članku 1. propisuje: "Plovidba na Dunavu bit će slobodna i otvorena državljanima, trgovačkim brodovima i robi svih država na temelju ravnopravnosti glede lučkih i plovidbenih taksa, kao i glede uvjeta trgovačke plovidbe". Kabotaža (lokalni prijevoz između luka u jednoj državi) rezervirana je samo za tu državu. Redarstveni, carinski i ratni brodovi svake od pribrežnih država mogu se kretati samo u granicama njezina sektora. Ratnim brodovima nepribrežnih država zabranjena je plovidba Dunavom, a za plovidbu ratnih brodova neke od pribrežnih država u tuđemu sektoru Dunava potrebna je suglasnost teritorijalne države. Načelo slobode plovidbe svih trgovačkih brodova primjenjuje se danas na čitavom plovnom dijelu Dunava od Kelheima u Njemačkoj do Crnoga mora, i to kroz rukavac Sulina u Sulinskom kanalu. Režim slobode plovidbe Dunavom ne proteže se na kanale i na plovne dijelove rijeka koje utječu u Dunav (te tako ni Drave i Save). Države stranke Konvencije preuzele su obveze glede održavanja i poboljšanja plovnoga dijela Dunava. Obvezale su se da će dijelove Dunava pod njihovom suverenošću održavati u plovnome stanju koliko to zahtijeva riječni promet, a na pojedinim sektorima čak i za pomorski promet. Ali nikakvim se radovima ne smiju ometati plovidba i promet Dunavom. Svi veliki radovi imaju se izvoditi uz suglasnost s Dunavskom komisijom. Ako neka pribrežna država nije u stanju poduzeti sve potrebne radove, dužna ih je prepustiti Dunavskoj komisiji.

Dunavska komisija, koja danas ima sjedište u Budimpešti, sastoji se od po jednoga predstavnika potpisnica Konvencije. Njezine nadležnosti pretežito su savjetodavne, ali uz neke važne iznimke. Ona skrbi o izvršenju Konvencije, izrađuje opći plan velikih radova u interesu plovidbe, daje savjete glede izvršenja radova. Utvrđuje jednoobrazan sustav održanja plovnih puteva i uređenja plovidbe; ujednačuje pravila o riječnoj sigurnosti. Komisija koordinira rad hidrometeoroloških službi na Dunavu, izdaje jedinstveni hidrometeorološki bilten i predviđanja na dulji ili kraći rok. Za pokriće posebnih radova koje izvodi Komisija, ona može sama ubirati posebne takse. Ostale rashode Komisije pokrivaju potpisnice Konvencije svojim doprinosima. Ostale takse za plovidbu kao i lučke takse, svaka pribrežna država naplaćuje od brodova ovisno o visini njezinih rashoda za osiguranje plovidbe u njezinu sektoru. Visina tih taksa određuje se u sporazumu s Komisijom. Nikakva se diskriminacija u visini taksa ne smije vršiti s obzirom na nacionalnu pripadnost broda, i one ne smiju služiti kao izvor dobiti. Konvencijom su za dva sektora osnovane posebne riječne uprave: od ušća Sulinskoga kanala do Braile prvobitno je postojala sovjetsko-rumunjska uprava. Na sektoru Đerdapa djeluje uprava Rumunjske i Srbije i Crne Gore. 1994. u Sofiji je sklopljena Konvencija o suradnji za zaštitu i racionalnu upotrebu Dunava, koja predviđa ustanovljenje Međunarodne komisije za zaštitu Dunava. Nju su sklopile sve pribrežne države, uključivši i Hrvatsku. Kao posljedica NATO bombardiranja u 1999, Dunav danas privremeno nije prohodan čitavim svojim plovnim dijelom. (b) Rajna. Za tu međunarodnu rijeku još uvijek se primjenjuje Konvencija iz Mannheima iz 1868, dopunjena najprije Versajskim mirovnim ugovorom iz (članci ), te Konvencijom iz Strasbourga iz 1963. Na Rajni ustvari ne postoji potpuna sloboda plovidbe za brodove pod zastavama nepribrežnih država. Takvi su brodovi nekoć morali imati ovlaštenje za plovidbu neke od pribrežnih država, a danas od Središnje komisije za plovidbu Rajnom. Kabotaža je rezervirana za državljane pribrežnih država, te ostalih država članica Europske unije.

Nakon što je objedinjena politika glede transporta, Europska unija je substituirala svoje države članice u Središnjoj komisiji. S obzirom na višak plovidbenih kapaciteta, propisala je dalja ograničenja. U u Bernu je usvojen Sporazum kojim je ustanovljena Međunarodna komisija za zaštitu Rajne od onečišćenja. (c) Kanal Rajna-Dunav. Nakon što je u otvoren plovidbeni kanal između Bamberga i Kelheima u Njemačkoj, kojim su konačno spojene te dvije najvažnije međunarodne rijeke u Europi, plovidba tim kanalom ostala je u potpunoj nadležnosti Njemačke, s time da se primjenjuju i propisi Europske unije. Ali se može očekivati da će Njemačka sklapati dvostrane ugovore s drugim državama, glavnim korisnicama toga kanala. Time su došle do izražaja razlike u međunarodnom režimu plovidbe na Rajni i na Dunavu, ali se u doglednoj budućnosti ne može očekivati jedinstveni međunarodni režim plovidbe tim dvjema rijekama. 3. Korištenje međunarodnih vodenih tokova u neplovidbene svrhe. Glede takvih upotreba vodenih tokova, međunarodna judikatura, praksa i znanost prihvaćaju pojam širi od "međunarodnih plovnih puteva", dovoljnoga samo za svrhe plovidbe. Već je presuda Stalnoga suda međunarodne pravde iz o Nadležnosti Međunarodne komisije za Odru raspravljala o "zajednici prava i interesa" svih pribrežnih država na nekoj međunarodnoj rijeci. "Ta zajednica interesa na plovnoj rijeci postaje temeljem zajedničkih prava, čije su bitne značajke potpuna jednakost svih pribrežnih država u upotrebi čitavoga toka rijeke i isključenje bilo kakvih posebnih povlastica bilo koje od njih u odnosu na ostale" (Series A, No.23, p.27). Danas se u pravnom smislu govori o "hidrauličkom bazenu" (drainage basin, bassinde drainage), kao o širem području s kojega neka rijeka odvodi sve površinske i podzemne vode. Takav bazen dakle ne obuhvaća samo vodene tokove, nego zahvaća šire područje kopna i rijeku u pitanju sa svim njezinim pritokama, te moguće s jezerima i kanalima, a prostire se na dvije ili na više država.

U članku II. Helsinških pravila što ih je International Law Association usvojio u 1966, takav se bazen definira kao "geografsko područje koje se prostire na dvije ili na više država, određeno granicama vodomeđe sustava voda, uključujući površinske i podzemne vode koje se ulijevaju u zajedničko ušće". Ali Komisija za međunarodno pravo ipak iz opreza nije prihvatila taj izraz koji je već bio ugrađen u neke ugovore. Ona raspravlja o "sustavu međunarodnih vodenih tokova" (international toatercourse system, systeme de cours d'eaiuc internationaux). Sva složena pitanja razumnoga gospodarenja s nekom graničnom rijekom ili s onom koja protječe kroz više država, poput iskorištavanja njezinih potencijala za proizvodnju električne energije, isušivanja, navodnjavanja, te u industrijske svrhe koje uvijek nosi rizik onečišćenja, ne mogu se riješiti nekim apstraktnim pravilima općega međunarodnog prava. Naporedo sa smanjivanjem izvora i količine pitke vode na našem planetu, koje će u 21. stoljeću postati veliki problem čovječanstva, rast će potreba da sve pribrežne države na rijekama sklapaju opsežne ugovore kojima će se sva spomenuta pitanja unaprijed urediti, i poduzimat će se mjere za očuvanje zaštite okoliša. Nekolicina takvih ugovora već je'sklopljena, a usvojena rješenja mogu biti od koristi za ugovorno uređenje drugih rijeka. . Danas se čini teško oštvarljivim, iako ne i nemogućim, da neka od pribrežnih država sama u svome sektoru rijeke izgradi sustav hidrocentrala bez sporazuma sa ostalim zainteresiranim pribrežnim državama. Naporedo s tom ugovornom praksom, međunarodna znanstvena tijela izradila su i usvojila niz pravila direktivne naravi koja mogu biti od koristi za buduće ugovorno uređenje rijeka. Naročito su iscrpna već spomenuta Helsinška pravila iz Na temelju izvješća Jurja Andrassvja, Institut za međunarodno pravo usvojio je u Salzburgu rezoluciju pod naslovom: "Upotreba nemaritimnih međunarodnih voda (osim za plovidbu)". U usvojio je u Ateni, na temelju izvješća Jeana Salmona, rezoluciju: "Onečišćenje rijeka i jezera i međunarodno pravo.

Komisija zajneđunarodno pravo usvojila je u 1994
Komisija zajneđunarodno pravo usvojila je u nacrt članaka o upotrebi vodenih tokova za neplovidbene svrhe. Opća skupština UN iste je godine odlučila da se na temelju toga nacrta i mišljenja država izradi okvirna konvencija iz te oblasti. Napokon, valja navesti da je u u Helsinkiju pod okriljem Ujedinjenih nacija bila usvojena Konvencija za zaštitu i upotrebu prekograničnih vodenih tokova i međunarodnih jezera. Ali za slučajeve kada za neku značajniju međunarodnu rijeku i njezin sliv nije sklopljen odgovarajući ugovor - ili sve dok se takav ugovor ne sklopi - ostaje malo sasvim nespornih pravila općega međunarodnog prava. Ta ćemo pravila ovdje pokušati izložiti. Čini se da postoji općeniti sporazum o pravilu, potvrđenom u praksi država, da je upotreba voda međunarodnih rijeka podvrgnuta međunarodnom pravu. Prijašnje shvaćanje o načelu suverenosti svake pribrežne države na njezinu vlastitom teritoriju kao vladajućem, možda je preživjelo u pravilu po kojemu susjedna država ne može prigovoriti radovima druge pribrežne države na njezinu području, osim ako su time bitno narušeni njezini vlastiti interesi. Tokovi voda međunarodnih graničnih i drugih rijeka nisu u arbitrarnoj (samovoljnoj) vlasti neke od pribrežnih država. Pravilo je međunarodnoga prava da niti jedna država ne smije izmijeniti prirodne uvjete područja susjedne države (v. supra, §61). Stoga država, ne samo da ne smije zaustaviti ili skrenuti tok vode koji teče s njezina područja na područje susjedne države, nego također ne smije koristiti vodu rijeke na način da bi ugrozila susjednu državu ili bi ju onemogućila da se na prikladan način koristi tim vodenim tokom na svome području.

U presudi Arbitražnoga tribunala iz 1957
U presudi Arbitražnoga tribunala iz o Jezeru Lanoiuc (Francuska /Španjolska) odbačeno je shvaćanje da bilo kakva promjena toka rijeke traži suglasnost druge zainteresirane pribrežne države. Jezero Lanoux nalazi se u Francuskoj, ali ono čini izvor rijeke Carol koja protječe u Španjolsku. Francuska je bila skrenula dio voda iz toga jezera u drugu rijeku da bi pojačala kapacitet svoje hidrocentrale, ali je bila spremna podzemnim tunelom vratiti u rijeku Carol istu količinu vode iz svojih drugih slivova. Španjolska je u tome postupku tvrdila da Francuska to nije smjela učiniti bez njezina pristanka. Sud je, međutim, stao na stanovište da: "pravilo po kojemu države mogu koristiti hidrauličnu snagu međunarodnog vodenoga toka jedino temeljeni a priori sporazuma između zainteresiranih država, ne može se ustanoviti ni kao običaj, a još manje kao opće načelo prava" (RIAA, Volume XII, p.308). Nisu uspjela nastojanja da se neka opća načela u toj oblasti izvedu iz načela nužnosti prethodnoga sporazuma, o stečenim privatnim pravima, ili čak iz koncepta zloupotrebe prava, iako su u izvjesnim okolnostima to mogući relevantni faktori za rješavanje nastalih problema. Sva gornja načela odnose se na dužnosti pribrežne države koja leži uzvodno, prema pribrežnoj državi nizvodno na istom vodenom toku. Ali je još starije pravno pravilo, potpuno u skladu s gornjim načelima, da niti nizvodna država ne smije podizati nikakve zapreke na vodenom toku koje bi izazvale poplave (kao i druge štete) na području države koja leži uzvodno. Prije spomenuti koncepti o "zajednici prava i interesa" svih pribrežnih država na nekoj rijeci, o "hidrauličnom bazenu", ili o "sustavu vodenih tokova", temelji su za nastanak i djelovanje nekih drugih općenitih pravnih načela, koja se možda još nisu pretvorila u dovoljno precizna pravila pozitivnoga međunarodnog prava. U mjeri u kojoj su ti koncepti postali dijelom pozitivnoga prava, te zajednice pribrežnih država svojim postojanjem nameću dužnost poštivanja zajedničkih interesa prema izreci sic utere tuo ut alienum non laedes (koristi se svojime tako da ne smetaš drugomu), a na kojoj se zasniva i načelo zabrane zloupotrebe vlastitih prava. Drugo načelo općenite naravi leži u pojmu pravične raspodjele voda, koje bi trebalo biti ciljem pregovora zainteresiranih država u svrhu postizanja pravičnoga rješenja, ili takve odluke nekoga arbitražnog ili sudskoga tijela. Pravičnost, naime, nije po sebi pravno načelo ili skupina pravnih pravila, čija bi primjena vodila predvidljivim rezultatima (v. supra, §6).

4. Međunarodna jezera. Kako smo prije naveli, jezera potpuno okružena područjem samo jedne države dio su njezina državnog teritorija. Ali, poput jezera Lanoux koje se nalazi u Francuskoj, ona mogu biti dijelovima međunarodnoga hidrografskog bazena, i tada su podložna međunarodnom uređenju. Granična jezera nalaze se na granicama dviju ili triju država. Velika jezera, smještena između Kanade i Sjedinjenih Država, u plovnoj su vezi s Atlantskim oceanom preko kanala i rijeke St.Lawrence. Čini se zastarjelim mišljenje prema kojemu se u jezera ubrajaju samo ona slatkovodna, dok bi Kaspijsko pa čak i Mrtvo more bila mora jedino stoga što imaju slanu vodu, mada nisu u plovnoj vezi s morem. S pravnoga stajališta ispravnije je i njih smatrati jezerima. U prošlosti, dok su se odnosi pribrežnih država na graničnim jezerima ravnali običajima, bilo je gledišta o koimperiju (kondominiju) svih pribrežnih država na njima, osim u slučaju ugovora o njihovu razgraničenju. Sve su pribrežne države do danas razgraničile površinu svih graničnih jezera. Ugovorima one uređuju i druga pitanja, poput napajanja i odvođenja vode iz jezera, održavanja ribljih vrsta, te očuvanja okoliša. Ribolov je u pravilu rezerviran za građane svake države u njezinu prostoru, ali je moguće rješenje da građani svih pribrežnih država koriste to pravo na čitavom jezeru (na jezerima Titicaca između Perua i Bolivije, na Bodenskom jezeru između Njemačke, Švicarske i Austrije, te na talijansko-švicarskim jezerima Maggiore i Lugano). 5. Očuvanje okoliša na vodenim tokovima. U industrijsko doba vodeni tokovi su osobito postali osjetljivi na onečišćenje. Uz odlijevanje vode iz kanalizacije u urbanim sredinama, osobito je opasno ispuštanje iskorištenih voda, kemijskoga otpada i motornih ulja iz tvornica, ispuštanje farmaceutskoga otpada, te voda kojima se hlade nuklearne elektrane. Kada u rijeci ili jezeru nestane kisika, voda više ne "diše". Biljne i životinjske vrste ne mogu se razmnožavati, i ako se ništa ne poduzme, vodeni tok u pitanju postaje "mrtvom rijekom" bez života.

Prema jednom mišljenju onečišćenje vodenoga toka bilo bi "svaka fizička, kemijska ili biološka promjena sastava ili kakvoće voda koja je neposredno ili posredno posljedica ljudskoga djelovanja, a škodi zakonitom korištenju tih voda i tako uzrokuje štetu". Pribrežne države mogu poduzeti prikladne mjere i ukoliko bi se uvećao salinitet nekoga vodenog toka zbog prirodnih zbivanja. Ali je prevencija i reguliranje ljudskoga djelovanja s pravom u središtu svih napora u zaštiti okoliša. Članak 2(2). Helsinške konvencije za zaštitu i upotrebu prekograničnih vodenih tokova i međunarodnih jezera, iz propisuje: "Stranke će naročito poduzimati sve prikladne mjere: (a) da sprječavaju, kontroliraju i smanjuju onečišćenje voda sa stvarnim ili mogućim prekograničnim učinkom; (b) da osiguraju da se prekogranične vode koriste s ciljem da se postigne ekološki prikladno i razumno upravljanje vodama, očuvanje vodenih izvora i zaštite okoliša; (c) da osiguraju da se prekogranične vode koriste na razborit i pravičan način...; (d) da osiguraju očuvanje i, gdje je neophodno, obnovu ekosustava." Opasnosti od onečišćenja vodenih tokova po zdravlje i sigurnost ljudi, po biljni i životinjski svijet, tlo, zrak, vodu, pa čak i klimu, krajolik i historijske spomenike, danas su jasne odgovornim vladama u gotovo svim državama. Osim sprječavanja, kontrole i smanjenja onečišćenja, međunarodni instrumenti također preporučuju i praćenje (monitoring) uvjeta prekograničnih tokova, izmjenu podataka, zajedničke programe pribrežnih država u te svrhe, i dr. Ali kao i u slučajevima korištenja vodenih tokova, ti se ciljevi ne mogu dostići ako sve pribrežne države ne sklope sporazume o zaštiti okoliša i utemelje stalna tijela putem kojih će koordinirati te djelatnosti, te ako je potrebno dijeliti troškove. I u toj oblasti pravila općega međunarodnog prava tek su u povoju. A i kada dostignu neophodnu preciznost i "pozitivnost" (uključivši tu i communis opinio juris), ona sama za sebe neće nikada biti dovoljna da se dostignu svi ti ciljevi. I opće načelo odgovornosti za štetu nastalu onečišćenjem, prema kojemu "ta odgovornost ima za posljedicu dužnost povrata u prijašnje stanje ili plaćanja odštete", iako ga nitko kao takvo ne osporava, još nije dostiglo razinu pravila pozitivnog međunarodnoga prava osim kada je predviđeno u nekomu ugovoru.

U presudi iz o Projektu Gabčikovo/Nagymaros (Madžarska/Slovačka), Međunarodni sud je zaključio da madžarsko otkazivanje ugovora iz o projektu izgradnje sustava brana i hidrocentrala na zajedničkom dijelu Dunava nije imalo učinka u pravu te da je stoga taj ugovor i dalje na snazi. Sud je pozvao stranke da pregovaraju u dobroj vjeri i da se dogovore o zajedničkom operacijskom režimu u skladu s tim ugovorom. On je posebno pozvao stranke da pri tome sagledaju ekološki rizik. U tome leži "njihova produljena obveza, koja je nužno evolutivna, da očuvaju kakvoću vode Dunava i da zaštite prirodu". "...Sud je svjestan da se u oblasti zaštite okoliša traže dužna pažnja (đue diligence, vigilance) i prevencija, s obzirom na često nepopravljivu narav štete nastale na okolišu i na ograničenja svojstvena samome mehanizmu naknade toga tipa šteta, čovječanstvo je stoljećima iz ekonomskih i drugih razloga stalno utjecalo na prirodu. To se u prošlosti počesto činilo, a da se nisu uzimali u obzir učinci na okoliš... (ali) nove norme i zahtjevi (standardi) su se razvili, koji su zabilježeni u velikomu broju instrumenata iz posljednja dva desetljeća. Te se nove norme moraju uzeti u obzir i tim novim zahtjevima mora se pridati pravilan značaj, i to ne samo kada države sagledavaju nove djelatnosti, nego i kada nastavljaju djelatnosti koje su otpočele u prošlosti. Ta potreba da se dovede u sklad gospodarski razvoj sa zaštitom okoliša izražena je u konceptu "održivoga razvoja" (sustainable development). 7i& svrhe ove parnice to znači da bi stranke morale preispitati učinke iskorištavanja centrale Gabčikovo na okoliš. One naročito moraju iznaći zadovoljavajuće rješenje glede količina vode koju treba vratiti u staro korito Dunava i u njegove rukavce s obje njegove strane." (pp.77-78, pra.140).

65. ZRAČNI PROSTOR Bibliografija: Milivoj DESPOT: Suverenost u prostoru iznad državne teritorije, Beograd 1966, 132 str.; Nicolas MATEESCO MATTE: Droit aerospatial, Paris 1976, 436 p.; Charles ROUSSEAU: Droit international public, tome IV, Paris 1980, pp ; K.G. PARK; La protection de la souverainete aerienne, Paris 1991, 403 p.; Malcolm N. SHAW: International Law, Fourth Edition, Cambridge 1997, pp 1. Suverenost država u zračnomu prostoru. Pozornost znanosti međunarodnoga prava glede pitanja suverenosti država u zračnomu prostoru javila se tek pronalaskom aviona, tj. letjelica težih od zraka. Baloni, pa i dirižabli (cepelini), nisu potakli te rasprave. One su praktično otpočele nakon što su u Sjedinjenim Državama braća Orwille i Wilburg Wright u prosincu obavili uspješan let motornom napravom s dvije elise, na udaljenosti od samo 230 metara. Zrakoplovno pravo je stoga nastalo na samome početku 20. stoljeća. Od početka pa do danas nije bilo nikakve sumnje u potpunu slobodu prelijetanja zračnoga prostora iznad otvorenog mora i iznad neprisvojenih dijelova kopna (posebice Antarktika). Glede pravnoga položaja zračnoga prostora iznad područja svake države, uključujući tu i njezino teritorijalno more, do pred Prvi svjetski rat bilo je nekoliko suprotstavljenih gledišta. Sva su bila pod utjecajem pravila iz prava mora, mada su se te analogije primjenjivale na različite načine. Neki su pisci zagovarali punu slobodu toga prostora po ugledu na slobodu otvorenog mora. Drugi su zagovarali suverenost svake države u njezinu zračnom prostoru (prema načelu iz rimskoga prava: cujus est solum est usque ad coelum et ad inferos). Ali su i oni zastupali pravo neškodljivoga prelijetanja civilnih, iako ne i vojnih zrakoplova. Kompromisno je gledište zastupalo suverenost teritorijalne države do izvjesne visine koju bi trebalo ugovoriti, iznad koje bi prelijetanje bilo slobodno za sve.

Izbijanje Prvoga svjetskog rata razriješilo je tu dvojbu, s obzirom da su se tada iskazale opasnosti od napada iz zraka. Ne samo sve zaraćene strane, nego i neutralne države, priklonile su se gledištu o suverenosti svake od njih u svome zračnom prostoru, i to do neograničenih visina. To je načelo potom bilo izričito potvrđeno u članku 1. Pariske konvencije o uređenju zračne plovidbe, iz Tamo je bilo navedeno da "svaka država" (a ne samo stranke te Konvencije) "ima potpunu i isključivu suverenost u zračnomu prostoru iznad svoga teritorija". Članak 2. predviđao je obvezu svake države ugovornice da u vrijeme mira dopusti slobodu neškodljivoga prelijetanja svoga područja zrakoplovima drugih ugovornica, i to bez razlikovanja (diskriminacije) nacionalnosti tih ugovornica. Ali prelijetanje vojnih zrakoplova nije bilo dopušteno osim uz posebnu dozvolu (članak 33). To su, dakle, bile kontraktualne obveze iz te Konvencije, a još ne one prema općemu međunarodnom pravu. Ta su načela na precizniji, ali na djelomično uži način bila potvrđena u Čikaškoj konvenciji o civilnom zrakoplovstvu, iz koja je uz dopune i danas na snazi. U njezinu članku 1. navodi se: "Države ugovornice priznaju da svaka država ima potpunu i isključivu suverenost u zračnomu prostoru iznad svoga teritorija." Članak 2. predviđa da će se za svrhe te Konvencije "teritorij neke države smatrati, njezino kopneno područje i pripadajuće teritorijalne vode pod suverenošću, sizerenstvom, protektoratom ili mandatom takve države". Ali Čikaška konvencija ne predviđa potpunu slobodu neškodljivoga prelijetanja čak ni civilnih zrakoplova ostalih njezinih država stranaka. U članku 3. predviđa se da je ta Konvencija primjenljiva na "civilne", ali ne i na državne zrakoplove. Nadalje, u članku 5. se predviđa da svaka njezina država stranka priznaje drugim strankama pravo spuštanja ili pravo prelijetanja bez spuštanja preko svoga područja bez prethodnog odobrenja, uz uvjet da teritorijalna država ima pravo zatražiti prisilno spuštanje. Ti zrakoplovi mogu čak ukrcati ili iskrcati putnike, robu i poštu uz naknadu, ali u okviru ograničenja koja propiše teritorijalna država. Ali ti zrakoplovi ne smiju biti angažirani u redovitom prometu. Povlastica se, dakle, odnosi na zrakoplove u čarter lijetovima. Kao i Pariskom konvencijom iz 1919, kabotaža je isključivo rezervirana za zrakoplove svake od teritorijalnih država.

Na temelju tih propisa razvila se samo nekolicina temeljnih načela općega običajnog međunarodnoga prava iz te oblasti. Zračni prostor iznad otvorenoga mora i kopnenog područja koje ne potpada pod suverenost niti jedne države slobodan je za prelijetanje svih vrsta zrakoplova iz svih država svijeta. Podrazumijeva se ista sloboda prelijetanja u zračnom prostoru iznad gospodarskoga pojasa onih država koje su ga proglasile. Ta je sloboda, dakle, jednaka slobodi plovidbe svih brodova otvorenim more i gospodarskim pojasom država. Konvencija UN o pravu mora, iz tu dodaje još i slobodu prelijetanja bez Spuštanja, i to: (i) iznad tjesnaca podvrgnutih režimu tranzitnoga prolaska (ali ne i iznad tjesnaca podvrgnutih režimu neškodljivoga prolaska), u člancima 38. i 39; i (ii) slobodu prelijetanja iznad arhipelaških plovnih puteva, u članku 53. Ta druga sloboda odnosi se na arhipelaške plovne puteve samo tzv. "oceanskih arhipelaških država", i to u prvom redu Indonezije i Filipina. Obje se te slobode odnose na sve vrste zrakoplova, dakle i na vojne. Ti su propisi, i to ponajprije oni o slobodi prelijetanja iznad međunarodnih tjesnaca, makar na putu da se transformiraju u pravila općega običajnog prava mora, ako do toga već nije došlo. Ali u zračnom prostoru iznad svoga kopnenoga područja, unutrašnjih morskih voda i teritorijalnoga mora svaka država uživa potpunu i isključivu suverenost. To pravilo potvrđeno je u presudi Međunarodnoga suda iz u parnici Nikaragva sljedećim riječima: "...Temeljni pravni koncept suverenosti država u međunarodnom običajnom pravu, izražen naročito u članku 2. stavak 4. Povelje Ujedinjenih nacija, proteže se na unutrašnje vode i teritorijalno more svake države i na zračni prostor iznad njezina područja. Glede toga zračnoga prostora Čikaška konvencija o međunarodnom civilnom zrakoplovstvu iz (članak 1), ponavlja ustanovljeno načelo o potpunoj i isključivoj suverenosti svake države u zračnomu prostoru iznad njezina područja. Ta je Konvencija u skladu s Ženevskom konvencijom o teritorijalnom moru iz koja precizira da se suverenost obalne države proteže na teritorijalno more i na zračni prostor iznad njega, kao što to čini i Konvencija Ujedinjenih nacija o pravu mora, prihvaćena 10. prosinca Sud ne sumnja u to da su ti propisi iz ugovornoga prava u skladu s uvjerenjem koje je kroz dugačko razdoblje ustanovljeno u međunarodnom običajnom pravu" (p.lll, para.212).

O pojedinostima glede zračnoga prometa iznad različitih dijelova mora bit će riječi u izlaganjima o pravu mora. Države dakle imaju pravo zatvoriti svoj zračni prostor za pristup i prelijetanje iznad njihova područja stranim zrakoplovima svih vrsta. Ne postoji nikakva obveza prema općemu međunarodnom pravu koja bi ih ograničila u uživanju toga prava. Ali niti jedna država, zbog njezinih vlastitih interesa, više nije u stanju u mirno doba potpuno zatvoriti svoj zračni prostor za prelijetanje, i svoje zračne luke za spuštanje, stranih civilnih zrakoplova. Time bi onemogućila i svojim civilnim zrakoplovima prelijetanje i spuštanje u bilo koju drugu državu. Države stranke Čikaške konvencije iz 1944, koje su preuzele značajne uzajamne obveze glede civilnoga zračnoga prometa, zadržale su si pravo da iznad njihova područja određuju plovne puteve za sve civilne zrakoplove u prelijetanju, kao i zračne luke koje se u tome prometu koriste. Ali činjenica je da, za razliku od plovidbe trgovačkih brodova na moru, pa i njihova pristupa stranim lukama, cjelokupni međunarodni civilni zračni promet obavlja se na temelju mnogostranih i dvostranih ugovora, među kojima je Čikaška konvencija iz osnovna. Tamo gdje nema ugovornih odnosa, ili makar samo pristanka teritorijalne države, nema ni međunarodnoga zračnog prometa. 2. Vrste i nacionalna pripadnost zrakoplova. Prema definiciji iz jednoga instrumenta Međunarodne organizacije za civilno zrakoplovstvo (dalje: "ICAO"), zrakoplov (aircraft, aeronef), je "svaki stroj koji se može održavati u zraku zahvaljujući zračnom potisku različitom od zračnoga potiska na zemljinoj površini". U zrakoplove stoga spadaju avioni, helikopteri i jedrilice, ali ne spadaju naprave koje se kreću površinom zemlje ili mora uzdignute na zračnom jastuku (hoverkrafti ili lebdjelice). Zrakoplov je stoga u pravnomu smislu pojam širi od aviona, i ta dva izraza ne treba uzimati kao sinonime. Ali napose u civilnom zračnomu prometu avioni su danas najvažnija vrst zrakoplova. Letjelice lakše od zraka (balone i dirižable tj. cepeline) ovdje ne uzimamo u obzir.

S obzirom na njihov pravni položaj u međunarodnom zračnomu prometu, podjela zrakoplova je ponešto različita od podjele morskih (i riječnih) brodova. Vidjet ćemo da se brodovi uglavnom dijele na trgovačke i na ratne. Uz njih, ponešto poseban položaj imaju ribarski, brodovi namijenjeni znanstvenim istraživanjima, te jahte i brodice za razonodu, koji svi ne uživaju imunitet u inozemstvu. Uz ratne brodove, taj imunitet uživaja još i državni netrgovački brodovi. Već stoga što se odnosi samo na civilno zrakoplovstvo, Čikaška konvencija je izvršila temeljnu podjelu zrakoplova na civilne i na "državne". Među ovima drugima ona navodi one koji se koriste u vojnoj, carinskoj i redarstvenoj službi, ali se na njih propisi te Konvencije ne odnose. Tek se u njezinu članku 3. propisuje da niti jedan državni zrakoplov neke njezine stranke ne može prelijetati područje druge države," ili na njega sletjeti, "bez prethodnog odobrenja temeljenoga na posebnom sporazumu ili na drugi način, i prema uvjetima koji su tamo određeni". Sami civilni zrakoplovi u međunarodnom zračnom prometu dijele se na one koji su angažirani u redovitom prometu, te na ostale. Putnički zrakoplovi mogu obavljati čarter letove, a sportski i privatni putnički zrakoplovi mogu povremeno slijetati u zračne luke drugih država stranaka Čikaške konvencije bez posebnoga odobrenja. Slično kao i glede morskih i riječnih brodova, svaki zrakoplov mora biti registriran u nekoj državi po njezinim propisima i po njezinim uvjetima, i on nosi njezinu pripadnost. Niti jedan zrakoplov ne smije istovremeno biti registriran u više država. U međunarodnoj zračnoj plovidbi svaki zrakoplov mora nositi vanjske oznake nacionalnosti i registracije, a države stranke Cikaške konvencije dostavljaju ICAO-u podatke o registraciji i vlasništvu zrakoplova koji su u njima registrirani. U međunarodnoj zračnoj plovidbi svaki zrakoplov mora biti opskrbljen sljedećim dokumentima: (a) uvjerenjem o njegovoj registraciji; (b) uvjerenjem o njegovoj plovidbenoj sposobnosti; (c) dozvolama za rad svakog člana posade; (d) putnom knjigom; (e) dozvolom za rad radio postaje zrakoplova; (f) poimeničnim popisom putnika s oznakom njihova mjesta ukrcaja i iskrcaja (ako prevozi putnike); (g) manifestom i detaljnim popisom tereta (ako ga prevozi).

3. Temeljna načela međunarodnoga civilnog zračnoga prometa
3. Temeljna načela međunarodnoga civilnog zračnoga prometa. S obzirom da se, za razliku od plovidbe na moru, međunarodni zračni promet ne obavlja temeljem običajnih pravila općega međunarodnoga prava, svi su ti propisi ugovorne naravi. Oni su veoma složeni, s mnogo tehničkih pojedinosti, i nemoguće ih je sve ovdje čak i spomenuti, a naročito ne dvostrane ugovore. Navest ćemo nekoliko temeljnih načela iz te oblasti na kojima se zasniva većina posebnih ugovora. Već su se na Čikaškoj konferenciji u studenom sukobili interesi Sjedinjenih Država koje su si kroz slobodnu konkurenciju nastojale osigurati privilegiran položaj u međunarodnom zračnomu prometu, te interesi većine ostalih država koje su se htjele obraniti od američke nadmoći na tome polju. Raspravljalo se o sljedećih "pet sloboda", tj. prava: Pravo prelijetanja preko područja druge države bez slijetanja; Pravo slijetanja na područje druge države, ali samo iz tehničkih, a ne iz komercijalnih razloga (opskrba gorivom, otklanjanje kvarova na zrakoplovu, zbog vremenskih nepogoda, i sl.); Pravo da se iskrcaju putnici, pošta i teret iz države kojoj zrakoplov pripada; Pravo da se ukrcaju putnici, pošta i teret u državu kojoj zrakoplov pripada; i Pravo iskrcavanja i ukrcavanja putnika, pošte i tereta između zračnih luka bilo koje države stranke Konvencije. Na Konferenciji su, između ostalih, usvojena dva sporazuma. Prvi je bio Sporazum o međunarodnom zračnom tranzitu, koji je državama strankama jamčio samo prve dvije gornje slobode ("Sporazum o dvjema slobodama"). Njemu je bio pristupio veliki broj država stranaka Čikaške konvencije. Sporazum o međunarodnom zračnom transportu (prijevozu) predviđao je svih pet sloboda ("Sporazum o pet sloboda") i zagovarale su ga Sjedinjene Države. Ali s obzirom na veoma malen broj njegovih stranaka, ubrzo su ga potom bile otkazale i same Sjedinjene Države.

Otada se međunarodni civilni zračni promet zasniva pretežito na dvostranim ugovorima država kojima, na temelju reciprociteta, svaka od njih vodi računa o svojim posebnim interesima. U te su ugovore ugrađene treća i četvrta sloboda. I samo manji broj država predviđa u ugovorima između sebe i petu slobodu, iako uz znatna ograničenja i uvjete. Ali se za doglednu budućnost može očekivati uklanjanje svih gornjih organičenja i slobodnu kompeticiju usluga i cijena u najvećem dijelu međunarodnog civilnog zračnog prometa. Čikaškom konvencijom ustanovljena je Međunarodna organizacija za civilno zrakoplovstvo sa sjedištem u Montrealu, koja je počela djelovati u 1947, kada je postala i specijaliziranom ustanovom Ujedinjenih nacija. Među njezinim brojnim zadaćama u pogledu sigurnosti međunarodne zračne plovidbe, uključivši uređaje i opremanje zračnih luka, ona formulira i usvaja međunarodne standarde i preporučenu praksu (SARPS) (članak 37). Svaka država članica može izjaviti da te standarde i praksu ne može provesti, ali se time izlaže opasnosti da sama sebe isključi iz međunarodnoga zračnoga prometa. Tu se, dakle, u toj strogo tehničkoj oblasti, nazire kvazizakonodavna funkcija te organizacije, slična onoj koju u svojim oblastima vrše još i Svjetska zdravstvena organizacija i Svjetska meteorološka organizacija. Čikaška konvencija predviđa još i složeni mehanizam rješavanja zrakoplovnih sporova između njezinih država stranaka (članak 84). Vijeće ICAO-a ima znatne ovlasti ukoliko se neki spor ne riješi neposrednim pregovorima (članak 94). 4. Povrede zračnoga prostora država. Sovjetski Savez bio je odbio da sudjeluje na Čikaškoj konferenciji u 1944, i potom se nije učlanio u ICAO. Osim redovitih linija s nekolicinom zračnih luka (Moskvom, Lenjingradom, Kijevom), ta zemlja koja je zapremala šestinu našeg planeta, isključila je čitav svoj zračni prostor iz međunarodnog zračnoga prometa. Stoga su sve do konca osamdesetih godina zračne linije koje su povezivale Europu s Japanom slijedile rutu preko Indije i Hongkonga, ili su slijedile polarnu rutu. Danas sve te zračne linije prolaze preko Sibira.

U doba hladnoga rata zaredali su se incidenti u zračnomu prostoru iznad Sovjetskoga Saveza i drugih zemalja Istočnoga bloka. Američki ratni avioni su bez odobrenja ulazili u zračni prostor tih zemalja. U jednomu slučaju takav avion bio je prisiljen na spuštanje i potom je bio zaplijenjen, a u ostalima su oni rušeni, a posada je najčešće stradala. Sjedinjene su Države u tim povodima podnosile tužbe Međunarodnom sudu u Haagu protiv Sovjetskoga Saveza, Madžarske i čehoslovačke. Ali pošto su te zemlje odbijale njegovu nadležnost, Sud je sve te parnice skidao sa svoje liste. Ozbiljniji incident se dogodio kada je u u bugarskom zračnom prostoru srušen izraelski putnički avion na putu iz Beča u Izrael. Tada je stradalo 55 putnika i članova posade različitih nacionalnosti, među kojima je bilo državljana Sjedinjenih Država i Ujedinjenoga Kraljevstva. U parnici koju je Izrael pokrenuo temeljem bugarske deklaracije o prihvatu nadležnosti Stalnoga suda međunarodne pravde iz 1921, Međunarodni sud se svojom presudom bio proglasio nenadležnim. U svibnju iznad Sovjetskog Saveza srušen je američki izviđački avion U2. Sovjetski Savez je u znak protesta napustio mirovne pregovore na vrhu u Parizu. U Sovjetski Savez je bio srušio južnokorejski putnički avion na lijetu New York - Seul, koji je ušao u sovjetski zračni prostor. Stradalo je svih 240 putnika različitih nacionalnosti i 29 članova posade. U tijeku iračko-iranskoga rata, koji je bio otpočeo 1980, u američki ratni brod Vincennes grješkom je u Perzijskomu zaljevu srušio iranski putnički avion. Tada je stradalo 290 putnika iz različitih zemalja, uključivši sve članove posade. Sjedinjene su Države odbile priznati odgovornost, ali su ponudile exgratia odštetu porodicama stradalih. Isplata te naknade bila je potom dosuđena djelomičnom presudom iz Iransko-američkoga tribunala u Haagu. Posljednji takav incident zbio se u Iznad kubanskog teritorijalnoga mora srušena su dva nenaoružana civilna aviona registrirana u Sjedinjenim Državama, koji su namjerno ušli u kubanski zračni prostor. Zbog toga je predsjednik Clinton odobrio sankcije protiv Kube.

U vezi s tim namjernim ili slučajnim incidentima s tragičnim posljedicama, još je u američki profesor Oliver J. Lissitzyn izložio svoje gledište o običajnom pravu koje bi se moglo izvesti iz prakse država. "U svojim naporima da nadzire let zrakoplova-uljeza, teritorijalni suveren ne smije izložiti zrakoplov i osobe u njemu nepotrebnoj i nerazmjerno velikoj opasnosti - nerazmjerno velikoj u odnosu na razumno ocijenjenu štetu od protupravnoga ulaska." Taj fleksibilni pristup mnogi i danas smatraju izrazom običajnoga prava u toj oblasti. To bi značilo da povrede zračnoga prostora ratnoga zrakoplova predstavljaju mnogo veću opasnost od takve povrede koju bi počinio civilni putnički zrakoplov. To bi, također, značilo da, osim kada se ocijeni da zrakoplov predstavlja neposrednu i veliku opasnost za sigurnost teritorijalne države, uvijek bi ga trebalo pozvati da promijeni smjer ili da se prisilno spusti. U Skupština ICAO-a prihvatila je dopunu članka 3. Cikaške konvencije iz U opširnom tekst članka 3bis propisuje se da se svaka država mora uzdržati od upotrebe oružja protiv civilnih zrakoplova u letu. U vršenju svoje suverenosti svaka država ima pravo tražiti od civilnoga zrakoplova koji je bez odobrenja ušao u njezin zračni prostor, njegovo spuštanje u neku njezinu za to određenu zračnu luku. A svaka stranka Konvencije sa svoje strane dužna je poduzeti mjere kako bi spriječila svoje civilne zrakoplove da se namjerno koriste u svrhe koje nisu u skladu s ciljevima Čikaške konvencije. Nakon okončanja hladnoga rata ne treba više očekivati rušenje civilnih putničkih zrakoplova u zračnom prostoru Ruske Federacije. Trebalo bi očekivati da i Sjedinjene Države poduzimaju mjere da njihovi vojni i civilni zrakoplovi ne povređuju zračni prostor drugih država. 5. Sprječavanje i kažnjavanje zločina izvršenih u zrakoplovu. Glede kaznenih djela počinjenih u zrakoplovu u tijeku njegova leta, nastaju mnogi pravni problemi različiti od onih kada je nedopušteno djelo izvršeno na brodu. Pravo mora i jurisdikcija bilo države zastave broda ili teritorijalne države za djela počinjena na brodu u luci ili u teritorijalnom moru počiva na općem običajnomu, a ne na ugovornom pravu. Pitanje sudbenosti glede djela počinjenih na zrakoplovu može biti veoma složeno. Teritorijalna država iznad koje zrakoplov leti imat će teškoća da dade učinka svojoj sudbenosti ako zrakoplov samo prelijeće njezino područje i ne slijeće u neku njezinu zračnu luku. A kazneno djelo može biti počinjeno u zrakoplovu u letu preko više država, pa i iznad otvorenoga mora, prije nego što se negdje spusti.

Temeljem principa aktivnoga i pasivnog personaliteta putnici i posada u zrakoplovu do neke su mjere podvrgnuti i sudbenosti država kojih su građani. Uz gornje, zahtjev za sudbenošću može istaknuti i država u kojoj je zrakoplov registriran. Ali se u običajnomu pravu nikada nije razvilo čvrsto pravilo po kojemu bi država registracije vršila jednaku sudbenost kao onu na brodu koji plovi pod njezinom zastavom. Stoga više država može istaknuti zahtjeve za sudbenošću glede takvih djelapali se može dogoditi da ju ne želi vršiti niti jedna od njih. Još je teže ukoliko država u koju je zrakoplov sletio ne želi vršiti svoju kaznenu sudbenost iz političkih razloga, a odbija izručiti okrivljene osobe onim državama koje su nadležne i voljne da tu sudbenost vrše. Pitanje je teško i stoga što je izručenje (ekstradicija) počinitelja kaznenih djela složen postupak, do kojega u većini država ne može doći ako nema ugovora između država u pitanju. Konvencije koje kodificiraju običajno pravo mora izjednačuju čine piratstva na zrakoplovu u letu iznad otvorenoga mora, ili iznad područja koje ne potpada pod vlast niti jedne države, s piratstvom počinjenim na brodu. Za te čine svaka država koja uzapti piratski brod ili zrakoplov ima sudbenost temeljem općega međunarodnog prava (v. članke Ženevske konvencije iz o otvorenom moru, i istovjetne članke Konvencije UN o pravu mora, iz 1982). Ali se otmica zrakoplova (hijacking, detournement d'avion), ili sabotaža na njemu, ne može, ili se teško može podvesti pod piratstvo. To stoga što se nedopušteni čini gotovo nikada ne vrše iz piratskoga, nego u otetom zrakoplovu. Uz to, ti čini nemaju za svrhu pljačku u osobnu korist, nego se poduzimaju iz ideoloških pobuda. Napokon, nemoguće je otmicu zrakoplova otpočeti i završiti u njegovu letu iznad otvorenoga mora. Stoga je čine otmice zrakoplova neprecizno nazivati "piratstvom u zraku".

Otmice zrakoplova s ciljem da se skrenu u neku državu radi dobivanja političkoga azila, ili da se iznudi oslobađanje uhićenika u nekoj državi, ili samo radi sabotaže na otetomu zrakoplovu, osobito su bile učestale nakon godine. Otada je nad više stotina civilnih zrakoplova na redovitim linijama bila pokušana otmica ili je ona uspjela. Skupine više ili manje povezane s nekim oslobodilačkim pokretima smatrale su te otmice zakonitim sredstvom da bi skrenule pozornost medija na razloge njihove borbe. Ali su te brojne otmice dale povoda međunarodnoj zajednici da usvoji više ugovornih tekstova u svrhu sprječavanja i suzbijanja tili terorističkih čina, usmjerenih protiv slučajnih žrtava koje su otmičarima unaprijed nepoznate. Institut za međunarodno pravo na svome zasjedanju u Zagrebu u usvojio je rezoluciju: "Protupravno skretanje zrakoplova", temeljem izvješća Edwarda McWhinneya iz Kanade. U rezoluciji je navedeno da su čini otmice zrakoplova u letu koji dovode u opasnost živote i zdravlje putnika i posade, kao i osoba na zemlji ili u drugim zrakoplovima, u kršenju elementarnih obzira čovječnosti, nedopušteni prema međunarodnom pravu. Prema općemu međunarodnom pravu države su dužne ne dopustiti korištenje njihova područja za čine suprotne pravima drugih država. One treha da usklade svoje zakonodavstvo s načelima iz konvencija koje su u tu svrhu usvojene. Još prije toga razdoblja masovnih otmica zrakoplova, u Tokiju je usvojena Konvencija o kaznenim djelima i nekim drugim činima izvršenima u zrakoplovu. Ta se konvencija odnosi na čine koji - bilo da predstavljaju kazneno djelo ili ne - mogu ugroziti sigurnost zrakoplova ili osoba ili dobara u njemu, ili u zrakoplovu remete red i disciplinu (članak 1-1-b). Ali se ta Konvencija ne može primijeniti na djela počinjena u zrakoplovu dok je na zemlji. Njezin članak 11. propisuje obveze države u koju je zrakoplov sletio. Ona je dužna dopustiti putnicima i posadi da nastave putovanje, a zrakoplov i njegov teret mora vratiti zakonitom vlasniku. Ta konvencija predviđa obvezu pritvaranja i poduzimanja prethodnoga izvidaja protiv osobe koja je počinila neko u njoj predviđeno kazneno djelo, ali još ne predviđa nikakve obveze glede ekstradicija uhićene osobe, a napose ne načelo aut dedere aut punire. U tome je njezin tekst manjkav.

Da bi se gornje praznine popunile, u 1970
Da bi se gornje praznine popunile, u u Haagu je sklopljena Konvencija o suzbijanju otmica zrakoplova. U članku 4. ona ovlašćuje državu kojoj zrakoplov pripada, ili onu u koju je oteti zrakoplov sletio, ili onu u koju su se otmičari sklonili, da vrži svoju kaznenu sudbenost. Za razliku od Tokijske, ova Konvencija predviđa opsežne i precizne propise o vođenju kaznene istrage protiv osumnjičenika za otmicu zrakoplova, te o njegovo ekstradiciji drugoj državi koja ju zatraži, odnosno o dužnosti te države da ju podvrgne svome kaznenom postupku ako ju ne izruči. Ti su propisi doslovno preneseni u Konvenciju usvojenu sljedeće godine u Montrealu. Stoga je kao treća u nizu, u okviru ICAO-a, u Montrealu usvojena Konvencija o suzbijanju protupravnih čina protiv sigurnosti civilnoga zrakoplova. Ona na širi i na precizniji način od prethodne predviđa protupravne čine koji su predmet njezina uređenja. Njezin članak 1. predviđa veoma široku definiciju protupravnih čina, koja obuhvaća čine nasilja u zrakoplovu, njegovo uništenje ili postavljanja u njemu supstanci da bi postao nesposoban za letenje, kao i svaku štetu nanesenu njegovim navigacijskim uređajima. Stranke Konvencije su se obvezale da za ta djela predvide stroge kazne. Glede tih djela Konvencija predviđa sudbenost države u koju je zrakoplov sletio, ili države pripadnosti zrakoplova, ili one u koju su se otmičari sklonili. Ako neka država ne izruči otmičare drugoj državi koja ima sudbenost, dužna je podnijeti predmet o izvršenom zločinu svome tijelu nadležnom za pokretanje kaznenoga postupka (načelo: aut dedere, aut punire). Države stranke su se obvezale da će djela iz te Konvencije predvidjeti u budućim ugovorima o ekstradiciji. Ali je također predviđeno da se i ta Konvencija može smatrati pravnim temeljem za izručenje (članak 8). Ta Konvencija dopunjena je Montrealskim protokolom iz za suzbijanje protupravnih čina nasilja u zračnim lukama koje služe međunarodnom civilnom zrakoplovstvu. Konačno, u usvojena je Konvencija o obilježavanju plastičnih eksploziva u svrhu otkrivanja. Osim što su se ugovori o tome pitanju sukcesivno usvajali kako bi popunili praznine onih prethodnih (što ne služi na čast pravnicima koji su tu oblast uređivali), teškoća je i u tome što države koje nemaju političku volju da suzbijaju otmice nisu dužne postati njihovim strankama. Prema općem načelu prava: nullum crimen, nulla poena, sine legem, niti se jedan počinitelj ne može kazniti za djelo koje nije zabranjeno u trenutku njegova počinjenja. Ali se danas već s razlogom može smatrati da su otmice zrakoplova zabranjene temeljem općega međunarodnog prava.

Neke zemlje, posebice Sjedinjene Države, zavele su mjere ekonomskoga bojkota država za koje se sumnja da potiču međunarodni terorizam (Iran, Irak, Sudan). Vijeće sigurnosti UN naložilo je rezolucijom 748 (1992) od 31. ožujka isključenje Libije iz međunarodnog zračnoga prometa i zabranu njezine opskrbe oružjem, nakon što je ova odbila izručiti dvije osobe sumnjive da su sudjelovale u rušenju američkoga putničkog zrakoplova kod Lockerbiea u Škotskoj. Tek je u travnju Libija izručila te osobe radi njihova suđenja u Nizozemskoj. Sankcije protiv nje su odmah potom bile okončane. Takve mjere, iako često pogađaju nedužno civilno pučanstvo kažnjenih zemalja, uz strogu kontrolu putnika i posade pri ulasku u avione, ipak su u posljednje vrijeme umanjile pokušaje otmica. Najokrutnija upotreba zrakoplova u terorističke svrhe zbila se u New Yorku i Washingtonu, D.C., 11. rujna Tom su prilikom otmičari samoubice upotrijebili civilne zrakoplove s putnicima i posadom kao sredstvo izvršenja međunarodnih zločina terorizma pri rušenju nekih zgrada. Da bi se takvi zločini prevenirali, Sjedinjene su Države u njihovim civilnim zrakoplovima uvele pratnju naoružanoga čuvara (tzv. "zračnoga šerifa"). To isto one traže i od stranih zrakoplova na putu u i iz Sjedinjenih Država. 6. Onečišćenje atmosfere. Iako ni malo ne treba podcijeniti posljedice onečišćenja vodenih tokova, mora i tla, zagađivanje zraka je najteži i najteže rješiv problem za budućnost čovječanstva. To stoga što zračni prostor ne može biti prepreka nekontroliranom širenju različitih štetnih tvari gotovo u svim smjerovima preko državnih granica. Institut za međunarodno pravo usvojio je u Kairu rezoluciju: "Prekogranično onečišćenje zraka" temeljem izvješća Geralda do Nascimento e Silva iz Brazila. U članku 1(1). to se onečišćenje definira kao: "svaka fizička, kemijska ili biološka promjena sastava ili kakvoće atmosfere koja neposredno ili posredno proizlazi iz ljudskih čina ili propusta, i proizvodi štetne ili škodljive učinke na okoliš drugih država ili područja izvan granica nacionalne jurisdikcije." Vrste i uzroke onečišćenja zraka možemo grubo podijeliti na one iz nuklearnih izvora, te na one ostaloga porijekla.

(i) Zagađivanje atmosfere iz nuklearnih izvora
(i) Zagađivanje atmosfere iz nuklearnih izvora. To je područje relativno dobro pokriveno pravilima pozitivnog međunarodnoga prava, mada to sasvim ne isključuje posljedice nenamjeravanih udesa u nuklearnim postrojenjima. U novije je vrijeme nastala i opasnost da nuklearne tvari dođu u posjed terorista ili običnih kriminalaca. Nakon eksplozije triju atomskih bombi u (Alamogordo, Hirošima i Nagasaki), pa do 1974, izvršeno je blizu tisuću pokusa s nuklearnim oružjem, od kojih nešto više od polovice u atmosferi. Ugovor o zabrani pokusa nuklearnim oružjem u zraku, u izvanzračnom prostoru i pod vodom, potpisan je u Moskvi u godini. Njegove su se stranke obvezale da će zabraniti, spriječiti i da neće vršiti bilo kakve pokusne eksplozije tim oružjem na bilo kojemu mjestu pod svojom sudbenošću ili vlašću, i to u zraku i preko granica zračnog prostora te pod vodom. Ta se obveza odnosi i na bilo koju drugu sredinu - dakle i na eksplozije pod zemljom - ako bi se radioaktivne čestice od takve eksplozije mogle proširiti izvan granica područja odnosne države. Od nuklearnih sila, strankama ovoga Ugovora nisu nikada postale Kina i Francuska. I nakon Francuska je nastavila sa svojim pokusima u atmosferi. Posljednji je bila izvela na atolu Mururoa na Pacifiku 25. kolovoza 1974. Bilo je sumnji u to da je ta zabrana prerasla u pravilo općega običajnoga međunarodnog prava i da obvezuje sve države. To posebice stoga što-sam Moskovski ugovor predviđa da ga svaka njegova stranka može jednostrano otkazati, uz otkazni rok od samo tri mjeseca, ako ona sama procijeni da su izvanredni događaji u vezi s tim Ugovorom kompromitirali njezine vrhunske interese. Danas se može smatrati da opće međunarodno pravo apsolutno zabranjuje pokuse nuklearnim oružjem u atmosferi.

Do nuklearnog zagađenja atmosfere može, međutim, doći i kao posljedica udesa. Nakon katastrofe u černobilu u Beču su iste godine pod okriljem Međunarodne agencije za atomsku energiju sklopljene dvije konvencije: ona o brzoj notifikaciji nuklearnoga udesa, te ona o pomoći u slučaju nuklearnog udesa ili radioaktivne opasnosti. (ii) Zagađenja zraka ostaloga porijekla. Onečišćenje atmosfere ispuštanjem nekih plinova ima štetnih posljedica po čitav naš planet. Ovdje možemo samo opisati uzroke i posljedice zagađivanja zraka, a ne možemo se upuštati u nabrajanje svih međunarodnih instrumenata koji imaju za cilj prevenciju, redukciju, pa i eliminiranje njegovih posljedica. Ispuštanje sumpornog dioksida i dušičnoga oksida ima za posljedicu tzv. kisele kiše. One uništavaju šume, šire pustinje, zagađuju vodu za piće i oštećuju historijske spomenike građene od kamena (poput npr. Akropole u Ateni, Westminsterske opatije u Londonu ili Zagrebačke katedrale). Oštećuju ljudsko zdravlje, a posebice pluća. Ispuštanje ugljičnoga dioksida i nekih drugih plinova izgaranjem fosilnih goriva ("greenhouse gases") ima na našemu planetu učinak staklenika. Povećava se temperatura zbog koje dolazi do otapanja leda u polarnim predjelima. Ukoliko se taj proces ne zaustavi, morska bi se razina mogla osjetno podići, a sva naselja na morskoj obali mogla bi se naći pod vodom. Ispuštanje u atmosferu klorofluorougljika (CFC) oštećuje ozonski omotač oko zemlje. Poradi toga se ljudi, životinje i biljke izlažu pojačanom zračenju ultraljubičastim zrakama. Osim raka kože, to slabi imunološki sustav i ima štetne posljedice po čitav eko sustav Zemlje. Ne postoji sveobuhvatan pravni režim u svrhu prevencije, smanjenja ili čak eliminacije štetnih posljedica po okoliš u "biosferi". U tim se oblastima najprije sklapa okvirna konvencija s nevelikim konkretnim obvezama država stranaka. Te se konvencije potom dopunjuju protokolima u kojima su te obveze veoma konkretne i često predviđaju drastična ograničenja. Za zemlje u razvoju predviđaju se obveze različite od onih za industrijski razvijene države, glavne proizvođače zagađivača. Njihovo izvršenje uvjetovano je priticanjem sredstava iz bogatih država.

Najvažniji ugovori iz te oblasti su sljedeći: Ženevska konvencija iz o prekograničnom onečišćenju zraka na velikim udaljenostima. Uz Sjedinjene Države i Kanadu, njezine su stranke gotovo sve europske zemlje. Dopunjena je Protokolom iz (o dugoročnom financiranju programa suradnje za praćenje i procjenu prekograničnoga prijenosa zagađivača u zraku na velikim udaljenostima u Europi); Protokolom iz (o smanjenju ispuštanja sumpora za najmanje 30%); Protokolom iz (o kontroli emisije dušičnoga oksida); Protokolom iz o organskim isparivačima; (volatile organic compounds); te Protokolom iz o daljoj redukciji emisije sumpora. U u Beču je bila sklopljena Konvencija o zaštiti ozonskoga omotača. U usvojen je u Montrealu Protokol kojim se predviđa smanjenje potrošnje CFC-a i drugih sličnih proizvoda. U i usvojene su neke prilagodbe i izmjene toga Protokola. U u New Yorku je bila sklopljena Okvirna konvencija o klimatskim promjenama. Cilj joj je stabilizacija koncentracije šest plinova s učinkom staklenika. Protokol iz Kvota s konca nameće industrijskim državama smanjenje tih plinova za 5% u odnosu na 1990, i to do godine. Prihvatila ga je većina industrijskih zemalja među kojima Europska unija, Japan i Ruska Federacija. Ali su ga odbacile Sjedinjene Države koje same ispuštaju do trećine tih plinova. Konferencija u Montrealu u prosincu postigla je težak kompromis: nastavljaju se pregovori sa Sjedinjenim Državama, a stranke Protokola primjenjivat će ga i nakon što bi ga imale pravo otkazati. Ali bez sudjelovanja Sjedinjenih Država ciljeve tih ograničenja gotovo je nemoguće postići. Uz nedovoljnu učinkovitost ugovornoga reguliranja toga zla za čovječanstvo, u toj oblasti kao i glede zagađenja drugih prostora, stanje općega običajnog međunarodnoga prava je na rudimentarnoj razini (v. pojedinosti supra, §47, pod 3).

66. SVEMIR Bibliografija:
Mihajlo SMIRNOV: "Problemi suverenosti u svemiru", JRMP 1970, br.l, str.79-87; Milivoj DESPOT: "Djelatnosti u svemiru i suverenost država", ibid., str.87-92; Obrad RAČIĆ: Osnovna načela kozmičkog prava, Beograd 1972, 343 str.; "Kosmos, nebeska tela i orbite", ZPFZ1985, br.5-6, str ; "Peaceful Uses of Outer Space: Some Unresolved Problems", JRMP 1988, br.l, str ; Charles CHAUMONT: Le droit de l'espace, ("Que sais-je?"), Paris 1970, 128 pages; Nicolas MATEESCO MATTE: Droit aerospatial, Paris 1976, 436 pages; G. ZHUKOV - Y. KOLOSOV: International Space Law, New York 1984, 224 p.; C.Q. CHRISTOL: Space Law: Past, Present, Future, Kluvrer 1991, 516 p.; J. ANDRASSY - B. BAKOTIĆ - B. VUKAS: Međunarodno pravo, 1. dio, Zagreb 1995, str Sve do godine vladalo je sveopće uvjerenje da zračni prostor država dopire do neograničenih visina. Samo po sebi to je bilo apsurd, s obzirom na kruženje našega planeta oko svoje osi i oko Sunca. Sve se to izmijenilo 4. listopada 1957, kada je bivši Sovjetski Savez lansirao u Zemljinu orbitu svoj prvi vještački satelit "Sputnjik". Niti jedna država čije je područje Sputnjik nadlijetao nije Sovjetskom Savezu uložila protest, vjerojatno stoga što sve one nisu smatrale da je njihov zračni prostor bio time povrijeđen. Tim prvim činom, kojemu nisu bili potrebni presedani, nastalo je novo stanje u međunarodnom pravu. Zračni prostor iznad područja država postao je ograničen. Iznad njega vladala je sloboda lansiranja predmeta u Zemljinu orbitu i izvan nje, za sve koji su to bili u stanju činiti. Te djelatnosti trebalo je potom pravno urediti i ograničiti, da ne bi predstavljale prijetnju sigurnosti država na Zemlji.

Djelatnosti u svemiru razvijale su se ubrzano. Nakon 1957, već je 1961
Djelatnosti u svemiru razvijale su se ubrzano. Nakon 1957, već je bio lansiran prvi satelit s čovjekom (Jurijem Gagarinom). Prvi satelit, namijenjen komunikacijama, bio je lansiran u 1958, a prvo iskrcavanje ljudi na Mjesec zbilo se 20. srpnja Prva naprava koja se mogla višekratno koristiti uspješno je bila lansirana u Danas je korištenje satelita za svrhe promatranja, komunikacija (uključivši satelitski prijenos TV programa) i navigacije u sveopćoj upotrebi. Slično pravu mora, a za razliku od međunarodnoga prava koje se odnosi na rijeke i na zračni promet, svemirsko pravo se otpočetka stvaralo i razvijalo u običajnom procesu. Od samoga početka općenito su bila prihvaćena običajna pravila o tome da svemir, Mjesec i druga nebeska tijela ne mogu biti predmetom prisvajanja od država putem okupacije, te da se smiju koristiti isključivo u miroljubive svrhe. Ta temeljna pravna načela jednoglasno su usvojena u rezoluciji Opće skupštine UN 1962 (XVIII) iz u obliku deklaracije načela. Opća je skupština ustanovila kao svoje pomoćno tijelo Odbor za miroljubivo korištenje Svemira (Committee on, the Peaceful Uses of Outer Spaee - COPOUS), u kojemu su bili pripremani nacrti čitave serije ugovora iz te oblasti koji su uslijedili. Ali osim kada su u pitanju temeljna načela, ta međunarodna legislacija i znanstvene rasprave počesto idu ispred svoga vremena. Unaprijed se uređuju djelatnosti koje su u predvidljivoj budućnosti nedostupne čovječanstvu, poput npr. iskorištavanja prirodnih izvora na Mjesecu. Za takve propise valja sumnjati da predstavljaju pravila pozitivnoga međunarodnog prava, jer ih je danas materijalno nemoguće izvršiti. Pri tome valja uzeti u obzir da nakon godine više nije bilo upućivanja novih ljudskih posada na Mjesec.

Običajna pravila svemirskoga prava kodificirana su u Ugovoru o načelima koja uređuju djelatnosti država na istraživanju i iskorištavanju svemira, uključujući Mjesec i druga nebeska tijela, usvojenom u (dalje: "Ugovor iz 1967"). Potom su bili usvojeni i stupili su na snagu neki drugi ugovori iz te oblasti, koji su potvrdili i razradili načela iz Ugovora iz Ta temeljna načela svemirskoga prava slična su načelima iz Ugovora o Antarktiku iz A neka su od tih rješenja potom bila preuzeta, premda ne s velikim uspjehom, u Konvenciji UN o pravu mora iz 1982. Istraživanje i iskorištavanje svemira "moraju se obavljati za dobrobit i u interesu svih zemalja... i moraju biti dobro čitavoga čovječanstva". Riječ je o konceptu zajedničke baštine, tj. općega dobra čovječanstva. Svemir (uključujući Mjesec i druga nebeska tijela) "slobodan je za istraživanje i iskorištavanje (uključivši znanstveno istraživanje) od svih država bez ikakve diskriminacije, u uvjetima jednakosti i u skladu s međunarodnim pravom, u z slobodan pristup, svim dijelovima nebeskih tijela" (članak 1. Ugovora iz 1967). Svemirska su istraživanja iznimno skupa. Uz mogući izuzetak Sjedinjenih Država, više ih niti jedna država ne može obavljati sama, pa tako više niti Ruska Federacija. U budućnosti će na tome polju sve više dolaziti do međunarodne suradnje, u kojoj će vjerojatno sudjelovati samo najbogatije i najnaprednije države. Stoga se gornje slobode svode na slobode za one koji su u stanju njima se koristiti, a nikako za sve. S obzirom da se na većim visinama gustoća atmosfere postupno razrjeđuje a Zemljina teža slabi, države se još nisu usuglasile o tome na kojim visinama zračni prostor završava, i otkuda počinje svemir. I Ugovor iz o tome šuti. U raspravama prijedlozi se iznose na između 10 i 100 milja (između i metara) iznad Zemljine površine. Ali više ima onih koji zagovaraju maksimalnu visinu.

Svemir, uključivši Mjesec i druga nebeska tijela, ne može biti predmetom nacionalnoga prisvajanja proglašenjem suverenosti, niti temeljem iskorištavanja ili okupacije, a ni na bilo koji drugi način (članak 2). Poput otvorenoga mora, svemir dakle nije res nullius, nego je apstraktno govoreći res communis omnium, i extra commercium. Ali pitanje je hoće li se to načelo moći održati u čistomu obliku kada u dalekoj budućnosti otpočnu redovite djelatnosti na Mjesecu. Država stranka Ugovora iz 1967, u čijem je registru upisani objekt lansiran u svemir, zadržava sudbenost i nadzor nad tim objektom i njegovom posadom sve dok se nalazi u svemiru ili na nekomu nebeskom tijelu. Pravo vlasništva nad lansiranim objektima, kao i nad njihovim sastavnim dijelovima, u svemiru ili na nekom nebeskom tijelu, ili po povratku na Zemlju, ostaje netaknuto. Takvi objekti nađeni izvan granica države koja im je vlasnik moraju se vratiti toj državi (članak 8). Opća je skupština u usvojila Konvenciju o registraciji objekata lansiranih u svemir, temeljem koje je ustrojen središnji registar u Ujedinjenim nacijama. Države stranke snose međunarodnu odgovornost za nacionalne djelatnosti u svemiru, bilo da ih poduzimaju vladini organi ili nevladina tijela. Za djelatnosti nevladinih tijela (npr. pravnih osoba) traži se odobrenje i stalan nadzor odnosne države. Ona osigurava obavljanje svih tih nacionalnih djelatnosti u skladu s odredbama toga Ugovora (članak 6). Članak 7. je veoma važan jer uređuje pitanja odgovornosti za moguću štetu. On propisuje da svaka država stranka Ugovora koja lansira ili omogući lansiranje nekoga objekta u svemir - ali i država s čijega je područja ili uređaja objekt lansiran -međunarodno je odgovorna za štetu koju takav objekt ili njegovi dijelovi prouzroče drugoj državi stranci ih njezinim fizičkim ili pravnim osobama, i to kako na zemlji, tako i u zračnom prostoru ili u svemiru.

Člankom 4. ustanovljen je režim demilitarizacije svemira
Člankom 4. ustanovljen je režim demilitarizacije svemira. Države stranke su se obvezale da ne stavljaju nuklearno oružje, ili bilo koju vrst oružja za masovno uništenje, u orbitu oko Zemlje ili na nebeska tijela, te da ih ne stacioniraju u svemiru na drugi način. Zabranjuje se uspostavljanje na nebeskim tijelima vojnih baza, uređaja i utvrđenja, obavljanje pokusa svim vrstama oružja, te izvođenje vojnih manevara. Pružanje pomoći astronautima u slučaju nesreće, opasnosti ili prinudnoga spuštanja, predviđeno je člankom 5. Ugovora iz 1967, kao i Konvencijom o spašavanju astronauta, vraćanju astronauta i vraćanju objekata lansiranih u svemir iz godine. Opća skupština UN usvojila je u Sporazum koji ureduje aktivnosti država na Mjesecu i drugim nebeskim tijelima. Namjera je da se Mjesec i druga nebeska tijela u Sunčevu sustavu, te orbite oko njih ili putanje prema njima, podvrgnu režimu internacionalizacije. Članak 11(1). predviđa da su Mjesec i njegovi prirodni izvori opće dobro čovječanstva. Ali odredbe o prisvajanju tih izvora nisu sasvim jasne. Nakon što nije uspio režim iskorištavanja Međunarodne zone morskoga dna i podzemlja iz dijela XI. Konvencije UN o pravu mora iz 1982, ne treba očekivati da će se ustanoviti sličan poredak na Mjesecu, kojega ta Konvencija inače navješćuje. Važne djelatnosti u Zemljinoj orbiti su sateliti koji služe telekomunikacijama, a naročito prijenosu radio i TV programa. Sateliti smješteni u tzv. geostacionarnu orbitu iznad ekvatora na visini od oko metara, kreću se istim smjerom i brzinom kretanja Zemlje, i čini se da tamo miruju. Tri takva satelita na jednakoj međusobnoj udaljenosti i u zajedničkom sustavu pokrivaju svojim signalima čitavu površinu Zemlje osim polarnih predjela.

Ali broj satelita koji se mogu smjestiti u tu orbitu nije neograničen
Ali broj satelita koji se mogu smjestiti u tu orbitu nije neograničen. U osam ekvatorijalnih zemalja (Brazil, Kolumbija, Ekvador, Indonezija, Kenija, Uganda, Kongo i Zair), usvojile su u Bogoti deklaraciju u pet točaka kojom su postavile zahtjev da geostacionarna orbita potpada pod režim nacionalne suverenosti odnosnih država. Taj zahtjev nije općenito prihvaćen, jer se odnosi na teritorijalnu suverenost država prije negoli na svemir, a suprotan je i načelima iz članaka 1. i 2. Ugovora iz 1967. Sateliti opskrbljeni senzorima mogu se. također koristiti za prikupljanje podataka ne samo sa Zemljine površine, nego čak i ispod nje, te ispod morskoga dna. Tim putem mogu se utvrđivati prirodni izvori i njihov položaj. S time su se u vezi sukobila suprotna gledišta. Prema jednomu trebalo bi na korist svih prikupljati što je moguće više podataka. Prema suprotnom stajalištu ta bi se djelatnost morala smatrati suprotnom suverenosti teritorijalne države. Opća skupština UN usvojila je u rezoluciju o načelima iz te oblasti, kojom je proklamiran slobodan pristup svemiru u te svrhe.

67. MEĐUNARODNO PRAVO MORA U RAZVOJU
Bibliografija: A. BEASTED: La mer territoriale, ćtudes historiqu.es etjuridiques, Paris 1913,212 p.; Natko KATIČIĆ: More i vlast obalne države, historijski razvoj, Zagreb 1953,373 str.; "Vlast obalne države na pojedinim dijelovima mora prema Ženevskim konvencijama iz 1958", Zbornik za pomorsko pravo 1961 (Zagreb), str.25-72; "Što je postigla Druga konferencija Ujedinjenih naroda o pravu mora?", ibid., str ; Vladimir IBLER: Sloboda mora, Zagreb 1965,202 str.; Budislav VUKAS (red.): "Novo pravo mora", Prinosi, br.17, Zagreb 1982, 308 str.; J.P. LEVY: La Conference des Nations Unies sur le droit de la mer, Histoire d'une nćgociation singuliere, Paris 1983, 159 p.; Zvonko PERIŠIĆ: "Istorijsko-politički aspekti Konferencije UN o pravu mora", Pomorski zbornik 1983, knj.21, Rijeka, str.9-21; R.P. ANAND: Origin and Development of the Lavo of the Sea: Historv of International Law revisited, Martinus NJjhoff 1983; Stojan NOVAKOVIĆ: "Kodifikacija i progresivni razvoj prava mora u okviru UN", JRMP1985, br.1-2, str ; Vesna KAZAZIĆ: "Razvoj koncepta zajedničke baštine čovječanstva", Zbornik Pravnog fakulteta u Mostaru , Vol.VIII, str ; Milenko KREĆA; "Nekoliko napomena o pravnoj prirodi međunarodnog prava mora", JRMP 1987, str ; Vesna BARIĆ-PUNDA: "Ujedinjeni narodi, razvoj prava mora i mirno rješavanje sporova", Hrvatska i Ujedinjeni narodi, Zagreb 1996, str ; Tulio TREVES: "Codification du droit international et pratique des Etats dana le droit de la mer", RCADI 1990, tome 223, pp.9-302; D. VIDAS - V. OESTRENG (Ed.): Order for the Oceans at the Turn of the Century (proceedings of the Oslo Conference), The Hague 1999, 577 p.; Vladimir IBLER: "Jus cogens i pravo mora", ZPFZ2001, br.5, str ; Budislav VUKAS: The Law ofthe Sea, Selected "VVritings, Leiden 2004, 359 pages. Gilbert GIDEL: Le droit international public de la mer, tomes I-ffl, Paris 1932, 1934; Charles ROUSSEAU: Droit international public, tome IV, Paris 1980, pp ; D.P. O'CONNELL - LA. SHEARER: The International Law ofSea, v. HI, New York ; E. du PONTAVICE - P. CORDIER: Lameretle droit, vol. I, Paris p.; R.-J. DUPUY - D. VIGNES: Traiti du nouveau droit de la mer. Paris 1985, 1447 p.; Davorin RUDOLF: Međunarodno pravo mora, Zagreb 1985, 510 str.; Enciklopedijski rječnik međunarodnog prava mora, Split 1989, 583 str.; R.R. CHURCHILL - A.V. LOWE: The Law ofthe Sea, Manchester 1988, 370 p.; Vladimir IBLER: Međunarodno pravo mora i Hrvatska, Zagreb 2001, 561 str.; V.Đ. DEGAN: Međunarodno pravo mora u miru i u oružanim sukobima, Rijeka 2002, XVIH+450 str.

1. Uvod. More na našemu planetu čini cjelinu čiji su svi dijelovi međusobno povezani. Površina Zemlje pretežito je pokrivena morima i oceanima. Dio pod morem čini 70,8%, ili oko 361 milijun kvadratnih kilometara, a kopneni dio samo 29,2%, ili oko 149 milijuna kvadratnih kilometara. Zbog toga odnosa, za razliku od mora, kopno na zemlji ne čini cjelinu. Ono je razdijeljeno na kontinente, veće i manje otoke, otočiće i hridi, kojih je svaki dio okružen morem. Tako more razdvaja ljude i narode, ali ih na drugi način i međusobno približava. Transport morem oduvijek je bio jeftiniji, a i slobodniji negoli transport kopnom koje je izdijeljeno državnim granicama. Od davnina je more igralo veoma značajnu ulogu u ljudskomu životu i u životu uopće. Prva živa bića nastala su u moru. Klima i vrijeme, čak i kvaliteta zraka koji udišemo, u velikoj su mjeri uvjetovani uzajamnim utjecajem oceana i atmosfere, mada taj fenomen još nije do kraja proučen. More je oduvijek bilo i značajan izvor hrane za ljude. 0 plovidbi ljudi i o prijevozu robe morima svjedoče najstariji pisani povijesni izvori. Čak i danas, uza sav napredak cestovnih, željezničkih i zračnih komunikacija na kopnu, na svim kontinentima osim Europe većina čovječanstva naseljava pojas zemlje uz morsku obalu ne udaljeniji od mora od 350 kilometara. Čovječanstvo će naporedo sa svojim porastom, u budućnosti još više ovisiti o hrani, o sirovinama i energiji koje će koristiti iz mora. Odraz te sve veće ovisnosti ogleda se u najnovijem razvoju prava mora, koje se u razdoblju između i iz temelja izmijenilo.

2. Razvoj prava mora do modernoga doba
2. Razvoj prava mora do modernoga doba. U razvoju prava mora neprestano su se sukobljavale dvije oprečne tendencije: jedna za osiguranjem slobode mora za sve, i druga za proširenjem vlasti država nad morskim prostorima. U rimskomu pravu more se izjednačavalo sa zrakom i vodom koja teče, pa i s morskom obalom. Budući da je bilo in usu communis, more, poput obale, nije moglo biti predmetom privatnoga vlasništva. Ali s obzirom da je tada izgledalo da su riblja bogatstva neiscrpna, svatko je na moru mogao loviti ribu. Od tih sloboda ipak su bili isključeni neprijatelji rimskoga naroda te pirati koji su se smatrali neprijateljima čovječanstva (hostes humani generis). Nakon podjele Rimskoga Carstva i propasti njegova zapadnoga dijela, prestaje vlast jedne države nad poznatim morima. U doba feudalizma od početka 9. stoljeća, počinje prevladavati gledište da su dijelovi mora pod vrhovništvom pojedinih feudalnih vladara (ili uvjetno rečeno država). Ali taj razvoj prava mora nije bio posvuda istovremen, ni ravnomjeran. Najčešće se uzimalo da su dijelovi mora gdje ono prodire u unutrašnjost kopna ili je zatvoreno između kopna i otoka ili grebena, pod neograničenom vlašću obalne države. To su tzv. dijelovi mora inter fauces terrarum (u ždrijelu kopna), koji se danas smatraju unutrašnjim morskim vodama. Države su smatrale da imaju izvjesnu vlast i nad mnogo širim dijelovima mora uz njihovu obalu, i taje vlast bila začetak onoga što se mnogo kasnije nazvalo teritorijalnim morem. Ali sadržaj te vlasti, u tome ranom razdoblju, sve do 16. stoljeća, u različitim morima bio je različit. U dijelovima Sredozemlja ta se vlast najčešće očitovala kao redarstvena i kaznena sudbenost, posebno s obzirom na potrebu suzbijanja piratstva. Ona se, dable, pretežito svodila na imperium, tj. nadležnost, ali je uključivala naplatu pristojbi za plovidbu. Feudalni vladar također je smatrao da ima pravo naplaćivati pristojbe za ribolov u "svome" moru.

Sjeverni dio Europe ima manje obradivoga zemljišta od južnoga, ali su mora koja ga okružuju mnogo bogatija ribom. Tamo je od ranih početaka vlast obalne države imala značajke vlasništva nad morem (dominium), jer se priječila njegova upotreba strancima glede ribolova, ali i prolaska. Postojala su različita mjerila za granice toga dijela mora pod vlašću obalne države. Ponegdje je ona bila crta sredine, ponegdje granica dogleda koja se potom pretvarala u određenu udaljenost (najčešće 14, ali ponekad i do 21 milje od obale). Neki su pisci usvajali mnogo veće širine. Postglosator Bartolus ( ) zastupao je širinu čak od 100 talijanskih milja ili 150 kilometara od obale. Neke države isticale su zahtjeve za vlašću nad čitavim morima. Venecija (Meci) od 13. stoljeća svojatala je Jadransko more, iako nije nikada posjedovala sve njegove obale. Ona nije dopuštala plovidbu Jadranom bez njezina odobrenja i naplaćene pristojbe. Poznat je bio obred "vjenčanja" mletačkoga dužda s Jadranskim morem kojom prigodom je u more bacao zlatan prsten. Tome zahtjevu su se, npr„ uspješno odupirali senjski Uskoci u 16. stoljeću, sve do Madridskoga mira iz 1617, po čijim ih je odredbama Austrija raselila po unutrašnjosti (u Žumberak i Gacku). Ipak, potpuna sloboda plovidbe Jadranskim morem osigurana je tek početkom 18. stoljeća (1717. godine) pod carem Karlom VI. Slične zahtjeve isticala je Genova nad Ligurskim morem. Vlast Danske nad Baltikom, Norveške nad sjevernim dijelom Sjevernoga mora, te Škotske nad morem koje ju okružuje, isključivala je plovidbu i ribolov za strance. Nakon otkrića Amerike (1492.) Španjolska i Portugal ističu zahtjeve za vlašću nad čitavim oceanima, zajedno s otkrivenim i prisvojenim zemljama na kopnu. Portugal je svojatao Indijski ocean i dio Atlantika, a Španjolska Karipsko more i Pacifik. Bulom Inter caetera od 4. svibnja papa Aleksandar VI. Borgia razdijelio je posjede tih dviju država na kopnu i na moru crtom koja je išla uzduž Atlantika na 100 milja zapadno od Azorskih i Zelenortskih otoka.

Nizozemski pravnik Hugo Grotius ( ), u poznatom spisu Mare liberum objavljenom 1609, usprotivio se tim neumjerenim zahtjevima država. U V. poglavlju pod naslovom "Niti Indijski ocean ni pravo plovidbe njime ne pripadaju Portugalcima na temelju okupacije", on je između ostaloga naglasio: "Budući da je more, kao i zrak, neprikladno za fizičko prisvajanje, ni jedan narod ne može nad njime steći posjed". Od toga pravila on je jedino izuzeo djeliće mora (diverticula mariš) okružene sa svih strana kopnom, ne šire od rijeka, nad kojima je dopuštao čak i stjecanje privatnoga vlasništva. Ali čini se da ih nije smatrao dijelovima mora. U sustavnom djelu De jure belli acpads iz Grotius je dopustio vlasništvo i nad nekim zaljevima i tjesnacima, ako se posjeduje čitava obala, time da more u njima nije veće od kopna. Grotiusovo učenje o slobodi mora prvobitno je naišlo na velike otpore. Englez John Selden ( ), u djelu Mare elausum iz tvrdio je da je more slobodno sve dok ga netko ne okupira. On je branio zahtjeve Britanije pod dinastijom Stuarta nad morima koja su se prostirala od obala Švedske do Španjolske, pa čak do Amerike. U 18. stoljeću, kada je Britanija izrasla u najveću pomorsku silu svijeta, postupno počinje prevladavati Grotiusovo učenje o slobodi mora. Naporedo s time radikalno se umanjuju zahtjevi obalnih država glede širine mora pod njihovom vlašću. Tome je pridonijela i granica toga mora mjerena dometom topa s obale. Tu granicu najprije je zagovarao nizozemski pravnik Cornelius van Bynkershoek ( ) u djelu De Dominio mariš iz On je dopuštao trajnu vlast nad morem do granice do koje se može vršiti prisila s obale. Stoga on navodi: "potestas terrae finiri, ubi finitur armorum vis", ili "imperium terrae finiri, ubi finitur armorum potestas". Ali, poput Grotiusa, ni on nije doživio to da se njegovo učenje pretoči u općeprihvaćeno pravilo pozitivnoga prava. Tek od druge polovice 18. stoljeća države su si ugovorima uzajamno priznavale vlast nad morem do dometa topa. Ta se vlast najprije priznavala glede isključivoga ribolova i zabrane djelatnosti zaraćenih država u moru neutralne zemlje. Ubrzo se potom javila i potreba da se domet topa pretvori u neku stalnu duljinu.

Neprilika je bila što u 18. i 19
Neprilika je bila što u 18. i 19. stoljeću još nije bilo jedinstveno prihvaćenih mjera. Čak i danas, u engleskom mjernom sustavu jedna milja ne iznosi jednaku duljinu na kopnu i na moru. Tzv. "statute mile" iznosi 1609,33 metra, a nautička ili morska milja 1852 metra. Osim milje, prije su bile u upotrebi i neke druge mjere Čija je duljina bila različita u raznim zemljama. Jedna lieu ili league u Francuskoj i Britaniji iznosila je tri, a u skandinavskim zemljama četiri morske milje. U 19. stoljeću dolazi do različitoga određenja širine teritorijalnoga mora. Od konca 18. stoljeća Britanija i Sjedinjene Države usvajaju tu granicu od tri morske milje (tj. jedne league), a skandinavske države zahtijevaju četiri milje (koliko je iznosila njihova league). Španjolska i Portugal nikada nisu priznali osnovnu granicu svoje vlasti nad morem užu od šest morskih milja. I premda su se te razlike u širini teritorijalnoga mora održale do danas, ipak su svi ti zahtjevi bili mnogo umjereniji od onih iz 17. stoljeća i prije. U 19. stoljeću za dio mora nad kojim obalna država vrši neku vlast pojavio se naziv - teritorijalne vode ili teritorijalno more, iako će ovaj drugi postati općenito prihvaćen tek Ali još ni tada njegov pravni režim ntfe bio ujednačen i općenito prihvaćen. Mnoge države određivale su svojim zakonima različite granice svoje vlasti na moru, i to s obzirom na isključivi ribolov, na neutralnost, na kaznenu i drugu sudbenost, i dr. Naročito su mnoge zemlje određivale tzv. carinsku granicu, unutar koje su njihovi organi imali pravo suzbijati krijumčarenje, širu negoli glede ribolova i neutralnosti. Ta carinska granica iznosila je 9, pa i 12 milja. Francuska je od početka 19. stoljeća odredila carinsku granicu od 20 kilometara (nešto manje od 11 morskih milja). Britanija je do polovice 19. stoljeća uređivala svoj carinski nadzor pomoću tzv. Hovering Acts. S obzirom na zastavu broda (domaću ili stranu), te vrst prekršaja, on se protezao do 12, ali i do 300 milja od obale. Ipak je u Britanija usvojila jedinstvenu carinsku granicu od 3 milje, očekujući da će i druge zemlje slijediti njezin primjer. 3. Pravo mora do konca Drugoga svjetskog rata. Uza sve navedene neujednačenosti, na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pravo se mora bilo prilično konsolidiralo. Na moru su postojala samo tri općenito priznata pravna režima.

Unutrašnje morske vode obuhvaćale su more do najniže crte oseke, potom luke, te ušća rijeka i zaljeve (ukoliko su sve njihove obale bile pod vlašću jedne države). Bila je sporna najveća dopuštena širina ulaza u zaljev. U načelu ona nije smjela biti veća od dvostruke širine teritorijalnoga mora. Ali ni ta širina nije bila na jedinstven način priznata. Institut za međunarodno pravo izjasnio se rezolucijom iz za tu širinu od 12 milja, jer se odlučio za jedinstvenu širinu teritorijalnog mora od 6 milja. Ali, u rezoluciji iz 1928, slijedeći arbitražnu presudu o Obalnom ribolovu u sjevernom Atlantiku iz 1910, opredijelio se za širinu od 10 milja. Istu širinu zastupala je i Britanija, unatoč tome što je insistirala na širini teritorijalnoga mora za sve obalne države od samo 3 milje. I mnoge druge zemlje prihvatile su širinu ulaza u zaljev od 10 milja, premda ni ona nije bila općenito priznata.. Na temelju historijskih prava koja nitko drugi nije osporavao, neke zemlje polagale su pravo nad nekim zaljevima, ulaz kojih je bio mnogo širi od 10 milja. Vlast obalne države nad unutrašnjim morskim vodama izjednačavala se s onom koju je ona uživala na svome kopnenom području. Teritorijalno more činilo je morski prostor (ili pojas) uzduž obale svake države, čija se polazna crta mjerila od najniže crte oseke ili od vanjskih granica drugih dijelova unutrašnjih voda. Nije postojala jedinstveno prihvaćena širina teritorijalnoga mora. Zahtjevi država kretali su se između 3, 4 i 6 morskih milja. Razlike u znanosti o domašaju vlasti obalne države u teritorijalnom moru bile su više prividne negoli stvarne. Neki su zastupali da obalna država tamo uživa vlasništvo tj. dominium, a drugi da se radi o imperiumu, tj. nadležnosti. Skoro sasvim usamljeno bilo je stajalište francuskoga profesora Alberta de la Pradellea, izloženo 1898, da je teritorijalno more dio otvorenoga mora u kojemu obalna država vrši određene služnosti (vojne, carinske, sanitarne i dr.).

Općenito se smatralo da u teritorijalnom moru brodovi svih stranih zastava imaju pravo neškodljivoga prolaska, ali je bilo dvojbe o tome da li to pravo uživaju i strani ratni brodovi. Otvoreno more obuhvaćalo je sva ostala morska prostranstva, izvan granica teritorijalnoga mora obalnih država. Ono je bilo otvoreno svima za plovidbu, za ribolov, za polaganje podmorskih kabela, a od početka 20. stoljeća i za prelijetanje. Prevladavalo je gledište da je otvoreno more res communis omnium, čije dijelove niti jedna zemlja ne smije prisvajati. Bilo je i drugih gledišta po kojima je ono bilo res nullius. Nikada prije, a ni kasnije, režimom otvorenoga mora nisu bila obuhvaćena veća morska prostranstva. Bio je to vrhunac u razvoju, ali su se suprotne težnje ubrzo ispoljile. Rusija je u i u nekim morima koja je okružuju propisala ribolovnu granicu do 12 milja. Pod pritiskom Britanije ubrzo je od tih granica bila odustala. Ali odmah nakon Revolucije, Sovjetska Rusija i potom Sovjetski Savez nizom akata ustanovljuju granicu od 12 morskih milja za različite državne nadležnosti. Nakon što je u godini u Sjedinjenim Državama uvedena prohibicija alkohola, otpočeo je razvoj prava mora u drugomu smjeru. Širina teritorijalnoga mora od samo 3 milje nije toj zemlji bila dovoljna za suzbijanje krijumčarenja alkohola koje je postalo veoma unosno. Zakonom (Tarrif Act) iz propisano je pravo pretrage i mogućnost konfiskacije krijumčarskoga broda sve do 12 milja od obale. Bio je to začetak novoga režima na moru koji će se kasnije u nas nazvati vanjskim morskim pojasom. Prvotna suprotstavljanja tome jednostranom činu od strane drugih država, prevladana su sklapanjem niza od šesnaest dvostranih ugovora (Liquor Treaties) s glavnim pomorskim silama svijeta, između i Sjedinjene su Države tim ugovorima ishodile priznanje te svoje nadležnosti u prostoru izvan teritorijalnog mora. Budući da se Britanija protivila bilo kakvoj granici od 12 milja, u ugovoru s njom bilo je propisano da američke vlasti mogu pretraživati britanske brodove na udaljenosti od obale od jednoga sata vožnje ("one hour steaming radius"). Između dva svjetska rata dolazi pod okriljem Lige naroda do prvoga pokušaja kodifikacije prava mora, koje se do tada pretežito razvijalo kao običajno pravo na temelju jednostrane i ugovorne prakse obalnih država.

Na Haškoj kodifikacijskoj konferenciji 1930
Na Haškoj kodifikacijskoj konferenciji trebalo je, između ostaloga, izraditi i usvojiti mnogostranu konvenciju o teritorijalnom moru na temelju prethodnoga rada odbora stručnjaka i prikupljenih mišljenja država. Konferencija je završila neuspjehom jer se države sudionice nisu mogle usuglasiti na jedinstvenu širinu teritorijalnoga mora. Neke su zastupale širinu od 3, od 4 ili 6 milja, ali su neke među njima zahtijevale i pojas posebnih prava u produžetku teritorijalnoga mora. Promatrač na Konferenciji iz Sovjetskoga Saveza izjavio je da postojeće pozitivno pravo dopušta svakoj državi vršenje različitih prava u granicama do 3, 4, 6, - i 12 milja. Konferencija ipak nije pretrpjela potpuni neuspjeh. Nacrt pravila o režimu teritorijalnoga mora nije naišao na protivljenje država. Ta su pravila potom gotovo u cijelosti bila ugrađena u Ženevsku konvenciju o teritorijalnom moru i vanjskom pojasu, iz Riješena je i teoretska dilema o naravi vlasti obalne države u njezinu teritorijalnom moru. Priznato je da ona u njemu uživa "suverenost". Na toj Konferenciji, na temelju prethodne prakse Sjedinjenih Država, iskristalizirao se novi pojas posebnih prava obalne države u dijelu otvorenoga mora, iako on još tada nije naišao na jednodušan pristanak. Na prijedlog francuskoga pravnika Gilberta Gidela nazvan je "zone contigue". Nakon Drugoga svjetskog rata taj je naziv u nas preveden kao "vanjski morski pojas". Gidel je u kasnijim djelima razradio pravnu narav toga pojasa i to je najvećim dijelom bilo ugrađeno u spomenutu Ženevsku konvenciju iz 1958. I na samome početku Drugoga svjetskog rata, u doba kad su sve američke zemlje osim Kanade još bile izvan ratnoga sukoba, ministri vanjskih poslova američkih republika usvajaju 3. listopada Panamsku deklaraciju. Njome je pojas u Atlantiku, određen geografskim koordinatama, ali udaljen od američke obale između 200 i 300 milja, bio proglašen "pojasom neutralnosti". U njemu su bili zabranjeni neprijateljski čini svih neameričkih zaraćenih zemalja, kao i pretraživanje brodova neutralnih država. Panamskoj deklaraciji prethodila je izjava u istome smislu američkoga predsjednika Franklina Roosevelta od 15. rujna Ali zaraćene strane nisu bile priznale taj pojas neutralnosti ni formalno, a ni u stvarnosti.

Međuameričkim ugovorom o uzajamnoj pomoći (Rio Treaty), iz 1947
Međuameričkim ugovorom o uzajamnoj pomoći (Rio Treaty), iz bila je protegnuta granica zaštitnoga pojasa sve do sjevernog pola (uključivši kanadsku obalu), kao i do južnoga pola. Svaki napad u tome prostoru mora protiv bilo koje ugovomice ima se prema tome ugovoru smatrati napadom protiv svih američkih država. Bio je to dalji zahvat u slobodu otvorenoga mora. 4. Prva i druga konferencija UN o pravu mora. Sve do Drugoga svjetskoga rata propisi o pravu mora pretežito su se odnosili na morsku površinu. Veće dubine mora, a napose morsko dno i njegovo podzemlje, bili su izvan dometa čovjeka. S dna mora iskorištavali su se u malome obujmu šljunak, pijesak, biseri, spužve, školjke i koralji. Iz morske vode izdvajala se sol, a veoma rijetko neki metali (magnezijum, brom). U tijeku Drugoga svjetskoga rata porasle su potrebe za naftom. U Venezueli su nalazišta nafte dosezala do same obale, pa su bušenja vršena i u morskom plićaku. Godine Venezuela i Britanija sklopile su dvostrani ugovor kojim su međusobno podijelile "podmorski prostor" izvan njihova teritorijalnoga mora u zaljevu Paria u svrhu njegova istraživanja i iskorištavanja. Zaljev Paria smješten je između kopnenoga dijela Venezuele i otoka Trinidada koji je tada bio britanski posjed. Budući da je Britanija insistirala na širini teritorijalnoga mora od 3 milje (zaljev je prosječno širok 35 milja), to razgraničenje nije obuhvaćalo vodeni stup i površinu mora u tome zaljevu izvan teritorijalnoga mora, nego samo morsko dno i podzemlje. Neposredno po okončanju Drugoga svjetskoga rata i bezuvjetne kapitulacije Japana, predsjednik Sjedinjenih Država Harry S. Truman izdao je 28. rujna dva proglasa. Jednim od tih proglasa postavio je zahtjev svoje zemlje za "prirodnim izvorima dna i podzemlja kontinentalne ravnine (kontinentalnoga šelfa) ispod otvorenoga mora ali u produžetku obale Sjedinjenih Država". U drugomu proglasu američki predsjednik je istakao pravo Sjedinjenih Država da ustanovljuju "zaštitne zone" za ribolov u otvorenom moru u produžetku obale Sjedinjenih Država, da bi se on rezervirao za ribare Sjedinjenih Država i druge koji tamo tradicionalno love. On je također priznao i drugim državama pravo da, u skladu s načelom zaštite i očuvanja ekonomskih izvora izvan njihova teritorijalnog mora, donose slične akte. Sjedinjene su Države time otvorile razdoblje prisvajanja i proširenja vlasti obalnih država nad prostranstvima otvorenoga mora daleko od obale. Od tada se nisu prestali množiti novi različiti režimi pod vlašću obalnih država u prostorima koji su nekoć bili dijelovi otvorenoga mora. To prisvajanje obuhvaćalo je pored samoga mora i njegove površine, još više morsko dno i njegovo podzemlje. Time je postupno, ali ubrzano, nastajao nov institut epikontinentalnoga pojasa.

Karakteristična je bila odsutnost jednoobraznosti, pa i preciznosti sadržaja tih jednostranih akata država. Ali to ipak nije priječilo dalji običajni proces u razvoju prava mora na dulji rok. Potrebe pravne sigurnosti na moru, koje čini cjelinu, nalagale su jednoobrazno pravno uređenje svih njegovih dijelova, i osobito jedinstvenu širinu teritorijalnog mora i vanjskoga pojasa, kao i jedinstvene kriterije za određivanje prostora epikontinentalnoga pojasa svih obalnih država. Komisija za međunarodno pravo Opće skupštine UN bila je izradila nacrt propisa koji je razmatran i usvojen na Prvoj konferenciji UN o pravu mora održanoj u Ženevi godine. Materija o pravu mora bila je na toj Konferenciji razdijeljena u četiri posebne konvencije, da bi se olakšalo usvajanje i pristup tim međunarodnim instrumentima što je moguće većemu broju država. Taj pothvat kodifikacije bio je u cjelini uspješan, premda se za pojedina važna pitanja nisu uspjela naći jedinstvena rješenja. Neki drugi važni problemi prava mora, poput unutrašnjih morskih voda ili historijskih voda, nisu bili ni predmetom ove kodifikacije. Konvencija o teritorijalnom moru i vanjskom pojasu na nesumnjiv je način potvrdila suverenost obalne države u njezinu teritorijalnom moru. Između ostaloga, ona je dopustila povlačenje ravnih polaznih crta za mjerenje širine teritorijalnoga mora u krajevima u kojima je obalna crta duboko razvedena, ili usječena, ili ako se uzduž obale u njezinoj neposrednoj blizini nalazi niz otoka (npr. uzduž hrvatske obale na Jadranskomu moru). U propisima o zaljevima, određena je, između ostaloga, najveća dopuštena širina ulaza u zaljev od 24 morske milje. Propisi o neškodljivom prolasku teritorijalnim morem i o sudbenosti obalne države nad stranim brodovima u njemu predstavljaju kodifikaciju postojećega prava, čije se osnove do danas nisu bitno izmijenile. Glede vanjskoga morskog pojasa ta je Konvencija predvidjela da je on dio otvorenoga mora, u kojemu obalna država može vršiti nadzor da bi spriječila povredu svojih carinskih, fiskalnih, useljeničkih i zdravstvenih propisa na svojemu državnom području i u teritorijalnom moru. Utvrđena je najveća dopuštena širina toga pojasa, i to do 12 morskih milja od polazne crte od koje se mjeri širina teritorijalnoga mora. To znači da širina teritorijalnog mora i vanjskoga pojasa u njegovu produžetku ne smiju zajedno prijeći udaljenost od 12 milja.

Neuspjeh Prve konferencije iz 1958
Neuspjeh Prve konferencije iz bio je što se države sudionice po drugi put nisu uspjele usuglasiti na jedinstvenu širinu teritorijalnoga mora. U tome nema promjena sve do danas. Države sudionice bile su podijeljene između onih koje su zastupale tu širinu od 3, 4, 6 i 12 milja od polazne crte. Iako se povećao broj država koje su zahtijevale 12 milja, još uvijek su bile rijetke one koje su zahtijevale još veće širine. Konvencija o epikontinentalnom pojasu predstavljala je tada najveći domet u progresivnom razvoju međunarodnoga prava, jer se njome uredio taj tada potpuno novi institut međunarodnoga prava mora. U Konvenciji je propisano da obalna država vrši nad svojim epikontinentalnim pojasom "suverena prava" (dakle ne potpunu suverenost poput one u teritorijalnom moru), radi njegova istraživanja i iskorištavanja njegovih prirodnih bogatstava: Prema toj Konvenciji, more iznad toga pojasa činilo je dio otvorenog mora. Do te Konferencije države su pojedinačno jednostranim aktima protezale svoju vlast nad epikontinentalnim pojasom u produžetku njihova teritorijalnoga mora. Bez toga čina proglašenja obalna država nije mogla steći epikontinentalni pojas. Konvencija ne samo što je priznala epikontinentalni pojas kao novi institut općega međunarodnog prava, nego je također propisala da svaka obalna država ima epikontinentalni pojas, čije postojanje ne ovisi o bilo kakvom izričitom proglasu, te stvarnoj ili fiktivnoj okupaciji. To je bilo odraz uvjerenja da morsko dno i podzemlje u produžetku teritorijalnoga mora, budući da je dio potonule kopnene mase, čini prirodni produžetak obalne države ispod mora. To je za ono vrijeme predstavljalo i najrazumnije rješenje jer je otklanjalo opasnost prisvajanja tuđega epikontinentalnog pojasa ili bogatstava u njemu. Ono je, međutim, imalo dalekosežne nepovoljne posljedice po dalji razvoj prava mora, s obzirom da je potpuno, napuštalo načelo efektivnosti glede držanja tih prostora. U neuspjehe Komisije za međunarodno pravo i Prve konferencije o pravu mora iz treba ubrojiti i činjenicu da se nije uspjelo propisati jedinstvenu vanjsku granicu epikontinentalnoga pojasa. Konvencija predviđa dvostruki kriterij: dubine i eksploatabilnosti. Propisano je da taj pojas čini morsko dno i podzemlje podmorskih prostora uz obalu, ali izvan granica teritorijalnoga mora "do dubine od 200 metara, ili preko te granice do točke gdje dubina vode nad njime dopušta iskorištavanje prirodnih bogatstava spomenutih prostora". To je značilo da je usporedo s daljim tehnološkim napretkom taj pojas mogao biti automatski proširivan, a da nije bila utvrđena nikakva krajnja granica toga proširenja. To se odnosilo na epikontinentalni pojas svih obalnih država, pa i onih koje ne bi ni saznale za taj tehnološki razvoj. Konvencija je predviđala da i otocima pripada epikontinentalni pojas.

Konvencija o otvorenom moru kodificirala je postojeće pravo koje se stoljećima razvijalo putem običaja. To pravo se i do danas najmanje mijenjalo, mada se neprestano umanjuju morski prostori koji potpadaju pod režim otvorenoga mora. U Konvenciji je navedeno da se otvorenim morem razumijevaju svi dijelovi mora koji ne pripadaju teritorijalnom moru ili unutrašnjim morskim vodama. Otvoreno je more slobodno za sve narode. Slobode mora podrazumijevaju, osobito za obalne i za neobalne države, slobode plovidbe, ribolova, polaganja podmorskih kabela i cjevovoda i slobodu prelijetanja. Brodovi smiju ploviti otvorenim morem pod zastavom samo jedne države. Konvencija je, nadalje, donijela propise o osiguranju slobodnoga pristupa moru neobalnim državama, o pružanju pomoći osobama i brodovima koji se nalaze u opasnosti, o pravu progona, polaganju podmorskih kabela i cjevovoda na dnu otvorenoga mora, i dr. Jedan od najtežih problema bio je ribolov na otvorenom moru. Još koncem 19. stoljeća došlo se do spoznaje da neke vrste živih bića u moru, a posebice sisavaca, neograničenim ulovom mogu biti sasvim uništene. Usavršavanje ribolovnih sredstava i povećanje ribarskih flota namijenjenih dalekomorskom ribarstvu imali su za posljedicu prelov izvjesnih ribljih vrsta u dijelovima otvorenoga mora, koji su u blizini obale drugih država. A najveća riblja bogatstva nalaze se u plitkim dijelovima mora u blizini obale. Konvencija o ribolovu i očuvanju bioloških bogatstava otvorenoga mora imala je dvostruku svrhu. S jedne strane ona je trebala očuvati pravo državljana svih zemalja na ribolov u otvorenom moru, koje je bilo potvrđeno i u Konvenciji o otvorenom moru. U isto vrijeme trebala je zaštititi legitimne interese obalnih država u dijelovima otvorenoga mora u blizini njihove obale, čak i kad se njihovi građani ne bave ribolovom. Time su se nastojale ublažiti težnje nekih zemalja, posebice onih iz Latinske Amerike, da proširuju svoju vlast na dijelove otvorenoga mora u cilju očuvanja bioloških izvora mora. Ali ta Konvencija nije polučila željeni cilj.

U bila je sazvana Druga konferencija Ujedinjenih nacija o pravu mora, također u Ženevi. Ona je trebala ponovo razmotriti širinu teritorijalnoga mora i granice isključivoga ribolova obalnih država. Kompromisan prijedlog Sjedinjenih Država i Kanade da jedinstvena širina teritorijalnoga mora iznosi 6 milja, uz daljih 6 milja za ribolovnu zonu, nije bio prihvaćen jer mu je za to nedostajao samo jedan glas. Tako je ta Konferencija, poput one iz 1930, prošla bez rezultata. Iz postojećih propisa proizlazi da je pravo svake obalne države da jednostrano određuje širinu svoga teritorijalnog mora. Prema Konvenciji iz ta širina, zajedno s vanjskim pojasom, nije smjela prijeći udaljenost od 12 milja od polazne crte. Najjače pomorske sile (osim Sovjetskoga Saveza) nisu drugim zemljama priznavale širinu teritorijalnoga mora veću od 3 milje. Jedinstvena veća širina od ove uzrokovala bi da cjelokupne vode u većemu broju tjesnaca važnih za međunarodnu plovidbu time dođu pod režim teritorijalnoga mora obalnih država na tjesnacu. Ali unatoč spomenutim nedostacima ipak je bilo izgledalo da će pravo mora, tako kodificirano sa četiri Ženevske konvencije iz 1958, potrajati za dulje vremena u budućnosti. To se nije ostvarilo. Te Konvencije nikada nisu bile općenito prihvaćene, i mali je broj država postao njihovim strankama. Osobito nove države, kojih je najveći broj stekao neovisnost u godini i kasnije, uzdržavale su se da im pristupe čekajući novi razvoj. Bivša Jugoslavija bila je među rijetkim zemljama koje su ratificirale sve četiri konvencije. Republika Hrvatska . notifikacijom sukcesije postala je strankom svih osim one o ribolovu na otvorenom moru. Uza sve navedeno, te su konvencije i danas na snazi između njihovih stranaka. One su to ostale i nakon što je Konvencija UN o pravu mora iz stupila na snagu 16. studenog 1994. Članak 311(1). Konvencije iz propisuje: "Između država stranaka, ova Konvencija ima prevagu nad ženevskim konvencijama o pravu mora od 29. travnja 1958." A i članak 30(3). Bečke konvencije o pravu ugovora iz za takve situacije na sličan način propisuje: "...prijašnji se ugovor primjenjuje samo u onoj mjeri u kojoj su njegove odredbe kompatibilne s odredbama kasnijega ugovora".

5. Treća konferencija UN o pravu mora
5. Treća konferencija UN o pravu mora. Splet različitih okolnosti djelovao je na činjenicu da ženevska kodifikacija iz nije bila uspjela konsolidirati pravo mora za dulje razdoblje. Jedan od jakih razloga, mada ne jedini, bila je spomenuta težnja mnogih zemalja, poglavito onih siromašnih, da za sebe očuvaju biološka i mineralna bogatstva mora u blizini svoje obale. Ali četiri Ženevske konvencije iz nisu regulirale uopće, ili ne dovoljno, neke važne odnose na moru koji su ubrzo postali akutni. Indonezija je još u prosincu 1957, dakle pred Prvu ženevsku konferenciju, izdala proglas kojim je sve vode koje okružuju ili se nalaze između njezina otočja, bez obzira na njihovu širinu, proglasila "sastavnim dijelovima unutrašnjih ili nacionalnih voda koje su pod isključivom suverenošću indonezijske države". U tome proglasu bilo je još navedeno da se u tim unutrašnjim vodama neškodljivi prolazak stranih brodova "dopušta" (is granted), dok god ne škodi ili ne narušava suverenost i sigurnost Indonezije. Filipini su takvu namjeru izrazili još 1955, a zakon su donijeli u To je bio začetak novoga režima arhipelaških voda, koje na konferencijama u i još nisu bile priznate. Posljedice onečišćenja mora s kopna, s brodova i potapanjem sve su ozbiljnije. Rizik nezgoda uvećavao se silnim povećanjem broja i veličine tankera. Ženevska kodifikacija samo je ovlaš dotakla taj problem, i to u Konvenciji o otvorenomu moru. Pojavom nuklearnih podmornica u naoružanju najjačih država znanstvena istraživanja mora u vojne svrhe postala su veoma važna. U isto vrijeme sve je očitije da su istraživanja mora u miroljubive svrhe, i međunarodna suradnja na tome području, od životne važnosti za cjelokupno čovječanstvo. To se odnosi na optimalno gospodarenje ribljim bogatstvima,- otkrivanje mineralnih izvora na morskom dnu i u njegovu podzemlju, sprječavanje onečišćenja, pa i otkrivanje novih izvora energije poput njezine proizvodnje korištenjem voda, morskih struja i vjetrova, što je još uvijek stvar budućnosti.

Ipak, za odluku o održanju Treće konferencije UN o pravu mora i za temeljitu reviziju toga dijela međunarodnoga prava odlučujući je bio dalji tehnološki razvoj glede iskorištavanja mineralnih bogatstava s morskoga dna i iz njegova podzemlja. Nekoć se smatralo da će to iskorištavanje riješiti sve ekonomske probleme čovječanstva, a osobito siromašnih država. U Meksičkom zaljevu bila su izvršena bušenja dna mora na dubinama čak do 4000 metara. Tragovi nafte pronađeni su daleko izvan zone od 200 metara dubine. Izgledalo je da više nema granica eksploatabilnosti dna mora i oceana. Uz to se cijena nafte nakon počela naglo uvećavati, i time je postala isplativa njezina eksploatacija na velikim dubinama morskoga dna. Interes za morsko dno silno je povećan kada se činilo da je postignut napredak u tehnologiji iskorištavanja polimetaličkih nodula s dna mora i oceana. Za postojanje tih nodula znalo se već u 19. stoljeću, ali je u sedamdesetim godinama 20. stoljeća izgledalo da je razvoj tehnologije njihova vađenja s morskih dubina i prerade veoma povoljan. Radi se o grumenima veličine i boje krumpira, bogatima nekim metalima. U njima najviše ima mangana (12-17%, ovisno o nalazištu), zatim željeza (11-22%), te u manjemu omjeru nekih dragocjenih metala poput nikla (0,25%), kobalta (0,3-0,6%) i bakra (0,1-0,35). Strogo uzevši.čini se da ti noduli nisu neobnovljivi. Kemijskim procesima oni se kroz duga razdoblja stvaraju i talože na morskomu dnu, ali neusporedivo dulje nego što traje ljudski vijek. Da se primijenio kriterij eksploatabilnosti iz članka 1. Ženevske konvencije o epikontinentalnom pojasu iz 1958, morsko dno i podzemlje svih mora i oceana, bez obzira na dubinu, postalo bi "epikontinentalnim pojasom" odnosnih obalnih država, unatoč tome što ti prostori nemaju ničega zajedničkog s ravninom (šelfom) na rubu kontinenata do prosječne dubine od oko 200 metara. Suprotno bi rješenje bilo, koje je nažalost kasnije uglavnom prevladalo, da najrazvijenije države koje prve dođu u posjed tehnologije za dubokomorsko rudarstvo i prve otkriju nalazišta polimetaličkih nodula, zahtijevaju da dno dubokih mora i oceana slijedi ono što su one razumijevale pod režimom otvorenoga mora. Ta bi nalazišta bila slobodna za onoga tko do njih prvi dođe, iako to nije u skladu sa slobodom ribolova i drugim slobodama na otvorenom moru, gdje nitko ne smije priječiti drugoga da se njima u istim prostorima koristi.

Međunarodna zajednica izabrala je treći put, ali na njemu nije istrajala. Opća skupština UN usvojila je 17. prosinca jednoglasno uz 14 uzđržanih glasova, Deklaraciju o načelima kojima se uređuje morsko dno i podzemlje izvan granica nacionalne jurisdikcije. Taj "prostor" ("zona", "area", "la zone"), i bogatstva u njemu proglašeni su "zajedničkom baštinom čovječanstva", koji ne može biti predmetom prisvajanja od strane država ili fizičkih i pravnih osoba. Zona će se iskorištavati isključivo u miroljubive svrhe i u interesu čitavoga čovječanstva. Deklaracija je još navela da će sve djelatnosti koje se odnose na istraživanje i iskorištavanje bogatstava te zone i druge srodne djelatnosti biti uređene "međunarodnim poretkom kojega treba uspostaviti" (točka 4). Taj režim buduće Međunarodne zone dna mora i oceana (ili "Zone"), inspiriranje, dakle, načelima iz Washingtonskoga ugovora iz o Antarktiku, te onima koja su potom u međunarodnim instrumentima bila predviđena za Svemir, Mjesec i druga nebeska tijela (v. supra, §63, pod 3 (ii), i §66). Treća konferencija UN o pravu mora otpočela je u New Yorku 3. prosinca 1973, a dovršena je 10. prosinca potpisivanjem u Montego Bayu na Jamajci nove Konvencije UN o pravu mora (dalje: "Konvencija iz 1982"). Trajala je, dakle, punih devet godina. Sve do koncaa pregovora bilo je neizvjesno hoće li nova konvencija uopće biti usvojena i potpisana. Bila je to do tada najdulja diplomatska konferencija o nekom važnomu pitanju i s najvećim brojem sudionika. Na njoj je bilo zastupljeno 165 država, uz predstavnika Vijeća UN za Namibiju, zatim 3 teritorija, 8 oslobodilačkih pokreta, 26 specijaliziranih ustanova UN i drugih međunarodnih organizacija, te 57 nevladinih organizacija. Pravo glasa imali su samo predstavnici država i Vijeća za Namibiju. Već pri zakazivanju te Konferencije bilo je odlučeno da se, za razliku od ženevske kodifikacije iz 1958, izradi jedinstvena nova konvencija o pravu mora koja će urediti sva pitanja i sve odnose na moru, njegovu dnu i podzemlju. To se na koncu i postiglo, osim što su iz te Konvencije izostali propisi o režimu unutrašnjih morskih voda. Kao i pri prijašnjim kodifikacijama, smatralo se da su te vode izjednačene s kopnenim područjem obalnih država. U usvojen je zaključak da se odluke o bitnim pitanjima donose usuglašavanjem stavova država sudionica, a da se preglasavanje putem dvotrećinske većine vrši tek nakon što se iscrpu sve mogućnosti postizanja konsensusa. To se na koncu i dogodilo. Pri usvajanju, protiv Konvencije su iz različitih razloga glasovale: Sjedinjene Države, Turska, Izrael i Venezuela.

Ali odluka o donošenju jedinstvene konvencije imala je važnu posljedicu da su se oprečni interese država imali usuglašavati u "paketu". Neka od tih usuglašavanja polučila su neka nova važna pravila prava mora koja ta Konvencija predviđa. Najveće pomorske sile pristale su da se Konvencijom dopusti širina teritorijalnoga mora do 12 milja (dakle ne jedinstvena takva širina za sve obalne države), ali su ishodile novi institut tranzitnoga prolaska kroz sve tjesnace koji služe međunarodnoj plovidbi a u svome najužem dijelu nisu širi od 24 milje. Konferencija je prihvatila i novi institut arhipelaških vođa uz uvjet da se kroz njih i iznad njih osiguraju pravo prolaska i prelijetanja identični tranzitnom prolasku. Na koncu i granica vanjskog morskoga pojasa pomaknuta je na 24 milje od polazne crte. Prvobitno su zemlje u razvoju bile te koje su insistirale na novoj jurisdikciji obalnih država do 200 milja od polazne crte. Taj režim nije bio istovjetan s epikontinentalnim pojasom, s obzirom da je osim morskoga dna i podzemlja imao obuhvatiti vodeni stup i površinu mora iznad njega. U Latinskoj Americi je taj novi institut u nastajanju najprije bio nazvan "patrimonijalnim morem", da bi se od 1971, na prijedlog Kenije, nazvao "isključivom ekonomskom zonom". Nazivom se htjelo naglasiti da bi sloboda plovidbe i preleta u tome novom prostoru "suverenih prava" obalnih država ostala netaknuta. Na početku su se tradicionalne pomorske sile suprotstavljale tome novom zadiranju u prostore otvorenoga mora, sve dok u redom nisu proširile svoje ribolovne i druge zone do 200 milja od polazne crte: Sjedinjene Države, Kanada, Francuska, Europska ekonomska zajednica i Sovjetski Savez. Time je taj "gospodarski pojas" postao institutom općega običajnoga prava, a Konvencija je potom trebala propisati pojedinosti njegova pravnog režima. I tek je nakon toga izišlo na vidjelo da su usvajanjem toga novoga instituta prava mora najveći dobitnici neke najrazvijenije industrijske i pomorske sile svijeta (Sjedinjene Države, Australija, Novi Zeland, Kanada, Sovjetski Savez, Japan, uz Indoneziju kao zemlju u razvoju). Zemlje bez izlaza na more i države s kratkom obalom (poput Iraka, Zaira, Jordana ili danas Slovenije i Bosne i Hercegovine), ne dobijaju tim gospodarskim pojasom ništa. Na toj Konferenciji sve su države, uključivši i neobalne, htjele dobiti više od onoga što su prije imale, a da nije bilo nikakve snage koja bi djelotvorno zaštitila i opće interese, uključivši i proklamirano načelo zajedničke baštine čovječanstva.

Očekivalo se da će novi gospodarski pojas do 200 milja od polazne crte asimilirati dotadašnji epikontinentalni pojas kao njegovo vlastito dno i podzemlje. Ali države čija kontinentalna orubina prelazi tu udaljenost, izborile su se za novu granicu epikontinentalnoga pojasa. Ta se granica pod posebnim uvjetima može pomaknuti do 360 milja širine (648,2 kilometara) od polazne crte, pa čak i preko te granice, do 100 milja računajući od izobate od 2500 metara. I dok je po Konvenciji iz jedna od granica toga pojasa činila kontinentalnu ravninu (šelf) do dubine od 200 metara, po novoj Konvenciji taj se pojas širi do vanjskoga ruba kontinentalne orubine, tj. do dubina većih od 4000 metara. To proširenje toga pojasa na preko 200 milja širine predstavlja najdrastičnije umanjenje prostora dna i podzemlja mora koji je imao doći pod međunarodni režim zajedničke baštine čovječanstva. Time iskorištavanje morskoga dna i podzemlja na velikim dubinama postaje skuplje i manje isplativo, a to je, čini se, odgodilo iskorištavanje tih bogatstava za daleku budućnost. Za prostor dna i podzemlja oceana izvan novih i veoma proširenih granica nacionalne jurisdikcije Konvencija je usvojila naziv "Zona" s velikim početnim slovom ("Area", "la Zone"). O međunarodnom režimu te Zone na Konferenciji se najviše pregovaralo. Mnogi su se tada zanosili nadama da će njezino gospodarsko iskorištavanje ubrzo otpočeti i da će donositi goleme dobiti. Prema međunarodnom režimu kakav je predviđen u toj Konvenciji, te su se dobiti trebale, na temelju solidarnosti, raspodjeljivati svim državama svijeta - obalnim i neobalnima - ali u prvom redu onima najsiromašnijim. Mnogi su se u tijeku rada Treće konferencije nadali da će ostvareni prihodi iz te Zone biti dostatni za ubrzaniji razvoj nerazvijenijih zemalja i time za umanjenje razlika između bogatih i siromašnih država u svijetu. Kasniji rezultati istraživanja dovode do spoznaje da se te želje neće nikada ostvariti. Još nije sasvim usavršena tehnologija vađenja ruda s dna oceana, a također ni tehnologija njihove prerade. Možda je u svemu tome odlučujuće što je novi razvoj kompjuterske tehnologije i optičkih vlakana umanjio potrebe za metalima kao sirovinom, ponajprije za bakrom.

Dio XI. koji se odnosi na Zonu, najopsežniji je dio u Konvenciji iz Osim pravnoga uređenja Zone i propisa o razvoju njezinih bogatstava, međunarodni režim propisan u njemu predviđa ustanovljenje "Vlasti" koja u Zoni ima djelovati u ime čitavoga čovječanstva. Konvencija je predvidjela ospežnu organizaciju Vlasti s mrežom glavnih i pomoćnih organa, nekom vrstom "Ujedinjenih nacija za morsko dno". Moguće je da je u zacrtavanju toliko skupe i razgranate organizacije imala ulogu i želja "međunarodne birokracije" koju čine predstavnici država, da u njoj nađu unosna zaposlenja za sebe, pa i za svoje potomstvo. Konvencija predviđa i osnivanje "Poduzeća", koje je u isto vrijeme organ Vlasti, ali bi trebalo izravno ostvarivati istraživanje i iskorištavanje mineralnih bogatstava Zone. Ostvarenim prihodima Poduzeća treba raspolagati Vlast. Tim Poduzećem trebalo je ostvariti cilj da se međunarodna zajednica otpočne izravno baviti poduzetništvom u svrhu ostvarivanja dobiti. U tijeku rada Treće konferencije zemlje u razvoju bile su naklonjene ideji da Vlast u Zoni ima veoma široke ovlasti, a da mineralna bogatstva Zone pretežito ili isključivo iskorištava Poduzeće. Takva zamisao najbliža je ideji i cilju zajedničke baštine čovječanstva. Razvijene zapadne zemlje, koje su tvrdile da jedino one raspolažu nužnom tehnologijom, imale su suprotnu viziju - da Zonu treba otvoriti na eksploataciju najsposobnijim privatnim kapitalističkim poduzećima. Vlast bi trebala odobravati licence za iskorištavanje i naplaćivati prihode. Izlaz je nađen u tzv. "paralelnom sustavu" kojega je bio predložio Henry Kissinger, tadašnji državni tajnik Sjedinjenih Država. Nalazište koje istraži neko privatno ili državno poduzeće treba podijeliti na dva dijela jednake komercijalne vrijednosti Jedan od njih prepušta se na eksploataciju privatnoj ili državnoj pravnoj osobi koja ga je istražila, a drugi bi iskorištavala Vlast putem Poduzeća ili udruživanjem sa zemljama u razvoju. Taj sustav bio je predviđen u članku 8. Aneksa III. na Konvenciju, koji se odnosi na temeljne uvjete ispitivanja, istraživanja i iskorištavanja Zone od fizičkih i pravnih osoba. Ali još prije okončanja Treće konferencije, te potom po usvajanju Konvencije iz 1982, razvijene industrijske države zapada i bivši Sovjetski Savez stvorili su, putem svojih zakona, odvojen sustav istraživanja i iskorištavanja mineralnih bogatstava morskoga dna. Prve su u tome bile Sjedinjene Države i Njemačka još u 1980, te Britanija u Tim su zakonima nacionalna tijela država ovlaštena da izdaju dozvole fizičkim i pravnim osobama za istraživanje i obilježavanje nalazišta. Te su zemlje potom sklopile sporazume o uzajamnom priznavanju izdatih dozvola da bi se izbjeglo preklapanje istraženih nalazišta. Iako su svi ti zakoni donošeni navodno kao privremeni, u očekivanju stupanja na snagu Konvencije iz 1982, oni su u njihovoj promjeni i po posljedicama suprotni načelima iz Deklaracije Opće skupštine, iz kao i iz dijela XI. te Konvencije.

U isto su vrijeme Sjedinjene Države pod novom administracijom Ronalda Reagana u zatražile odgodu usvajanja, te potom i preispitivanje nekih ključnih propisa nacrta konvencije, koje je prethodna vlada te zemlje već bila prihvatila. Djelomično im se izašlo u susret usvajanjem Rezolucije II kao priloga Završnoga akta Konferencije. Tzv. "pionirski investitori" dobili su pravo da istražuju, ali ne i da iskorištavaju određena područja Zone i prije stupanja na snagu Konvencije. Ali Sjedinjene Države nisu bile zadovoljne dijelom XI. u cjelini i stoga su 30. travnja glasovale protiv Konvencije. Stoga ta Konvencija i nije bila usvojena konsensusom, nego većinom svih država sudionica Treće konferencije. Konvencija iz stupila je na snagu 16. studenoga 1994, i to godinu dana nakon polaganja šezdesete isprave o njezinoj ratifikaciji ili pristupanju. Ali među strankama Konvencije ima neobalnih država i mnogo zemalja u razvoju s malim privrednim i tehnološkim resursima, dok su prvotno bile izostale neke važne industrijske i pomorske sile. U očekivanju stupanja na snagu te Konvencije poduzet je još jedan napor da se zadovolje interesi Sjedinjenih Država, kako bi i ta zemlja konačno postala njezinom strankom. Cijena toga napora bilo je usvajanje u Općoj skupštini UN, putem rezolucije 48/263 od 17. kolovoza 1994, "Sporazuma o primjeni dijela XI. Konvencije UN o pravu mora". Usvajanjem toga Sporazuma tim putem, a prije stupanja na snagu Konvencije, izbjegla se složena i teška procedura izmjene kakvu je predviđao sam tekst Konvencije. Taj Sporazum praktično napušta načelo zajedničke baštine čovječanstva i mijenja sve bitne propise iz dijela XI. o načelima pravnoga uređenja Zone, kao i propise iz njezinih aneksa III. i IV. Sve je to učinjeno u ime vrhunskoga načela tržišne privrede, a u duhu zastarjeloga ekonomskog liberalizma iz 19. stoljeća. Stvarni i potencijalni korisnici prirodnih izvora Zone postaju privatna poduzeća, te veoma reducirana birokracija Vlasti. Mada nitko ne zna kada će i ta privatna poduzeća otpočeti s komercijalnom eksploatacijom Zone, ona su si, čini se, zauvijek rezervirala pravo na najbogatija nalazišta polimetaličkih nodula u Međunarodnoj zoni.

Sporazum iz 1994, naime, predviđa mogućnost naknadnoga odobrenja planova rada privatnih poduzeća, koje su prije toga odobrila tijela država nepotpisnica Konvencije, kao i planove pionirskih investitora koji su u međuvremenu bili registrirani u Pripremnoj komisiji. I konačno, države potpisnice Sporazuma iz koje još nisu postale strankama Konvencije iz 1982, stekle su dalekosežno pravo da ga privremeno primjenjuju, ali samo do 16. studenog Tu su se imale u vidu Sjedinjene Države. Ta je zemlja po toj osnovi imala pravo postati privremenom članicom Vlasti, te Vijeća kao njezina organa s proširenom nadležnošću. Ona bi mogla svojim vetom spriječiti bilo kakvu izmjenu toga Sporazuma. Tajništvo Vlasti privremeno obavlja funkcije međunarodnoga Poduzeća, ali Sjedinjene Države ne kriju namjeru da ga dokinu ili da ga onemoguće u djelatnostima. Ali iz raspoloživih podataka nema dokaza da su Sjedinjene Države do danas postale strankom ni Konvencije iz 1982, a ni Sporazuma iz Ovome piscu nije poznato na koji način organi Vlasti rade. 6. Konvencija iz i opće običajno pravo mora. Konvencija UN o pravu mora, iz opsežan je međunarodni instrument s 320 članaka raspodijeljenih u sedamnaest dijelova, uz devet aneksa. Završni akt Treće konferencije UN o pravu mora obuhvaća još šest aneksa. Ta je Konvencija utjecala na konsolidaciju i na progresivni razvoj općega običajnoga prava mora davno prije nego što je za svoje stranke kao ugovor stupila na snagu u godini (vidi pojedinosti, supra, §11). Dijelovi te Konvencije koji potvrđuju istovjetna pravila s onima iz ženevskih konvencija iz 1958, propisi su koji su još u predstavljali čistu kodifikaciju općega običajnog prava na snazi. To su, između ostalih, oni o pravnomu režimu teritorijalnoga mora, vanjskog morskoga pojasa, epikontinentalnog pojasa, i napose otvorenoga mora. To je i većina pravila o povlačenju ravnih polaznih crta za mjerenje širine teritorijalnoga mora. Mnogi propisi iz te Konvencije predstavljali su u progresivni razvoj općega običajnog prava, s obzirom da su kristalizirali već postojeću praksu država. S obzirom da ti propisi potvrđuju proširenje suverenosti, suverenih prava i jurisdikcije obalnih država na prostorima koji su nekoć bili pod režimom otvorenoga mora, može se sa sigurnošću zaključiti da su se i svi oni odavno transformirali u pravila općega običajnog prava mora. To stoga što im se više niti jedna država svijeta ne suprotstavlja. Te odredbe Konvencije time predviđaju i potvrđuju prava i za one obalne države koje još nisu postale strankama te Konvencije, ili to uopće ne namjeravaju postati.

Tu se radi o propisima koji ovlašćuju obalne države da prošire svoje teritorijalno more do 12 milja, te vanjski morski pojas do 24 milje od polazne crte. To su i propisi koji potvrđuju vanjsku granicu epikontinentalnoga pojasa do 200 milja od polazne crte za sve obalne države bez proglašenja. To su, napokon, čitavi dijelovi IV. i V. Konvencije o arhipelaškim vodama i o gospodarskom pojasu. Isto se može ustvrditi i za dijelove XII. i XIII. o zaštiti i očuvanju morskoga okoliša i o znanstvenom istraživanju mora. (c) Odredbe o "legislaciji" prava mora, koje u nisu potvrđivale tada postojeću praksu država, u Konvenciji iz su relativno malobrojne. Radi se o propisima o tranzitnom prolasku stranih brodova međunarodnim tjesnacima koji služe međunarodnoj plovidbi (članci 37-44). Ali unatoč činjenici što Sjedinjene Države nisu postale strankom Konvencije, i taj se režim danas primjenjuje u svim tim tjesnacima. Stoga se više ne bi moglo dokazati da se i on nije transformirao u opće običajno pravo mora. Druga vrsta su odredbe koje dopuštaju nekim obalnim državama da prošire svoj epikontinentalni pojas preko 200 milja, sve do vanjskoga ruba kontinentalne orubirie. Za vanjske granice toga pojasa te države moraju dobiti suglasnost od Komisije za granice epikontinentalnoga pojasa, te moraju plaćati doprinos Vlasti za iskorištavanje dijelova toga pojasa izvan granice od 200 milja. Stoga, makar danas valja smatrati da samo države stranke Konvencije iz mogu na valjan način proširiti taj pojas preko granice od 200 milja. (d) Napokon među "kotraktualnim" propisima najvažniji su oni koji se odnose na Međunarodnu zonu iz dijela XI. te Konvencije, a koji su veoma izmijenjeni spomenutim Sporazumom usvojenim u O tome smo režimu već raspravljali, a u pojedinostima ćemo ga na odgovarajućem mjestu opisati (infra, §76). U te propise spada i čitav XV. dio Konvencije iz o rješavanju sporova, koji također pravno obvezuje samo njezine stranke. 7. Značajke i pregled pravnih režima na moru prema današnjem pravu. Konvencija iz podrazumijeva osam različitih pravnih režima u različitim dijelovima mora, morskoga dna i njegova podzemlja, te zračnoga prostora iznad mora. Ali uzimajući u obzir tri posebna režima u različitim dijelovima unutrašnjih morskih voda, danas na cjelokupnom morskom prostoru ustvari postoji deset različitih režima.

Pravni režim nekoga od tih prostora ovisi o pravima na izvjesne upotrebe mora u granicama odnosnoga prostora. Plovidba i ribolov su upotrebe mora poznate od pamtivijeka. Od druge polovice 19. stoljeća tim upotrebama se pridružilo polaganje morskih kabela i cjevovoda. Razvitkom zrakoplovstva od početka 20. stoljeća njima se pridružuje i prelijetanje. Novije upotrebe mora su znanstvena istraživanja mora i podizanje umjetnih otoka i naprava. Najnovija upotreba jest istraživanje i iskorištavanje mineralnih i drugih bogatstava morskoga dna i podzemlja. Pravni režim nekoga prostora mora ovisi o tome da li po općemu običajnom pravu mora neke ili sve od tih upotreba čine isključiva prava obalne države, ili se naprotiv radi o "slobodama" ili pravima u korist svih država, obalnih i neobalnih, te fizičkih i pravnih osoba iz svih država svijeta. Na otvorenomu moru sve gornje upotrebe, osim posljednje, čine slobode u korist svih. Naprotiv, u unutrašnjim morskim vodama, arhipelaškim vodama, te u teritorijalnom moru, većina tih upotreba, uz neka ograničenja u korist ostalih, čine isključiva prava obalne države. Zbog sve većih opasnosti od onečišćenja, gornjim se upotrebama dodaju važne nadležnosti obalne države u zaštiti i očuvanju morskoga okoliša. S obzirom na odnos isključivih prava obalne države, te prava i sloboda svih država, sve dijelove mora, morskoga dna i podzemlja, te zračnoga prostora iznad mora, možemo podijeliti u tri velike skupine. Odmah ćemo opisati i glavne značajke svake od tih skupina: A. Dijelovi mora, morskoga dna i podzemlja koji čine državno područje, U njih spadaju: (1) unutrašnje morske vode; (2) arhipelaške vode arhipelaških država; i (3) teritorijalno more. Prema općemu običajnom pravu mora potvrđenom ugovornim propisima, uključujući tu i Konvenciju iz 1982, nad tim dijelovima mora obalna država uživa "suverenost". Oni obuhvaćaju i morsko dno i podzemlje te zračni prostor iznad njih. Ali samo u nekim dijelovima unutrašnjih morskih voda ta je suverenost gotovo potpuno izjednačena s onom koju država uživa na svome kopnenom području. U drugim dijelovima morskih prostora koji spadaju u tu skupinu ta "suverenost" obalne države djelomično je ograničena u interesu međunarodnoga prometa i zbog prije stečenih prava susjednih i drugih država. Ona je ograničena bilo temeljem posebnih ugovornih propisa (pristup lukama otvorenima za međunarodni promet) ili propisima općega običajnog prava koji su kodificirani općim konvencijama (pravo neškodljivoga prolaska, pravo tranzitnog prolaska i pravo prolaska arhipelaškim plovnim putovima svih brodova). Ali unatoč tome, obalna država ima pravo smatrati sve te morske prostore dijelovima svoga državnog područja.

B. Dijelovi mora, morskoga dna i podzemlja u kojima obalna država uživa "suverena" ili neka druga prava. U te dijelove spadaju: (4) vanjski morski pojas; (5) gospodarski pojas (isključiva ekonomska zona); i (6) epikontinentalni pojas. Ti morski prostori ("pojasevi"), koji se na istom prostoru djelimično preklapaju, nisu dijelovi državnoga područja obalne države. U njima je vlast obalne države znatno umanjena, napose u korist slobode plovidbe i prelijetanja za brodove i za zrakoplove svih država. U vanjskomu morskom pojasu ni po propisima iz 1958, a ni po Konvenciji iz 1982, obalnoj državi nisu priznata nikakva "suverena prava". Ona u njemu ima tek ograničena prava vršenja nadzora, sprječavanja i kažnjavanja. Glede gospodarskoga i epikontinentalnog pojasa nova Konvencija priznaje obalnoj državi određena "suverena prava", a za gospodarski pojas još i "jurisdikciju". Razlike između spomenutih "suverenih prava" i "suverenosti" koju obalna država uživa u svojim unutrašnjim morskim vodama, arhipelaškim vodama i teritorijalnom moru, mogu na prvi pogled izgledati formalne i bez značenja. Tijekom vremena one se mogu umanjivati, pa čak i nestati. Ali u tim prostorima sve treće države uživaju slobode plovidbe, prelijetanja i polaganja podmorskih kabela i cjevovoda, kao i na otvorenom moru. S druge strane, obalna država tu ima znatne ovlasti u suzbijanju onečišćenja mora s brodova, ali se pri tome mora držati međunarodnih propisa. Nadalje, ona je u tim prostorima stekla dalekosežna gospodarska prava na žive i na nežive prirodne izvore te u znatnoj mjeri i pravo na znanstveno istraživanje mora. C. Dijelovi mora, morskoga dna i podzemlja izvan granica nacionalne jurisdikcije država. U njih, napokon, spadaju: (7) otvoreno more; te (8) Međunarodna zona dna mora i oceana. U tim dijelovima mora niti jedna obalna država ne može vršiti nikakvu isključivu vlast, osim nad brodovima koji plove pod njezinom zastavom, te još u nekim posebnim slučajevima. Otvoreno je more star institut međunarodnoga prava, dok je Međunarodna zona tekovina najnovijega razvoja prava mora, i još više tekovina tehnološkog razvoja koji je, čini se, omogućio iskorištavanje njezinih mineralnih bogatstava. Današnji režim prisvajanja i iskorištavanja nalazišta tih bogatstava udaljio se od sloboda otvorenoga mora koje zabranjuje svakome da priječi njihovo uživanje od bilo koga drugoga.

B. DIJELOVI MORA KOJI ČINE DIO PODRUČJA OBALNE DRŽAVE
68. UNUTRAŠNJE MORSKE VODE Bibliografija: Rudolf LAUN: Le regime international des ports". RCADI1926. tome 15, pp.5-141; Andrija ŠUC: "Imunitet državnih brodova u svjetlu ženevske kodifikacije o pomorskom pravu iz 1958", JRMP 1959, br.2, str ; Vladimir IBLER: "Opće običajno međunarodno pravo morskih luka u doba mira", JRMP str ; Branko JAKAŠA: Međunarodni režim morskih luka. Zagreb 1965; V.D. DEGAN: "Internal Waters", Netherlands Yearbook of International Law 1986, (The Hague), pp.3-44; "Režim dijelova unutrašnjih voda naknadno zahvaćenih ravnim polaznim crtama - i neka druga pitanja prava mora", JRMP 1988, br.3, str ; M. REISMAN - G. WESTERMAN: Straight Baselines in International Maritime Boundary Delimitations, New York 1992, 237 p. 1. Vanjske granice unutrašnjih voda. Unutrašnje morske vode su oni dijelovi mora koji su s kopnom u najužoj vezi. Dugo se vremena općenito smatralo da je vlast obalne države u svim tim vodama izjednačena s onom koju uživa na kopnu. Stoga unutrašnje morske vode nisu bile predmetom izravne i sveobuhvatne kodifikacije prava mora ni u u ili Smatralo se da propisi međunarodnoga prava ne uređuju odnose u tim vodama. Kodificirano pravo mora samo se posredno bavilo unutrašnjim morskim vodama, i to kada je određivalo prolazne crte za mjerenje širine teritorijalnoga mora. A te su polazne crte ujedno i vanjske granice unutrašnjih morskih voda. U unutrašnje morske vode koje se određuju normalnim polaznim crtama, spada more do crte niske vode, zatim luke, ušća rijeka, zaljevi, te more unutar ravnih polaznih crta. Raspravljat ćemo najprije o vanjskim granicama unutrašnjih morskih voda.

Dijelovi mora između crte visoke vode i crte niske vode (između crte plime i crte najniže oseke), po starinskom običaju spadaju u unutrašnje morske vode. Ti dijelovi mora, budući da su nestalni, neprikladni su za plovidbu i zasada su od male privredne vrijednosti. Vanjsku granicu unutrašnjih morskih voda u lukama čine crte koje spajaju najisturenije stalne lučke građevine koje su sastavni dio lučkoga sustava i čine dio obale. Uređaji udaljeni od obalne i umjetni otoci ne smatraju se stalnim lučkim građevinama. Kod ušća rijeka, ukoliko se rijeka neposredno ulijeva u more, vanjska granica će biti pravac preko ušća rijeke između točaka na crti niske vode na obalama. Ako ušće rijeke čini estuarij, tj.deltu, onda se u tome pogledu primjenjuju pravila koja važe za zaljev (vidi dalje). Da bi neki zaljev spadao u unutrašnje morske vode, potrebno je da ispuni nekoliko uvjeta. Najprije, (i) sve obale uključujući ulaz u zaljev, trebaju pripadati smo jednoj državi. Ako su obale zaljeva podijeljene između više država, tada svaka od njih ima u njemu unutrašnje morske vode, teritorijalno more, i zavisno od njegova prostranstva, druge dijelove mora pod svojom jurisdikcijom. (ii) Zaljev se smatra istaknutom uvalom koja zadire u kopno. Površina mora u zaljevu mora biti jednaka ili veća od površine polukruga kojemu je promjer crta povučena preko ulaza u zaljev. (iii) Ulaz u zaljev ne smije biti širi od 24 morske milje, tj. od dvostruko najveće dopuštene širine teritorijalnoga mora, računajući od crte niske vode. Gdje zbog postojanja otoka zaljev ima više od jednoga ulaza, zbroj tih ulaza ne smije prelaziti 24 milje. Ako tako određen ulaz u zaljev prelazi 24 milje, obalna država može u unutrašnjosti zaljeva povući ravne polazne crte od 24 milje, tako da te dužine zatvore najveću moguću površinu vode.

Sa stajališta međunarodnoga prava ne postoje razlike između zaljeva i tzv. unutrašnjih mora, tj. onih mora koja su okružena kopnom, ali su u prirodnoj plovnoj vezi s drugim morima. Tako, je Azovsko more do činilo unutrašnje morske vode Sovjetskoga Saveza jer je ispunjavalo sve navedene uvjete za zaljev. Raspadom Sovjetskoga Saveza ono to više nije jer obale u njemu danas imaju Ukrajina i Ruska Federacija. Jednako je s Piranskim zaljevom na kojemu obale danas imaju Hrvatska i Slovenija. Kada bi se kriteriji današnjeg međunarodnoga prava primijenili na prošlost, onda bi čitavo Sredozemno more, uključujući Jadransko i Crno more, činilo unutrašnje morske vode Rimskoga Carstva na vrhuncu njegove moći. Isto tako, i Crno more sačinjavalo je između i unutrašnje vode Osmanskoga Carstva, sve dok Rusija tamo nije osvojila prvi dio obale. Naprotiv, Kaspijsko more, Aralsko more, Mrtvo more, i dr., s gledišta međunarodnoga prava nisu ni mora, niti zaljevi, nego jezera, jer su sa svih strana okružena kopnom, a nemaju prirodnu plovnu vezu s drugim morima. Navedeni propisi o zaljevima ne primjenjuju se na tzv. historijske zaljeve. Dosadašnje opće konvencije iz i nisu kodificirale ovaj dio prava mora, ali su izričito priznale taj izuzetak od općih pravila o zaljevima. Historijski zaljevi ne ispunjavaju, dakle, neki od uvjeta da bi se zaljev morao smatrati unutrašnjim morskim vodama. Ali je obalna država ipak nad njima kroz dulje vremensko razdoblje vršila isključivu vlast, i tome se nisu protivile ostale države. Stoga su ta historijska prava stečena ustvari dosjelošću (v. supra, §27, pod c (ii)). U Zaljevu Fonseca na pacifičkoj obali srednjoameričke prevlake, obale pripadaju El Salvadoru, Hondurasu i Nikaragvi. Centralnoamerički sud je o tome zaljevu donio u presudu kojom mu je potvrdio to svojstvo. U toj presudi Sud je naveo da tamo svaka od tih država posjeduje obalno more tri milje širine, dok je ostatak pod zajedničkim suverenitetom. Većina ostalih zaljeva nad kojima obalna država polaže historijska prava imaju mnogo širi ulaz od onoga najvećeg dopuštenoga od 24 milje. Prije, dok se smatralo da taj ulaz ne smije biti širi od 6, a potoni od 10 milja, bilo je više historijskih zahtjeva glede zaljeva čiji je ulaz bio širi od tih mjera, ali uži od 24 milje (Bristolski zaljev u Britaniji, zaljev Cancale u Francuskoj, Chesapeake, Monterey u Sjedinjenim Državama, itd). Proširenjem najveće dopuštene širine ulaza u zaljev na 24 milje, ti historijski zahtjevi ostali su bez svrhe.

Ipak postoji dosta historijskih zaljeva s ulazom širim od 24 milje koji su stekli taj položaj dosjelošću. To je npr. Riški zaljev, u bivšem Sovjetskom Savezu, a danas u Latviji (s ulazom od 28 milja); zaljev Gabes u Tunisu (između otoka Djerba dva ulaza od 23 i 50 milja); Hudsonov zaljev (ulaz 520 milja), zaljev St. Lawrence u Kanadi; i dr. Nakon Drugoga svjetskog rata mnoge su države svojim jednostranim aktima proglasile svojim unutrašnjim vodama neke zaljeve pozivajući se na "historijska" prava. Tako Sovjetski Savez zahtijeva zaljev Petra Velikog u Japanskom moru (ulaz 37 milja); Bugarska polaže pravo na Brugaski zaljev i zaljev Varne; Italija na Tarantski zaljev; Libija na zaljev Sidra (s ulazom od 300 milja), itd. Budući da većina tih zahtjeva nije prošla bez protesta drugih država, pitanje je da li se ta prava mogu tražiti na temelju dosjelosti. (e) More unutar ravnih polaznih crta tekovina je novijega razvoja. U krajevima gdje je obalna crta duboko razvedena (razuđena) i usječena, ili ako se uzduž obale u njezinoj neposrednoj blizini nalazi niz otoka, obalna država može povući ravne polazne crte koje spajaju prikladne vanjske točke. U tim krajevima, dakle, vanjska granica unutrašnjih morskih voda ne mora slijediti sve zavojitosti obale. Ali se tako povučene ravne polazne crte ne smiju znatno udaljiti od općega smjera obale, a morski prostori obuhvaćeni unutar tih crta moraju biti dovoljno povezani s kopnenim područjem da bi bili podvrgnuti režimu unutrašnjih morskih voda. Prilikom povlačenja pojedinih ravnih polaznih crta obalna država može povesti računa o posebnim gospodarskim interesima nekoga kraja, čije su postojanje i važnost zasvjedočeni dugotrajnom upotrebom. Obalna država ne smije primijeniti sustav (sistem) ravnih polaznih crta tako da time odvoji teritorijalno more druge države od otvorenoga mora ili gospodarskoga pojasa. Ravne polazne crte, osim toga, ne smiju se povlačiti na uzvišice suhe za niske vode niti od njih, osim ako su na njima podignuti svjetionici ili slične instalacije koje se stalno nalaze nad morskom razinom, ili ako je povlačenje tih crta na tim uzvišicama dobilo opće međunarodno priznanje. Obalna država dužna je jasno naznačiti ravne polazne crte na pomorskim kartama, kojima ima osigurati dovoljnu javnost.

Neke skandinavske države primijenile su metodu povlačenja ravnih polaznih crta još prije Drugoga svjetskog rata, i to najprije Danska još 1912, a potom Norveška 1935, i Švedska U tome su ih slijedile i neke druge zemlje, među kojima bivša Jugoslavija u 1948. Britanija je bila osporila te crte na sjevernoj obali Norveške, i taj spor presudio je Međunarodni sud presudom od 18. prosinca (o Norveškom ribolovu). Sud je u cijelosti prihvatio ravne polazne crte koje je povukla Norveška, i u svojoj presudi formulirao je i neka općenita pravila za njihovo povlačenje. Ta presuda je potom potakla mnoge druge države s razvedenom obalom da pribjegnu toj metodi. Ona je potakla i zahtjev Indonezije iz za arhipelaškim vodama (vidi infra, §69). Ženevska konvencija o teritorijalnom moru i vanjskom pojasu iz usvojila je gotovo sva općenita pravila koja je postavio Međunarodni sud. Konvencija iz potvrdila je ta pravila, uz neke manje dopune, što je dokaz da ona zaista čine propise općega međunarodnog prava. Ova posljednja Konvencija predvidjela je još da država, obala koje je zbog postojanja delte ili drugih prirodnih razloga nestabilna, može i naknadno pomaknuti svoje ravne polazne crte, ako se crta niske vode povuče prema moru. Pri tome prijašnje ravne polazne crte ostaju valjanima sve dok ih obalna država izričito ne izmijeni u skladu s tim propisima. I mada je spomenutim pravilima potvrđeno pravo obalnoj državi da pod gornjim uvjetima povlačenjem ravnih polaznih crta obuhvati kao svoje unutrašnje morske vode prostore koji su se prije smatrali dijelovima teritorijalnog mora ili otvorenoga mora, konvencije iz i izričito navode da u tim prostorima i dalje postoji pravo neškodljivog prolaska. To je bila konačna potvrda da za sve dijelove unutrašnjih morskih voda više ne vrijedi jedinstven pravni režim.

Najznačajnija praznina u propisima o ravnim polaznim crtama jest što, za razliku od ravnih arhipelaških crta (vidi infra, §69), nije ograničena njihova najveća duljina. Ta praznina nesavjesnim državama otvara mogućnost zloupotrebe da slobodnijim tumačenjem propisanih uvjeta uključuju u svoje unutrašnje morske vode prostore mora na koje inače ne bi imale pravo primjenom strožih i određenijih pravila o zaljevima. Kako smo upravo naveli, svi dijelovi unutrašnjih morskih voda odavno više nisu podvrgnuti jedinstvenom pravnom režimu. U njihovim različitim dijelovima ustvari postoje tri režima. 2. Režim mora do crte niske vode, luka isključenih iz međunarodnoga prometa, ušća rijeka i zaljeva. Ti dijelovi unutrašnjih voda potpadaju pod potpunu suverenost obalne države. Ustvari jedino u tim dijelovima unutrašnjih voda vlast obalne države potpuno je izjednačena s onom koju uživa u svome kopnenom prostoru. Ona može u neke od tih prostora pripuštati brodove samo određenih zemalja, a zabranjivati pristup drugima. Ako-obalna država dopusti pristup stranim trgovačkim, ratnim ili drugim brodovima u te dijelove svojih unutrašnjih morskih voda, njihov je položaj jednak kao da se nalaze u nekoj luci otvorenoj za međunarodni promet te države. Države s razvijenijom turističkom privredom, među kojima je i Hrvatska, imaju veoma liberalne propise glede dopuštanja pristupa stranim jahtama, čak i u te dijelove unutrašnjih voda. Uza sve to, obalna država može po svojoj volji mijenjati, suspendirati i ukidati te propise, jer se ne radi o obavezama prema međunarodnom pravu. Prema općem običajnomu pravu obalna država dužna je dopustiti pristup u bilo koju svoju luku ili sidrište brodu koji se nalazi u nevolji zbog elementarnih nepogoda ili neke druge više sile. Pravo pristupa u tim okolnostima uživaju svi brodovi, što znači osim trgovačkih, također i ratni, ribarski, te svi drugi.

3. Režim luka otvorenih za međunarodni promet
3. Režim luka otvorenih za međunarodni promet. U interesu međunarodne plovidbe i prometa, svaka obalna država određuje svojim propisima više svojih luka otvorenima za međunarodni promet. Te luke moraju imati odgovarajuće obale, lukobrane, uređaje i postrojenja za pristajanje, sidrenje i zaštitu brodova, zatim za ukrcavanje i iskrcavanje putnika i robe. U tim lukama nalaze se policijski, carinski, sanitarni i drugi nadzorni organi obalne države. Glede pristupa i položaja stranih trgovačkih brodova i danas je na snazi Opća konvencija o morskim lukama sa Statutom kao njezinim dijelom, sklopljena u Ženevi 1923. Ta Konvencija obavezuje znatan broj država, među kojima i Hrvatsku. Pod uvjetom reciprociteta ona osigurava pristup i jednak položaj trgovačkih brodova drugih ugovornica u lukama otvorenima ža međunarodni promet svake njezine stranke. Ali i izvan toga mnogostranoga ugovornog odnosa većina obalnih država sklopila je velik broj dvostranih ugovora kojima osigurava svojim brodovima ista ta prava pod uvjetom uzajamnosti. Radi se većinom o posebnim klauzulama u dugoročnim ugovorima o trgovini i privrednoj suradnji. Pristup lukama otvorenima za međunarodni promet danas se na temelju učtivosti dopušta trgovačkim brodovima svih zastava svijeta, čak i ako obalna država ne održava diplomatske i druge odnose s državom zastave broda. Postoji gledište da je ta praksa već prerasla u opće običajno pravo. Arbitražna presuda iz 1958, u sporu između Saudijske Arabije i američke kompanije ARAMCO, u tome smislu izričito navodi: "...prema velikom načelu međunarodnoga javnoga prava, luke svake države moraju biti otvorene za strane trgovačke brodove i mogu se zatvoriti jedino kada to zahtijevaju životni interesi države." U toj se presudi dalje navodi da strani trgovački brod ima u svakoj takvoj luci pravo ukrcavanja i iskrcavanja robe i putnika. Unatoč tome, i danas prevladava gledište da se u nedostatku ugovornih odnosa još uvijek ne radi o obvezi po općemu međunarodnom pravu nego o pravilu učtivosti. Ali, u svakomu slučaju, ako neka obalna država iz političkih ili sličnih razloga zatvori neke ili sve svoje luke brodovima neke druge države, bilo da s njome ima ugovorne odnose ili ne, izlaže se jednakim mjerama glede pristupa njezinih brodova u luke te druge države. Upravo stoga se ta pravila danas široko, i samo uz rijetke iznimke poštuju.

Neke od najvećih svjetskih luka (London, Rotterdam, Hamburg, Bremen, Bordeaux i dr.), nisu smještene na samoj morskoj obali nego se nalaze u unutrašnjosti kopna, a s morem su povezane rijekom, kanalom ili jezerom. Neke druge luke otvorene za međunarodni promet smještene su u zaljevima i u unutrašnjim morima. Pravo pristupa tim lukama podrazumijeva i pravo prolaska kroz dio rijeke, kanala ili jezera, zatim kroz zaljeve i unutrašnja mora, koliko je to potrebno radi ulaska ili izlaska iz luke. Stoga se ti dijelovi kopnenoga područja ili unutrašnjih morskih voda potpuno izjednačuju s lukom glede plovidbe stranih brodova, s time da je brod dužan poštivati propise obalne države o prolasku. Pravo pristupa stranim lukama otvorenima za međunarodni promet ograničeno je, međutim, samo na trgovačke brodove, bilo da su u privatnom ili državnom vlasništvu, i to samo na one koji nisu na nuklearni pogon. Za sve druge brodove: ratne, državne brodove koji nemaju trgovačku namjenu, ribarske, te za sve brodove na nuklearni pogon, obalna država ima pravo zabraniti pristup svojim lukama, uvjetovati ga prethodnom dozvolom ili makar prethodnom najavom. Ali ni pravo pristupa stranih nenuklearnih trgovačkih brodova u luke neke države nije apsolutno. Već je Konvencija o teritorijalnom moru i vanjskomu pojasu iz (članak 16(2)), na neizravan način potvrdila da obalna država može u tome pogledu propisivati posebne uvjete. Konvencija iz (članak 25(2)), potvrdila je to pravo i proširila ga je u pogledu pristajanja uz lučke objekte izvan unutrašnjih morskih voda. Obalna država ima pravo poduzimanja potrebnih mjera već u teritorijalnom moru da bi spriječila kršenje tih uvjeta od brodova koji ulaze u njezine unutrašnje morske vode. Povećanjem tankerske flote u svijetu i prijevoza drugih opasnih tereta, sve veći broj obalnih država propisuje posebne zahtjeve u svrhu sprječavanja, smanjenja i nadziranja onečišćenja morskoga okoliša u njihovim lukama i drugim dijelovima unutrašnjih voda. Kao uvjet za ulazak u luku stranih tankera i drugih brodova koji prevoze ulje (sirovu naftu, teško dizelsko ulje, mazivo ulje ili kitovo ulje), obalna država može zahtijevati novčano jamstvo za moguću štetu od onečišćenja. Međunarodna konvencija o sprječavanju onečišćenja mora s brodova, iz izmijenjena Protokolom iz 1978, (Marpol 73/78), propisuje veoma stroge uvjete glede konstrukcije tankera, kako bi se umanjilo onečišćenje u slučaju nezgode. Države stranke zahtijevat će iste uvjete za ulazak u svoje luke i glede tankera koji plove pod zastavom neke države koja se na njih nije obavezala.

Mada je vlast obalne države u propisivanju uvjeta za ulazak stranih trgovačkih brodova u njezine luke veoma široka, jer se radi o dijelu njezinog državnog područja, ona ne smije sprječavati ulazak trgovačkih brodova onih država s kojima ima ugovorne odnose a ispunjavaju postavljene uvjete. Pravo pristupa stranih trgovačkih brodova u lukama otvorenima za međunarodni promet ne uključuje kabotažu između više takvih luka, osim po odobrenju obalne države. Kabotažom se razumijeva lokalni prijevoz putnika i robe. 4. Položaj stranih brodova u lukama. Strani trgovački, ribarski ili drugi brod koji se ne može pozvati na imunitet, dok se nalazi u luci u načelu je podložan vlasti obalne države, ali se ona u nekim slučajevima uzdržava od vršenja svoje sudbenosti. Obalna se država uzdržava od vršenja kaznene sudbenosti u stvarima unutarnje discipline ili djela počinjenih među članovima posade na brodu, sve dok mir i red u luci nisu narušeni, ili dok zapovjednik broda ili konzul države zastave ne pozove lokalne vlasti upomoć. Obalna država uzdržava se i od vršenja svoje građanske sudbenosti u sporovima između zapovjednika, časnika i posade broda. Ali kada su u pitanju prava putnika i drugih osoba koje nisu članovi posade, obalna država vrši svoju građansku sudbenost. Privremene mjere osiguranja i pljenidba broda u luci mogu se izvršiti na temelju pravomoćne sudske presude da bi se namirila novčana potraživanja od brodovlasnika. Tu se dakle, ne mora raditi o djelima čiji su povod bili sam brod i njegove djelatnosti. Obalna država može vršiti svoju kaznenu i građansku sudbenost nad stranim brodom i za djela počinjena prije ulaska u njezinu luku, i to u njezinu teritorijalnom moru, gospodarskom i epikontinentalnom pojasu, a kad se radi o onečišćenju velikih razmjera i u dijelu otvorenoga mora u blizini njezine obale. Ta se sudbenost može vršiti samo u granicama nadležnosti obalne države u svakom od tih dijelova mora.

Ako obalna država dopusti pristup u neku svoju luku stranom ratnom brodu ili državnom netrgovačkom brodu, podrazumijeva se da je time pristala da će poštivati njegov imunitet. Imunitet podrazumijeva nevršenje kaznene sudbenosti za sva djela počinjena na .brodu, ali i za djela izvršena u službenoj dužnosti u vezi s brodom i na kopnu. Ali kaznena sudbenost se vrši za dijela koja članovi posade počine na kopnu izvan službene dužnosti. Obalna država ne vrši građansku sudbenost nad ratnim i drugim državnim netrgovačkim brodovima glede sudara, spašavanja, pružanja pomoći, sporova o vlasništvu nad brodom, kao i zbog onečišćenja. Ali će oštećena osoba moći zatražiti nadoknadu za gubitak ili za štetu izravno od države zastave takvog broda pred njezinim nadležnim sudom. Građanska sudbenost obalne države proteže se na djela članova posade izvršena izvan službenih dužnosti na kopnu, ali mjere izvršenja ne bi smjele priječiti obavljanje njihovih vojničkih dužnosti. To se ograničenje ne odnosi na putnike ratnoga broda koji izađu na kopno. Putnici kpji po svome položaju uživaju imunitet (glavar države, ministar vanjskih poslova, član diplomatske misije), izuzeti su od sudbenosti obalne države. Uza sve imunitete, strani ratni i državni netrgovački brodovi dužni su poštivati lokalne redarstvene, carinske, plovidbene, sanitarne i druge propise. Smrtna se kazna ne smije izvršiti na ratnomu brodu dok se nalazi u unutrašnjim vodama druge države. U slučaju povrede tih propisa od broda se može jedino zatražiti da napusti obalno more te države.

5. Režim mora naknadno zahvaćenoga ravnim polaznim crtama
5. Režim mora naknadno zahvaćenoga ravnim polaznim crtama. Ženevska konvencija o teritorijalnom moru i vanjskom pojasu iz (članak 5(2)), izričito je propisala da, kada se određivanjem ravne polazne crte u skladu s njezinim odgovarajućim propisima kao unutrašnje morske vode obuhvate prostori koji su se prije-toga smatrali za dio teritorijalnoga ili otvorenog mora, u tim će vodama postojati pravo neškodljivoga prolaska, kako je predviđeno njezinim odgovarajućim propisima (članci 14. do 23). Konvencija iz uz neka stilska usuglašavanja, potvrdila je bit toga propisa (članak 8(2)). Stoga je u tim dijelovima unutrašnjih voda, koje su nekoć bile dio teritorijalnoga ili otvorenoga mora, ili gospodarskoga pojasa prema propisima Konvencije iz 1982, u biti jednak pravni režim kao i u teritorijalnom moru (vidi infra, §70). S obzirom na to, povlačenjem ravnih polaznih crta obalna država u stvarnosti ne stječe neka nova prava u tako zahvaćenim unutrašnjim morskim vodama, osim u onim njihovim dijelovima koji su prije bili pod režimom otvorenoga mora. Stoga mogućnost povlačenja ravnih polaznih crta ima prvenstveno za svrhu da se tim putem pomakne prema pučini vanjska granica teritorijalnoga mora, vanjskoga morskog pojasa i gospodarskog pojasa obalne države. Naime, vanjska granica svih tih dijelova mora mjeri se počevši od ravnih polaznih crta.

69. ARHIPELAŠKE VODE ARHIPELAŠKIH DRŽAVA
Bibliografija: P.E.J. RODGERS: Mid-Ocean Archipelagos and International Law, New York 1981,243 p.; R. LATTION: L'archipel en droit international, Lausanne 1984,234 p; Daška DUGOŠEVIĆ: "Les Etats archipels et le droit de passage des navires et aeronefs", Prinosi, br.21, Zagreb 1985, pp ; Vesna CRNIĆ-GROTIĆ: "Arhipelaške vode u međunarodnom pravu", UPPPK br , str ;.Peter BERNHARDT: "The Right of Archipelagic Sea Lanes Passage", Virginia Journal of International Law 1995, No.4, pp 1. Pravo na arhipelaške vode. Arhipelaške vode su relativno nov institut međunarodnoga prava o kojima su propisi po prvi puta predviđeni Konvencijom iz Pravo na arhipelaške vode priznaje se samo tzv. "oceanskim" arhipelaškim državama, tj. onima koje su u cijelosti sastavljene od jednoga ili više arhipelaga, te moguće i drugih otoka. Pravo na arhipelaške vode ne priznaje se dakle tzv. "obalnim arhipelaškim državama", koje imaju arhipelage u produžetku svoga kopnenoga područja (poput Hrvatske ili Grčke), a ni onima koje osim svoga kopnenog područja posjeduju arhipelage udaljene od svoje obale (Havaji kao dio Sjedinjenih Država, otočje Galapagos kao dio Ekvadora, i si). Međutim, povlačenjem ravnih polaznih crta te države mogli proglasiti more unutar tih arhipelaga svojim unutrašnjim morskim vodama (v. supra §68, pod l(e), iako ne i arhipelaškim vodama. Koliko nam je poznato, sljedeće države proglasile su svoje arhipelaške vode: Antigua & Barbuda, Bahami, Cabo Verde, Komorski otoci, Fidži, Grenada, Indonezija, Jamajka, Kiribati, Maldivi, Maršalski otoci, Papua Nova Gvenije, Filipini, Saint Vincent i Grenadini, Sao Tome & Principe, Sejšeli, Solomonski otoci, Tonga, Trinidad i Tobago, Vanuatu. Prema propisima Konvencije iz i neke bi druge zemlje možda imale pravo proglasiti arhipelaške vode, ali one nikada nisu postavile takav zahtjev. To su Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske, Japan i Novi Zeland.

Glede međunarodne plovidbe i prelijetanja između Indijskoga i Tihog oceana dvije najznačajnije arhipelaške države jesu Indonezija i Filipini. Povlačenjem ravnih arhipelaških crta one su zahvatile daleko najveće morske prostore koji su nekoć bili pod režimom otvorenoga mora i u kojima su slobode plovidbe i prelijetanja bile neograničene. Arhipelaške se vode pod navedenim uvjetima moraju izričito proglasiti. Ako ih neka arhipelaška država ne proglasi, tada u njezinim vodama između otoka ostaje prijašnji režim, tj. teritorijalno more i dijelovi otvorenog mora. U određivanju svojih arhipelaških voda arhipelaška država ima pravo povlačenja tzv. "ravnih arhipelaških crta" spajajući krajnje točke najudaljenijih vanjskih otoka i nadmorskih grebena u arhipelagu, s time da su tim crtama obuhvaćeni glavni otoci. Omjer površine kopna i vode unutar tih ravnih arhipelaških crta mora biti između 1:1 i 1:9. Dok za povlačenje ravnih polaznih crta za mjerenje širine teritorijalnoga mora nije određena najveća dopuštena duljina, Konvencija iz propisuje da duljina ravnih arhipelaških crta ne smije prelaziti 100 morskih milja, s time da se dopušta da do 3% od svih povučenih crta može doseći do 125 milja. S vanjske strane ravnih arhipelaških crta, arhipelaška država ima pravo odrediti širinu svoga teritorijalnog mora, zatim proglasiti gospodarski pojas, te moguće i epikontinentalni pojas preko granice od 200 milja. Stoga ravne arhipelaške crte imaju istu funkciju kao i ravne polazne crte, jer se i od jednih i drugih mjeri širina teritorijalnoga i drugih dijelova mora u jurisdikciji obalne države.

More unutar ravnih arhipelaških crta potpada pod režim arhipelaških voda. U tome se izuzimaju samo luke, ušća rijeka i zaljevi, koji ostaju pod režimom unutrašnjih morskih voda arhipelaške države. Ali arhipelaška država nema pravo proširiti svoje unutrašnje morske vode zahvaćanjem drugih dijelova mora ravnim polaznim crtama. Ona stoga ima jedino pravo na ravne arhipelaške crte. 2. Prava i dužnosti arhipelaških država. Arhipelaška država uživa "suverenost" u njezinim arhipelaškim vodama, i to bez obzira na njihovu dubinu ili udaljenost od obale. Suverenost arhipelaške države proteže se i na zračni prostor iznad arhipelaških voda, kao i na njihovo dno i podzemlje, ali uz ograničenja koja ćemo naznačiti. To znači da su arhipelaške vode, zajedno s unutrašnjim morskim vodama, teritorijalnim morem i kopnenim područjem svih otoka, dijelovi ukupnoga područja (teritorija) arhipelaške države. Ipak, suverenost arhipelaške države u njezinim arhipelaškim vodama znatno je ograničenija negoli u pojedinim dijelovima unutrašnjih morskih voda, pa čak više negoli i u njezinu teritorijalnom moru. U arhipelaškim vodama koje su prije bile dijelovi otvorenoga mora, arhipelaška država dužna je poštivati postojeće sporazume sa svim drugim državama glede ribolova. Neposredno susjedne države i dalje uživaju, čak i bez ugovora, tradicionalna ribolovna prava i "druge legitimne djelatnosti" u vodama koje su proglašene arhipelaškima. Te države trebaju s arhipelaškom državom urediti sva ta prava dvostranim sporazumima, ali se ta prava nikako ne smiju prenositi ili dijeliti s trećim državama ili njihovim državljanima (članak 51(1). Konvencije iz 1982). 3. Prolazak i prelijetanje arhipelaških voda. Najvažniji su, međutim, propisi o pravu prolaska stranih brodova kroz arhipelaške vode, te prelijetanja iznad njih. Kroz arhipelaške vode Indonezije i Filipina prolaze važni morski putovi iz Indijskog u Tihi ocean. Brodovi bi morali ploviti dulje od 3000 milja da bi zaobišli te vode. Jedini put bi im tada preostao obilazak južnoga dijela Australije. Iznad arhipelaških voda Indonezije nalaze se važne zračne ceste na putu iz Bangkoka, preko Singaporea u Australiju. Uvjet pristanka ostalih država sudionica na Trećoj konferenciji o pravu mora na poseban režim arhipelaških voda bio je osiguranje nesmetane plovidbe i prelijetanja kroz i iznad tih voda.

Općenito uzevši, brodovi svih stranih država uživaju pravo neškodljivoga prolaska kroz arhipelaške vode, po istim propisima iz Konvencije iz kojima se uređuje neškodljiv prolazak teritorijalnim morem (vidi infra, §70). Kao i u teritorijalnom moru, arhipelaška država može iz razloga svoje sigurnosti privremeno obustaviti neškodljivi prolazak stranih brodova u točno naznačenim dijelovima svojih arhipelaških voda. Ona pri tome ne smije činiti ni pravnu niti stvarnu diskriminaciju među stranim brodovima bilo koje zastave ili vrste broda. Arhipelaška država određuje i plovne putove i iznad njih zračne ceste, podesne za neprekinut i brz prolazak, odnosno prelet kroz arhipelaške vode i teritorijalno more uz njih. Ona može također propisati i sustave odijeljenoga prometa radi sigurnoga prolaska uskim kanalima u tim plovnim putovima. Arhipelaška država jasno naznačuje osi plovnih putova i sustava odijeljenoga prometa nizom neprekinutih aksijalnih crta od ulaznih do izlaznih točaka puta za prolazak. Brodovi i zrakoplovi ne smiju se udaljiti više od 25 morskih milja sa svake strane od tih aksijalnih crta za vrijeme prolaska, niti se smiju približiti obali na udaljenosti manjoj od 10 posto od udaljenosti između najbližih točaka na otocima s jedne i s druge strane plovnoga puta. Te putove i sustave odijeljenoga prometa, kao i njihovu zamjenu drugima, usvaja Međunarodna pomorska organizacija. Ako arhipelaška država ne odredi plovne putove i zračne ceste iznad njih, pravo prolaska arhipelaškim plovnim putovima i prelijetanja iznad njih, ostvaruje se putovima koji uobičajeno služe međunarodnoj plovidbi. Strani brodovi i zrakoplovi koji prolaze odnosno prelijeću arhipelaške plovne putove, podvrgnuti su pravilima prolaska arhipelaškim plovnim putovima, najvećim dijelom identičnima s pravilima tranzitnoga prolaska za prolazak i prelet morskim tjesnacima koji služe međunarodnoj plovidbi (vidi infra, §77, pod 4).

Najznačajnija je dužnost arhipelaške države da, iako može uz suglasnost Međunarodne pomorske organizacije mijenjati plovne putove i sustave odijeljenoga prometa, ona nikada ne smije obustaviti prolazak i prelijetanje tim putovima. To se odnosi na sve vrste stranih brodova i zrakoplova,v uključujući i one vojne, odn. državne. Podmornice u prolasku smiju ploviti ispod morske površine. Glede nadležnosti arhipelaške države u donošenju pravila o zaštiti i očuvanju morskoga okoliša, čini nam se da arhipelaške vode prema Konvenciji iz slijede dva različita režima. Jedan režim slijede one vode koje čine arhipelaške plovne putove, u kojima strani brodovi ostvaruju pravo arhipelaškoga prolaska koje je gotovo jednako tranzitnomu. Ponešto različit režim primjenjuje se na sve ostale dijelove arhipelaških voda koji je sličan režimu teritorijalnoga mora. Arhipelaška država može donositi zakone i propise o prolasku arhipelaškim plovnim putovima koji se odnose na sprječavanje, smanjivanje i nadziranje onečišćenja samo u okviru primjenjivih međunarodnih propisa koji se odnose na izlijevanje nafte, naftnih otpadaka i drugih štetnih tvari. Ti zakoni i propisi, donijeti u tim okvirima, ne smiju dopuštati ni stvarnu, niti pravnu diskriminaciju među stranim brodovima. Što je još važnije, njihova primjena ne smije prouzročiti uskraćivanje, onemogućavanje ili ometanje prolaska arhipelaškim plovnim putovima. U svim ostalim dijelovima arhipelaških voda, arhipelaška država "ostvarujući svoju suverenost" može donositi zakone i propise radi sprječavanja, smanjivanja i nadziranja onečišćenja mora sa stranih brodova, uz jedino ograničenje da oni ne smiju ometati neškodljiv prolazak stranih brodova (v. infra, §70), i da njihova primjena ne smije dopuštati diskriminaciju stranih brodova. Ali ti propisi mogu biti i stroži od međunarodnih propisa i standarda, i oni nisu podložni odobrenju neke međunarodne organizacije.

70. TERITORIJALNO MORE Bibliografija: Milovan ZORIČIĆ: Teritorijalno more, Zagreb 1953, 270 str; Budislav VUKAS: "Problem neškodljivog prolaska ratnog broda", JRMP 1962, br.l, str ; A.N. NIKOLAEV: Territoalnoe more, Moskva 1969, 158 str; D.P. O'CONNELL: "The Juridical Nature of the Territorial Sea", The British Year Book of International Law 1971, pp ; Bogoljub MIJUŠKOVIĆ: "Prolazak stranih ratnih brodova teritorijalnim morem i vlast obalne države", JRMP 1975, br.1-2, str ; Zvonko PEKIŠIĆ: "Neškodljiv prolazak stranih ratnih brodova teritorijalnim morem", ZPFZ 1985, br.5-6, str ; Jakša MULJAČIĆ: "Bilateralni ugovori o ribolovu u vodama pod nacionalnom jurisdikcijom s posebnim osvrtom na Jadran", ZPFZ 1989, br.l, str 1. Prostor i režim teritorijalnoga mora. Teritorijalno more je pojas mora uzduž čitave obale, u kojem obalna država uživa "suverenost". Ta suverenost proteže se i na zračni prostor iznad teritorijalnoga mora, kao i na njegovo dno i podzemlje. Obalna država ima isključivo pravo nad svim živim i neživim prirodnim bogatstvima koja se nalaze u vodama njezina teritorijalnoga mora, na njegovu dnu i u podzemlju. Ta bogatstva ona ne mora dijeliti ni sa kime. Obalna je država dužna trpjeti neškodljivi prolazak stranih brodova kroz svoje teritorijalno more, ali ne i prelijetanje zrakoplova iznad njega. Jednak režim neškodljivoga prolaska primjenjuje se u dijelu unutrašnjih voda naknadno zahvaćenima ravnim polaznim crtama, te u arhipelaškim vodama. Danas ima malo sumnje glede pravnih pravila o režimu teritorijalnoga mora. Temeljna načela u tome pogledu formulirana su već u Završnom aktu neuspjele kođifikacijske konferencije iz Ta načela poslužila su potom kao osnova za Konvenciju o teritorijalnom moru i vanjskom pojasu iz Konvencija iz preuzela je sva ta načela uz neka stilska poboljšanja, ali je neka od njih nadopunila važnim novim propisima.

Konvencija iz propisala je da svaka država ima pravo odrediti širinu svoga teritorijalnoga mora do granice koja ne prelazi 12 morskih milja. To znači da države mogu odrediti i manju širinu, ali stranke te Konvencije i ostale države ne mogu prigovoriti niti jednoj državi koja odredi punu širinu od 12 milja. Čini se da je to pravilo preraslo u opće običajno pravo mora. Pomorski zakonik Republike Hrvatske iz godine propisuje širinu njezina teritorijalnoga mora od 12 morskih milja (članak 18). Širina teritorijalnoga mora mjeri se od normalnih polaznih crta koje mogu biti crte niske vode, ili od ravnih polaznih crta, ili ravnih arhipelaških crta. Kod zamrznutoga mora širina teritorijalnoga mora računa se od kraja stalno zamrznute površine. Vanjska granica teritorijalnoga mora jest crta kojoj je udaljenost svake točke od najbliže točke polazne crte jednaka širini teritorij alnoga mora. Svaka država ima pravo na teritorijalno more oko svojih otoka, pa čak i oko stijena na kojima nije moguć ljudski boravak ili koje nemaju vlastiti ekonomski život. Otok je prirodan dio kopna, okružen vodom, koji je suh za visoke vode. U tome smislu otoci nisu umjetni otoci, uređaji i naprave. Ovi posljednji nemaju vlastitog teritorijalnoga mora i njihovo postojanje ne utječe na određivanje granica teritorijalnog mora, zatim gospodarskoga i epikontinentalnog pojasa. Kada se obale dviju država nalaze sučelice ili se dodiruju, ni jedna od tih dviju država nije ovlaštena proširiti svoje teritorijalno more preko crte sredine (ekvidistance), kojoj je svaka točka jednako udaljena od najbližih točaka polaznih crta. Ovaj propis o crti sredine ne primjenjuje se ako među državama u pitanju postoji drukčiji sporazum, ili ako historijski naslov ili druge posebne okolnosti opravdavaju razgraničenje na drugačiji način. Sidrišta koja uobičajeno služe brodovima za krcanje i sidrenje, a koja bi se inače u cijelosti ili djelomično nalazila izvan teritorijalnoga mora, uključena su u teritorijalno more. Prije Ženevske konferencije iz 1958, u znanosti je bilo zastupljeno i gledište da sidrišta čine unutrašnje morske vode obalne države. 2. Neškodljivi prolazak stranih brodova. Dužnost trpljenja neškodljivoga prolaska odnosi se na brodove svih država, obalnih i neobalnih, kao i na sve vrste brodova - trgovačke, ratne, ribarske i dr.

Prolazak je plovidba teritorijalnim morem bilo radi presijecanja, ili radi ulaska u unutrašnje morske vode, pristajanja uz sidrišta ili uz lučke uređaje, te izlaska iz njih. Prolazak valja obaviti neprekinuto i bez odgode. Zaustavljanje i sidrenje u prolasku opravdani su samo ako su to uzgredni događaji u redovitom tijeku plovidbe, ili ih nameće viša sila odnosno nevolja, ili su neophodni radi pružanja pomoći osobama, brodovima ili zrakoplovima u opasnosti odnosno nevolji. Prolazak je neškodljiv sve dok ne dira u mir, red ili sigurnost obalne države. Konvencija iz nadopunjuje ovu sintetičku definiciju nabrajanjem, koje se ne iscrpljuje, djela stranoga broda koja diraju u mir, red ili sigurnost obalne države, koja dakle prolazak čine škodljivim i protupravnim. To su najprije neke nasilne ili prikrivene vojne i obavještajne djelatnosti stranoga broda (prijetnja ili upotreba sile ili drugo ponašanje suprotno načelima iz Povelje Ujedinjenih naroda; svaka vojna vježba ili obuka s oružjem; djelatnosti radi prikupljanja obavještenja i svaka propagandna djelatnost radi nasrtaja na obranu ili sigurnost obalne države; polijetanje, spuštanje ili prihvaćanje na brod bilo kakvoga zrakoplova ili lansiranje ili prihvaćanje neke vojne naprave). To su potom carinski, fiskalni, te zdravstveni prekršaji o useljavanju (ukrcavanje ili iskrcavanje robe, novca ili osoba suprotno propisima obalne države). Nadalje, to su svaki čin hotimičnoga ili ozbiljnoga onečišćenja teritorijalnoga mora suprotnoga Konvenciji; svaka ribolovna djelatnost; obavljanje istraživanja ili mjerenja; te uplitanje u sustav komunikacija ili nekih drugih sredstava ili uređaja obalne države. Na kraju odgovarajućeg propisa (članak 19. Konvencije) navodi se - "svaka druga djelatnost koja nije u izravnom odnosu s prolaskom" broda, što znači da to nabrajanje zabranjenih dijela nije potpuno. Nova Konvencija iz izričito priznaje pravo obalnoj državi da donosi zakone i (druge) propise, u skladu s tom Konvencijom i drugim pravilima međunarodnoga prava, koji se odnose na neškodljiv prolazak, te dužnost stranih brodova da se po njima ravnaju.

Ti se propisi mogu odnositi na sljedeća pitanja: sigurnost plovidbe i reguliranje pomorskoga prometa, zaštitu navigacijskih i tehničkih pomagala i drugih pomagala ili uređaja; zaštitu kabela i cjevovoda; očuvanje živih bogatstava mora, sprječavanje kršenja zakona i propisa obalne države o ribolovu; očuvanje okoliša obalne države i sprječavanje, smrmjenje i nadziranje njegova onečišćenja; znanstveno istraživanje mora i hidrografska mjerenja; sprječavanje kršenja carinskih, fiskalnih, zdravstvenih zakona i propisa obalne države, ili njezinih zakona i propisa o useljavanju. U Konvenciji je navedeno da se takvi zakoni i propisi ne primjenjuju na nacrt, konstrukciju, posadu ili opremu stranih brodova, "osim ako ne pridonose ostvarivanju općeprihvaćenih međunarodnih pravila i standarda". To znači da obalna država ne smije sprječavati neškodljivi prolazak stranoga broda kroz svoje teritorijalno more zato što ne ispunjava neki od uvjeta koje je ona sama propisala glede nacrta, konstrukcije, posade ili opreme broda. Ali ona ima šire ovlasti, kada propisuje takve uvjete da bi brod smio ući u njezine luke otvorene za međunarodni promet (v. supra, 68, pod 3). Značajnu novost u Konvenciji iz čini i pravo obalne države da u svome teritorijalnom moru (kao i u arhipelaškim vodama) propisuje plovne putove i sustave odijeljenoga prometa, vodeći između ostaloga računa o preporukama Međunarodne pomorske organizacije. Ti su putovi i sustavi obavezni za strane brodove koji obavljaju neškodljiv prolazak. Posebice se može zahtijevati da tankeri, nuklearni brodovi i brodovi s nuklearnim i drugim opasnim i škodljivim tvarima ograniče svoj prolazak na te plovne putove. Strani nuklearni brodovi i brodovi s nuklearnim i drugim opasnim i škodljivim tvarima moraju nositi isprave i poštivati posebne mjere opreza utvrđene međunarodnim sporazumom. I ta Konvencija priznaje u načelu ratnim brodovima svih država pravo na neškodljiv prolazak teritorijalnim morem. U tom pogledu ona ne predviđa odobrenje ili prethodnu najavu obalnoj državi. Podmornice i druga podvodna prijevozna sredstva dužna su u teritorijalnom moru ploviti površinom i vijati svoju zastavu.

U vezi s neškodljivim prolaskom obalna država ima i neke općenite dužnosti kao i općenita prava. Ona ne smije priječiti neškodljivi prolazak stranih brodova svojim teritorijalnim morem, osim kada postupa u skladu s Konvencijom iz 1982. Obalna država posebno ne smije, prilikom primjene Konvencije ili bilo kojih svojih zakona ili propisa, postavljati takve zahtjeve stranim brodovima koji bi stvarno predstavljali nepriznavanje, ili narušavanje prava neškodljivoga prolaska, niti pravnu ili stvarnu diskriminaciju brodova bilo koje države ili brodova koji prevoze teret u neku državu, iz nje ili u njezino ime. Obalna država dužna je na propisan način objavljivati svoje zakone i propise koji se odnose na neškodljivi prolazak. Ona mora na jasan način označiti plovne putove i sustave odijeljenoga prometa na kartama koje na propisan način objavljuje. Isto tako, ona na prikladan način objavljuje svaku opasnost za plovidbu svojim teritorijalnim morem koja joj je poznata. Obalna država ne smije od stranih brodova naplaćivati nikakvu pristojbu samo zbog njihova prolaska teritorijalnim morem. Naknade se smiju ubirati samo za posebne usluge pružene brodu (npr. za peljarenje (pilotažu) ili tegljenje), ali se i one moraju naplaćivati bez diskriminacije. Obalna država ima pravo poduzimati u svome teritorijalnom moru mjere potrebne radi sprječavanja prolaska koji nije neškodljiv. Ona također može, bez pravne ili stvarne diskriminacije među stranim brodovima, privremeno obustaviti u točno naznačenim dijelovima svoga teritorijalnoga. mora neškodljivi prolazak stranih brodova, ako je takvo obustavljanje bitno za zaštitu njezine sigurnosti uključivši provođenje obuke s upotrebom oružja. Takvo obustavljanje stupa na snagu tek nakon što se propisno objavi.

Upravo u tome, pravo neškodljivoga prolaska stranih brodova teritorijalnim morem razlikuje se od prava neškodljivoga i tranzitnoga prolaska tjesnacima koji služe međunarodnoj plovidbi (v. infra, §77), i prava prolaska arhipelaškim plovnim putovima (v. supra, §69), koja se nikad, iz bilo kojih razloga, ne smiju obustaviti. 3. Zaštita od onečišćenja i znanstvena istraživanja. Obalna država, ostvarujući svoju suverenost u granicama svoga teritorijalnog mora, može donositi zakone i druge propise radi sprječavanja, smanjenja i nadziranja onečišćenja mora sa stranih brodova, uz ograničenje da ti propisi ne smiju ometati neškodljivi prolazak stranih brodova. Kada obalna država ima ozbiljnoga razloga da vjeruje da je brod koji plovi u njezinu teritorijalnomu moru prekršio te propise, ona može pregledati taj brod, i kada dokazi to opravdaju, može povesti postupak, uključivši i zadržavanje broda. Redarstvene ovlasti u tome postupku mogu vršiti samo javni službenici, ratni brodovi ili vojni zrakoplovi, ili drugi brodovi ili zrakoplovi koji nose oznake da su u vladinoj službi. To se pravo pregleda ne odnosi na strane ratne brodove i zrakoplove, niti na druge brodove i zrakoplove koji pripadaju stranoj državi ili ih ona u danom trenutku koristi isključivo u vladine nekomercijalne svrhe. Ti brodovi u tome pogledu uživaju "suvereni imunitet". Obalna država "u ostvarivanju svoje suverenosti" ima isključivo pravo da uređuje, odobrava i obavlja znanstvena istraživanja u svome teritorijalnom moru. Nitko nema pravo vršiti znanstvena istraživanja u teritorijalnom moru neke države bez njezina izričitoga pristanka i izvan uvjeta koje ona propiše. 4. Sudbenost obalne države u teritorijalnomu moru, Na koncu nam ostaje pitanje sudbenosti obalne države nad stranim brodovima u njezinu teritorijalnomu moru. I tu postoje znatne razlike između trgovačkih i ratnih brodova.

Kada trgovački brod prolazi teritorijalnim morem ploveći iz unutrašnjih morskih voda obalne države, ona može nad tim brodom poduzimati sve mjere radi kažnjavanja kršenja njezinih zakona počinjenoga u luci i drugim dijelovima unutrašnjih morskih voda. Ako trgovački brod samo presijeca teritorijalno more bez zadržavanja, u interesu međunarodne plovidbe nadležnost obalne države tada je znatno manja. Obalna država tada "ne bi trebala" zaustavljati strani brod, niti ga skretati s puta radi vršenja građanske sudbenosti nad osobom koja se nalazi na brodu. Ona niti prema samome brodu ne smije poduzimati mjere ovrhe ili zadržavanja zbog bilo kojega građanskog postupka, osim zbog obveza koje je taj brod sam preuzeo, ili zbog odgovornosti koje su zbog njega nastale u tijeku plovidbe ili zbog plovidbe vodama obalne države. To posljednje posebno podrazumijeva postupak radi naknade štete proizašle iz kršenja propisa obalne države, naprimjer zbog neovlaštenoga ribolova, onečišćenja s broda, neovlaštenoga znanstvenog istraživanja ili hidrografskih mjerenja, zbog kršenja njezinih carinskih, fiskalnih i drugih propisa. I kaznena sudbenost obalne države nad trgovačkim brodovima isključivo u prolasku znatno je sužena. Ona "ne bi trebala vršiti" tu sudbenost radi uhićenja neke osobe ili istražne radnje zbog bili kakvoga kažnjivog djela počinjenoga na brodu za vrijeme prolaska, osim u sljedećim slučajevima: (a) ako se posljedice kažnjivoga djela protežu na obalnu državu; (b) ako kažnjivo djelo remeti mir zemlje i red u teritorijalnomu moru; (c) ako su te mjere nužne radi suzbijanja nedopuštene trgovine opojnim drogama ili psihotropnim tvarima; te napokon (d) ako zapovjednik broda, ili diplomatski agent ili konzularni dužnosnik države zastave broda to zatraže. Strani ratni brod uživa jednak imunitet u teritorijalnom moru obalne države kao i u njezinoj luci. Građanska, kao ni kaznena sudbenost nad tim brodovima i osobama na njima ne može se vršiti. Ali po Konvenciji iz država zastave snosi međunarodnu odgovornost za svaki gubitak ili štetu nanijetu obalnoj državi u njezinu teritorijalnomu moru. Ukoliko ratni brod ne poštuje zakone i propise obalne države o prolasku teritorijalnim morem, obalna država može ga pozvati da im se pokori. Ako se ratni brod tome pozivu ne odazove, obalna država može jedino zahtijevati da on odmah isplovi iz njezina teritorijalnoga mora.

C. MORSKI PROSTORI U KOJIMA OBALNA DRŽAVA UŽIVA "SUVERENA" ILI NEKA DRUGA PRAVA
71. VANJSKI MORSKI POJAS Bibliografija: Vladimir IBLER: "Vanjski morski pojas", Zbornik za pomorsko pravo 1955, str.11-70; Natko KATIČIĆ: "Pravni režim morskog pojasa u sistemu obalnih voda", Zborttik za pomorsko pravo 1957, str ; Shigeru ODA:' "The Concept of the Contiguous Zone", International and Comparative Law Quarterly 1962, pp ; A.V. LOWE: The Development of the Concept of the Contiguous Zone", The British Year Book of International Lavu 1981, pp Kako se moglo zaključiti iz prijašnjega izlaganja, ovaj posebni institut međunarodnoga prava mora ima korijen u zahtjevima mnogih država u 19. stoljeću za carinskom zonom čija je širina prelazila tada usvojene širine teritorijalnog mora. Odlučujući poticaj za nastanak, toga instituta bili su zakonodavstvo i ugovori Sjedinjenih Država sklopljeni između dva svjetska rata, kojima si je ta zemlja prisvojila pravo da u pojasu širem od teritorijalnoga mora suzbija krijumčarenje alkohola, te povrede nekih drugih svojih propisa (vidi supra, §67, pod 3). Vanjski morski pojas stekao je općenito priznanje tek Konvencijom o teritorijalnom moru i vanjskomu pojasu iz Po toj Konvenciji širina toga pojasa, zajedno sa širinom teritorijalnoga mora, nije smjela prelaziti 12 morskih milja od polaznih crta. Konvencija iz uredila je gotovo na jednak način režim vanjskoga morskog pojasa i prava nadzora obalne države u njemu kao i ona prethodna, što znači da se radi o pravilima općega međunarodnoga prava. Ona je uz to odredila novu vanjsku granicu toga pojasa, i propisala je jednu novu nadležnost obalne države u njoj.

Prema Konvenciji iz 1982, obalna država može svoj vanjski pojas protegnuti najviše do crte od 24 morske milje, računajući od polaznih crta od kojih se mjeri širina teritorijalnoga mora. To znači da ako neka država odredi punu mjeru širine teritorijalnoga mora od 12 milja, ostaje joj još najviše 12 milja za vanjski morski pojas, naravno ako ukupna širina mora u pitanju to dopušta, tj. ukoliko to nije neki uski tjesnac ili zaljev. Ako obalna država odredi širinu svoga teritorijalnoga mora manju od 12 milja, njezin vanjski pojas može biti širi, ali ne smije ukupno prelaziti crtu od 24 morske milje od polazne crte. Ženevska konvencija iz sadrži izričit propis o razgraničenju vanjskoga pojasa između obalnih država koje leže sučelice ili se graniče. Slično kao i glede teritorijalnoga mora, granica je crta sredine - kojoj je svaka točka jednako udaljena od najbližih točaka polaznih crta od kojih se mjeri i širina teritorijalnog mora tih dviju država - osim ako među njima nije postignut protivan sporazum. U tome se razgraničenju, dakle, ne priznaju historijski naslovi i druge posebne okolnosti ako ih same stranke ne ugovore. Konvencija iz ne sadrži nikakvu odredbu o razgraničenju vanjskoga pojasa, što otvara mnoge probleme, osobito kada su u pitanju tjesnaci poput Otrantskih vrata. Držimo da bi crta sredine polučivala u većini slučajeva najpravičnije rješenje, i da bi ona bila najpovoljnija za slobodu plovidbe u takvim tjesnacima. Ali nije isključeno da će se neke države u nepovoljnom geografskom položaju pozivati na pravilo o razgraničenju gospodarskoga pojasa (vidi infra, §73, pod 6), budući da se vanjski pojas s njime djelomično preklapa. Prema prijašnjemu pravu mora, vanjski morski pojas bio je dio otvorenoga mora u kojemu je obalna država vršila točno određene nadležnosti. Prema Konvenciji iz vanjski morski pojas ostat će dijelom otvorenog mora samo ako i dok obalna država ne proglasi svoj gospodarski pojas, a čija najveća širina može biti do 200 milja od polazne crte. Ako ga proglasi, onda će se režim vanjskoga pojasa preklapati s režimom gospodarskoga pojasa u granicama onoga prvog.

I nova Konvencija, kao i ona iz 1958, jednakim riječima priznaje obalnoj državi pravo vršenja nadzora koji je potreban da se spriječe povrede njezinih carinskih, fiskalnih, zdravstvenih propisa, kao i propisa o useljenju, počinjene na njezinu (kopnenom) području i u njezinu teritorijalnom moru. To znači da je ribolov stranih brodova u tome pojasu "dopušten, osim ukoliko je obalna država u tome prostoru proglasila i svoj gospodarski pojas. Tim pravima nadzora u Konvenciji iz dodaje se i novo pravo suzbijanja prometa arheološkim i povijesnim predmetima nađenima u moru. Obalna država može u vanjskomu pojasu kažnjavati i vađenje spomenutih predmeta s dna njezinih unutrašnjih voda, teritorijalnoga mora i toga vanjskoga pojasa bez njezina odobrenja. Obalna država nema ipso facto pravo na vanjski morski pojas, nego ga, poput arhipelaških voda i gospodarskoga pojasa mora izričito proglasiti. Ako se tim pravom ne posluži, i ako ne proglasi i gospodarski pojas, taj morski prostor ostaje i dalje dijelom otvorenog mora izvan nacionalne jurisdikcije bilo koje države. Bivša je Jugoslavija nakon drugoga svjetskoga rata u nekoliko navrata donosila i mijenjala svoje propise o teritorijalnom moru i vanjskom pojasu, stalno se pridržavajući razvoja pozitivnoga međunarodnog prava. Prvim Zakonom o obalnom moru iz ona je bila odredila-širinu svoga teritorijalnog mora od 6 milja, pri čemu je po prvi put povukla ravne polazne crte s vanjske strane svoga arhipelaga od Istre do Boke Kotorske. Ujedno je proglasila neku vrst nadzornoga pojasa od 4 morske milje radi zaštite carinskih interesa, sigurnosti obale i "zaštite morskog blaga u njemu". Iz toga dodatnoga pojasa isključila je ribolov stranih brodova.

Nakon stupanja na snagu Konvencije o teritorijalnom moru i vanjskom pojasu iz kojoj je bila stranka, Jugoslavija je u donijela novi Zakon o obalnom moru, vanjskom morskom pojasu i epikontinentalnom pojasu. Tim je zakonom proglasila širinu svoga teritorijalnoga mora od 10 milja, te vanjski pojas od 2 milje, što ukupno čini 12 morskih milja. Tim zakonom je u svoju korist korigirala ravne polazne crte, držeći se pravilž iz Konvencije. I napokon, nakon susjednih i mnogih drugih zemalja, izmjenom toga zakona iz 1979, Jugoslavije je proširila svoje teritorijalno more na 12 milja, s time da nakon te izmjene nije imala vanjski pojas. Pomorski zakonik Republike Hrvatske iz i godine nema propisa o vanjskom morskom pojasu. Ali ga temeljem općega međunarodnog prava mora ona može proglasiti kada želi, bilo izmjenom toga Zakonika, ili novim zakonom ili drugim aktom.

72. GOSPODARSKI POJAS (ISKLJUČIVA EKONOMSKA ZONA)
Bibliografija: Vladimir IBLER: "Isključiva gospodarska zona s posebnim osvrtom na Jadran", Pomorski zbornik 1983, str ; S.P. GOLOVATYJ: 200-mil'naja ekonomičeskaja zona v mirovnom okeane, Kiev 1984, 167 str; Bogdan BABOVIĆ: "Zaštita morske sredine prema Konvenciji UN o pravu mora (1982)", JRMP 1984, br.1-3, str.1-15; B. KWIATKOVSKA: Exclusive Economic Zone - General Evaluation", Prinosi, br. 21, Zagreb 1985, pp ; Vladimir IBLER: "The Importance of the Exclusive Economic Zone as a Non-Resource Zone", ibid., pp ; R.W. SMITH: Exclusive Economic Zone, Martinus Njjhoff 1986, 500 p; F. ORREGO VICUNA: "La zone economique exclusive", RCADI 1986, tome 199, pp.9-170; Vladimir IBLER: "Pomorske vojne vježbe i manevri u tuđim isključivim ekonomskim zonama s gledišta međunarodnog prava", JRMP 1987, str ; D.J. ATTARD: The Exclusive Economic Zone in International Lavo, Oxford 1987, 350 p.; Davorin RUDOLF: Morski gospodarski pojas u međunarodnom pravu, Split 1988, 179 str.; Daška DUGOŠEVIĆ: "Zaštita morske okoline od zagađivanja radioaktivnim otpacima", JRMP 1988, br.3, str ; V.D. DEGAN: "Treba li proglasiti gospodarski pojas u Jadranskom moru?", Uporedno pomorsko pravo - Comparative Maritime Law 1989, br.121, (UPP), str ; "La proclamation de la zone economique exclusive et la protection du milieu marin de rAdriatique", Horizon 2000, Colloque international Espace Adriatique ("Pax Adriatica"), Actes, Paris 1994, pp ; Marina VOKIĆ ŽUŽUL: Republika Hrvatska i isključivi gospodarski pojas, Zagreb 2003, 307 str.; Vesna KAZAZIĆ: "Isključivi gospodarski pojas na Jadranu", Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu 2003, Vol.JCVI, str ; Vesna CRNIĆ-GROTIĆ: "Zajednička ribarska politika EU i treće zemlje - Primjer Norveške", ZPFR 2004, br.2, str ; Vesna BARIĆ-PUNDA: "Proširenje jurisdikcije Republike Hrvatske na Jadranskom moru", Adrias 2004, Split, Vol. 11, str ; V.D. DEGAN: "On the future Communitv fishing waters in the Adriatic Sea", Natalino RONZITTI (Ed.): I rapporti di vicinato dell'Italia con Croazia, Serbia-Montenegro e Slovenia, (Luiss University Press - Giuffre), Roma 2005, pp

1. Prostor i režim gospodarskoga pojasa
1. Prostor i režim gospodarskoga pojasa. Zahtjevi sve većega broja država, u početku pretežno zemalja u razvoju, za proširenjem njihova teritorijalnog mora, ili zone isključivih ribolovnih prava, ili zone zaštite od onečišćenja, i to sve do 200 morskih milja, urodili su kompromisnim rješenjem. Nastao je novi institut u pravu mora - gospodarski pojas, tj. isključiva ekonomska zona. Vanjska granica toga pojasa mjeri se od polaznih crta ili ravnih arhipelaških crta, od kojih se mjeri širina teritorijalnoga mora, do ukupne širine od 200 morskih milja. To znači da ako obalna država proširi svoje teritorijalno more na 12 milja, njezin će gospodarski pojas biti širok 188 milja, jer se on nastavlja na vanjsku granicu teritorijalnoga mora. Institut gospodarskoga pojasa transformirao se u opće običajno pravo mora nešto prije potpisivanja Konvencije UN o pravu mora iz Za godinu njegova nastanka kao instituta pozitivnoga prava s priličnom sigurnošću može se uzeti godina, kada su neke razvijene pomorske zemlje proširile svoju jurisdikciju do 200 milja, i kad je time prestao svaki otpor uvođenju toga pojasa. Tako danas više nema sumnje da je gospodarski pojas postao dijelom općega običajnog međunarodnog prava, a Konvencija iz o njemu donosi detaljne propise. Kako smo već naveli, obalna država nema pravo na gospodarski pojas ipso facto. Da bi ga stekla, ona ga mora izričito proglasiti. Ako, ili dok ga ne proglasi, ona i dalje ima pravo na epikontinentalni pojas koji obuhvaća samo morsko dno i podzemlje, s time da vodeni stup i površina mora iznad epikontinentalnoga pojasa i dalje u tome slučaju ostaju pod režimom otvorenoga mora. Za razliku od gospodarskoga pojasa, vanjskoga morskoga pojasa i arhipelaških voda koje treba proglasiti, epikontinentalni pojas svaka obalna država ima ipso facto, dakle bez proglašenja. Obalne države u veoma nepovoljnom geografskom položaju koje zbog kratke obale u zatvorenim morima nemaju ipso facto pravo na epikontinentalni pojas, ne mogu iznad njega proglasiti ni gospodarski.pojas. To su Slovenija, Bosna i Hercegovina, Demokratska Republika Kongo (bivši Zair), Jordan, Irak, a možda i Singapur.

Ali kada neka obalna država proglasi gospodarski pojas, njezin epikontinentalni pojas do širine od 200 milja postaje njegovo dno i podzemlje. To proglašenje, međutim, ne utječe na pravni režim toga morskoga dna i podzemlja, jer je on i dalje uređen propisima Konvencije koji se odnose na epikontinentalni pojas. Mnoge su obalne države iskoristile svoje pravo pa su već proglasile svoj gospodarski pojas ili neku sličnu zonu pod svojom nacionalnom jurisdikcijom do širine od 200 milja od polaznih crta, ili do najveće širine koje joj dopuštaju geografski uvjeti mora na kojemu imaju obale. Mnoge od onih koje to još nisu učinile spremaju se tako postupiti. Prisutna je, međutim, praksa nekih obalnih država da, i nakon stupanja na snagu Konvencije iz 1982, proglašuju prema vlastitom izboru, bilo samo zonu isključivoga ribolova (npr. Španjolska u 1997), ili samo ekološku zonu (Francuska u 2003, obje za Sredozemlje), i to u okviru propisđ Konvencije glede gospodarskoga pojasa. Sabor Republike Hrvatske proglasio je 3. listopada godine zaštićeni ekološko-ribolovni pojas u Jadranskom moru s odgodom njezine primjene od 12 mjeseci. Tim proglašenjem praktično su bila obuhvaćena sva prava Hrvatske temeljem gospodarskoga pojasa osim proizvodnje energije korištenjem vode, struja i vjetrova, što je bez praktičnoga značenja. U toj odluci Sabora još nije bilo predviđeno pravo podizanja umjetnih otoka, uređaja i naprava. Ali Hrvatska ima i to pravo iznad svoga epikontinentalnoga pojasa, i to bez proglašenja izravno temeljem članka 5. odnosne Konvencije iz 1958, te prema članku 60. Konvencije iz 1982. U novom Pomorskom zakoniku od 21. prosinca godine predviđaju se propisi o gospodarskom pojasu bez ikakvih ograničenja (članci 32. do 41). Stoga valja smatrati da je njegovim stupanjem na snagu Hrvatska konačno proglasila svoj gospodarski pojas.

Ali je u očekivanju ulaska u Europsku uniju Hrvatska i dalje dopustila slobodan ribolov u tome prostoru samo ribarskim brodovima iz država članica Unije. Nakon što sve obalne države na Jadranu koje imaju epikontinentalni pojas, proglase gospodarski pojas i postanu članicama Europske unije, svi ti prostori (ali ne i njihovo teritorijalno more) postat će ribolovne vode Unije pod nadležnošću njezine Komisije. Međutim kada većina država ili sve države iskoriste svoje pravo proglašenja gospodarskoga pojasa, mnogi prostori mora i oceana u kojima je nekoć vladala sloboda mora, doći će pod nacionalnu jurisdikciju obalnih država. Tada Jadransko more, a ni Sredozemlje, više neće uopće imati prostora pod režimom otvorenog mora. Tako će ubuduće svi strani brodovi većim dijelom na svojim rutama ploviti kroz mora u kojima će obalne države vršiti određene nadležnosti. Ali ta radikalna promjena pravnoga poretka na morima i oceanima, kako smo već u uvodnom dijelu objasnili (supra, §67, pod 5), nije nastupila slučajno. Ona je posljedica naraslih potreba čovječanstva za hranom, energijom i drugim sirovinama. Stanovništvo na našemu planetu ne prestaje se uvećavati, i ono će sve više ovisiti o izvorima iz mora. A sve obalne države nastoje u prvom redu očuvati bogatstva mora u blizini njihove obale za sebe, jer o njima ovise. Naprotiv, treće i udaljene zemlje ponekad se neodgovorno ponašaju u morima blizu obale drugih država, Njihove snažne ribarske flote tamo nepovratno uništavaju riblja bogatstva. Gospodarski pojas je pod posebnim pravnim režimom, tj. pod režimom sui generis. On nije dio teritorija obalne države, ali ni dio otvorenoga mora. Obalna država u njemu ima znatno ograničeniju vlast negoli u svome teritorijalnom moru, ali ona u tome pojasu ipak ima veoma važna "suverena prava" i "jurisdikciju", i to u prvomu redu glede tzv. "resursnih prava". Otuda mu i njegovo ime. 2. Prava trećih država u gospodarskomu pojasu. Ali, u tome pojasu značajna prava i dalje imaju i sve treće države. U tome pogledu on je još uvijek sličan otvorenom moru. Počet ćemo u našemu izlaganju s pravima ostalih država u gospodarskom pojasu obalne države.

Sve države, obalne i neobalne (one koje nemaju izlaza na more), u gospodarskom pojasu svih država i dalje uživaju, uz neke druge pravno dopuštene upotrebe mora, sljedeće osnovne slobode: plovidbe, prelijetanja, te polaganja podmorskih kabela i cjevovoda. Konvencija iz čak i navodi da se u tome pojasu primjenjuju njezina pravila propisana za otvoreno more, ali samo "u onoj mjeri u kojoj nisu nespojiva" s propisima o gospodarskom pojasu. Dakle, kada se radi o slobodama plovidbe, prelijetanja i polaganja podmorskih kabela i cjevovoda, valja voditi računa o pravima obalne države u tome pojasu. Stoga Konvencija i naglašava da li ostvarivanju svojih prava i u ispunjavanju svojih dužnosti u gospodarskom pojasu, treće države dolično poštuju prava i dužnosti obalne države i drže se njezinih zakona i drugih propisa koji su u skladu s Konvencijom i ostalim pravilima međunarodnoga prava. Na sličan način i obalna država dolično poštuje prava i dužnosti drugih država. U nastavku ćemo vidjeti da u slobodu plovidbe u tome pojasu najviše zadiru nadležnosti obalne države glede zaštite i očuvanja morskoga okoliša. Daleko je širi opseg prava koja obalna država uživa u svome gospodarskom pojasu, premda sva ona nisu isključiva. 3. "Suverena" resursna i druga prava, te dužnosti obalne države. Konvencija navodi da obalna država u tome pojasu ima "suverena prava" radi istraživanja, iskorištavanja, očuvanja i gospodarenja živim i neživim prirodnim bogatstvima nad morskim dnom i morskog dna i podzemlja mora. Međutim, ta prava nisu potpuno jednaka glede živih i neživih, tj. mineralnih bogatstava. Obalna država nije dužna bilo s kime dijeliti neživa, tj. mineralna bogatstva u svome gospodarskom pojasu, koja se danas pretežno iskorištavaju s njegova dna i podzemlja. Isto tako, kao i prema Ženevskoj konvenciji o epikontinentalnom pojasu iz 1958, obalna država ima isključiva prava nad svim živim bićima koja pripadaju tzv. "vrstama od dna". To su bića koja su u stadiju u kojemu se mogu loviti, bilo nepomična na morskomu dnu ili ispod njega, ili su nesposobna pomicati se ako nisu u stalnom fizičkom dodiru s morskim dnom i podzemljem. To su, pored morskih algi i drugih biljaka, spužve, koralji, školjke i razne vrste rakova (ali ne i jastozi). Glede morskoga dna i podzemlja gospodarskoga pojasa, ovaj dio Konvencije upućuje na njezine propise o epikontinentalnom pojasu infra, §73).

Što se tiče ostalih živih izvora, u prvomu redu morskih riba i sisavaca, stanje se znatno razlikuje. Tu su prava obalne države donekle ograničena pravima neobalnih država (onih bez izlaza na more) i drugih, od kojih su mnoge prije vršile eksploataciju tih dijelova mora. Konvencija pri tome još posebno vodi računa o pravima država u nepovoljnom geografskom položaju, te o svim zemljama u razvoju. Ipak, država čija privreda pretežito ovisi o iskorištavanju živih bogatstava njezina gospodarskoga pojasa (Island) nije dužna u njega pripustiti ribarske brodove bilo koje druge države. Obalna država snosi posebne odgovornosti glede istraživanja, očuvanja i gospodarenja ribljim bogatstvima u svome gospodarskom pojasu. Ona u tome surađuje s nadležnim međunarodnim organizacijama (subregionalnim, regionalnim i svjetskim). Taje država dužna zalagati se za optimalno korištenje tih bogatstava da ne bi došlo do prelova i njihova uništenja, a što je i u njezinu interesu. Isto je tako dužna surađivati s drugim susjednim državama - kad se isto riblje naselje nalazi u gospodarskomu pojasu dviju ili više obalnih država. Kada se isto riblje naselje nalazi u gospodarskomu pojasu i u području otvorenoga mora uz njega, tada obalna država surađuje izravno, ili putem odgovarajućih međunarodnih organizacija s državama koje love to riblje naselje u susjednomu području otvorenoga mora, da bi se sporazumjele o mjerama za očuvanje tih ribljih naselja. Kada se radi o morskim sisavcima, obalna država, ili nadležna međunarodna organizacija za neke njihove vrste, može zabraniti, ograničiti ili regulirati njihovo iskorištavanje, i to strože nego što predviđa Konvencija. Kod anadromnnih ribljih vrsta, tj. onih čija se naselja stvaraju u rijekama obalne države, a potom izlaze na more (npr. losos), ta država ima prvenstveni interes i odgovornost za to naselje. Ribolov takvih naselja u pravilu se vrši samo u gospodarskomu pojasu, a glede ribolova izvan njega obalna se država savjetuje s drugim zainteresiranim državama o njegovim modalitetima i uvjetima, i u tu svrhu one trebaju postići sporazume.

Katadromnim ribljim vrstama, tj
Katadromnim ribljim vrstama, tj. onima čija se naselja stvaraju u dubokim morima, ali koje veći dio svoga životnog ciklusa provode u rijekama ili u moru uz obalu (npr. jegulje), obalna država dužna je osigurati ulaženje u te vode i izlaženje iz njih. Te vrste love se jedino u vodama gospodarskoga pojasa. Kada se one sele u gospodarski pojas druge države, tada se gospodarenje takvom ribom i njezin ribolov uređuju sporazumom između tih dviju država. I napokon, glede veoma migratornih vrsta riba (vrste tuna, morskih pasa i dr), obalna država i druge države čiji državljani love u nekoj regiji surađuju izravno ili preko prikladnih međunarodnih organizacija, da bi osigurale njihovo očuvanje i unaprijedile njihovo optimalno iskorištavanje. Ti propisi održavaju sve veću ovisnost čovječanstva o prehrani iz mora, te stoga i brigu za očuvanje, unapređenje i optimalno iskorištavanje ribljih i drugih morskih bogatstava. Obalna država ipak ima najveća prava glede iskorištavanja živih bogatstava svoga gospodarskoga pojasa u odnosu na sve druge države. Ona određuje njihovu dopustivu lovinu i svoje vlastite mogućnosti njihova lovljenja. Tek ako ona sama nema mogućnosti za ulov cjelokupne dopustive lovine, ona će sporazumima ili drugim dogovorima dati drugim državama pristup višku dopustive lovine. Pri tome će ona u prvomu redu omogućiti takav ulov neobalnim državama (onima bez izlaza na more) iz iste regije ili subregije, s time da razvijene neobalne države mogu loviti samo u gospodarskomu pojasu razvijenih država. Obalna će država također voditi računa o interesima država u nepovoljnomu geografskom položaju, tj. onima čiji su morski prostori toliko mali da iz njih ne mogu zadovoljiti potrebe svoga stanovništva za ribom.

Ali držeći se navedenih i brojnih drugih uvjeta, ipak sama obalna država odlučuje o odobrenju pristupa ribarima i ribarskim brodovima drugih zemalja u svoj gospodarski pojas, i to izdavanjem dozvola, uključujući i naplatu naknada za dozvoljeni ribolov. Ona određuje vrste, starost i veličinu ribe koja se može loviti i utvrđuje kvote lovine. Nadalje, ona određuje sezonu i područje ribolova, te tipove, veličinu i broj ribarskih brodova, kao i ribarskoga alata. Državljani drugih zemalja koji ribare u gospodarskomu pojasu dužni su se držati svih propisa obalne države koje se odnose na ribolov i koji su u skladu s Konvencijom. U svome gospodarskom pojasu obalna država ima još i "suverena prava" glede drugih djelatnosti radi gospodarskog istraživanja i iskorištavanja toga pojasa, poput proizvodnje energije korištenjem vode, struja i vjetrova. To su većim dijelom koristi od mora značajne za budućnost, od kojih neke tek treba otkriti. Uz navedena "suverena prava", Konvencija iz nabraja, nadalje, "jurisdikciju" obalne države u njezinu gospodarskomu pojasu, i to posebice u trima glavnim oblastima. 4. Jurisdikcija obalne države glede umjetnih otoka i naprava. Prva oblast odnosi se na podizanje i upotrebu u gospodarskomu pojasu umjetnih otoka, te uređaja i naprava za iskorištavanje živih i neživih prirodnih bogatstava, te za druge ekonomske svrhe koje smo upravo naveli. Obalna država ima isključivo pravo sama graditi, ili dopuštati i regulirati izgradnju, rad i upotrebu tih navedenih uređaja. U svim slučajevima ona ima isključivu jurisdikciju nad njima glede svojih carinskih, fiskalnih, zdravstvenih, sigurnosnih i useljeničkih propisa. Na njima moraju neprestano funkcionirati sredstva signalizacije. Oko tih otoka, uređaja i naprava obalna država može, kada je potrebno, ustanoviti zone sigurnosti radi sigurnosti plovidbe i sigurnosti samih tih uređaja. Širinu tih zona sigurnosti određuje obalna država s obzirom na prirodnu funkciju otoka, uređaja i naprava, ali one ne smiju prelaziti 500 metara uokolo njih, osim ako drukčije ne propisuju međunarodni standardi. Svi brodovi moraju poštivati takve zone sigurnosti, ali se takvi umjetni otoci, uređaji i naprave ne smiju postavljati tamo gdje mogu ometati upotrebu poznatih plovnih putova bitnih za međunarodnu plovidbu.

I na koncu, umjetni otoci, uređaji i naprave nemaju status otoka
I na koncu, umjetni otoci, uređaji i naprave nemaju status otoka. Oni nemaju vlastitoga teritorijalnog mora i njihovo postojanje ne utječe na određivanje granice teritorijalnoga mora, gospodarskoga, ili epikontinentalnoga pojasa. 5. Jurisdikcija glede znanstvenih istraživanja mora. Druga glavna oblast jurisdikcije obalne države u njezinu gospodarskomu pojasu odnosi se na znanstvena istraživanja mora. Za razliku od njezinih unutrašnjih morskih voda i teritorijalnoga mora, ona u tome pojasu nema pravo da se jedina bavi tim istraživanjima. Obalna država može ne dopustiti znanstvena istraživanja u svome gospodarskomu pojasu (ili u epikontinentalnomu pojasu do širine od 200 milja), u svakom slučaju kada to istraživanje nije u miroljubive svrhe, zatim kada ono ima izravno značenje za istraživanje i iskorištavanje živih i neživih prirodnih bogatstva (nad kojima ona uživa "suverena prava"), kada uključuje bušenje morskoga dna upotrebom eksploziva ili unošenjem škodljivih tvari u morski okoliš, ili izgradnju umjetnih otoka, uređaja i naprava. U ostalim slučajevima, druge države i nadležne međunarodne organizacije ne smiju vršiti znanstvena istraživanja u gospodarskomu pojasu neke države ako ona za to nije dala odobrenje. Ali ona treba dati svoj pristanak kada se radi o istraživanju u miroljubive svrhe (osim u već navedene namjene). To odobrenje se podrazumijeva ako istraživanje vrši neka međunarodna organizacija, a obalna država ne uskrati pristanak na projekt koji je podnijela druga država ili nadležna međunarodna organizacija u roku od četiri mjeseca od njegova primanja. U svim slučajevima kada je druga država ili nadležna međunarodna organizacija dobila odobrenje, ona je dužna obalnoj državi pružiti detaljan opis projekta, mora joj omogućiti sudjelovanje bez naknade u projektu i stalno je obavještavati o svim rezultatima istraživanja. Ako su neki podatci netočni, ili ako se obavještenja ne pruže, obalna država ima pravo uskratiti pristanak na početak ili na produljenje istraživanja, ali će ukinuti svoju zabranu čim se udovolji tim uvjetima. 6. Jurisdikcija u sprječavanju onečišćenja. I treća glavna oblast jurisdikcije obalne države u njezinu gospodarskom pojasu, posebno važna za međunarodnu plovidbu, odnosi se na zaštitu i očuvanje morskoga okoliša.

Obalna je država dužna štititi i čuvati morski okoliš
Obalna je država dužna štititi i čuvati morski okoliš. Ona je dužna surađivati na općoj i regionalnoj razini u formuliranju i provedbi međunarodnih propisa i standarda, posebno imajući u vidu regionalne značajke. Ali ona za svoj gospodarski pojas može donositi vlastite zakone i druge propise radi sprječavanja, smanjivanja i nadziranja onečišćenja, u načelu jedino ako su ti propisi usklađeni s općeprihvaćenim međunarodnim pravilima i standardima. Pod tim uvjetima strani se brodovi u svojoj plovidbi moraju pokoravati tim propisima. U izvršenju te jurisdikcije obalna država ima znatna prva nadzora, pa i zaustavljanja stranih brodova u plovidbi njezinim gospodarskim pojasom, a u nekim slučajevima i pravo na vođenje istrage. Od ove jurisdikcije obalne države izuzeti su strani ratni brodovi i drugi strani brodovi koji uživaju imunitet (članak 236. Konvencije iz 1982). 7. Zaključak. Iz izloženih propisa proizlazi da obalna država ima isključivu nadležnost u svome gospodarskomu pojasu samo u točno određenim oblastima. U nekim drugim oblastima njezina je vlast ograničena pravima trećih država, dužnošću da propise koje donosi uskladi s međunarodnim pravilima ili da za njih dobije suglasnost nadležne međunarodne organizacije, te napokon dužnošću da surađuje s drugim državama ili organizacijama. Stoga je ta vlast prema Konvenciji iz ipak znatno ograničenija od one koju obalna država uživa u svome teritorijalnom moru. Zato gospodarski pojas i ne treba smatrati dijelom državnoga područja obalne države. Pri svemu tome postoji opravdana bojazan da će mnoge obalne države u budućnosti potajno proširivati svoju vlast i nadležnosti u tome pojasu ne obazirući se na propise Konvencije i na druga međunarodna pravila, i da će nastojati tu svoju vlast što je moguće više izjednačavati s onom koju uživaju u njihovu teritorijalnomu moru. Ako se to dogodi, to može predstavljati znatnu opasnost za slobodu međunarodne plovidbe i prelijetanja i može dovesti u pitanje Čitav međunarodnopravni poredak na moru ustanovljen Konvencijom iz 1982. O pravilima glede razgraničenja toga pojasa između susjednih država govorit ćemo kad budemo razmatrali taj problem glede epikontinentskoga pojasa (vidi infra, §73, pod 6).

73. EPIKONTINENTALNI POJAS
Bibliografija: Juraj ANDRASSY: Epikontinentalni pojas, Zagreb 1951, 103 str; Davorin RUDOLF: (red.) Epikontinentalni pojas, Split 1976, 237 str; Z. SLOUKA: International Clistom and the Continental Shelf, The Hague 1968, 186 p.; D. VALLE: Le plateau Continental dans le droit positif actuel, Paris 1971, 359 p; Davorin RUDOLF: "Prirodna bogatstva epikontinentalnog pojasa", Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splita 1975, str ; Vicente MAROTTA RANGEL: "Le plateau Continental dans la Convention de 1982 sur le droit de la mer", RCADI 1985, tome 194, pp 1. Konfiguracija dna mora i oceana. Epikontinentalni je pojas uz "Zonu" jedini prostor u moru koji obuhvaća samo morsko dno i njegovo podzemlje, koji se dakle ne prostire na vodeni stup iznad toga dna, niti na površinu mora. Geografi su odavno uočili posebnu konfiguraciju dna mora i oceana. Ono se najčešće blago spušta od ruba morske obale na dubinu do otprilike 200 metara dubine. Taj dio morskoga dna nazivamo kontinentalnom ravninom (shelf, plateau, ili plataforma na engleskom, francuskom, odnosno španjolskom jeziku). Tamo se prema jednomu od kriterija iz Konvencije iz zaustavljala granica epikontinentalnoga pojasa. Nakon te dubine morsko se dno spušta prosječno pod mnogo jačim nagibom do većih dubina od 1500 do 3000 metara, i taj dio dna nazivamo kontinentalnom strminom (slope, talus ili talud). Nakon toga se tlo opet nešto polaganije spušta do dna dubokoga mora od oko 4000 metara dubine, a taj njegov dio nazivamo kontinentalnom kosinom (rise, glacis ili pendiente). Sve te dijelove morskoga dna zajedno, od obalnoga ruba do dna dubokoga mora od oko 4000 metara dubine, obuhvaćamo zajedničkim nazivom - kontinentalne orubine (margin, marge, margen).

Kontinentalna orubina je geografski pojam koji, kako smo naveli, počinje od obalnoga ruba. Da bi se označila pravna narav samo onoga dijela morskoga dna i njegova podzemlja koji počinje od vanjske granice teritorijalnoga mora (od 12 milja od polaznih crta) u kojemu obalna država uživa izvjesna "suverena prava" različita od njezine suverenosti u teritorijalnomu moru, u arhipelaškim vodama i u njezinim unutrašnjim morskim vodama, valjalo je pronaći poseban naziv. U našoj znanosti Juraj Andrassv, u znamenitoj monografiji iz 1951, još dok je taj institut bio u nastajanju, predložio je izraz "epikontinentalni pojas". Budući da je on u bivšoj SFRJ bio prihvaćen u Zakonu o obalnom moru i epikontinentalnom pojasu iz 1965, taj se izraz udomaćio u znanosti na prostorima bivše Jugoslavije, a napose u hrvatskoj pravnoj znanosti. Na drugim jezicima usvojeni su nešto drugačiji nazivi: continental shelf na engleskom, plateau Continental na francuskomu, plataforma continental na španjolskom, kontinental'nyj šel'f na ruskom, piattaforma continentale na talijanskom, itd. 2. Pravo obalne države na epikontinentalni pojas. Kako smo izložili u našem povijesnom dijelu (v. supra, §67, pod 4), iskorištavanje nafte s morskoga dna otpočelo je u godinama Drugoga svjetskog rata i ubrzo potom su se pojavili prvi zahtjevi obalnih država za tim prostorima kao potopljenom prirodnom produžetku njihove kopnene mase. Od Trumanove proklamacije iz 1945, i jednostranih akata drugih država koji su joj slijedili, do Konvencije o epikontinentalnom pojasu iz 1958, kojim je taj pojas postao priznatim institutom općega međunarodnoga prava, bilo je prošlo nešto više od dvanaest godina. Konvencija o epikontinentalnomu pojasu iz je ugovorni propis i danas na snazi, koji obavezuje ne više od 53 države, među kojima i Hrvatsku. U tijeku rada Treće konferencije o pravu mora bilo je prijedloga da se dotadašnji epikontinentalni pojas potpuno asimilira u gospodarski pojas kao njegovo morsko dno i podzemlje, i da se taj poseban institut prava mora time dokine. Do toga nažalost nije došlo, i očuvanje toga instituta veoma komplicira pravne odnose na moru.

Konvencija iz 1958. propisala je, a taj je propis Konvencija iz 1982
Konvencija iz propisala je, a taj je propis Konvencija iz preuzela, da svaka obalna država ima pravo na svoj epikontinentalni pojas neovisno od bilo kakvoga proglasa, te od stvarne ili fiktivne okupacije. Stoga, svaka obalna država koja je u takvom geografskom položaju i dalje ima pravo na svoj epikontinentalni pojas, čak ako i ne proglasi gospodarski pojas. Međutim, kako smo naveli (supra, §72) ukoliko ga proglasi, tada će se njezin epikontinentalni pojas do širine od 200 milja od polazne crte činiti dno i podzemlje njezina gospodarskoga pojasa. 3. Vanjska granica epikontinentalnoga pojasa. Prema Ženevskoj konvenciji iz epikontinentalni se pojas prostirao do dubine od 200 metara, ili preko te granice, do točke gdje dubina vode nad njime dopušta iskorištavanje prirodnih bogatstava (granica eksploatabilnosti). Nova je Konvencija iz veoma daleko pomaknula granicu epikontinentalnoga pojasa. Ta se granica proteže do vanjskoga ruba kontinentalne orubine, ili do udaljenosti od 200 morskih milja od polaznih crta tamo gdje vanjski rub kontinentalne orubine ne seže do te udaljenosti. Drugi navedeni kriterij je određeniji od prvoga. On ne ovisi o dubini mora, nego se ustvari poklapa s dnom i podzemljem gospodarskoga pojasa. Stoga će sve države koje ne proglase gospodarski pojas prema novoj Konvenciji iz imati pravo smatrati da se njihov epikontinentalni pojas ipso facto proteže do udaljenosti od 200 milja. Vanjska granica epikontinentalnoga pojasa prema prvomu spomenutom kriteriju seže mnogo dalje. Vanjski rub kontinentalne orubine ne doseže do izobate od 200 metara, nego prosječno do dubine oko 4000 (četiri tisuće) metara.

Države čije se obale nalaze na rubu nekih kontinenata na taj će način imati pravo na epikontinentalni pojas čak izvan širine od 200 milja (360,4 kilometara) od polaznih crta. Ipak, Konvencija iz u ovomu slučaju određuje krajnju granicu toga pojasa. Ona ne može prelaziti 350 morskih milja (637,2 kilometra) od polaznih crta, ili 100 morskih milja računajući od izobate 2500 metara. Ovo golemo proširenje krajnje granice epikontinentalnoga pojasa, čak izvan granice od 200 milja od polaznih crta, veoma ozbiljno ugrožava režim i isplativost eksploatacije "Zone", tj. dna i podzemlja ispod otvorenoga mora izvan granica nacionalne jurisdikcije. Na te se prostore primjenjuje načelo zajedničke baštine (općega dobra) čovječanstva. U tim najvećim dubinama oceana eksploatacija mineralnih bogatstava postaje veoma" skupa, a time se područje Zone ujedno osiromašuje za vrijedna nalazišta smještena između 200 i 350 milja udaljenosti od obale. S obzirom na navedeno, režim epikontinentalnoga pojasa izvan granice od 200 milja ostaje kao trajan, neovisno o proglašenju gospodarskoga pojasa. 4. Posebne dužnosti obalne države u epikontinentalnom pojasu izvan 200 milja. Konvencija iz propisuje, kako smo već naveli, da pravo obalne-države na epikontinentalni pojas, što znači - uključujući i onaj njegov dio koji se prostire izvan 200 milja - ne ovisi od okupacije, stvarne ili fiktivne, ili od bilo kakvog izričitoga proglasa. Ipak, jedan drugi propis Konvencije propisuje da je obalna država dužna dati obavijest o granicama svoga epikontinentalnoga pojasa, kada prelazi 200 milja, posebnoj Komisiji za granice epikontinentalnoga pojasa. Komisija daje preporuke, i ako obalna država utvrdi granicu na temelju tih preporuka, one postaju konačne i obvezuju. Ta ugovorna obveza dovodi u sumnju da bi obalne države koje nisu stranke Konvencije iz uopće imale pravo na epikontinentalni pojas izvan 200 milja pod polazne crte.

Iz Konvencije iz proizlaze i neke druge posebne dužnosti obalnih država glede njihova epikontinentalnog pojasa izvan 200 morskih milja. Za iskorištavanje neživih (mineralnih) bogatstava samo u tome dijelu pojasa, one će biti dužne da Međunarodnoj vlasti (vidi infra, §76), uplaćuju godišnje doprinose ili daju doprinose u naravi. Ti se doprinosi imaju davati tek nakon pet godina proizvodnje na određenomu mjestu. Za šestu godinu doprinos će iznositi jedan posto vrijednosti ili obujma proizvodnje, i svake sljedeće godine će se povećavati za jedan posto, do dvanaeste godine. Otada će se on stalno plaćati sedam posto godišnje. Zemlje u razvoju koje su neto uvoznici rudnoga bogatstva dobivenog iz svoga epikontinetalnoga pojasa oslobođene su toga plaćanja, ali samo glede toga rudnog bogatstva. I napokon, obalna država neće na temelju svoje slobodne ocjene moći uskratiti svoj pristanak na projekte znanstvenoga istraživanja u njezinu epikontinentalnom pojasu izvan 200 milja, a koja imaju značenje za istraživanje i iskorištavanje živih i neživih prirodnih bogatstava. Ali to vrijedi samo za ona područja u kojima ona sama ne vrši istraživanje i iskorištavanje. Ona će, međutim, moći odbiti projekte koji uključuju bušenje dna, upotrebu eksploziva, unošenje škodljivih tvari u morski okoliš ili izgradnju umjetnih otoka, uređaja i naprava. 5. Režim epikontinentalnoga pojasa. Svi ostali propisi Konvencije iz odnose se na epikontinentalni pojas općenito, uključujući i onaj do 200 milja. Ti propisi, koji se odnose na pravni režim epikontinentalnoga pojasa, istovjetni su s onima iz Konvencije iz 1958, i stoga ih valja uzimati kao propise općega običajnog prava. "Suverena prava" obalne države u njezinu epikonti-nentalnom pojasu odnose se na istraživanje i iskorištavanje njegovih neživih (mineralnih) prirodnih izvora, a glede živih bića, samo onih koja pripadaju "vrstama od dna" (vidi supra, §72, pod 3).

Prava obalne države na epikontinentalnom pojasu ne diraju u pravni status voda iznad toga pojasa, te pravni status zračnoga prostora iznad tih voda. Stoga sve dok obalna država ne proglasi svoj gospodarski pojas ili pojas isključivih ribolovnih prava, te vode ostaju pod režimom otvorenoga mora. Ostvarivanje prava obalne države na epikontinentalnom pojasu ne smije ograničiti, niti dovoditi do njezina neopravdanoga uplitanja u plovidbu i druga prava i slobode drugih država u vodama iznad toga pojasa. Sve druge države imaju pravo polagati podmorske kabele i cjevovode na epikontinentalnom pojasu neke države, ali je novost u Konvenciji iz da za određivanje njihovih pravaca one moraju dobiti suglasnost obalne države. Glede umjetnih otoka, uređaja i naprava, primjenjuju se propisi koji vrijede za gospodarski pojas (vidi supra, §72). To znači da i. u prostoru epikontinentalnoga pojasa obalna država ima dalekosežnu "jurisdikciju" glede podizanja i upotrebe tih otoka, uređaja i naprava. 6. Razgraničenje epikontinentalnog i gospodarskoga pojasa. I na koncu, preostaje nam veoma važan problem razgraničenja epikontinentalnoga pojasa, a također i gospodarskoga pojasa, između susjednih država. Većina obalnih država u svijetu ne može odrediti punu širinu tih dijelova mora stoga što širina mora koje zapljuskuje njihove obale ne doseže udaljenost od 400 ili 700 morskih milja (721 ili 1274 kilometara). Među njima je i Hrvatska. Stoga su se otprije javljale potrebe razgraničenja epikontinentalnoga pojasa država čije obale leže sučelice (npr. između Hrvatske i Italije uzduž Jadranskoga mora). U praksi se pokazao još veći problem određivanja lateralne (bočne) granice epikontinentalnoga pojasa između susjednih država na istoj obali (npr. između Hrvatske i Slovenije, ili između Libije i Tunisa).

Ženevska konvencija o epikontinentalnom pojasu, iz 1958
Ženevska konvencija o epikontinentalnom pojasu, iz propisala je za obje te situacije da se granica epikontinentalnoga pojasa između država u pitanju određuje sporazumom. "Ako sporazuma nema i ako posebne okolnosti ne opravdaju drugu granicu, granica je crta sredine (ekvidistanca), kojoj je svaka točka jednako udaljena od najbližih točaka polaznih crta, od kojih se mjeri širina teritorijalnog mora svake pojedine države". U sporu o Epikontinentalnomu pojasu u Sjevernom moru, koji je Međunarodni sud u Haagu odlučio presudom iz 1969, SR Njemačka je osporila crtu sredine u odnosu na njezine susjede Nizozemsku i Dansku, s obzirom da bi ona dovela do nepravednoga razgraničenja. Njemačka je k tomu smatrala da taj propis nju ne obavezuje, jer nije ratificirala Ženevsku konvenciju o epikontinentalnom pojasu iz Haški sud je u svojoj presudi u znatnoj mjeri prihvatio zahtjev SR Njemačke, i proglasio je da kriterij razgraničenje iz te Konvencije: crta sredine uz posebne okolnosti, nije općeobvezujuće pravno pravilo. Sud je propisao izvjesna "pravična načela" o razgraničenju i uputio je stranke da na temelju njih same razgraniče svoj epikontinentalni pojas, što su one potom učinile. Nakon presude Haškoga suda iz mnoge države kojima crta sredine nije odgovarala, zagovarale su kao kriterij razgraničenja "pravična načela", iako nekih takvih objektivnih načela s istinskim sadržajem, čija bi primjena mogla dovesti do predvidljivih rezultata, zaista nema. Ali su one na Trećoj konferenciji o pravu mora uspjele u tome da se crta sredine kao kriterij razgraničenja uopće ne spomene u odgovarajućemu propisu nove Konvencije, osim glede teritorijalnoga mora. Konvencija iz predviđa -jednak propis za razgraničenje epikontinentalnoga i gospodarskog pojasa. Po tome novom propisu razgraničenje se ostvaruje sporazumom između zainteresiranih država "u skladu s međunarodnim pravom kako je izloženo u članku 38. Statuta Međunarodnog suda, radi postizanja pravičnoga rješenja". Dakle, ipak se ne spominju "pravična načela", nego pravično rješenje. To je u načelu mnogo ispravnije, ali taj propis u stvari ne predviđa nikakav kriterij razgraničenja.

Međunarodni sud i arbitražni tribunali su u novijim presudama povlačili "jedinstvenu morsku granicu" u teritorijalnom moru susjednih država koja se nastavlja na njihov prostor gospodarskoga i epikontinentalnog pojasa. Pri razgraničenju svih tih prostora oni u području razgraničenja povlače privremenu crtu sredine, i potom ispituju moguće posebne okolnosti koje bi opravdavale odstupanje od nje. U najnovijoj presudi Međunarodnoga suda iz u sporu između Kameruna i Nigerije, ta je praksa rezimirana na sljedeći način: "Sud je u različitim prilikama precizirao koji su kriteriji, načela i pravila o razgraničenju primjenljivi pri određivanju jedinstvene crte koja obuhvaća više zona jurisdikcije koje se preklapaju. Ona su izražena u tzv. metodi pravična načela/relevantne okolnosti. Ta metoda, koja je vrlo bliska metodi crta sredine/posebne okolnosti primjenljivoj u razgraničenju teritorijalnoga mora, sastoji se najprije u povlačenju crte sredine, a potom u ispitivanju postoje li faktori koji zahtijevaju njezinu prilagodbu ili odstupanje od nje kako bi se postigao "pravičan rezultat" (par. 288). Konvencija iz 1982 propisuje, između ostaloga, da kada između zainteresiranih država postoji sporazum koji je na snazi, razgraničenje gospodarskoga, odnosno epikontinentalnog pojasa, uređuje se u skladu s odredbama toga sporazuma. Bivša SFRJ razgraničila je svoj epikontinentalni pojas s Italijom sporazumom sklopljenim u Rimu 1968, a teritorijalno more u Tršćanskom zaljevu Osimskim ugovorom iz Te crte razgraničenja obvezuju danas, kako Italiju, tako i Sloveniju, Hrvatsku, te Srbiju i Crnu Goru nakon stjecanja njihove neovisnosti. Dakle, ukoliko bi Italija ili Srbija i Crna Gora, ili sve skupa, proglasile gospodarski pojas u Jadranskomu moru kao što je to već učinila Hrvatska, granica njihova gospodarskog pojasa trebala bi se u načelu poklapati s crtom razgraničenja epikontinentalnoga pojasa. Ali zainteresirane strane moraju o toj crti razgraničenja postići posebne sporazume.

D. MORSKI PROSTORI IZVAN NACIONALNE JURISDIKCIJE DRŽAVA
74. OTVORENO MORE Bibliografija: Branko SAMBRAILO: "Princip "slobode" otvorenog mora i pravni poredak", JRMP 1957, str ; Živojin JAZIĆ: "Pravni režim na otvorenom moru", ibid, str ; S.V. MOLODCOV: Meždunarodno-pravovoj režim otkrytogo morja i kontinental'nogo šel'fa, Moskva 1960, 348 str; Remigiusz BIERZANEK: "La nature juridique de la haute mer", Revue genćrale de droit international public 1961, pp ; M. MILIĆ: "Osnove pravnog poretka na otvorenom moru", Pomorski zbornik 1968, str ; V.Đ. DEGAN: "Miroljubive upotrebe mora", ZPFZ 1985, br.5-6, str 1. Prostor otvorenoga mora. Otvoreno se more oduvijek određivalo na negativan- način. Još prema Konvenciji o otvorenomu moru iz njime su se razumijevali "svi dijelovi mora koji ne pripadaju teritorijalnomu moru ili unutrašnjim morskim vodama". Umnožavanjem drugih pravnih režima na prostorima koji su nekoć bili dijelovi otvorenoga mora, ta definicija postala je zastarjelom. Stoga Konvencija iz režimom otvorenoga mora obuhvaća sve dijelove mora - "koji nisu uključeni u gospodarski pojas, teritorijalno more ili unutrašnje morske vode neke države, ili u arhipelaške vode neke arhipelaške države". Ovo je određenje precizno, jer otvorenim morem razumijeva i one prostore mora na kojima neka obalna država ima pravo proglasiti gospodarski pojas, arhipelaške vode ili teritorijalno more do pune širine od 12 milja, za svo vrijeme dok to ne učini. Za razliku od svih upravo navedenih dijelova mora koji uključuju između ostaloga i morsko dno s podzemljem, prema današnjem pravu mora otvoreno more obuhvaća samo vodeni stup iznad morskoga dna, površinu mora i zračni prostor iznad njega. Dno i podzemlje ispod otvorenog mora, naprotiv, najvećim svojim dijelom čini Zonu o kojoj ćemo u nastavku raspravljati, ili epikontinentalni pojas obalnih država.

S obzirom na već navedeno, otvoreno more možemo označiti i na pozitivan način. U njega spadaju dijelovi mora, i zračni prostor iznad njih, koji se nalaze izvan granica nacionalne jurisdikcije obalnih država. Od vremena Huga Grotiusa propisi o otvorenomu moru izgrađivali su se običajima, da bi bili po prvi puta kodificirani Konvencijom o otvorenomu moru iz Nova Konvencija iz potvrdila je sve općenite propise iz prijašnje Konvencije, ali je uvela i neke važne novosti, na koje ćemo se posebno osvrnuti. 2. Miroljubive upotrebe otvorenoga mora. Konvencija iz izričito proklamira da se otvoreno more smije koristiti isključivo u miroljubive svrhe (članak 88).1 I među općim odredbama u XVI. dijelu te Konvencije nalazi se jedna kontraktualnog značaja, ali još širega domašaja: "U ostvarivanju svojih prava i u obavljanju svojih dužnosti na temelju ove Konvencije, države stranke se uzdržavaju od prijetnje silom ili upotrebe sile koje su uperene protiv teritorijalne cjelovitosti ili političke neovisnosti bilo koje države, ili su na bilo koji drugi način nespojive s načelima međunarodnoga prava sadržanima u Povelji Ujedinjenih nacija" (članak 301). Iako se ovaj posljednji propis odnosi samo na stranke te Konvencije, on obuhvaća njihova prava i dužnosti u svim dijelovima mora. Domašaj spomenutih propisa ipak ne treba tumačiti preširoko. Oni još uvijek ne znače demilitarizaciju čitavoga prostora otvorenog mora, koja bi zabranjivala kretanje ratnih brodova, pa u doba mira i njihove vojne vježbe, ukoliko ne smetaju plovidbi, ili ne predstavljaju prijetnju ili upotrebu sile protiv teritorijalne cjelovitosti odnosno političke neovisnosti, ili neko drugo ponašanje suprotno načelima Ujedinjenih nacija, usmjereno protiv bilo koje države. Dakle, propis o miroljubivim upotrebama otvorenoga mora valja uzeti kao neki dugoročni cilj međunarodne zajednice za čije su ostvarenje nužni dalji ugovorni propisi s detaljnim obvezama država.

Ti propisi iz Konvencije podvrgnuti su još jednom važnomu ograničenju
Ti propisi iz Konvencije podvrgnuti su još jednom važnomu ograničenju. U doba međunarodnih oružanih sukoba ih" onih koji nemaju taj značaj, i ukoliko se ti sukobi vode na prostorima mora, na njih se primjenjuju posebna pravna pravila i ograničenja o kojima će biti riječi u VI. dijelu ove rasprave (vidi napose infra, §§ 96 i 97). 3. Pregled sloboda otvorenog mora. Otvoreno more slobodno je za sve države, i obalne i neobalne (one bez izlaza na more). Dok je Konvencija iz nabrajala samo četiri osnovne slobode na moru (plovidbu, ribolov, polaganje podmorskih kabela i cjevovoda, te slobodu prelijetanja), Konvencija iz nabraja, "između ostaloga", pet sloboda od kojih neke sadrže ograničenja: slobodu plovidbe; slobodu prelijetanja; slobodu polaganja podmorskih kabela i cjevovoda; slobodu izgradnje umjetnih otoka i drugih uređaja; slobodu ribolova (uz važna ograničenja koja ćemo u nastavku izložiti); te slobodu znanstvenog istraživanja (uz neka ograničenja koja se odnose na sva znanstvena istraživanja na moru). Ni to prošireno nabrajanje u novoj Konvenciji nije iscrpno, jer države u otvorenomu moru mogu uživati i druge slobode koje tu nisu izrijekom obuhvaćene. Međutim, sve te slobode otvorenoga mora, uz njihova posebna ograničenja, ne treba shvatiti u apsolutnomu smislu. Konvencija iz (članak 87(2)), posebno naglašava: "Sve države ostvaruju te slobode dolično poštujući interese drugih država prilikom njihova ostvarivanja slobode otvorenog mora i prava sadržana u ovoj Konvenciji s obzirom na djelatnost u Zoni." Opće je načelo da nijedna država, obalna ili neobalna, ne može valjano podvrgnuti svojoj suverenosti bilo koji dio otvorenoga mora. Ipak smo već mogli zapaziti da je razvoj općega međunarodnog prava od početka 20. stoljeća, a napose nakon Drugoga svjetskoga rata, neprestano umanjivao prostore pod režimom otvorenoga mora, ili je u nekim njegovim dijelovima priznavao posebna prava obalnim državama.

To se ostvarivalo nastankom vanjskog morskog pojasa, zatim proširivanjem teritorijalnoga mora do 12 milja od polazne crte, te u najvećoj mjeri najnovijim pravom obalnih država da proglase svoj gospodarski pojas od 200 milja od polazne crte. Putem toga razvoja općega međunarodnog prava obalne države stekle su subjektivno pravo da podvrgavaju svojoj suverenosti neke prijašnje dijelove otvorenoga mora koji se nalaze u produžetku njihove obale. 4. Prava neobalnih država. Kako smo naveli, otvoreno je more jednako slobodno za neobalne, kao i za obalne države. Da bi neka neobalna država mogla uživati sve navedene slobode otvorenoga mora, a uz njih i zajedničku baštinu (opće dobro) čovječanstva u "Zoni" (vidi infra, §76), njoj se treba osigurati slobodan pristup moru. Konvencija iz u svome posebnom dijelu (dio X), uređuje pravo pristupa neobalnih država moru i od mora, uključivši slobodu tranzita. U tome pogledu tranzitne su države opterećene nekim dužnostima u korist neobalnih država. Tranzitna država jest država s morskom obalom ili bez nje, koja se nalazi između neobalne države i mora, preko čijega se područja obavlja promet u tranzitu. Tako je za neobalnu Madžarsku tranzitna država Hrvatska. Ali ako bi neobalna Slovačka željela koristiti pristup nekoj jadranskoj luci, tranzitne su države za nju, pored Hrvatske, također neobalne Madžarska ili Austrija. Neobalne države uživaju slobodu tranzita preko područja tranzitne države svim prijevoznim sredstvima: željezničkim, cestovnim, unutrašnjim plovnim putovima, pa čak i preko nosača i tovarnih životinja gdje lokalni uvjeti to zahtijevaju. Prema Konvenciji o otvorenomu moru, iz tranzitna je država bila dužna osigurati neobalnoj državi tranzit kroz svoje područje na temelju uzajamnosti (reciprociteta). Prema Konvenciji iz pravo tranzita za svaku neobalnu državu postaje apsolutno, i više nije podložno uvjetu reciprociteta.

Ipak se propisuje da se zainteresirane države sporazumijevaju dvostranim, subregionalnim i regionalnim sporazumima o uvjetima i modalitetima ostvarivanja slobode tranzita. Tako ostvarene slobode tranzita za neobalnu državu isključuju se od primjene klauzule najpovlaštenije nacije. Promet u tranzitu oslobođen je svih carina, taksa i drugih pristojbi, osim pristojbi za posebne usluge pružene u vezi s takvim prometom. Zainteresirane države mogu putem sporazuma predvidjeti slobodne zone i druge carinske olakšice u ulaznim i izlaznim lukama tranzitnih država. Brodovi koji viju zastavu neobalnih država uživaju u morskim lukama jednaki postupak kao drugi brodovi. U današnje vrijeme u pravilu se ne čine smetnje ostvarivanju prava pristupa neobalnih država k moru i od mora, kao ni slobode tranzita. Sve tranzitne države imaju privredni interes da privuku što je moguće više putnika i naročito robe svojim prijevoznim sredstvima i lukama, jer time ostvaruju znatne prihode. 5. Položaj brodova na moru. Svaka država, obalna ili neobalna, određuje uvjete pod kojima podjeljuje brodovima svoju državnu pripadnost, uključujući uvjete upisa u svoj upisnik (registar) brodova i pravo na vijanje njezine zastave. Konvencija iz 1958, kao i ona iz 1982, propisuju da mora postajati istinska ili "stvarna veza" (genuine link, lien substantiel) između države i broda. Ali se u mnogim slučajevima to pravilo ne poštuje. Brodovima kojima je podijeljeno pravo na vijanje svoje zastave svaka država izdaje isprave u tu svrhu. Brodovi plove pod zastavom samo jedne države. Brod ne smije za vrijeme putovanja ili ticanja neke luke mijenjati svoju zastavu, osim kada se radi o stvarnom prijenosu vlasništva ili o izmjeni upisa u upisnik brodova. Brod koji plovi pod zastavama dviju ili više država, i kojima se služi po svojem nahođenju, neće se moći ni prema jednoj državi pozvati ni na jednu od tih državnih pripadnosti. On se može izjednačiti s brodom bez državne pripadnosti, i stoga ga na otvorenomu moru može pregledati ratni brod bilo koje države (v. infra, §75).

Brodovi također mogu ploviti pod zastavom Ujedinjenih nacija, neke specijalizirane ustanove UN ili Međunarodne agencije za atomsku energiju, ako se nalaze u službenoj upotrebi neke od tih organizacija. Konvencija iz u tome je mnogo šira, jer dopušta da brod plovi pod zastavom bilo koje međuvladine organizacije ako je u njezinoj službenoj upotrebi. Dužnost je svake države da djelotvorno vrši jurisdikciju i nadzor nad brodovima vlastite zastave. Svaka država vodi upisnik brodova s imenima i podatcima o brodovima koji viju njezinu zastavu. Punu jurisdikciju svaka država ima prema svome unutarnjemu pravu nad svakim brodom pod svojom zastavom, njegovim zapovjednikom, časnicima i posadom glede upravnih, tehničkih i socijalnih nadležnosti koje se tiču broda. Uz to, svaka je država dužna poduzeti potrebne mjere za brodove pod njezinom zastavom glede sigurnosti na moru, a posebice: konstrukcije, opreme i sposobnosti za plovidbu; zatim sastava, radnih uvjeta i sposobnosti posade; te upotrebe signala, održavanje veza i sprječavanje sudara. Iako, kako smo naglasili, ugovorni propisi izričito propisuju postojanje "stvarne veze" između države i broda, neke države određuju svojim unutarnjim propisima veoma slobodne uvjete za upis u njihov upisnik, blage fiskalne terete, te blage obveze glede radnih uvjeta na brodu, opreme, pa i plovidbene sposobnosti upisanoga broda. Da bi im se iskorištavanje broda više isplatilo, mnogi brodovlasnici upisuju svoje brodove upravo u tim zemljama. Tako se danas mnogi trgovački brodovi upisuju u državama tzv."otvorenoga upisnika" ("open register"), a da s državom čiju zastavu viju ne održavaju nikakvu vezu, pa čak nikada ne uplove u svoju "matičnu luku". Takve države (Panama, Liberija, Cipar, Bahami, Vanuatu, i dr.) uopće ne raspolažu ratnom flotom ili drugim brodovima u vladinoj službi, da bi na otvorenomu moru mogle stvarno vršiti jurisdikciju nad mnogobrojnim brodovima koji plove pod njihovom zastavom. Zbog ponekad slabih plovidbenih sposobnosti takvih brodova, oni su najčešće uzrokom nezgoda na otvorenomu moru, pa i većih onečišćenja koja ponekad ugrožavaju more pod nacionalnom jurisdikcijom i obale mnogih država.

Konvencija iz propisuje nove dužnosti za države glede nadzora nad brodovima pod vlastitom zastavom, kako bi se spriječile ili umanjile nezgode tih brodova i njihove posljedice. Tu je uključena dužnost pregleda svakoga broda prije upisa u upisnik, te i kasniji pregledi u određenim vremenskim razdobljima. Ta dužnost nadzora odnosi se na opskrbljenost broda kartama, nautičkim publikacijama, opremom i instrumentima za navigaciju; naobrazbu zapovjednika i časnika za upravljanje brodom i poznavanje međunarodnih propisa. Svaka druga država koja opravdano sumnja da glede nekoga broda nije vršena odgovarajuća jurisdikcija, može o tome obavijestiti državu zastave proda, koja je dužna ispitati predmet i poduzeti potrebne mjere. Na temelju starinskoga običaja, svaka država ima važnu dužnost da obveze zapovjednike brodova pod njezinom zastavom da ukazu pomoć na moru, ako to zapovjednik može učiniti bez ozbiljne opasnosti za svoj brod, posadu i putnike. Pomoć se pod navedenim uvjetima mora ukazati svakoj osobi koja se nađe u moru u opasnosti da bude izgubljena. Ako je obaviješten, zapovjednik je dužan zaploviti punom brzinom u pomoć osobama u slučaju da je neki brod ili zrakoplov u opasnosti. Isto tako, nakon sudara, dužnost mu je pružiti pomoć drugomu brodu, njegovoj posadi i putnicima. 6. Pravo progona. Od starine postoji pravo progona (hot pursuit, poursuite) na otvorenomu moru, kao jedna od iznimaka od pravila o isključivoj sudbenost države zastave nad njezinim brodovima. To je pravo izričito priznato u Konvenciji o otvorenomu moru iz 1958, a nova Konvencija iz propisuje ga i za djela počinjena u novim prostorima mora pod jurisdikcijom obalne države (u arhipelaškim vodama, gospodarskomu pojasu, ali i iznad epikontinentalnoga pojasa). Pravo progona nastaje ako je strani brod povrijedio one propise obalne države u nekim dijelovima mora pod njezinom jurisdikcijom koje ona u njemu ima pravo provoditi i njihove povrede. kažnjavati. S obzirom da su "suverenost", "suverena prava", "jurisdikcije" i "prava nadzora" različita u unutrašnjim vodama, arhipelaškim vodama, u teritorijalnom moru, vanjskom pojasu, gospodarskom pojasu, te iznad epikontinentalnoga pojasa, pravo kažnjavanja i pravo progona nastaju jedino ako je strani brod u nekomu od tih dijelova mora povrijedio one propise koje obalna država u njemu ima pravo provoditi.

Pri tome nije bitno da se sam brod u trenutku kršenja nalazi u tome dijelu mora. Dovoljno je da je čamac s toga broda izvršio u tome prostoru povredu propisa, dok se brod nalazio na pučini ili u nekomu drugome morskom prostoru. Pravo progona otpočinje nakon što je osumnjičenomu brodu dan vidni ili čujni znak za zaustavljanje, a on mu se ne odazove i nastoji pobjeći. Progon mora biti kontinuiran. Može se naizmjenično vršiti s pomoću više zrakoplova ili brodova, ali se na otvorenomu moru ne smije prekinuti. Pravo progona prestaje čim progonjeni brod uplovi u teritorijalno more bilo svoje ili neke treće države. Ono se, dakle, može nastaviti u gospodarskom pojasu bilo koje države. Pravo pregleda ili pravo progona stranoga broda na otvorenomu moru, ali i u dijelovima mora pod jurisdikcijom obalne države, može vršiti samo ratni brod, vojni zrakoplov, ili propisno označeni i ovlašteni brod ili zrakoplov u državnoj službi. S druge strane, ratni brodovi, pomoćni ratni brodovi, vojni zrakoplovi, te brodovi i zrakoplovi koje neka država upotrebljava za vladine netrgovačke službe, izuzeti su na otvorenomu moru od jurisdikcije svake države, osim države zastave broda. U tome pogledu oni uživaju suvereni imunitet, koji im također pripada prilikom neškodljivoga prolaska kroz teritorijalno more ili plovidbe gospodarskim pojasom, ili kad se uz odobrenje obalne države nalaze u njezinim unutrašnjim morskim vodama. Od toga je imuniteta na otvorenomu moru jedina iznimka ratni brod ili državni zrakoplov ili brod ili zrakoplov u državnoj službi, čija se posada pobunila, preuzela nad njime kontrolu, i ako postoji ozbiljan razlog sumnji da se bavi piratstvom (v. infra, §75). Ali u takvim slučajevima normalno je očekivati da će i država zastave takvoga broda na tu činjenicu upozoriti ostale države.

75. SLOBODE OTVORENOGA MORA
Bibliografija: Vespasien V. PELLA: "Rćpression de la piraterie", RCADI 1926, tome 15, pp ; Vladimir IBLER: Sloboda mora, Zagreb 1965, str ; M. HALBERSTAM: "Terrorism on the High Seas", AJIL 1988, pp ; M. ROELANDT: La condition juridique des pipelines dans le droit de la mer, Paris 1990, 241 p.; Natalino RONZITTI: Maritime Terrorism and International Law, Dordrecht 1990, 185 p.; Tulio TREVES: "Intervention en haute mer et navires e'trangers", Annuaire francais de droit international 1995, pp Uvod. Kako smo u prethodnomu odjeljku naveli, Konvencija iz nabraja, "između ostaloga", pet sloboda od kojih neke sadrže ograničenja: (1) slobodu plovidbe; (2) slobodu prelijetanja; (3) slobodu polaganja podmorskih kabela i cjevovoda; (4) slobodu izgradnje umjetnih otoka; (5) slobodu znanstvenoga istraživanja; te (6) slobodu ribolova. Sloboda plovidbe. Najveći dio propisa o otvorenomu moru odnosi se na od davnina najvažniju slobodu plovidbe. Svaka država, obalna ili neobalna, ima pravo na to da otvorenim morem plove brodovi pod njezinom zastavom. Na otvorenomu moru ni jedna država ne može vršiti isključivu vlast. Odsutnost isključive vlasti država ne znači da na otvorenom moru postoji anarhija. Naprotiv, tamo vlada pravni poredak izravno po međunarodnom pravu, koji se stoljećima izgrađivao putem običajnih pravila koja su u 20. stoljeću kodificirana i nadopunjena ugovornim propisima. Pravni poredak koji vlada na otvorenom moru na temelju međunarodnoga prava očita je negacija nekih gledišta koja svako pravo svode na skup normi koje država svojim monopolom vlasti nameće svojim nesuverenim subjektima (građanima), te tvrde da međunarodno pravo nije pravo. Kada bi ta gledišta bila ispravna, na otvorenomu bi moru vladao kaos i ne bi se mogla održati niti jedna od sloboda koje smo naveli, a napose ne sloboda plovidbe trgovačkih brodova.

Na otvorenomu moru svaka obalna ili neobalna država vrši u pravilu jurisdikciju samo nad brodovima koji plove pod njezinom zastavom. Vidjeli smo, međutim, da brodovi pod zastavama država tzv. "otvorenoga upisnika", kao i pod zastavama država s malom ratnom flotom, dok se nalaze na otvorenomu moru, nisu stvarno podvrgnuti jurisdikciji države zastave, jer ju ona gotovo nikada ne vrši. Od toga pravila ima više iznimaka. Pravo vršenja jurisdikcije na otvorenomu moru i nad brodovima koji plove pod nekom tuđom zastavom nastalo je u nekim slučajevima na temelju općeg običajnog prava, potvrđenoga konvencijama o kodifikaciji. Ono se može uglaviti i posebnim propisima, ali se tada vrši samo između država stranaka ugovora u pitanju. Konvencija o otvorenomu moru iz predviđa u tome pogledu samo tri slučaja, i to ako postoji sumnja da se strani brod bavi piratstvom, ili trgovinom robija, ili je on ustvari brod iste državne pripadnosti kao i ratni brod koji vrši pregled. Konvencija iz predviđa pet mogućih slučajeva u kojima ratni brod neke države može pregledati strani brod. To su slučajevi, ako ima razloga ozbiljnjoj sumnji: da se brod bavi piratstvom; da se brod bavi trgovinom robija; da se brod bavi neovlaštenim emitiranjem; da je brod bez državne pripadnosti; ili da je brod, iako vije stranu zastavu ili odbija istaknuti zastavu, ustvari brod iste državne pripadnosti kao i ratni brod. Nije još sasvim sigurno da se propis o suzbijanju neovlaštenoga emitiranja s otvorenoga mora putem tzv. "piratskih" radio i televizijskih stanica, već transformirao u opće običajno pravo. Glede ostalih slučajeva, radi se o kodifikaciji općega običajnoga prava koje je odavno na snazi, ili se radi o zakonitom vršenju jurisdikcije nad brodom iste državne pripadnosti.

Zaustavljanje stranoga broda i njegov pregled na otvorenomu moru (ali i u gospodarskom pojasu neke države), može izvršiti samo ratni brod ili vojni zrakoplov, ili propisno ovlašten i označen brod ili zrakoplov u državnoj službi, i to po posebnom postupku. Ako se nakon pregleda pokaže da sumnje nisu bile osnovane, zadržanom brodu nadoknađuje se gubitak ili šteta koju je pretrpio. Države si mogu dvostranim ili' višestranim ugovorima uzajamno priznati pravo da ratni brod svake od njih pregleda i kažnjava neka djela na otvorenomu moru (i u gospodarskom pojasu bilo koje države), počinjena od brodova pod zastavom neke druge ugovorne stranke. Takvo posebno ugovoreno pravo predviđaju: Konvencija o zaštiti podmorskih kabela iz 1884, neke konvencije o suzbijanju trgovine oružjem, o ribolovu u nekim dijelovima otvorenoga mora, i dr. Naravno, ta se nadležnost u tim slučajevima ne smije vršiti nad brodovima pod zastavom država neugovornica. U novije vrijeme promet narkoticima i psihotropnim tvarima postaje sve veće zlo u međunarodnim razmjerima. Svaka obalna država ima pravo suzbijati takav promet bilo kojega trgovačkog ili ribarskog broda, ili jahte, u njezinim unutrašnjim vodama, teritorijalnom moru, i drugim dijelovima mora pod režimom neškodljivoga prolaska. Konvencija iz po prvi put propisuje općenitu obvezu svih država da surađuju radi suzbijanja nedopuštenoga prometa narkoticima i psihotropnim tvarima na otvorenomu moru. Svaka država koja ima valjanoga razloga vjerovati da se brod pod njezinom zastavom bavi takvim nedopuštenim prometom, može, ako to želi, zatražiti suradnju drugih država radi njegova suzbijanja. Ali, u odsutnosti takvoga zahtjeva, ratni brodovi drugih država nemaju zbog tih razloga pravo pregleda sumnjivoga broda, a ni njegova uzapćenja. Ali osnova za takav pregled broda ne leži u ugovoru na snazi, nego u zahtjevu države zastave. Prema današnjem općem običajnomu pravu, potvrđenom konvencijama iz i 1982, zbog sudara ili druge plovidbene nezgode broda na otvorenom moru, a koji povlači kaznenu ili disciplinsku odgovornost zapovjednika ili bilo koje druge osobe u službi broda, kazneni ili disciplinski postupak može se provesti samo pred organom države zastave broda ili države koje je ta osoba državljanin.

Nadležnost za sprječavanje, smanjivanje i nadziranje onečišćenja otvorenoga mora s brodova koje nema štetnih posljedica za neku obalnu državu spada isključivo državi zastave broda. Ali ako se posljedice onečišćenja, ili opasnosti od posljedica, protežu na dijelove mora ili na obalu neke države, tada ona na otvorenomu moru može poduzimati nužne mjere da bi spriječila, umanjila ili otklonila opasnost, osim kad su u pitanju ratni i državni netrgovački brodovi. Konvencija iz propisuje dužnost država da na općoj i regionalnoj razini surađuje radi zaštite i očuvanja morskoga okoliša, i da se u slučaju opasnosti od onečišćenja uzajamno obavještavaju. 3. Sloboda prelijetanja. Slobodu prelijetanja iznad otvorenoga mora izričito proklamiraju Konvencija o otvorenom moru iz 1958 (članak 2(4)), te Konvencija iz (članak 87-1-(b), premda one svojim propisima ne razrađuju njezin sadržaj. Prelijetanje otvorenoga mora civilnih i drugih zrakoplova, uključujući tu i zračni prostor gospodarskoga pojasa, uređuje Vijeće Međunarodne organizacije za civilno zrakoplovstvo svojim "međunarodnim standardima" i "preporučenom praksom". Pravni domašaj tih propisa otvara mnogobrojne probleme, posebno kada su u pitanju zrakoplovi država koje nisu učlanjene u tu specijaliziranu ustanovu UN. Interesi sigurnosti zračnoga prometa, uključujući sprječavanje sudara zrakoplova i pružanje pomoći u slučaju nesreće, zahtijevaju mnogo detaljnije propise o zračnoj plovidbi od onih koji se odnose na plovidbu brodova otvorenim morem. Propisi koje donosi Vijeće Međunarodne organizacije za civilno zrakoplovstvo trebali bi biti isključivo tehničke naravi i po svojemu sadržaju predstavljati preporuke državama članicama. Ali po svome domašaju oni duboko zadiru u slobodu zračne plovidbe iznad otvorenoga mora. Jedan od priloga uz Cikašku konvenciju o međunarodnom civilnom zrakoplovstvu iz sadrži propise o "službama zračnoga prometa" ("Air Traflic Services" ATS), koji obuhvaćaju pored zračnoga prostora iznad kopnenoga područja i mora obalne države, također i dijelove zračnoga prostora iznad otvorenoga mora. Područja pojedinih ATS-a podijeljena su na "kontrolne zone", "kontrolna područja", "zračne ceste", te "regione za informacije o prelijetanju" ("Flight Information Services"-FlBs). Ovi se posljednji u nekim slučajevima proširuju na dijelove iznad otvorenoga mora, u kojima bi svaki zrakoplov morao pružiti podatke o svome letu, uključivši tu na temelju učtivosti i državne zrakoplove.

Još veće zadiranje u slobodu prelijetanja iznad otvorenoga mora predstavljaju "Zone za identifikaciju zbog zračne obrane" ("Air Defence Indentification Zones" ADIZ). Prvu takvu zonu, širine 300 milja od svoje obale, ustanovile su Sjedinjene Države u doba Korejskoga rata u Tu su praksu potom slijedile: Kanada, Francuska (privremeno), zatim Filipini, Indonezija, Island, Italija, Japan, Koreja i Tajvan. Svaki avion, čim uđe u takvu zonu, dužan je kontroli zračnoga prometa obalne države pružiti podatke o svome identitetu, odredištu i planu letenja, čak ako i ne leti u tu državu. Posada aviona koja se ne povinuje tim unutarnjim propisima izložena je teškim novčanim kaznama ili kaznama zatvora, te predusretanju od ratnih aviona obalne države. Takvi jednostrani propisi nekih država obuhvaćaju čak i strane ratne avione. Iako ti propisi nesumnjivo povrjeđuju slobodu prelijetanja otvorenog mora, problem je složeniji što ostale države ne ulažu proteste protiv takve prakse. To daje nekim piscima osnovu za tvrdnju da su se tzv. "vanjski zračni pojasevi" u dijelovima otvorenoga mora već transformirali u opće običajno pravo. Prilikom prelijetanja otvorenoga mora svi su zrakoplovi podložni propisima prava mora o zabrani piratstva i o pravu progona. 4. Sloboda polaganja podmorskih kabela i cjevovoda. Sve države imaju pravo polagati svoje podmorske kabele i cjevovode na dno otvorenoga mora izvan epikontinentalnoga pojasa neke obalne države. Na epikontinentalnom pojasu to pravo također vrijedi, ali uz uvjet, kako smo ranije naveli (supra, §73), da određivanje njihovih pravaca podliježe suglasnosti obalne države. Države su dužne donositi propise o kažnjavanju ako brod pod njihovom zastavom ili osoba podvrgnuta njihovoj vlasti, namjerno ili iz nehaja, prekine ili ošteti kabel ili cjevovod ili podmorski vod pod visokim naponom na otvorenomu moru. Od kažnjavanja su izuzeta takva djela izvršena u velikoj opasnosti ili krajnjoj nuždi. Države su također dužne donijeti propise da bi osobe pod njihovom vlašću koje su vlasnice kabela ili cjevovoda snosile troškove popravka, ako prilikom polaganja ili popravka svoga kabela ili cjevovoda na dnu otvorenoga mora uzrokuje prekid ili oštećenje nečijeg tuđega kabela ili cjevovoda. Ti su vlasnici dužni nadoknaditi štetu brodovlasniku koji je žrtvovao sidro, mrežu ili ribolovni alat kako ne bi oštetio njihov kabel ili cjevovod.

5. Sloboda podizanja umjetnih otoka i drugih uređaja
5. Sloboda podizanja umjetnih otoka i drugih uređaja. Ta sloboda postoji za sve obalne i neobalne države, ali jedino na dijelovima otvorenoga mora koji se ne nalaze iznad epikontinentalnoga pojasa neke obalne države. Na dijelu otvorenog mora iznad epikontinentalnoga pojasa, strane države smiju postavljati samo one uređaje koji nisu učvršćeni za morsko dno. Konvencija iz ne donosi detaljne propise o tim umjetnim otocima i drugim uređajima na otvorenomu moru. Čini nam se, međutim, da se glede njihove opremljenosti i širine sigurnosnih zona oko njih, putem analogije mogu primijeniti odgovarajući propisi te Konvencije o umjetnim otocima, uređajima i napravama u gospodarskom pojasu (članak 60), (vidi supra, §72). Umjetni otoci i drugi uređaji postavljeni na otvorenom moru, poput onih u gospodarskom pojasu, nemaju status otoka, te prema tome nemaju ni vlastitog teritorijalnoga mora. Po našemu mišljenju na njima isključivu jurisdikciju vrši država koja ih je postavila." 6. Sloboda znanstvenoga istraživanja. Ta sloboda na otvorenomu moru po prvi put je izričito afirmirana Konvencijom iz 1982, ali se ona podrazumijevala i prije. Znanstvena istraživanja na otvorenomu moru podložna su nekim općim propisima koje Konvencija iz predviđa za takva istraživanja i u drugim dijelovima mora, a posebice u gospodarskom i epikontinentalnom pojasu. Istraživanja se moraju obavljati isključivo u miroljubive svrhe, te podesnim znanstvenim metodama i sredstvima u skladu s Konvencijom. Takva istraživanja ne smiju neopravdano ometati druge pravno dopuštene upotrebe mora, pa prema tome ni slobode otvorenog mora. I napokon, ona se obavljaju uz poštivanje svih odgovarajućih propisa donesenih u skladu s Konvencijom, a posebno onih o zaštiti i očuvanju morskoga okoliša. Čak i pod navedenim uvjetima na svim dijelovima otvorenoga mora ne postoji za sve države jednaka sloboda svih vrsta znanstvenih istraživanja.

Sve države, bez obzira na njihov geografski položaj, kao i nadležne međunarodne organizacije, imaju pravo obavljati .znanstvena istraživanja morske vode izvan granice gospodarskoga pojasa, a to znači u svim dijelovima otvorenoga mora. Sva ostala znanstvena istraživanja mora u Međunarodnoj zoni također su slobodna za sve, ali podložna su propisima Konvencije o toj Zoni, uključujući i nadležnost Vlasti (članak 143. Konvencije), (v. infra, §76). Naprotiv, sva druga znanstvena istraživanja u dijelovima otvorenoga mora iznad epikontinentalnoga pojasa obalnih država, podložna su i ograničena pravima tih država u tome pojasu (vidi supra, §§ 72. i 73). 7. Sloboda ribolova. Sloboda ribolova na otvorenomu moru, poput slobode plovidbe, najprije se afirmirala putem običajnoga prava, da bi na općenit način bila potvrđena Konvencijom o otvorenomu moru iz 1958, te novom Konvencijom iz Kao i sve druge slobode na otvorenomu moru, nju u načelu uživaju ribarski brodovi svih država, obalnih i neobalnih. Međutim, ta sloboda podložna je većim ograničenjima negoli bilo koja druga sloboda otvorenoga mora. Ta ograničenja posljedica su porasta ribolovnih djelatnosti na moru i golemoga porasta ulova morske ribe da bi se prehranilo naraslo stanovništvo naše planete. Uporedo s time, sloboda ribolova za sve za stalno se dokida u onim negdašnjim dijelovima otvorenoga mora koji su došli pod vlast obalne države proširenjem njezina teritorijalnoga mora do 12 milja, te ustanovljenjem gospodarskoga pojasa do 200 milja od polazne crte. Zbog takvoga razvoja sve je teže na preostalim dijelovima otvorenoga mora uređivati slobodu ribolova međunarodnim sporazumima i drugim oblicima međunarodne suradnje, a da bi se izbjegli sukobi različitih interesa.

Sve države koje ostvaruju i uživaju slobodu ribolova na otvorenomu moru podvrgnute su ograničenjima više vrsta. One su dužne dolično poštivati interese drugih država prilikom njihova ostvarivanja te i drugih sloboda otvorenoga mora, kao i prava s obzirom^na djelatnosti u Zoni (vidi infra, §76). Svaka je država dužna, nadalje, pridržavati se svojih posebnih ugovornih obveza koje je uglavila glede ribolova na otvorenomu moru. To pravo ribolova podvrgnuto je, nadalje, dužnosti suradnje međusobno ili s obalnim državama u slučaju kada se prema propisima Konvencije iz isto riblje naselje lovi u gospodarskomu pojasu jedne ili više država i u susjednom području otvorenoga mora (tzv. straddling fish stocks) (vidi supra, §72). Poći ćemo najprije od propisa iz same Konvencije (članci ). U njima se stavlja naglasak na dužnost država da međusobno surađuju. Prilikom određivanja dopustive lovine, države usvajaju mjere kojima je svrha da se na temelju najboljih znanstvenih podataka održavaju i obnavljaju populacije lovljenih vrsta na razinama koje mogu osigurati najviše održivi prinos. Raspoloživi znanstveni podaci dostavljaju se i redovito razmjenjuju preko nadležnih međunarodnih organizacija (subregionalnih, regionalnih i svjetskih). Mjere radi očuvanja živih bogatstava mora ne smiju diskriminirati, pravno ni stvarno, ribare bilo koje države. Taj dio Konvencije treba u potpunosti zamijeniti posebne propise Konvencije o ribolovu i očuvanju bioloških bogatstava otvorenoga mora iz (vidi supra, §67, pod 4), koja zbog maloga broja stranaka (do danas samo 37), nije nikada. ispunila svoje funkcije. Propisi te Konvencije postali su zastarjeli s obzirom na kasniju afirmaciju gospodarskoga pojasa. Ipak će, i nakon stupanja na snagu nove Konvencije iz ta Konvencija kao ugovorni propis i dalje obavezivati njezine stranke, dok sve one ne postanu strankama nove Konvencije. Osim dužnosti propisanih novom Konvencijom iz 1982, koje su sve općenite naravi, države će i dalje biti obvezane dvostranim i višestranim ugovorima o ribolovu na otvorenomu moru kojih su stranke. A njihova dalja suradnja na subregionalnoj, regionalnoj i svjetskoj razini trebala bi da dovede do sklapanja novih ugovora i ustanovljenja novih organa i organizacija iz te oblasti.

Godinu dana po stupanju na snagu Konvencije iz 1982, u New Yorku je u usvojen posebni sporazum o izvršenju njezinih odredaba koje se odnose na očuvanje i gospodarenje ribljih naselja u gospodarskom pojasu i u području uz njega (straddling fish stocks), te vrlo migratornih vrsta. Države koje žele produljiti taj ulov potiču se da pristupe odgovarajućim regionalnim i subregionalnim organizacijama i da se podvrgnu njihovim pravilima i uvjetima ribarenja. Brodovi trećih država izloženi su nadzoru članica tih organizacija, a ukoliko krše te propise izlažu se mjerama da ih se od toga odvrati. Prije toga, u u Rimu, pod okriljem FAO-a bila je sklopljena konvencija u cilju podupiranja poštivanja međunarodnih mjera glede očuvanja i gospodarenja ribolova na otvorenom moru. Ona predviđa još čvršće obveze za njezine države stranke, a napose obvezu da ne dodjeljuju svoju zastavu brodovima nad kojima ne vrše nadzor. Dvostrani ugovori između država iz te oblasti počeli su se sklapati još polovicom 19. stoljeća. Njihov je cilj da se spriječe sukobi ribara dviju zemalja u istom ribolovnomu području, ili ustanovljenje mješovitih komisija za tehničku suradnju, te za usvajanje preporuka. Stranke tih ugovora redovito su zemlje s najvećim ribolovnim interesima na otvorenomu moru i s najjačom flotom za dalekomorsko ribarenje (Sjedinjene Države, Japan, Ruska Federacija, Britanija, Francuska, Kanada, Južna Koreja, i neke druge). Osim dvostranih ugovora, od 19. stoljeća zainteresirane države sklapale su i višestrane ugovore kako bi uredile ribolov u nekoj regiji ili subregiji otvorenoga mora, sa sličnim ciljevima koje imaju i stranke dvostranih ugovora. Takav ugovoreni režim postoji za Sjeverno more, za Baltičko more, Sjeverni Atlantik, te posebno za Sjeverozapadni i Sjeveroistočni Atlantik, potom za Južni Atlantik te Sjeverni Pacifik. Ugovorom sklopljenim u Rimu bilo je ustanovljeno Opće vijeće za ribolov u Sredozemlju. Hrvatska ribolovna flota zasada ne lovi izvan Jadranskoga mora. I napokon, u cilju očuvanja nekih bioloških vrsta od potpunog istrebljenja, a posebice morskih sisavaca čiji se broj u 20. stoljeću drastično umanjuje, zainteresirane države sklopile su posebne ugovore. Tim ugovorima određuje se godišnji dopustivi ulov, sezona lovljenja, te izvjesna područja zabranjena za lov. Takvi posebni ugovori postoje za foke i neke vrste kitova, zatim za ribe poput haringa, lososa, bakalar, te za rakove.

8. Zloupotrebe sloboda otvorenog mora
8. Zloupotrebe sloboda otvorenog mora. Nakon Drugoga svjetskog rata, uslijed utrke u naoružanju i povećanja ratnih flota najjačih država svijeta, dolazilo je do nekih zloupotreba sloboda otvorenog mora. Te su se zloupotrebe očitovale u tome što su sprječavale sve ostale države da normalno koriste slobode otvorenoga mora, napose slobode plovidbe i ribolova. Mogu se svrstati u tri najvažnije skupine: (a) Nuklearni pokusi u moru i u atmosferi. Neposredno nakon Drugoga svjetskoga rata, od godine nadalje, Sjedinjene su Države izvodile nuklearne pokuse u vojne svrhe u atmosferi i u moru na atolu Bikini u okviru Maršalskih otoka na Pacifiku. Štete nanesene japanskim ribarima koji su lovili u blizini i čiju se ulov zbog ozračenja morao uništiti, Sjedinjene su Države nadoknadile ex gratia globalnom svotom od 2 milijuna dolara. U tamo je po prvi put bačena hidrogenska bomba iz aviona. U sklopljen je Moskovski ugovor o zabrani nuklearnih pokusa u atmosferi, u svemiru i u vodi, kome je pristupilo više od stotinu država, ali rie Francuska, NR Kina i neke druge. Unatoč tome što taj ugovor predviđa rok za njegov otkaz od samo tri mjeseca, danas se može smatrati da su svi takvi pokus zabranjeni temeljem općega običajnoga međunarodnog prava. Francuska je obavljala nuklearne pokuse u atmosferi na atolu Mururoa u južnom Pacifiku od nadalje; Australija i Novi Zeland podnijeli su protiv nje u tužbu Međunarodnom sudu zbog navodne štete koje su od tih pokusa trpjele. Francuska je odbila sudjelovati u tome postupku tvrdeći da Sud u tim parnicama nije nadležan. Nakon održanoga postupka Sud je izbjegao da se izjasni o tome da li je zabrana pokusa iz Moskovskoga ugovora prerasla u opće običajno pravo. Umjesto toga, dvjema presudama iz proglasio je da u tim parnicama nema što presuđivati, nakon što je neke izjave predsjednika Francuske Republike i drugih francuskih odgovornih dužnosnika dane na televiziji o tome da su pokusi koji su bili u tijeku posljednji, protumačio kao jednostrano prihvaćenu pravnu obavezu Francuske da s tim pokusima ubuduće prestane (pp , para.51).

Propisi Konvencije iz o miroljubivim upotrebama mora općenito (članak 301), te da je otvoreno more rezervirano za miroljubive svrhe (članak 88), po našemu mišljenju važan su element u izgradnji općeobičajnoga pravnog pravila koje izričito zabranjuje nuklearne pokuse u vodama i u atmosferi otvorenoga mora. Ali i na temelju sloboda otvorenog mora za sve proizlazi da se radi o nedopuštenim djelatnostima. (b) Pokusi s raketama dugoga dometa. Počam od Sovjetski Savez je vršio pokuse svojim raketama dugoga dometa sa svoga područja u smjeru nekih udaljenih dijelova središnjega Pacifika izvan morskih putova. Svakoj takvoj seriji pokusa prethodila je najava kojom su se upozoravali brodovi svih zemalja da se ne približuju zabranjenim područjima, uz naznake njihovih geografskih koordinata i vremena kada se pokusi obavljaju. To vrijeme variralo je od dva tjedna do tri mjeseca. Od Sovjetski Savez vršio je takve pokuse i u Barentsovu moru. I te pokuse, koji su odavno prestali, a protiv kojih su neke države ulagale proteste (Japan i Norveška), također su predstavljali povredu sloboda otvorenoga mora za sve, i treba ih smatrati nedopuštenima. (c) Pomorski manevri širokih razmjera. Nekoć su dvije najjače sile - Sjedinjene Države i bivši Sovjetski Savez - uz suradnju svojih saveznika povremeno na većim prostorima otvorenoga mora obavljale pomorske manevre (Sredozemlje, Sjeverni Atlantik, Pacifik, indijski Ocean, i dr.) Manevri su bili prilika za suprotnu silu da se njezini avioni i brodovi upliću u borbeni raspored, da prisluškuju radiosignale, pa sve do opasnosti od sudara zbog niskih nadlijetanja i simuliranih napada. Te mjere opasne su za međusobne odnose tih zemalja, a time i za mir u svijetu. Uz to, pomorski manevri širih razmjera, kada se vrše na važnim plovnim putovima i u ribolovnim područjima, predstavljaju smetnju i nedopušteno ometanje slobodne upotrebe tih dijelova otvorenoga mora. Ali za razliku od gornjih slučajeva, nije sasvim sigurno da su pomorski manevri kao takvi zabranjeni općim međunarodnim pravom mora.

76. MEĐUNARODNA ZONA DNA MORA I OCEANA
Bibliografija: V.Đ. DEGAN: "Zakonodavstvo indrustrijski razvijenih država o dubokomorskom rudarstvu i Konvencija UN o pravu mora iz 1982", UPPPK 1986, br , str.46-90; A.M.POST: Deepsea Mining and the Law ofthe Sea, The Hague 1983, 358 pages; Bernard H. OXMAN; "The 1984 Agreement and the Convention", AJIL 1994, pp ; "Louis B. SOHN: "International Law Implications of the 1994 Agreement", ibid., pp.696-7O5; Jonathan I. CHARNEY: "U.S. Provisional Application ofthe 1994 Deep Sea Agreement", ibid., pp ; V.D. DEGAN: "Traite et coutume đans le droit de la mer", O Direito Internacional no Terceiro Milenio, Estudos em Homenagem' ao Professbr Vicente Marotta Rangel, Sao Paolo (Brćsil) 1998, pp ; "The Common Heritage of Mankind in the Present Law of the Sea"; Liber Amicorum Judge Shigeru Oda, Volume 2, The Hague 2002, pp ; Vesna KAZAZIĆ: Dno i podzemlje mora izvan granica nacionalne jurisdikcije, Sarajevo 2002, 486 str. 1. Oblast Međunarodne zone. Kada je predstavnik Malte u Općoj skupštini UN Arvid Pardo u pokrenuo inicijativu za proglašenje dna mora i oceana zajedničkom baštinom čovječanstva, i time potakao pripreme i organizaciju Treće konferencije UN o pravu mora, činilo se da će pod taj novi međunarodni režim potpasti široka prostranstva dna mora i oceana. Ali općenito priznanje gospodarskoga pojasa zajedno s njegovim dnom i podzemljem na do 200 milja od polazne crte umanjilo je te prostore. Oni su potom drastično umanjeni daljim proširenjem epikontinentalnoga pojasa nekih država preko granice od 200 milja od polazne crte (v. supra, §73 pod 3). Tako, prema propisima Konvencije iz 1982, Zona (na engleskom jeziku: Area) obuhvaća dno i podzemlje otvorenoga mora, ali umanjeno za epikontinetski pojas svih obalnih država do najveće dopuštene širine. 2. Načela pravnoga uređenja Međunarodne zone. Najprije o pravnim načelima koja se odnose na tu Zonu, a koja su se održala i nakon stupanja na snagu Konvencije iz 1982. Zona je pristupačna radi upotrebe u miroljubive svrhe svim državama, obalnim i neobalnima (članak 141). Opće ponašanje država u odnosu na Zonu treba biti u skladu s tom Konvencijom, načelima Povelje Ujedinjenih nacija i drugim pravilima međunarodnoga prava. Ono mora biti u interesu održavanja mira i sigurnosti, unapređivanja međunarodne suradnje i uzajamnoga razumijevanja (članak 138).

Danas je više od sedamdeset država strankama Ugovora o zabrani smještanja nuklearnog oružja i drugih oružja za masovno uništavanje na morskom dnu i njegovu podzemlju iz Stranke toga Ugovora obvezale su se da neće smještati na dno mora i oceana, niti u njihovo podzemlje, nikakva nuklearna oružja ili druge vrste oružja za masovno uništavanje, kao ni bilo kakve naprave za pohranjivanje, isprobavanje ili upotrebu takvih oružja. Ta obveza država stranaka toga Ugovora iz odnosi se na čitav prostor morskoga dna i njegova podzemlja izvan granice od 12 milja od polaznih crta za mjerenje širine teritorijalnog mora. Ona se, dakle, odnosi na današnju Zonu, ali i na epikontinentalni pojas, odnosno na dno i podzemlje gospodarskoga pojasa stranaka toga Ugovora. Među strankama toga Ugovora još uvijek se ne nalaze neke nuklearne i potencijalne nuklearne sile, poput NR Kine, Brazila, Izraela, Pakistana i dr. Ali držimo da bi tim zemljama danas bilo teško dokazati da ih zabrane iz toga Ugovora ne obvezuju kao pravila općega običajnog međunarodnog prava. To unatoč njegovu propisu o otkaznom roku od samo tri mjeseca (v.infra, §86, pod 6). I znanstvena istraživanja u Zoni, prema Konvenciji iz 1982, obavljaju se isključivo u miroljubive svrhe i radi dobrobiti čovječanstva kao cjeline. Ta istraživanja vrše Vlast i države stranke Konvencije (članak 143). Glede zaštite morskoga okoliša, a u vezi s djelatnostima u Zoni, Vlast donosi odgovarajuća pravila, propise i postupke (članak 145). Inače, dio XI. Konvencije iz odnosi se na "čvrsta, tekuća ili plinovita mineralna bogatstva in situ u Zoni" (članak 133(a)). Ti propisi ne odnose se dakle na ostale ekonomske i druge upotrebe Zone, poput polaganja cjevovoda, vađenja brodskih podrtina, i dr.

Ali neka dobra koja se nalaze na morskome dnu u Zoni, a ne spadaju u prirodna bogatstva, podvrgnuta su posebnim propisima, i.to ne onima koji se odnose na otvoreno more. Tako, svi arheološki i historijski predmeti koji se nadu u Zoni, čuvaju se i njima se raspolaže u korist cijeloga čovječanstva, imajući posebno u vidu prednosti u pravima zemlje porijekla ili države kulturnoga porijekla, ili države historijskoga i arheološkoga porijekla (članak 149). Međutim, načelo zajedničke baštine (općega dobra) čovječanstva - proklamirano u Deklaraciji Opće skupštine iz i u dijelu XI. Konvencije iz u odnosu na Međunarodnu zonu i njezina prirodna mineralna bogatstva -nije spriječilo prisvajanje od privatnih i državnih poduzeća najbogatijih nalazišta polimetaličkih nodula. To se prisvajanje vršilo suprotno tome načelu i suprotno Načelima o pravnom uređenju Zone iz odsjeka 2. dijela XI. Konvencije iz 1982. A Sporazum o primjeni dijela XI. Konvencije UN o pravu mora, usvojen 17. kolovoza (dakle samo nekoliko mjeseci pred stupanje na snagu te Konvencije), praktično je napustio načelo zajedničke baštine čovječanstva. On je izmijenio sve bitne propise iz dijela XI. te Konvencije, kao i propise iz njezinih aneksa III. i IV. Stoga više nije od nikakve koristi ovdje izlagati ta načela koja više nisu dio pozitivnoga međunarodnog prava. 3. Vlast i njezini organi. Nakon što je Konvencija iz stupila na snagu 16. studenog 1994, ustanovljeni su organi predviđeni u njezinu dijelu XI. za Međunarodnu zonu. Sve države stranke Konvencije ipso facto su članice Vlasti. Njezino je sjedište i sjedište svih njezinih organa, uključivši i Poduzeće, na Jamaici. Glavni organi Vlasti su Skupština, Vijeće i Tajništvo. Skupštinu čine sve države članice Vlasti, tj. sve države stranke Konvencije sa po jednim glasom. Sastanci Skupštine i drugih organa održavaju se samo onda kada je to stvarno nužno za obavljanje poslova.

Sporazum iz drastično je umanjio moć Skupštine da odluke iz svoje nadležnosti usvaja preglasavanjem. Poput drugih organa Vlasti, ona u pravilu odlučuje konsensusom (odjeljak 3, para.2). Ako se konsensus u Skupštini ne postigne, Vijeće može blokirati svaku odluku u upravnim, budžetskim ili financijskim pitanjima (para.4). Vijeće je izvršni organ Vlasti s mnogo većom nadležnošću od Skupštine. Sastavljeno je od 36 članova koje po posebnim kriterijima bira Skupština na rok od četiri godine. Svaka od četiriju skupina država u Vijeću može uložiti veto na odluke koje ono donosi (paras 5. i 9). Industrijski razvijene države osigurale su si premoć u najmanje dvije skupine Vijeća (u onoj najvećih potrošača ili uvoznika, te onoj najznačajnijih investitora). Organi su Vijeća: Ekonomsko-planska, te Pravna i tehnička komisija. Sporazum iz predviđa i Financijsku komisiju s velikom moći. Sve odluke Skupštine i Vijeća koje imaju financijske ili budžetske implikacije moraju se zasnivati na preporukama Financijske komisije (para.7). Tajništvo Vlasti čine glavni tajnik i toliko drugoga osoblja koliko je Vlasti potrebno. Glavnoga tajnika bira Skupština među kandidatima koje predloži Vijeće na rok od četiri godine. Ista osoba može se ponovno izabrati na tu funkciju. Poduzeće je organ Vlasti, ali je prvobitno bilo predviđeno da ono izravno istražuje i iskorištava mineralna bogatstva Zone, te da obavlja transport, preradu i marketing ruda dobivenih iz Zorie. Sporazum iz predviđa da funkcije Poduzeća privremeno obavlja Tajništvo Vlasti. Ali Sjedinjene Države ne kriju namjeru da ga dokinu ili da ga onemoguće u djelatnostima. 4. Današnje stanje u Međunarodnoj zoni. Kao što se to i prije događalo s prisvajanjima od država prostora koji su nekoć bili dijelovima otvorenoga mora, koja su na početku bila protupravna, da bi potom bila retroaktivno konvalidirana, isto se zbilo sa svim potencijalno (ili hipotetički) komercijalno isplativim nalazištima polimetaličkih nodula u Međunarodnoj zoni.

Neka privatna ili državna poduzeća dobivala su dozvole za istraživanje i obilježavanje tih nalazišta od organa država koje do danas nisu postale strankama Konvencije iz Među njima su najznačajnije Sjedinjene Države, koje su takve dozvole izdavale temeljem svoga Zakona o dubokomorskom rudarstvu iz 1980. Pripremna komisija za ustanovljavanje Međunarodne vlasti za morsko dno i Međunarodnoga suda za pravo mora sa svoje je strane registrirala sedam tzv. "pionirskih investitora", tj. države ili njihova poduzeća, i to: u Indiju, Francusku, Japan, i bivši Sovjetski Savez; u Kinu i jedan istočnoeuropski konzorcij; te u Republiku Koreju. U donošenju tih odluka ona je djelomično odstupala od uvjeta iz II. rezolucije Završnoga akta iz 1982. Na taj način, sva takva nalazišta polimetaličkih nodula čini se da su konačno rezervirana i u biti prisvojena. Pri tome nije najhitnije što su nadležne državne ustanove predviđene zakonima industrijski razvijenih država o dubokomorskom rudarstvu izdavale samo odobrenja za istraživanje morskoga dna u nekomu dijelu Zone, a još ne i za komercijalno iskorištavanje pojedinih nalazišta. Teško se, naime, može očekivati da će na nekom takvom već istraženom i obilježenom nalazištu, primjenom zakona Sjedinjenih Država odobrenje za iskorištavanje potom dobiti neka tvrtka u kojoj građani Sjedinjenih Država nemaju interesa. Isto se odnosi i na registrirane "pionirske investitore" po Pripremnoj komisiji za ustanovljavanje Međunarodne vlasti za morsko dno i Međunarodnog suda za pravo mora. Najznačajnija u tomu je činjenica što nema izgleda da u doglednoj budućnosti od deset ili dvadeset godina otpočne komercijalna eksploatacija bilo kojega od tih nalazišta.

Razlozi za to su bila sasvim pogrešna predviđanja u vrijeme kada se izgrađivao režim Međunarodne zone na Trećoj konferenciji UN o pravu mora. Tada se činilo da će međunarodnom tržištu ubrzo trebati rude koje se nalaze u nodulima (mangan, željezo, nikal, bakar, kobalt), te da su njihovo vađenje s velikih dubina morskoga dna, kao i prerada, jeftiniji negoli iz kopnenih rudnika. Sigurno je da je potom potražnja u svijetu za metalima znatno opala. Ali niti danas nije sasvim sigurno da su industrijski razvijene države zaista razvile tehnologiju vađenja i prerade tih nodula (uz izbjegavanje onečišćenja okoliša), koja bi bila komercijalno isplativa u odnosu na one iz kopnenih rudnika. A sve dok ne otpočne komercijalno iskorištavanje nalazišta u Međunarodnoj zoni, neće biti niti prihoda Vlasti, i to čak ni za potrebe njezine vlastite veoma reducirane administracije. Stoga te troškove moraju snositi države stranke Konvencije iz A među strankama Konvencije pretežita većina je onih koje nemaju baš nikakvog interesa, pa ne mogu imati ni dobit, od eksploatacije Međunarodne zone. Među njima je i Hrvatska. Stoga se postavlja pitanje je li nakon stupanja na snagu Konvencije uopće trebalo ustanovljavati čak i reducirane organe Vlasti. Sporazum iz ili sličan međunarodni instrument, mogao je predvidjeti da Komisija za granice epikontinentalnog pojasa, te neka druga tijela koja ta Konvencija predviđa djeluju kao organi Tajništva UN. 5. Sporazum iz Sporazum o primjeni dijela XI. Konvencije UN o pravu mora s Prilogom (Aneksom) usvojen je na Općoj skupštini UN putem rezolucije 48/263 od 23. lipnja 1994. Njegov članak 4. sprječava za ubuduće pristupanje Konvenciji iz bez pristupanja i tome Sporazumu. Sve države ugovornice Konvencije koje su potpisale i taj Sporazum smatrat će se da su dale pristanak da budu njime vezane, ukoliko izričito ne notificiraju Glavnomu tajniku UN da se neće poslužiti tim pojednostavljenim (uprošćenim) postupkom.

Ali obrnuto ne vrijedi. Naprotiv, države potpisnice Sporazuma koje još nisu pristupile Konvenciji stekle su privilegij da taj Sporazum mogu privremeno primjenjivati, i to "u skladu s njihovim nacionalnim ili internim zakonima i propisima". One su time stekle ista prava kao i stranke Konvencije u svim organima Vlasti, ali uz uvjet da do 16. studenog postanu strankama Konvencije. Odredbe Sporazuma iz i dijela XI. Konvencije iz tumače se i primjenjuju kao jedinstven instrument. U slučaju njihove nesuglasnosti, odredbe Sporazuma imaju prednost (članak 2(1). Sporazuma). I mada preambula toga Sporazuma formalno potvrđuje da su morsko dno i podzemlje izvan nacionalne jurisdikcije (tj. Međunarodna zona) zajednička baština čovječanstva, od toga načela više nije ostalo gotovo ništa. Tako će Vijeće Vlasti odobravati na temelju preporuka Pravne i,tehničke komisije zahtjeve za planovima rada: (i) koje su odobrili organi u državama koje nisu potpisale Konvenciju (Sjedinjene Države); planove rada "pionirskih investitora" registriranih kod Pripremne komisije; te (iii) planove novih cjelina, i to temeljem načela nediskriminacije. Sporazum dokida obvezu prijenosa na Poduzeće i na zemlje u razvoju tehnologije potrebne za djelatnosti u Zoni. Prije je to bio uvjet za prihvat planova rada državnih ili privatnih poduzeća u Zoni. Također je dokinuta i obveza Vlasti da ukazuje pomoć zemljama u razvoju koje su zemaljski proizvođači onih minerala koji se budu vadili iz Zone. Odjeljak 7.. Aneksa Sporazuma iz predviđa ustanovljenje fonda za ekonomsku pomoć zemljama u razvoju, ali samo od viška prihoda Vlasti nakon što se pokriju njezini troškovi. Isto tako ukinuta je i svaka kontrola proizvodnje. Razvoj izvora iz Zone vrši se u skladu s načelima "zdrave trgovine". Subvencije djelatnosti u Zoni, bilo putem Poduzeća ili drugih cjelina, zabranjuju se. Prema Odjeljku 6. Sporazuma, odredbe GATT-a i sporazuma koji će ga naslijediti ili zamijeniti primjenjuju se na djelatnosti u Zoni. Poduzeće će obavljati svoje početne rudarske djelatnosti u Zoni putem joint ventures s državnim i privatnim poduzećima. Poput svih drugih poduzeća, i ono sklapa sporazume o planovima rada sa Vlašću. Industrijski razvijene države a među njima u prvom redu Sjedinjene Države, tim su Sporazumom dobile punu zadovoljštinu za sve svoje zahtjeve. Ti bi ustupci imali nekoga smisla da je ta zemlja postala strankom Konvencije iz makar do konca 1998, i da je eksploatacija nalazišta u Zone već otpočela.

E. TJESNACI I MORSKI KANALI
77. POJAM I VRSTE TJESNACA Bibliografija: R.R. BAXTER: The Law of International Waterways, Interoceanic Canals, Harvard 1964, 371 p; Ruth LAPIDOTH: Les detroits en droit international, Paris 1972, 137 p.; K.L. KOH: Straits in International Navigation: Contemporary Issues, New York 1982, 225 p; Davorin RUDOLF: Tjesnaci u međunarodnom pravu (šapirografirano), Split 1982, 224.str.; Daška DUGOŠEVIĆ: "Tjesnaci koji služe međunarodnoj plovidbi", Prinosi, br.17, Zagreb 1982, str.34-37; V.Đ. DEGAN: "Režim plovidbe i prelijetanje Otrantskim vratima prema Konvenciji UN o pravu mora iz 1982", UPPPK 1985, br , str ; Nebojša VUČINIC: Moreuzi u međunarodnom pravu, Nikšić 1987, 161 str; Daška DUGOŠEVIĆ: "Režim plovidbe tjesnacima koji služe međunarodnoj plovidbi prema Konvenciji Ujedinjenih naroda o pravu mora", JRMP 1987, str ; Hugo CAMINOS: "Le regime des dćtroits dans la convention des Nations Unies de 1982 sur le droit de la mer", RCADI1987, tome 205, pp.9-246; B.B. YIA: The Regime of Straits in International Lavo, Oxford 1998, 253 p. U geografskom smislu, tjesnaci (moreuzi, straits, detroits) su suženi dijelovi mora između dvaju dijelova kopna, podrazumijevajući tu i otoke, kroz koje je moguć prolaz brodova, i to bez obzira na njihovo posebno ime. U nazivu nekih tjesnaca pojavljuju se izrazi - kanal (Kanal La Manche, tj. Engleski kanal); vrata (Otrantska, Gibraltarska vrata i dr.); prolaz (Mesinski, Magellanov, Malajski prolaz, itd.); most (Adamov most između Indije i Šri Lanke); ili tjesnac. Tjesnaci su tvorevine prirode. U tome se razlikuju od umjetno izgrađenih prokopa ili kanala (Sueski, Panamski, Kielski kanal), koji su u međunarodnomu pravu pod različitim režimom (vidi infra, §78). Neki tjesnaci razdvajaju obale dviju (La Manche), ili više država (Otrantska vrata), a ima ih koji su okruženi obalama samo jedne države (Bospor i Dardaneli, Mesinski prolaz, Veliki i Mali Belt, itd.).

Vlast nad nekim tjesnacima i režim prolaska kroz njih izuzetno je važno pitanje međunarodnih odnosa. Sukobi država zbog važnih tjesnaca ponekad su veoma opasni po mir u svijetu. Jedno od najvažnijih pitanja 19. stoljeća bilo je pitanje Bospora i Dardanela. Rusija je uporno nastojala ovladati tim tjesnacima kako bi si osigurala nesmetan prolazak u Sredozemlje, a Britanija i neke druge europske velesile u tome su je uporno sprječavale. Danas je za međunarodnu trgovinu još važniji problem slobodnog i nesmetanoga prolaska kroz Hormuski tjesnac na ulazu u Perzijsko-arapski zaljev, kroz Bab al Mandab na ulasku u Crveno more, kroz Singapurski i Malački tjesnac, te kroz tjesnace Sunđa, San Bernardo i Surigao, koji povezuju Indijski ocean s Pacifikom, i dr. Za Hrvatsku i druge jadranske države osim Italije veoma je značajno pitanje režima Otrantskih vrata koja spajaju Jadransko more sa svim drugim morima i oceanima. Svi tjesnaci nisu podvrgnuti jednakom pravnomu režimu. Njihov režim ovisi o njihovoj širini i geografskom položaju. Pisani pravni propisi donosili su se najprije za neke tjesnace pojedinačno, u prvom redu za Bospor i Dardanele. U 19. se stoljeću afirmiralo i običajno pravno pravilo da je prolazak kroz tjesnace koji spajaju dva otvorena mora slobodan. Presuda Međunarodnoga suda o Rrfskomu tjesnacu od 28. svibnja 1949, potvrdila je pravilo da je neškodljivi prolazak kroz takve tjesnace u doba mira slobodan za sve brodove, uključujući i ratne, i da se ne može podvrgnuti prethodnom odobrenju obalne države (p.28). Konvencija o teritorijalnom moru i vanjskomu pojasu iz kodificirala je već postojeće običajno pravilo da se ne smije obustaviti prolazak stranih brodova kroz tjesnace koji služe međunarodnoj plovidbi između jednog i drugog dijela otvorenog mora ili teritorijalnog mora strane države.

Na Trećoj konferenciji UN o pravu mora pitanje prolaska kroz tjesnace bilo je jedno od najvažnijih, napose za najjače pomorske sile svijeta. Kako smo već bili naveli, one su pristale da se najveća dopuštena širina teritorijalnoga mora poveća do 12 morskih milja tek kada su ishodile novi institut tranzitnoga prolaska kroz tjesnace koji služe međunarodnoj plovidbi i prelijetanju, a čija je širina u najužem dijelu manja od 24 milje (vidi šupra, §67, pod 5). Konvencija iz sadrži detaljna i prilično složena pravila o tjesnacima. Postoji samo jedno opće pravilo međunarodnoga prava koje se odnosi na sve tjesnace, bez obzira na njihovu širinu i geografski položaj. Za razliku od prolaska kroz međunarodne kanale, za prolazak kroz bilo koji tjesnac obalna država ne smije naplaćivati nikakve pristojbe, osim onih za posebno pružene usluge. Trebalo je dugo vremena da se primjena toga pravila osigura za sve tjesnace. Posljednji ostatak suprotne prakse bio je prolazak kroz Sund, te Veliki i Mali Belt, za koji je Danska sve do polovice 19. stoljeća naplaćivala takse. Tek su u glavne europske pomorske sile uspjele sklopiti s Danskom ugovor kojim se ona toga srednjevjekovnog prava odrekla, ali su joj ostale ugovornice kao odštetu isplatile 90 milijuna franaka. Sjedinjene su Države godinu dana kasnije sklopile poseban sporazum s Danskom i platile su joj 2,4 milijuna franaka. S obzirom na pravni režim prolaska, sve tjesnace u geografskomu smislu možemo podijeliti u pet skupina: 1. Tjesnaci na mlazu u unutrašnje morske vode. Za razliku od svih ostalih, ti tjesnaci ne služe međunarodnoj plovidbi. Radi se o ulazima u zaljeve ili unutrašnja mora, koji su prema propisima međunarodnoga prava u cjelini unutrašnje morske vode samo jedne države (vidi supra, §68, pod 1 (d)). To su prije raspada Sovjetskog Saveza bila Kerška vrata na ulazu iz Crnoga u Azovsko more. To je i drugi ulaz u Boku Kotorsku (s obzirom da je rt Oštra dio područja Hrvatske). Ti tjesnaci slijede režim unutrašnjih morskih voda. Obalna država može spriječiti prolazak kroz takve tjesnace svih brodova, ili ga dopuštati samo nekima po vlastitomu izboru.

Kako smo već naveli (supra, §68, pod 3), ako se u takvomu zaljevu nalazi neka luka otvorena za međunarodni promet, obalna država pravno je obavezna dopustiti ulazak i izlazak iz te luke, kroz taj tjesnac, samo trgovačkim nenuklearnini brodovima onih država s kojima ima ugovorne odnose u tome pogledu. Svi ostali tjesnaci koje ćemo dalje navoditi služe međunarodnoj plovidbi. Oni čine prirodan prolaz između jednoga i drugoga dijela otvorenoga mora ili gospodarskoga pojasa, a u jednom primjeru i teritorijalnoga mora strane države. Ali se ti tjesnaci po pravnomu režimu međusobno veoma razlikuju, s obzirom na njihovu širinu, geografski položaj ili postojanje posebnih ugovornih odnosa otprije na snazi. 2. Tjesnaci širi od 24 morske milje. To su, između ostalih, i Otrantska vrata na ulazu u Jadransko more koja su na svome najužem dijelu široka samo 40 morskih milja. Ukoliko obalne države i prošire svoje teritorijalno more do najveće dopuštene širine od 12 milja, one u tim tjesnacima ipak nemaju vlast da prolazak kroz njih suspendiraju ili zabrane. Kroz te tjesnace, naime, i dalje postoji prolaz otvorenim morem ili gospodarskim pojasom, ili vanjskim pojasom obalnih država, ako su ih sve one proglasile. Opasnost za potpuno slobodan prolazak kroz takve tjesnace postoji od zloupotrebe prava nadzora obalnih država u vanjskomu morskom pojasu ako ga proglase, a još više u gospodarskomu pojasu koji može preklopiti doslovce sve tjesnace svijeta ako bi ga proglasile sve obalne države na tjesnacima. Kako smo već naveli (supra, §72), u svome gospodarskom pojasu obalna država ima jurisdikciju koja se odnosi na zaštitu i očuvanje morskoga okoliša. Njezini zakoni i propisi moraju u tome pogledu biti usklađeni s općeprihvaćenim međunarodnim pravilima i standardima. Ipak, ona tamo može zaustavljati sve brodove osim onih koji uživaju suvereni imunitet, za koje postoji sumnja da su povrijedili te propise, a može ih izuzetno i zadržati ako njihova plovidba predstavlja neopravdan rizik od štete za morski okoliš. Glede tih tjesnaca Konvencija iz navodi da se u njihovim dijelovima koji čine put otvorenim morem ili put kroz gospodarski pojas, primjenjuju njezini drugi odgovarajući dijelovi, uključivši odredbe o slobodi plovidbe i prelijetanja, kao i na otvorenom moru.

3. Tjesnaci pod režimom neškodljivoga prolaska
3. Tjesnaci pod režimom neškodljivoga prolaska. U ovu našu treću skupinu spadaju prema opisu iz Konvencije iz dvije vrste tjesnaca. Jedni su oni između otoka obalne države i njezina kontinentalnoga područja, ako pored njih postoji alternativni put otvorenim morem ili gospodarskim pojasom. Taj se opis odnosi na Krfski tjesnac, jer osim njega postoji alternativni plovni put na izlasku iz Otrantskih vrata. Drugi su tjesnaci između dijela otvorenoga mora ili gospodarskoga pojasa i teritorijalnoga mora strane države. Taj opis odgovara Tiranskom prolazu na ulazu u zaljev Aquaba. Obale Tiranskog prolaza pripadaju Egiptu i Saudijskoj Arabiji, ali u dnu zaljeva Aquaba nalazi se teritorijalno more Izraela s lukom Eilat, i Jordana s lukom Aquaba. Konvencija iz navodi da u tim tjesnacima vrijedi režim neškodljivoga prolaska. Ali za razliku od neškodljivoga prolaska teritorijalnim morem, Konvencija izričito propisuje da se u takvim tjesnacima neškodljivi prolazak ne smije obustaviti. Značajno je ograničenje glede tih tjesnaca, što pravo neškodljivoga prolaska kroz njih ne uključuje i pravo prelijetanja iznad njih. Podmornice su dužne ploviti površinom mora i vijati svoju zastavu. 4. Tjesnaci pod režimom tranzitnoga prolaska. Radi se o najvažnijim tjesnacima za međunarodnu plovidbu. Oni služe međunarodnoj plovidbi između jednoga dijela otvorenog mora ili gospodarskog pojasa i drugoga dijela otvorenog mora ili gospodarskog pojasa. U njima se zbog širine manje od 24 milje preklapa, ili se može preklapati, teritorijalno more obalnih država. Najvažniji tjesnaci s tim obilježjima su: Gibraltar (koji spaja Sredozemlje s Atlantskim oceanom); Bonifacio (između francuske Korzike i talijanske Sardinije u Sredozemlju); Bab el Mandeb (između Crvenoga mora i Indijskog oceana); Hormouz (između Arapsko-perzijskog zaljeva i Indijskoga oceana); Malacca, Singapur, Sunda i Lombok (za plovidbu između Indijskoga oceana i Pacifika); Prolazi Northeast (između Atlantika i Pacifika sjeverno od Sibira), Northwest (između Atlantika i Pacifika kroz kandaski Arktik); te Windward (između Atlantika i Kariba kod Malih Antila).

Prema Konvenciji iz pravni režim tranzitnoga prolaska primjenjuje se na sve tjesnace koji odgovaraju izloženomu opisu, osim onih čiji je prolazak u cjelini ili djelomično uređen međunarodnim konvencijama na snazi. Među njima su najvažniji Bospor i Dardaneli, koje ćemo opisati u našoj posljednjoj skupini. Jakim pomorskim silama bilo je važno osigurati u novoj Konvenciji iz 1982, ne samo prolazak kroz te tjesnace, koji obalne države ne smiju nikada obustaviti, nego uz to i prelijetanje iznad njih. One su u tome uspjele novim režimom tranzitnoga prolaska. Taj režim uz to podrazumijeva i mogućnost prolaska podmornica ispod morske površine. Pravo tranzitnoga prolaska jest ostvarivanje slobodne plovidbe i prelijetanja jedino radi neprekinutog i brzoga tranzita tjesnacem. Brodovi i zrakoplovi pri tome su dužni ploviti, odnosno prelijetati, bez zadržavanja. Oni se uzdržavaju od svih drugačijih djelatnosti, osim ako ih nalaže viša sila ili nevolja. U interesu obalnih država na takvim tjesnacima, Konvencija iz izričito u tome pogledu potvrđuje pravilo općega međunarodnog prava - da se brodovi i zrakoplovi, ostvarujući pravo tranzitnoga prolaska, uzdržavaju od svake prijetnje silom ili upotrebe sile protiv suverenosti, teritorijalne cjelovitosti ili političke neovisnosti obalnih država na tjesnacu, ili nekog drugoga ponašanja kojim se narušavaju načela međunarodnoga prava sadržana u Povelji Ujedinjenih naroda. Brodovi u tranzitnom prolasku dužni su držati se općeprihvaćenih međunarodnih propisa, postupaka i prakse o sigurnosti na moru, uključujući Međunarodna pravila o izbjegavanju sudara na moru, te o sprječavanju, smanjivanju i nadziranju onečišćenja s brodova. Zrakoplovi u tranzitnom prolasku drže se sigurnosnih mjera predviđenih Zračnim pravilima Organizacije za međunarodno civilno zrakoplovstvo, koje se primjenjuju i na državne zrakoplove. Oni trajno kontroliraju propisanu radiofrekvenciju ili odgovarajuću međunarodnu radiofrekvenciju za nuždu.

Za vrijeme tranzitnoga prolaska strani brodovi, uključivši brodove za znanstvena istraživanja i hidrografske brodove, ne smiju obavljati nikakva istraživanja ili mjerenja bez prethodnoga odobrenja obalnih država u tjesnacu. Unatoč navedenim dalekosežnim pravima stranih brodova i zrakoplova, uključivši ratne brodove i zrakoplove svih zastava, Konvencija iz naglašava da režim prolaska tjesnacima ne dira u pravni status voda u njima u vršenju suverenosti ili jurisdikcije obalnih država na tim vodama, u zračnomu prostoru iznad njih i u njihovom dnu i podzemlju, niti u bilo koji dio unutrašnjih morskih voda u tjesnacima, osim onih naknadno obuhvaćenih ravnim polaznim crtama. Obalne države na tjesnacima imaju i značajne nadležnosti u propisivanju pravila o tranzitnom prolasku. One mogu odrediti plovne putove i propisati sustave odijeljenog prometa za plovidbu tjesnacima, koji moraju biti u skladu s općeprihvaćenim međunarodnim propisima, a koje usvaja Međunarodna pomorska organizacija. Ti plovni putovi i sustavi odijeljenoga prometa jasno se naznačuju na pomorskim kartama. Postojeći plovni putovi i sustavi odijeljenoga prometa mogu se zamijeniti drugima uz odobrenje Međunarodne pomorske organizacije, s time da se tranzitni prolazak niti u jednom trenutku ne smije obustaviti. Ako su to tjesnaci na kojima obale ima više država, one međusobno surađuju u izradi prijedloga i dogovora s Međunarodnom pomorskom organizacijom. Obalne države na tjesnacima također mogu donositi zakone i propise glede sigurnosti plovidbe; o sprječavanju onečišćenja, ali jedino provođenjem primjenljivih međunarodnih propisa; zatim o sprječavanju ribolova; o ukrcavanju ili iskrcavanju robe, novca ili osoba protivno carinskim, fiskalnim, useljeničkim ili zdravstvenim zakonima obalne države. Ti zakoni i propisi ne smiju omogućiti ni pravnu ni stvarnu diskriminaciju među stranim brodovima, a njihova primjena ne smije onemogućiti ili omesti tranzitni prolazak.

Obalne države ne smiju ni iz bilo kojih drugih razloga omesti ili obustaviti tranzitni prolazak. One su dužne objaviti sve opasnosti koje su im poznate, a ugrožavaju plovidbu ili prelijetanje tjesnacima. Odredbe iz Konvencija iz o tranzitnom prolasku vrijede mutatis mutandis i glede prolaska arhipelaškim plovnim putovima (vidi supra, §69). 5. Tjesnaci pod posebnim ugovornim režimom. Napokon, u našu posljednju skupinu spadaju oni tjesnaci u kojima je, kako navodi Konvencija iz 1982, prolazak u cjelini ili djelomično uređen međunarodnim konvencijama koje su odavno na snazi posebice za te tjesnace. Budući da su propisi Konvencije iz o tjesnacima koje smo opisali u točkama 2, 3. i 4. općenite naravi, to znači da će za prolazak tjesnacima iz ove skupine i dalje važiti konvencije na snazi kao posebni propisi. Navest ćemo najvažnije tjesnace pod posebnim ugovornim režimom za međunarodnu plovidbu. (i) Bospor i Dardaneli. Ta dva tjesnaca, između kojih se nalazi Mramorno more, povezuju Crno more sa Sredozemljem. Cjelokupno more u tim tjesnacima i u Mramornom moru čini unutrašnje morske vode Turske. Bospor je dugačak 28 kilometara, a širok je između 0,6 i 3 kilometra. Dardaneli su dugački 70 kilometara, a širina im je između 1,3 i 7,4 kilometra. Međunarodni se režim tih dvaju tjesnaca više puta mijenjao. Sve dok Rusija nije stekla obale na Crnomu moru, prolaz tim tjesnacima bio je zatvoren za sve strane brodove jer je Crno more tada u cjelini činilo unutrašnje vode Osmanskoga Carstva. Nakon što je Rusija tamo postala obalna država, režim prolaska tim tjesnacima najprije se uređivao dvostranim ugovorima između tih dviju zemalja. Kučuk-kajnardžijskim mirom iz 1774, Rusija je bila stekla slobodan prolazak samo za svoje trgovačke brodove. Jedrenskim ugovorom iz bilo je propisano pravo prolaska tjesnacima trgovačkim brodovima svih država, koje se potom održalo sve do danas. Ugovorom iz Unkiar-Iskelessija iz 1833, Rusija je dobila od Turske obećanje da kroz tjesnace neće propuštati "strane brodove", dakle one koji nisu turski ili ruski.

Potom je dolazilo do mnogostranoga uređenja prolaska tjesnacima, ugovorima stranke kojih su bile i ostale europske velesile. Londonskom konvencijom iz prolazak tjesnacima postao je zabranjen svim ratnim brodovima, uključivši i ruske. Pariskim ugovorom iz 1856, kojim je okončan Krimski rat u kome je Rusija poražena, Crno more bilo je neutralizirano, tako da je zabrana iz prethodne konvencije potvrđena i dopunjena. Londonskim ugovorom iz 1871, kojim je dokinuta neutralizacija Crnoga mora, zabrana prolaska svih stranih ratnih brodova u načelu se održala. Tim je ugovorom ipak bilo predviđeno da sultan može fermanom dopustiti prolazak ratnih brodova prijateljskih država u doba mira, ako nađe potrebnim da osigura provođenje odredaba toga ugovora. Ti su propisi bili potvrđeni Berlinskim ugovorom iz 1878. Wilsonov program za mir u 14 točaka iz siječnja u dvanaestoj je točki predviđao trajno otvaranje tjesnaca i slobodu prolaska brodovima svih zemalja pod međunarodnim jamstvima. Mirovni ugovor s pobijeđenom Turskom sklopljen u Sevresu trebao je internacionalizirati tjesnace i predviđao je međunarodni nadzor. Budući da taj ugovor nije bio stupio na snagu, novi mirovni ugovor sklopljen u Lausanni 1923, koji je bio povoljniji za Tursku, donio je detaljne propise o prolasku, kojih je većina i danas na snazi. Taj je ugovor pri tome propisao neutralizaciju nekih otoka u tjesnacima, a za nadzor provođenja njegovih propisa bila je stvorena međunarodna Komisija za tjesnace sa sjedištem u Istanbulu i pod pokroviteljstvom Lige naroda. Takvo uređenje ograničavalo je suverena prava Turske, i ona ga se uspjela osloboditi sazvana je Konferencija u Montreuxu u Švicarskoj, na kojoj je bila usvojena konvencija danas na snazi. Konvencija o tjesnacima sklopljena u Montreuxu 1936, kojoj je jedna od stranaka bila i bivša Jugoslavija, napose donosi propise o prolasku trgovačkih brodova, ratnih brodova, te zrakoplova. U doba mira ili u doba rata, ako Turska nije zaraćena strana, trgovački brodovi svih zastava uživaju potpunu slobodu prolaska i plovidbe, i to danju i noću. Propisane su takse za neke obavezne usluge. Peljarenje (pilotaža) i tegljenje su fakultativni. Obavezan je sanitarni nadzor trgovačkih brodova od turskih vlasti.

U slučaju ako bi Turska smatrala da joj prijeti neposredna opasnost, ona može ograničiti prolazak stranih trgovačkih brodova samo danju, i to pravcima koje ona odredi. Peljarenje se može propisati obaveznim, ali bez naplate taksa. U doba rata u kojemu je Turska zaraćena strana, prolazak trgovačkih brodova država koje su s njome u ratu postaje zabranjen. Ostali brodovi uživaju slobodu prolaska pod uvjetom da ne pomažu neprijatelju. Ti brodovi mogu ploviti samo danju i to pravcima koje odredi Turska. Peljarenje se i tada može propisati obaveznim, ali bez naplaćivanja taksa. Propisi o prolasku ratnih brodova prilično su složeni. U doba mira prolazak pomoćnih brodova za opskrbu gorivom ratnih mornarica svih zastava slobodan je bez ograničenja i bez najave. Laki površinski, mali borbeni i pomoćni brodovi mogu također prolaziti bez ograničenja, ali uz prethodnu najavu turskoj vladi diplomatskim putem osam do petnaest dana. Ostali ratni brodovi mogu prolaziti uz istu prethodnu najavu, ali time da ne smiju prelaziti ukupno tona, i to najviše devet brodova. Iznimno ratni brodovi obalnih država u Crnomu moru mogu pojedinačno prelaziti tona, ali pod uvjetom da plove jedan po jedan, u pratnji najviše dviju torpiljarki. Prolazak podmornica tjesnacima u načelu je zabranjen. Iznimno, podmornice obalnih država na Crnomu moru mogu proći tjesnacima jedanput ako su sagrađene ili kupljene izvan Crnoga mora, ili ako prolaze radi popravka u brodogradilištima izvan Crnoga mora. U tim slučajevima oni prolaze danju i na površini, uz prethodnu obavijest turskoj vladi o gradnji, kupnji ili popravku. Turska ne smije dopustiti da se u Crnomu moru odjedanput nade više od tona ratnih brodova neobalnih država. Ako se ratna flota najjače crnomorske države poveća (što je danas slučaj), povećava se i maksimalna težina brodova neobalnih država, ali najviše do tona.

U doba rata, ako Turska nije zaraćena strana, ratni brodovi ostalih neutralnih država prolaze kroz tjesnace pod uvjetima kao u doba mira. Ratni brodovi zaraćenih strana tada ne smiju prolaziti kroz tjesnace, osim ako Turska ukazuje pomoć nekoj državi žrtvi agresije s kojom ima ugovor o uzajamnoj pomoći, ili po propisima iz Fakta Lige naroda. Ako Turska smatra da joj prijeti neposredna ratna opasnost, ili ako postane zaraćena strana, tada ona postaje ovlaštena propuštati strane ratne brodove po vlastitoj odluci. Prelijetanje iznad tjesnaca ograničeno je samo na civilne zrakoplove, i to zračnim cestama koje propiše Turska. Jedino je prolazak kroz Bospor i Dardanele u cjelini uređen međunarodnim ugovornim propisima. Samo za još dva tjesnaca postoje ugovorni propisi o djelomičnom uređenju veoma općenite naravi, koji stvarno ne ograničavaju slobodu prolaska. (ii) Gibraltarska vrata. Taj tjesnac, koji spaja Sredozemlje s Atlantskim oceanom, širok je 14,6 kilometara. Njegove su obale pod vlašću Maroka, Španjolske i Britanije. Članak 7. francusko-britanske deklaracije iz proglasio je slobodu prolaska Gibraltarom, te zabranu utvrđivanja njegovih obala. Isti propis potvrđen je člankom 6. francusko-španjolske konvencije iz Na njega se primjenjuju pravila o tranzitnom prolasku. (iii) Magellanov prolaz. Taj tjesnac na krajnjemu jugu Južne Amerike spaja Atlantski s Tihim oceanom. Nalazi se između Patagonije i Ognjene zemlje. Dugačak je 480 kilometara, a najveća širina mu iznosi 22 milje. Obale toga tjesnaca bile su predmetom dugogodišnjega spora između Čilea i Argentine. Na inicijativu Sjedinjenih Država taj spor bio je riješen Ugovorom o granicama iz između Čilea i Argentine. Članak 5. toga ugovora proglašava tri načela: (1) slobodu prolaska "osiguranu zastavama svih nacija"; (2) neutralizaciju u doba rata; i (3) neutvrđivanje njegovih obala.

78. POSEBNI REŽIMI INTERNACIONALIZIRANIH MORSKIH KANALA
Bibliografija: A. SIEGFRIED: "Les canaux internationaux et les grandes voies maritimes mondiales", RCADI1949, tome 74, pp.5-72; Bengt BROMS: The Legal Status ofthe Suez Canal, Helsinki 1961, 219 p; R.R. BAXTER: The Law of International Waterways. Interoceanic Canals, Harvard 1964, 371 p.; G.A. OBEITAj The International Status ofthe Suez Canal, 2nd Ed., The Hague 1970, 164 p; Bogdan BABOVIĆ: "Novi pravni režim Panamskog kanala", Godišnjak Instituta za međunarodnu politiku i privredu, 1977, Beograd, str ; G. FISCHER: Les Etats-Unis et le canal de Panama, Paris 1979, 216 p.; Branko KOJIĆ: "Panamski kanal", Pomorski zbornik 1981, str ; R. PERRUCHAUD: Le regime de neutralite du canal de Panama, Paris 1983, 342 p.; D. URIBE VARGAS: "Le nouveau canal interocćanique au regard du droit intemational", Annuaire frangais de droit international 1996, pp , 1. Pojam i vrste. Za razliku od tjesnaca, koji su tvorevine prirode, morski kanali su umjetni (vještački) prokopi, što znači da su nastali djelom ljudi. Za prolazak morskim kanalima redovito se naplaćuje pristojba. Prolazak kanalima koji spajaju dva mora do sada nije bio predmetom kodifikacije prava mora. U nedostatku posebnoga ugovora o internacionalizaciji nekog morskoga kanala, on ostaje podvrgnut teritorijalnoj suverenosti obalne države kroz čije je kopno prokopan. To je slučaj danas s Korintskim kanalom između kopnenoga dijela Grčke i Peloponeza. Taj kanal spaja Jonsko s Egejskim morem. Otvorenje godine. Dugačak je 6,3 kilometra, širok 22 metra, a dubok 8 metara. Grčka naplaćuje takse za prolazak brodova tim kanalom. Tri morska kanala, iznimno značajna za međunarodni pomorski promet, internacionalizirana su posebnim ugovornim propisima. 2. Sueski kanal spaja Sredozemlje s Crvenim morem, i preko njega s Indijskim oceanom. On skraćuje brodovima obilazak afričkoga kontinenta preko rta Dobre nade. Otvoren je U doba otvaranja bio je dugačak 164 kilometra, širok 44 metra, a dubok 8 metara. Mogao je propuštati brodove do tona. Kasnije je u više navrata proširivan i produbljavan, tako da je danas širok 190 metara, a dubok 19,5 do 20 metara. Njime danas mogu ploviti i brodovi do tona.

Sueski kanal prokopan je kroz područje Egipta, koji je u 19
Sueski kanal prokopan je kroz područje Egipta, koji je u 19. stoljeću bio vazalna zemlja Osmanskoga Carstva. Egipatski kediv podijelio je koncesiju za gradnju toga kanala svojim fermanima iz 1854, i 1866, društvu s međunarodnim kapitalom na čijemu je čelu bio Francuz Ferdinand Lesseps. Na pritisak Francuske, ali uz protivljenje Britanije, i osmanski sultan izdao je svoj ferman o gradnji kanala. Radovi na prokopavanju otpočeli su Društvo Sueskog kanala bilo je dužno držati ga otvorenim za brodove svih zastava, uz jednak postupak i jednake pristojbe za prolazak prema svima. Nakon otvaranja kanala, Britanija je u bila došla u posjed većine dionica Društva Sueskoga kanala, a u okupirala je Egipat. Njoj je taj kanal bio veoma važan da bi si osigurala komunikacije na putu za Indiju. Iskorištavanje kanala u početku je nailazilo na poteškoće. Probleme je izazvao rusko-turski rat , kao i unutarnji nemiri u Egiptu Stoga je u u Carigradu održana diplomatska konferencija europskih velesila (uz Španjolsku i Nizozemsku), na kojoj je režim prolaska kanalom riješen na ugovornoj osnovi. Carigradska konvencija, iz o slobodnoj upotrebi Sueskoga kanala, ustanovila je "stalni režim namijenjen za sva vremena". Njome je taj kanal bio internacionaliziran. Konvencija propisuje da je kanal uvijek slobodan i otvoren, u doba mira i u doba rata, i to svim trgovačkim i ratnim brodovima bez razlike zastave, čak ako bi Osmansko Carstvo, ili bilo koja druga ugovornica, bila zaraćena strana. Taj neuobičajeni propis odražavao je tadašnju slabost Turske, kao i faktički protektorat Britanije nad Egiptom. Propisima Carigradske konvencije kanal je izuzet od vršenja prava blokade, kao i svih drugih neprijateljskih čina u ratu. Prolazak ratnih brodova zaraćenih strana ima se obavljati u najkraćemu roku i bez zaustavljanja, osim zbog potreba službe. Propisano je da ima proteći razmak od 24 sata između isplovljavanja iz kanala ratnih brodova zaraćenih strana. U doba rata zaraćene strane ne smiju u kanalu i u njegovim prilaznim lukama iskrcavati ni ukrcavati trupe, strjeljivo, ni ratni materijal.

Navedeni propisi bili su poštivani u rusko-japanskom ratu , u talijansko-turskom ratu 1911, te u talijansko-etiopskom ratu Ali Britanija nije poštivala te propise ni u Prvom, a niti u Drugom svjetskomu ratu. U Prvom svjetskom ratu egipatska vlada je trinaest brodova pod neprijateljskom zastavom dala izvesti izvan prostora od tri milje, gdje ih je čekao i uzaptio britanski ratni brod. U Drugom svjetskomu ratu neprijateljski brodovi nisu ni pokušavali proći kanalom, ali su ga Sile osovine između i u 64 navrata bombardirale iz zraka. Taj iznimno važan međunarodni plovni put nanosio je Egiptu više štete nego što mu je pružao koristi. Nakon britanske okupacije 1882, nenormalan odnos vazaliteta Egipta prema Turskoj okončan je tek 1914, kada je Turska ušla u rat na strani Centralnih sila. Britanija je te godine i formalno proglasila svoj protektorat nad Egiptom, koji ipak nije dugo potrajao. U1922. ona je bila priznala neovisnost Egipta, ali je tamo zadržala svoje trupe. Ugovorom iz 1936, ona si je osigurala pravo držanja trupa u blizini kanala. U Drugom svjetskomu ratu Egipat je formalno bio neutralan sve do veljače 1945, ali je njegov teritorij bio područjem ratnih operacija zarađenih strana. Nakon toga rata Egipat je nastojao postidi evakuaciju britanskih trupa, što mu je uspjelo tek ugovorom iz Egipatska je vlada 26. srpnja nacionalizirala Društvo Sueskog kanala. Taj čin poslužio je kao povod za britansko-francusko-izraelsku vojnu intervenciju protiv Egipta između 30. listopada i 6. studenoga te godine. Intervencija je bila obustavljena, a strane trupe su povučene na temelju zaključka Opće skupštine Ujedinjenih naroda, iza kojega su stajali i Sovjetski Savez i Sjedinjene Države. Kanal je u tome ratu bio privremeno onesposobljen za plovidbu za vrijeme od 5 mjeseci. Egipatska je vlada u dala izjavu koju je registrirala u Tajništvu Ujedinjenih nacija. Tim jednostranim međunarodnim instrumentom izrazila je odlučnost da poštuje slovo i duh Carigradske konvencije iz 1888, i osigura i održi slobodu i stalnu plovidbu za sve narode u granicama te Konvencije. Glede sporova o tumačenju i primjeni Konvencije koji se ne mogu riješiti na drugi način, ona je prihvatila obveznu nadležnost Međunarodnoga suda u Haagu.

Tom izjavom Egipatska je vlada jednostrano preuzela izvjesna ograničenja glede visine taksa za prolazak kanalom. U tome pogledu, kao i glede odštetnih zahtjeva u vezi s nacionalizacijom Društva Sueskoga kanala, prihvatila je obveznu arbitražu. Preuzela je i obvezu da održava i modernizira kanal u skladu sa zahtjevima suvremene plovidbe. U doba izraelsko-arapskoga rata od šest dana 1967, kanal je ponovo onesposobljen za plovidbu, ali ovoga puta punih osam godina, sve do Ipak, prilikom njegova čišćenja od eksploziva, mina i potopljenih brodova,, kanal je temeljito proširen i produbljen. Na nekim mjestima ublažene su mu krivine, kako bi kroz njega mogli prolaziti duži i veći brodovi * Slično kao i Britanija u dva svjetska rata, tako ni Egipat nije poštivao propise Carigradske konvencije prema Izraelu od njegova osnivanja Prolaz kroz kanal bio je sprječavan ne samo brodovima pod izraelskom zastavom, nego svim brodovima koji su prevozili robu u tu zemlju ili iz nje. Tek je mirovnim ugovorom Egipta i Izraela iz (članak 5(1)) proglašeno načelo slobode prolaska kanalom tereta koji nema vojnički značaj u Izrael ili iz njega. Egipat danas propušta i izraelske ratne brodove, i time je prema toj zemlji napustio sve mjere diskriminacije. 3. Panamski kanal. Taj kanal povezuje Atlantski s Tihim oceanom, i time skraćuje put brodovima koji bi se inače morao vršiti oko Južne Amerike. Kanal je dugačak 83 kilometra. Njegova minimalna širina iznosi 152,2 metra, a dubina 12,8 metara. Kanal se nalazi na 28 metara iznad morske razine. Stoga se brodovi u prolasku kanalom na nekoliko mjesta izdižu i spuštaju u posebnim komorama, kako bi dostigli visinu jezera kroz koja djelomično plove. I taj je kanal donosio mnoge neprilike zemlji kroz čije područje je prokopan. Njegov je režim utvrđen u više dvostranih ugovora, čak i prije nego što se počeo graditi. Britansko-američkim ugovorom (Clayton-Bulwer Treaty) iz 1850, stranke su se dogovorile o načelima budućega režima u kanalu - p odsutnosti isključive vlasti neke treće države, jednakom postupku prema svim brodovima, o neutvrđivanju i neutralizaciji projiciranoga kanala. Sjedinjene su Države naknadno nastojale ishoditi od Britanije priznanje nekih posebnih prava u svoju korist. To im je uspjelo novim dvostranim ugovorom s tom zemljom iz (Hay-Pancefote Treaty), kojim je prethodni bio zamijenjen. Dvije zemlje su se obvezale da će poštivati budući položaj kanala, da nad njime neće stjecati monopol, i da ga neće utvrđivati. Britanska vlada je, međutim, priznala Sjedinjenim Državama pravo da upravlja kanalom, da ga brani i da u njemu osigurava slobodu plovidbe.

Neovisna panamska država još u to doba nije postojala
Neovisna panamska država još u to doba nije postojala. Panamska prevlaka bila je dio područja Kolumbije, iako s ostatkom te zemlje nije postojala kopnena veza kroz prašumu. Otpor Kolumbije sklapanju ugovora sa Sjedinjenim Državama bio je riješen poticanjem separatističkoga ustanka u Panami. Ustanak je izbio 3. studenoga 1903, a sljedećega je dana bila proglašena neovisna Panamska Republika. Sjedinjene su Države tu novu republiku priznale 13. studenoga, a već 18. studenoga s njome su sklopile ugovor (Hay-Varilla Treaty). Tim ugovorom iz Sjedinjene su Države od Paname postigle sve što su željele. Panama je trajno ustupila Sjedinjenim Državama zonu od 5 milja sa svake strane budućega kanala, koju su one kasnije smatrale svojim državnim područjem. Sjedinjene su Države dobile slobodu korištenja riječnih tokova Paname, pravo provođenja svojih sanitarnih propisa u prilaznim lukama kanala (Colon i Panama). Obvezale su se održavati i čuvati neovisnost Paname. Prema članku 3. toga ugovora kanal je bio trajno neutraliziran, ali po članku 23. Sjedinjene su Države ishodile pravo podizanja utvrda u kanalu i pribjegavanja sili radi njegove zaštite i sigurnosti. Za sve te ustupke one su Panami platile 10 milijuna dolara i obavezale su joj se plaćati godišnju naknadu ođ dolara. Tako taj pravni režim budućega kanala nije bio ustanovljen mnogostranom konvencijom, nego dvama dvostranim ugovorima. Za razliku od Sueskoga kanala, njegove su obale mogle biti utvrđivane, a sloboda prolaska ratnih brodova u doba rata nije bila izričito zagarantirana. Gradnja Panamskoga kanala otpočela je još 1882, ali je u nekoliko navrata bila prekidana zbog nestašice novca ovlaštenoga društva na čijemu je čelu u početku bio Ferdinand Lesseps. Radovi su sporo napredovali i zbog nesnosnih klimatskih uvjeta. Radnici su u tome močvarnom području masovno umirali od tropskih bolesti za koje u to doba još nije bilo efikasnih lijekova. Kanal je otvoren za plovidbu tek 15. kolovoza 1914, dakle neposredno po izbijanju Prvoga svjetskoga rata u Europi. Na početku Prvoga i Drugoga svjetskoga rata, prije nego što su postale zaraćena strana, Sjedinjene su Države proglašavale neutralnost kanala. U zoni kanala bile su stacionirane američke oružane snage. Nakon što su ušle u Prvi svjetski rat 1917, one su si prisvojile pravo da pregledaju brodove u prolasku i da zadržavaju neprijateljske građane. U srpnju prilazi kanalu minirani su, a kretanje svih brodova u dolasku i odlasku bilo je podvrgnuto kontroli. Nakon ulaska Sjedinjenih Država u rat 7. prosinca prolazak brodova bio je zabranjen noću.

Odmah nakon otvaranja kanala 1914
Odmah nakon otvaranja kanala godine, Panama je otpočela dugogodišnju borbu za reviziju propisa ugovora iz 1903, a koji su očito bili nepravedni. Nakon Drugog svjetskoga rata u zoni kanala masovno su demonstrirali panamski građani. U u Balboi je bilo ubijeno 26, a ranjeno oko 400 demonstranata. Ali američki ustupci bili su za položaj Paname u Kanalu bez većega značenja. Ugovorom iz prava Sjedinjenih Država nisu bila okrnjena. Jedino je bio revaloriziran godišnji iznos naknade Panami. Ugovorom iz taj je iznos bio ponovo povećan, a Panama je stekla izvjesna prava naplate poreza stranim građanima u zoni kanala. Potpuna revizija položaja kanala postignuta je tek 1977, zahvaljujući nastojanjima predsjednika Čartera. Panama i Sjedinjene Države sklopile su 7. rujna dva ugovora, koji su danas na snazi. Prvi je Ugovor o Panamskom kanalu, a drugi Ugovor o trajnoj neutralnosti i održavanju Panamskoga kanala. Oba ugovora stupila su na snagu 1. listopada 1979, i njima su dokinuti raniji ugovori iz i godine. Panama se obvezala da će u doba mira i u doba rata kanal držati slobodnim i otvorenim za miroljubiv prolazak brodova svih država bez diskriminacije. U miroljubiv prolazak uključeni su čak i ratni ili trgovački brodovi na nuklearni pogon. U kanalu su zabranjena neprijateljstva. Panama u načelu vrši suverenost nad područjem kanala i u njegovim prilaznim lukama Cristobal i Balboa. Svi uređaji, kao i sam kanal, prešli su koncem u trajno vlasništvo Paname, a američke snage su ga napustile. 4. Kielski kanal. Taj kanal povezuje Sjeverno s Baltičkim morem. Njemačka ga je prokopala kroz svoje područje između i 1895, i to najprije iz strateških razloga. On skraćuje put između dvaju mora, a njime se izbjegava i opasan put kroz Sund, ili Veliki i Mali Belt oko Danske. Kanal je dugačak 98,7 kilometara. Širok je oko 40 metara, a može primiti brodove do tona.

Do konca Prvoga svjetskoga rata Kielski je kanal bio unutrašnji plovni put Njemačke. Versajskim mirovnim ugovorom iz (članci ), pobijeđenoj Njemačkoj bila je nametnuta internacionalizacija Kielskoga kanala. Članak 380. navodi da će kanal biti pod uvjetom jednakosti otvoren trgovačkim i ratnim brodovima svih nacija koje su u miru s Njemačkom. Pristojbe za prolazak i za usluge moraju biti pravične i jednake za sve. Kanal je morao biti neutvrđen, a Njemačkoj je tim ugovorom bila nametnuta posebna obaveza da poruši postojeće utvrde. Ubrzo nakon stupanja na snagu Versajskoga ugovora došlo je do spora u povodu broda "Wimbledon", koga je riješio Stalni sud međunarodne pravde. U 1921, u tijeku rata Sovjetske Rusije s Poljskom, u kome je Njemačka bila neutralna, ona je bila zabranila prolazak kanalom britanskog trgovačkoga broda pod tim imenom koji je prevozio strjeljivo i ratni materijal za Poljsku. Njemačka je smatrala da njezine dužnosti neutralnosti u tome ratu nameću restriktivno tumačenje članka 380. Versajskog ugovora. Sud je presudom od 17. kolovoza odbacio Njemačku tezu i osudio ju je da plati troškove zaobilazne vožnje toga broda oko Danske. Prema gledištu Haškoga suda, Njemačka je prema članku 380. ugovora bila dužna propuštati brodove koji prevoze ratni materijal zaraćenim stranama, ako su one u miru s Njemačkom. Za Sud je pri tome bilo značajno što režim prolaska Sueskim i Panamskim kanalom u takvim slučajevima također dopušta prijevoz ratnoga materijala trećim zaraćenim stranama. Nacistička vlada u Njemačkoj u jednostrano je bila otkazala propise Versajskoga mirovnoga ugovora o njezinim plovnim tokovima, kao i međunarodne akte koji ovise o tim odredbama. To se prvenstveno odnosilo na međunarodni režim Kielskoga kanala. Potom je prolazak stranih ratnih brodova bila uvjetovala svojim prethodnim odobrenjem. Nakon Drugoga svjetskoga rata položaj Kielskog kanala do danas je ostao nerazjašnjen. Čini se da su Sjedinjene Države, neko vrijeme nakon rata u doba okupacije Njemačke, smatrale da je međunarodni režim toga kanala dokinut. Ali se ministarstvo vanjskih poslova te zemlje u priklonilo stajalištima Britanije i Francuske da je taj režim i dalje na snazi. Kada bi htjela, Njemačka bi danas mogla osporiti te zahtjeve. Činjenica je da nakon otkaza odredaba o internacionalizaciji u 1936, nije bilo protesta od drugih stranaka Versajskoga ugovora. Čini se da sama Njemačka izbjegava da se o tome pitanju izjasni.

V. DIO: MIRNO RJEŠAVANJE SPOROVA I OSIGURANJE MIRA
Bibliografija: J.H.W. VERZIJL: International Law in Historical Perspective, Vol.V, Leyden 1976, 636 p.; Charles ROUSSEAU: Droit international public, tome V, Paris 1983, pp 79. NAČINI MIRNOGA RJEŠAVANJA SPOROVA V.D. DEGAN: "Uloga i domašaj međunarodnog prava u mirnom rješavanju sporova", JRMP 1964, br.3, str ; "O sukobima u suvremenom svijetu i načinima njihova prevladavanja", Naše teme 1989, (Zagreb), br.5, str ; "O sprečavanju i rješavanju unutrašnjih i lokalnih sukoba", Pregled 1990, (Sarajevo), br.3-4, str 1. Obveze država prema općem međunarodnom pravu. Za svrhe ovoga izlaganja cjelokupne odnose između dviju, pa i više država mogu se podijeliti na: (1) njihove normalne odnose lišene sukoba; (2) na međunarodne sporove; te (3) na oružane sukobe. Postoje pravila međunarodnoga prava primjenljiva na svaku od tih vrsta međunarodnih odnosa, kao i na sve njih zajedno. Ovdje ćemo izložiti specifična pravna pravila primjenljiva na međunarodne sporove i upozorit ćemo na neke nedostatke i nedorečenosti te grane međunarodnoga prava. Prema presudi predratnog Stalnoga suda međunarodne pravde u parnici Mavrommatis iz 1924: "Spor je neslaganje o nekoj točci prava ili činjenici, proturječje, suprotstavljanje dvaju pravnih ili interesnih stavova između dviju osoba" (Series A, No.2, p.ll). U ovome kontekstu pod osobama se podrazumijevaju međunarodnopravni subjekti. Da bi nastao spor, dovoljno je da jedna država postavi neki zahtjev, a druga da ga odbije. Nije dovoljno da jedna od strana tvrdi da spor ne postoji. Određenje spora iz presude Mavrommatis Međunarodni je sud nakon drugoga svjetskog rata potvrdio u brojnim svojim presudama i savjetodavnim mišljenjima. U presudi iz o Istočnom Timoru (Portugal/Australija), Sud je još naglasio: "...Da bi se ustanovilo postojanje spora, 'Mora se dokazati da je zahtjev jedne od strana očito osporen od druge1 (Jugozapadna Afrika, prethodni prigovori, presuda, I.C.J. Reports 1962, p.328); i nadalje, 'postojanje nekoga međunarodnog spora stvar je objektivnog utvrđivanja' (Tumačenje mirovnih ugovora sklopljenih s Bugarskom, Madžarskom i Rumunjskom, prva faza, savjetodavno mišljenje, I.C.J. Reports 1950, p.74).

Sud je stoga odbacio prigovor Australije da se tu ustvari radilo o sporu Portugala s Indonezijom. "...Portugal je, bilo krivo ili s pravom, formulirao pritužbe glede činjenica i prava protiv Australije, koje ova odbacuje. Zbog činjenice toga odbacivanja postoji spor pravne naravi." (pp , para.22). Obveze koje opće međunarodno pravo nameće državama i drugim njegovim subjektima u rješavanju sporova veoma su oskudne. U tome se međunarodno pravo duboko razlikuje od unutarnjega. Članak 2(3). Povelje UN propisuje opću dužnost rješavanja svih međunarodnih sporova mirnim sredstvima, na način da se ne ugroze međunarodni mir i sigurnost, te pravda. Opće međunarodno pravo nameće načelo slobodnog i obostranoga izbora prikladnih načina rješavanja sporova. To je pravo svake strane u svakome sporu. Ali se strane mogu i unaprijed obvezati, putem ugovora ili jednostranim izjavama, da će neke vrste sporova podvrgnuti posebnim načinima rješavanja. Te se obveze mogu preuzeti bilo glede nekoga već postojećeg spora, ili za buduće sporove koji mogu, ali ne moraju nastati. Time opće međunarodno pravo ne nameće državama nikakve posebne postupke rješavanja sporova koji bi za njih bili obvezatni bez njihova pristanka, pa čak niti njihovu obvezu da svoje sporove konačno riješe. Ali pri njihovu rješavanju ni jedna od njih ne smije pribjeći prijetnji silom ili upotrebi sile koje bi bile uperene protiv teritorijalne cjelovitosti ili političke neovisnosti bilo koje države, ili su na bilo koji način nespojive s ciljevima Ujedinjenih nacija (članak 2(4). Povelje). 4. Time niti samo međunarodno pravo u svojoj ukupnosti nije obvezatna i jedina osnova rješavanja sporova. Države mogu svoj spor riješiti i na izvanpravnoj osnovi sklapanjem transakcije, i to na način da se svaka od njih odrekne u korist druge nekih od svojih subjektivnih prava da bi se sklopila nagodba. Ali se pri tome moraju poštivati imperativne norme općega međunarodnoga prava (jus cogens). Poput svih drugih ugovora, ugovor stranaka o rješenju nekog njihova spora ne smije imati niti drugih mana koje bi ga činile ništavim (v. supra, §22).

2. Tzv. pravni i politički sporovi
2. Tzv. pravni i politički sporovi. Mnogi prijašnji međunarodni ugovori o rješavanju sporova implicirali su njihovu podjelu na tzv. "pravne" i na one političke (ili "nepravne"). I starija znanost međunarodnoga prava prihvaćala je takvu podjelu. Neke ugovorne odredbe predviđale su i neke objektivne kriterije da bi se prepoznali "pravni sporovi". Najstariji je onaj prema kojemu su to u prvome redu "sporovi o tumačenju ili primjeni nekoga ugovora". Taj kriterij nije sveobuhvatan. Potom se predviđalo da su to oni sporovi u kojima se strane "spore o nekomu pravu". Najrazrađeniji je u tome pogledu članak 36(2). Statuta Haškoga suda, koju su odredbu preuzimali i mnogi drugi ugovori, bilo da je uzimana kao sveobuhvatan kriterij svih pravnih sporova, ili su njezin sadržaj navodili kao neke primjere te vrste sporova. Navedeni propisi nabrajaju četiri vrste takvih sporova što se odnose na: (a) tumačenje nekoga ugovora; (b) svako pitanje međunarodnoga prava; (c) postojanje svake činjenice koja bi, ako se ustanovi, tvorila povredu međunarodne obveze; te (d) prirodu ili opseg zadovoljenja koje valja dati za povredu međunarodne obveze. Politički ili nepravni sporovi pretežito su se određivali prema negativnom kriteriju. To su bili svi oni sporovi koji nisu pravne naravi. U razdoblju između dva svjetska rata bila je prihvaćena i paralelna podjela između "presudivih" i "nepresudivih" sporova (justiciables i non justiciables). Prvi su bili oni koji se navodno mogu riješiti primjenom pravila međunarodnog prava na snazi. "Nepresudivi" su bili sporovi o interesima, za rješenje kojih navodno nema primjenljivih pravila zbog praznina u međunarodnomu pravu. Dvostrani i mnogostrani ugovori o mirnom rješavanju budućih sporova propisivali su, držeći se gornje podjele, i obvezatne načine njihova rješavanja. Za "pravne" i za "presudive" buduće sporove takvi su ugovori propisivali, bilo obvezatnu arbitražu ili rješavanje pred Stalnim sudom međunarodne pravde. U oba slučaja spor se imao- riješiti konačnom obvezujućom presudom na temelju međunarodnoga prava. Za "političke" i navodne "nepresudive" sporove predviđalo se mirenje, a ukoliko ono ne uspije, neki su ugovori potom za njih predviđali obvezatnu arbitražu ili sudsko rješavanje, ali ne po pravu nego ex aequo et bono.

Nakon što se spoznalo da niti najsvečanije obveze država na određene načine mirnoga rješavanja budućih sporova ne mogu spriječiti oružane sukobe, pa tako nisu spriječile ni izbijanje Drugoga svjetskoga rata, prevladao je subjektivni kriterij za podjelu tih dviju vrsta sporova koji se pokazao jedino ispravnim. Prema subjektivnom kriteriju spor pravne naravi je svaki onaj u kojemu se njegove strane spore o primjeni ili o tumačenju postojećega međunarodnog prava. A spor političke naravi je svaki onaj u kojemu jedna ili obje strane zahtijevaju izmjenu postojećega prava u svoju korist. I takvi su sporovi u međunarodnim odnosima savršeno mogući. Stoga nije nedostatak u nesavršenosti međunarodnoga prava i "nepresudivosti" određenih vrsta međunarodnih sporova. Nedostatak leži u tome što države mogu to pravo odbaciti kao jedinu osnovu rješavanja. Na drugi način može se i zaključiti da je svaki međunarodni spor u isto vrijeme i politički i pravni, te da od procjene njegovih stranaka ovisi kojemu će njegovu aspektu dati prevagu. U parnici Nikaragva Sjedinjene su Država smatrale da pribjegavanje sili u nekom sukobu nosi značajke koje ga čine neprikladnim za sudsko odlučivanje, ali pri tome odbacujući razlikovanje između političkih i pravnih sporova. U presudi o nadležnosti Suda iz taj prigovor bio je odbačen. Sud je istaknuo da on sam "nije nikada izmicao razmatranju nekoga spora koji mu je bio podnesen iz prostoga razloga što on ima političke implikacije ili što se odnosi na ozbiljne elemente primjene sile..." (p.435, para.96). Pri tome se Sud pozvao na parnicu o Krfskom tjesnacu koju je presudio u 1949. 3. Pregled načina mirnoga rješavanja sporova. Znanost, i pod njezinim utjecajem međunarodni ugovori, izgradili su mnogobrojne načine (sredstva, postupke) mirnoga rješavanja međunarodnih sporova. Da bismo tu materiju bolje razumjeli, sve ćemo te načine podijeliti u tri šire skupine. Svaka od njih ima svojih prednosti i nedostataka. 1. Tzv. "diplomatska sredstva" su: (a) izravni pregovori između strana spora, te potom (b) dobre usluge i (c) posredovanje (medijacija) nekoga trećega. Njihova prednost leži u fleksibilnosti postupka. Predmet spora o kojemu se pregovara nije strogo definiran, tako da strane mogu svoje pogađanje proširivati na druga uzajamna prava i interese.

Prednost tih sredstava leži i u tome što se postupak može obaviti u punoj tajnosti i izvan pozornosti javnosti. Naime, u demokratskim društvima unutarnje javno mnijenje može natjerati vladu svoje zemlje da odbije neke koncesije (ustupke) suprotnoj strani, koje bi ova inače bila spremna pružiti da su ti načini rješavanja ostali tajni do uspješnoga rješenja samoga spora. Ali tajnost može biti i mana. Nedostaci tih načina su ponajprije u tome što nema garancija, tj. jamstava ravnopravnosti strana. Jača strana može nametati svoj interes slabijoj, a i treća država u svojstvu posrednika može nametati neki svoj interes, bilo jednoj ili obima stranama. Time nema garancija da će se tim putem postići pravda za sve strane. 2. Institucionalizirana (formalizirana) sredstva koja ne moraju dovesti do konačne odluke jesu: (a) istraga (anketa) i (b) mirenje (koncilijacija). Za razliku od diplomatskih sredstava njihova prednost leži u nepristranosti tijela koje rješava spor. Radi se redovito o komisijama (povjerenstvima) stručnjaka (a ne o predstavnicima trećih država ili organizacija) koje imenuju same strane među osobama od svoga povjerenja. Stoga njihov nalaz o utvrđenim činjenicama ili predloženo rješenje spora ima visok autoritet. Praktični nedostaci tih načina leže u formalizmu. Same strane sporazumno definiraju predmet spora i te ga komisije ne smiju prekoračiti. Uz to, pokazalo se da svaka od strana koja nastoji izmijeniti postojeće pravno stanje u svoju korist izbjegava te postupke upravo zbog njihove nepristranosti. Naime, jedanput utvrđene sporne činjenice ili predloženo rješenje ograničuju je u daljim pogađanjima i mogućim ucjenama druge strane.

3. Sredstva koja dovode do obvezujuće presude jesu: (a) arbitraža i (b) rješavanje spora pred nekim stalnim međunarodnim sudskim tijelom. Njihove prednosti leže u nepristranom postupku i jednakosti obiju strana u tijeku čitavog postupka. Spor se tim putem konačno rješava obvezujućom presudom. Ali države koje teže izmjeni prava, te sve one koje sumnjaju u pravičnost međunarodnog pravnoga poretka (negdašnje socijalističke države, mnoge zemlje koje su prije bile pod kolonijalnom vlašću), odbacuju ih i pridaju prvenstvo neposrednim pregovorima. I mnoge međunarodne organizacije bave se rješavanjem sporova između njihovih država članica, ili država članica s trećim državama. Države članice tih organizacija mogu u tome pogledu preuzimati i posebne ugovorne obveze ali, služeći se političkim pritiskom, politički organi im mogu i nametati načine rješavanja ili čak konkretna rješenja. Međutim, konkretne akcije na tome polju u tim organizacijama uvijek se vode, bilo kao pružanje dobrih usluga, ili posredovanje ili anketa ili mirenje, a rjeđe predlažući im arbitražno ili sudsko rješavanje.

80. IZRAVNI PREGOVORI, DOBRE USLUGE I POSREDOVANJE
Bibliografija: Juraj ANDRASSY: Međunarodno pravosuđe, Zagreb 1948, str ; Antoine FATTAL: Les procidures diplomatiques dejieglement des differends internationaux, Bejnrouth 1966, pp.52-66; J.H. LEUEDIJK; "Fact-finding, its Place in International Law and International Politics", Nederlands Tijdschrift voor International Recht, Leiden, 1967, pp ; V.D. DEGAN: "O takozvanim političkim sredstvima rješavanja međunarodnih sporova", JRMP 1978, br.3, str ; G. GEAMANU: "Theorie et pratique des negociations en droit international", RCADI1980, tome 166, pp ; Sir Arthur WATTS: "Negotiation and International Law", Dimensao internacional do direito, Estudios em Horaenagem a G.E. do Nascimento e Silva, Sao Paulo 2000, pp 1. Neposredni pregovori strana u sporu bez sudjelovanja trećega prethode svakom daljemu rješavanju spora ukoliko uslijedi. Njih kao takve predviđaju i mnogi ugovori o mirnom rješavanju sporova kao obvezatan postupak prije nego što se pribjegne ostalim načinima rješavanja. Ali prema općemu međunarodnom pravu, dakle u nedostatku obveze iz nekoga ugovora, sami pregovori nisu obvezatan način rješavanja. Jedna strana ih ne može nametnuti drugoj.

U Deklaraciji iz Manile što ju je Opća skupština UN usvojila rezolucijom 37/10 od 15. studenog 1982, predviđa se sljedeće: "7. U slučaju da strane nekoga spora ne postignu brzo rješenje nekim od navedenih načina, one moraju produljiti s traženjem miroljubivoga rješenja i bez odlaganja se konsultirati da bi iznašle uzajamno prihvatljive načine za miroljubivo rješenje njihova spora..." (točka 1/7). čini se ipak da su te produljene konsultacije, tj. pregovori još uvijek preporuka, a ne pravna obveza svih država prema općem međunarodnomu pravu. Drukčije je, međutim, ako postoji unaprijed prihvaćena obveza na pregovore. Obvezu na prethodno pregovaranje države mogu preuzeti specifičnim ugovorima o rješavanju njihovih budućih sporova. Ukoliko se spor tim putem ne riješi, ti ugovori predviđaju jedan ili više drugih načina rješavanja kao obvezatan (mirenje potom arbitražu, ili samo arbitražu ili sudsko rješavanje). Veoma se rijetko preuzima obveza na pregovore kao jedini način rješavanja u slučaju nastanka spora o tumačenju i primjeni nekoga ugovora, tj. kao zamjena za arbitražnu klauzulu. U svim tim slučajevima obveza na pregovaranje ne obuhvaća i pravnu obvezu konačnoga rješenja spora tim putem. Različita obveza od gornje je pactum de contrahendo. U bilo kojemu ugovoru može se nalaziti navod da su se njegove stranke suglasile o nekim točkama koje će uklopiti u budući ugovor (kojega tek treba sklopiti). Ili mogu preuzeti obvezu da će o određenim pitanjima pregovarati u cilju sklapanja budućega ugovora. Pactum de contrahendo uvijek je obveza na pregovaranje u dobroj vjeri s ciljem da se ugovor postigne. Ali pitanje je obuhvaća li on i pravnu obvezu da se konačan ugovor zaista i sklopi.

O tome su stajališta međunarodne sudske prakse evoluirala
O tome su stajališta međunarodne sudske prakse evoluirala. U savjetodavnom mišljenju iz o Željezničkom prometu između Litve i Poljske Stalni sud međunarodne pravde je naveo da "obveza na pregovaranje ne podrazumijeva obvezu na postizanje sporazuma" (Series A/B, No.42, p.116). U novije vrijeme Međunarodni sud je otišao u tome pogledu znatno dalje. Glede obveze na pregovaranje u svrhu razgraničenja, Sud je u presudi o Epikontinentalnom pojasu u Sjevernom moru iz naglasio da su strane u sporu "u obvezi da se ponašaju na način da pregovori imaju nekoga smisla, što nije slučaj ako jedna od njih insistira na svome stavu a da ne razmišlja da ga izmijeni" (p.48, para.85(a)). A u savjetodavnom mišljenju iz o Zakonitosti prijetnje ili upotrebe nuklearnoga oružja, razmatrajući ugovornu obvezu na nuklearno razoružanje, Sud je bio najodređeniji: "Pravni domašaj te obveze nadilazi onaj o obvezi na obično ponašanje; obveza u pitanju jeste obveza da se postigne precizan rezultat - nuklearno razoružanje u svim njegovim aspektima - usvajanjem posebnoga tijeka ponašanja, a to je produžetak pregovora u toj oblasti u dobroj vjeri." (p.264, para.99). Ako u slučaju neuspjelih pregovora nisu u izgledu neki drugi načini rješavanja, jača strana može nametnuti slabijoj svoj interes i diktirati joj uvjete rješenja spora. Ipak se u praksi daleko najveći broj sporova, pa čak i onih opasnih po međunarodni mir, rješava diskretnim pregovorima, daleko od javnosti. 2. Dobre usluge {boiis offices, good offices) su način rješavanja nekoga spora, pa i oružanog sukoba, u kojemu treća država, ili više njih, ili neko međunarodno tijelo, nastoji navesti strane da poduzmu ili da produlje izravne pregovore ili da se suglase na neki drugi način rješavanja. Taj drugi način može biti postupak pred stalnim međunarodnim sudom, arbitraža, iznošenje spora pred neku međunarodnu organizaciju, a rjeđe mirenje, anketa ili posredovanje. Dobre se usluge ponekad u praksi, ali i u znanosti, miješaju s posredovanjem. Bitna je razlika u tome što se tijelo koje pruža dobre usluge ne bi smjelo miješati u predmet spora, dok posrednik izravno pomaže strane svojim savjetima kako da iznađu uzajamno prihvatljivo rješenje. Ali uz izričit ili prešutan pristanak obiju strana, dobre usluge mogu u tijeku njihova pružanja prerasti u posredovanje.

Prednost im leži u odsutnosti bilo kakvih pravila postupka i određenja predmeta spora. Mogu se obavljati diskretno i ostati u tajnosti. Trebale bi biti prihvatljive i onim državama koje se odupiru tome da se netko treći miješa u sam predmet njihova spora. Dobre su usluge još od prošloga stoljeća bile predviđene u nekim dvostranim i mnogostranim ugovorima. Haška konvencija o mirnom rješavanju sporova iz (članci i 6), predviđa ih, ali uz uvjet pristanka strana nekoga već postojećeg spora. Pakt Arapske lige iz (članak 5), predviđa da Vijeće Lige može ponuditi dobre usluge za rješavanje sporova koji prijete izbijanju rata između država članica, ili između članice Lige i treće države. Američki ugovor o mirnom rješavanju (Bogotski pakt) iz predviđao je dobre usluge kao jedan od obvezatnih načina, ali po izboru strana. Članak 33. Povelje UN izričito ne navodi dobre usluge među drugim načinima rješavanja. Ali glava VI. Povelje u biti svodi ulogu Vijeća sigurnosti (i alternativno Opće skupštine) u rješavanju sporova za koje je nadležno, na dobre usluge. U ispitivanju spora ono može sprovoditi anketu, ali stranama može samo "preporučiti prikladne postupke i načine uređenja" (članak 36(1)). Uvjete rješenja ono može preporučiti, ali ne i naložiti, jedino ukoliko ocijeni da nastavljanje spora može doista dovesti u opasnost održanje međunarodnog mira, ili ako to od njega sve strane zahtijevaju. Tek u tim okolnostima uloga Vijeća sigurnosti postaje posrednička. Ali naporedo s paralizom cjelokupnoga sustava kolektivne sigurnosti propisanog Poveljom, Vijeće sigurnosti odavno ne vrši ni te minimalne ovlasti iz glave VI. u rješavanju sporova opasnih za međunarodni mir. 3. Pri posredovanju (medijaciji), treća država, ili više njih, ili neko međunarodno tijelo, aktivno se upliću u predmet spora i pomažu stranama da pristanu na rješenje koje bi im trebalo biti obostrano prihvatljivo. Ukoliko neka od strana otkloni rješenje koje je ponudio posrednik, on im može ponuditi i više rješenja, bilo alternativno ili uzastopno.

Do dobrih usluga ili do posredovanja može doći ponudom trećega, a rjeđe zahtjevom jedne ili obiju strana u sporu ili u sukobu, upućenom trećemu da obavi tu zadaću. Nemoguće ih je obaviti ako ih makar jedna strana otkloni. Ali i u tijeku obavljanja svoje zadaće, tijelo koje pomaže stranama mora stalno uživati povjerenje njih obiju, čim izgubi povjerenje makar jedne od strana, zadaća mu postaje nemogućom. U prošlosti je bilo slučajeva da je posrednik nametao stranama nekoga spora svoje vlastite interese. Tako je Britanija i prije zakazivanja Berlinskoga kongresa u 1878, kao cijenu svoga posredovanja u ratu između Rusije i Osmanskoga Carstva, ishodila svoju upravu nad turskim otokom Ciprom. Potom je Berlinski kongres, sazvan iste godine sa zadaćom kolektivnoga posredovanja, povjerio Austrougarskoj upravu nad osmanskim pokrajinama Bosnom i Hercegovinom. Stoga su slabe i male države bile nepovjerljive prema tome načinu rješavanja. Odraz toga bio je što je u članku 3(3). Haške konvencije o mirnom rješavanju međunarodnih sukoba iz bilo naglašeno da se vršenje posredovanja neće od strana.u sporu smatrati "malo prijateljskim činom". Isti navod ponovljen je i u konvenciji o istom predmetu iz 1907. Posredovanje koja pruža neka regionalna međunarodna organizacija svojim članicama, i pri tome sprječava strane da svoj spor iznesu pred Vijeće sigurnosti UN, može također imati značajke nedopuštene intervencije. Kao zajedničku značajku svih diplomatskih sredstava rješavanja sporova, dakle pregovora, dobrih usluga i posredovanja, može se navesti da se ne mora nužno raditi o rješavanju sporova temeljem primjene postojećega međunarodnoga prava, nego prije o postupku stvaranja za strane novoga prava (zakonodavni proces). Ako se bilo kojim od tih načina spor uspije riješiti, sporne strane sklapaju novi ugovor o uvjetima rješenja. Taj ugovor je nova pravna osnova odnosa stranaka u pitanjima koja on uređuje.

81. ISTRAGA I MIRENJE Bibliografija:
Juraj ANDRASSY: Međunarodno pravosuđe, Zagreb 1948, str ; Antoine FATTAL: Les procidures diplomatiques de reglement des differends internationata, Bevrouth 1966, pp.43-46; NGUYEN QUOC DINH: "Les commissions de conciliation sont-elles aussi des commissions d'enquete ?", Reuwe genćrale de droit International public 1967, pp ; Jean-Pierre COT: La conciliation internationale, Paris 1968, 389 pages; T. BENSALAH: L'enquete internationale dans le reglement des conflits (regles juridiques applicables), Paris 1976, 270 p.; V.Đ, DEGAN: "International Conciliation: Its Past and Future", Völkerrecht und Rechtsphilosophie, Internationale Festschrift für Stephan Verosta zum 70. Geburtstag, Berlin 1980, pp ; Vesna BARIĆ-PUNDA: "O mirenju u međunarodnom pravu", Zbornik radova Pravnog fakluteta u Splitu 1991, str ; Sompong SUCHARITKUL: "Mediation and conciliation as alternative means of settling international disputes", Dimensao internaeional do direito, Estudios em Homenagem a G.E. do Nascimento e Silva, Sao Paulo 2000, pp Istraga (anketa, istražno povjerenstvo) jest način rješavanja sporova u kojemu tijelo sastavljeno od stručnjaka, imenovano od strana, ili po njihovu pristanku, na nepristran način utvrđuje činjenično stanje koje čini predmet spora. Izvješće povjerenstva o činjenicama ne obvezuje strane, ali je namijenjeno da im pomogne u pronalaženju rješenja u daljim pregovorima. Nepristrano utvrđivanje činjenica dio je postupka i u drugim načinima rješavanja sporova, napose u mirenju, arbitraži, sudskom rješavanju, ili rješavanju pred političkim tijelima međunarodnih organizacija. Anketa kao poseban postupak najsličnija je mirenju. Od njega se razlikuje samo po obujmu zadaće povjerenstva koja se ograničuje na utvrđivanje spornih činjenica. Komisija za mirenje predlaže stranama cjelovito rješenje povjerenoga joj spora. Prvi propisi o međunarodnim anketnim komisijama bili su predviđeni u Haškoj konvenciji o mirnom rješavanju sporova iz Nakon što su potom uspješno primijenjeni u rješavanju rusko-britanskoga spora Dogger Bank, prošireni su i razrađeni u novom tekstu Haške konvencije o rješavanju sporova, iz 1907.

Uoči i u tijeku Prvoga svjetskoga rata Sjedinjene su Države s velikim brojem drugih država sklopile dvostrane ugovore o obaveznoj anketi svih mogućih sporoya pred stalnim komisijama (Bryan Treaties), Stranke su se svim tim ugovorima ujedno obvezale da za vrijeme trajanja toga postupka neće otpočeti neprijateljstva ("codling-off period). Iako su mnogi od tih ugovora formalno i danas na snazi, stalne komisije se nisu nikada bile ustanovile, i niti jedan od tih ugovora nije nikada bio primijenjen u praksi. Nakon prevladali su ugovori o mirenju, i rijetki su bili novi ugovori koji su predviđali anketu kao poseban postupak. Američki ugovor o mirnom rješavanju (Bogotski pakt), iz predviđao je postupak ankete ili mirenja pred istom komisijom. Ako se prema mišljenju njegovih strana spor odnosi samo na činjenice, ustanovljena komisija će se ograničiti na anketu, a inače sprovodi mirenje. Haška konvencija iz (članci 9-36), donosi o anketi najiscrpnije propise. Za svaki spor ona predviđa sklapanje posebnoga ugovora. Strane imenuju komisiju na istovjetan način kao što se imenuje arbitražni tribunal. Svaka strana zastupljena je agentom, a po potrebi savjetnicima i odvjetnicima. Ta Konvencija predviđa propise postupka koje strane mogu prihvatiti ukoliko same ne propišu postupak, ili to ne prepuste samoj komisiji. Postupak se vodi kontradiktorno i bitno se ne razlikuje od arbitražnoga postupka. Svaka strana priopćuje u propisanim rokovima komisiji i suprotnoj stranci svoje viđenje činjenica, te spise i dokumente koje smatra neophodnima radi utvrđivanja istine. Ona komisiji predlaže spisak svjedoka i vještaka radi saslušanja. Komisija ima pravo i prema vlastitoj odluci pozvati svjedoke i vještake na saslušanje. Komisija ima mogućnost, uz pristanak strana, izvršiti uviđaj na mjestu koje odredi, ili tamo može uputiti jednoga ili više svojih članova. Svakomu utvrđivanju materijalnih činjenica i svakomu uviđaju obavezno prisustvuju agenti i savjetnici strana. Komisija ima pravo "zamoliti" svaku stranu za objašnjenja ili obavijesti koje smatra potrebnima. Strane se obvezuju da "u najvećoj mjeri koju smatraju potrebnom", predoče Komisiji sva sredstva i pogodnosti za potpuno upoznavanje i točno utvrđivanje činjenica. U granicama svojih domaćih propisa strane osiguravaju dolazak pred komisiju pozvanih svjedoka i vještaka koji se nalaze na njihovu području. Ako su spriječeni, njihovo saslušanje može izvršiti nadležni državni organ. Komisija se neposredno obraća svakoj trećoj državi, ili državi na čijemu području zasjeda, radi osiguranja dokaznih sredstava.

Propisi o vođenju usmenoga postupka koji je obavezan, o njegovu okončanju, o njegovoj tajnosti, o vođenju zapisnika, o glasovanju za odluke i potpisivanju izvješća komisije, jednaki su kao i kod arbitraže (v. infra, §82). Izvješće se čita na javnoj sjednici uz sudjelovanje agenata i savjetnika strana. Svaka strana snosi svoje troškove i polovicu troškova komisije. "Izvješće Komisije, ograničeno na nalaz činjenica, nikako nema značaj arbitražne presude. Ono ostavlja stranama potpunu slobodu da činjenicama pridaju značaj kakav žele" (članak 35. Konvencije). Kontradiktoran postupak pred anketnim komisijama do sada je proveden samo u pet navrata, i to isključivo o incidentima na moru, uključivši potapanje brodova ili njihovu pljenidbu (Dogger Bank iz 1904; Tavignano 1912; Tiger 1918: Tubantia 1922; i Red Crussader 1962). Komisije su češće bile sastavljene od pomorskih časnika, a rjeđe od pravnika. U nekim slučajevima komisija se izjašnjavala, osim o činjenicama, i o odgovornosti za nastali incident, a u jednomu (Dogger Bank), je pristankom strana čak odredila i visinu naknade štete. Razlog rijetkoj primjeni ovog postupka leži u njegovoj objektivnosti. Izvješće komisije, iako neobvezatno, ograničuje dalju mogućnost cjenkanja i nagodbe. Stoga mu države pretpostavljaju izravne pregovore, ili ukoliko se odluče na objektivan postupak, pribjegavaju arbitraži ili sudskomu rješavanju. Neki dvostrani ugovori predviđaju postupak ankete po paritetnim komisijama u slučaju graničnih incidenata. Komisija na mjestu incidenta sastavlja zapisnik o uviđaju i dostavlja ga stranama. Ukoliko se svi članovi ne usuglase u nalazu, svaki piše svoje viđenje događaja. 2. Mirenje (koncilijacija) se razlikuje od istrage u tome što se u tijeku postupka pred komisijom stručnjaka imenovanih od strana u sporu nastoji izmiriti njihova suprotna gledišta i postići uzajamno prihvatljivo rješenje spora. Ukoliko se u tome do konca postupka ne uspije, komisija potom sastavlja izvješće u kojemu stranama predlaže cjelovito rješenje povjerenoga joj spora i ostavlja im rok da ga obje prihvate ili odbace.

Kao poseban način rješavanja sporova mirenje je bilo uvedeno tek nakon Prvoga svjetskoga rata, i to zalaganjem Švicarske. Premda je u mnogim konvencijama o rješavanju "političkih" i "nepresudivih" sporova predviđeno kao obvezatno, u praksi se nije afirmiralo. Nakon Drugoga svjetskoga rata, kada su Sovjetski Savez i druge zemlje Istočnoga bloka bile nepovjerljive prema arbitraži i sudskomu rješavanju, mnoge konvencije o ljudskim pravima, ali i druge poput Bečke konvencije o pravu ugovora iz 1969, ili Konvencije UN o pravu mora iz 1982, predviđaju mirenje kao obvezatan postupak u slučaju sporova o njihovu tumačenju i primjeni. Mirenje je time postala neka vrst neuspjeloga nadomjestka za arbitražu i sudsko rješavanje, ali nije potaknulo gotovo nikakvu međunarodnu praksu. Ugovorne odredbe o obvezatnom postupku mirenja naprosto ostaju neprimijenjene. Istraga i mirenje imaju nekih zajedničkih značajki, ali i bitnih razlika u odnosu na međunarodnu arbitražu. Sličnosti se sastoje u tome što u sva tri slučaja strane u sporu sastavljaju tijelo stručnjaka od njihova povjerenja. Strane određuju predmet spora koji obvezuje komisiju. Postupak je u sva tri slučaja kontradiktoran i u biti je sličan. Strane su u postupku zastupljene svaka s po jednim agentom, te sa odvjetnicima. Razlike u odnosu na arbitražu mnogo su značajnije. Kako smo naveli, cilj istrage nije postizanje cjelovitoga rješenja, nego nepristrano utvrđivanje činjenica. Najhitnija razlika između mirenja i arbitraže jest da se arbitražni postupak okončava obvezujućom presudom, dok mirenje ima za cilj izmiriti gledišta strana i navesti ih na obostrano prihvatljivo rješenje spora. Ako u tome ne uspije, po okončanju postupka predlaže im cjelovito rješenje. To se rješenje ne mora nužno zasnivati na primjeni međunarodnoga prava na dati spor. Komisija može predlagati stranama i transakciju (nagodbu) za koju smatra da bi mogla biti obostrano prihvatljiva. Štokholmska konvencija o mirenju i arbitraži u krilu OESS-a, iz u tomu pogledu je različita. Njezin članak 24. izričito predviđa: "Komisija za mirenje pomaže stranama da svoj spor riješe u skladu s međunarodnim pravom i obvezama koje su potpisale u okviru KESS-a" (danas OESS-a).

82. ARBITRAŽA Bibliografija:
Mileta NOVAKOVITCH: Les compromis ei les arbitrages internationaux du XIIe au XVe siecle, Paris 1905; Nicolo POLITIS: La Justice internationale, Paris 1924; J.H. RALSTON: International Arbitration from Athens to Locarno, Stanford 1929, pp S. STOYKOVITCH: L'autorite de la sentence arbitrale en droit International, Paris 1924; N. KATIČIĆ: "0 međunarodnoj arbitraži", Mjesečnik 1929, (Zagreb), br.2, str ; J.J. MARKOVITCH: Du caractire dćfinitif des sentences arbitrales en droit International public, Paris 1937; K.S. CARLSTON: The Process of International Arbitration, New York 1946; Juraj ANDRASSY: Međunarodno pravosuđe, Zagreb 1948, str ; Yearbook of the International Law Commission, 1958/11, str.1-15 (komentar uzorka Pravila o arbitražnom postupku izvjestioca Geogresa Scellea); J.L. SIMPSON - H. FOX: International Arbitration, Law and Practice, London 1959; L.B. SOHN: "The Function of International Arbitration Today", RCADI 1963, tome 108, str.9-113; C.W. JENKS: The Prospeets of International Adjudication, London 1964; J. RIDEAU: L'arbitrage International, Paris 1970; Charles ROUSSEAU: Droit International public, tome V, Paris 1983, str Zbornici međunarodnih arbitražnih presuda. H. LA FONTAINE: Pasicrisie internationale, histoire documentaire des arbitrages internationaux ( ), Berne 1902, 670 p.; A. de LAPRADELLE - N. POLITIS: Recueil des arbitrages internationaux, tome I: , Paris 1905, tome II: , Paris 1923, tome III: , Paris 1954; Reports of International Arbitral Auoards, vol.I-XX, United Nations, New York; V. COUSSIRAT-COUSTERE - P.M. EISEMANN: Repertoire de la jurisprudence arbitrale internationale ( ), Nijhoff, Dordrecht , vol.I-IV; A.M. STUYT: Suruey of International Arbitration , Levden 1976.

1. Pojam. Međunarodna arbitraža ("izbrano sudovanje") je rješavanje sporova između država i drugih međunarodnih subjekata odlukom arbitara koje su strane izabrale i koji izriču obveznu i u pravilu konačnu presudu. Neki pisci, upirući se na članak 37(1). Haške konvencije o mirnom rješavanju sporova iz 1907, smatraju da je arbitraža uvijek suđenje na temelju poštivanja prava. Juraj Andrassy, koji je tome mišljenju nastojao biti dosljedan, stoga je uveo pojam "izravnanje" za sporove u kojima tijelo imenovano od strana u sporu izriče obaveznu presudu na izvanpravnoj osnovi, a kojom za njih propisuje novo pravno uređenje njihovih budućih odnosa. Ali s obzirom da u svakoj arbitraži strane imaju odlučujuću riječ glede osnove na kojoj je arbitar dužan odlučiti njihov spor, u stvarnosti je gotovo nemoguće razlikovati arbitražne od drugih obvezujućih presuda. Stoga se u praksi, a i u pretežitom dijelu znanosti, tzv. reglement d'interets i composition amiable, koje je Andrassv nazvano "izravnanjem", uzimaju kao specifični oblici međunarodne arbitraže. 2. Arbitražna tijela. U povijesti međunarodnih odnosa ulogu arbitra obavljala su različita tijela i pojedinci. U antičkoj Grčkoj, između helenskih gradova-država okupljenih u saveze (amfiktionije) oko nekog zajedničkoga svetišta, skupštine tih saveza rješavale su međusobne sporove. Rimskoj državi, jer je težila svjetskoj vlasti, arbitraža nije bila primjerena. Srednjovjekovnim feudalnim odnosima u Europi odgovaralo je da sizeren izriče pravdu vazalima. U okviru Svetoga Rimskoga Carstva papa i car natjecali su se za prvenstvo, ali je svaki od njih ponekad vršio ulogu arbitra u sporovima između nižih vladara. U crkvenim i svjetovnim stvarima tu su ulogu obavljali i crkveni koncili. Duhovno jedinstvo u srednjoj i zapadnoj Europi raspalo se u 16. stoljeću uslijed pojave protestantizma; suvereni vladari otada ne priznaju nikakvu višu vlast, te tako i arbitraža privremeno zamire. Moderno arbitražno rješavanje međudržavnih sporova počinje od britansko-američkoga ugovora (Jay Treaty) iz o rješavanju sporova proizašlih iz minuloga rata za američku neovisnost.

Od početka 19. stoljeća ulogu arbitra vrše sljedeća tijela i pojedinci:
a) Jedinstveni arbitri. To su bili vladari trećih država koje su imenovale strane, npr. ruski car Aleksandar II. u sporu Maria Luz između Japana i Perua iz Manjkavost takve arbitraže, naročito do sredine 19. stoljeća, bila je u tome što su vladari arbitri ponekad odbijali obrazložiti svoju odluku (npr.pruski kralj Fridrik-Vilim IV. u britansko-francuskom sporu Portendick iz 1843). Kasnije su vladari i ostali glavari država prepuštali rješavanje spora jednomu ili nekolicini stručnjaka od svoga povjerenja, a pripremljenu presudu su samo potpisivali. Ulogu arbitra često su vršili predsjednici republika, npr. Predsjednik SAD C. Coolidge u sporu Tacna i Arica između Čilea i Perua iz 1925. U toj su se ulozi nalazili i kolegijalni glavari država ili njihovi predsjednici (švicarsko Savezno vijeće, predsjednik Švicarske konfederacije). Ulogu jedinstvenoga arbitra obnašala su i druga kolegijalna tijela in corpore, poput britanske i čileanske vlade, Senata grada Hamburga, Kasacijskoga suda u Parizu, i dr. Ta su tijela obično imenovala jednoga ili više svojih članova da u njihovo ime obave arbitražu. Veoma je često ulogu arbitra pojedinca vršio ugledan stručnjak iz reda diplomatskih agenata, sudaca, profesora prava, ministara ili drugih visokih vladinih dužnosnika iz treće države, i to najčešće prema procesnim propisima po kojima postupaju i arbitražni tribunali. b) Mješovita vijeća. Ta vrst arbitraže pojavila se koncem 18. stoljeća, i to najprije u obliku paritetnih diplomatskih vijeća. Svaka strana imenovala je po jednoga predstavnika, i oni su težili nagodbi prije negoli odluci zasnovanoj na pravu. Ako se nisu mogli nagoditi, spor su upućivali arbitru pojedincu. Zatim je dolazilo do mješovitih arbitražnih vijeća sastavljenih od neparnoga broja članova. Svaka strana imenovala je po jednoga ili dva predstavnika, a oni su imenovali predsjednika. Ako su same države strane imenovale predsjednika vijeća, njegov je naziv bio "nadarbitar" (umpire, surarbitre). I ta su vijeća težila nagodbi, ali su njihove odluke, za razliku od onih koje su izricali strani vladari, bile obilato obrazlagane.

c) Arbitražni tribunali, sastavljeni od neovisnih i nepristranih stručnjaka, datiraju od poznatog britansko-američkog spora Alabama, presuđenoga Redovito se sastoje od neparnoga broja članova: tri ili pet, a rjeđe više. Svaka strana u sporu imenuje po jednoga, dva ili više članova, među stručnjacima iz reda svojih građana ili stranaca. Suprotnoj strani se po pravilu pruža mogućnost da iz određenih razloga ospori neko imenovanje. Strane se potom same sporazumijevaju o osobi predsjednika, nadarbitra, ili njegov izbor prepuštaju već imenovanim članovima. Ponekad u praksi jedna od strana nastoji omesti arbitražni postupak odbijajući ili odugovlačeći s imenovanjem svojih članova ili predsjednika. Da bi se izbjeglo sprječavanje djelovanja arbitraže tim putem, strane se mogu unaprijed obvezati da po isteku nekoga roka neimenovane članove imenuje neko neovisno tijelo. To je ponekad bio predsjednik Švicarske konfederacije, predsjednik švicarskog Vrhovnoga suda, a u novije doba predsjednik Međunarodnoga suda u Hagu ili osoba sličnoga položaja. d) Pokušaji organizirane arbitraže. Stalni arbitražni sud. Suprotno njegovu nazivu, to nije stalni sudbeni organ. Osnovan je Haškom konvencijom o mirnom rješavanju sporova iz 1899, a danas djeluje prema propisima istoimene Haške konvencije iz Stalni ured obavlja tehničke poslove, a strane sastavljaju arbitražni zbor za svaki spor posebno, s popisa arbitara koji vodi ured, ali i izvan toga popisa. Svaka država stranka Haške konvencije imenuje za taj popis (listu) četiri osobe kao moguće arbitre. Njegovo je sjedište u Palači mira u Hagu, gdje je sjedište i današnjeg Međunarodnoga suda, osnovanog Poveljom UN iz Mehanizam Stalnog arbitražnoga suda također služi kao element u fazi kandidiranja za izbor sudaca Međunarodnoga suda. Taj je Sud osnovan kao nadomjestak za Stalni sud međunarodne pravde koji je bio osnovan tek U okviru Stalnog arbitražnoga suda do Drugoga svjetskog rata izrečeno je dvadeset presuda, od kojih tri nakon 1922, kada je počeo s radom i Stalni sud međunarodne pravde. Ali njegov mehanizam u novije vrijeme opet postaje aktivan.

Arbitražna komisija Konferencije o bivšoj Jugoslaviji
Arbitražna komisija Konferencije o bivšoj Jugoslaviji. Ustanovljena je Deklaracijom o Jugoslaviji što su je ministri vanjskih poslova Europske zajednice usvojili 27. kolovoza Njezino osnivanje i nadležnost prihvatile su vlade jugoslavenske Federacije i svih republika bivše Jugoslavije, odazivajući se pozivu da sudjeluju u radu Konferencije, koja je otpočela u Haagu u rujnu te godine. Najprije je bila sastavljena od predsjednika ustavnih sudova iz pet država članica Europske zajednice. Nakon Londonske konferencije održane koncem kolovoza 1992, sastojala se od triju predsjednika ustavnih sudova, jednoga suca Europskoga suda za ljudska prava i jednoga suca imenovanog po predsjedniku Međunarodnog suda u Haagu. Od početka do konca rada predsjedao joj je predsjednik Ustavnoga vijeća Francuske Republike Robert Badinter (po njemu: "Badinterova komisija"), ali joj je jedan od članova bio i Roman Herzog, potonji predsjednik Njemačke. Nije imala članova s prostora bivše Jugoslavije. Komisija je bila prvobitno osnovana sa zadaćom rješavanja sporova između teritorijalnih cjelina bivše Jugoslavije putem obvezujućih presuda, no uz rezervu da iznošenje pred Komisiju svakoga spora odobre supredsjedatelji Konferencije. Ali se njezina djelatnost svela na izricanje savjetodavnih mišljenja na zahtjev supredsjedatelja ili Vijeća ministara Europske zajednice. Izrekla je petnaest mišljenja o različitim pitanjima proizašlim iz raspada bivše Jugoslavije, među ostalima i o sukcesiji država, te o ispunjenju uvjeta novih država za njihovo priznanje. Posljednja dva mišljenja izrekla je 13. kolovoza Dokidanjem Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji nakon sklapanja Daytonskih sporazuma koncem 1995, i ona je prestala djelovati. Sud za mirenje i arbitražu u krilu Konferencije o europskoj sigurnosti i suradnji (KESS). Ustanovljen je Konvencijom usvojenom u Stockholmu u Njegovo djelovanje inspirirano je primjerom Stalnoga arbitražnoga suda. Svaka stranka te Konvencije imenuje na popis po dva potencijalna izmiritelja, te po jednoga arbitra i njegova zamjenika. Između njih se biraju Biro Suda sastavljen od predsjednika, potpredsjednika i 3 člana, te vijeća za mirenje i arbitražni tribunali ad hoc. Za stranke Konvencije pribjegavanje mirenju je obvezatno. Taj postupak može jednostrano pokrenuti svaka strana nekoga spora. Arbitražni postupak se pokreće nakon neuspjeloga mirenja, ali se on uvijek zasniva na obostranom pristanku strana u sporu. One mogu sklopiti sporazum o arbitraži, ili mogu jednostrano prihvatiti fakultativnu klauzulu o obveznoj arbitraži po primjeru članka 36(2). Statuta Međunarodnog suda (v. supra, §83, pod II, 2).

Svaka strana u sporu imenuje jednoga člana komisije za mirenje
Svaka strana u sporu imenuje jednoga člana komisije za mirenje. Biro Suda imenuje predsjednika i još dvojicu s liste izmiritelja koji moraju biti iz trećih zemalja. U arbitražni tribunal ulazi arbitar svake od strana (ili njegov zamjenik) s popisa, a predsjednika i još dva arbitra također imenuje Biro Suda. Time je veoma umanjena mogućnost opstrukcije tih postupaka. Ali Stockholmska konvencija još nije našla svoju primjenu u praksi. 3. Osnova arbitraže. Međunarodna arbitraža zasniva se isključivo na dobrovoljnom pristanku strana na taj način rješavanja njihova spora. Pristanak uvijek podrazumijeva preuzimanje obveze na izvršenje izrečene presude u dobroj vjeri i u cijelosti. Pristanak na arbitražu može se dati za već postojeći spor (prigodna ili izolirana arbitraža), ili glede sporova koji među strankama nekog ugovora mogu nastati u budućnosti (institucionalna arbitraža). Taj drugi oblik se može stipulirati u posebnim dvostranim ili mnogostranim ugovorima o rješavanju budućih sporova, i pri tome ga, ovisno o vrsti spora, kombinirati s nekim drugim oblicima rješavanja. Npr. tzv. politički sporovi mogu se povjeravati mirenju, a tzv. pravni sporovi arbitraži ili sudskom rješavanju (v. supra, §79). Moguće je predvidjeti i više uzastopnih postupaka rješavanja za sve vrste sporova, npr. najprije pregovore, potom mirenje, te arbitražu kao konačno sredstvo. Pristanak se može dati i u obliku tzv. arbitražne klauzule u mnogostranim i dvostranim ugovorima o bilo kojemu predmetu, prema kojoj će se sporovi o primjeni ili tumačenju tih ugovora rješavati putem arbitraže. Pristanak na arbitražu za već postojeći spor izražava se arbitražnim kompromisom (pristatnom pogodbom). Ali ni arbitražni kompromis nije ništa drugo do međunarodni ugovor koji se ravna prema načelima iz Bečke konvencije iz Njime strane određuju predmet spora i način imenovanja arbitra ili arbitražnoga tribunala. Kompromis, nadalje, može sadržavati osnovu na temelju koje će arbitar presuditi spor, pravila postupka, rok za izricanje presude, jezik postupka i presude, sjedište sudovanja, raspodjelu troškova postupka i dr. Odredbe kompromisa i ugovora o arbitraži obvezuju arbitre. Njihove nejasnoće i praznine arbitri popunjavaju posizanjem za općim načelima prava i običajnim pravom izgrađenim u praksi. To običajno pravo ipak ne nameće suverenim državama samu arbitražu kao obvezan način rješavanja bez njihova prethodnoga pristanka.

Za pravovaljanost arbitraže odlučujuća je valjanost kompromisa ili ugovora o arbitraži (npr. da nije protupravno nametnut jednoj ili obima stranama u sporu, ili da nije istekla njegova važnost). Njegova ništavost ili prestanak važnosti može uzrokovati ništavnost arbitraže. Ipak, ako strane zajednički ustanove tribunal i sudjeluju u postupku, iz toga se njihova ponašanja može protumačiti da su dale svoj naknadni prešutan pristanak na arbitražu (forum prorogatum), čak ako je kompromis i prestao vrijediti. U slučaju nejasnoće ili spora o pristanku na arbitražu, arbitar je ovlašten tumačiti domašaj svoje nadležnosti. U tome smislu arbitar je sudac svoje vlastite nadležnosti (competence de la competence). U tome je smislu Međunarodni sud u sporu Nottebohm (prethodna pitanja) iz istakao: "...još od spora Alabama, na temelju prijašnjih presedana, općenito je prihvaćeno da je u nedostatku suprotnoga ugovora svaki međunarodni tribuhal sudac vlastite nadležnosti i ima moć u tu svrhu tumačiti instrumente koji ju predviđaju..." To podrazumijeva da će se arbitar sam proglasiti nenadležnim, ili će ograničiti svoju nadležnost kada za to nađe opravdanje. Zloupotrebe u tome pogledu imale bi za posljedicu prekoračenje nadležnosti arbitra i ništavost arbitražne presude. 4. Mjerodavna pravila za presuđivanje spora, (a) Kompromis može propisati materijalna pravna pravila ad hoc, primjenom kojih će arbitar presuditi spor. Do toga dolazi izuzetno rijetko. Najpoznatiji takav primjer bila su Washingtonska pravila od 8. svibnja 1871, o dužnostima neutralne države u ratu na moru, na temelju kojih je Arbitražni tribunal presudom u sporu Alabama od 14. rujna sljedeće godine dosudio odštetu koju je Britanija platila Sjedinjenim Državama. U sporu o Britanskoj Gvajani, Britanija i Venezuela su se kompromisom iz suglasile o tome da će se protupravni posjed nekoga područja u trajanju od pedeset godina, temeljem zastare, smatrati pravovaljanim.

Ukoliko bi se strane uspjele suglasiti na takvim materijalnim pravilima, njima ne bi bilo teško postići rješenje svoga spora izravnim pregovorima i o tome sklopiti ugovor, te time uštedjeti vrijeme i troškove postupka. (b) Kompromis može uputiti arbitra na primjenu međunarodnoga prava, rjeđe izričito navodeći članak 38(1). Statuta Haškog suda, koji propisuje njegove izvore. Takvo upućivanje znatno otklanja mogućnost praznina u pravu koje treba primijeniti. (c) Kompromis može uputiti na načela pravičnosti, načela pravičnosti i prava, na "apsolutnu pravičnost", ili na odlučivanje ex aequo et bono. Arbitar će pri odlučivanju poštivati imperativna pravila općega međunarodnog prava (jus cogens) i stečena prava trećih država, a ovisno o tumačenju domašaja svoje ovlasti odlučit će u kojoj će mjeri u izricanju pravde odstupiti od subjektivnih stečenih prava strana. (d) Kompromis može zatražiti od tribunala da propiše buduće pravno uređenje za odnose medu stranama (reglement d'interets, amiable composition, izravnanje). Tada će njegova vlast biti u suštini ista kao kad odlučuje ex aequoet bono, tj. Kao pod (c). (e) Ako kompromis ne predviđa nikakvih odredaba o osnovi odlučivanja, to podrazumijeva da su ga strane ovlastile da njihov spor riješi na temelju općega međunarodnog prava, kao pod (b). Tako je Rene Cassin u presudi o britansko-grčkomu sporu iz naveo: "U nedostatku posebnoga propisa o pravu kojim će se arbitar služiti kao osnovom odlučivanja, ili (propisa) o njegovoj ulozi izravnatelja (amiable compositeur), ovaj je arbitar dužan ograničiti se na ulogu suca i odlučiti "na osnovi poštivanja prava", u skladu s člankom 37. prve Haške konvencije iz 1907." (RIAA, vol.XII, p.69). Kada arbitar odlučuje na temelju prava, pribjegavat će tzv. akcesornoj pravičnosti. Vodit će se tom pravičnošću pri ocjeni dokaza, kod propisivanja rokova u postupku, u procjeni štete i određivanju visine njezine naknade, u tumačenju dvosmislenih ugovornih tekstova, itd. (v. supra, §6, pod (i)).

Općenito je uvjerenje da u nedostatku primjenljivih pravnih pravila arbitar ne bi smio proglasiti non liquet. Ukoliko sam ustanovi prazninu u pozitivnom pravu, to podrazumijeva njegovo pribjegavanje pravičnosti praeter legem, čak i bez posebnoga ovlaštenja strana. Do toga može ponajprije doći u sporovima o razgraničenjima na kopnu i na moru, ali i u pitanjima podjele imovine, dugova, ili arhiva u postupku sukcesije država. Prednost arbitraže u odnosu na odlučivanje pred stalnim međunarodnim sudovima leži u tome što bi strane koje pripadaju istoj civilizacijskoj skupini (npr. države kojih je pravo zasnovano na islamu), mogle za osnovu rješavanja svoga spora ili sukoba propisati njima zajedničke pravna i etička načela. Za arbitre bi mogle odrediti stručnjake toga prava iz reda osoba od zajedničkoga povjerenja. Do toga u praksi još* nije došlo. 5. Predmet spora. Predmet spora određuje se kompromisom i arbitar ga ne smije prekoračiti. O svim spornim točkama arbitar u presudi mora donijeti odluku. Pri tome, ukoliko prije ili u tijeku postupka uoči suglasnost strana o nekim točkama spora, tu će suglasnost utvrditi u svojoj presudi. Arbitru nije dopušteno davati stranama preporuke glede predmeta spora. Bez njihove suglasnosti ne smije im davati preporuke ni o pitanjima koja ne ulaze u predmet spora. 6. Postupak. Ukoliko strane nisu propisale pravila postupka u kompromisu, one mogu arbitra uputiti na takva već pripremljena pravila. Institut za međunarodno pravo još je usvojio nacrt Pravilnika o arbitražnom postupku. Potpuniji i suvremeniji su propisi o arbitražnom postupku iz III. glave četvrtoga dijela Haške konvencije o rješavanju sporova iz (članci 51-90). I Komisija za međunarodno pravo je u usvojila uzorak pravila o arbitražnom postupku, nakon što joj o tome nije uspjelo izraditi nacrt konvencije prihvatljiv Općoj skupštini UN.

Držeći se propisa kompromisa ili ugovora o arbitraži, arbitar će sam nadopuniti sva pravila postupka koja mu propišu strane, ili će ih po odluci strana sam propisati prije početka rasprave. Pri tome će se pridržavati općih načela prava iz te oblasti. Ta načela može pronaći u gore navedenim pravilima, kao i u propisima o postupku stalnih sudskih tijela (npr. u Statutu i u Poslovniku Međunarodnoga suda u Haagu), te u njihovoj praksi. Postupak se može sastojati od pismenog i od usmenoga dijela. U arbitraži pismeni dio postupka je obavezan, a usmeni samo po sporazumu strana ili ako arbitar odluči o njegovoj neophodnosti. Svaka je strana pred tribunalom zastupljena s agentom. Agent je službeni predstavnik svoje vlade i on prenosi poruke između tribunala i vlade. Izjave agenta, ili po njegovu odobrenju izjave savjetnika i odvjetnika, obvezuju njegovu državu. Osim agenta svaka strana može u postupku biti zastupljena s potrebnim brojem savjetnika i odvjetnika. U slučaju institucionalne arbitraže postupak se može pokrenuti tužbom koja se upućuje tribunalu nakon što ga strane ustanove, kao i suprotnoj strani. U slučaju prigodne arbitraže same strane ili tribunal mogu odlučiti koja će od njih podnijeti prvo parnično pismo. Tribunal određuje rok za odgovor. Ukoliko tome ima mjesta, tribunal može dati rokove za protuodgovor (repliku) i drugotnicu (dupliku), te ako se strane o tome slože i za treći par odgovora. Strane su u pismenom dijelu postupka dužne formulirati svoje zahtjeve i protuzahtjeve. One su u načelu dužne predočiti sve dokumente u potporu svojih zahtjeva u ovjerenom prijevodu na jezik postupka. Svi njihovi ovjereni prijepisi dostavljaju se suprotnoj strani. Strane mogu predložiti tribunalu popis svjedoka i vještaka radi saslušanja, kao i uviđaj na nekom mjestu (v. o istrazi, supra, §81).

Usmeni postupak, ukoliko mu ima mjesta, vodi predsjednik ili nadarbitar. Taj se postupak u načelu vodi uz isključenje javnosti, osim ako tribunal uz pristanak strana ne odluči drukčije. O tijeku usmenoga postupka vodi se zapisnik kojega potpisuju predsjednik i tajnik tribunala. U usmenomu postupku agenti, savjetnici i odvjetnici obrazlažu zahtjeve strana, a na zahtjev članova tribunala daju potrebna objašnjenja. Obavlja se i saslušanje svjedoka i vještaka predloženih od strana i onih koje je tribunal pozvao proprio motu. Izvode se i dokazi. Strane su u načelu dužne predočiti sve dokumente i pružiti sva objašnjenja koja tribunal od njih zatraži. Ako to ne učine, to se utvrđuje u zapisniku. Nakon što dade mogućnost obadvjema stranama da pruže sva objašnjenja i predoče sve dokaze, predsjednik tribunala okončava usmenu raspravu. Tribunal potom u tajnom vijećanju pristupa odlučivanju o sporu i sastavljanju teksta presude. 7. Presuda se donosi većinom glasova članova tribunala. Potpisuju ju predsjednik i svi članovi tribunala. Ako članovi koji su glasovali"protiv odbiju potpisati presudu, to se konstatira u njezinu tekstu, ali ne utječe na njezinu valjanost. Presuda mora sadržavati obrazloženje na kojemu je zasnovana. Presuda se izriče na javnoj sjednici u prisutnosti strana. Ako se to ne učini, službeno se notificira stranama. Od trenutka izricanja ili notifikacije ona pravno obvezuje strane. Arbitražna presuda rješava spor konačno, osim ukoliko se strane nisu unaprijed dogovorile o mogućnosti priziva nekom drugomu tijelu (na pr. Stalnom arbitražnom sudu ili Međunarodnom sudu u Haagu), što se događa iznimno rijetko. Strane su na temelju pristanka datoga za arbitražno rješavanje dužne u dobroj vjeri i u cijelosti izvršiti presudu. Dakle, kao i glede izvršenja svakog drugoga ugovora, obvezatnost arbitražne presude temelji se na općemu načelu prava pacta sunt servanda. Ako tribunal ne odredi rok za njezino izvršenje, strane su je dužne izvršiti bez nepotrebnoga odlaganja. Za tu svrhu dužne su izmijeniti postojeće ili donijeti nove zakone i druge propise, osigurati potrebna materijalna sredstva, i donijeti potrebne sudske i druge odluke. Presuda obvezuje samo strane u sporu i za slučaj koji je riješila (sententia jus facit inter partes).

Moguće zahtjeve za tumačenjem izrečene presude strane će što je moguće u kraćemu roku uputiti tribunalu koji ju je izrekao. Svaka strana može uputiti takav zahtjev jednostrano, a o njemu se obavještava suprotna strana. Tribunal će se okupiti u prijašnjem sastavu i, ukoliko za to nađe opravdanja, može izreći presudu o tumačenju svoje prijašnje presude. Neki propisi o arbitražnom postupku predviđaju razloge zbog kojih bi neka od strana mogla dokazivati ništavost presude. To je slučaj kada je ništav kompromis ili drugi ugovor o arbitraži; ako je tribunal izvršio bitno prekoračenje svoje nadležnosti, bilo glede predmeta spora ili osnove odlučivanja; ako presuda nije obrazložena; ako su povrijeđena bitna pravila postupka koja arbitražu čine suđenjem; ili ako se može dokazati korupcija nekoga člana tribunala. Na stranu koja se poziva na ništavost presude pada teret dokazivanja. U takvim slučajevima među stranama nastaje novi spor o valjanosti izrečene arbitražne presude. Taj spor bi se mogao riješiti zajedničkom odlukom strana o njegovu upućivanju na rješavanje pred drugi arbitražni tribunal ili pred neki stalni sud poput Međunarodnog suda u Haagu. Ako do toga pristanka ne dođe, ostaje neriješen spor o meritumu predmeta spora, kao i onaj o valjanosti arbitražne presude. Osporavanja valjanosti izrečenih arbitražnih presuda nisu bila veoma česta u praksi. Nešto češće se događalo da su strane izbjegavale izvršiti izrečenu presudu izravno joj ne osporavajući valjanost. 8. Sporedni (incidentni) postupci. U tijeku arbitražnoga postupka ili po njegovu okončanju, tribunal može uz pristanak strana dopuštati neke sporedne postupke. Otvoreno je pitanje može li tribunal propisati privremene mjere prije izricanja presude, bez prethodnoga pristanka obiju strana. Uz pristanak strana tribunal bi mogao dopustiti, iako to nije dužan učiniti, intervenciju trećih država u parnicu. U takvomu slučaju presuda bi obvezivala i državu interventa. Haška konvencija o rješavanju sporova, iz (članak 84(2)), predviđa pravo na intervenciju svih stranaka nekog mnogostranoga ugovora koje nisu parnične strane, kada se u postupku radi o njegovu tumačenju. U takvomu slučaju tumačenje sadržano u presudi obvezuje i državu interventa. Taj će se propis primijeniti jedino ukoliko je predviđen u arbitražnom kompromisu, ili ako kompromis na njega upućuje.

Strane mogu unaprijed predvidjeti mogućnost revizije presude na temelju naknadno utvrđenih činjenica koje strana koja se na njih poziva nije znala do izricanja presude, a neznanje se ne može pripisati njezinu nemaru. Nove činjenice moraju biti takve naravi da se pretpostavlja da bi utjecale na odluku tribunala. Takva strana dužna je uputiti zahtjev za reviziju presude istom tribunalu čim je doznala za te činjenice. Statut Međunarodnoga suda u Haagu, kao i Štokholmska konvencija KESS-a, propisuju apsolutni rok zastare za podnošenje zahtjeva za reviziju od deset godina od izricanja presude. Moguće je taj rok tumačiti i kao običajno pravilo arbitražnog postupka, ukoliko sporazum stranaka o tome šuti. Teškoća se javlja što je nakon proteka od nekoliko godina teško ili nemoguće obnoviti tribunal u prijašnjemu sastavu. A za ustanovljenje novoga tribunala potrebna je suradnja-6uprotne strane, koja može izostati čak kada je mogućnost revizije bila unaprijed predviđena. Ukoliko se tribunal obnovi (ili se po pristanku obiju strana ustanovi novi), on će najprije ispitati opravdanost zahtjeva za reviziju presude. Ako je ustanovi, može voditi novi postupak o meritumu presuđenog spora koji će okončati novom presudom. 9. Arbitraža kao način sprečavanja sukoba. Još od prve polovice 19. stoljeća u nekim su zemljama djelovali mirovni pokreti koji su zagovarali obaveznu arbitražu između svih država avijeta za sve njihove sporove, kao siguran način održanja trajnoga mira. To je bio i jedan od nepostignutih ciljeva dviju Haških mirovnih konferencija iz i 1907. Da bi dokazao da je arbitraža spojiva sa suverenošću država, Institut za međunarodno pravo predložio je preporukom iz njezino prihvaćanje kao obavezne najprije za sporove o tumačenju i primjeni međunarodnih ugovora. Iz toga je proizašla podjela na tzv. "pravne" i "političke" sporove o kojoj je bilo riječi (supra, §79). Države su potom u međusobnim ugovorima o arbitraži isključivale sporove koji diraju u njihove životne interese, čast i suverenost.

Nakon Prvoga svjetskoga rata, na poticaj Lige naroda, sklopljeno je oko dvjesto dvostranih ugovora između država o obaveznom rješavanju svih njihovih budućih sporova. U u tu svrhu je bio zaključen i mnogostrani Ženevski opći akt o mirnom rješavanju sporova, koji je državama strankama dopuštao dalekosežne rezerve. U Opća skupština UN usvojila je revidirani Opći akt bez bitnih izmjena u njegovu tekstu. Dalji razvoj političkih prilika u Europi pokazao je neosnovanost tih očekivanja. Nakon dolaska nacista na vlast u Njemačkoj u naglo je opao broj novih sklopljenih dvostranih ugovora o rješavanju sporova. Većina onih na snazi nije se hi jedanput primijenila u praksi, i time se nisu spriječili sukobi između njihovih stranaka. Pred Drugi svjetski rat pokazalo se da arbitraža ne može spriječiti sukobe u kojima jača država ne priznaje slabijoj temeljna prava na opstanak, na neovisnost i jednakost, nego je namjerava uništiti i anektirati (odnos ItaUje prema Etiopiji; odnos Njemačke prema Austriji, čehoslovačkoj, Poljskoj, i dr). Institucionalna arbitraža nije opravdala sva očekivanja, jer do arbitraže pretežito dolazi na temelju kompromisa za neki već postojeći spor. Obavezna je arbitraža ipak bila našla širu primjenu u obliku mješovitih arbitražnih tribunala, nametnutih pobijeđenim državama putem mirovnih ugovora. Ti tribunali odlučivali su o privatnim potraživanjima građana pobjedničkih država u pobijeđenim zemljama. Nakon Prvoga svjetskog rata tako ustanovljeni tribunali doveli su do bogate prakse. Nakon Drugoga svjetskoga rata mirovni ugovori sklopljeni u Parizu predvidjeli su u tu svrhu mješovite komisije za mirenje. Komisije, ustanovljene s Italijom, donosile su u slučaju neuspjeloga mirenja obvezujuće presude, i u tim slučajevima stvarno su djelovale kao arbitražna vijeća. Putem arbitraže bio u 19. i u 20. stoljeću odlučen veoma mali broj sporova koji su mogli dovesti do oružanih sukoba između njihovih strana (npr. spor Alabama ili spor o njemačkim dezerterima u Kazablanki 1909). Ali kao način rješavanja nekih vrsta sporova, poput onih o granicama, o naknadi pretrpljene štete, arbitraža u moderno doba nije nikada gubila na važnosti. Ona je bila i ostat će korisna dopuna rješavanju pred stalnim međunarodnim sudskim tijelima, sve dok sudsko rješavanje ne bi postalo obvezatno prema općem međunarodnom pravu. Ali takav razvoj ne treba očekivati ni u daljoj budućnosti.

83. MEĐUNARODNI SUD U HAAGU I OSTALI STALNI SUDSKI ORGANI
Bibliografija: Georges ABI-SAAB: Les exceptiojis priliminaires dans la procedure de la Cour internationale, Paris 1967, 279 pages; Charles DE VISSCHEE: Aspects ricents du droit procedura! de la C.I.J., Paris 1966, 219 p.; V.D. DEGAN: "Preliminarv Objections in the Hague Court's Contentious Procedure: A Re-Examination", The Indian Journal of International Law 1970, No.4, pp ; "Domašaj i autoritet presedana u praksi Međunarodnog suda", ZPFZ 1972, br.3, str ; "Sud Evropskih zajednica", JRMP 1965, br.2-3, str ; "Intervencija u postupku pred Međunarodnim sudom", ZPFR 1984, str.17-36; "Intervencija trećih država u sporovima iz prava mora", ZPFZ 1985, br.2-3, str ; Kenneth James KEITH: The Extent of the Advisory Jurisdiction of the International Court of Justice, Levden 1971, 271 pages; G. GUTOMAR: Commentaire du reglement de la C.I.J., Paris 1983, 760 p.; Shabtai EOSENNE: Procedures in the International Court, A Commentary on the 1978 Rules ofthe I.C.J., The Hague 1983, 305 p.; CD. ESPOSITO: La juridiccion consultatiua de la Corte internacional de Justicia, Madrid 1996, 300 pages; Gilbert GUILLAUME: La Cour internationale de justice a l'aube du XXIeme siecle, Le regard d'un juge; Paris 2003, 331 pages; V.Đ. DEGAN: "Prigovori o nenadležnosti i nedopustivosti pred nekim međunarodnim sudbenim tijelima", ZPFR 2003, Supplement br.3. (Spomenica prof.dr.sc, Petru Simonettiju), str Edvard HAMBRO: The Case Law ofthe International Court - La Jurisprudence de la Cour internationale, 8 volumes, Levden ; Krystyna MAREK: Precis de lajurisprudence de la Cour internationale, La Haye 1974, 1194 pages; J.H.W. VERZIJL: The Jurisprudence ofthe World Court, vol.I-, The Permanent Court of International Justice ( ), 600 p.; voI.II: The International Court of Justice ( ), Levden , 594 p.

I. Pregled stalnih međunarodnih sudbenih tijela
Pri koncu 20. stoljeća namnožio se broj stalnih međunarodnih sudbenih tijela različitih naravi i s različitim ovlastima. Sve te međunarodne sudove, bivše i sadašnje, možemo svrstati u dvije široke skupine. 1. U prvu skupinu spadaju sudovi osnovani za rješavanje svih vrsta međunarodnih sporova koje države pred njih iznesu. a. Prvi takav stalni sud u povijesti bio je regionalne naravi. Bio je to Centralnoamerički sud, osnovan Konvencijom iz na rok od deset godina, koji se trebao produljivati. Stranke Konvencije i članice Suda bile su sve država iz Srednje Amerike osim Paname, i to: Gvatemala, Honduras, Kostarika, Nikaragva i El Salvador. Sud je djelovao između i i izrekao je deset odluka. Potom je prestao djelovati. b. Članak 14. Pakta Lige naroda predvidio je osnivanje Stalnoga suda međunarodne pravde. Do njegova osnivanja došlo je u 1920, usvajanjem Statuta Suda u Vijeću i u Skupštini Lige.Potom su taj Statut ratificirale 32 države članice Lige, a u imao je 50 država stranaka. Sud je djelovao između i okupacije Nizozemske po Njemačkoj u proljeće Izrekao je 31 presudu i 27 savjetodavnih mišljenja. Formalno je bio dokinut u godini, kada je bila raspuštena i Liga naroda. c. Međunarodni sud u Haagu osnovan je Poveljom Ujedinjenih nacija iz Statut toga Suda sastavni je dio Povelje. Za razliku od svoga prethodnika, Međunarodni sud je jedan od šest glavnih organa Ujedinjenih nacija i glavni sudbeni organ te Organizacije. To je najvažnije međunarodno sudbeno tijelo i o njemu će u nastavku opširno biti riječi.

2. Nakon Drugoga svjetskoga rata osnovano je međunarodnim ugovorima više stalnih međunarodnih sudova sa specijaliziranom nadležnošću. U pravilu su ta sudbena tijela otvorena samo državama strankama tih ugovora ili fizičkim i pravnim osobama iz tih država stranaka. Glavni izvor prava koje ti sudovi primjenjuju, iako ne i jedini, su ugovori kojima su osnovani. a. Europski sud za ljudska prava sa sjedištem u Strasbourgu (Francuska) osnovan je Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda iz 1950, sklopljenom u okviru Vijeća Europe. Uz Sud je djelovala i Komisija za ljudska prava, koja je dokinuta stupanjem na snagu Protokola br.ll. na Europsku konvenciju, početkom Uz tu Konvenciju Sud primjenjuje i naknadno usvojene protokole koji s njome čine cjelinu, te svoje vlastite presedane (v. pobliže, supra, §58, pod 3(i)). b. Meduamerički sud za ljudska prava sa sjedištem u San Joseu (Kostarika), osnovan je Američkom konvencijom za ljudska prava iz Uz taj Sud djeluje i Međuamerička komisija za ljudska prava. c. Sud Europskih zajednica, prvobitno je bio osnovan kao "Sud Europske zajednice za ugljen i čelik" u Sjedište mu je u Luxemburgu. Taj je Sud glavno sudbeno tijelo današnje Europske unije, koja ima obilježja supranacionalne organizacije. Objedinjuje mnogobrojne sudbene funkcije u toj Uniji. Između ostalih, može rješavati i sporove između država članica Unije (v. supra, §55, pod 6). d. Međunarodni tribunal za pravo mora sa sjedištem u Hamburgu predviđen je Konvencijom UN o pravu mora, iz a ustanovljen je godine. U okviru međunarodnih organizacija, ili za više njih zajedno, djeluju administrativni tribunali koji odlučuju o radnopravnim sporovima između organizacija i njihovih djelatnika ili osoba s kojima su sklopile ugovore o radu. Najvažniji su Administrativni tribunal Ujedinjenih nacija, te Administrativni tribunal Međunarodne organizacije rada koji opslužuje i neke druge specijalizirane ustanove UN. U je osnovan i Administrativni tribunal Svjetske banke za obnovu i razvoj. Administrativne tribunale imaju i neke regionalne i druge organizacije (NATO, OECD, WEU, Vijeće Europe, Europska svemirska organizacija, i dr.).

Od gornjih valja sasvim izdvojiti dva međunarodna kaznena tribunala ad hoc (onaj za bivšu Jugoslaviju i onaj za Ruandu), te stalni Međunarodni kazneni sud, koji su nadležni da sude pojedincima osumnjičenima da su počinili neke međunarodne zločine u njihovoj nadležnosti. Ta sudišta nisu nadležna da presuđuju sporove između država. II. Međunarodni sud u Haagu 1. Sastav i funkcije Suda. Ovaj, kako je navedeno, glavni sudbeni organ Ujedinjenih nacija, sastoji se od petnaest sudaca izabranih s popisa kandidata na rok od devet godina u složenom postupku izbora paralelno u Općoj skupštini i u Vijeću sigurnosti. Na taj popis kandidate predlažu nacionalne skupine članova Stalnog arbitražnoga suda. Izabrani su oni kandidati koji dobiju apsolutnu većinu glasova u Općoj skupštini i u Vijeću sigurnosti. Ako više takvih kandidata dobije apsolutnu većinu, izabran je po godinama najstariji. Kandidati za suce moraju imati preduvjete koji se traže za imenovanje na najviše sudačke službe u zemlji koja ih predlaže ili da uživaju ugled pravnika na polju međunarodnoga prava. Kod izbora se vodi računa da u Sudu kao cjelini budu predstavljeni glavni oblici civilizacije i najvažniji pravni sustavi svijeta (članak 9. Statuta). Svake treće godine obnavlja se trećina sudačkog zbora od po pet sudaca. Po isteku mandata od devet godina ista osoba može ponovo biti birana za suca. Suci su do isteka njihova mandata nesmjenjivi, osim aEb su prema jednoglasnom mišljenju ostalih sudaca prestali ispunjavati tražene uvjete. Suci mogu dati i ostavku na svoj položaj prije isteka mandata. Slobodna mjesta na gornje načine ili smrću popunjavaju se na isti način na koji se biraju suci u redovitom izboru, s time da izabrani sudac vrši tu dužnost do isteka mandata svoga prethodnika. U vršenju svoje službe suci uživaju diplomatske povlastice i izuzeća. Oni ne mogu vršiti nikakve političke, upravne ili slične funkcije, niti mogu djelovati u bilo kojemu sporu kao agenti, savjetnici ili odvjetnici. Oni ne mogu sudjelovati u rješavanju niti jednoga spora u kojemu su prije sudjelovali kao agenti, savjetnici ili odvjetnici neke od strana. Suci državljani svake od strana u sporu o kojemu odlučuje Sud zadržavaju pravo sudjelovanja u odlučivanju. Ako u svome zboru Sud nema državljane jedne ili obiju strana u sporu, svaka takva država može imenovati suca ad hoc koji djeluje samo u toj parnici. Na isti način dopušta se imenovanje sudaca ad hoc u savjetodavnom postupku ako se taj postupak odnosi na neki međudržavni spor.

Sud bira svoga predsjednika i podpredsjednika između svojih članova na tri godine. Oni se mogu ponovo izabrati. Sud imenuje svoga tajnika i može se pobrinuti za imenovanje drugih potrebnih djelatnika. U načelu Sud vrši svoje djelatnosti u punom sastavu. Kvorum od devetorice dostaje za sastav Suda. Sud može ustanovljavati vijeća od najmanje tri suca za rješavanje određenih vrsta predmeta (npr. o pitanjima rada ili onih koji se odnose na tranzit i promet). U Sud je po prvi puta ustanovio Vijeće za pitanja okoliša na obnovljiv rok od 6 mjeseci. Takva vijeća još nisu vršila svoje funkcije. Sud sastavlja svake godine vijeće od pet sudaca za tzv. sumaran (brzi) postupak, kada strane to zahtijevaju. Do sada nije bilo takvih zahtjeva. Na zahtjev obiju strana, Sud može ustanoviti vijeće za rješavanje određenoga spora. Presuda što ju je izreklo vijeće vrijedi kao da ju je izrekao Sud. Sjedište Suda je u Haagu (Nizozemska), ali može zasjedati i vršiti svoju djelatnost drugdje, kada to smatra poželjnim. Službeni jezici Suda su francuski i engleski. Strane se mogu sporazumjeti da se čitav postupak vodi najednom od tih jezika, i tada će se na tome jeziku izreći i presuda. U nedostatku sporazuma, strane se mogu služiti na oba službena jezika. Tada Sud naznačava koji će od tekstova presude koju izrekne biti mjerodavan, francuski ili engleski. Međunarodni sud u Haagu obavlja dvije svoje funkcije. U parnicama između država on izriče presude koje su obvezujuće za strane. Izriče i savjetodavna mišljenja o pravnim pitanjima koja mu može postaviti neki organ ili ustanova međunarodne organizacije koji su Poveljom, ili u skladu s njezinim propisima, ovlašteni da ih zatraže. 2. Parnični postupak. Strane u parnicama mogu biti samo države. Stoga Sud nema nikakve nadležnosti u parnicama u kojima bi tužitelj ili tužena strana bile međudržavne organizacije uključujući i UN, ili fizičke i pravne osobe. To nikako ne znači da prava fizičkih ili pravnih osoba povrjedena od druge države ne mogu biti predmetom spora pred Sudom. Naprotiv, znatan broj parnica pred Stalnim sudom međunarodne pravde i današnjim Međunarodnim sudom odnosio se na potraživanja pojedinaca kada je njihovu diplomatsku zaštitu preuzimala njihova država, a pred Sudom je nastupala kao tužitelj.

Ali bez pristanka strana, Sud nema niti nadležnost u sporovima između država stranaka njegova Statuta. S obzirom da je Statut Suda sastavni dio Povelje, sve države članice Ujedinjenih nacija u isto su vrijeme i stranke Statuta. To su danas praktično sve države svijeta, uz izuzetak Države Vatikanskoga Grada. Statut predviđa da država koja nije članica UN može postati strankom toga Statuta uz uvjete koje za svaki pojedinačni slučaj određuje Opća skupština UN na preporuku Vijeća sigurnosti. Brojne su države tako bile stranke Statuta prije nego što su postale članicama Ujedinjenih nacija. Sud može odlučivati i u parnicama u kojima jedna ili obje države nisu stranke Statuta. Takva država dužna je kod tajnika Suda deponirati pismenu izjavu kojom prihvaća nadležnost Suda u skladu s Poveljom UN i pod uvjetima propisanima Statutom i Poslovnikom Suda. Ona se obvezuje da će izvršiti odluke Suda u dobroj vjeri, i da prihvaća sve obveze člana Ujedinjenih nacija prema članku 94. Povelje. Ta država dužna je snositi dio troškova parnice u kojoj je strana. Ali ni u kojemu slučaju ne može proizaći nejednakost strana pred Sudom, bez obzira na njihov položaj prema Statutu. Kako je navedeno, bez pristanka svih strana nekoga spora nema nadležnosti Suda. Poput arbitraže, taj se pristanak može dati za neki već postojeći spor ili glede budućih sporova koji tek mogu nastati. Države mogu unaprijed prihvatiti nadležnost Suda glede nekih vrsta, ili svih sporova, putem dvostranih ili višestranih ugovora kojih je cilj rješavanje njihovih budućih sporova. Tu nadležnost predviđa npr. Ženevski opći akt iz i njegov revidirani tekst iz 1949.

Neki dvostrani i mnogostrani ugovori predviđaju nadležnost Suda glede rješavanja sporova o primjeni i tumačenju odredbi tih ugovora. Npr. članak IX. Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida iz propisuje sljedeće: "Sporovi medu strankama ugovornicama o tumačenju, primjeni i provedbi ove Konvencije, uključujući sporove što se odnose na odgovornost neke države za genocid ili bilo koje drugo djelo navedeno u članku III, iznijet će se pred Međunarodni sud na zahtjev jedne od strana u sporu." Sve su to načini na koje države mogu prihvatiti i arbitražu kao sredstvo rješavanja njihovih sporova, time da arbitražni kompromis ili ugovor mora predvidjeti još i način ustanovljenja arbitražnoga tijela. Članak 36(2). Statuta predviđa i jednostrano prihvaćanje nadležnosti Suda za buduće sporove sa svakom drugom državom koja je prihvatila istu obvezu. Riječ je o tzv. "fakultativnoj klauzuli" temeljem koje su u prošlosti rješavani brojni sporovi pred Sudom ili pred predratnim Stalnim sudom međunarodne pravde. Članak 36(2). Statuta glasi: "2. Države stranke ovoga Statuta mogu svakoga časa izjaviti da, prema svakoj drugoj državi koja primi istu obvezu, priznaju kao obvezatnu, ipso facto i bez posebnoga sporazuma, nadležnost Suda o svim pravnim sporovima što se odnose na: tumačenje nekoga ugovora; svako pitanje međunarodnoga prava; postojanje svake činjenice koja bi, ako se ustanovi, tvorila povredu međunarodne obveze; prirodu ili opseg zadovoljenja koje valja dati za povredu međunarodne obveze." Odlika ovoga načina prihvata nadležnosti Suda jest da država koja dade takvu izjavu unaprijed ne zna koje druge države mogu naknadno dati istu takvu izjavu i uvući ju u neku parnicu kao tuženu stranu pred Sudom. Stranke Statuta mogu davati takve izjave bezuvjetno ili uz uvjet uzajamnosti (reciprociteta) više država ili određenih država, ili za određeno vrijeme. Te izjave deponiraju se kod Glavnoga tajnika UN, koji njihov prijepis dostavlja strankama Statuta i tajniku Suda. Sve se one objavljuju u Godišnjaku Suda. U slučaju spora o nadležnosti Suda temeljem članka 36(2). Statuta odlučuje Sud, kao i u svim drugim slučajevima osporavanja njegove nadležnosti.

Temeljni propisi o parničnomu postupku predviđeni su u Statutu Suda
Temeljni propisi o parničnomu postupku predviđeni su u Statutu Suda. Detaljni propisi sadržani su u Poslovniku koga Sud sam donosi. Posljednji svoj Poslovnik koji je danas na snazi, Sud je usvojio 14. travnja 1978. Postupak pred Sudom može se otpočeti notifikacijom Sudu kompromisa obiju strana (kada se radi o već postojećem sporu), ili tužbom. U tužbi se mora naznačiti tužitelj, tužena strana, predmet spora, te koliko je moguće osnova nadležnosti Suda. Tajnik Suda će tužbu odmah proslijediti tuženoj državi. Kopiju kompromisa ili tužbe tajnik dostavlja svim sucima, ali i svim državama članicama UN i drugim državama koje imaju pravo pojaviti se pred Sudom. To je potrebno da bi svaka od njih mogla postaviti zahtjev za intervencijom u postupku, ako to odluči (v. dalje). Svaka od strana mora imenovati svoga agenta kojemu Sud upućuje sve spise o sporu i koji pred Sudom zastupa odnosnu državu u toj parnici. Agentu mogu pomagati savjetnici ili odvjetnici koje imenuje odnosna država. Predsjednik Suda može pozvati agente na savjetovanje. Na temelju njihovih obavijesti Sud određuje redoslijed pisama koja će strane podnijeti Sudu, te propisuje rokove za podnošenje tih pisama. Ako Sud ne zasjeda, odluke o parničnim radnjama donosi predsjednik ili osoba koja vrši tu dužnost. Postupak se sastoji od pismenog i usmenoga dijela. 3. Incidentni postupci prije ili u tijeku pismenoga postupka. Na samome početku postupka strane mogu postavljati neke zahtjeve Sudu u tzv. "incidentnim postupcima". (a) Svaka strana može pismenim putem od Suda zahtijevati izricanje privremenih mjera. Te mjere mogu se zatražiti na samome početku postupka, dok još Sud nije utvrdio svoju nadležnost, ali prema Poslovniku Suda (članak 73), mogu se podnositi tijekom čitavoga postupka. Kopija takvoga zahtjeva odmah se dostavlja suprotnoj strani. Prije odlučivanju o svim drugim parnicama Sud hitno razmatra svaki takav zahtjev i o njemu saslušava suprotnu stranu. Ako Sud ne zasjeda može ga hitno sazvati predsjednik, ili čak sam predsjednik može naložiti privremene mjere koje smatra potrebnima. O zahtjevu o privremenim mjerama u pravilu se saziva usmena rasprava.

Sud može naložiti privremene mjere i po službenoj dužnosti, a može naložiti i mjere koje odnosna strana nije zahtijevala. Odbijanje zahtjeva za privremenim mjerama ne sprječava stranu koja ih je zatražila da svoj zahtjev ponovi na temelju novih činjenica. Sve do izricanja konačne presude, svaka od strana može od Suda zahtijevati ukidanje ili izmjenu privremenih mjera, ukoliko su se okolnosti izmijenile. Svaka odluka u privremenim mjerama odmah se dojavljuje Glavnomu tajniku UN kako bi je proslijedio Vijeću sigurnosti. (b) Svaka od strana može Sudu izložiti prethodne prigovore kojima osporava njegovu nadležnost ili opravdanost tužbe. Taj postupak afirmirao se najprije u praksi Suda, a potom je bio više puta uređivan i preciziran u njegovim poslovnicima. Danas je ograničen samo na osporavanje nadležnosti Suda ili dopustivosti tužbe. Taj postupak napose je važan u međunarodnom pravosuđu, kako bi se spriječilo da neka država bude protiv svoje volje uvučena u parnicu temeljem načela forum prorogatum, kada prije toga nije prihvatila nadležnost Suda za spor u pitanju. Tužena strana dužna je Sudu uložiti prethodne prigovore u pismenom obliku do isteka roka za njezin odgovor na tužbu. Svaka druga strana dužna ih je uložiti do isteka roka za njezino prvo parnično pismo. Podnošenjem prethodnih prigovora suspendira se postupak o predmetu (meritumu) spora. Nakon što ih primi, Sud određuje suprotnoj strani rok za podnošenje svojih pismenih opservacija. Potom se u pravilu zakazuje usmena rasprava samo o tim prigovorima. Na koncu toga postupka Sud izriče presudu. Sud može tom presudom u cijelosti usvojiti prethodne prigovore i proglasiti se nenadležnim. U tome se slučaju okončava postupak o predmetu spora. Ako Sud u presudi odbaci sve ili neke prethodne prigovore, ili ako zaključi da oni u svojoj biti nisu prethodnog (preliminarnoga) karaktera, utvrdit će rokove za nastavak pismenoga postupka o meritumu spora. Postupak se nastavlja u granicama nadležnosti koje je Sud utvrdio tom presudom.

4. Intervencija u postupku
4. Intervencija u postupku. Statut Međunarodnoga suda predviđa intervenciju trećih država u nekoj parnici po dvjema različitim osnovama: (i) Ako koja država smatra da je u toj parnici za nju u pitanju interes pravne naravi, ona može Sudu uputiti zahtjev za intervenciju. O tome zahtjevu odlučuje Sud (članak 62). Tu se, dakle, ne radi o nikakvomu "pravu" na intervenciju, nego tek o mogućnosti da ju se zatraži. Takva država mora u svome "zahtjevu" dati sljedeće podatke: a) interes pravne naravi koji je u pitanju; b) točan cilj intervencije; c) bilo kakvu osnovu nadležnosti Suda koja postoji između podnosioca zahtjeva i parničnih strana. Statut i Poslovnik Suda nisu riješili brojne dileme te vrste intervencije. U slučaju da se takav zahtjev usvoji, pitanje je u kojoj će mjeri i hoće li izrečena presuda obvezivati i interventa. Sud je, međutim, do sada odbijao sve zahtjeve za intervencijom po toj osnovi kojima su se obje parnične strane suprotstavljale, a nije bilo druge osnove zajedničke nadležnosti Suda.1 (ii) Kad god se radi o tumačenju ugovora kojega su stranke i druge države osim parničnih strana, svaka od njih u parnici ima pravo intervenirati. Ali ukoliko se posluži tim pravom, tumačenje ugovora sadržano u presudi jednako je i za nju obvezatno (članak 63). U ovom drugomu slučaju radi se, dakle, o pravu na intervenciju u parnici. Poslovnik Suda naziva takav podnesak treće države "izjavom". Ta izjava mora navesti: a) pojedinosti na temelju kojih se ta država smatra strankom ugovora; b) propise ugovora za koje ona smatra da ih treba tumačiti; te c) izlaganje tumačenja koje ta država pridaje tim propisima. Sud odlučuje o dopustivosti zahtjeva i o postojanju prava na intervenciju. I takvu bi izjavu Sud dakle mogao odbiti ako bi ustanovio da odnosna država nije bila strankom ugovora u pitanju u trenutku podnošenja svoje izjave, ili ako se u toj parnici ne radi o tumačenju ugovora u cjelini ili onih njegovih propisa koje je ta država naznačila. Ali ukoliko nema takvih ili sličnih uvjerljivih razloga, Sud će stranci koja je dala izjavu morati dopustiti korištenje tim pravom. Poslovnik Suda propisuje da se zahtjev ili izjava za intervenciju ima dostaviti Sudu čim prije, ali svakako prije okončanja pismenoga dijela postupka. U iznimnim okolnostima Sud može prihvatiti i kasnije podnijete zahtjeve ili izjave.

Ako Sud odobri zahtjev ili usvoji izjavu o intervenciji u postupku, država koja ju je podnijela primit će kopije svih podnesaka i dokumenata parničnih strana iz pismenoga dijela postupka. Sud će joj odrediti rok u kojemu će izložiti svoje pismene opservacije o predmetu spora. Potom će Sud i parničnim stranama odrediti rok u kojemu će, ako žele, dati svoje pismene komentare na te opservacije. Nakon toga će u usmenomu dijelu postupka o meritumu spora država o kojoj je riječ imati mogućnost da izloži svoje opservacije o predmetu svoje intervencije. 5. Pismeni postupak. Taj dio postupka obuhvaća priopćenje spomenice, odgovora, i prema potrebi, protuodgovora (replike i duplike), kao i svih dokaznih spisa i isprava Sudu i stranama. Sva priopćenja dostavljaju se putem tajnika Suda suprotnoj strani. Svojim zaključcima Sud utvrđuje rokove za podnošenje svakoga parničnog pisma. Pri tome se Sud savjetuje s agentima strana i vodi računa o svakomu njihovu sporazumu glede parničnih radnji, ali na način da se postupak neopravdano ne odugovlači. U parnici pokrenutoj tužbom, Sud u pravilu dopušta samo tužbu i odgovor tužene strane. Ulaganje replike i duplike Sud dopušta samo ako se obje strane o tome slože, ili ukoliko sam Sud odluči da je to nužno. U parnici pokrenutoj kompromisom strana, Sud poštuje redoslijed i broj parničnih pisama ako su utvrđeni u tome kompromisu. Ali, nakon konsultacija sa stranama Sud može odlučiti i drukčije. Ako kompromis o tome nema propisa, Sud sam odlučuje o broju i redoslijedu parničnih pisama. U svakomu trenutku Sud može odlučiti da spoji dvije ili više parnica u jednu. To se događa kada dvije države tuže treću, a predmet spora je u biti isti. Tada se vodi jedinstvena rasprava, a parnica se okončava jedinstvenom presudom. Tada oba tužitelja imenuju zajedničkoga suca ad hoc. Postupci su tako bili spojeni u sljedećim parnicama: Etiopije i Liberije protiv Južne Afrike u sporu o Jugozapadnoj Africi (Namibiji) (spor okončan presudom iz 1966); te Danske i Nizozemske protiv Savezne Republike Njemačke u sporu o Epikontinentalnom pojasu u Sjevernom moru. U ovom zadnjemu slučaju sve tri strane iznijele su pred Sud svoj spor zajedničkim kompromisom, a parnica je bila okončana presudom iz 1969.

Naprotiv, postupci nisu bili spojeni, i Sud je izrekao po dvije presude sličnoga sadržaja, u parnicama o Ribolovnoj nadležnosti (Ujedinjeno Kraljevstvo/ Island i S.R.Njemačka/Island) iz 1974, te o Nuklearnim pokusima (Australija/ Francuska i Novi Zeland/Francuska). Presude su u svim tim parnicama bile izrečene u godini. Ponešto različita situacija može nastati kada tužitelj zbog istoga čina podnese tužbe protiv više drugih država. S obzirom da Sud tada mora utvrđivati svoju nadležnost glede svake od podnesenih tužbi, te postupke nemoguće je spojiti. SRJ (Srbija i Crna Gora) podnijela je 29. travnja tužbe protiv Belgije, Kanade, Francuske, Njemačke, Italije, Nizozemske, Portugala, Španjolske, Ujedinjenoga Kraljevstva i Sjedinjenih Država zbog kršenja obveze neupotrebe sile. Povod je bilo bombardiranje njezina područja po NATO snagama iz te godine. Nadležnost Suda je zasnivala na članku IX. Konvencije o genocidu iz 1948, te na nekim izjavama o prihvatu nadležnosti temeljem članka 36, stavci 2. i 5. Statuta Suda. Sud je najprije odbacio zahtjev za izricanjem privremenih mjera. Skinuo je sa svoje liste tužbe protiv Španjolske i Sjedinjenih Država, jer očito nije bilo nikakve osnove za njegovu nadležnost. Nakon postupaka s ostalim tuženim državama 15. prosinca jednoglasno je donio presude da nema nadležnost ni glede svih tih drugih tužbi. Spomenica obuhvaća: izlaganje relevantnih činjenica, izlaganje o primjenljivom pravu, te zaključke. Odgovor na spomenicu obuhvaća: priznanje ili osporavanje činjenica izloženih u spomenici i u slučaju potrebe, izlaganje dopunskih činjenica; opservacije na prikaz primjenljivoga prava; te zaključke. Ako ih Sud odobri, replika i duplika trebaju obrazložiti točke o kojima se strane još nisu složile. Uz svako parnično pismo strane prilažu ovjereni original svakoga dokumenta koji podnose u potporu svojih tvrdnji. Svaki se takav dokument mora podnijeti i u ovjerenom prijevodu na jedan od jezika Suda.

Odlika međunarodnoga pravosuđa, uključujući tu i arbitražu, jest da same strane moraju Sudu dokazivati pravo primjenljivo na njihov spor. Ako se strane u tijeku postupka usuglase o nekim točkama prava, Sud će to u presudi konstatirati i tu će suglasnost uzeti u obzir pri odlučivanju. Prema našemu mišljenju Sud ne bi smio uzeti u obzir suglasnost strana o pravnim pravilima koja bi bila suprotna nekoj imperativnoj normi općega međunarodnog prava (jus cogens) koja je po mišljenju Suda na snazi. U ostalim slučajevima, od uvjerljivosti argumenata zastupnika strana glede postojanja ih nepostojanja nekih pravnih pravila može ovisiti većinska odluka Suda o pravu, ali i o samome predmetu spora. Stoga je zastupanje država pred Sudom veoma odgovorna zadaća koja se povjerava iskusnim pravnicima. Nakon konsultacija sa stranama Sud može odlučiti da se svi podnesci strana i priloženi dokumenti učine dostupnima svim državama koje se imaju pravo pojaviti pred Sudom. Na isti način, Sud može odlučiti da se ti dokumenti učine dostupnima javnosti pri početku javne rasprave ili kasnije. 6. Usmeni postupak. U usmenomu postupku Sud saslušava svjedoke i vještake, te agente, savjetnike i odvjetnike strana. Raspravu vodi predsjednik ili, ako je on spriječen, potpredsjednik ili najstariji prisutni sudac. Za razliku od arbitražnoga postupka, rasprave su javne osim ako Sud odluči drukčije ili obje strane zahtijevaju da se javnost isključi. O svakoj se raspravi vodi zapisnik koji potpisuju tajnik i predsjednik. Sud može čak i prije početka usmene rasprave tražiti od agenata strana da predlože svaku ispravu i da dadu svako objašnjenje. Svako odbijanje ustanovljuje se zapisnički. Prije otvaranja rasprave svaka od strana priopćuje tajniku Suda dokazna sredstva koja će predložiti Sudu; sa spiskom svjedoka i vještaka. Kopija toga priopćenja dostavlja se suprotnoj strani. Sud može svakoga časa povjeriti istragu ili vještačenje svakoj osobi, zboru, uredu ili komisiji (povjerenstvu), ili tijelu po svome izboru. Pozvanim svjedocima i vještacima pitanja mogu postavljati suci i zastupnici svake od strana. Sve do okončanja usmene rasprave Sud može po službenoj dužnosti ili na zamolbu neke od strana zatražiti potrebne obavijesti od neke međunarodne organizacije.

U tijeku usmenoga postupka strane izlažu svoje teze
U tijeku usmenoga postupka strane izlažu svoje teze. Na koncu posljednjega izlaganja agent svake od strana izlaže zaključke svih izlaganja bez ponavljanja argumenata. U tijeku čitave rasprave Sud može naznačivati točke ili pitanja koja valja posebno razmotriti. Suci mogu putem predsjednika postavljati pitanja agentima, savjetnicima i odvjetnicima. Oni mogu odgovarati odmah, ili u roku koji odredi predsjednik. Sve takve izjave strane dostavljaju Sudu i u pismenom obliku i one se dostavljaju suprotnoj stranci. Pošto je primio dokaze i svjedočenja u rokovima što ih je odredio, Sud može otkloniti svako novo svjedočenje koje bi mu jedna od strana htjela predložiti bez privole druge strane. Ukoliko se naknadno dopuste, druga se strana na njih uvijek ima pravo očitovati. Nakon što su agenti, savjetnici i odvjetnici pod vodstvom Suda završili izlaganje predmeta, predsjednik objavljuje okončanje usmene rasprave. Ukoliko jedna od strana ne pristupi ili propusti braniti svoju stvar, druga strana može od Suda zatražiti da presudi u njezinu korist. Ali prije nego što to učini, Sud se mora uvjeriti, ne samo o tome da je u toj parnici nadležan, nego i o tome da je zahtjev stvarno i pravno osnovan. Stoga se do sada izrečene presude u odsutnosti tužene strane nisu ni malo razlikovale od ostalih glede njihove zasnovanosti na pravu i činjenicama. 7. Presuda. Po okončanju usmene rasprave Sud se povlači na tajno vijećanje da bi usvojio presudu. U tajnomu vijećanju predsjednik naznačuje točke o kojima po njegovu mišljenju treba raspravljati i o kojima bi Sud trebao odlučiti. Svaki sudac ima pravo dati svoj komentar na taj prijedlog i predložiti nove točke za razmatranje. U daljemu vijećanju, koje se obavlja u sjednicama i pisanim putem, suci se izjašnjavaju, i time se postupno stvara većina u sudačkom zboru. Kada se utvrdi većina o zahtjevima strana, te glede prava i činjenica, iz reda sudaca koji čine većinu bira se odbor od tri člana sa zadatkom da sačini nacrt presude. O tome se nacrtu posebno glasuje. Presuda se donosi većinom glasova sudaca koji su sudjelovali u parnici. U slučaju podjele glasova odlučuje glas predsjednika ili onoga koji ga zamjenjuje. Presuda mora biti obrazložena.

Presuda mora navesti datum njezina izricanja, imena sudaca koji su sudjelovali u postupku, imena parničnih strana te imena agenata, savjetnika i odvjetnika svake od njih, potom sažetak postupka, zaključke strana, izlaganje činjenica i prava na kojima Sud zasniva svoju presudu, dispozitiv (izrijeku) presude, odluku o parničnim troškovima ako joj ima mjesta, imena sudaca koji su glasovali za i protiv svake točke dispozitiva presude, te naznaku vjerodostojnoga teksta presude (francuskog ili engleskog). Ako presuda ne izražava u cijelosti ili djelomično jednodušno mišljenje sudaca, svaki sudac ima pravo dati svoje mišljenje. Ta se mišljenja objavljuju uz presudu. Posebno mišljenje daje sudac koji je glasovao za presudu, ali želi izložiti neke svoje posebne razloge za to ili želi dati svoj komentar na usvojeni tekst presude. Odvojeno mišljenje daje sudac koji je glasovao protiv presude i u njemu on može obrazložiti razloge svoga glasovanja. Više sudaca može priložiti zajedničko posebno ili odvojeno mišljenje. Osim gornjega, svaki sudac može priložiti kratku deklaraciju ukoliko ne želi obrazlagati motive svoga glasovanja. Presuda se izriče u javnoj sjednici, nakon što su agenti strana propisno obaviješteni. Potpisuju je predsjednik i tajnik Suda. Presuda je konačna i bez priziva, ali je obvezatna samo za strane spora i za slučaj koji je riješila. Svaki se član UN obvezao člankom 94. Povelje da će prihvatiti odluku Međunarodnoga suda u svakomu sporu u kojemu je strana. I svaka druga država koja je stranka Statuta, ili je prihvatila nadležnost Suda, mora tu istu obvezu unaprijed prihvatiti. Ako bilo koja strana ne izvrši obveze koje joj nameće presuda što ju je izrekao Sud, druga se strana može obratiti Vijeću sigurnosti UN. Ta se mogućnost, međutim, ne odnosi na neizvršenje arbitražnih presuda. Ako to drži potrebnim, Vijeće sigurnosti može dati preporuku ili odlučiti o mjerama koje bi trebalo poduzeti da presuda bude izvršena (članak 94(2). Povelje). To znači da ono nije nikakav organ ovrhe presuda Haškoga suda po službenoj dužnosti. U odlučivanju o takvim mjerama stalne članice imaju pravo veta. Ako Vijeće sigurnosti čak i usvoji odluku o mjerama za izvršenje presude, ta odluka ne mora nužno biti zasnovana na Glavi VII. Povelje, te stoga može biti prosta preporuka parničnim stranama.

8. Incidentni postupci nakon izricanja presude, (a) Tumačenje presude
8. Incidentni postupci nakon izricanja presude, (a) Tumačenje presude. U slučaju spora o značenju i domašaju presude, Sudu pripada pravo da ju tumači na zahtjev svake od strana. Takav zahtjev može uputiti Sudu svaka strana jednostrano, ili ga obje mogu podnijeti putem kompromisa. U oba slučaja strane navode sporne točke presude. U slučaju jednostranoga zahtjeva, suprotna strana ima pravo u roku koji joj postavi Sud o njemu se očitovati. O zahtjevu se može provesti pismeni, a po potrebi i usmeni postupak, nakon kojega Sud u pravilu izriče presudu o tumačenju svoje prijašnje presude. (b) Revizija presude može se zahtijevati samo na temelju naknadnoga otkrida neke činjenice takve naravi da bi odlučno djelovala u odlučivanju Suda, a koja je prije izricanja presude bila nepoznata Sudu i stranci koja traži reviziju, a da pri tome ona to neznanje nije skrivila. Zahtjev mora sadržati pojedinosti o gornjim uvjetima na temelju kojih se traži revizija. Uz njega se po potrebi prilažu dokumenti. Suprotna strana ima pravo dati svoj pismeni komentar na taj zahtjev. Zahtjev za reviziju valja postaviti najkasnije u roku od šest mjeseci nakon otkrića nove činjenice. Ali nikakav se zahtjev ne može postaviti po isteku roka od deset godina od izricanja presude. Sud odlučuje presudom hode li zahtjev za reviziju prihvatiti ili odbaciti. Ako ga prihvati, određuje rokove za dalji pismeni i usmeni postupak koga smatra potrebnim prije donošenja konačne presude o reviziji prijašnje presude. Otvaranje postupka o reviziji Sud može uvjetovati prethodnim izvršenjem presude. 9. Savjetodavni postupak. Druga funkcija Međunarodnoga suda određena Poveljom UN i njegovim Statutom jest izricanje savjetodavnih mišljenja. Ta mišljenja od Suda ne mogu tražiti države. Mogu ih zatražiti Opća skupština i Vijeće sigurnosti "o svakom pravnom pitanju", te drugi organi ili specijalizirane ustanove UN koje Opća skupština na to ovlasti, i to "o pravnim pitanjima koja se pojave u okviru njihovih djelatnosti" (članak 96. Povelje).

Na temelju takve ovlasti i u gornjim granicama, ta mišljenja mogu još tražiti Ekonomsko i socijalno vijeće, Starateljsko vijeća, Interimni odbor Opće skupštine, te Odbor za žalbe na presude Administrativnoga tribunala. Na to su ovlašteni i glavni organi svih specijaliziranih ustanova UN, uključujući Međunarodne agencije za atomsku energiju, ali ne i Svjetskoga poštanskog saveza. Pismeni podnesak mora precizirati pravno pitanje koje se postavlja Sudu. Upućuje se putem glavnoga tajnika UN ili najvišega dužnosnika u ustanovi koja je ovlaštena uputiti ga. Tajnik Suda smjesta priopćuje taj podnesak svim državama koje imaju pravo pojaviti se pred Sudom kao strane, kao i svim međunarodnim organizacijama koje po mišljenju Suda mogu dati obavještenja o pitanju. One mogu davati Sudu svoje pismene komentare, koji se potom upućuju na novi komentar svim drugim državama i organizacijama koje su ih podnijele. U vršenju svoje savjetodavne funkcije S^id se vodi i propisima Statuta i njegova Poslovnika koji se primjenjuju u parnicama, u mjeri u kojoj Sud to smatra umjesnom. Sud pazi je li savjetodavno mišljenje zatraženo glede nekog pravnoga pitanja koje je predmet neriješenoga spora između dviju ili više država. Ukoliko je to slučaj on može te države ovlastiti, ukoliko one to zahtijevaju, da imenuju suce ad hoc, kao kada se radi o parničnom postupku. Nakon pismenoga postupka Sud odlučuje o umjesnosti usmene rasprave. Ako ju zakaže, predstavnici država i organizacija koje su podnijele pisane podneske, mogu na njoj obrazložiti svoje stavove. Savjetodavna mišljenja usvajaju se u tajnom vijećanju jednako kao i presude. Uz njih suci mogu prilagati svoja posebna i odvojena mišljenja ili deklaracije. Savjetodavno mišljenje, poput presude, izriče se u javnoj sjednici. Njegov se otpravak upućuje organu ili ustanovi koja ju je tražila, a njegov tekst objavljuje se u zborniku u kojemu se objavljuju presude i zaključci Suda.

Kontroverzno je pitanje pravnoga domašaja savjetodavnih mišljenja koja izriče Sud i to, kako je istaknuto, samo na "pravna pitanja". I dok bi sve strane u nekoj parnici mogle ovlastiti Sud da izrekne presudu ex aequo et bono, ne postoji mogućnost da Sud izriče savjetodavna mišljenja na pitanja koja nisu pravne naravi, ili da na njih daje izvanpravne odgovore. Sud čak može odbiti dati mišljenje na pitanja za koja on ocijeni da nisu pravne naravi, ili da nisu u okviru djelatnosti organa ili ustanove koja ga je zatražila. Ali takvu svoju odluku on mora obrazložiti pravnim argumentima. Stoga su sva savjetodavna mišljenja o pitanjima koja su mu predočena autoritativna očitovanja Suda o međunarodnomu pravu na snazi. Bilo bi stoga veoma pojednostavljeno tvrditi da ta mišljenja nikoga ne obvezuju, navodno zbog toga što su "savjetodavna", posebice ako bi Sud u njima ustanovio postojanje neke imperativne norme općega međunarodnoga prava (jus cogens). U svojoj dugogodišnjoj praksi, kada se pozivao na svoje presedane ili na presedane predratnog Stalnoga suda međunarodne pravde, Sud nije činio nikakvu razliku između prijašnjih presuda i savjetodavnih mišljenja. Neka od tih mišljenja pokazala su se za razvoj općega međunarodnoga prava značajnijima negoli većina presuda. Istina je da s aspekta postupka savjetodavna mišljenja nisu isto što i presude. Presude se izriču na temelju predhodnoga pristanka i obveze parničnih strana da će ih u dobroj vjeri izvršiti ma kakve bile. Ali mišljenja koja je nepristrani sudbeni organ izrekao u kontradiktornomu postupku ipak su autoritativni iskazi onoga što u datoj oblasti jeste međunarodno pravo na snazi. Države ili organizacije koje se usklade s tim mišljenjima u vidno su boljemu položaju u odnosu na one koje ih odbace pod izlikom da nemaju pravnoga značaja. Stoga strana koja ih odbije poštivati izlaže se opasnosti da počini međunarodno protupravno djelo koje povlači njezinu odgovornost prema međunarodnom pravu (v. supra, §44, pod 2). I s obzirom da je sve podvrgnuto kritičkom vrjednovanju, konačni autoritet svakog pravnoga iskaza, bilo da je dat u formalnoj presudi ili u savjetodavnomu mišljenju, leži u većoj ili manjoj uvjerljivosti motiva i argumenata koje je u njegovu podršku naveo Sud.

84. RJEŠAVANJE SPOROVA U KRILU MEĐUNARODNIH ORGANIZACIJA
Bibliografija: Eduardo JIMENEZ DE ARECHAGA: "Le traitement des differends intemationaux par le Conseil de Securite"1, RCADI1954, tome 85, pp.5-105; Ljubivoje AĆIMOVIĆ: "Odnos Saveta bezbednosti i Generalne skupštine u mirnom rešavanju sporova", JRMP1956, br.2, str ; Francis VALLAT: "The Competence of the United Nations General Assembly", RCADI 1959, tome 97, pp ; V.Đ. DEGAN: "Commission of Mediation, Conciliation and Arbitration of the O.A.U.", Revue egyptienne de droit international 1964, (Le Caire), pp.53-80; "Mirno rješavanje sporova u krilu regionalnih sporazuma", JRMP 1969, br.2, str ; "Ujedinjene nacije i mirno rješavanje sporova", Ujedinjene nacije i savremeni svet, zbornik rasprava, Beograd 1970, str.70-81; Rosalvn HIGGINS: "The Place of International Law in the Settlement of Disputes by the Security Council", AJIL 1970, pp.1-18; M.C. DJIENA-WEMBON: "A propos du nouveau mecanisme de 1'O.U.A. sur les conflits", Revue generale de droit international public 1994, pp 1. Pristup problemu. U strukturi Pakta Lige naroda (1919), rješavanje sporova i reguliranje upotrebe sile bili su dijelovi jedinstvenoga sustava. Pribjegavanje ratu prema tome Paktu nije bilo apsolutno zabranjeno. Ono je čak bilo predviđeno, ali tek ukoliko se obavi prethodni postupak mirenja pred Vijećem ili Skupštinom Lige, ili arbitražni ili sudski postupak, te poštuju predviđeni rokovi za otpočinjanje neprijateljstava (cooling-off period). Novina toga sustava bila je što su članice Lige po prvi puta bile ovlaštene jednostrano iznositi svoje sporove s drugim članicama pred Vijeće Lige u svrhu mirenja. Ali je za arbitražu ili sudsko rješavanje i dalje bio nužan pristanak obiju stranaka.

U kasnijim pokušajima usavršavanja i dogradnje propisa o upotrebi sile, u je bio sklopljen Briand-Kelloggov pakt koji je po prvi put u povijesti apsolutno zabranio rat. Države potpisnice osuđuju rat i odriču se od njega kao sredstva nacionalne politike te obvezuju se da će sve svoje međusobne sporove , rješavati isključivo mirnim sredstvima. Ali taj Pakt nije predvidio nikakav mehanizam rješavanja sporova između njegovih stranaka. A obveze na rješavanje trebale su biti primjerene pravnoj obvezi odricanja od rata i ići dalje od onih prema Paktu Lige naroda. Povelja UN iz ima različit pristup tome problemu u odnosu na onaj iz Pakta Lige naroda. Mirnom rješavanju sporova posvećena je glava VI. Povelje. Prema toj glavi uloga Vijeća sigurnosti praktično se svodi na funkciju pružanja dobrih usluga, a izuzetno i mirenja između država strana nekoga međunarodnog spora. Nije predviđena ovlast Vijeća sigurnosti da tim stranama diktira uvjete rješenja njihova spora, pa ni da im nametne neki drugi postupak rješavanja kao njihovu pravnu obvezu. Naprotiv, ukoliko samo Vijeće sigurnosti utvrdi da je negdje u svijetu došlo do prijetnje miru, narušenja mira ili čina agresije, tada prema glavi VII. Povelje ono dobiva ovlast da, osim preporuka, donosi obvezujuće odluke za sve države članice UN, u svrhu održavanja ili uspostavljanja međunarodnoga mira i sigurnosti. Ako to ocijeni potrebnim, ono u tu svrhu može organizirati i oružanu akciju. Uz gornje, u glavi VIII. Povelje predviđa se postizanje rješenja lokalnih sporova putem regionalnih sporazuma ili ustanova, prije nego što ih njihove strane iznesu pred Vijeće sigurnosti (članak 52(2). Povelje). Predviđeno je također da Vijeće sigurnosti upotrebljava, gdje je prikladno, te sporazume ili ustanove za provođenje prisilne akcije koju je ono odredilo. Pri tome se izričito naglašava da se nikakva takva prisilna akcija ne poduzima "bez ovlaštenja Vijeća sigurnosti" (članak 53). To kruto razlikovanje ovlasti Vijeća sigurnosti prema glavi VI. i prema glavi VII. Povelje, nije se moglo održati u praksi UN.

Poseban problem s kojim se međunarodna zajednica neprestano suočava jesu unutarnji sukobi. Oni makar na njihovu početku nemaju obilježja međunarodnih sporova ili sukoba. Ako u takvom sukobu oružane snage i policija legitimne vlasti vrše masakre nad civilnim pučanstvom, pljačkaju i uništavaju njihovu imovinu s ciljem da bi potakle tzv. "etničko čišćenje", a što sve predstavlja međunarodne zločine, takvo je stanje samo po sebi prijetnja međunarodnom miru. Ono zahtijeva prisilnu akciju UN, makar u cilju okončanja tih zločina. Slične situacije nastaju ako se središnja vlast u nekoj državi raspadne, a različite oružane frakcije počinjaju zločine između njihovih pripadnika, te bez iznimke i nad civilnim pučanstvom. Sukobi te vrste stvaraju stanja u kojima gotovo ništa ne preostaje od poštivanja načela nemiješanja UN u unutarnje poslove tih država. To je načelo potvrđeno u članku 2(7). Povelje UN, ali uz rezervu da ono ne dira u primjenu prisilnih mjera na temelju njezine glave VII. U praksi UN gotovo od samoga početka djelovanja svjetske organizacije upućivane su brojne promatračke, a potom i mirovne misije sastavljene od oružanih snaga po ovlaštenju Vijeća sigurnosti. Za njih nema pokrića u tekstu Povelje. Neke promatračke misije su nenaoružane, a neke su opskrbljene s lakim osobnim oružjem. Ali se sve takve misije upućuju na lice mjesta poštujući tri načela: prethodni pristanak svih zaraćenih strana (bilo u unutarnjemu ili u međunarodnom sukobu), njihova nepristranost, te uzdržavanje od primjene sile (osim u samoobrani, ukoliko su na to izričito ovlaštene). Te se misije, stoga, sasvim razlikuju od upotrebe oružanih snaga UN kako je predviđa glava VII. Povelje. Prema toj glavi, Vijeće sigurnosti poduzima širok spektar prisilnih mjera koje smatra potrebnima za održanje ili ponovno uspostavljanje međunarodnoga mira i sigurnosti (članak 42). U tim se situacijama, kada ih Vijeće sigurnosti utvrdi, pretpostavlja da će ono samo odrediti stranu ili strane odgovorne za narušenje mira ili samoga agresora, i da će se prisilna akcija poduzeti prvenstveno protiv te strane. Ugledni profesor međunarodnoga prava iz Egipta Boutros Boutros-Ghali, nakon što je u preuzeo dužnost glavnoga tajnika UN, sljedeće je godine objavio opširan dokument pod naslovom An Agenda for Peace.

U njemu je između ostaloga s profesorskom akribijom pokušao kategorizirati tipove akcija koje UN poduzimaju ili ih trebaju poduzeti. Preventive diplomacy (preventivna diplomacija) je akcija u cilju sprječavanja izbijanja sporova između država, ili sprječavanja eskalacije postojećih sporova u sukobe ili ograničavanja sukoba ako su izbili. U tu se svrhu predlažu napori poput istrage (utvrđivanja činjenica), dobrih usluga i misija dobre volje. Peacemaking (stvaranje mira) obuhvaća napore kako bi sukobljene strane postigle sporazum, pri čemu se koriste načini predviđeni u glavi VI. Povelje. Napokon, peacekeeping (održanje mira) je upućivanje misija i snaga UN na teren. Radi se, dakle, o spomenutim promatračkim i mirovnim misijama. Peace building (građenje mira) je akcija identifikacije i podržavanja struktura koje će podržati mir. Peace enforcement (učvršćivanje mira) je peacekeeping gdje se ne traži pristanak strana u sukobu, a sprovodi se prema propisima glave VII. Povelje. Ujedinjene su nacije pretrpjele pravi fijasko upravo u doba mandata B. Boutros-Ghalija, iako ne isključivo njegovom krivnjom, i to u Bosni i Hercegovini i u Somaliji. Za razliku od oružane intervencije poduzete početkom protiv Iraka nakon njegove agresije i osvajanja Kuvajta - koja je bila organizirana po propisima glave VII. Povelje - stalne članice Vijeća sigurnosti nisu bile voljne osigurati i opremiti dovoljne oružane snage da bi suzbile napadače i zločine i da bi u tim dvjema državama nametnule mir. One su tamo u mirovne misije slale nedovoljne oružane snage s nedovoljno definiranim mandatom. Ali su te misije trebale da budu nepristrane prema svim stranama u sukobu. Na upotrebu sile bile su ovlaštene .samo u samoobrani, ali ne i da bi spriječile zločine. Njihova prvobitna zadaća bila je osiguranje dostave humanitarne pomoći, u čemu su također u znatnoj mjeri zakazale. Tako su mirovne snage UN u ožujku bile napustile Somaliju prepuštajući njezino stanovništvo daljemu sukobu, a mir je u Bosni i Hercegovini bio uspostavljen koncem te godine izvan UN. Oružane snage koje su tamo upućene u sprovođenju Daytonskog sporazuma bile su pod vodstvom NATO-a (IFOR, te potom SFOR), i to više nisu bile snage UN. U nastavku ćemo izložiti propise Povelje o mirnomu rješavanju sporova, te samo neke podatke o praksi organa UN temeljem njezine glave VI. U sljedećem ćemo odjeljku na isti način objasniti propise o osiguranju međunarodnoga mira.

Nadležnost u rješavanju sporova prema Povelji ima u prvomu redu Vijeće sigurnosti, a potom i Opća skupština. Ali i glavni tajnik može ponekad ponuditi stranama svoje dobre usluge, ili može vršiti neke funkcije po nalogu nekoga od tih političkih organa. 2. Vijeće sigurnosti. I kada se radi o mirnomu rješavanju sporova, prvi cilj UN ostaje održavanje međunarodnoga mira i sigurnosti (članak 1. Povelje). Stoga prema propisima Povelje, Ujedinjene nacije ne zanimaju bilo kakvi međudržavni sporovi, nego samo oni koji bi mogli dovesti u opasnost međunarodni mir i sigurnost. Prema članku 33(1). Povelje strane takvih sporova moraju prije svega same tražiti njihovo rješenje pomoću pregovora, istrage, posredovanja, mirenja, arbitraže, sudskoga rješavanja, obraćanja regionalnim ustanovama ili sporazuma, "ili pomoću drugih mirnih sredstava prema vlastitom izboru". Tu se, dakle, poštuje načelo općega međunarodnoga prava o njihovu slobodnom i obostranom izboru prikladnih načina rješavanja sporova. Ali ako se primjenom članka 33(1). ne postigne rješenje, spor opasan za međunarodni mir i sigurnost mogu pred Vijeće sigurnosti iznijeti: svaka država članica UN, bilo da jest ili nije strana u tome sporu (članak 35(1)); država nečlanica UN, ali samo onaj spor kojega je strana, i "ako za taj spor prethodno prihvati obveze o mirnom rješavanju propisane u ovoj Povelji" (članak 35(2)); Opća skupština može upozoriti Vijeće sigurnosti na situacije za koje se čini da bi mogle ugroziti međunarodni mir i sigurnost (članak 11(3); i napokon, Glavni tajnik može upozoriti Vijeće sigurnosti na predmet koji ima ista ta obilježja (članak 99). U nekim svojim propisima tekst Povelje govori o "sporovima", a u drugima o "situacijama". Samo kada Vijeće sigurnosti razmatra "spor", njegove se strane moraju uzdržati od glasovanja, pa čak ako se radi i o stalnim članicama toga organa (članak 27(3)). Za "situacije" to ograničenje nije predviđeno.

Povelja, međutim, ne pruža kriterije za to razgraničenje, a niti znanost u tome pogledu nije jednodušna. Za postojanje "spora" mogao bi se prihvatiti subjektivni kriterij prema kojemu bi to bilo sukobljavanje stajališta u kojemu je nemoguće apstrahirati posebnost (individualnost) njegovih strana. Naprotiv, za "situaciju" bi vrijedio objektivni kriterij, jer bi to bile okolnosti odvojive od ponašanja država koje su u nju upletene, i bilo bi ju moguće razmotriti neovisno od toga ponašanja. Ali je i točno da ako iz svake "situacije" ne mora uvijek proizadi spor, svaki spor može (mada i ne mora) stvoriti "situaciju" opasnu za mir. Ne postoji dužnost država članica UN koje nisu strane u sporu, niti Opće skupštine ili glavnoga tajnika UN, da neki spor iznesu pred Vijeće sigurnosti. To je njihovo pravo, čije korištenje ovisi o političkoj procjeni. Ali ako same strane ne uspiju same riješiti svoj spor na neki od načina navedenih u članku 33(1), one imaju dužnost da ga iznesu pred Vijeće sigurnosti (članak 37(1)). Pri tome svaka strana ima pravo da ga iznese jednostrano, ako bi se druga toj obvezi suprotstavila. Sve strane mogu zajedničkom odlukom zatražiti od Vijeća sigurnosti da im dade preporuke radi mirnoga rješenja njihova spora (ali ne i "situacije") (članak 38). U tome slučaju uloga Vijeća sigurnosti nadilazi pružanje dobrih usluga i postaje posredovanje. Ali im ono, naravno, ni tada ne može diktirati rješenje koje bi ih pravno obvezivalo. Vijeće sigurnosti, međutim, može i po vlastitoj inicijativi stranama preporučiti uvjete rješenja ukoliko ocijeni "da nastavljanje spora može doista dovesti u opasnost održanje međunarodnog mira i sigurnosti" (članak 37(2)). Međutim, nakon što bilo koja država ili organ UN iznese neki spor pred Vijeće sigurnosti, samo od političke procjene Vijeća sigurnosti ovisi hoće li ga razmatrati i hoće li glede njega preuzeti svoje funkcije. Za odluku da se neki izneseni spor uvrsti na dnevni red Vijeća sigurnosti potrebno je najmanje devet bilo kojih glasova. S obzirom da je to pitanje proceduralne naravi, stalne članice ga ne mogu svojim vetom spriječiti.

Kada se u jednomu trenutku napredovanja intervencionističkih snaga iz Hondurasa i Nikaragve, vlada Gvatemale u obratila Vijeću sigurnosti, samo su četiri njegove države članice glasovale da se to pitanje uvrsti u njegov dnevni red. Ono ga stoga uopće nije bilo uzelo u razmatranje. Iako se tu radilo o optužbi za agresiju, sličnu situaciju moguće je zamisliti i pri iznošenju nekoga spora pred taj organ. Međutim, samo uvrštavanje u dnevni red i otvaranje rasprave ne jamči nikakav dalji ishod, jer svaka od stalnih članica Vijeća sigurnosti može svaku njegovu dalju akciju svojim vetom spriječiti. Ali preuzme li Vijeće sigurnosti razmatranje nekoga spora, nitko ga drugi ne može više skinuti s njegova dnevnoga reda, pa čak ni sve njegove strane zajedničkim sporazumom. U razmatranju spora normalno je da Vijeće sigurnosti najprije provede istragu (anketu) i da utvrdi sve okolnosti spora. članak 34. Povelje u tome smislu predviđa: "Vijeće sigurnosti može ispitati svaki spor ili svaku situaciju koja bi mogla dovesti do međunarodnog trvenja ili izazvati spor da utvrdi može li nastavljanje toga spora ili te situacije ugroziti održavanje međunarodnog mira i sigurnosti." Ono može samo pristupiti utvrđivanju činjenica ("obična anketa"), ili tu zadaću može povjeriti nekom ad hoc tijelu, ili glavnomu tajniku UN. Istraga je važna da bi se Vijeće sigurnosti uvjerilo radi li se o sporu nastavljanje kojega doista može dovesti u opasnost održanje međunarodnoga mira i sigurnosti, jer bi tada moglo pristupiti svome posredovanju. Ali temeljem toga nalaza ono može utvrditi da se već radi o prijetnji miru, narušenju mira ili agresiji, i preuzeti svoje funkcije prema glavi VII. Povelje.

Prema Povelji: "U svakom času razvoja spora, kojega je narav izložena u članku 33. ili situacije iste naravi, Vijeće sigurnosti može preporučiti prikladne postupke ili načine uređenja" (članak 36(1)). U normalnim okolnostima, nakon utvrđivanja činjenica Vijeće će sigurnosti pozvati strane da prihvate neki od načina rješavanja spora iz članka 33(1). Povelje. Pri tome bi ono trebalo uzeti u obzir "da bi strane u pravilu morale pravne sporove iznijeti pred Međunarodni sud u skladu s odredbama Statuta Suda" (članak 36(2)). I to posljednje samo je preporuka, jer za obraćanje Sudu treba obostran pristanak strana u sporu. I sve druge preporuke, koje se svode na funkciju pružanja dobrih usluga, nisu pravno obvezujuće za strane. Ako one npr. i prihvate preporuku o posredovanju ili mirenju od nekog trećega tijela, to ne znači da će njihov spor biti konačno riješen. Važno je na koncu ponoviti da prema glavi VI. Povelje Vijeće sigurnosti ima pravo držati pod svojom kontrolom sve sporove opasne za međunarodni mir, ali njihovim stranama može davati samo preporuke. U savjetodavnom mišljenju iz o Namibiji, Međunarodni je sud raspravljao o pravnom domašaju jedne rezolucije koju Vijeće sigurnosti nije bilo usvojilo na temelju glave VII. Povelje. U točki 2. rezolucije 276(70). iz siječnja 1971, bilo je između ostaloga navedeno da Vijeće sigurnosti: "Proglašuje da je produžena prisutnost vlasti Južne Afrike u Namibiji nezakonita...". Sud se u svome mišljenju pozvao na članak 25. Povelje prema kojemu: "Članovi Ujedinjenih nacija su sporazumni da prihvate i izvršavaju odluke Vijeća sigurnosti u skladu s Poveljom", i dodao je svoj komentar: "...Članak 25. se ne ograničuje na odluke o prisilnim mjerama, nego se primjenjuje na "oduke Vijeća sigurnosti" usvojene u skladu s Poveljom. Uz to, taj članak nije smješten u glavu VII, nego odmah nakon članka 24, u dijelu Povelje koji se odnosi na funkcije i ovlasti Vijeća sigurnosti..." (p.53, para.113). Iz toga mišljenja Suda proizašlo bi da bi Vijeće sigurnosti moglo donositi odluke i u rješavanju sporova za njihove strane, i da bi temeljem članka 25. one njih pravno obvezivale. Ali samo Vijeće sigurnosti još nije pridalo takav domašaj svojim rezolucijama iz te oblasti. Politički uvjet za obavljanje funkcija Vijeća sigurnosti prema glavi VI, ali i prema glavi VII. Povelje jest suradnja svih pet njegovih stalnih članica.

U vrijeme dok te suradnje nije bilo, u mnogim kriznim situacijama Vijeće sigurnosti nije bilo u stanju izvršavati svoje odgovornosti. To je npr. bilo u kada je Sovjetski Savez smjestio svoje rakete na Kubi i ugrozio sigurnost Sjedinjenih Država. Tako je bilo u čitavu razdoblju sukoba u Vijetnamu od do ; u doba sovjetskih oružanih intervencija u Madžarskoj (1956), Čehoslovačkoj (1968) i u Afganistanu (počam od 1980), te američkih intervencija u Dominikanskoj Republici (1965), Grenadi (1983) i drugdje. Ali nakon okončanja hladnoga rata, i to još od 1987, dolazi do kratkotrajnoga zamaha djelatnosti Vijeća sigurnosti i drugih organa UN, jer su tada Sovjetski Savez, Kina, Sjedinjene Države, Francuska i Britanija bile u stanju usuglašavati svoje političke ciljeve. Kada nema blokade od neke od njegovih stalnih članica, Vijeće sigurnosti poduzima sva raspoloživa diplomatska sredstva u rješavanju sporova. Uz javne rasprave, iza scene se vode pregovori i nastoji se pridobiti strane za neko rješenje njihova spora čak i ucjenama, te osobito prijetnjom da će se protiv one koja ponuđeno rješenje odbije poduzeti akcija prema glavi VII. Povelje. Pri tome su se izbrisale razlike glede ovlasti Vijeća sigurnosti prema glavi VI. i glavi VII. Povelje, jer je postupak rješavanja sporova u funkciji održavanja ili ponovnoga uspostavljanja međunarodnoga mira i sigurnosti. I s obzirom da su napose po okončanju hladnoga rata najveća prijetnja međunarodnomu miru postali unutarnji sukobi i zločini koji se u njima počinjaju, Vijeće se sigurnosti opravdano ne obazire na ograničenje iz Povelje da se svi propisi njezine glave VI. odnose samo na "međunarodne" sporove, tj. na one između država. Glede unutarnjih sukoba najčešće je nemoguće poštivati načelo o nemiješanju UN u unutarnje nadležnosti države u pitanju. Većina takvih sukoba predstavlja sama po sebi prijetnju međunarodnom miru, a ako se brzo ne okončaju, dobivaju značajke međunarodnih sukoba jer se u njih i protiv svoje volje upliću i treće države.

Taj domet upotrebe vidljive ili nevidljive sile u rješavanju konkretnih sporova i sukoba ovisi o stupnju suradnje pet stalnih članica Vijeća sigurnosti i o interesu svake od njih da se neki sukob brzo okonča. S toga stajališta rješavanje sporova od političkih organa međunarodnih organizacija nije nikada isto što i njihovo sudsko rješavanje. U više od pola stoljeća svoga djelovanja Vijeće je sigurnosti u primjeni glave VI. Povelje, s više ili manje uspjeha, pribjegavalo različitim načinima rješavanja. U brojnim slučajevima ono je pozivalo strane da svoj spor riješe pregovorima, s time da ga stalna drže obaviještenim o tijeku tih pregovora. U sporu između Indonezije i Nizozemske o Zapadnom Irianu iz ponudilo je dobre usluge glavnoga tajnika, i to je dovelo do sporazuma strana. Pokušavalo je posredovati u brojnim teškim sporovima poput npr. onih o Kašmiru (Indija/Pakistan) ili Cipru. Šamo u dva slučaja Vijeće je sigurnosti svojim rezolucijama pozvalo strane da svoj spor povjere Međunarodnomu sudu. Radilo se o sporu o Krfskomu tjesnacu između Albanije i Britanije (rezolucija 19 (1947)), te o sporu između Grčke i Turske o Egejskomu moru (rezolucija (395 (1976)). U tome drugom slučaju Turska je bila odbila prihvatiti nadležnost Međunarodnoga suda. Vjerojatno je najpoznatija rezolucija 242 (1967) u kojoj je Viječe sigurnosti u ulozi posrednika ponudilo Izraelu i okolnim arapskim zemljama neka konkretna načela za rješenje njihova sukoba. U svrhu uspostavljanja pravednoga i trajnoga mira (nakon rata od šest dana u 1967), ono je ponudilo sljedeća načela: (i) povlačenje izraelskih oružanih snaga s područja okupiranih u tome sukobu; (ii) okončanje svih zahtjeva zaraćenih strana i priznanje suverenosti, teritorijalne cjelovitosti i političke neovisnosti svake države u tome području, kao i njihovo pravo da žive u miru u sigurnim i priznatim granicama slobodnima od prijetnji i od čina sile. Dalje se potvrđivala nužnost: (a) jamstva slobode plovidbe kroz međunarodne vodene putove u tome području; (b) pravednoga rješenja problema izbjeglica; (c) jamstva teritorijalne nepovredivosti i političke neovisnosti svake države u području, putem različitih mjera, uključivši uspostavljanje demilitariziranih (razvojačenih) zona.

Ta je rezolucija naložila glavnomu tajniku da imenuje posebnoga predstavnika na Bliskom istoku sa zadaćom da uspostavi i održava kontakte s odnosnim državama, kako bi se na temelju odredbi i načela iz te rezolucije postigao sporazum. Tu se, dakle, radilo o kombinaciji pokušaja posredovanja Vijeća sigurnosti koje je išlo vrlo daleko, i dobrih usluga glavnoga tajnika koje su trebale uslijediti. Ukoliko na neki od gornjih načina ili političkim pritiskom, uspije iznuditi pristanak strana na djelomično ili potpuno rješenje njihova spora, Vijeće sigurnosti može potom uputiti promatračke misije s dužnošću nadgledanja njegova izvršenja. Mada izrijekom nisu predviđene u glavi VI, promatračke se misije mogu podvesti pod njezine propise. Ali upućivanje oružanih snaga UN za razdvajanje zaraćenih snaga i održanje mira u nekomu regionu nema uporišta ni u glavi VI, a niti u glavi VII. Povelje. Ti će se propisi možda uvrstiti u tekst Povelje kada dođe do njezinih temeljitih izmjena. A neka zajednička pravila iz ugovora o tim misijama danas neki nazivaju "glavom šest bis Povelje". S obzirom da su promatračke i mirovne misije u funkciji osiguranja mira, a ne strogo u funkciji rješavanja sporova, razmotrit ćemo ih u sljedećemu odjeljku. 3. Opća skupština. Premda prvenstvena odgovornost za održavanje međunarodnoga mira i sigurnosti leži na Vijeću sigurnosti, paralelnu (konkurentnu), ali supsidijarnu nadležnost u rješavanju sporova ima i Opća skupština. Prije smo naveli da taj demokratski i plenarni organ UN ima opću nadležnost (supra, §53, pod 1). Opća skupština može raspravljati i davati preporuke o svim predmetima i pitanjima koja ulaze u okvir Povelje (članak 10).

Uz ograničenja koja ćemo navesti, Opća skupština napose "može preporučiti mjere za mirno uređenje svake situacije, bez obzira na njezino porijeklo, za koju drži da bi mogla štetiti općemu blagostanju ili prijateljskim odnosima među narodima" (članak 14). Sporove mogu pred nju iznijeti na razmatranje: (a) svaka država članica UN; (b) država nečlanica ako je strana nekoga spora i ako je prihvatila odgovarajuće obveze iz Povelje; te (c) Vijeće sigurnosti. Ali da bi se izbjegao neželjeni sukob nadležnosti, Povelja nameće Općoj skupštini u toj oblasti dva ograničenja: (i) Dok glede nekoga spora ili situacije Vijeće sigurnosti vrši funkcije koje su mu dodijeljene Poveljom, Opća skupština ne može davati nikakve preporuke, osim ako to ono od nje zatraži (članak 12(1)). (ii) Svako pitanje glede kojega je potrebna prisilna akcija prema glavi VII. Povelje, Opća skupština upućuje Vijeću sigurnosti "prije ili poslije rasprave" (članak 11(2), infine). Teškoće Opće skupštine u vršenju te nadležnosti leže u njezinu ogromnom broju članova. Po svome sastavu ona je prije "forum" i politička tribina negoli organ podesan za rješavanje sporova. Ali u nastojanjima da riješi neke teške i dugotrajne sukobe ona se ponekad dragovoljno pridružuje akcijama Vijeća sigurnosti, a nadležna je i osnivati pomoćne ad hoc organe, naročito u svrhu sprovođenja istrage i promatranja razvoja situacije. Rezolucije i deklaracije koje je usvajala Opća skupština, a koje imaju domašaj preporuka, odnosile su se na mnoga pitanja, napose kolonijalnih sporova, onih o kršenjima ljudskih prava, i o ekonomskim odnosima siromašnih i bogatih država. U doba kada je djelovanje Vijeća sigurnosti bilo paralizirano zbog zloupotrebe veta od njegovih stalnih članova, Opća je skupština pokušavala popuniti tu prazninu i supstituirati se u njegovim odgovornostima. U usvojila je rezoluciju "Ujedinjeni za mir" (v. supra, §53, pod 1).

4. Glavni tajnik UN. Iz upravo spomenutih razloga u nekim razdobljima dolaziloje do ekspanzije djelatnosti glavnoga tajnika i u rješavanju sporova. Prema članku 99. Povelje: "Glavni tajnik može upozoriti Vijeće sigurnosti na svaki predmet koji bi po njegovu mišljenju mogao dovesti u opasnost održavanje međunarodnoga mira i sigurnosti". On može, dakle, po vlastitoj inicijativi pokrenuti akciju Vijeća sigurnosti ako to ne učini niti jedna država. On se, međutim, tom nadležnošću ne koristi često. U rješavanju sporova glavni tajnik mnogo češće vrši funkcije koje mu povjere Vijeće sigurnosti ili Opća skupština. Po njihovu nalogu (ili po vlastitom izboru) on može poduzeti pregovore sa stranama nekoga spora, ovlastiti neku osobu, ili skupinu neovisnih stručnjaka ili predstavnika država. Cilj tih koraka može biti pružanje dobrih usluga ili čak pokušaj posredovanja. Isto tako može sprovoditi istragu bilo osobno ili imenujući drugo tijelo, a izvješće o utvrđenim činjenicama podnosi Vijeću sigurnosti ili Općoj skupštini. Te su njegove dužnosti propisane Poveljom (članak 98). Ali s obzirom da se nalazi na strategijskom položaju u međunarodnoj organizaciji u koju se slivaju mnoge informacije, glavni tajnik ponekad i na svoju ruku poduzima akcije u cilju rješavanja sporova opasnih za međunarodni mir. Ponude dobrih usluga ili posredovanja stranama nekoga spora može davati diskretno, pa i u tajnosti. U nekim je slučajevima on djelovao na molbu strana u sporu (npr. u nadgledanju izvršenja mirovnoga sporazuma između vlade Mozambika i pobunjeničkoga pokreta RENAMO u 1992), ili zajedno s odgovarajućim organom regionalne organizacije (u mirovnom procesu u Centralnoj Americi polovicom osamdesetih godina, uz glavnoga tajnika Organizacije Američkih Država). Ukoliko se odluči na samostalnu akciju, on je mora provoditi u okvirima već usvojenih rezolucija Vijeća sigurnosti ili Opće skupštine. Ako u toj akciji uspije, postignuto rješenje spora može naknadno odobriti neki od tih organa.

5. Mirno rješavanje sporova u krilu regionalnih i drugih međunarodnih organizacija. Za razliku od odnosa Opće skupštine prema Vijeću sigurnosti u toj oblasti, Povelja UN ne propisuje jasnu hijerarhiju mehanizama, ni raspodjelu nadležnosti između organa UN i regionalnih organizacija pri rješavanju tzv. lokalnih sporova. Kako sirio prije naveli, članak 52(2). Povelje predviđa da članovi UN koji sklapaju regionalne sporazume ili osnivaju takve ustanove "moraju uložiti sve svoje napore da postignu mirno rješenje lokalnih sporova putem tih regionalnih sporazuma ili ustanova prije nego što ih iznesu pred Vijeće sigurnosti" (supra, §55). Dokaz da se tu ne radi o pravnoj obvezi tih država, niti o nenadležnosti Vijeća sigurnosti UN glede lokalnih sporova, jest stavak 4. članka 52, koji predviđa da to nipošto nije na štetu primjene članaka 34. i 35. Povelje UN. Prema članku 34, Vijeće sigurnosti može provoditi istragu o svakom sporu ili situaciji opasnima za međunarodni mir, dok članak 35. ovlašćuje svakoga člana UN, te pod izvjesnim uvjetima i države nečlanice, da takve sporove iznose pred Vijeće sigurnosti ili Opću skupštinu. Stoga navod iz članka 52(2). valja uzeti samo kao preporuku državama članicama regionalnih organizacija da tim organizacijama povjere svoje lokalne sporova, kada se koriste svojim pravom na slobodan i obostran izbor prikladnih načina njihova rješavanja. U praksi se ne pojavljuje problem tih odnosa glede regionalnih organizacija u kojima postoji izvjesna ravnoteža moći između njihovih država članica (one u Europi, Organizacije afričkoga jedinstva i ASEANa). Ali sasvim je različita situacija s organizacijama u kojima je jedna članica jača od svih ostalih zajedno. U istočnomu bloku, u odnosima između država članica Varšavskoga ugovora i Savjeta za uzajamnu ekonomsku pomoć, Sovjetski Savez je političkom voljom i izvan bilo kakve pravne osnove sprječavao da se sporovi između negdašnjih socijalističkih država iznose pred organe UN, ili pred bilo koji drugi organ izvan toga bloka. Sporovi država članica sa Sovjetskim Savezom bili su teško zamislivi, a oni između drugih članica nisu se mogli riješiti bez uplitanja u njih Sovjetskoga Saveza.

U odnosima između američkih država za to je bila predviđena ugovorna osnova. Tako već članak 2. Međuameričkoga ugovora o uzajamnoj suradnji {Rio Treaty) iz 1947, potom članak 20. Povelje Organizacije američkih država, te članak 2. Američkoga ugovora o mirnom rješavanju sporova (oba iz 1948), svi jednako propisuju da se svi međunarodni sporovi koji iskrsnu između američkih država podnose na rješavanje sukladno postupcima u međuameričkim sustavu, prije nego što ih se podnese Općoj skupštini ili Vijeću sigurnosti UN. Sjedinjene su Države u pedesetim godinama 20. stoljeća u više navrata tu politiku, pod nazivom "Try O.A.S. first", pokušavale nametnuti i samome Vijeću sigurnosti. One su vršile pritisak na vladu Gvatemale (koja je nacionalizirala imovinu nekih američkih poduzeća) da svoj "spor" s Nikaragvom i Hondurasom, proizašao iz oružane agresije iz tih država na američki poticaj, povjeri Međuameričkoj mirovnoj komisiji u kojoj su Sjedinjene Države dominirale. Ali je Vijeće sigurnosti u tome i u nekim drugima slučajevima izbjeglo da tu doktrinu odobri, iako je u povodu napada na Gvatemalu bilo neučinkovito. Dakle, pravo je svake države članice neke regionalne organizacije da po vlastitoj odluci jednostrano iznosi i svoje lokalne sporove pred Vijeće sigurnosti ili Opću skupštinu, a što je pravo i bilo koje druge države. Tome zaključku ide u prilog i načelo suverene jednakosti svih država, potvrđeno člankom 2(1). Povelje UN. A gore navedene posebne ugovorne obveze država članica O.A.S. valja razmotriti u svjetlosti članka 103. Povelje UN. Prema tome propisu obveze država članica UN iz Povelje prevladavaju nad njihovim obvezama temeljem bilo kojega drugoga međunarodnog sporazuma. To je tumačenje potvrdila i Deklaracija iz Manile o mirnom rješavanju sporova, prihvaćena rezolucijom Opće skupštine 37/10. iz U točki 1(6). te Deklaracije navodi se da članovi UN moraju ulagati napore da prije svega riješe svoje lokalne sporove u regionalnim organizacijama ili ustanovama kojima pripadaju (članak 52(2). Povelje), ali da ih to ne sprječava da upozore Vijeće sigurnosti ili Opću skupštinu na postojanje takvih sporova u skladu s Poveljom.

U istome je smislu i Međunarodni sud u presudi o svojoj nadležnosti i dopustivosti tužbe iz u parnici Nikaragva došao je do zaključka da on me može prihvatiti da postoji neka obveza prethodnoga iscrpljenja regionalnih postupaka pregovaranja, kao uvjet za dopustivost tužbe (p.440, para.108). S druge strane, pravo je Vijeća sigurnosti da stavi na svoj dnevni red, da provede istragu i dade potrebne preporuke glede bilo kojega lokalnoga spora, i to bilo da mu ga je predložila neka država, ili to odluči po vlastitoj inicijativi. Također je njegovo pravo da neki lokalni spor uputi na rješavanje odgovarajućoj regionalnoj organizaciji. U tome smislu i stavak 3. članka 52. Povelje navodi: "Vijeće sigurnosti potiče razvoj mirnoga rješavanja lokalnih sporova putem takvih regionalnih sporazuma ili ustanova, bilo na inicijativu zainteresiranih država, bilo na vlastitu inicijativu." Ali ako to i učini, takva njegova odluka ne proizlazi iz njegove vlastite nenadležnosti u rješavanju lokalnih sporova. Osim ako odluči da takav spor definitivno skine sa svoga dnevnog reda, odluka o upućivanju spora regionalnoj organizaciji samo suspendira njegovo razmatranje toga spora, kojemu ono može ponovo pribjeći u svakom trenutku kada to odluči. Mehanizmi rješavanja lokalnih sporova između država članica regionalnih organizacija, mogu biti korisni kao dopuna onome prema Povelji UN, i to poglavito ako nema pokušaja njihova nametanja. I međunarodne organizacije koje nemaju strogo regionalna obilježja povremeno pribjegavaju rješavanju sporova između njihovih država članica, pa i s trećim državama. Vijeće NATO-a je u više navrata svojim rezolucijama ovlastilo svoga glavnog tajnika da ponudi dobre usluge stranama u sporu. Ukoliko ih one prihvate, on bi potom, uz njihov pristanak, mogao otvoriti postupak istrage, posredovanja, pa i mirenja ili arbitraže. Dobre je usluge glavni tajnik NATO-a naročito nudio stranama Ciparskoga spora u povodu više incidenata između Grčke i Turske nakon 1964, te u sporovima o ribolovu s Islandom nakon 1973. Sličnih pokušaja rješavanja sporova, pa i ustanovljenja nekih neformalnih mehanizama u tu svrhu, bilo je i u specijaliziranim ustanovama UN.

U okviru GATT-a na empirijski način su se razvili neki načini "notifikacije" i "konsultacija", te potom mirenja po "panelu" stručnjaka. Na koncu, uz Sporazum o ustanovljenju Međunarodne trgovinske organizacije iz 1994, posebnim Memorandumom uz taj Sporazum predviđen je "Organ za rješavanje sporova". Propisan je složeni postupak konsultacija, dobrih usluga, mirenja i posredovanja, te odredbe o "specijalnim skupinama" vrhunskih stručnjaka koje sprovode istragu. U krilu nekih regionalnih organizacija stvarani su složeni ugovorni mehanizmi za rješavanje budućih lokalnih sporova, koji su u praksi primjenjivani s različitim uspjehom. Još je bila ustanovljena Meduamerička mirovna komisija, čija se uloga više puta mijenjala. Ona je pružala stranama u sporu dobre usluge i predlagala im je komisije za istragu (anketu). Ta je Komisija osobito intervenirala u povodu oružanih incidenata na granicama država članica. Naporedo s osnivanjem Organizacije američkih država u 1948, bio je sklopljen Američki ugovor o mirnomu rješavanju sporova ("Bogotski Pakt"). U njemu je potanko razrađen postupak dobrih usluga, posredovanja, istrage, mirenja, obraćanja Međunarodnom sudu u Haagu, te arbitraže. Primjena svakoga od tih načina rješavanja ovisi o tome radi li se o "pravnom" ili o "političkom" sporu. Ali je predviđeno da se spor ne može rješavati ako je u pitanju unutarnja nadležnost neke države, time da u slučaju sumnje odlučuje Haški sud. Spor se, nadalje, ne može rješavati ako je neko pitanje već prethodno riješeno nekim sporazumom između strana, arbitražnom presudom, odlukom međunarodnoga suda, ili spada pod neki sporazum ili ugovor koji je već bio na snazi u trenutku zaključenja toga Pakta. Odredbe toga Ugovora nisu našle primjenu u praksi. Protokolom iz Buenos Airesa iz ustanovljeno je Stalno vijeće O.A.D. s Meduameričkom komisijom za rješavanje sporova kao njegovim pomoćnim organom. U početku je taj mehanizam bio fakultativan i ovisio je o obostranom pristanku strana. Protokolom iz Cartagene de los Indes iz dokinuta je ta Komisija. Svaka strana može jednostrano iznijeti svoj spor pred Stalno vijeće i ono po pristanku strana može imenovati komisije ad hoc u svrhu istrage. Pakt Arapske Lige od 22. ožujka 1945, u članku 5. između ostaloga predviđa obraćanje država članica Vijeću Lige radi rješavanja onih sporova koji ne zadiru u neovisnost, suverenost i teritorijalnu cjelovitost strana, ukoliko obje na to pristanu. Odluka Vijeća Lige obvezatna je za strane u sporu i izvršna je, ukoliko su prethodno pristale na njegovu nadležnost.

Godinu dana nakon osnivanja Organizacije afričkog jedinstva, u 1954, sklopljen je Protokol o komisiji za posredovanje, mirenje i arbitražu, koji je sastavni dio Povelje iz Addis Abebe. Sve članice Organizacije ipso facto su stranke toga Protokola. Protokol propisuje sastav, funkcije i način izbora Komisije, te pravila o postupku svakoga od tih načina rješavanja sporova. Primjena tih načina ne ovisi o naravi spora. Posredovanje ili mirenje svaka strana može pokrenuti jednostrano, ali ga mogu pokrenuti i Skupština glavara država i vlada, te Vijeće ministara OAJ. Ipak, konačno rješenje spora nemoguće je bez suglasnosti obiju njegovih strana. Arbitražni postupak moguć je jedino temeljem kompromisa svih strana u sporu. U tome slučaju odluka je obvezatna. Taj mehanizam pokazao se uspješnim u rješavanju nekih sporova poput onih o granicama između Alžira i Maroka, te Somalije i Etiopije. Sud Europskih zajednica sa sjedištem u Luxemburgu, uz mnoge funkcije organa te supranacionalne organizacije, ima nadležnost i u presuđivanju sporova između država članica zbog neizvršavanja obveza preuzetih ugovorima o njihovu ustanovljenju. Uz to, Sud može biti nadležan temeljem kompromisa strana u sporovima vezanima za predmet nekoga od ugovora. U u krilu Vijeća Europe sklopljena je Europska konvencija o mirnom rješavanju sporova, koja predviđa sudsko rješavanje, arbitražu i mirenje, ovisno o naravi spora. Ta Konvencija ostala je bez primjene u praksi i čini se da je danas zaboravljena. U krilu Konferencije o europskoj sigurnosti i suradnji (KESS) mnogo se eksperimentira s mehanizmima rješavanja sporova. "Mehanizam iz La Valette", ustanovljen u 1991, počivao je na "organizmu" stručnjaka nejasne pravne naravi. Glede Suda za mirenje i arbitražu ustanovljenoga Konvencijom iz Stockholma iz 1992, vidi supra, §82, pod 2, d. Odredbe o Komisiji za mirenje OESS-a, koje su dodatak toj Konvenciji, upotpunile su Mehanizam iz La Valette. Pribjegavanje postupku mirenja obvezno je za stranke te Konvencije, a fakultativno između neke stranke i druge države sudionice OESS-a. U slučaju neuspjeha, izvješće Komisije dostavlja se Vijeću ministara OESS-a. Ali Vijeće ministara ili Odbor visokih dužnosnika OESS-a mogu naložiti stranama da pribjegnu mirenju. Taj se mehanizam još nije pokazao uspješnim u praksi.

85. KOLEKTIVNE MJERE PREMA POVELJI I MIROVNE OPERACIJE
Bibliografija: Nemanja BOŽIĆ: Ekonomske sankcije u kolektivnoj bezbednosti Društva naroda i Ujedinjenih nacija, Beograd 1971, 254 str.; Radoslav STOJANOVIĆ: "Univerzalna i regionalna kolektivna bezbednost", JRMP 1969, br.2, str ; V.D. DEGAN: "Razvoj sistema kolektivne sigurnosti", JRMP 1972, br.2-3, str ; Kurt HERNDL: "Reflections on the Role of the Securitv Council of the U.N.", RCADI1990, tome 223, pp ; N.D. WHITE: The U.N. and the Maintenance of International Peace and Security, Manchester 1990, 240 p.; Nina VAJIĆ: "Mirovne operacije UN - plavi šljemovi", ZPFZ1991, br.6, str ; "Od koncepta kolektivne sigurnosti do mirovnih operacija UN i natrag", ZPFZ 1996, br.l, str.15-26; Pierre-Marie DUPUY: "Securite collective et organisation de la Paix", Revue generale de droit international public 1993, pp ; Societć francaise pour le droit international, Colloque de Rennes: Le Chapitre VII de la Charte des Nations Unies, Paris 1995, 324 pages; Vladimir IBLER: "Kolektivna sigurnost i Ujedinjeni narodi", Hrvatska i Ujedinjeni narodi, Zagreb 1996, str.45-58; NGUYEN QUOC DINH: Droit international public, Patrick Daillier et Alain Pellet, 7e edition Paris 2002, pp ; Blerim REKA: UNMIK as an international governance in post-war Kosova: NATO's Intervention, UN Administration and Kosovar Aspirations, Skopje 2003, 413 pages; V.D. DEGAN: "Humanitarian intervention (NATO action against the Federal Republic of Yugoslavia in 1999)", L.C. Vohrah et al. (eds): Man's Inhumanity to Man, Essays on International Law in Honour of Antonio Cassese, Kluwer Law International 2003, pp ; Davorin LAPAŠ: Sankcija u međunarodnom pravu, Zagreb 2004, 439 str. Uvod. Sustav kolektivne sigurnosti UN (u koji u širem smislu spada i upravo opisani mehanizam mirnoga rješavanja sporova), ustanovljen je s namjerom da bude sveobuhvatan u svojim propisima i univerzalan u primjeni. Ali je u praksi UN od više od pola stoljeća on pretrpio izvjestan razvoj i promjene u odnosu na propise iz glave VII. Povelje.

Vijeće sigurnosti, a. Prvenstvena odgovornost za mir. Člankom 24
Vijeće sigurnosti, a. Prvenstvena odgovornost za mir. Člankom 24. Povelje države članice UN povjerile su Vijeću sigurnosti prvenstvenu odgovornost za održavanje međunarodnog mira i sigurnosti. Odluke koje ono donosi pravno su obvezujuće za sve države članice (članak 25). Kako je prije navedeno (supra, §84, pod 2), dok su zaključci Vijeća sigurnosti u rješavanju sporova u pravilu preporuke, u slučajevima prijetnje miru, narušenja mira ili čina agresije ono temeljem glave VII. može, osim preporuka, donositi i obvezujuće odluke. Taj sustav upotpunjen je člankom 103. Povelje prema kojemu obveze država članica UN iz Povelje prevladavaju nad njihovim obvezama iz bilo kojega drugoga međunarodnog sporazuma. b. Kvalifikacija nastaloga stanja. Ali prije nego što usvoji mjere koje smatra potrebnima, Vijeće sigurnosti mora samo utvrditi postojanje svake prijetnje miru, narušenja mira ili čina agresije (članak 39). Na takvu ga situaciju mogu upozoriti svaka članica UN, Opća skupština ili glavni tajnik UN, ali njezin nastanak ono može i samo utvrditi. U tu svrhu Vijeće sigurnosti može, ali i ne mora, poduzeti prethodnu istragu (članak 34). Nakon što utvrdi činjenice, Vijeće sigurnosti ih treba kvalificirati. To uvijek nije laka zadaća, s obzirom na mogućnost veta njegovih stalnih članica. U praksi takva konstatacija nije moguća ukoliko je agresor neka stalna članica Vijeća sigurnosti ili koja druga država pod njezinom zaštitom. Kvalifikacija stanja opasnoga za međunarodni mir ovisi o okolnostima slučaja, ali i o političkoj procjeni i odnosima između stalnih članica. Najšira je kategorija "prijetnje miru", s obzirom da ju je najteže objektivno definirati. Povelja ju predviđa i kao izlaz iz nužde, kada se čini da ne postoje okolnosti "narušenja mira" ili "čina agresije", ali se smatra da je akcija Vijeća sigurnosti neophodna kako bi se održao međunarodni mir. Takvom kvalifikacijom izbjegava se prigovor povrede načela neintervencije UN u poslove koji spadaju u unutarnju nadležnost neke države (članak 2(7). Povelje).

"Prijetnja međunarodnom miru" bila je opravdanje za raznovrsne operacije UN u veoma različitim situacijama: jednostrano proglašenje neovisnosti od bijele manjine u Južnoj Rodeziji (rezolucije 217 (1965) i 221 i 323 (1966)); politika apartheida u Južnoj Africi (418 (1977); čin međunarodnoga terorizma obaranjem civilnoga zrakoplova iznad Lockerbiea u Škotskoj, pripisan Libiji (731, 748 (1992)); represije nad civilima, naročito Kurdima, u Iraku (688 (1991)); "humana tragedija" u Somaliji (733, 746, 794 (1992)); građanski rat u Liberiji (738 (1992)) i u Angoli (864 (1993)); "humanitarna kriza" u Ruandi (929 (1994)); te izgon iz Haitija njegova zakonito izabranoga predsjednika (940 (1994)). S druge strane, primjenom objektivnih kriterija najlakše bi bilo. utvrditi čin agresije u nekomu oružanom sukobu. Nakon više desetljeća rasprava, Opća je skupština u usvojila Definiciju agresije (rezolucija 3314 (XXIX)). Definicija iz članka 3. može pomoći Vijeću sigurnosti pri toj kvalifikaciji, ali za njega nije obvezatna. Naime, u članku 2. te rezolucije navodi se da ako neka država prva upotrijebi oružanu silu kršeći Povelju, to predstavlja prima facie dokaz o činu agresije. Ali Vijeće sigurnosti može u skladu s Poveljom zaključiti da ne bi bilo opravdano utvrditi da je počinjena agresija s obzirom na ostale bitne okolnosti, uključujući činjenicu da poduzeti čini i njihove posljedice nisu dovoljno ozbiljne naravi. Znakovito je da Vijeće sigurnosti gotovo nikada nije u svojim rezolucijama označivala neko stanje agresijom, niti je proglašavalo neku državu agresorom, pa ni kada je nalagalo mjere prema glavi VII. Povelje. Čak i kada je agresija bila očita, ono se u svojim rezolucijama služi blažim izrazima ili blažom kvalifikacijom djela. Tako je u preambuli rezolucije 82 (1950) ustanovilo "oružani napad na Republiku Koreju od snaga iz Sjeverne Koreje". U sljedećim rezolucijama 83 i 84 iz iste godine naglasilo je da "oružani napad na Republiku Koreju od snaga iz Sjeverne Koreje predstavlja narušenje mira". U rezoluciji 660 (1990), koja se izričito poziva na članke 39. i 40. Povelje, osuđuje se "invazija na Kuvajt od Iraka", a u rezolucijama 661. i 674. još se osuđuje i "okupacija" Kuvajta.

U vrijeme napada bivše JNA na Hrvatsku, u rezolucijama o bivšoj Jugoslaviji 713 i 721 (1991), navodi se da "produljenje (i pogoršanje) te situacije čini prijetnju međunarodnomu miru i sigurnosti". Slično je i u rezoluciji 757 (1992), kojom su temeljem glave VII. Povelje naložene opsežne sankcije protiv SRJ, istaknuto "da situacija u Bosni i Hercegovini i u drugim dijelovima bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije predstavlja prijetnju međunarodnomu miru i sigurnosti". Ta se kvalifikacija nije izmijenila glede situacije u Bosni i Hercegovini ni u rezoluciji 787 iz te godine, kojom je obujam sankcija protiv SRJ proširen. U nekim rijetkim rezolucijama kvalifikacija nedopuštenih čina bila je oštrija i približavala se kvalifikaciji agresije. To su bile: osuda "vojne akcije Izraela' na području Jordana (248 (1968)); "vojni napad" Izraela protiv Libanona (332 (1973)); "akt agresije", "oružani napad", "agresivni akt" glede intervencija Južne Afrike u Angoli, Zambiji i Lesotu (387 i 393 (1976)) i 527 (1982); itd. Vjerojatno je pri tome bila namjera da se očuvaju izgledi za političko rješenje krize pristankom svih strana u sukobu, uključujući i samoga agresora. Ali bilo da Vijeće sigurnosti okvalificira neku situaciju "prijetnjom miru", "narušenjem mira", ili "činom agresije", ono prema glavi VII. Povelje uvijek ima pravo svojim odlukama propisati mjere koje su pravno obvezujuće za sve države članice UN. c. Privremene mjere. Međutim i prije utvrđivanja činjenica i njihove kvalifikacije, Vijeće sigurnosti može odnosne strane pozvati da se pridržavaju privremenih mjera koje ono smatra potrebnima i poželjnima. Svrha tih mjera je sprječavanje pogoršanja nastale situacije. Te privremene mjere nipošto ne diraju u prava, zahtjeve ili položaj odnosnih strana, ali će ono uzeti primjereno u obzir njihovo neprihvaćanje (članak 40). Tu se, dakle, uvijek radi o neobvezujućim preporukama koje još ne sadrže nikakvu osudu. Tako je Vijeće sigurnosti pozivalo strane da trenutno obustave sva neprijateljstva (npr. na Bliskomu istoku u i 1973), da se njihove oružane snage vrate na početne položaje (npr. pri izraelskoj invaziji u Libanonu u 1982), te da ne poduzimaju ništa što bi pogoršalo nastalu situaciju. Tu se uvijek radi o mjerama privremenoga karaktera s namjerom da se atmosfera smiri i da se omoguće pregovori ili neki drugi način rješavanja spora mirnim putem.

d. Preporuke i odluke Vijeća sigurnosti
d. Preporuke i odluke Vijeća sigurnosti. U situacijama opasnima za mir Vijeće sigurnosti može svojim rezolucijama davati preporuke državama u pitanju ili svim članicama UN. Radi li se u nekoj rezoluciji o običnoj preporuci ili obvezujućoj odluci može se zaključiti iz analize teksta navoda u pitanju. Ako bi se neka država oglušila o preporuku njoj upućenu, ona može očekivati da će u sljedećim rezolucijama protiv nje biti propisane odluke, pa i sankcije. Stoga je pravni domašaj tih preporuka relativan ukoliko se radi o čvrstoj volji stalnih članica Vijeća sigurnosti da se neko stanje okonča. Slično je i s navodima iz "predsjedničkih izjava" Vijeća sigurnosti, koje u formalnomu smislu nisu rezolucije. Kada se radi o odlukama, Vijeće sigurnosti obično navodi da djeluje prema glavi VII. Povelje (premda su i njegove preporuke predviđene u toj glavi), a rjeđe se izravno poziva na članke 41. ili 42, te na članak 25. Povelje. Mjere koje Vijeće sigurnosti poduzima svojim odlukama prema glavi VII. mogu se podijeliti na one koje ne uključuju upotrebu sile (to su najčešće ali ne isključivo ekonomske sankcije protiv napadača), te na one koje uključuju oružanu silu. e. Mjere koje ne uključuju upotrebu oružane sile. Vijeće sigurnosti ima široku slobodu izbora takvih mjera koje može poduzeti da bi provelo svoje odluke. Ono može naložiti svim državama članicama UN ili samo nekima od njih da primjene te mjere. One mogu biti ekonomske ili političke naravi, i to: "...potpuni ili djelomični prekid ekonomskih odnosa te željezničkih, pomorskih, zračnih, poštanskih, telegrafskih, radio i drugih sredstava veza, kao i prekid diplomatskih odnosa" (članak 41). Embargo na izvoz strateških proizvoda u Sjevernu Koreju bio je najprije preporučen rezolucijom Opće skupštine iz svibnja Tek od polovice šezdesetih godina Vijeće sigurnosti sve češće nameće te mjere, i to: između i protiv rasističke Rodezije; potom protiv Iraka u doba invazije na Kuvajt od do 2003; protiv Libije od i do 1999; na području bivše Jugoslavije od do 1996; protiv Liberije od i Haitija od 1993.

Rezolucijom 713. od 25. rujna bio je nametnut opći i potpuni embargo na izvoz oružja u Jugoslaviju, koji je bio dokinut tek koncem Ta neselektivna mjera ubrzo se pokazala kontraproduktivnom. Ona je pogodovala srpskoj strani u sukobu koja je prisvojila najveći dio oružja bivše JNA, a pogađala je njezine žrtve koje često nisu imale nikakvih sredstava za obranu. Zato je taj embargo ustvari produljio sukob u Hrvatskoj, a naročito u Bosni i Hercegovini. Ali od početka sukoba u Bosni i Hercegovini, Vijeće je sigurnosti postupno uvodilo sve jače ekonomske sankcije protiv SRJ (Srbije i Crne Gore), uključivši poslovne transakcije i zračni prijevoz (rezolucije 752,757 i 787 (1992)). One su bile proširene na područja pod kontrolom srpskih snaga u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, naporedo sa zamrzavanjem imovine SRJ i njezinih poduzeća u inozemstvu, te blokiranjem njezinih luka (820 (1993)). Prije toga, rezolucijom 781 (1992) bilo je zabranjeno nadlijetanje vojnih zrakoplova iznad Bosne i Hercegovine (781 (1992)). Nakon potpisivanja Daytonskog mirovnoga sporazuma te su mjere protiv SRJ rezolucijom 1022 od 22. studenog najprije bile na neograničeno vrijeme suspendirane (osim glede Republike Srpske u Bosni i Hercegovini), da bi bile okončane rezolucijom 1074 (1996). Među kolektivnim mjerama poduzetima protiv Libije i SRJ u 1992, bio je nalog svim državama da reduciraju broj i razinu svoga diplomatskoga osoblja u tim zemljama i da nametnu iste mjere misijama tih država u svojim zemljama. Ali s obzirom da sa SRJ time nisu bili prekinuti diplomatski odnosi, ona je iz toga izvela zaključak da su sve druge države time neizravno priznale njezin identitet i kontinuitet s bivšom SPRJ, unatoč rezolucijama Vijeća sigurnosti i odlukama drugih organizacija koje su potvrdile da SFRJ više ne postoji. Ekonomske sankcije, ako se dosljedno sprovode, ne pogađaju samo državu na koju su usmjerene, nego ponekad čak i više države u njezinu susjedstvu koje su ovisne o trgovini s njome i tranzitu preko njezina područja. Povelja je u dvama propisima nastojala pružiti rješenje toga osjetljivoga pitanja. Članovi UN se udružuju da bi se uzajamno pomogli u izvršenju mjera koje odredi Vijeće sigurnosti (članak 49). Prema drugomu propisu, u slučaju preventivnih ili prisilnih mjera protiv bilo koje države, "svaka druga država, članica ili nečlanica Ujedinjenih nacija, ako se nalazi u posebnim ekonomskim teškoćama zbog izvršenja tih mjera, ima pravo savjetovati se s Vijećem sigurnosti o rješavanju tih teškoća" (članak 50).

Dosada poduzete akcije u te svrhe bile su gotovo bez učinka
Dosada poduzete akcije u te svrhe bile su gotovo bez učinka. Rezolucijom 386 (1976) Vijeće je sigurnosti apeliralo na sve države i organizacije iz sustava UN da pruže posebnu pomoć Mozambiku zbog štete proizašle iz sankcija protiv Rodezije. Odbor za sankcije protiv Iraka ustanovljen rezolucijama 661 i 666 (1990), trebao je između drugih brojnih zadataka odrediti države kojima treba pružiti ekonomsku i financijsku pomoć. U doba izvršenja sankcija protiv SRJ neke susjedne države (Makedonija, Bugarska) također su tražile takvu pomoć, ali nam nije poznato jesu li ju dobile. Slabost ekonomskih i drugih, nenasilnih mjera je što se pokazuju učinkovitima tek na dulji rok. Ali one odmah pogađaju samo civilno stanovništvo u državi u pitanju (uključivši manjine koje su žrtve njezina opresivnoga režima), a ne i vlastodršce koji su odlučni da produlje sa svojom agresivnom politikom. One pogotovo nisu sredstvo za brzo okončanje produljenih međunarodnih zločina za koje su ti vlastodršci odgovorni. f. Oružana akcija. Ako Vijeće sigurnosti smatra da mjere koje ne uključuju upotrebu oružane sile ne bi odgovarale, ili ako se već pokazalo da ne odgovaraju, "ono može poduzeti pomoću zračnih, pomorskih ili kopnenih snaga takvu akciju koju smatra potrebnom za održavanje ili uspostavljanje međunarodnoga mira i sigurnosti". Dalje se predviđa da: "Ta akcija može obuhvatiti demonstracije, blokadu i druge operacije zračnih, pomorskih ili kopnenih snaga članova Ujedinjenih nacija" (članak 42). Da bi Vijeće sigurnosti moglo učinkovito djelovati u toj oblasti, Povelja predviđa da svi članovi UN sklope posebne sporazume s Vijećem sigurnosti o stavljanju Vijeću na raspoloženje, na njegov poziv, oružanih snaga, pomoći i olakšica, uključujući pravo prolaska (članak 43). Uz to, članovi UN drže neposredno raspoložive kontingente svojih zračnih snaga radi zajedničke međunarodne prisilne akcije, ali u granicama tih sporazuma (članak 45). Umjesto stvaranja istinske međunarodne vojske neovisne o državama članicama i pod neposrednim zapovjedništvom Vijeća sigurnosti (Francuska je nešto slično zagovarala već pri osnivanju Lige naroda u 1919), Povelja tako predviđa stvaranje snaga UN temeljem tih sporazuma s državama članicama, s pomoću kojih bi Vijeće sigurnosti trebalo suzbijati prijetnje miru, narušenja mira ili čine agresije.

Glava VII. Povelje predviđa još i osnivanje Odbora vojnoga štaba sastavljenog od načelnika štabova stalnih članica Vijeća sigurnosti ili njihovih zamjenika da ga savjetuje i pomaže mu u svim pitanjima koja se tiču vojnih sredstava za održavanje međunarodnog mira i sigurnosti, upotrebe i zapovjedništva snaga stavljenih na njegovo raspoloženje, reguliranje oružanja i moguće razoružanja (članak 47). Planove za upotrebu oružanih snaga izrađuje Vijeće sigurnosti uz pomoć Odbora vojnog štaba (članak 46). Ali sve do Kuvajtske krize u i 1991, Odbor vojnoga štaba nije vršio nikakve praktične funkcije. U toj krizi on je privremeno vršio važnu funkciju koordinacije, s obzirom da su svi stalni članovi Vijeća sigurnosti bili voljni surađivati u suzbijanju iračke agresije. Ali kao izravna posljedica izbijanja hladnoga rata već u trenutku ustanovljenju organa UN, nikada nije bio sklopljen niti jedan Poveljom predviđeni sporazum s državama članicama. Zamišljeno djelovanje Vijeća sigurnosti prema glavi VII. Povelje (iz članka 42), bilo je time veoma oslabljeno. Istina je da postoje i drugi načini da Vijeće sigurnosti provede oružanu akciju u posebnim situacijama i kada se za to stvore naročiti politički uvjeti. Ali su ti slučajevi ostali iznimno rijetki. 1. Prvi primjer takve oružane akcije zbio se u Južnoj Koreji kao reakcija na agresiju iz Sjeverne Koreje. Ali je ta akcija bila rezultat spleta okolnosti koji se teško može ponoviti. 25. lipnja oružane snage Sjeverne Koreje prešle su 38. uporednik koji je tada dijelio dvije korejske države. Istoga dana, na zahtjev Sjedinjenih Država, sastalo se Vijeće sigurnosti i usvojilo je rezoluciju 82 (1950) kojom je sve članice UN pozvalo da pruže pomoć Ujedinjenim nacijama u postizanju povlačenja sjevernokorejskih snaga, te da se uzdrže od pružanja pomoći vlastima Sjeverne Koreje. Dva dana kasnije Vijeće sigurnosti usvojilo je rezoluciju 83 (1950) u kojoj je ustanovilo "narušenje mira" i preporučilo je državama članicama da Republici Koreji pruže pomoć nužnu za suzbijanje oružanog napada i za ponovno uspostavljanje međunarodnoga mira i sigurnosti na tome području. Treća u nizu rezolucija 84 (1950) od 7. srpnja te godine zatražila je od Sjedinjenih Država da imenuju zapovjednika zajedničkih oružanih snaga i dopustila je upotrebu zastave UN. Jedini razlog da su sve te tri rezolucije uopće mogle biti usvojene bila je odsutnost predstavnika Sovjetskog Saveza u Vijeću sigurnosti, kao protest zbog toga što je mjesto Kine zauzimao predstavnik vlade sa Tajvana, a ne onaj iz Pekinga. Kada se na početku kolovoza sovjetski predstavnik vratio u Vijeće sigurnosti, on je svojim vetom blokirao svaku dalju akciju, ali više nije mogao vratiti već ustanovljeno stanje. Također nisu pomogle tvrdnje Sovjetskoga Saveza da su rezolucije usvojene u odsutnosti njegova predstavnika neustavne.

Ali premda pod zastavom UN, kontingenti iz šesnaest država članica bili su pod stvarnim zapovjedništvom Sjedinjenih Država, koje su u Koreju poslale najveći dio trupa. Ta improvizirana akcija otkrila je sve nedostatke sustava iz glave VII. Povelje. 2. Drugi primjer primjene sile od međunarodnih snaga koju je odobrilo Vijeće sigurnosti mnogi ne smatraju da se može podvesti pod glavu VII. Povelje. U kaosu nastalom u Kongu (bivšoj belgijskoj koloniji, koji je do nosio ime "Zair"), nakon ubojstva predsjednika vlade Lumumbe, umorstva u avionskomu Tim se rezolucijama prigovara da nisu u skladu sa člankom 29. Povelje, jer u njima nije bilo utvrđeno postojanje prijetnje miru ili narušenja mira, ta da je ta akcija bila provedena uz pristanak središnje vlasti u toj državi (a ne protiv nje). Ali se ne može osporiti zakonitost upotrebe sile. 3. Oružana intervencija UN u Iraku bila je do danas jedina koja je odobrena i vođena na temelju cjeline propisa iz glave VII. Povelje, iako opet ne točno onako kako svaka njezina odredba predviđa. Istoga dana po napadu Iraka na Kuvajt 2. kolovoza 1990, Vijeće je sigurnosti jednoglasno usvojilo rezoluciju 660, kojom je osudilo tu invaziju i zatražilo je trenutno i bezuvjetno iračko povlačenje. Rezolucijom 662 od 9. kolovoza proglasilo je iračku aneksiju Kuvajta ništavom i nepostojećom. Države i međunarodne organizacije bile su pozvane da se uzdrže od bilo kakve akcije ili postupka koji bi se mogli protumačiti posrednim priznanjem te aneksije. Djelujući prema glavi VII. Povelje, Vijeće je sigurnosti u rezoluciji 664 zatražilo od Iraka da odmah dopusti napuštanje njegova područja državljanima trećih zemalja. U rezoluciji 667 osudilo je iračke agresivne akte protiv stranih diplomatskih prostorija i osoblja u Kuvajtu, uključivši otmice stranih državljana iz njih i zatražilo je zaštitu tih diplomatskih prostorija i osoblja. Ali svjesno da je odnos Iraka prema svim tim rezolucijama i mjerama bio nezadovoljavajući, Vijeće je sigurnosti 29. studenoga usvojilo rezoluciju 678 kojom mu je dalo posljednju priliku da se povuče iz Kuvajta i izvrši sve te rezolucije. Tom je rezolucijom ono ovlastilo države koje surađuju s vladom Kuvajta (u izgnanstvu) da "upotrijebe sve mjere neophodne za izvršenje rezolucije 660 i svih kasnijih relevantnih rezolucija i da uspostave međunarodni mir i sigurnosti u tome području". To je bila formula za ovlaštenje vojne intervencije.

Postavljeni je rok bio istekao 15. siječnja 1991
Postavljeni je rok bio istekao 15. siječnja Koalicija država pod vodstvom Sjedinjenih Država poduzela je sljedećega dana oružanu akciju s kopnenim, zračnim i pomorskim snagama kojom je Iraku nanijela vojnički poraz, izbacila je sve iračke snage iz Kuvajta i privremeno zaposjela dio graničnog iračkoga područja. Ta je akcija izvedena pod nadzorom Vijeća sigurnosti, ali ne i pod njegovim zapovjedništvom. Od 16. siječnja njegov Odbor vojnog štaba nije više imao stvarne odgovornosti. Na tome se primjeru pokazalo da kada pet stalnih članica Vijeća sigurnosti surađuje, i oružana akcija temeljem glave VII. Povelje potaje mogućom, čak i u nedostatku sklopljenih sporazuma svih članica UN kako ih predviđa njezin članak 43. Dakle, moguće je poduzeti intervenciju temeljem članka 42. neovisno od članka 43. Nakon svoga vojničkoga poraza, Irak je trebao ispuniti sve teške uvjete koji su mu nametnuti rezolucijom Vijeća sigurnosti 687 od 3. travnja 1991, da bi došlo do konačnog prekida neprijateljstava. Podrazumijeva se da je ta rezolucija bila također usvojena temeljem glave VII, ali bilo je neobično da ona traži i pristanak Iraka na prisilne mjere koje je "propisalo Vijeće sigurnosti. Radi se dakle o nekoj vrsti "mirovnoga ugovora" koji je, poput gotovo svih drugih ugovora te vrste, nametnut pobijeđenoj strani u oružanom sukobu. Rezolucija 687 predvidjela je: konačno ustanovljenje i obilježavanje na terenu granice s Kuvajtom; prihvaćanje promatrača UN; uništenje cjelokupnog kemijskog i biološkoga oružja i dalekometnih raketa; bezuvjetno odricanje od nuklearnoga oružja pod međunarodnom kontrolom; te plaćanje reparacija putem kompenzacijskoga fonda koga vodi jedna Međunarodna komisija. Predviđeno je da se taj fond snabdjeva postotkom zarade iz prodane iračke nafte. Ali, iako je Irak prihvatio sve te teške uvjete, on ih je gdje god je mogao opstruira, sprječavajući rad i povremeno prekidajući suradnju s međunarodnim promatračima. U godini, bez ovlaštenja Vijeća sigurnosti, Sjedinjene Države i Britanija su napale i okupirale Irak i zbacile su režim Saddama Huseina. One potom nisu našle nikakve tragove ofenzivnoga biološkog i kemijskog oružja opasnih za okolne zemlje, niti su mogle dokazati da je srušeni režim pomagao Al Qa'idu u njezinim terorističkim djelatnostima. A to je prije bio izgovor za tu jednostranu oružanu intervenciju.

4. Do upotrebe oružane sile po ovlaštenju Vijeća sigurnosti dolazilo je po oružanim snagama UN koje su u neke zemlje bile poslane u mirovne misije, dakle u situacijama sličnima onoj u Katangi u Zračne napade NATO-a na srpske položaje u Bosni i Hercegovini u opisat ćemo u tome sklopu. Pomorska blokada uz moguću upotrebu sile po prvi put je bila poduzeta protiv Iraka (rezolucije 665, 669 i 670 (1990)), i bila je produžena i po okončanju neprijateljstava. Blokada obale SRJ bila je poduzeta rezolucijom 820 (1992) i trajala je do 1995. 3. Opća skupština. Povelja UN je Općoj skupštini namijenila supsidijarnu funkciju u odnosu na onu Vijeća sigurnosti, ne samo u rješavanju sporova nego i glede svih drugih mjera za održavanje međunarodnoga mira i sigurnosti. Tako napose članak 11(2). ističe da svako pitanje gdje je potrebna "akcija" Opća skupština upućuje Vijeću sigurnosti prije ili poslije rasprave. Ali prema člancima 10. i 14. Povelje, Opća skupština može raspravljati o svim pitanjima koja ulaze u okvir Povelje, i može preporučivati mjere za mirno uređenje svake situacije. Ona može davati preporuke, državama članicama i/ili Vijeću sigurnosti. U doba Korejske krize u 1950, nakon što se sovjetski predstavnik bio vratio u Vijeće sigurnosti i svojim vetom sprječavao svaku dalju njegovu odluku, Sjedinjene Države, koje su tada imale sigurnu većinu u Općoj skupštini, pripremile su alternativni mehanizam. Taj mehanizam trebao je da otkloni tu prazninu u sustavu kolektivne sigurnosti iz Povelje. 3. studenog Opća je skupština bila usvojila rezoluciju 377A (V) pod naslovom "Ujedinjeni za mir". U njoj je bilo predviđeno da, ako uslijed nedostatka jednoglasnosti stalnih članova Vijeće sigurnosti nijeu stanju izvršavati svoju odgovornost za održavanje međunarodnoga mira i sigurnosti, Opća skupština mora odmah razmotriti taj problem. U slučaju narušenja mira ili čina agresije ona može državama članicama preporučiti i upotrebu oružanih snaga. Ukoliko u to vrijeme Opća skupština ne zasjeda, može se sazvati u roku od 24 sata u hitno izvanredno zasjedanje. Tom rezolucijom su osnovani Komisija za promatranje mira i Odbor za kolektivne mjere. Ovaj drugi trebao je stvarno zamijeniti funkciju Vijeda sigurnosti u organiziranju i upućivanju nacionalnih oružanih snaga država članica UN radi održavanja međunarodnog mira, i to na temelju preporuka Opće skupštine.

Ali temeljem te rezolucije, u uvjetima narušenja mira ili agresije od neke države, Opća skupština nije bila nikada preporučila upotrebu oružanih snaga UN. Iz njezinih preporuka proizašla je praksa upućivanja oružanih snaga UN u mirovne misije, mandat kojih je sasvim različit od onoga kako ga predviđa glava VII. Povelje. Potom je i Vijeće sigurnosti donosilo odluke o upućivanju takvih mirovnih misija, pa i temeljeći se na svojim ovlastima iz glave VII. Povelje. Politički razlog zbog koga se postupak iz te rezolucije nije pokazao značajnijim bila je promjena odnosa snaga u Općoj skupštini. Kao rezultat procesa dekolonizacije, nakon godine Sjedinjene su Države u Općoj skupštini bile izgubile većinu na koju su mogle utjecati. Iz nove većine nastao je pokret nesvrstanih zemalja koji je ponekad usvajao preoštre i radikalne rezolucije, a da nije imao vojnu, političku i ekonomsku moć da ih sprovede. Osim Sovjetskoga Saveza, i Francuskoj je bilo stalo da Vijeće sigurnosti sačuva sve svoje ovlasti predviđene ;Boveljom, pa i uz cijenu paralize njegova djelovanja u nekim situacijama opasnima za mir. Naime, nije se samo Sovjetski Savez koristio vetom ili mogućnošću veta da bi onemogućio kolektivnu akciju suprotnu svojim interesima. 4. Promatračke i mirovne misije UN. Prva promatračka misija UN bila je odaslana u u Grčku koja je tada bila zahvaćena građanskim ratom, i to temeljem rezolucije Opće skupštine (109). Promatrači su na grčkoj strani granice nadgledali da li iz susjednih zemalja (osobito iz Jugoslavije) pristiže oružje i strjeljivo za ustanike. Misija je trajala do Ali je taj ustanak prije toga bio ugušen, nakon što je Jugoslavija već u zatvorila svoju granicu s Grčkom kao posljedica sukoba sa Sovjetskim Savezom. U rezolueijom Vijeća sigurnosti 50 bili su odaslani vojni promatrači u tadašnju Palestinu da bi nadgledali privremeno primirje postignuto te godine. Potom je "Organizacija za nadgledanje primirja" dobila mandat da nadgleda izvršenje sporazuma o primirju iz 1949, te mnogo kasnije i sporazum o prekidu vatre iz lipnja 1967.

U bili su temeljem rezolucije Vijeća sigurnosti 47 postavljeni promatrači u Indiju i Pakistan da bi nadgledali situaciju u Jammu i Kašmiru. Ali vojna intervencija Britanije i Francuske u zoni Sueskoga kanala u Egiptu, te s njome usklađeno izraelsko zauzeće Sinajskoga poluotoka između listopada i prosinca 1956, bili su povod za prvo hitno izvanredno zasjedanje Opće skupštine temeljeni njezine rezolucije "Ujedinjeni za mir". Rezolucijom od 2. studenoga, Opća je skupština stranama u sukobu preporučila prekid neprijateljstava, što u toj situaciji nije bilo dovoljno. Novom rezolucijom (998-ES-I) od 4. studenoga, Opća je skupština "uz pristanak zainteresiranih nacija" ustanovila "Međunarodne snage UN za brzo djelovanje" (UNEF - United Nations Emmergency Force). Time su rođene prve "plave kacige". Zadaća te naoružane formacije, sastavljene od kontingenata iz više država, bila je nadzirati prekid vatre, povlačenje izraelskih snaga sa Sinajskoga poluotoka, te njezino smještanje na egipatskoj strani granice s Izraelom da bi spriječila oružane sukobe dviju strana. Te su snage tamo obavljale svoju misiju razdvajanja sve dok na zahtjev Egipta nisu povučene 19. svibnja uoči "rata od šest dana". U tome su ratu Egipat, Jordan i Irak doživjeli težak vojni poraz. Druga važna mirovna operacija UN bila je ona u Kongu počev od godine. Nakon proglašenja neovisnosti te zemlje i povlačenja belgijskih trupa, izbile su pobune u novoj kongoanskoj vojsci, koje su prerasle u ustanke i kaotično stanje. Vijeće je sigurnosti rezolucijama 143 i 145 iz lipnja te godine ovlastilo glavnoga tajnika Daga Hammarskjolda da osigura neophodnu vojnu pomoć kongoanskoj Vladi. On je taj mandat vršio na način da je došao u sukob s Francuskom, Belgijom i Sovjetskim Savezom. Izgubio je život u 1961, kada je njegov avion bio srušen u Sjevernoj Rodeziji (danas Zambiji) u do danas nerazjašnjenim okolnostima. Tim promatračkim i mirovnim misijama slijedile su mnoge druge u mnogim dijelovima svijeta, pa i na prostoru bivše Jugoslavije. Promatračke misije su relativno malobrojne i imaju za zadaću promatranje i obavještavanje. Mirovne misije sastoje se od oružanih snaga koje se postavljaju između sukobljenih strana na način da bi ponovno izbijanje neprijateljstava bilo moguće jedino ako se napadnu same te snage, i time agresor sam sebe otkrije. Ali to razlikovanje nije kruto. Neka prvobitno promatračka misija može potom dobiti ovlasti mirovne misije, poput UNPROFOR-a na prostoru bivše Jugoslavije.

Osim razdvajanja sukobljenih snaga, mirovne misije imaju za cilj smirivanje napetosti na terenu. Ali one mogu dobiti u mandat i raznovrsne druge zadaće: da vrše privremene upravne funkcije na nekomu području (npr. u Kambodži, ili u hrvatskom Podunavlju); da nadgledaju izvršenje sporazuma o poštivanju ljudskih prava i povratku izbjeglica; da nadziru provođenje izbora; da obučavaju lokalne policijske postrojbe; da provjeravaju provođenje sporazuma o miru; da nadziru izvršenje sporazuma o povlačenju trupa i o demilitariziranim (razvojačenim) područjima; da pomažu u akciji deminiranja terena; itd. Stoga se te mirovne misije veoma razlikuju od snaga UN koje se na neko područje šalju temeljem glave VII. Povelje UN, ali s.mandatom da suzbiju agresiju. Sve one ovise o pristanku države na području koje su stacionirane, i ni u kojemu slučaju ne mogu spriječiti agresiju. Tako te snage nisu bile u stanju spriječiti spomenuti arapsko-izraelski rat od sedam dana u 1967, kao ni tursku invaziju Cipra u 1974. Osim države domaćina (uključujući, ako se radi o unutarnjem sukobu, sve zaraćene strane), te snage trebaju uživati kontinuiranu podršku Vijeća sigurnosti, jer ni bez nje ne mogu djelovati. Egipatsko-izraelski mirovni ugovor iz predvidio je slanje na teren snaga UN (tzv. UNEF II). Ali zbog sovjetske opstrukcije u Vijedu sigurnosti, njihov je mandat istekao već u srpnju te godine. Stoga su se potom ustanovile posebne međunarodne snage i promatrači uz sudjelovanje Sjedinjenih Država, izvan UN. Snage UN su po svome položaju zaista međunarodne i potpuno su integrirane u tu Organizaciju. Svaka promatračka i mirovna misija pomoćni je organ bilo Opće skupštine ili Vijeća sigurnosti (ovisno čijom odlukom je nastala). Program njihova upućivanja na neko područje sastavlja glavni tajnik pod nadzorom Vijeća sigurnosti ili Opće skupštine. UN imenuje njihova zapovjednika. Države koje daju svoje kontingente sklapaju o tome sporazume s UN.

I država na području koje te snage obavljaju misiju također sklapa sporazum s UN. Taj se sporazum kompletira s pravilnikom glavnoga tajnika. U glavni je tajnik izradio Uzorak sporazuma o položaju snaga za mirovne operacije. Te odredbe između ostaloga predviđaju da su snage UN dužne poštivati lokalne zakone i propise, a vlada države domaćina obvezuje se da će poštivati isključivo međunarodnu narav mirovnih operacija. Nadalje se predviđaju odredbe o olakšicama, opskrbi, privilegijama i imunitetima osoblja i imovine tih snaga, te o rješavanju sporova. U u krilu UN je usvojena i Konvencija o sigurnosti osoblja UN i pridruženoga osoblja. Uspjeh promatračkih i mirovnih misija ovisi o njihovu mandatu i o uvjetima koji vladaju na području na koje se upućuju. Ako neprijateljstva još traju a zaraćene snage nisu razdvojene, mirovne snage ne mogu nametnuti mir. One ne mogu spriječiti niti zločine protiv civilnoga pučanstva, jer silu mogu upotrijebiti samo u samoobrani, a prema svim stranama moraju biti nepristrane i trebaju uživati povjerenje svih. Stoga će oružane snage koje se šalju u mirovnu misiju pretrpjeti neuspjeh tamo gdje treba silom nametnuti mir i spriječiti zločine, i gdje je potrebna oružana intervencija temeljem glave VII. Povelje. Da bi sve te teškoće i promašaji bili jasniji, opisat ćemo akcije Vijeća sigurnosti na području bivše Jugoslavije između i godine. Kako smo prije naveli, u doba neskrivenoga napada bivše JNA u Hrvatskoj (na Vukovar, u drugim dijelovima Podunavlja, i u Zapadnoj Slavoniji), Vijeće je sigurnosti rezolucijom 713 od 25. rujna bilo nametnulo opći i potpuni embargo na izvoz oružja u Jugoslaviju, što je značilo u sve njezine dijelove. U izvršenju sarajevskoga Sporazuma o prekidu vatre u Hrvatskoj od 2. siječnja 1992, Vijeće sigurnosti je rezolucijom 743 od 21. veljače ustanovilo "Zaštitne snage UN" (UNPROFOR - United Nations Protection Force). Prema usvojenom izvješću glavnoga tajnika ta mirovna operacija trebala je biti privremenoga karaktera, da bi se stvorili uvjeti mira i sigurnosti i postiglo cjelovito rješenje jugoslavenske krize. Te su snage zaposjele četiri zone u Hrvatskoj pod srpskom kontrolom (UNPA-s), u kojima je prije toga bilo široko obavljeno etničko čišćenje hrvatskoga i ostalog nesrpskog pučanstva (Istočna Slavonija, Zapadna Slavonija, te Krajina podijeljena na sjevernu i južnu zonu). Oružje srpske milicije trebalo je biti uskladišteno i pod kontrolom UNPROFOR-a, a JNA i hrvatski Zbor narodne garde trebalo je da napuste to područje. S obzirom da je taj sporazum bio postignut pristankom svih strana, ta rezolucija nije bila usvojena na temelju glave VII. Povelje.

U sljedećim mjesecima mandat UNPROFOR-a bio je prostorno proširivan
U sljedećim mjesecima mandat UNPROFOR-a bio je prostorno proširivan. Rezolucijom 762 od 30. lipnja UNPROFOR je dobio zadaću nadgledati područja još uvijek pod kontrolom JNA u južnoj Hrvatskoj, a rezolucijom 779 od 6. listopada dobio je novu zadaću: da nadgleda povlačenje JNA (nakon vojnoga poraza kod Dubrovnika), kao i demilitarizaciju Prevlake. Stanje se u Bosni i Hercegovini pogoršavalo davno prije toga, a naročito po proglašenju rezultata referenduma o neovisnosti te zemlje 6. ožujka Tada je bilo došlo do otvorene agresije JNA. U rezoluciji 757 od 30. svibnja, ponovo je zatraženo da elementi hrvatske vojske koji su navodno još uvijek bili prisutni u Bosni i Hercegovini poštuju odluku iz rezolucije 752 od 15. svibnja. Trebali su se ili povući ili podvrgnuti središnjoj vlasti u Sarajevu. Ali široke ekonomske i druge sankcije bile su nametnute samo SRJ (Srbiji i Crnoj Gori). Temeljem sljedeće rezolucije 758 od 8. lipnja, ojačane snage UNPROFOR-a postavile su vojne promatrače u Sarajevu. Djelujući na temelju glave VII. Povelje, u rezoluciji 770 od 13. kolovoza, Vijeće je sigurnosti pozvalo države da poduzmu same, ili putem regionalnih ustanova ili sporazuma, u koordinaciji s UN "sve neophodne mjere" za isporuke pomoći putem humanitarnih organizacija UN, te za drugu humanitarnu pomoć Sarajevu i ostalim dijelovima Bosne i Hercegovine gdje je to potrebno. Navod "sve neophodne mjere" prema rječniku UN ovlašćivao je na upotrebu sile. - Rezolucijom 776 od 14. rujna, mandat UNPROFOR-a u Bosni i Hercegovini je bio proširen i ojačan, i to radi osiguranja konvoja humanitarne pomoći i oslobađanja zatočenih osoba kada to zatraži Međunarodni komitet Crvenog križa. Ali je u izvješću glavnoga tajnika koje je prihvatilo Vijeće sigurnosti, navedeno da će UNPROFOR slijediti normalna pravila o mirovnim operacijama i da će upotrebljavati silu jedino u samoobrani, te još ako ga se sprječava u njegovoj misiji. Ali se ta nova rezolucija nije pozvala na glavu VII. Povelje, niti je spomenula "sve neophodne mjere". Time je taj mandat postao nedovoljan za izvršenje postavljenih zadataka, ali i nedovoljno jasno definiran.

U daljemu razvoju uloge UNPROFOR-a, rezolucijom 781 od 9
U daljemu razvoju uloge UNPROFOR-a, rezolucijom 781 od 9. listopada te godine ustanovljena je "zona zabrane lijeta" iznad Bosne i Hercegovine i okupiranih dijelova Hrvatske za zrakoplove s nepokretnim i pokretnim krilima. Rezolucijom 816 (1993), usvojenom temeljem glave VII. Povelje, potvrđena je zona zabrane leta. Na molbu glavnoga tajnika UN nadzor nad tom zonom preuzeli su zrakoplovi NATO-a. Bio je uveden sustav "dvostrukoga ključa", po kojemu su upotrebu NATO-a u bombardiranju pojedinačnih ciljeva trebali zajednički odobriti zapovjednici UN i NATO-a, a bombardiranje je trebalo biti "u srazmjeri s kršenjem obveza". Prije toga, rezolucijom 815 (1993) ustanovljeno je nekoliko "zaštićenih područja" u Bosni i Hercegovini s pretežito s muslimanskim življem ali potpuno opkoljenih srpskim snagama. U toj je rezoluciji glava VII. Povelje bila navedena jedino u kontekstu sigurnosti osoblja UNPROFOR-a. Tako je i u osiguranju tih zona UNPROFOR imao pravo upotrijebiti silu samo u samoobrani. Na zahtjev glavnoga tajnika UN, NATO je ustanovio zone od po 3 kilometra oko tih zaštićenih područja, s time da je zona oko Goražda bila široka 20 kilometara, a oko Sarajeva bila je uspostavljena zona od 20 kilometara iz koje se trebalo evakuirati svo teško naoružanje. Ta su se područja smjela braniti i zračnim napadima, ali je svaku odluku o tome trebalo donijeti po dvostrukom ključu. Iako je UNPROFOR u tome sukobu nastojao ostati neutralan i zadržati povjerenje svih strana - a na masakre civila počinjene artiljerijskim granatama u Sarajevu nije ni bio ovlašten reagirati - u proljeće su se njegovi odnosi sa srpskom stranom bili pogoršali. Srpska je strana prekršila sporazum o evakuaciji teškoga oružja oko Sarajeva, i to je dovelo do simboličnih bombardiranja njezinih položaja iz zraka. Srpska je strana potom zarobila kao taoce nekoliko stotina pripadnika UNPROFOR-a, a neke je držala vezane oko svojih vojnih postrojenja koja su bila moguć cilj napada. Nakon oslobođenja tih talaca srpske su snage bile osvojile sigurnosnu zonu u Srebrenici, pobile su preko osam tisuća muškaraca, a svo preostalo muslimansko stanovništvo su izgnale. NATO snage su tek potom bile poduzele ozbiljne zračne napade i u nekoliko su dana uništile srpska sredstva komunikacija. Prije toga, u akcijama "Bljesak" i "Oluja" u Hrvatskoj su oslobođene sve zone, osim one u Podunavlju. Hrvatska i bošnjačka strana su i u Bosni i Hercegovini osvojile široka područja, i time su Srbi bili izgubili vojnu nadmoć. Sporazum o primirju, prvi koji je srpska strana poštivala, bio je sklopljen 12. listopada 1995.

Prije toga, u ožujku mirovne operacije UN na čitavom tom području bile su reorganizirane. UNPROFOR je do svoga ukinuća koncem te godine ostao samo u Bosni i Hercegovini. Na području Hrvatske ustanovljen je UNCRO (UN Confidence Restoration Operation) koji je djelovao u Podunavlju. U Makedoniji je ustanovljena mala vojna promatračka misija pod nazivom UNPREDEP (UN Preventive Deployment Force), koja tamo i danas uspješno djeluje. Kao rezultat Daytonskoga mirovnog sporazuma parafiranoga 25. studenoga 1995, u Bosni i Hercegovini je po ovlaštenju rezolucije Vijeća sigurnosti 1031 UNPROFOR bio zamijenjen multinacionalnim oružanim snagama pod nazivom IFOR, koji više nije mirovna misija UN. Ali su tamo ustanovljene policijske snage UN (UN International Police Task Force) sa zadaćom da obučavaju i pomažu lokalnoj policiji. Glavni uzrok neuspjeha te mirovne operacije UN u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj bio je da su se u situaciji agresije i okupacije područja po nadmoćno naoružanim srpskim snagama, i u uvjetima embarga na oružje, trebale uputiti oružane snage UN s mandatom iz glave VII. Povelje, kakav su imale u suzbijanju iračke agresije na Kuvajt. UNPROFOR se iz privremene promatračke misije pretvorio u mirovnu misiju, ali nikada s dovoljnim mandatom. Praktično on nikada nije imao ovlast upotrijebiti oružanu silu izvan samoobrane. Silna flota- NATO zemalja je na Jadranu blokirala crnogorsku obalu, ali je nafta pred njezinim nosom ulazila u SRJ kopnenim putem preko Albanije. A da je u jesen bio pred Dubrovnik upućen samo jedan nosač aviona, sama bi njegova prisutnost vjerojatno spriječila opkoljavanje toga grada, pad Vukovara i tragediju u Bosni i Hercegovini. Borbeni su avioni iz baza u Italiji stalno nadlijetali prostor Bosne i Hercegovine i okupirana područja Hrvatske, ali do kolovoza i rujna nisu bili ni od kakve pomoći. Možda ni odlučujući zračni udar na srpska postrojenja ne bi uslijedio, da nisu došla u opasnost preostala zaštićena područja i potpuni fijasko NATO-a. Do proširivanja mandata UNPROPOR-a stalno je bilo dolazilo kao posljedica traumatskih događaja, u kojima glavni tajnik UN i neki stalni članovi Vijeća sigurnosti nisu htjeli prepoznati stvarnoga agresora. 5. Regionalne i multinacionalne snage. Glede upotrebe oružanih snaga vojnih saveza ili ad hoc koalicija u stranim zemljama, glava VIII. Povelje UN je jasna: "Vijeće sigurnosti upotrebljava, gdje je prikladno, regionalne sporazume ili ustanove za provođenje prisilne akcije koju je ono odredilo. Ali, se nikakva prisilna akcija ne poduzima... bez ovlaštenja Vijeća sigurnosti..." (članak 53(1)).

Gornje bi značilo da bi prisilna akcija takvih snaga, bez prethodnoga odobrenja Vijeća sigurnosti, bila suprotna Povelji UN. Pri tome druga odredba Povelje nalaže: "Vijeće sigurnosti treba da u svako doba bude potpuno obavještavano o djelatnostima koje se poduzimaju ili namjeravaju poduzeti na temelju regionalnih sporazuma ili od strane regionalnih ustanova za održavanje međunarodnog mira i sigurnosti" (članak 54). To, međutim, podrazumijeva da, osim dužnosti obavještavanja, nikakvo prethodno odobrenje Vijeća sigurnosti ne bi bilo potrebno ako bi uz pristanak države ili država u kojima se stacioniraju takve snage obavljale isključivo promatračke ili mirovne misije kako su gore opisane. Bilo je više takvih misija regionalnih organizacija s različitim uspjehom. Arapska je liga u u Libanonu bila uspostavila "Arapske snage za odvraćanje", tzv. "zelene kacige". Te su se snage vrlo brzo svele na kontingent same Sirije, kojoj je to bio plašt za uplitanje u libanonski sukob. U Organizacija afričkog jedinstva uputila je uz podršku Vijeća sigurnosti afričke snage u Čad, da bi nadgledale izvršava primirju između različitih frakcija. Taj pokušaj pretrpjeo je neuspjeh. U Ekonomska zajednica zapadnoafričkih država, također uz podršku Vijeća sigurnosti, uputila je snage za razdvajanje u Liberiju zahvaćenu građanskim ratom. čini se, dakle, da je takve snage teško organizirati i da one teško mogu obaviti svoju misiju ako iza njih ne stoji neki moćni vojni savez. Za razliku od inicijativa regionalnih organizacija, ponekad su se obrazovale multinacionalne snage iz različitih država, koje su najčešće po ovlaštenju Vijeća sigurnosti obavljale mirovne misije. IFOR i SFOR upućeni temeljem Daytonskoga mirovnoga sporazuma u Bosnu i Hercegovinu, bili su sastavljeni od snaga iz nekih članica NATO-a i Partnerstva za mir, ali i iz Ruske Federacije i Ukrajine. Takve se snage samo u organizaciji razlikuju od snaga UN, s obzirom što im svjetska organizacija ne imenuje zapovjednika. Ali bilo je slučajeva da su multinacionalne snage upućivane u promatračke misije i bez odobrenja Vijeća sigurnosti. Spomenuli smo takvu misiju u izvršenju egipatsko-izraelskog mirovnoga ugovora iz U dva navrata, na poziv libanonske vlade, upućivane su takve snage u 1982; u mirovne misije u Libanon.

86. KONTROLA NAORUŽANJA I RAZORUŽANJE
Bibliografija: A. GARCIA-ROBLES: "L'interdiction des annes nuclćaires en Amenque latine", RCADI 1971, tome 133, pp ; Radovan VUKADINOVIĆ: Zone bez nuklearnog oružja, Zagreb 1979, 242 str.; Charles ROUSSEAU: Le droit des conflits annes, Paris 1983, pp ; Milan ŠAHOVIĆ: Upotreba nuklearne energije i međunarodno pravo, Beograd 1982, 196 strana; NGUYEN QUOC DUSTH: Droit international public, Patrick Daillier et Alain Pellet, 7e ćdition Paris 2002, pp 1. Pojam razoružanja. U običnom govoru pod razoružanjem se podrazumijeva više različitih stvari: Ograničenje naoružanja, što može obuhvaćati i njegovo uvećanje za zemlju koja nije dosegla ugovorene limite. Smanjenje naoružanja, najčešće linearno, u odnosu na ono postojeće, i to od strane svih država stranaka nekoga sporazuma. članak 8(1). Pakta Lige naroda iz postavio je cilj koji nikada nije bio ostvaren, da: "...održavanje mira zahtijeva smanjenje naoružanja država na minimum potreban za nacionalnu sigurnost i za izvršenje međunarodnih obveza zajedničkom akcijom". Djelomično (parcijalno) smanjenje naoružanja može podrazumijevati umanjenje nekih vrsta oružja, za razliku od onoga potpunoga koje bi se odnosilo na svo oružje. (c) Napokon pod razoružanjem se podrazumijeva i ukidanje naoružanja. Premda se "potpuno razoružanje" do danas pokazalo utopijom, dolazilo je do sporazuma koji zabranjuju ne samo upotrebu, nego i posjedovanje i proizvodnju nekih vrsta oružja (biološkoga, potom kemijskog, te protupješačkih mina). Države su tim sporazumima preuzele i obvezu da unište sve zalihe zabranjenoga oružja.

Iz prošlosti su poznate neravnopravne odredbe o smanjenju naoružanja ili o razoružanju iz mirovnih ugovora koje su bile nametnute pobijeđenoj strani, i koje su se u pravilu pokazale privremenima. To su npr. bile odredbe o rušenju nekih utvrda u blizini granice, o demilitarizaciji (razvojačenju) nekih područja, o zabrani držanja nekih vrsta oružja (podmornica, ratnih brodova), ili čitavih rodova vojske (ratnoga zrakoplovstva), ili o smanjenju ukupnoga broja vojnika u oružanim snagama. Te se mjere nisu pokazale trajnima jer je pobijeđena država kršila te neravnopravne obveze čim je osnažila (npr. nacistička Njemačka od 1935), ili je dojučerašnji neprijatelj postajao članom savezničke koalicije protiv nekog novoga neprijatelja, koga se naoružavalo iz vlastite sigurnosti. Ovo posljednje bilo je sudbina propisa o smanjenju naoružanja Italije, Madžarske, Rumunjske i Bugarske iz Mirovnih ugovora iz 1947. Ocjena razine naoružanja postala je u današnje doba složeno pitanje. Ta se razina više ne može mjeriti jedino statističkim podacima o kvantiteti, tj. o broju topova, tenkova, zrakoplova, raketa i drugih vrsta oružja. Od količine važniji je stupanj preciznosti pogodaka i mogućnost zavaravanja elektronskoga otkrivanja. Stoga se naročito do raspada Sovjetskoga Saveza pregovaralo i o jamstvima glede usporavanja ritma tehnološkoga napretka. To je važnije od same redukcije postojećega oružja, koje već sutra može zastarjeti. Tako reći od nastanka čovječanstva ljudi su vjerovali u to da posjedovanje nekoga oružja s kojim protivnik ne raspolaže pruža očitu nadmoć nad njime. Riječ je o posjedovanju tzv. novih "generacija oružja". U dalekoj prošlosti to je bilo u ratu posjedovanje konja u odnosu na deve; potom prvih topova u odnosu na mehaničke katapulte za rušenje utvrda; prvih pušaka u odnosu na sablje; strojnica u odnosu na puške; ratnih brodova na parni pogon u odnosu na jedrenjake; itd. Danas se govori o nuklearnomu oružju kao zasebnomu u odnosu na ono "klasično" (ili "konvencionalno"). Ali u toj utrci nikada niti jednoj državi nije bilo uspjelo očuvati apsolutni monopol u svijetu u posjedovanju neke nove generacije oružja, ali su se trošila silna sredstva da se taj monopol probije. Ako nemaju prednost u novoj generaciji oružja, neke su države taj nedostatak nastojale nadoknaditi gomilanjem onoga koje im je bilo dostupno i koje su same proizvodile. Ipak; danas su najbrojnije one države koje si više ne mogu priuštiti proizvodnju ili nabavku skupih i sofisticiranih oružja.

Razoružanje u gornjemu smislu nije isto što i pravna zabrana upotrebe određenih vrsta oružja u neprijateljstvima, npr. onih koja nanose nepotrebne patnje neprijatelju, ili otrovnih plinova ili bakterioloških sredstava (v. infra, §90). Ali takva zabrana upotrebe morala bi slijediti mjere razoružanja uz zabranu proizvodnje i posjedovanja, te uništenja postojećih zaliha zabranjenoga oružja pod međunarodnim nadzorom. U sustavu UN zacrtan je nedostignuti cilj o "općem i potpunomu razoružanju". Ali taj je cilj ostao utopijom dok god makar i jedna država u svijetu raspolaže s dovoljno oružja da počini agresiju. U tim okolnostima niti jedan sustav kolektivne sigurnosti ne može biti cjelovit, jer će svaka druga država pravdati vlastitu vojsku i naoružanje potrebom samoobrane. A država koja je superiorna u naoružanju u odnosu na neku drugu, u stalnoj je napasti da tu svoju prednost zloupotrijebi u rješavanju svojih sporova s njome i da ostvari druge političke ciljeve. U sustavu UN Opća skupština ima nadležnost razmatrati načela razoružanja (članak 11(1). Povelje), dok Vijeće sigurnosti ima zadaću da uz pomoć svoga Odbora Vojnoga štaba izradi planove - koji se podnose članovima UN - radi uspostavljanja sustava za reguliranje naoružanja (članak 26). Ali unatoč tijelima UN, sastav kojih se mijenjao, pa i "desetljeću razoružanja" što ga je Opća skupština bila proglasila rezolucijom iz 1969, na tome su polju u okviru te svjetske organizacije postignuti skromni rezultati. Rezultati su se postizali izvan ili u UN, ali tek nakon što su se o mjerama razoružanja sporazumijevale dvije supersile: Sjedinjene Države i Sovjetski Savez. A njima je redovito prva briga bila kontrola postojećega naoružanja, da bi tek potom uslijedile neke od istinskih mjera smanjenja naoružanja i razoružanja, tj. uništenja nekih količina ili vrsta oružja pod međunarodnim nadzorom. Mjere ograničenja ili smanjenja naoružanja i mjere razoružanja postižu se sklapanjem mnogostranih konvencija. Pri njihovu sklapanju dvije supersile imale su ključnu ulogu, ali im je cilj da im strankama postanu sve države svijeta.

Neke od tih konvencija predviđaju održavanje periodičnih diplomatskih konferencija o njihovu izvršenju i mogućim dopunama, uz sudjelovanje svih njihovih stranaka. Na tim konferencijama i "male" države imaju mogućnost izložiti svoje stavove, primjedbe i prijedloge, drugim riječima da budu saslušane. Ali su najznačajnije mjere nuklearnoga razoružanja postignute neposrednim pregovorima i dvostranim sporazumima isključivo između Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza (SALT I. i II, START I, II. i III). U tome procesu prije nisu sudjelovale ni ostale nuklearne sile (Britanija, Francuska i Kina), a niti one za koje se pretpostavlja da već imaju ili bi mogle proizvesti nuklearno oružje (Indija i Pakistan koji su u izvršili nuklearne pokuse, te potom Izrael, Egipat, Južna Afrika, Sjeverna Koreja, Argentina, Brazil i neke druge). 2. Mjere kontrole naoružanja. Gornji sporazumi nisu mogući bez nekih mjera kontrole postojećega naoružanja. Prvi ugovori te vrste bili su sklopljeni tek nakon što je postalo moguće promatrati područja drugih država s vještačkih Zemljinih satelita (tj. "uzajamna satelitska špijunaža"). Ugovorom o neširenju nuklearnoga oružja i Ugovorom o denuklearizaciji Latinske Amerike, Međunarodnoj agenciji za atomsku energiju sa sjedištem u Beču povjereno je obavljanje nadzora nad nuklearnim elektranama i sličnim postrojenjima, kako se ta postrojenja u miroljubive svrhe ne bi koristila za pokuse i za proizvodnju nuklearnoga oružja. Ali do stvarnih mjera smanjenja i uništenja dijela nuklearnih arsenala moglo je doći tek od 1987, kada su i Sovjetski Savez i Sjedinjene Države bili pristali na recipročan nadzor njihova oružja na zemlji, i to najprije onoga smještenog u Europi ("eurorakete"), te potom i na njihovu vlastitom državnom području. U nastavku ćemo navesti ugovore na snazi iz te oblasti, i to najprije one univerzalne naravi, potom one regionalne koji se odnose na neke dijelove svijeta, te napokon one dvostrane.

3. Ugovori univerzalne naravi, (i) Moskovskim ugovorom od 5
3. Ugovori univerzalne naravi, (i) Moskovskim ugovorom od 5. kolovoza njegove stranke su se obvezale na zabranu pokusa nuklearnim oružjem na njihovu području ili na području pod njihovom kontrolom, i to u atmosferi, uključujući iznadzračni prostor, pod vodom (uključivši teritorijalno more i otvoreno more), te u svakoj drugoj okolini ako bi eksplozija prouzrokovala otpatke koji bi se širili izvan njihova područja. Do sklapanja tog prvoga u nizu značajnih ugovora došlo je po okončanju krize oko postavljanja sovjetskih raketa na Kubi koncem 1962, kada je čovječanstvo možda bilo najbliže izbijanju nuklearnoga rata. Tim ugovorom bili su ustvari zabranjeni svi pokusi nuklearnim oružjem, osim onih pod zemljom. Ali Francuska, Kina i neke druge države uporno su odbijale postati njegovim strankama. (ii) Ugovor o neširenju nuklearnoga oružja, potpisan istovremeno u Moskvi, Londonu i Washingtonu 1. srpnja 1968, složenije je naravi. On predviđa različite pravne obveze za njegove države stranke koje su u posjedu nuklearnog oružja, i za one koje to nisu. Države stranke koje drže nuklearno oružje obvezale su se da drugim državama neće. prenositi to oružje, "niti druge eksplozivne nuklearne naprave". Stranke koje ne posjeduju to oružje obvezale su se da ga neće primati ni proizvoditi, i ujedno su prihvatile gore spomenuti sustav jamstava Međunarodne agencije za atomsku energiju. O tome s tom Agencijom sklapaju posebne sporazume. Zauzvrat, nuklearne stranke su obećale da će olakšati razmjenu opreme, materijala, znanstvenih i tehničkih podataka u svrhu miroljubive upotrebe atomske energije, pa i o primjeni tehnika atomskih eksplozija. Na konferencijama koje se održavaju svakih pet godina počam od 1975, nenukleame stranke bez uspjeha protestiraju zbog neizvršavanja tih obećanja od strane nuklearnih sila. Taj ugovor zaista je doprinio neširenju nuklearnoga oružja u svijetu. Danas mu nisu stranke samo Indija, Pakistan, Izrael i Kuba. Francuska ga je ratificirala tek u Od taj je ugovor neograničenoga trajanja jer je ukinuta mogućnost njegova naknadnog otkaza.

U procesu raspada bivše Jugoslavije i Sovjetskoga Saveza jedan od uvjeta za priznanje novih država od strane država članica Europske zajednice (danas Unije), bio je da sve one izričito preuzmu sve obveze svoje države prethodnice glede razoružanja i neširenja nuklearnoga oružja. Taj uvjet bio je postavljen u Smjernicama o priznanju novih država u Istočnoj Europi i Sovjetskomu Savezu, usvojenom 16. prosinca Sve su one dale takve izjave prije nego što su dobile međunarodno priznanje. Od Ruske Federacije, kojoj je jedinoj priznat potpuni kontinuitet s bivšim Sovjetskim Savezom, to nije zatraženo jer se ona sama po toj osnovi i dalje smatra strankom svih tih sporazuma. I prije nego što je bila odustala od svoga neprihvaćenog zahtjeva za kontinuitetom s bivšom SFRJ, SRJ (Srbija i Crna Gora), je po toj osnovi sebe smatrala strankom ugovora koje je sklopila država prethodnica. Taj ugovor upotpunjen je Ugovorom o potpunoj zabrani nuklearnih pokusa, prihvaćenim rezolucijom Opće skupštine UN 10. rujna Za njega je glasovala ogromna većina država, ali su Indija i Libija bile protiv. Nakon što je Indija izvršila seriju podzemnih nuklearnih eksplozija 11. i 13. svibnja 1998, a Pakistan ju je u tome slijedio 28. i 30. istoga mjeseca, Vijeće sigurnosti UN rezolucijom (1998), osudilo je te pokuse i pozvalo je te i druge države koje to još nisu učinile, da postanu strankama Ugovora o neširenju nuklearnog oružja. Ono je također utvrdilo da Indija i Pakistan ne mogu imati položaj nuklearnih država prema tome Ugovoru. (iii) Konvencija o zabrani usavršavanja, proizvodnje i uskladištenja bakteriološkog (biološkog) i toksičnoga oružja, te o njihovu uništavanju, potpisana je 10. travnja u Moskvi, Londonu i Washingtonu. Time je učinjen odlučan korak naprijed nakon Ženevskoga protokola iz o zabrani upotrebe zagušljivih, otrovnih i sličnih plinova i bakterioloških sredstava u ratu. Ta nova Konvencija zabranjuje svako posjedovanje i proizvodnju tih oružja i nalaže uništenje svih njihovih zaliha u kratkomu roku od devet mjeseci po njezinu stupanju na snagu. Smatra se nedostatkom te Konvencije što ne predviđa nikakav postupak međunarodne verifikacije njezina izvršenja.

Ta Konvencija predviđa obvezu svih njezinih stranaka da u svoje zakonodavstvo, uključivši i ono kazneno, unesu odredbe o kažnjavanju pojedinaca koji bi se mogli uključiti u djelatnosti koje predstavljaju njezino kršenje. To je jedna od mogućnosti za kažnjavanje terorista koji bi se koristili tim oružjem. (iv) Konvencija o zabrani usavršavanja, proizvodnje i uskladištenja kemijskoga oružja i o njegovu uništavanju sklopljena je tek 13. siječnja 1993, a stupila je na snagu 29. travnja U svrhu kontrole izvršenja njezinih odredbi ta Konvencija predviđa stvaranje "Organizacije za zabranu kemijskoga oružja" sa sjedištem u Haagu. Države ugovornice su se obvezale da će postojeće kemijsko oružje početi uništavati dvije godine nakon stupanja na snagu te Konvencije, i da će ga cijeloga uništiti najkasnije deset godina od toga datuma. Države stranke imaju obvezu da s njihovim dužnostima iz te Konvencije usklade svoje zakonodavstvo, koje se ne ograničuje samo na kaznenu odgovornost pojedinaca kao u prethodnom slučaju. Organizacija iz Haaga ima pravo slati izvanredne inspekcije u sva kemijska postrojenja. Veliki broj država postao je strankama te Konvencije. Izvan nje ostale su zasada samo Sjeverna Koreja, Izrael, Irak, Libija, Egipat, Libanon i Sirija. (v) Konvencija UN iz o zabrani uporabe, stvaranja zaliha, proizvodnje i prijenosa protupješačkih ("antipresonalnih") mina i njihovu uništenju. Ta Konvencija treba učiniti ogroman korak u humanizaciji ratovanja. Žrtve tih mina u prvom su redu civili, a osobito djeca. S obzirom da je njihovo uklanjanje mukotrpno i skupo, minska polja sprječavaju privredni napredak čitavih područja, napose onih koja su prije bila zahvaćena unutarnjim sukobima.

Ali Sjedinjene Države, Ruska Federacija, Kina i neke druge države (Finska, Španjolska, Cipar) odbijaju da postanu strankama te Konvencije jer smatraju da bez tih mina ne bi mogle osigurati svoje granice. Stoga, i nakon što ta Konvencija stupi na snagu za svoje stranke, neizvjesno je kada će zabrana iz nje prerasti u pravilo općega običajnog međunarodnog prava. Nakon tih ugovora mogu se spomenuti i oni o demilitarizaciji (razvojačenju) kojima se zabranjuje svaka vojna djelatnost u nekomu prostoru, te oni o denuklearizaciji kojima se u nekom prostoru jedino zabranjuje prisutnost nuklearnoga oružja. Ali demilitarizacija uvijek obuhvaća i denuklearizaciju. (vi) U svemirskom prostoru nuklearni pokusi bili su zabranjeni već gore navedenim Moskovskim ugovorom iz A Ugovorom iz o načelima koja uređuju djelatnosti država na istraživanju i iskorištavanju svemira, uključujući Mjesec i druga nebeska tijela, državama se zabranjuje stavljanje u Zemljinu orbitu svakog nosača nuklearnoga oružja ili svake druge vrste oružja za masovno uništavanje (v supra, §66). Ali osim na Mjesecu i drugim nebeskim tijelima, tim Ugovorom nisu izričito zabranjene ostale vojne djelatnosti u prostorima svemira. (vii) Slično gornjemu, u krilu UN u bio je sklopljen Ugovor o zabrani smještanja nuklearnoga i drugih vrsta oružja za masovno uništavanje na morskom dnu i njegovu podzemlju izvan pojasa od 12 milja od polaznih crta obalnih država. Države stranke pristale su na kontrolu od drugih stranaka te Konvencije neekonomske upotrebe njihova epikontinentalnoga pojasa izvan te granice od 12 milja. (viii) Napokon, Ženevskom konvencijom iz zabranjena je upotreba tehnika za promjenu okoliša u neprijateljske svrhe. 4. Ugovori regionalnoga domašaja. I tu se radi, bilo o potpunoj demilitarizaciji ili samo o denuklearizaciji, ali nekih ograničenih prostora na našoj planeti.

(i) Ugovorom o Antarktiku, sklopljenim u Washingtonu 1
(i) Ugovorom o Antarktiku, sklopljenim u Washingtonu 1. prosinca 1959, zabranjene su, između ostalih, sve mjere vojne naravi poput uspostavljanja baza, izgradnje utvrda, manevara, kao i pokusa oružjima svih vrsta. Izričito su zabranjene sve nuklearne eksplozije, kao i odlaganje nuklearnoga otpada. Riječ je, dakle, o potpunoj demilitarizaciji i denuklearizaciji toga prostora (v. supra, §63, pod 3 (ii)). Svaka stranka toga Ugovora može putem svojih promatrača kontrolirati postrojenja i instalacije svih drugih stranaka na Antarktiku. (ii) Od brojnih pokušaja denuklearizacije ostalih dijelova svijeta, do danas je potpuno uspio jedino onaj u Latinskoj Americi. Ugovorom iz Tlatelolcoa u Meksiku, od 14. veljače 1967, države Srednje i Južne Amerike obvezale su se na isključivo miroljubivu upotrebu nuklearnih materijala i postrojenja pod njihovom sudbenošću, te da neće trpjeti prisutnost nuklearnoga oružja na svome području. Uz kontrolu Međunarodne agencije za atomsku energiju, one su u istu svrhu ustanovile Tijelo za zabranu nuklearnoga oružja u Latinskoj Americi (OPANAL). Taj ugovor upotpunjen je dvama protokolima. Prvi protokol predviđa da države izvan toga regiona koje u njemu imaju posjede mogu denuklearizirati svoja nesamoupravna područja u njemu. Drugi je protokol važniji. Nuklearne sile su se njime obvezale da će poštivati to denuklearizirano područje i njegov položaj, i da neće pribjegavati upotrebi nuklearnoga oružja, niti prijetnji njezinom upotrebom protiv država stranaka toga ugovora. (iii) U Australija, Novi Zeland i dvanaest malih otočnih državica sklopilo je Ugovor, iz Raratongau (Cookovo otočje) kojim je denukleariziran ogroman prostor Pacifika od ekvatora do Antarktika. Od godine sve su nuklearne velesile pristale da u tome prostoru ne smještaju i ne koriste nuklearno oružje, te da ne vrše pokuse s njime. Slični pokušaji denuklearizacije Jugoistočne Azije i afričkoga kontinenta još su u tijeku. (iv) Ograničenje "klasičnoga oružja" nameće neke posebne probleme u odnosu na ono nuklearno, biološko i kemijsko. Najveći dosadašnji uspjeh je sklapanje u Parizu Ugovora o konvencionalnim oružanim snagama, koji određuje gornje granice u naoružanju svih europskih država. Državama strankama nameće se dužnost uništenja viškova pod međunarodnim nadzorom. U tu svrhu posebni protokol predviđa razrađen sustav inspekcije na licu mjesta. U Sporazumu sklopljenom u Helsinkiju u određuju se granice za kopnene snage i ratno zrakoplovstvo između "dva bloka" u skladu s Pariskim sporazumom. Stranke su se sporazumjele o "mirovanju" postojećih količina naoružanja koju svaka određuje za sebe. Taj proces očito još nije završen.

5. Dvostrani ugovori između Sjedinjenih Država i bivšega Sovjetskog Saveza pokazali su se najznačajnijima za stvarno otklanjanje opasnosti od nuklearnoga sukoba. Sporazumi SALTI ("Strategic Arms Limitation Talks") od 26. svibnja 1972, koji više nisu na snazi ali se i dalje poštuju, predvidjeli su ograničenje broja strateških defenzivnih nuklearnih raketa (onih dugoga dometa). Sporazumi SALT II od 18. lipnja određuju gornje dosta visoke granice i ofenzivne vektore ofenzivnih raketa. Njihov cilj nije bio smanjivanje broja tih vrsta raketa, nego usporavanje njihove modernizacije. Senat Sjedinjenih Država ih nije ratificirao, ali ih obje strane poštuju. Washingtonski sporazum iz o nuklearnim raketama srednjega i kratkog dometa smještenima u Europi, omogućio je Sporazum iz Jackson Holea iz o "pokusnim mjerama za verifikaciju budućih smanjenja ofenzivnih strateških raketa". Uzajamna kontrola raketa kratkoga i srednjega dometa na terenu, najprije u Europi, uspostavila je uzajamno povjerenje potrebno za značajniji sporazum. Ugovor START ("Strategic Arm's Reduction Talks") od 31. lipnja predviđa uzajamno smanjivanje broja ofenzivnih raketa dugog dometa na 30% do početka godine. U Sjedinjene su Države u Lisabonu sklopile protokol s Ruskom Federacijom, Ukrajinom, Bjelorusijom i Kazahstanom o primjeni Ugovora START. Sjedinjene Države pod sadašnjom administracijom najavljuju otkazivanje poštivanja većine gornjih ograničenja. Predsjednik Bush je izrekao prijetnju da bi ta zemlja mogla upotrijebiti čak i nuklearno oružje protiv država koje Sjedinjene Države smatraju "zlom" (koje pružaju pomoć međunarodnim teroristima) ili potencijalnim protivnicima. To nailazi na opravdane kritike i u samim Sjedinjenim Državama jer bi ta politika mogla prouzročiti novi ciklus utrke u svim vrstama naoružanja. 6. Opće običajno pravo u oblastima smanjivanja naoružanja i razoružanja. Većina gore spomenutih sporazuma i konvencija ima ogroman broj stranaka, a i broj država stranaka onih nedavno sklopljenih brzo se uvećava.

Složeno je pitanje jesu li propisi iz tih konvencija mogli stvoriti pravila općega običajnog međunarodnog prava koja bi po toj osnovi obvezivala i države koje im nisu stranke. Ukoliko je taj proces moguć, ograničenja i zabrane iz tih konvencija činila bi pravila jus cogens (v. supra, §2, pod 2, §22 pod I(a), te §24 pod (v)). Protiv takvoga razvoja išla bi činjenica što se tu ne radi o kodifikacij skini konvencijama. Njihovi tekstovi izričito predviđaju pravne obveze samo za njihove stranke, a gotovo sve te konvencije predviđaju i njihov jednostrani otkaz pod određenim uvjetima (v. supra, §23 pod (ii)). Ipak, činjenica da su gotovo sve te konvencije sklopljene na neodređeno vrijeme i da se ogromna većina država u svijetu (ili u nekomu regionu) njima obvezala, išla bi u prilog transformaciji ograničenja i zabrana propisanih u njima u imperativne norme općega međunarodnog prava. Na državu koja nije stranka neke od tih konvencija pao bi težak teret dokazivanja da ju ona ne obvezuje ni po običajnoj osnovi. S toga stanovišta može se smatrati da je zabrana biološkog i kemijskoga oružja u neprijateljstvima već postalajus cogens. A glede zabrane protupješačkih mina takav bi razvoj bio moguć ukoliko bi Sjedinjene Države i neke druge važne vojne sile postale strankama Konvencije iz 1997. Uz to se može smatrati da su pravila o demilitarizaciji Antarktika i Svemira, te o denuklearizaciji morskoga dna i podzemlja, kao i Latinske Amerike, također dio općega međunarodnog prava. Napokon u predsjedničkim izjavama Vijeća sigurnosti UN od 14. i 29. svibnja 1998, istaknuto je da su nuklearni pokusi Indije i Pakistana suprotni de faeto moratoriju o pokusima s nuklearnim oružjem i s drugim nuklearnim eksplozivnim napravama, kao i s globalnim naporima za nuklearnim neširenjem i nuklearnim razoružanjem.

87. SAMOPOMOĆ: RETORZIJA I DOPUŠTENE REPRESALIJE
Bibliografija: J.C. VENEZIA: "La notion de reprćsailles en droit international public", Revue generale de droit international public 1960, pp ; Frits KALSHOVEN: Belligerent Reprisals, Levden 1971, 389 p.; R.W. TUCKER: "Reprisals and Self Defence", AJIL 1972, pp ; S.E. NAHLIK- Le probleme des reprćsailles a la lumiere des travaux de la conference diplomatique sur le droit humanitaire", Revue generale de droit international public 1978, pp ; V.D. DEGAN: "Represalije u međunarodnom pravu", Zbornik Pravnog fakulteta u Mostaru , str ; Ch. LEBEN: "Les contre-mesures inter-etatiques et les reactions a 1'illicite dans la socićte internationale", Annuaire francais de droit international 1982, pp.9-77; E. ZOLLER: Peace-time Unilateral Remedies: An Analysis of Countermeasures, Dobbs Ferry 1984, 196 p.; L.A. SICILIANOS: Les reactions decentralisees a l'illicite - des contre-mesures a la legitime defense. Paris 1990, 532 p.; Laurence BOISSON DE CHAZOURNES: Les contre-mesures dans les relations internationales economiques, Paris 1992, 246 p.; D. ALLAND: Justice privee et ordre international, Paris 1994, 503 p. 1. Pristup problemu. Kao način osiguranja i poštivanja vlastitih prava, mjere samopomoći (self-help) su tako reći neizbježan pratilac u razvoju svakoga pravnog poretka. Dopustivost i širina uvjeta pod kojima im se može pribjegavati održavaju na obrnut način stupanj izgrađenosti, koherentnosti i čvrstine nekoga pravnog poretka. One, a među njima naročito represalije i samoobrana, u proturazmjeru su s pravnom sigurnošću koju je neki pravni poredak sposoban pružiti. S navedenim značajkama samopomoć je jedna od najstarijih institucija prava općenito.

U prijašnje doba, sve do 19. stoljeća, njima su pribjegavali pojedinci čija su prava bila povrijeđena, a kojima je pravda bila uskraćivana. U Atenskoj državi postojala je praksa tzv. androlepsije. Obitelj atenskoga građanina, ubijenog u drugoj državi koja je odbila kazniti ili izručiti ubojicu, mogla je bilo koja tri građanina odnosne države uhititi i izvesti pred atenski sud zbog kažnjavanja. Ali u odnosima među helenskim državama sklapali su se i ugovori kojima su se one odricale od represalija, a svojim su građanima međusobno priznavale imunitet. U Rimskoj su državi represalije u ranomu razdoblju bile institucija privatnoga prava, da bi se kasnije transformirale u instituciju javnoga prava. Ali kada je rimsko pravo u doba "Pax romana" postalo čvrsto izgrađen pravni poredali, pribjegavanje represalijama postalo je gotovo potpuno zabranjeno. Uslijed slabosti središnje državne vlasti, u srednjemu se vijeku u Europi izgradila složena i formalistička, ali prilično ujednačena praksa tzv. lettres de marque, (tj. lettres de represailles). Ako u drugoj državi ne bi dobio sudsku zaštitu, opljačkani je građanin dobivao od svoga vladara ovlaštenje da se nasilno naplati od bilo kojega građanina te druge zemlje, i to do visine štete i pratećih troškova. Ta se praksa osobito vršila na moru. Ako je vrijednost zaplijenjene imovine prelazila taj iznos, razlika se vraćala. Taj je institut Rastao u posljednjemu desetljeću 13. vijeka i bio je općenito prihvaćen sve do konca 18. stoljeća. U tome dugačkomu razdoblju bio je važan dio međunarodnih trgovačkih odnosa. Od početka 19. stoljeća, poradi konsolidacije i jačanja središnje vlasti država, praksa privatnih represalije potpuno prestaje. Pojedinca kao izvršitelja represalija supstituira njegova država. Ali su i u tome razdoblju najčešći povod za državne represalije bila nezadovoljena potraživanja građana jedne države u drugoj. Represalije tada postaju sredstvom prisile jakih država protiv slabijih, kojima nije prvenstveni cilj bio da se namiri iznos pretrpljene štete nego da se ostvare i drugi dalekosežniji politički ciljevi. Kako navodi Charles De Visscher, pribjegavanje oružanim represalijama ovisilo je o političkoj oportunosti jer je u biti ovisilo o datim odnosima snaga. One su postale pravno odvojene od rata, ali nisu nikada bile depolitizirane.

U 20. stoljeću mijenja se odnos prema oružanim represalijama kao sredstvu osiguranja interesa. "Politički, njihova praksa mogla se održati jedino dok su same velesile smatrale da su one u skladu sa stanjem njihovih uzajamnih odnosa. Kada su one, uporedo s porastom njihova međusobnog suparništva u svim dijelovima svijeta, u oružanim represalijama vidjele prijetnju svojim interesima ili očuvanju mira, najprije su ih ograničavale, a potom su ih u ime prava zabranile. Ovdje su se reakcije na moralnom i pravnom planu podudarale s preobraženjem političkih odnosa u prvim godinama dvadesetog stoljeća". 2. Različiti oblici samopomoći u međunarodnom pravu. U širemu smislu pod mjerama samopomoći koje međunarodno pravo dopušta valja uzeti jednostrane akte neke države protiv druge države koja je povrijedila neka njezina prava (pravno zaštićene interese), ili joj je vršenjem svojih vlastitih prava nanijela štetu. U tomu smislu nisu mjere samopomoći kolektivne akcije koje poduzima nadležna međunarodna organizacija protiv prekršitelja međunarodnoga pravnog i političkog poretka. Riječ je o mjerama koje može poduzeti Vijeće sigurnosti temeljem glave VII. Povelje UN, ili po njegovu odobrenju neka druga međunarodna organizacija (v. supra, §85, pod 2). Tu se ustvari radi o organiziranoj (iako nesavršenoj) akciji međunarodne zajednice, a ne o jednostranoj akciji povrijeđene države. Pod mjerama samopomoći mogu se uzeti: (i) neke jednostrane mjere u odgovoru na kršenje vlastitih prava koje proizlaze iz općih načela prava; (ii) dopuštena (legitimna) samoobrana; (iii) retorzija; i (iv) represalije (protumjere). O dopuštenoj samoobrani (pod (ii)) i strogim ograničenjima koja u njezinu vršenju nameću opće međunarodno pravo i Povelja UN, već je bilo riječi (§31 pod (1)). (i) Temeljem nekih općih načela prava, povrijeđena država može poduzimati neke mjere samopomoći kao odgovor na kršenje svojih prava. Ali primjena tih načela ne može sama za sebe ispraviti čitavu štetu, nego tek može pružiti pravnu osnovu za poduzimanje represalija (vidi dalje). O takvim mjerama već je bilo govora.

Primjenom načela inadimplendi non est adimplendum stranka nekoga ugovora imala bi pravo jednostrano suspendirati primjenu, pa i okončati ugovor kao posljedicu njegova neprimjenjivanja od njegove druge stranke. Ali Bečka konvencija o pravu ugovora iz priznaje svojim strankama tek pravo da se na bitnu povredu pozovu kao na uzrok suspenzije ili prestanka ugovora. Pri tome se one moraju podvrgnuti propisima postupka koje ta Konvencija predviđa. Ali pribjegavanje samo tome načelu ne može ispraviti protupravne posljedice nepoštivanja ugovora. Povrijeđena država mora pribjeći i protumjerama, tj. dopuštenim represalijama ukoliko odgovorna država ne okonča svoje protupravno ponašanje i ne ispravi (reparira) nastalu štetu. Uz to, oštećena stranka može ponekad jedino tim protumjerama (represalijama) natjerati drugu stranku da produlji s izvršavanjem svojih ugovornih obveza (v. supra, §22, i §25), dok bi jednostrano otkazivanje toga ugovora s njezine strane upravo išlo u korist njegova prekršitelja. Na širi način u svome Nacrtu pravila o odgovornosti država, Komisija za međunarodno pravo potvrdila je i razradila je opće načelo prava koje nalaže dužnost svakoga subjekta da ispravi štetu prouzročenu međunarodnim protupravnim djelom. U slučaju da država prekršiteljica to odbije taj Nacrt pravila priznaje i razrađuje pravo povrijeđene države na protumjere, tj. na represalije (v. supra, §44, pod 7 (c)). U nastavku ćemo u pojedinostima objasniti retorziju i represalije. 3. Retorzija je uzvraćanje na pravno dopušteno, ali štetno i neprijazno ponašanje neke države protumjerama iste ili slične naravi da bi se iznudila promjena njezina stava. Retorzija se može definirati i kao pretjerano kruto korištenje vlastitim pravima kao protumjera na jednako ili slično ponašanje druge države. Za razliku od gore spomenutih mjera samopomoći i od represalija, država koja je dala povoda za tu vrstu protumjera nije prekršila nikakvo pravo. Njezina međunarodna odgovornost nije angažirana, jer nije počinila nikakvo protupravno djelo. Također i mjere retorzije moraju ostati u granicama međunarodnoga prava, ali mogu imati štetne posljedice po državu koja je za njih dala povoda, s obzirom da je ona s takvim pravno dopuštenim, ali štetnim mjerama prva otpočela.

Retorzija bi bila i uzvraćanje pravno dopuštenim mjerama na kršenje međunarodnoga prava. Ali kada god oštećena država uz takve mjere poduzme i istinske protumjere (represalije), treba ih sagledati u tome sklopu. Mjere retorzije mogu na primjer biti: uskrata priznanja neke nove države; povlačenje egzekvature konzularnom agentu druge države; ograničenje kretanja stranih diplomatskih agenata ili njihov izgon iz zemlje ili prekid diplomatskih odnosa; uskrata sklapanja novoga povoljnog ugovora o zajmu ili drugim povlasticama; i sl. Nije uvijek lako odrediti prag dopustivosti mjera koje su dale povoda za retorziju, kao i mjera koje se poduzimaju pod retorzijom. Prije su se kao primjeri retorzije ili povoda za nju uzimale promjene u carinskoj i tarifnoj politici jedne države protiv druge. One to i danas jesu jedino ako nisu predmetom uređenja nekoga ugovora na snazi između odnosnih država. Ako jesu, radi se o kršenju ugovornih obveza. Ako je te mjere prva poduzela država protiv koje se poduzimaju jednake protumjere, radi se o represalijama. Ako se kršenjem takvoga ugovora odgovara na neke druge mjere koje po sebi ne predstavljaju kršenje prava, ne radi se ni o retorziji ni o represalijama, nego o protupravnom djelu države koja pod plastom retorzije krši ugovor. Isto tako, nekoć su se kao česte mjere retorzije ili povoda za njih, poduzimali izgon stranaca iz neke države ili diskriminirajući postupak prema njima u odnosu na druge strance, jer su ta pitanja spadala u isključivu nadležnost svake države. Ako se ne radi o kršenju ugovora na snazi o tim pitanjima, diskriminacijske mjere ne bi smjele derogirati temeljna ljudska prava tih stranaca (jer su ona jus cogens), ili se sastojati u bilo kakvim drugim mjerama koje su zabranjene i kao represalije. Takve su protumjere danas u načelu zabranjene, čak ako bi se njima odgovaralo na jednake mjere države protiv koje se poduzimaju. Ali bi u odsutnosti ugovornih obveza o suprotnomu, povrijeđena država mogla kao mjeru retorzije npr. poduzeti: ponovno zavođenje ulaznih viza za građane te druge države; mjere ograničenja stalnoga useljenja tih građana; otežavanje primanja u vlastito državljanstvo onih koji se tamo već nalaze; pa kao krajnju mjeru i otkazivanje gostoprimstva tim građanima (osim osobama kojima je dat politički azil ili su primljene kao izbjeglice).

Poput dopuštenih represalija, poduzete mjere retorzije ne smiju biti izvan razmjera (proporcionalnosti) s razinom djela koja su im pružila povod. Na koncu valja istaknuti da ekonomski bogate države i neke ekonomske organizacije državž poput Europske unije mogu i dopuštenim mjerama retorzije djelotvorno uzvratiti na ponašanje države za koju smatraju da nije izvršila sve preuzete ugovorne obveze ili jednostrano data obećanja. Takav je npr. prije bio položaj Hrvatske kojoj je Europska unija uskraćivala odobrenje PHARE programa i sklapanje ugovora o asocijaciji, a NATO joj je uskratio primanje u program "Partnerstvo za mir" sve do konca godine. Slične se mjere i danas provode prema nekim drugim državama sljednicama bivše Jugoslavije. 4. Pojam represalija (protumjera) u međunarodnomu pravu. Za razliku od retorzije, represalije su djela koja po sebi predstavljaju povredu međunarodnoga prava. Ali se izuzetno smatraju dopuštenima ako su protumjera na međunarodna protupravna djela države koja je prva prekršila neko pravo (tj. pravno zaštićeni interes) države koja ih poduzima. Uz legitimnu samoobranu one su najvažnije sredstvo samopomoći, tj. jednostrana mjera države koja njome nastoji iznuditi od druge države okončanje protupravnoga ponašanja i ispravljanje štete koju je počinila. Da bi se spriječile njihove najgore zloupotrebe, pozitivno međunarodno pravo je u 20. stoljeću propisalo brojna ograničenja u vršenju tih protumjera (represalija). Ali stupanj organiziranosti međunarodne zajednice još dugo neće biti toliki da bi ih se moglo sasvim zabraniti. I danas se iskazom pravila općega međunarodnoga prava o represalijama uzima arbitražna presuda u sporu Naulilaa od 31. srpnja između Portugala i Njemačke. Na početku Prvoga svjetskog rata u 1914, kada je Portugal još bio neutralan, na području njegove tadašnje kolonije Angole, uslijed nesporazuma, bili su u uzajamnom puškaranju ubijeni njemački izaslanik i dva časnika koji su ga pratili. Oni su nenajavljeni došli na pregovore iz susjedne Njemačke Jugozapadne Afrike (danas Namibije). Arbitražni je tribunal kasnije ustanovio da za to ubojstvo ne snosi odgovornost portugalska vlada. Kao odgovor na taj incident njemački guverner susjednoga područja uputio je njemačke postrojbe koje su u šest navrata napadale teritorij Angole i razorile više portugalskih utvrda. Njemačka je pred arbitražnim tribunalom pravdala svoje napade kao čine dopuštenih oružanih represalija.

Arbitražna presuda iz na sljedeći je način definirala represalije: "Represalija je čin vlastitoga zadovoljenja pravde od strane povrijeđene države, nakon zahtjeva koji ostane nezadovoljen, kojim se odgovara na čin države prekršiteljice suprotan međunarodnomu pravu. Ona ima za učinak trenutačnu suspenziju poštivanja ovoga ili onoga pravila međunarodnoga prava u odnosima između dviju država. Ona je ograničena iskustvima humanosti i pravilima bona fide primjenljivima u odnosima države prema državi. Ona će biti protupravna ako joj neki prethodni čin, suprotan međunarodnomu pravu, nije bio povod. Ona nastoji nametnuti državi prekršiteljici dužnost naknade štete, kako bi se izbjegle nove povrede." U konkretnomu slučaju arbitražni je tribunal ustanovio da prije pribjegavanja represalijama Njemačka nije bila zatražila zadovoljštinu od portugalskih vlasti, te da se primjena sile može opravdati jedino u uvjetima postojanja krajnje nužde, što tu nije bio slučaj. Osim toga, poduzete mjere u ime represalija moraju biti u izvjesnom razmjeru (proporciji) prema počinjenomu djelu. "Čak ako se prihvati da međunarodno pravo ne zahtijeva da represalije moraju približno odgovarati prekršaju, sigurno se moraju smatrati ekscesivnima i stoga nedopuštenima represalije iznad svake srazmjere s činom koji im je poslužio za povod". Tribunal je zaključio da je postojao očit nerazmjer između incidenta u Naulilaa i šest akata represalija od Njemačke koji su uslijedili. U arbitražnoj presudi Cysne između istih stranaka, izrečenoj 30. lipnja godine, ti jednostrani čini države definirani su na još sažetiji način: "represalije, koje se sastoje u aktu koji je u načelu suprotan međunarodnom pravu, mogu se opravdati samo ukoliko su iznuđene drugim aktom također suprotnim pravu. Represalije su dopuštene samo protiv države koja ih je iznudila. Istina je da se može dogoditi da legitimne represalije koje se vrše protiv države prekršiteljice mogu pogoditi građane nedužne države. Ali će se tu raditi o posrednoj i neželjenoj posljedici koju će povrijeđena država uvijek nastojati izbjeći ili, koliko je moguće, ograničiti." Represalije se mogu podijeliti na one koje se poduzimaju u doba mira i na one koje se poduzimaju u oružanim sukobima. Uvjeti za dopustivost jednih i drugih u pojedinostima su ponešto različiti.

Nekoć su se u doba mira poduzimale brojne represalije koje su se sastojale od upotrebe fizičke (oružane) sile, premda nisu dovodile do ratnoga stanja. To su, između ostalih, bili tzv. "mirna blokada" ratnim brodovljem obale države dužnika, bombardiranje njezine obale, privremena okupacija dijela njezina područja, i sl. Takve su represalije mogle vršiti samo jake države protiv slabih, jer bi u drukčijemu odnosu snaga mogle dovesti do ratnoga stanja. Ostale se represalije sastoje u mjerama koje se ne sastoje u upotrebi oružane sile. To su npr. bili: embargo, tj. prisilno zadržavanje trgovačkih brodova države dužnika u vlastitoj luci; suspenzija izvršenja nekoga ugovora; zabrana tranzita putnika i robe preko vlastitoga područja; zatvaranje vlastitih morskih i zračnih luka za brodove i zrakoplove druge države; te slične mjere koje bi u normalnim okolnostima, da nema uvjeta za represalije, predstavljale kršenje međunarodnoga prava. Znanost još razlikuje tzv. pozitivne represalije, koje se sastoje u nekomu činjenju, i negativne represalije, koje se sastoje u neizvršenju neke pravne obveze. Te su druge najbrojnije među represalijama koje se vrše bez primjene sile. 5. Protumjere (represalije) u doba mira. U svome Nacrtu pravila o odgovornosti država za međunarodno protupravna djela usvojenom u godini (članci 47. do 50), Komisija za međunarodno pravo pokušala je kodificirati pravila o dopustivosti "protumjera", pod kojima se u obzir uzimaju isključivo represalije u doba mira. Doslovce svaki od tih propisa postavlja uvjete ili ograničenja državi u poduzimanju tih jednostranih čina, ili zabranjuje neka posebna djela u njihovu izvršenju. Sve to s ciljem izbjegavanja zloupotreba protumjera, kao i njihovih mogućih protupravnih i nehumanih posljedica. Stoga je za potrebe ove rasprave najuputnije slijediti te propise.

Temeljem načela lex specialis derogat legi generali, propisi o protumjerama iz toga Nacrta pravila primjenjuju se u nedostatku posebnih pravnih pravila (članak 55), na koje se države mogu unaprijed obvezati. Ako npr. odredba nekoga ugovora izričito zabranjuje suspenziju izvršenja njegovih obveza, i to u svim situacijama, ta odredba isključuje svaku protumjeru glede toga izvršenja. Takav učinak može imati i neki sustav rješavanja sporova kojemu se stranke moraju podvrgnuti (npr. u okviru Međunarodne trgovinske organizacije), ukoliko on predviđa posebno ovlaštenje organizacije u pitanju za poduzimanje mjera koje su ravne protumjerama. Prelazimo na propise iz članaka 49. do 54. Nacrta pravila uz naš komentar: (i) Svrha i trajanje protumjera. "Povrijeđena država smije poduzeti protumjere protiv države odgovorne za neko međunarodno protupravno djelo jedino da bi navela tu državu da se pridržava svojih obveza iz Drugoga dijela" (članak 49(1)). Protumjere se, dakle, ne smiju zloupotrebljavati radi ostvarenja nekih drugih ciljeva. Međunarodni je sud u presudi Gabčikovo-Nagymaros (Madžarska/Slovačka) iz istakao: "Da bi bila opravdana, protumjera mora zadovoljiti neke uvjete... U prvom redu ona mora biti poduzeta kao odgovor na prije počinjeno međunarodno protupravno djelo druge države, i mora biti usmjerena protiv te države" (p.55, para.83). Ali država koja poduzima protumjere izlaže se riziku. Ukoliko je njezina jednostrana percepcija protupravnosti djela druge države neutemeljena, tada poduzeta protumjera s njezine strane predstavlja međunarodno protupravno djelo prema toj drugoj državi. "Protumjere su ograničene na privremeno neizvršenje međunarodnih obveza od države koja je te mjere poduzela protiv odgovorne države" (članak 49(2)). Time se naglašuje privremenost protumjera u svrhu ponovnoga uspostavljanja normalnih odnosa između država u pitanju u skladu s pravom, a ne da bi se time stvorile nove konfliktne situacije koje bi mogle dovesti do lanca represalija i proturepresalija.

"Protumjere se moraju, koliko je to moguće, poduzeti na način koji dopušta nastavak izvršenja obveza u pitanju" (članak 49(3). Naime, u izboru između više mogućih i djelotvornih protumjera, povrijeđena bi država trebala izabrati one koje državu kršiteljicu neće navesti na poduzimanje nepopravljivih mjera kao reakciju na njih, nego će, naprotiv, dopustiti nastavak izvršenja obveza u pitanju i normalizaciju njihovih uzajamnih odnosa. Taj je propis inspiriran člankom 72(2) Bečke konvencije o pravu ugovora iz 1969, prema kojemu, za vrijeme suspenzije ugovora, "stranke treba da se uzdrže od svakog čina koji bi bio smetnja ponovnoj primjeni ugovora". (ii) Obveze prema općemu i partukularnom međunarodnom pravu koje se u vršenju protumjera ne smiju povrijediti. Sljedeći propis (članak 50), vjerojatno je najznačajniji među svim drugima koji se odnose na protumjere. U stavku 1. navedene su neke međunarodne obveze svih država koje se protumjerama nikako ne smiju narušiti. Kršenje nekih od tih obveza moglo bi se sastojati u međunarodnim zločinima i povlačilo bi individualnu kaznenu odgovornost počinitelja. Stavak 2. ima za cilj održanje komunikacija između država u pitanju, uključivši i mehanizme rješavanja njihovih sporova. (a) U stavku l(a). najprije se navodi da protumjere ne smiju biti na uštrb "obveze uzdržavanja od prijetnje silom ili upotrebe sile kako je sadržana u Povelji Ujedinjenih nacija". To ograničenje danas je nesporno, makar kada se odnosi na upotrebu fizičke, tj. oružane sile. To stoga što zakoniti odgovor na upotrebu sile protiv teritorijalne cjelovitosti ili političke neovisnosti neke države, nisu represalije nego mjere legitimne samoobrane. One jedine dopuštaju napadnutoj strani da uzvrati oružanom silom. U tim granicama Deklaracija o načelima međunarodnoga prava o prijateljskim odnosima i suradnji između država u skladu s Poveljom UN, što ju je Opća skupština UN bila usvojila 24. listopada (rezolucija 2625 (XXV)), u okviru načela zabrane prijetnje ili upotrebe sile, potvrđuje: "Države su dužne uzdržavati se od čina represalija koji uključuju upotrebu sile" (ali možda ne i prijetnju silom).

Tu zabranu i danas krše neke od najjačih sila svijeta
Tu zabranu i danas krše neke od najjačih sila svijeta. Tu je, između ostaloga, spadala invazija oružanih snaga Britanije, Francuske i Izraela u Zoni Sueskoga kanala u 1956, kao odgovor na egipatsku nacionalizaciju Društva Sueskoga kanala. To je, nadalje, bio zračni napad Sjedinjenih Država na područje Libije u travnju 1986, kao odgovor na teroristički napad na američke vojnike u jednoj diskoteci u Berlinu. Slično tomu, Sjedinjene su Države u raketama razorile neke ciljeve u Afganistanu i Sudanu kao odgovor na terorističke napade na američke ambasade u Nairobiju (Kenija) i u Dar es Salamu (Tanzanija). Zanimljivo je da se bivši Sovjetski Savez nije pozivao na represalije kao na opravdanje nekih svojih oružanih intervencija u zemljama svoga bloka. Naprotiv, okupaciju Čehoslovačke u prikazao je kao "bratsku pomoć" ukazanu narodu te zemlje u obrani od navodne infiltracije sa Zapada. Međunarodni je sud u točki 6. dispozitiva presude o Nikaragvi iz ustanovio da je polaganje mina od Sjedinjenih Država u unutrašnjim i u teritorijalnim vodama Republike Nikaragva bilo poduzeto "u kršenju njihovih obveza prema običajnomu međunarodnom pravu da se ne upotrebljava sila protiv druge države, da se ne intervenira u njezine poslove, da se ne krši njezina suverenost i da se ne prekida miroljubiva pomorska trgovina" (p.147, para 292 pod 7). U istoj je presudi Sud ustanovio dalekosežno ograničenje prema kojemu: "upotreba sile od neke države kao odgovor na nedopuštena djela kojih ona nije žrtva, nije dozvoljena kada nedopušteno djelo nije oružani napad", te da "države nemaju pravo na "kolektivni" oružani odgovor na djela koja ne predstavljaju "oružani napad"..." (p.110, para.211). (b) Protumjere ne smiju, nadalje, biti na uštrb "(b) obvezama na zaštitu temeljnih ljudskih prava". Radi se o veoma dalekosežnom ograničenju.

Naime, još je prije spomenuta arbitražna presuda u sporu Naulilaa iz godine, između ostaloga navela da je represalija "ograničena iskustvima humanosti i pravilima bona fide primjenljivima u odnosima države prema državi". Institut za međunarodno pravo u rezoluciji usvojenoj u naveo je da se država koja poduzima represalije mora "uzdržati od svih rigoroznih mjera suprotnih zakonima čovječnosti i zahtjevima javne svijesti". To je pravilo pojačano konvencijama o ljudskim pravima sklopljenima nakon godine, naročito u onim njihovim odredbama koje ne dopuštaju derogiranje nekih od tih prava u doba rata ili javne opasnosti. (c) Protumjere također ne smiju biti na uštrb "(c) obvezama humanitarne naravi koje zabranjuju represalije". Tu se ustvari radi o zabrani represalija propisanoj u nekim konvencijama humanitarnoga prava koja se odnosi na strane u oružanim sukobima. O tim ograničenjima bit će riječi u sljedećem odjeljku pod 6, koji se odnosi na represalije u oružanim sukobima. (d) I napokon, protumjere ne smiju biti na uštrb "(d) drugim obvezama koje proizlaze iz imperativnih normi općega međunarodnog prava". Stoga gornja ograničenja pod (a) do (c) nisu limitativne naravi jer mogu nastajati i nova u budućem razvoju općega međunarodnog prava. Ta odredba logična je posljedica članka 53. Bečke konvencije o pravu ugovora iz godine. S obzirom da se pravila jus cogens ne mogu derogirati sklapanjem ugovora koji bi im bio suprotan, ona se još manje mogu derogirati jednostranim protumjerama neke države. Ona također potvrđuje načelo iz članka 26. toga Nacrta pravila, koje navodi da ništa što se odnosi na poglavlje V. glede okolnosti koje isključuju protupravnost nekoga djela (npr. pristanak, samoobrana, viša sila, i dr), "ne isključuje protupravnost bilo kojega djela neke države koje nije u skladu s obvezom koja proizlazi iz neke imperativne norme općega međunarodnog prava". U stavku 2. članka 50. navode se dalja dalekosežna ograničenja koja, kako smo naveli, imaju za cilj održanje komunikacija između država u pitanju. (a) "Država koja poduzima protumjere nije oslobođena od izvršenja svojih obveza: (a) glede svih postupaka mirnoga rješavanja primjenljivih između nje i odgovorne države;...".

Ta se obveza odnosi jedino na postupke mirnoga rješavanja koji se odnose na spor zbog kojega su protumjere poduzete ili se namjeravaju poduzeti, a ne glede nekih drugih spornih pitanja između istih država. Stoga, ukoliko je između stranaka na snazi neki ugovor o rješavanju budućih sporova, njegovo se izvršenje ne smije suspendirati pod izgovorom protumjera. (b) Nadalje se pod (b) potvrđuje dužnost države koja poduzima protumjere "da poštuje nepovredivost diplomatskih ili konzularnih agenata, prostorija, arhiva i dokumenata." To ograničenje očito ima u vidu slučaj kada su studenti u Iranu zauzeli zgradu Ambasade i konzulata Sjedinjenih Država i zarobili svo osoblje kao taoce u i godini (v. supra, §40). Ipak je u dugoj diplomatskoj povijesti svijeta taj incident bio sasvim neuobičajen. U kontekstu toga slučaja ti akti, s kojima se bila solidarizirala iranska vlada, zabranjeni su čak da su bili poduzeti kao protumjera protiv navodno gruboga uplitanja Sjedinjenih Država u iranske poslove. Zabranjeno je i uzvraćati na te čine istim takvim mjerama. Ali država žrtva tih mjera može prekinuti diplomatske odnose s prekršiteljem (što predstavlja mjeru retorzije), ona može taj spor iznijeti pred Vijeće sigurnosti UN (što je njezino legitimno pravo prema Povelji), a može. poduzeti i mjere zamrzavanja imovine države prekršiteljice, pa i njezinih građana u svojim bankama. Sve su te mjere Sjedinjene Države bile i poduzele, ali se samo na one posljednje odnose propisi o legitimnim protumjerama. (iii) Proporcionalnost protumjera. U kratkom članku 51. glede proporcionalnosti potvrđuje se dalekosežno ograničenje: "Protumjere moraju biti srazmjerne s nanesenom štetom, uzimajući u obzir ozbiljnost međunarodno protupravnoga djela i prava u pitanju." Taj uvjet potvrđen je i razrađen u prijašnjoj međunarodnoj arbitražnoj i sudskoj praksi. Ekscesivna reakcija na kršenje nečijega prava, poput one u gore opisanom slučaju Naulilaa, prestaje biti legitimna protumjera i ona može sama angažirati međunarodnu odgovornost države koja ju poduzima. U toj oblasti teško je unaprijed propisati neke pouzdane kriterije. Iz tumačenja teksta članka 51. proizlazi da proporcionalnost mora biti prosuđena ne samo s obzirom na "kvalitativne" čimbenike poput važnosti interesa zaštićenih pravilom koje je prekršeno i ozbiljnošću međunarodnoga protupravnog djela u pitanju, nego se ti čimbenici vezuju i s pravima u pitanju. Taj posljednji navod odnosi se ne samo na učinke protupravnoga djela odgovorne države, nego i na njezina prava.

Valja zaključiti da ekscesivne protumjere, iznad svake srazmjere s činom koji im je poslužio za povod, nemaju za svrhu da državu kršiteljicu navedu da se pridržava svojih obveza, nego dobivaju značaj njezina kažnjavanja. Takvi pothvati više nisu zakonite protumjere u smislu članka 49. toga Nacrta pravila, a kao jednostrani akti oni nisu u skladu ni š općim međunarodnim pravom. Temeljem Glave VII. Povelje UN Vijeće sigurnosti je ovlašteno da poduzima kolektivne akcije u slučajevima prijetnje miru, narušenja mira ili agresije. (iv) Proceduralni uvjeti. U članku 52. propisuju se prilično strogi proceduralni uvjeti glede pribjegavanja protumjerama, da bi one bile zakonite. U stavku l(a). se najprije navodi: "Prije nego što poduzme protumjere povrijeđena država mora: (a) zatražiti od odgovorne države, u skladu s člankom 43, da izvrši svoje obveze iz Drugoga dijela...". Protumjerama kao iznimnom činu valja pribjeći tek nakon što je povrijeđena država formalnom notifikacijom zatražila od države kršiteljice da okonča svoje protupravno ponašanje (ukoliko se ono produljuje), i da ispravi (reparira) nastalu štetu, te da joj time ujedno pruži mogućnost za odgovor. U stavku l(b). članka 52. dalje se propisuje da povrijeđena država mora: "(b) notificirati odgovornoj državi svaku odluku o poduzimanju protumjera i ponuditi pregovore s tom državom". S obzirom na njihove štetne posljedice po državu protiv koje se poduzimaju, protumjere se ne smiju otpočeti bez njihove prethodne notifikacije. A s obzirom na njihov privremeni značaj i cilj, uz svaku takvu notifikaciju mora ići (nova) ponuda pregovora s državom kršiteljicom, kako bi se sporna pitanja konačno riješila na miroljubiv način, a poduzete protumjere što prije okončale. Ta posljednja obveza ipak nije bez iznimke. U stavku 2. se predviđa da "Bez obzira na podstavak l(b), povrijeđena država može poduzeti hitne protumjere nužne za zaštitu svojih prava". Naime, jedna od zakonitih protumjera je privremeno zamrzavanje imovine države kršiteljice u povrijeđenoj državi. Zahvaljujući modernom sustavu komunikacija, ukoliko bi se ta protumjera prethodno notificirala državi kršiteljici, ova bi imala dovoljno vremena da povuče svoju financijsku aktivu iz stranih banaka, i time bi ta protumjera"izgubila svoju svrhu.

(v) Posljedice privremenosti protumjera
(v) Posljedice privremenosti protumjera. Kako je prije navedeno, protumjere su uvijek privremenoga značaja. Iz toga značaja proizlaze posljedice koje su propisane u dvjema odredbama Nacrta pravila. U stavku 3. članka 52. propisuje se: "Protumjere se ne smiju poduzeti, a ako se poduzmu moraju se bez neopravdanoga odlaganja suspendirati, ako je (a) međunarodno protupravno djelo okončano", ili (b) spor je u tijeku pred nekim sudom ili tribunalom koji je ovlašten izricati odluke obvezatne za stranke. Takav sud ili tribunal normalno je nadležan da na zahtjev povrijeđene države izriče privremene mjere kojima se mogu zaštiti njezina prava do izricanja konačne presude glede naknade za pretrpljenu štetu. U takvoj situaciji produljenje protumjera na štetu države kršiteljice prestaje biti opravdanim. Ali se u posljednjem 4. stavku također predviđa: "Stavak 3. se ne primjenjuje ukoliko se odgovorna država ne podvrgne postupcima mirnoga rješavanja u dobroj vjeri". Dakle, suspenzija protumjera rezervirana je samo za onu pretpostavljenu državu kršiteljicu koja je spremna prihvatiti neki ad hoc postupak obveznoga rješavanja, ili ne izbjegava da se podvrgne postupku na koji je prije dala svoj pristanak. Ipak se suspenzija tih protumjera ne može ishoditi ukoliko moguća država kršiteljica iznese taj spor pred neki politički organ, poput Vijeća sigurnosti UN. To važi jedino za postupak "pred nekim sudom ili tribunalom" koji je ovlašten izricati konačne obvezujuće presude temeljene na pravu. Napokon u članku 53. predviđeno je: "Protumjere se moraju obustaviti čim je odgovorna država izvršila svoje obveze iz Drugoga dijela u odnosu na međunarodno protupravno djelo." Stoga nakon što je odgovorna država izvršila svoju dužnost okončanja svoga protupravnoga djela i ispravljanja (reparacije) za prouzročenu štetu, više nema nikakvih razloga produljenja protumjera, koje se odmah potom moraju okončati. Od tada prestaju sve pravne posljedice protupravnoga djela u pitanju. (vi) Pitanje dopustivosti poduzimanja protumjera od države koja međunarodno protupravnim djelom nije povrijeđena.

Klasično međunarodno pravo dopuštalo je protumjere tj
Klasično međunarodno pravo dopuštalo je protumjere tj. mjere represalija isključivo u svrhu zaštite vlastitih povrijeđenih prava neke države, ali ne i povrijeđenih prava nekoga trećega. I propisi iz gornjega Nacrta rezerviraju pravo na protumjere samo za povrijeđenu državu. Pozitivno međunarodno pravo još ne uređuje na siguran način pitanje može li u nekim iznimnim situacijama protumjerama pribjeći i neka treća država. S obzirom da mnogi suvremeni međunarodni instrumenti proklamiraju načelo prema kojemu je poštivanje ljudskih prava obveza erga omnes (drugim riječima da se radi o "objektivnom pravu"), i da svaka država ima pravni interes u zaštiti ljudskih prava, danas se nameće pitanje može li neka država pod vidom protumjera sama poduzeti mjere humanitarne intervencije protiv režima u drugoj državi koji vrši međunarodne zločine prema vlastitim građanima (npr. protiv režima u Srbiji prema nesrpskom pučanstvu na Kosovu u i prije). Institut za međunarodno pravo u svojoj rezoluciji usvojenoj u 1989, dao je osnovu i za tu vrstu protumjera (v. supra, §46). Ali, ukoliko se radi o individualnim mjerama koje bi poduzela neka država pojedinačno, čini se da se tu još uvijek radi o pravu u nastajanju. Pri kodifikaciji pravila o odgovornosti država Komisija za međunarodno pravo detaljno je raspravljala o "mjerama" (dakle ne o "protumjerama") poduzetima od drugih država (osim povrijeđene države). O tome u njoj nije postignuta nikakva suglasnost. U članku 53. Nacrta pravila izriče se: "Ovo poglavlje ne prejudicira pravo svake države ovlaštene člankom 48. stavak 1, da se pozove na odgovornost druge države za poduzimanje pravno dopuštenih mjera protiv te države da bi osigurala obustavljanje kršenja, te ispravljanje (reparaciju) prekršene obveze u interesu povrijeđene države i korisnika (benefitiaries)". Naime, članak 48. predviđa da država koja nije povrijeđena ima pravo od odgovorne države zahtijevati okončanje njezina međunarodno protupravnoga djela, osiguranje i jamstvo njegova neponavljanja, te izvršenje obveze ispravljanja. Ali ukoliko odgovorna država odbije to izvršiti, ostalo je nejasno je li pravo na protumjere rezervirano samo za povrijeđenu državu.

Rezolucija Instituta za međunarodno pravo o "Obvezama erga omnes u međunarodnom pravu", usvojena 27. kolovoza na zasjedanju u Krakowu, u tome pogledu u članku 5(c). predviđa da u slučaju široko priznatoga teškog kršenja neke obveze erga omnes, sve države kojima se ta obveza duguje (tj. sve treće države), "imaju mogućnost poduzimanja protumjera bez pribjegavanja sili u uvjetima analognima onima koji se primjenjuju na državu posebno pogođenu tim kršenjem". Te bi protumjere trećih bile opravdane u situacijama masovnih i sustavno počinjenih međunarodnih zločina. Na koncu ne treba gubiti iz vida i činjenicu od bitne važnosti na koju smo ukazivali, da su protumjere (represalije), čak kada se poduzimaju strogo u skladu sa svim gore predviđenim uvjetima, nezamislive u odnosima neke slabe i siromašne povrijeđene države nasuprot nekoj jakoj državi, ili državi zajmodavcu, koja je počinitelj međunarodno protupravnoga djela. U presudi o meritumu spora o Krfskom tjesnacu (Albanija/ Ujedinjeno Kraljevstvo) iz 1949, Međunarodni je sud s pravom istaknuo da intervencija (u vidu samopomoći) "s obzirom da je po naravi stvari rezervirana za najmoćnije države, može lako dovesti do perverzije administracije međunarodne pravde" (p.35). Ali stanje današnje organizacije međunarodne zajednice država i današnje stanje općega međunarodnog prava upravo je takvo. 6. Represalije u oružanim sukobima. Poput samoga rata, one se najčešće provode primjenom oružane sile. Strana u sukobu koja im pribjegne smatra svoje mjere represalija sankcijom, kako bi spriječila neprijatelja da dalje krši pravila ratnoga prava. Ali su represalije u tim uvjetima ipak ostatak potpunoga nereda u ratnom pravu iz davnih vremena. Naime, napose iskustva iz Prvoga i Drugog svjetskog rata ukazuju na to da će strana protiv koje se represalije poduzmu smatrati da su mjere neprijatelja mnogo oštrije od onih kojima je ona dala povoda, ili će čak zanijekati da je sa svoje strane prekršila bilo kakvo pravo. I kao svoj odgovor, ta će strana poduzeti još drakonskije mjere protiv neprijatelja, sve dok se u tome začaranom krugu represalija i proturepresalija ne zaboravi njihov početni povod, gdje se može izgubiti svaki element poštivanja prava.

Stoga su represalije koje se poduzimaju u oružanim sukobima opasan i malo djelotvoran način postizanja poštivanja prava. U naporima svake od strana da svim raspoloživim sredstvima pobijedi neprijatelja, gotovo je nemoguće poštivati načelo proporcionalnosti u izboru mjera represalija u odnosu na one koje su im bile povod. Uz to, male su mogućnosti da se tijekom nekoga oružanog sukoba osigura nepristrano utvrđivanje činjenica u svrhu iznalaženja obostrano prihvatljivoga rješenja za sve sukobljene strane, prije pribjegavanja represalijama. Neki su stariji pisci dopuštali represalije samo stranama u sukobu, a ne i neutralnim državama. Ali nema nikakvih pravnih razloga da i neutralna država ne bi smjela pribjeći represalijama protiv one zaraćene strane koja krši taj njezin položaj, ili da neka od zaraćenih strana ne pribjegne represalijama protiv neutralne države koja svojim ponašanjem kompromitira svoju neutralnost i nepristranost u odnosu na sve sukobljene strane. U tim situacijama mjere represalija mogu biti nevojne naravi, ali krajnja posljedica može biti uvlačenje neutralne države u sukob i priznanje ratnoga stanja u odnosu na nju. Pravila humanitarnoga prava kodificirana četirima Ženevskim konvencijama iz na iscrpan i izričit način zabranjuju mjere represalija protiv zaštićenih osoba. Radi se o apsolutnoj zabrani, s obzirom da se tim mjerama ne smije uzvratiti čak ni na jednake ili na slične mjere neprijatelja. Radi se o zabrani mjera represalija usmjerenih protiv ranjenika, bolesnika i brodolomaca, te osoblja, zgrada, brodova ili materijala koje te Konvencije štite (sanitetsko osoblje i materijali, kao i vjersko osoblje), (članak 46. prve Konvencije i članak 47. druge Konvencije). Treća Ženevska konvencije na jednak način zabranjuje represalije protiv ratnih zarobljenika (članak 13(3)), a četvrta Konvencija propisuje da su zabranjene mjere represalija protiv zaštićenih osoba i njihove imovine (članak 33(3)). Temeljem članka 4(1). četvrte Konvencije zaštićene osobe su svi stranci, uključivši i apatride, koji se nadu u vlasti neke od strana u sukobu ili okupacijske sile a nisu njezini državljani. Od te zaštite izuzeti su, međutim, neutralni građani sve dok njihova zemlja ima redovito diplomatsko predstavništvo kod dotične države.

Ženevske konvencije iz 1949
Ženevske konvencije iz zabranjuju i druga djela koja su se u prijašnjim ratovima vršila kao navodne mjere represalija. Tako članak 34. četvrte Konvencije izričito zabranjuje uzimanje talaca, a njezin članak 28. propisuje da se niti jedna zaštićena osoba ne smije upotrijebiti da se zbog njezine prisutnosti izvjesna mjesta ili izvjesne osobe stave izvan vojnih operacija (tzv. "živi štit"). Prvi dopunski protokol iz proširuje zabranu represalija protiv nekih objekata, što nije bilo izričito predviđeno Konvencijama iz Civilna dobra koja nisu vojni ciljevi ne smiju biti predmetom napada ili represalija (članak 52(1)). Jednako su zabranjene represalije protiv historijskih spomenika, umjetničkih djela ili kulturnih mjesta koja čine kulturnu ili duhovnu baštinu naroda (članak 53(c)). Dobra nužna da civilno stanovništvo preživi ne smiju biti predmetom represalija (članak 54(4)). Riječ je o namirnicama, poljoprivrednim zonama za proizvodnju hrane, žetvi, živoj stoci, instalacijama i rezervoarima pitke vode i o postrojenjima za navodnjavanje. Ova lista u tome propisu data je kao primjer i ne iscrpljuje se. Četiri Ženevske konvencije iz također razrađuju njihova "teška kršenja". Sva su ona obuhvaćena pod međunarodnim zločinom "teških kršenja Ženevskih konvencija iz 1949." u članku 2. Statuta Međunarodnog kaznenog tribunala za bivšu Jugoslaviju (v. supra, §60 pod 3 (iv) (a)). Tu listu Prvi dopunski protokol iz znatno proširuje. Ali sve te povrede najiscrpnije obuhvaća članak 8. Rimskoga statuta o Međunarodnom kaznenom sudu iz pod nazivom "ratni zločini". Ipak se danas smatra prazninom Drugoga dopunskog protokola iz 1977, o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba, što u svome kratkomu tekstu uopće ne predviđa njegova teška kršenja. Iz gornjega proizlazi da su represalije u oružanim sukobima veoma opasan i nesiguran način zaštite vlastitih prava, te da one uopće ne mogu osigurati ispravljanje štete prije okončanja neprijateljstava. Napose zbog opasnosti pribjegavanja protu-represalijama, u praksi su one otvorene znatno većim mogućnostima zloupotreba od onih u doba mira. Ali unatoč tim razlozima, mnogobrojni izričiti ugovorni propisi koji zabranjuju represalije u oružanim sukobima, a contrario dokazuju da su one dopuštena sredstva ukoliko nisu izričito zabranjene ili njihovo vršenje nije ograničeno.

Uvjeti i ograničenja pribjegavanja dopuštenim represalijama u oružanim sukobima do sada nisu bili predmetom sustavne kodifikacije, za razliku od onih glede protumjera u doba mira. Ali se može zaključiti da su oni slični onima koji vrijede u doba mira, iako se s obzirom na situaciju u kojoj se vrše, u pojedinostima i razlikuju. Ta bi ograničenja bila sljedeća: Mora se raditi o ozbiljnim, kontinuiranim i ponovljenim kršenjima zakona i običaja rata koja kršitelja stavljaju u očito povoljniji položaj od njegova protivnika. Bilo kakva povreda pravila prava oružanih sukoba ne može biti dovoljan razlog za represalije. U svim slučajevima kada je to moguće, prije pribjegavanja represalijama povrijeđena će strana pokušati navesti suprotnu stranu da prestane s kršenjem prava i da svoje ponašanje uskladi s pravnim pravilima. Ali u situacijama kada kršenje prava prouzrokuje nepopravljivu štetu, oštećena strana ima pravo pribjeći dopuštenim represalijama bez odlaganja. U izboru mjera represalija, strana koja im ima pravo pribjeći obvezna je poštivati sve ugovorne i običajne propise koje smo naprijed izložili, a odnose se na njihova ograničenja ili zabranu. Ni u kojemu slučaju, čak kada se radi i o protumjerama na međunarodne zločine, povrijeđena strana nema pravo odgovoriti istim ili sličnim mjerama koje su zabranjene kao represalije, ili su okvalificirane kao teška kršenja Ženevskih konvencija ili Prvog protokola. Stoga se na zločine prema međunarodnomu pravu nikada ne smije uzvraćati međunarodnim zločinima. 4. Po svojim posljedicama poduzete mjere represalija moraju biti proporcionalne, tj. u razmjeri s nedopuštenim djelima koja su im bila povodom. One, dakle, ne smiju biti ekscesivne naravi. Represalije su i u oružanim sukobima po svojoj naravi privremene mjere. Njihovo se vršenje mora prekinuti odmah nakon što suprotna strana obustavi svoje nedopušteno ponašanje, čak i u doba oružanih sukoba, cilj represalija ne smije biti postizanje vojne prednosti za stranu koja im pribjegne. Pravo da naredi ili odobri represalije pripada vrhovnom zapovjedniku oružanih snaga odnosne zaraćene strane, nakon što pažljivo procijeni sve okolnosti. Zapovjednici nižih, njemu podređenih postrojbi mogu narediti represalije samo u slučajevima krajnje nužde, kada bi njihovo odlaganje zbog traženja odobrenja prouzročilo uništenje vojne jedinice u pitanju ili gubljenje pozicije odlučne za ratovanje.

VI. DIO: PRAVO ORUŽANIH SUKOBA
Bibliografija: OPPENHEIM-LAUTERPACHT: International Law, Vol.II: Disputes, War and Neutrality, Seventh Edition, London 1952, pp ; Georg SCHWAHZENBERGER: International Law as Applied by International Courts and Tribunals, Volume II: The Law of Armed Conflicts, London 1968, 881 pages; Charles ROUSSEAU: Le droit des conflits armes, Paris 1983, pp.1-513; Frits KALSHOVEN: Constraints on the Waging ofWar, Geneva 1987, 175 pages; Ingrid DETTER DE LUPIS: The Lavi ofWar, Cambridge 1987, 411 p.; Mohammed BEDJAOUI (Ed.): International Law: Achievements and Prospects, Paris 1991, pp : S.K. KAPOOR: International Law, Eleventh Edition, Allahabad 1996, (India), pp ; E. DAVID: Principes de droit des conflits armes, troisieme ed. Bruxelles 2002, 792 p. A. OPĆENITE ZNAČAJKE 88. IZVORI RATNOG I HUMANITARNOGA PRAVA Vladimir DEDIJER: On Military Conventions, Lund 1961,138 pages; S.E. NAHLIK: "Droit dit 'de Geneve' ou droit dit 'de La Haye': unite ou dualitć ?", Annuaire francais de droit international public 1978, pp.9-27; V.D. DEGAN: "Odnos protokola prema Ženevskim konvencijama od 1949, prema Haškom pravilniku i običajnom pravu", Savetovanje o aktuelnim pitanjima međunarodnog humanitarnog prava, Beograd 1979, str ; "Običajno međunarodno ratno pravo", Zakonitost 1991, br.11-12, str ; Konstantin OBRADOVIĆ: "Koje pravo danas važi na bojnom polju", ZPFZ 1985, br.5-6, str ; Theodor MERON: "The Continuing Role of Custom in the Formation of International Humanitarian Law", AJIL 1996, No.2, pp ; "The Martens Clause, Principles of Humanitjr, and Dictates of Public Conseience", AJIL 2000, No.l, pp.78-89; Jovica PATRNOGIĆ: "Customary international humanitarian law", 3RMP1996, No.1-2, pp Jean S. PICTET (Ed.): Commentary ofthe Geneva Conventions of 12 August 1949, I to P/, (International Committee ofthe Red Cross), Geneva 1952; Jean PICTET (Ed.): Commentary ofthe Additional Protocols of 8 June 1977 to the Geneva Conventions of 12 August 1949, (International Committee of the Red Cross), Geneva 1987, 1625 pages.

1. Uvod. Pravna pravila o ratovanju razvijala su se kroz stoljeća kao pravila nepisanoga običajnog prava. To su u srednjemu vijeku bila pravila o viteškom ratovanju koja se nisu poštivala u ratovima protiv nevjernika, a ni pri gušenju seljačkih i drugih buna. Crkva s papom je od 11. stoljeća pa nadalje nastojala svojim propisima sprječavati najgora barbarstva u ratu, poput pretvaranja zarobljenih kršćana u robove, ili čak upotrebe luka i strijele. Ona je ograničavala i privatne ratove među feudalcima, te je nametala "primirja" tj. dane u kojima je ratovanje bilo zabranjeno. U skupštine francuskih prelata protegnule su "primirje", svakoga tjedna, od zalaska sunca srijedom do njegova izlaska ponedjeljkom. Mnoge od tih zabrana i ograničenja održavala su se kratko ili nikako. S Reformacijom u 16. stoljeću nestalo je crkvenoga jedinstva u Europi s vrhovnim duhovnim autoritetom pape. Tridesetogodišnji vjerski rat između i bio je najstrašniji u Europi, možda još od barbarskih vremena pa sve do Drugoga svjetskog rata. 2. Kodifikacija ratnoga prava putem ugovora. Polovicom devetnaestoga stoljeća, pod utjecajem javnoga mnijenja, otpočeo je pokret za kodifikacijom međunarodnog ratnoga prava putem pisanih ugovora. Potaknuo ga je Švicarac Henri Dunant koji se našao slučajnim svjedokom patnji ranjenika nakon bitke u između francuske i austrijske vojske kod Solferina u Sjevernoj Italiji. Tamo nije bilo nikakve organizirane sanitetske službe za njihovo zbrinjavanje. Poginulo je oko trideset tisuća ljudi, većinom zbog toga što su iskrvarili. Pokapani su čak i živi ranjenici. Njegova brošura "Un souvenir de Solferino" iz potakla je organiziranje nacionalnih društava Crvenoga križa, te usvajanje prve Konvencije o poboljšanju sudbine ranjenika u vojskama na kopnu, potpisane u Ženevi 22. kolovoza Ta se Konvencija još nije odnosila na ratne zarobljenike. Predviđala je "neutralizaciju" svih ranjenika i njihovu jednaku njegu bez obzira na pripadnost, kao i "neutralizaciju" vojnih bolnica, vojnih ambulanti i sanitetskoga osoblja. Otada napori u kodifikaciji pravila ratnoga prava nisu nikada sasvim prestali. Najviše se učinilo na dvjema Haškim mirovnim konferencijama u i Četvrta Haška konvencija iz i njezin Haški pravilnik o ratovanju na kopnu, najvažnija je od onih čiji se propisi i danas primjenjuju. Treća Haška konferencija trebala se održati 1915, ali ju je spriječio Prvi svjetski rat.

Razdoblje između dva svjetska rata nije bilo toliko plodno kao ono prethodno. Najvažniji je ostao Ženevski protokol od 17. lipnja o zabrani upotrebe zagušljivih, otrovnih ili sličnih plinova i bakterioloških sredstava u ratu. Nakon Drugoga svjetskoga rata velesile su u jednomu razdoblju uspjele spriječiti kodifikaciju pravila ratnoga prava u užem smislu, a napose onu o zabrani ili ograničenju upotrebe novih vrsta oružja. Ali se zato iscrpno kodificiralo tzv. međunarodno humanitarno pravo na temelju iskustava iz Drugoga svjetskog rata. Dana 12. kolovoza u Ženevi su usvojene i potpisane četiri konvencije iz te oblasti, i to: (prva) Konvencija za poboljšanje položaja ranjenika i bolesnika u oružanim snagama u ratu; (druga) Konvencija za poboljšanje položaja ranjenika, bolesnika i brodolomaca oružanih snaga na moru; (treća) Konvencija o postupanju s ratnim zarobljenicima; te (četvrta) Konvencija o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata. Dana 8. lipnja usvojena su i dva dopunska protokola na četiri gornje Ženevske konvencije, ovoga puta na temelju iskustava iz Vijetnamskoga rata i oslobodilačkih ratova protiv kolonijalne dominacije. To su: Protokol I, o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba; Protokol II, o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba. Od ostalih sličnih poslijeratnih konvencija veoma je važna Konvencija za zaštitu kulturnih dobara u slučaju oružanoga sukoba s Pravilnikom o izvršenju, potpisana u Haagu 14. svibnja 1954, te istoimeni Protokol. Od sedamdesetih godina 20. stoljeća sklapaju se i konvencije koje zabranjuju proizvodnju ili upotrebu nekih vrsta oružja. Već smo bili spomenuli zabranu proizvodnje i upotrebe, dužnost uništenja postojećih zaliha biološkog i kemijskoga oružja te protupješačkih (antipersonalnih) mina (supra, §86, pod 2).

Tu još valja spomenuti Konvenciju iz 1980
Tu još valja spomenuti Konvenciju iz o zabrani ili ograničavanju upotrebe određenih vrsta klasičnoga oružja za koje se može smatrati da ima prekomjerne traumatske učinke ili da djeluje bez razlike glede ciljeva. Uz nju je sklopljeno više protokola: Protokol o fragmentima oružja koji se ne mogu otkriti (Protokol I); Protokol o zabrani ili ograničavanju upotrebe mina, mina iznenađenja ili drugih sredstava, izmijenjen u (Protokol II); Protokol o zabrani ili ograničavanju upotrebe zapaljivoga oružja (Protokol III); Protokol o zabrani zasljepljujućega laserskog oružja (Protokol IV); te Protokol o eksplozivnim ostacima rata (Protokol V). Pokret kodifikacije ratnoga prava imao je za prvotni cilj da po mogućnosti sve države svijeta postanu strankama tih konvencija u pisanomu obliku i da one po ugovornoj osnovi obvezuju sve zaraćene strane u svim budućim ratovima. Dalji je cilj bio da se preciziraju prava i dužnosti strana u oružanom sukobu, da bi se spriječilo da svatko za sebe, i za suprotnu stranu, proizvoljno tumači pravila ratnoga prava ovisno o svojim trenutnim interesima. Nadalje, prilikom svakog novoga pokušaja kodifikacije neke posebne oblasti ratnoga prava cilj je bio da se to pravo upotpuni i nadogradi, osobito s obzirom na nove načine ratovanja, sredstva i vrste oružja, drugim riječima da se svjesno utječe na dalji razvoj postojećeg pozitivnoga prava. U tome je bilo značajnih uspjeha, ali poduzeti napori nisu nikada bili potpuni, pa ni sveobuhvatni. Takva je bit svih ljudskih pokušaja, kada se god neka oblast ljudskih odnosa želi urediti pravilima u pisanom obliku. Tako zamišljena kodifikacija pravila ratnoga prava putem ugovora ima ujedno za svrhu - "konverziju običajnih pravila u sustav pisanih, koordiniranih i sistematiziranih pravila." Ali, kako je navedeno, pri toj potvrdi i sistematizaciji već postojećih običajnih pravila, često je u ugovornomu tekstu potrebno predvidjeti i neka nova pravila i rješenja koja se još nisu ustalila u praksi država, ih imaju za svrhu da tek ustanove novu praksu. I tako su u većini konvencija te vrste izmiješani propisi koji očituju već postojeća pravila općega običajnoga prava, s prijedlozima de lege ferenda. To je element "progresivnoga razvoja" međunarodnog prava (v. pojedinosti, supra, §11). 3. Humanizacija ratovanja ograničena vojnom potrebom. U svim konvencijama iz te oblasti od početka je bila veoma izražena želja za donošenjem novih pravila, svrha kojih je daljnja humanizacija ratovanja. S obzirom na taj vrhunski cilj ti se napori nisu nikada mogli podvrgnuti krutom pravnom pozitivizmu. Prema pozitivističkom učenju cjelokupno pravo je bez iznimke proizvod volje država, i stoga suverene države navodno nisu podložne nikakvomu "višem" pravu, koje bi im protiv njihove volje nalagalo kako da se ponašaju.

Odbacivanje toga uskoga pozitivističkoga pristupa izraženo je u tzv
Odbacivanje toga uskoga pozitivističkoga pristupa izraženo je u tzv. "Martensovoj klauzuli" iz uvoda u Četvrtu hašku konvenciju o zakonima i običajima rata na kopnu iz 1907, koja glasi: "U očekivanju da će biti moguće propisati potpuniji kodeks zakona rata, Visoke stranke ugovornice smatraju prikladnim utvrditi da u slučajevima koji nisu obuhvaćeni odredbama koje su usvojile, Stanovništvo i ratnici ostaju pod zaštitom i pod vladavinom načela međunarodnoga prava koja proizlaze iz običaja ustanovljenih medu civiliziranim narodima, iz zakona čovječnosti i zahtjeva javne svijesti." Ta klauzula ustvari predviđa izvjesnu hijerarhiju u primjeni pravnih pravila o ratovanju, s ciljem da nikada ne dođe do pravnih praznina: (i) Najprije se primjenjuju pisane odredbe uglavljene u toj i u drugim konvencijama, (ii) U nedostatku takvih izričitih pisanih propisa, moraju se primijeniti "načela međunarodnoga prava kakva proizlaze iz običaja ustanovljenih među civiliziranim narodima". Riječ je najvjerojatnije o pozitivnim pravilima općega običajnog, ali nepisanoga međunarodnog prava, (iii) Ako ni takvih pravila nema, strane u sukobu ne smiju se ni tada ponašati samovoljno, pod izlikom da se smatra dopuštenim sve što izričitim ugovornim ili drugim propisima pozitivnog međunarodnoga prava nije zabranjeno. One moraju primjenjivati "načela međunarodnoga prava" kakva proizlaze "iz zakona čovječnosti i zahtjeva javne svijesti". I kakvo god može biti njihovo porijeklo, valja sumnjati u to da se u ovom zadnjemu slučaju radi o pravilima pozitivnoga prava koja bi nužno morale prihvatiti sve zaraćene strane, kako to zahtijeva pozitivističko učenje. Martensova klauzula predviđa u svojoj cjelini i dinamični element u razvoju međunarodnoga prava, s obzirom na nove načine ratovanja, nova sredstva razaranja i nova oružja (npr. kemijsko, biološko i nuklearno oružje). Zaraćene strane se ni u tim uvjetima ne smiju ponašati neodgovorno. Zakoni čovječnosti i zahtjevi javne svijesti ograničujući su faktor u svim vrstama oružanih sukoba i u,svakom vremenu jer bi se u suprotnomu čovječanstvo vratilo natrag u barbarska vremena. Humanizacija ratovanja znači uklanjanje nepotrebnih okrutnosti i sprječavanje najstrašnijih oblika ratovanja. Nastoje se spriječiti mjere represalija protiv tzv. "zaštićenih osoba", kako ne bi stradali nedužni borci zbog protupravnih djela njihovih zapovjednika, političkih vođa, te ratnih zločinaca iz njihovih redova. Civile i njihovu imovinu valja zaštiti od svake pogibije, ranjavanja i ratnih razaranja, kad god se aktivno ne uključuju u ratnim operacijama.

I tako je Haški pravilnik iz 1907
I tako je Haški pravilnik iz u članku 22, propisao da zaraćene strane nemaju neograničeno pravo u izboru sredstava za nanošenje gubitaka neprijatelju. Ali ni ta humanizacija putem propisivanja pravnih pravila ne može ići preko neke mjere. Potpuna humanizacija značila bi dokidanje rata. Stoga je mjera humanizacije ograničena svrhom rata koja traži upotrebu svih sredstava podesnih za satiranje neprijateljske otporne snage. I zato ratno pravo u pravilu nameće samo takva ograničenja koja ne smetaju postizanju vrhunskih ratnih ciljeva, uključivši konačnu pobjedu nad neprijateljem. U tome smislu uvod u Četvrtu hašku konvenciju iz navodi da ratno pravo nastoji "ublažiti nevolje rata koliko to dopuštaju vojne potrebe". Ali, kako je naglasio Juraj Andrassv: "S vojnog gledišta ograničenja ratnog prava su vrlo mala". Ipak i ograničenja koja zaraćenoj strani bitno ne smetaju u postizanju vrhunskih ratnih ciljeva, grubo se krše naročito u tzv. "nemeđunarodnim oružanim sukobima". Primjer za to su bila razaranja u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini civilnih ciljeva, napose crkava i džamija, kulturnih spomenika, bolnica, škola i stambenih naselja, kojima je jedina svrha bila uništavanje. Primjer za to su i stravični masakri nedužnih civila starije dobi, kojima je svrha bila izazivanje masovnoga egzodusa svih ostalih, tj. "etničko čišćenje", kako bi se na prazan prostor naselilo stanovništvo vlastite nacionalnosti i vjere. Primjer za to su bile i nebrojene pljačke i uništavanje privatne i državne imovine. Primjer za to je, nadalje, upotreba zabranjenih streljiva i oružja koja nanose nepotrebne patnje borcima i civilnom stanovništvu, a također nisu opravdana nikakvom vojnom potrebom. 4. Opće običajno pravo primjenljivo na oružane sukobe. Odnos gore spomenutih ugovornih propisa i općih običajnih pravnih pravila, koja obvezuju sve strane u svim vrstama oružanih sukoba, ima nekih posebnosti u odnosu na pravila općega običajnoga prava koja se primjenjuju u doba mira. (a) Danas je općenito uvjerenje da materijalna pravila iz mnogih konvencija iz te oblasti sklopljenih prije Drugoga svjetskog rata, naročito onih o kopnenomu ratovanju koja potom nisu revidirana novim ugovornim propisima, obvezuju sve države svijeta po običajnoj osnovi. Ti njihovi kasnije neizmijenjeni propisi čine cjelinu sa Ženevskim konvencijama iz i Dopunskim protokolima iz 1977, te s drugim kasnijim ugovorima iz ratnog i humanitarnoga prava.

Naime nove države nastale nakon Drugoga svjetskoga rata (kojih je danas većina), u pravilu nisu pristupale tim starijim konvencijama. Tek su neke od njih pristupile Ženevskomu protokolu o zabrani upotrebe zagušljivih, otrovnih ili sličnih plinova i bakterioloških sredstava u ratu, iz 1925. Jednako je važno što pretežita većina država, pa i one nove, postaje bez ustezanja strankama konvencija o humanitarnomu pravu sklopljenih nakon Drugoga svjetskog rata. Tako se broj država stranaka Ženevskih konvencija iz i obaju Protokola iz 1977, danas penje iznad 150. Stoga bi na nekolicinu država koje nisu postale strankama neke od tih konvencija pao težak teret dokazivanja da ih pravila iz njih ne obvezuju po običajnoj osnovi. S obzirom da se za razliku od kodificiranih pravila o pravu mora ili diplomatskom i konzularnomu pravu, ta pravila ne primjenjuju u svakodnevnoj praksi, jer se na sreću čovječanstva ne očekuje da će između svih država stranaka konvencija o humanitarnomu pravu izbiti oružani sukobi, samo sudjelovanje država kao stranaka u tim konvencijama može se smatrati njihovom "praksom" i potvrdom njihove svijesti da su ta pravila univerzalno prihvaćena kao pravo (communis opinio juris), dakle da obvezuju i treće države. Razlozi za široko pristupanje tim konvencijama mogu se samo nagađati. Mnoge vlade možda polaze od pretpostavke da ih nikada neće morati primjenjivati u praksi, drugim riječima da se njihove zemlje više neće naći u oružanim sukobima sa susjednim ili s udaljenim državama, naprosto stoga što nemaju agresivnih namjera. A ako bi neku državu neki agresor ipak napao, propisi iz tih konvencija pružali bi joj stanovitu zaštitu. Druga značajka te simbioze pisanih ugovornih propisa i općega običajnoga prava leži u tome što se danas općenito smatra da većina ograničenja ratovanja propisanih u njima, a osobito onih glede zaštićenih osoba, predstavlja imperativne norme općega običajnoga međunarodnog prava što ih je prihvatila i priznala čitava međunarodna zajednica država. A jus cogens se nameće svim, pa i novim državama koje prije stjecanja njihove državnosti nisu imale mogućnosti da sudjeluju u pripremanju i donošenju odgovarajućih ugovora (v. supra, §2 pod 2). Stoga bi i s te strane nekoj državi koja nije pristupila odgovarajućoj konvenciji bilo veoma teško dokazati da neko od tih propisanih ograničenja ne predstavlja jus cogens.

Napokon, teška kršenja Ženevskih konvencija iz 1949
Napokon, teška kršenja Ženevskih konvencija iz i Protokola I iz 1977, kao i onih njihovih propisa koji izričito zabranjuju neka djela kao represalije protiv jednakoga ponašanja suprotne strane u oružanomu sukobu, predstavljaju međunarodne zločine. A međunarodni zločini povlače međunarodnu odgovornost, i to kako države koja je za njih odgovorni (v. supra, §46), tako i pojedinačnu kaznenu odgovornost počinitelja tih djela (supra, §60). S obzirom na njihovo porijeklo, u znanosti i u praksi ponekad se govori o običajnim pravilima prava oružanih sukoba kao o "haškom" i o "ženevskom" pravu. Taj odnos definirao je Međunarodni sud u savjetodavnom mišljenju iz (na zahtjev Opće skupštine UN) o Zakonitosti prijetnje ili upotrebe nuklearnoga oružja. Sud je naveo: "75. Brojna običajna pravila razvila su se u praksi država i čine integralni dio međunarodnoga prava... "Zakoni i običaji rata" - kako se tradicionalno nazivaju - bili su predmetom napora u kodifikaciji poduzetih u Haagu (napose u konvencijama iz i 1907), i djelomično se zasnivaju na Deklaraciji iz St.Petersburga iz i na rezultatima Briselske konferencije iz To "haško pravo", a naročito Pravilnik o zakonima i običajima rata na kopnu, fiksiralo je prava i dužnosti zaraćenih strana u vođenju operacija i ograničilo je izbor metoda i sredstava u nanošenju gubitaka neprijatelju u međunarodnim oružanim sukobima. Tomu se može dodati "ženevsko pravo" (konvencije iz 1864, 1906, i 1949), koje štiti žrtve rata i nastoji zaštititi onesposobljene pripadnike oružanih snaga i osobe koje ne sudjeluju u neprijateljstvima. Te dvije grane prava primjenljivoga u oružanim sukobima toliko su postale usko isprepletene da se danas smatra da su postupno prerasle u jedinstven i složeni sustav, koji se naziva međunarodnim humanitarnim pravom. Propisi Dopunskih protokola iz izražavaju i svjedoče jedinstvenost i složenost toga prava." (p.256, para.75). 5. Ostali izvori prava oružanih sukoba. Iako je danas u osnovi pisano, a opća običajna pravila se izvode iz široko usvojenih konvencija, pravo oružanih sukoba ima i neke druge izvore.

Nürnberška presuda od 1. listopada 1946
Nürnberška presuda od 1. listopada između ostaloga je istaknula: "Neovisno o ugovorima, zakoni rata proizlaze iz prakse i običaja koji se takvima postupno i općenito priznaju u naučavanjima pravnika i praksi vojnih tribunala. To pravo nije nepromjenljivo, ono se neprestano prilagođava potrebama svijeta u promjenama. Počesto ugovori samo odražavaju ili preciziraju načela prava koje je već na snazi." Dragocjen pomoćni pisani izvor ratnoga prava čine tzv. vojni pravilnici pojedinih država, pa po potrebi i propisi iz njihova kaznenoga zakonodavstva koji se primjenjuju na zločine počinjene u oružanim sukobima. Prvo takvo "Uputstvo" za kopnene snage izradio je po nalogu predsjednika Lincolna profesor njemačkoga porijekla s Columbia sveučilišta u New Yorku, Francis Lieber. Bilo je usvojeno i primjenjivala ga je vojska Sjedinjenih Država u ratu protiv konfederalne vojske Juga. Takvi pravilnici kasnije su se donosili i u drugim zemljama. Među najpotpunijima je bila uredba o ratu i neutralnosti fašističke Italije iz Danas ih imaju Britanija, Sjedinjene Države, Njemačka, Francuska i druge države. U bivšoj SFRJ veoma je detaljno bilo Uputstvo oružanim snagama Jugoslavije o primjeni međunarodnog ratnog prava iz U usvojena je njegova izmijenjena verzija, s obzirom na ustavne promjene koje su zabranjivale kapitulaciju i nisu priznavale vojnu okupaciju. Ako potvrđuju i razrađuju običajna i ugovorna pravila ratnoga prava na snazi, ti pravilnici mogu biti dragocjen pomoćni dokaz krivnje pri suđenju pripadnika oružanih snaga, a napose vojnih zapovjednika odnosnih država, koji su optuženi za njihovo kršenje.

89. RAT I DRUGE VRSTE ORUŽANIH SUKOBA
Bibliografija: Boško JAKOVLJEVIĆ: Antikolonijalni ratovi posle drugog svetskog rata i međunarodno pravo, Beograd 1967, 343 str.; Charles ZORGBIBE: La guerre civile, Paris 1975, 128 p.; D. SCHINDLER: "The different types of armed conflicts according to the Geneva Conventions and Protocols, RCADI1979, tome 161, pp : Rosemarv ABI-SAAB: Droit humanitaire et conflits internes, Paris 1986, 280 p.; Antonio CASSESE: "La guerre civile et le droit international", Revue genirale de droit international public 1986, pp ; Ch. GRENWOOD: "The Concept of War in Modem International Law", International and Comparative Law Quarterly 1987, pp ; Georges ABI SAAB: Wars of National Liberation in the Geneva Conventions and Protocols", RCADI 1997, tome 165, pp 1. Uvod. Oružani sukobi, uz ne beznačajna razdoblja mira, stalan su pratilac ljudske povijesti. Rat se može promatrati iz različitih motrišta, i sukladno tome dolazi se do raznovrsnih zaključaka o njemu. O tome svjedoče brojna napisana djela o ratovima, napose u prijašnjim vremenima. U ratu je moguće gledati fenomen socijalne patologije, čimbenik političkih promjena, najviši izraz državne moći, vrhunski izljev suverenosti države, i dr. S pravnoga stanovišta moguća su dva ekstremna pristupa ratu. Može ga se sustavno osuđivati, ili ga bezrezervno uzdizati. 2. Pravedni i nepravedni ratovi. Podjele ratova na pravedne i nepravedne, i pokušaji stvaranja nekih objektivnih kriterija za te podjele, bili su prva nastojanja da se poduzimanje ratova na neki način ograniči pravnim pravilima (jus ad bellum), ili da se i njihovo vođenje podvrgne pravu (jus in bello). Još je rimsko pravo bilo prihvatilo strogo formalističku ideju o pravednim ratovima, koja je bila jednostrana i činila je dio unutarnjega rimskoga jus fetiale. Rat koji je imao "pravedan uzrok" i poduzimao se u skladu sa strogo propisanim postupkom čija su pravila imala sakralni karakter, smatranje pravednim (justum i pius). četiri su se uzroka smatrala "pravednima" za otpočinjanje rata: (1) povreda rimskih posjeda; (2) povreda poslanika; (3) povreda ugovora; i (4) pomoć koji neprijatelju u doba rata ukazuje dotadašnji prijatelj rimske države.

Uz ispunjenje nekoga od tih uvjeta, rat je trebao biti i pravilno započet. Obično su se u stranu državu slala četiri fecijala u svojstvu poslanika koji su tamo dva puta zatražili zadovoljštinu. Ako je nisu dobili, glavar zbora fecijala patrus patratus objavljivao je rat bacanjem koplja na neprijateljski teritorij. Za samo vođenje rata nije bilo nikakvih pravila i ograničenja i u njemu su Rimljani ispoljavali punu bezobzirnost i okrutnost. Pobjedniku je pripalo sve - dobra bi postala plijenom, ljudi robovima, a zemlju je uzimala država. Ciceron je od toga pošao korak dalje i istaknuo je da je rat koji se otpočne bez dovoljnoga razloga nepravedan, dok je, naprotiv, opravdan ako se poduzme u cilju obrane od neprijatelja ili radi osvete za nanesenu nepravdu. Izvorno kršćanstvo osuđivalo je i odbacivalo svako nasilje i rat. Ali se taj nazor nije mogao održati nakon što je samo kršćanstvo postalo državnom i isključivom religijom. Srednjovjekovni su teolozi tražili razloge kojima bi opravdali neke ratove i sudjelovanje kršćana u njima. Kršćansko učenje o pravednim i nepravednim ratovima bilo je plod doprinosa teologa kroz više stoljeća. Već je Sveti Augustin ( ) naveo: "Pravednim se ratovima obično nazivaju oni koji osvećuju nanesene nepravde, kada su nacija ili grad protiv kojih su neke neprijateljske akcije upravljene zanemarili kažnjavanje nedjela počinjena od njihovih građana, ili vraćanje onoga što su nepravedno oduzeli. Nadalje, nesumnjivo je pravedna ona vrst rata koju je sam Bog naložio." Na njegovu vrhuncu, kada su ga u tijeku osvajanja Amerike u 16. stoljeću oblikovali Francisco de Vitoria i neki drugi španjolski pravnici i teolozi, to je učenje bilo zamišljeno kao neka vrst sudskoga postupka u kojemu je povrijeđena država sama preuzimala izricanje pravde i kažnjavanje krivca za nanijetu nepravdu.

Prema tome učenju, da bio pravedan, rat je morao ispuniti više kumulativnih uvjeta: (i) Pravedan naslov (titulus). Vladar (princ) morao je imati dovoljno autoriteta za poduzimanje rata. Ako je bio pod vlašću drugog višega feudalca, rat je bio nepravedan zbog nedostatka autoriteta. Time su se htjeli spriječiti srednjovjekovni privatni feudalni ratovi, (ii) Pravedan uzrok (justa causa), tj. pretrpljena nepravda ili drugi uzrok zasnovan na pravdi i u nekomu razmjeru prema nanijetoj nepravdi, (iii) Nužda. Rat se smio poduzeti samo u stanju nužde, tj. u nedostatku drugih sredstava za postizanje pravde. I napokon (iv) pravedan rat se morao voditi na pravedan način, i to s umjerenošću, da se ne počini veća šteta od nužne da bi se postigla pobjeda i pripremilo obnavljanje mira. Nedužne se osobe trebalo poštediti, i nisu se smjeli bombardirati gradovi koji ne pružaju otpor i u kojima su se nalazile samo žene i djeca. Reformacijom, i uslijed nje raspadom crkvenoga jedinstva u Europi, gornje se učenje bilo izokrenuto u svoju suprotnost. S obzirom da je nestalo autoriteta koji bi mogao prosuđivati o pravednosti poduzetoga rata, među apsolutističkim vladarima nastalih teritorijalnih i centraliziranih država prevladalo je gledište da je rat pravedan onda kada je potreban, i kada je u skladu s državnim interesom. Otada, a napose u 19. stoljeću, pravo na otpočinjanje i vođenje rata smatralo se izljevom volje suverene države. Poduzimanje rata nije više bilo podvrgnuto nikakvim pravnim ograničenjima. U tijeku Prvoga svjetskoga rata, i to još prije Oktobarske revolucije 1917, boljševički vođa Lenjin oblikovao je podjelu ratova na pravedne i nepravedne na novim osnovama. Bila je to možda posljednja doktrina te vrste, i ona je pružila osnov za dekolonizaciju, koja će međutim nastupiti tek nakon Drugoga svjetskoga rata. Lenjin je zastupao stav da je svaki imperijalistički rat nepravedan i da ga treba pretvoriti u socijalnu revoluciju u cilju rušenja kapitalizma kao svjetskoga poretka. Stoga je navodno svaki rat što bi ga poduzela socijalistička država bio zakonit i pravedan, jer je to bio i rat za oslobođenje drugih naroda od buržoazije.

U brošuri "Socijalizam i rat" iz 1915
U brošuri "Socijalizam i rat" iz Lenjin je izložio još jedan primjer pravednih ratova, "...ako bi sutra Maroko objavio rat Francuskoj, Indija Engleskoj, Perzija ili Kina Rusiji, i tome slično, to bi bili "pravedni", "obrambeni" ratovi neovisno o tome tko je prvi napao. A svaki bi socijalist simpatizirao s pobjedom ugnjetenih, zavisnih, neravnopravnih država protiv ugnjetačkih, robovlasničkih, pljačkaških "velikih" država." U doba djelovanja Lige naroda nastala je nova podjela na dopuštene i nedopuštene, tj. na legalne i nelegalne ratove. Dopuštenim se smatrao čak i napadački rat ako se država koja ga je poduzela bila prethodno podvrgnula sustavu rješavanja sporova i rokovima propisanima u Paktu Lige, a mirno rješenje nije bilo postignuto. Ali je nakon usvajanja u Briand-Kelloggova pakta pozitivno međunarodno pravo konačno osudilo i zabranilo sve agresivne ratove. Podrazumijevali su se izuzeci od te zabrane: ratovi poduzeti u samoobrani, u izvršenju međunarodnih obveza, ili protiv države koja se prije toga sama ogriješila o tu zabranu rata. 3. Sudionici u oružanim sukobima. Tijekom čitave povijesti čovječanstva oružani su sukobi imali raznovrsne značajke, a njihovi su sudionici bili veoma različiti. Čak se može tvrditi da su nakon propasti Rimskoga Carstva ratovi između suverenih država u modernomu značenju te riječi fenomen tek novoga vijeka. Ako uzmemo u obzir samo povijest Europe, Zapadno se Rimsko Carstvo raspalo pod pritiskom upada i osvajanja različitih barbarskih plemena, koja u početku nisu imala nikakve državne organizacije. Križarske ratove na Bliskomu istoku vodili su feudalni kršćanski vladari, s vojskama sastavljenima od dragovoljaca i avanturista, protiv islamskih vladara i njihovih vojski. U srednjemu vijeku u feudalnoj Europi bilo je sukoba između različitih feudalnih gospodara čiji posjedi tada nisu imali značajke suverenih država. Ali bilo je i tada primjera ugušivanja seljačkih i drugih buna. Prije toga, počam od 8. stoljeća, Pirinejski poluotok, južnu Francusku, ali i Siciliju, napadala su i osvajala islamska plemena iz Sjeverne Afrike. Osvajači su zatim u današnjoj Španjolskoj obrazovali državnu organizaciju. Od konca 14. stoljeća počinje osvajanje dijelova južne Europe od Osmanskoga Carstva.

Po okončanju strašnoga Tridesetogodišnjega vjerskoga rata ( ), u 18. stoljeću uslijedili su ratovi uz sudjelovanje većega broja europskih država s malim plaćeničkim vojskama. Bili su to: Rat za španjolsku baštinu ( ), Rat za austrijsku baštinu ( ), te Sedmogodišnji rat ( ). Ti ratovi nisu mnogo pogađali civilno pučanstvo. U to doba Jean-Jacques Rousseau zapisao je u Društvenom ugovoru u da: "Rat nije odnos čovjeka prema čovjeku, nego je odnos države prema državi u kojemu su pojedinci samo slučajni neprijatelji, ali ne kao ljudi nego kao građani, ne kao članovi domovine nego kao njezini branitelji" (knjiga I, IV. poglavlje). Ali se koncept međudržavnoga rata bio veoma mnogo izmijenio od konca 18. stoljeća do najnovijih dana. Francuska revolucija nakon napušta plaćeničku vojsku i uvodi opću vojnu obvezu u skladu sa zamisli "naoružanog naroda". Otada se ratovi mijenjaju s obzirom na broj njihovih sudionika. Ratno pravo, kakvo se razvijalo od 19. stoljeća, zasniva se na jasnom razlikovanju između oružanih snaga i civilnoga pučanstva; između branjenih i nebranjenih mjesta, a u zračnim napadima između vojnih i nevojnih ciljeva. To pravo, nadalje, priznaje u ratu razliku između zaraćenih država s jedne strane i neutralnih država i njihovih građana s druge. Neprijateljsko civilno stanovništvo ne smije biti objektom napada, osim ako se uključi u neprijateljstva. Neutralne države, brodovi i osobe ne smiju biti predmetom intervencije i zahvata, osim onih koje predviđa pravo neutralnosti u ratu. Ali oni gube taj imunitet (nedodirljivost) ukoliko se angažiraju u neprijateljstvima, ili na drugi način prekrše neutralnost. Industrijska revolucija, izgradnja željeznica, potom uvođenje podmornica, aviona, oklopnih vozila, raketnog i nuklearnoga naoružanja u oružane snage, doveli su u kušnju poštivanje tih temeljnih načela ratnoga prava, koja nikada formalno nisu bila dokinuta.

Već Prvi svjetski rat dobiva odlike totalnoga rata
Već Prvi svjetski rat dobiva odlike totalnoga rata. To znači sudjelovanje u ratnomu naporu cjelokupnoga stanovništva svake od zaraćenih država s ciljem da se porazi neprijatelj. U tome naporu, uz oružane snage na frontu, sudjeluju radnici u tvornicama i seljaci na poljima u proizvodnji oružja, streljiva, sirovina i hrane. A da bi se postigla pobjeda, uništavale su se privreda i promet neprijatelja. Da bi se porazili moral naroda i volja za otporom, namjerno su se rušila gradska naselja uz ogromne civilne žrtve. To je, dakle, dovodilo ne samo do odstupanja, nego i do gruboga kršenja pravila ratnog prava od svih zaraćenih strana. Ipak su se posebno Njemačka i Japan u Drugomu svjetskomu ratu iskazali strašnim zločinima, i to Njemačka ponajprije protiv civilnoga stanovništva na svome i na okupiranim područjima, a Japan u postupanju prema ratnim zarobljenicima i interniranim civilima u logorima. Japanske su snage počinile i strašan zločin protiv civila pri osvajanju Nankinga u Kini u 1937. Mada je uklanjanjem blokovske podjele svijeta opasnost od ratova između država uvelike otklonjena, u mnogim dijelovima svijeta i dalje izbijaju unutarnji sukobi uz veću ili manju pomoć trećih država, ali i uz intervenciju UN. U tim se sukobima pravila humanitarnoga prava koja se na njih odnose opet stavljaju na kušnju. 4. Podjele oružanih sukoba i primjenljiva pravna pravila. Uz istinske ratove koje isključivo vode države sa svojim regularnim oružanim snagama, dok treće države po pravilu imaju položaj neutralnosti, u posljednja dva stoljeća dolazilo je u postojećim državama do brojnih ustanaka. Međunarodno pravo na snazi do iza Drugoga svjetskog rata dijelilo je sve oružane sukobe u tri skupine: (a) na rat; (b) na upotrebu oružane sile koja ne dovodi do rata; te (c) na građanski rat.

(a) Za rat se smatralo da makar jedna od sukobljenih strana mora imati namjeru ratovanja (tzv. "animus belligerendi"). Otpočinjanje rata se nastojalo urediti obvezom formalne, bilo bezuvjetne ili uvjetne objave (ultimatum), adresirane protivničkoj državi i svim trećim državama. Ali je i država žrtva neobjavljenoga napada mogla objaviti rat s državom agresorom. U oba slučaja, između zaraćenih država nastajalo je "ratno stanje" s brojnim pravnim posljedicama na njihove uzajamne odnose, različite od onih iz doba mira (v. infra, §92, pod 2). Ukoliko se u tome ratu nisu svrstale uz neku od zaraćenih strana, treće su države uživale prava, ali i zahtjevne dužnosti neutralaca. One su imale mogućnost da i same objave neutralnost u odnosu na neki rat koji je izbio. Premda je rat teško spojiv s pravom, ta su pravila težila pravnoj sigurnosti u odnosima između neprijateljskih strana, te svake od njih s neutralnim državama. Upotreba oružane sile od država t.j. neprijateljstva koja nisu dovodila do rata i ratnoga stanja, nisu dovodila niti do neutralnosti trećih država. Uz nepriznate ratove od obiju strana, tu su spadale i oružane represalije, čini (akti) samoobrane koji nisu dovodili do ratnoga stanja, te druge vrste oružane intervencije poput "mirne blokade" dijela obale druge države, i sl. Građanski rat se odlikovao po tome što se vodio na području jedne države. U pravilu se on nije smio ticati stranih država. Ali ako su pobunjenici uspostavili kontrolu nad širokim područjem i tamo djelovali kao de facto vlast, treće su države ponekad u 19. stoljeću priznavale zaraćenost. Tim činom su sa svoje strane preuzimale sve obveze neutralnosti u tome sukobu u odnosu na obje zaraćene strane, i time su se odricale prava da pomažu bilo legitimnu vlast ili pobunjenike u toj zemlji. Ali u 20. stoljeću više nije bilo takvih čina priznanja ustanika (v. supra, §36, pod 2). Gornja se trodioba sve teže mogla održavati nakon što je otpočinjanje rata bilo podvrgnuto nekim pravilima iz Pakta Lige naroda, a potom je bilo potpuno zabranjeno Briand-Kelloggovim paktom iz Poveljom UN postala je protupravnom i svaka upotreba oružane sile koja ne dovodi do rata. Ženevske konvencije iz i dva Protokola iz razlikuju tri moguće skupine sukoba, i nastoje ih svojim pravilima definirati na objektivan način. Uz njih, operacije Snaga UN ili snaga neke druge organizacije uz ovlaštenje Vijeća sigurnosti, nameću neke posebne probleme o kojima će biti riječi.

(i) Međunarodni oružani sukobi
(i) Međunarodni oružani sukobi. Taj je pojam ponešto širi od samoga rata, jer neki od tih sukoba ne dovode uvijek do priznatoga ratnoga stanja od svih država njihovih sudionica. U te sukobe spadaju: (a) Svi slučajevi objavljenoga rata. Nakon godine nije se više događalo da agresor objavi rat svojoj žrtvi, ali se događalo da država koja je sebe smatrala žrtvom agresije proglasi ratno stanje s napadačem. Ali je, međutim, i danas općenito prihvaćeno da su brojni slučajevi formalne objave rata silama Osovine od latinoameričkih država u tijeku Drugoga svjetskog rata dovodili do ratnoga stanja, iako njihove oružane snage nisu bile angažirane u nikakvim neprijateljstvima. (b) Svaki drugi oružani sukob koji izbije između dviju ili više država, stranaka Ženevskih konvencija, "čak i ako jedna od njih nije priznala ratno stanje" (stavak 1. u zajedničkom članku 2. Konvencija iz 1949). To a contrario znači da ne postoji ratno stanje, ali ni međunarodni oružani sukob, ako sve njegove strane niječu njegovo postojanje, osim u slučaju okupacije (vidi dalje). Mnogi pisci zanemaruju tu važnu distinkciju. U međunarodne oružane sukobe oni svrstavaju svaki akt agresije ili nedopuštene oružane intervencije jedne države protiv druge, čak ako on i nije doveo do sukoba produljenog u vremenu i po intenzitetu (v. infra, §92 pod 2). (c) U međunarodne oružane sukobe nadalje spadaju svi slučajevi okupacije čitavoga ili dijela područja jedne države, čak ako ta okupacija ne naiđe ni na kakav vojni otpor (stavak 2. zajedničkoga članka 2). Dakle, sukobi te vrste mogu biti lišeni stvarnih neprijateljstava između oružanih snaga država u pitanju. Tada ratno stanje de facto postoji, iako se može dogoditi da ga obje strane niječu.

Pri usvajanju u toga određenja, koje nadilazi postojanje namjere ratovanja kao obilježja "rata" u užemu smislu, uzela se u obzir ratna okupacija Danske po Njemačkoj u Drugom svjetskomu ratu. Za razliku od okupacije Norveške i drugih napadnutih zemalja, ona nije naišla ni na kakav otpor. Od slično se stanje zbilo u Rumunjskoj i Bugarskoj, koje nisu bile pružile nikakav otpor napredovanju Crvene armije. I oružane snage pet država članica Varšavskoga ugovora (Sovjetskoga Saveza, Poljske, Madžarske, Njemačke Demokratske Republike i Bugarske) okupirale su bez vojnoga otpora (tj. neprijateljstava) Čehoslovačku u godini. (d) Pod utjecajem razvoja općega međunarodnog prava nakon 1949, stavak 4. članka 1. Protokola I. iz 1977, uključuje u međunarodne oružane sukobe neke vrste koje su se prije smatrale "građanskim ratovima". To su oni sukobi: "u kojima se narodi bore protiv kolonijalne dominacije i strane okupacije i protiv rasističkih režima, koristeći se pravom naroda na samoodređenje...". Ali s obzirom da je proces dekolonizacije bio uglavnom dovršen još prije 1977, a zarađene se strane u sukobima na područjima negdašnje Jugoslavije i Sovjetskog Saveza nisu pozivale na taj propis, čini se da te vrste međunarodnih oružanih sukoba trenutno nemaju neki veći praktični značaj. Što se tiče pravila humanitarnoga prava, u međunarodnim oružanim sukobima primjenjuju se propisi iz svih četiriju Ženevskih konvencija iz (uz izuzetak njihova zajedničkoga članka 3), te Protokol I. iz Na te se sukobe primjenjuju i sva ostala pravila ratnoga prava koja su danas na snazi. Ali se pravila o neutralnosti u ratu mogu primijeniti jedino u sukobima u kojima je priznato postojanje ratnoga stanja između zaraćenih država, ili u sukobima u odnosu na koje su jedna ili više trećih država proglasile neutralnost. Međutim, neutralnost članica UN prestaje čim Vijeće sigurnosti u nekomu sukobu poduzme akcije temeljem članaka 41. i 42. Povelje. (ii) Nemeđunarodni (unutarnji ili građanski) oružani sukobi su oni u kojima neprijateljstva izbiju na području jedne države (s izuzetkom onih u korištenju prava naroda na samoodređenje). Neprijateljstva se u tim sukobima odvijaju na teritoriju odnosne države "između njezinih oružanih snaga i odmetničkih oružanih snaga ili drugih organiziranih naoružanih skupina koje, pod odgovornom komandom, vrše takvu kontrolu nad dijelom njezina teritorija koja im omogućuje da vode neprekidne i usmjerene vojne operacije" i da primjenjuju Protokol II (članak 1(1). toga Protokola).

Pokazalo se da je. to određenje nepotpuno
Pokazalo se da je.to određenje nepotpuno. Kao posljedica urušenja središnje državne vlasti, različite se skupine u nekoj državi mogu međusobno boriti, a pravila iz Protokola II. će na taj sukob ipak biti primjenljiva, čini se da se to zbilo u Somaliji u 1992, te u Bosni i Hercegovini glede sukoba između HVO i Armije BiH tijekom godine. U tim se unutarnjim sukobima primjenjuju pravila humanitarnoga prava iz zajedničkog članka 3. Ženevskih konvencija, te ona iz Protokola II. iz U njima se primjenjuju i mnogobrojna ostala pravila, naročito ona glede ograničenja ratovanja koja su obvezna u svim oružanim sukobima (v. infra, §§ 90 i 91). Ali, osim ukoliko se ustanici priznaju kao zaraćena strana, a takvih priznanja kako smo naveli, nije bilo u 20. stoljeću, pravila o neutralnosti trećih država se u tim sukobima ne primjenjuju, niti između sudionika sukoba nastaje nešto slično "ratnomu stanju". S obzirom na iskustva u takvim sukobima na području bivše Jugoslavije i Sovjetskoga Saveza, već se danas uočavaju praznine u propisima Protokola II. iz Naime, taj Protokol ne predviđa pravila o ratnim zarobljenicima, o ustanovljenju sanitetskih i sigurnosnih zona, neutraliziranih ili demilitariziranih zona, te napose odredbe o zabrani represalija. Ali opravdano je smatrati da kada situacija to zahtijeva, i u njima treba primjenjivati odgovarajuća pravila iz Ženevskih konvencija iz i Protokola I. iz To neki takav sukob ne mora nužno učiniti "međunarodnim". (iii) Unutarnji nemiri i zategnutosti. Članak 1(2). Protokola II. iz navodi da se taj Protokol neće primjenjivati na situacije unutarnjih nemira i zategnutosti kao što su pobune, izolirani i sporadični akti nasilja i ostali akti slične naravi, "jer to nisu oružani sukobi". Osim državne vlasti tu nema druge "strane" u sukobu, jer se ona nije ili još nije organizirala. Tu nema ni stvarnih neprijateljstava, ni ratnoga stanja, a ni neutralnosti trećih država. Međutim, ako ih državna vlast uhiti, sudionici i takvih nemira imaju pravo na poštivanje svojih ljudskih prava, te na osnovnu zaštitu čovjekove ličnosti (preambula Protokola II). (iv) Uplitanje Vijeća sigurnosti UN u međunarodni ili nemeđunarodni oružani sukob. Pravila prava oružanih sukoba, a napose ona glede zaštićenih osoba, primjenjuju se na jednak način, i to čak i u sukobu između države agresora i njezine žrtve, ili između države agresora i Snaga UN.

Ali sve dok Vijeće sigurnosti jasno ne označi agresora, ili dok ono ne poduzme protiv njega akciju temeljem glave VII. Povelje UN, u oružanim sukobima između država moguće je da treće države članice UN proglase neutralnost. Neutralnost trećih država prestaje biti mogućom nakon što Vijeće sigurnosti usvoji mjere prema člancima 41. i 42. iz glave VII. Povelje, i nametne državama članicama UN dužnost sudjelovanja u njima protiv neke strane u sukobu (osim ako bi iz tih mjera ono izričito izuzelo neku npr. trajno neutralnu državu) (v. supra, §85, pod 2, §98, pod 4). S druge strane, a kako smo prije naveli, u nemeđunarodnim oružanim sukobima neutralnost nije moguće proglasiti, osim temeljem priznanja ustanika koje je u praksi napušteno. Ako Vijeće sigurnosti, ili po njegovu odobrenju neki vojni savez, poduzme oružanu akciju bilo u međunarodnom ili nemeđunarodnom oružanom sukobu, oružane snage UN ili međunarodne organizacije dužne su u svim situacijama poštivati sva pravila prava oružanih sukoba. Rezolucija Instituta za međunarodno pravo, usvojena u Zagrebu pod naslovom: "Uvjeti za primjenu humanitarnih pravila o neprijateljstvima u oružanim sukobima u kojima Snage UN mogu biti angažirane", u članku 2. precizira da su u primjenljiva pravila naročito uključena: (a) ona koja se odnose na vođenje neprijateljstava općenito a napose o zabrani upotrebe nekih oružja, nekih načina njihove upotrebe, na sredstva za nanošenje gubitaka protivniku, i na razlikovanje između vojnih i nevojnih ciljeva; (b) ona koja su sadržana u Ženevskim konvencijama iz (danas su tu uključena i pravila iz protokola iz 1977, primjedba pisca); (c) ona koja imaju za svrhu zaštitu civilnih osoba i njihove imovine. U toj se rezoluciji nadalje predviđa da ako se Snage UN neposredno regrutiraju od pojedinaca, UN će propisati pravila o pravima i dužnostima njihovih pripadnika. A ako se te snage sastoje iz nacionalnih kontingenata, poštivanje pravila humanitarnoga prava mora se osigurati sporazumima između UN i pojedinih država koje ih daju. Dakle, čak i u operacijama protiv države agresora, sve strane u sukobu moraju uvijek poštivati ista pravna pravila i ograničenja. To vrijedi kako za međunarodne, tako i za ne-međunarodne oružane sukobe, kako za sudjelovanje Snaga UN u neprijateljstvima, tako i za njihove mirovne operacije. U nemeđunarodnim oružanim sukobima sve će njihove strane primjenjivati pravila iz zajedničkoga članka 3. iz Ženevskih konvencija iz 1949, te iz Protokola II. iz 1977, ali po potrebi i druga pravila.

Time su u današnjemu međunarodnom pravu jus ad bellum (t
Time su u današnjemu međunarodnom pravu jus ad bellum (t.j jus contra bellum, jer zabranjuje silu) i jus in bello (pravo koje se primjenjuje u sukobu), potpuno razdvojeni. Ali se razlike u položaju agresora i njegove žrtve očituju na drugi način. Uništenje neprijateljske imovine koja predstavlja vojni cilj savršeno je zakonito prema jus in bello. Ali ako to uništenje počini agresor kojega takvim proglasi Vijeće sigurnosti, ono je dio njegovih nedopuštenih djelatnosti i iz toga proizlazi njegova dužnost plaćanja odštete. Žrtva agresije nema istu tu dužnost. Ali, kako smo naglasili, vršenje prava na samoobranu žrtve agresije nju ne ovlašćuje da krši pravila prava oružanih sukoba. Na sličan su način također uzajamno razdvojeni jus contra bello i pravo neutralnosti. Dok je po općemu međunarodnom pravu pomoć žrtvi agresije potpuno zakonita, prema klasičnomu pravu neutralnosti ona to nije. Ali danas treće države nisu dužne proglasiti svoju neutralnost u međunarodnomu oružanom sukobu. Povreda prava neutralnosti opravdava mjere represalije od strane povrijeđene zaraćene strane, ali samo ako je neutralnost proglašena, i ne izvan toga prava. Unutarnji nemiri ponekad brzo prerastaju u nemeđunarodni, a ovaj potom u međunarodni oružani sukob. To se možda zbilo u Hrvatskoj. Unutarnji nemiri (nazvani "balvan revolucijom") bili su otpočeli 17. kolovoza 1990, kada su lokalne srpske naoružane skupine u blizini Knina podizale barikade i prekidale komunikacije. Potencijalno stanje "nemedunarodnoga oružanoga sukoba" (koji tada još nije bio stvarno izbio) nastalo je nekoliko tjedana kasnije kada je odmetnuti Milan Martić" uz prikrivenu podršku Jugoslovenske narodne armije ustrojio miliciju "Srpske autonomne oblasti". Uz tu miliciju i JNA, na području Hrvatske djelovale su i hrvatske policijske snage iz kojih se u svibnju obrazovao Zbor narodne garde. JNA je otvoreno i snažno bila intervenirala protiv legitimne vlasti u Hrvatskoj od sredine kolovoza 1991. Taj je sukob možda evoluirao u "međunarodni oružani sukob" 8. listopada 1991, kada je Hrvatska konačno prekinula sve veze s onime što je još bilo preostalo od SFRJ, ili možda 15. siječnja 1992, kada je dobila međunarodno priznanje od većine država u svijetu. Pri tome valja navesti da nikada niti jedna strana nije priznala postojanje ratnoga stanja na području Hrvatske.

Ali moguć je i obrnut proces
Ali moguć je i obrnut proces. Uslijed intervencije UN neki međunarodni oružani sukob može prerasti u nemeđunarodni, ukoliko se tom intervencijom okonča oružano miješanje trećih država u njemu. Zatim, dolazak i prisutnost međunarodnih snaga po ovlaštenju Vijeća sigurnosti UN može dovesti do potpune obustave neprijateljstava. Čini se da se takav razvoj zbio u Bosni i Hercegovini nakon Daytonskih sporazuma koncem 1995, premda sve činjenice još nisu sasvim utvrđene. Ali uslijed manje ili više prikrivene intervencije trećih država, neke je od tih sukoba teško okvalificirati. Svakako, masovna i kontinuirana intervencija oružanih snaga stranih zemalja može neki u početku nemeđunarodni oružani sukob učiniti međunarodnim. Iz svih gornjih razloga danas se rijetko govori o "ratnom pravu", a češće o "pravu oružanih sukoba". Pojam "međunarodnog humanitarnoga prava" po nekima podrazumijeva još i primjenu pravila o poštivanju ljudskih prava. Naime, ta se pravila u oružanomu sukobu ne derogiraju, nego ih naprotiv treba poštivati kako u odnosu na sve osobe koje na obima stranama sudjeluju u neprijateljstvima, tako i na svo civilno stanovništvo. Nürnberški i Tokijski vojni tribunali sudili su nakon Drugoga svjetskoga rata pojedincima odgovornima za zločine protiv mira, i to poglavito za kršenje zabrane rata iz Briand-Kelloggova pakta iz Ali osobito nakon što je članak 2(4). Povelje UN iz proširio tu zabranu na svaku "prijetnju silom ili upotrebu sile" protiv teritorijalne cjelovitosti ili političke neovisnosti bilo koje države, bilo je veoma malo formalnih ratova u kojima se primjenjivala cjelina ratnoga prava i prava neutralnosti. Da je neka država navijestila rat drugoj po propisima ratnoga prava, sama bi sebe okvalificirala agresorom i izložila bi se sankcijama ili makar pritisku Vijeća sigurnosti. Ali bilo je malo sukoba u kojima je i žrtva agresije proglasila ratno stanje, a što je inače uvjet primjene cjeline ratnoga prava i prava neutralnosti. U ocjeni sukoba nakon ima mnogo lutanja i dolazi se do kontradiktornih zaključaka.

Rat u Koreji ( ). Kako je prije navedeno, kao odgovor na invaziju oružanih snaga Sjeverne Koreje na Južnu Koreju, intervencija oružanih snaga UN pod vodstvom Sjedinjenih Država organizirana je temeljem preporuke Vijeća sigurnosti, a ne po njegovoj odluci prema Glavi VII. Povelje (v. supra, §85, pod 2, f). Uz Sjedinjene Države još je 15 država članica sudjelovalo u toj operaciji. Zapovjedništvo UN očitovalo je namjeru da poštuje "zakone rata" i Ženevske konvencije iz Sporazum o primirju od 27. srpnja aludirao je na "neutralne države" (na one koje nisu sudjelovale u operacijama UN, ali ni na strani Sjeverne Koreje poput NR Kine), predviđajući "nadzorni odbor neutralnih nacija". Ipak je teško bilo u tome sukobu govoriti o primjeni prava neutralnosti u njegovoj cjelini. Prije se radilo o nekom "kvazi neutralizmu". Mnogi pisci svrstavaju taj sukob u nemeđunarodne. Do sličnoga se zaključka dolazi glede Rata u Indokini ( ), oružane intervencije Britanije, Francuske i Izraela u Zoni Sueskog kanala (1956), te graničnog oružanoga sukoba između Kine i Indije (listopad-studeni 1962). Sukobljene strane nisu priznavale postojanje ratnoga stanja, niti su treće države proglašavale neutralnost. Sukob Indije i Pakistana u rujnu imao je više oznaka međunarodnoga oružanog sukoba od prethodnih. Jedna od strana poduzela je jednostrane mjere koje su bile nalik na blokadu morske obale druge, ali ih treće države nisu bile priznale. Deklaracija iz Taškenta od 10. siječnja 1966, kojom je taj sukob bio okončan, predvidjela je odredbe o povlačenju trupa i razmjeni zarobljenika. Rat u Vijetnamu predstavljao je slučaj za sebe. Sjedinjene su Države pravdale slanje svojih trupa u Južni Vijetnam između i obranom te zemlje od navodne subverzije iz Sjevernog Vijetnama. Ali je ta oružana intervencija postala toliko masovna, da je taj početni unutarnji sukob zaista pretvorila u istinski rat. Dokaz je tomu što je sporazum o njegovu okončanju potpisan u Parizu 27. siječnja nosio naslov "Sporazum o okončanju rata i obnavljanju mira u Vijetnamu". Ali pravila o neutralnosti trećih država ni u tome se ratu nisu primjenjivala.

I sukob između Irana i Iraka ( ) bio je tolikoga intenziteta da ga treba označiti ratom, tj. međunarodnim oružanim sukobom, iako obje njegove strane nisu prekidale diplomatske odnose za čitava njegova trajanja. U tome je ratu Iran s obale gađao tankere neutralnih država koji su prevozili naftu iz Iraka, unatoč rezoluciji Vijeća sigurnosti 540 (1983) o pravu na plovidbu i trgovinu. To je dovelo do toga da su tankeri trećih država plovili u konvojima pod zaštitom ratnih brodova Sjedinjenih Država, a neki su i promijenili zastavu. U početku je Vijeće sigurnosti mlako reagiralo na taj sukob. Obvezujuću rezoluciju o prekidu vatre na temelju članaka 39. i 40. Povelje donijelo je tek 20. srpnja (rezolucija 598), da bi je obje strane napokon prihvatile tek u srpnju godine i potom provele. Najzanimljiviji je bio Falklandski rat u između Britanije i Argentine. Nakon što je Argentina u travnju te godine zauzela to otočje pod britanskom vlašću, Vijeće je sigurnosti rezolucijom 502 zatražilo od nje da povuče svoje trupe, na što se ona oglušila. Britanska je vlada odmah izdala zapovijed svojoj ratnoj mornarici da ponovo osvoji to otočje. Ali je trebalo gotovo mjesec dana da britanski brodovi stignu do tih udaljenih otoka u Južnomu Atlantiku. 28. travnja Britanija je bila proglasila zabranjenu zonu (TEZ - Total Exclusion Zone) od 200 milja oko tih otoka. Trećim je državama notificirala da će sve brodove i zrakoplove koji se u njoj nađu bez izričitoga odobrenja njezina Ministarstva obrane smatrati neprijateljskima i predmetom britanskoga napada. Dvojbeno je da li je Britanija imala pravo makar i privremeno isključiti slobode trećih država na toliko širokom prostoru otvorenoga mora. Ali ni taj rijetki sukob, u kome su se vodila neprijateljstva na moru, nije imao sve odlike rata u klasičnom smislu te riječi. Britanija nije bila uključila u područje ratnih operacija teritorij i teritorijalno more same Argentine, a obznanila je da ratno stanje s tom zemljom uopće ne postoji. Tu se, dakle, nije radilo o ratu, nego o ograničenoj oružanoj intervenciji pomorskim, zračnim i kopnenim snagama poduzetima u samoobrani, tj. u istjerivanju argentinskih snaga s toga otočja. Kvalifikacija nekog oružanoga sukoba i primjena odgovarajućih pravnih pravila na njega ovise o tome je li Vijeće sigurnosti poduzelo mjere u izvršenju svoje prvenstvene odgovornosti za održavanje međunarodnog mira i sigurnosti, ili ne. U sukobima u kojima je bila umiješana neka od njegovih stalnih članica, poput onoga u Vijetnamu ( ), ono tu odgovornost nije bilo u stanju vršiti. Nije donosilo nikakve, ili ne odgovarajuće mjere.

Ta kvalifikacija u drugomu redu ovisi o izraženoj namjeri strana u sukobu i trećih država. Svaka od strana koja se nađe u sukobu s drugom može proglasiti ratno stanje. Ali se češće događa da niti jedna od njih izričito ne prizna da se nalazi u ratu. Još rjeđe treće države proglašuju neutralnost, s obzirom da svojim naknadnim mjerama Vijeće sigurnosti može izmijeniti taj njihov položaj. Sasvim iznimno intenzitet neprijateljstava, ili intenzitet oružane intervencije treće države u nekom unutarnjemu sukobu, mogu ukazati da se radi o međunarodnom oružanom sukobu, neovisno od gornjih čimbenika. Ali i tada, ukoliko niti jedna država nije proglasila ratno stanje ili neutralnost, dvojbe o kvalifikaciji toga sukoba mogu i dalje ostati. S obzirom na to stanje krajnje neizvjesnosti i subjektivnih procjena, valja nam uskladiti redoslijed izlaganja pravnih pravila primjenljivih na te sukobe. Otpočet ćemo s pravilima jus cogens koja obvezuju sve strane, bilo da se radi o međunarodnomu ili o nemeđunarodnomu sukobu, i koje jednako obvezuju i snage Ujedinjenih nacija ili drugih organizacija, ako su u njega uključene. Primjena tih pravila, dakle, ne ovisi o postojanju ratnoga stanja. Ali teška i u širokim razmjerima kršenja tih pravila predstavljaju međunarodne zločine, iako se to ne odnosi na sva pravila koja ćemo izložiti. S obzirom da opseg primjenljivih pravila o humanitarnom pravu u užem smislu ovisi o kvalifikaciji sukoba, otpočet ćemo s onima primjenljivima na nemedunarodne oružane sukobe. Riječ je o neophodnom minimumu koji obvezuje sve strane u sukobu neovisno o njihovoj volji. Tek zatim ćemo prijeći na izlaganje specifičnih pravila primjenljivih na istinske međunarodne oružane sukobe, koja se mogu nazvati i klasičnim ratnim pravom i pravom neutralnosti. Pri tome ćemo ratovanje na moru izdvojiti, jer je ono danas postalo razmjerno rijedak, iako ne i nemoguć fenomen. Pravila o pravu neutralnosti, nezaraćenosti i neutralizmu ostavit ćemo za sam kraj, jer tu danas ima najviše dvojbi o njihovoj primjeni u praksi.

90. OGRANIČENJA RATOVANJA OBVEZATNA U SVIM ORUŽANIM SUKOBIMA
Bibliografija: Miloš RADOJKOVIĆ: "Nuklearno oružje i međunarodno pravo", Arhiv za pravne i društvene nauke 1962, (Beograd), br.1-2, str.8-20; Frits KALSHOVEN: "Arms, Armaments and International Law", RCADI 1985, Tome 191, pp ; W. LANG - W. GEHR: "La Convention sur les armes chimiques et le droit international", Annuaire francais de droit International 1992, pp ; H.P. GASSER: "For Better Protection of the Natural Environment in Armed Conflict", AJIL 1995, pp ; B.M. CARNAHAN - M. ROBERTS: "The Protocol on "Blinding Laser Weapona", AJIL 1996, pp ; M.J. MATHESON: "The Revision of the Mines Protocol", AJIL 1997, pp ; M. BETTATI: "La convention sur l'interdiction de I'emploi, du stockage, de la production et du transfert des mines anti-personnelles et sur leur destruction", Annuaire frangais de droit international 1997, pp Radi se pretežito o pravilima jus cogens koja obvezuju sve strane u svim vrstama oružanih sukoba, uključujući i snage UN ili međunarodne organizacije koja djeluje po ovlaštenju Vijeća sigurnosti. Ta ograničenja jednako obvezuju i sve oružane skupine u unutarnjem sukobu, čak ukoliko su i nepriznate. Opširni tekst članka 8. Rimskoga statuta Međunarodnoga kaznenog suda iz okvalificirao je većinu tih ograničenja kao "ratne zločine" za koje predviđa osobnu odgovornost počinitelja i naredbodavaca. Ti se propisi imaju smatrati sveobuhvatnom kodifikacijom općega običajnoga međunarodnog prava od kojih je većina već na snazi. Pri tome, čak kada osobna odgovornost za neki pojedinačni zločin nije predviđena u kontekstu nemeđunarodnoga oružanog sukoba, to ne isključuje dužnost svih strana i u tim sukobima da se od tih međunarodnih protupravnih djela uzdrže. 1. Ratnici i civilno pučanstvo. Razlikovanje između ratnika i civila ostalo je osnova prava oružanih sukoba. Ali i između pripadnika oružanih snaga sukobljenih strana čini se razlika između boraca i neboraca. U svakom oružanomu sukobu valja poduzeti sve mjere da se civilno pučanstvo zaštiti, osim ukoliko sudjeluje u neprijateljstvima. U svim prilikama valja poštivati temeljna ljudska prava kako civila, tako i ratnika, koliko to uvjeti oružanoga sukoba objektivno dopuštaju. Tako npr. svaka osoba optužena za međunarodni zločin ili za drugo kazneno djelo poput špijunaže, ima pravo na nepristrano i pravično suđenje. Pojedinosti o zaštiti osoba koje sudjeluju u oružanim sukobima izložit ćemo u sljedećim odjeljcima.

2. Ograničenja s obzirom na metode i sredstva ratovanja i upotrebe oružja. Dok su propisi o ratnomu pravu koji su bili usvojeni na Haškim konferencijama u i govorili samo o "sredstvima (moyens, means) za nanošenje štete neprijatelju", oni iz govore o "metodama i sredstvima ratovanja" (methodes et moyens de guerre, methods and means ofivarfare). (a) Ratna lukavstva i perfidne metode i sredstva ratovanja. Rat u najširemu značenju te riječi nije samo test fizičke snage, nego također i inteligencije strana u sukobu. Ratna lukavstva (ruses ofivar, stratagems) oduvijek su se u ratovima smatrala dopuštenima, time da ona nikada ne smiju prijeći u perfidiju. Kodifikaciju prava na snazi u toj oblasti predstavlja sljedeći propis: "Ratna lukavstva nisu zabranjena. Takva lukavstva su radnje namijenjene da obmanu protivnika ili da ga navedu da se ponaša neoprezno, ali kojima se ne krši niti jedno pravilo međunarodnoga prava se primjenljivo u oružanim sukobima, i koje nisu perfidne jer ne ulijevaju povjerenje protivnika glede zaštite prema tome pravu. Ovo su primjeri takvih ratnih lukavstava: korištenje kamuflaže, mamaca, lažne operacije i pogrešne informacije." (stavak 2. članka 37. iz Protokola I. iz 1977). Isti propis izriče i zabranu perfidije i to na sljedeći način: "Zabranjeno je ubiti, raniti ili zarobiti neprijatelja služeći se perfidijom. Perfidijom se smatraju čini kojima se zadobiva povjerenje protivnika kako bi ga se uvjerilo da ima pravo na zaštitu ili obvezu da pruži zaštitu na temelju pravila međunarodnoga prava primjenljivih u oružanim sukobima, s namjerom da se to povjerenje iznevjeri...". Taj propis potom navodi neke od primjera perfidije: (a) hinjenje namjere pregovaranja koristeći se zastavom parlamentara ili hinjenje predaje; (b) hinjenje onesposobljenosti zbog rana ili bolesti; (c) hinjenje statusa civila ili neborca; (d) hinjenje zaštićenog statusa upotrebom znakova, obilježja ili odora Ujedinjenih nacija, neutralnih država ili drugih država koje nisu strane sukoba (stavak 1. u članku 37. Protokola I). Uz gornje, zabranjeno je koristiti znake, ambleme ili odore i protivničke strane, ali samo pri poduzimanju napada, ili da bi se prikrile, potakle, zaštitile ili omele vojne operacije (članak 39(2)). U drugim prilikama korištenje znaka ili odore protivničke strane može biti špijunski čin. A kako ćemo u nastavku vidjeti, sama špijunaža u oružanim sukobima nije zabranjena. U ratu na moru upotreba lažne, pa i neprijateljske zastave smatra se lukavstvom varkom i nije zabranjena, ali se vlastita zastava mora istaknuti pred otpočinjanje napada (v. infra, §96 pod3(iii)).

Uz sve gornje znake, ambleme (obilježja) i odore, u oružanomu sukobu i izvan njega zabranjena je zloupotreba tzv. "priznatih amblema". To su amblemi Crvenoga križa, Crvenoga polumjeseca ili Crvenog lava i sunca, te drugi amblemi, znakovi ili signali utvrđeni konvencijama koje se primjenjuju u oružanim sukobima. U njih npr. spada zaštitni amblem kulturnih dobara. Rimski statut iz 1998, u članku 8-(2)-(b)-(vii) predviđa kao ratni zločin samo u međunarodnim oružanim sukobima: "nepravilnu upotrebu zastave primirja, zastave ili vojnog znakovlja i odore neprijatelja ili Ujedinjenih nacija, kao i zaštićenih znakova predviđenih Ženevskim konvencijama, uslijed koje je došlo do pogibije ili teških ozljeda". Kao zločin kako u međunarodnim, tako i u nemeđunarodnim sukobima nadalje se predviđa: "namjerno usmjeravanje napada na zgrade, materijal, medicinske jedinice i prijevozna sredstva te na osoblje, koji koriste zaštićene znakove Ženevskih konvencija u skladu s međunarodnim pravom" (članak 8-(2)-(b)-(xxiv), te podtočka (e)-(ii)). Uz gornje perfidne metode i sredstva ratovanja, zabranjena su i takva perfidna sredstva od kojih su neka ujedno i barbarski načini ratovanja. Ona su sami po sebi međunarodni zločini počinitelja. (b) Međunarodni zločin predstavlja podmuklo ubijanje ili ranjavanje pripadnika neprijateljske nacije ili vojske (članak 8- (2)-(b)-(xi), te u istom smislu podtočka (e)-(ix). Rimskoga statuta). Ranjavanje ili ubijanje protivnika koji je položio oružje nakon poziva da se preda, barbarski je čin i nije dopušteno čak ni kao protumjera na takve izdajničke čine protivničke strane. (c) Proglašavanje da se protivniku neće dati nikakva milost, tj. naredba da neće biti preživjelih (ako se prije ne predaju), te u tome smislu prijetnja protivniku i vođenje neprijateljstva na toj osnovi, također je po sebi međunarodni zločin (članak 8-(2)-(b)-(xii), te podtočka (e)-(x). Rimskoga statuta). Još je teži zločin provesti takvu naredbu u djelo. To barbarsko sredstvo bilo je zabranjeno već člankom 23(d). Haškoga pravilnika o zakonima i običajima rata na kopnu pridodatog uz Četvrtu Hašku konvenciju iz 1907 (dalje: "Haški pravilnik iz 1907"). Ta je zabrana potom potvrđena člankom 40. Protokola I. iz 1977. (d) Međunarodni je zločin uništenje, pljačka ili pljenidba imovine protivnika (bilo privatne ili javne), osim kada vojna potreba imperativno nalaže njezino uništenje ili pljenidbu. Zločin je pljačka grada ili mjesta, čak i kada su osvojeni na juriš. Ta su djela bila zabranjena člancima 23(g). i 28. Haškoga pravilnika iz 1907, a u Ženevskim konvencijama iz svrstana su među njihova "teška kršenja" (članak 50. Prve konvencije; članak 51. Druge konvencije i članak 147. Četvrte konvencije). Uz to, članak 33(2). Četvrte konvencije općenito zabranjuje pljačku.

Taj međunarodni zločin predviđen je u statutima svih međunarodnih kaznenih tribunala. Predviđen je i u članku 8-(2)-(b)-(iv), (ix) i (xvi), te u podtočki (e)-(xii) Rimskoga statuta, uz precizne kvalifikacije tih zabranjenih djela. Precizne odredbe o postupanju s padobrancima usvojene su u pismenom obliku tek u godini. Niti jedna osoba u nevolji koja iskače padobranom iz zrakoplova, ne smije biti predmetom napada za vrijeme spuštanja. Ako se spusti na teritorij koji kontrolira protivnička strana, osobi u nevolji treba pružiti mogućnost da se preda prije nego što postane metom napada, osim kada je očito da se uključila u neprijateljski čin. Ali tu zaštitu i to ograničenje ne uživaju zračno-desantne jedinice (članak 42. Protokola I). To znači da se pripadnici tih jedinica pri samomu poduzimanju desanta mogu gađati dok su u zraku, te po spuštanju na zemlju. Špijunaža u međunarodnom pravu nije zabranjena i ne predstavlja međunarodni zločin. Ali špijun uhvaćen na djelu nema položaj ratnoga zarobljenika i podliježe strogom kažnjavanju po domaćim propisima. "Špijunom se može smatrati samo ona osoba koja, djelujući tajno ili lažno se predstavljajući, pribavlja ili pokušava pribaviti obavijesti na području operacija neke zaraćene strane, s namjerom njihova saopćavanja protivničkoj strani" (članak 29(1). Haškoga pravilnika iz 1907). "Područjem operacija" tu se, međutim, može smatrati čitavo područje pod vlašću ili kontrolom protivnika, ali vjerojatno ne i područje neutralne države. Sa špijunom, koji se po izvršenju zadatka pridružio svojoj vojsci, ako potom padne pod vlast neprijatelja, postupa se kao s ratnim zarobljenikom. On ne podliježe odgovornosti za svoja prijašnja špijunska djela (članak 31. Haškoga pravilnika iz 1907, članak 46(4). Protokola I. iz 1977). Špijun uhvaćen na djelu ne može biti kažnjen bez prethodnoga pravičnog i nepristranog suđenja. Stoga je otkrivene špijune zabranjeno strijeljati po kratkom postupku i bez suđenja.

Valja posebno istaknuti da špijunaža nema ništa zajedničkoga s međunarodnim zločinima, niti špijuni podliježu međunarodnoj kaznenoj odgovornosti predviđenoj za pojedince. Odgovornost za špijunažu upire se na kaznene zakone svake države i bitno je različita od odgovornosti za međunarodne zločine. Tako npr. obavljanje špijunskih zadataka za stranu državu u doba mira nije kazneno djelo osim ako je, i u mjeri u kojoj je, predviđeno kao takvo u kaznenom zakonodavstvu odnosne države. članak 46. Protokola I. iz pojašnjava neke negativne propise predviđene u Haškomu pravilniku, koji isključuju špijunažu: Neće se smatrati angažiranim u špijunaži pripadnik oružanih snaga koji u svojoj vojničkoj odori prikuplja ili pokušava prikupiti obavijesti za svoju stranu na području koje kontrolira neprijatelj. Također se neće smatrati da se bavi špijunažom pripadnik oružanih snaga koji na području koje je okupirala protivnička strana prikuplja ili pokušava pribaviti obavijesti od vojnoga značaja, ako na tome području inače prebiva, i ako to ne radi lažno se predstavljajući ili očito potajno. U slučaju da ih neprijatelj zarobi ili uhiti, gornje osobe imaju položaj ratnih zarobljenika. Plaćenici (merceneri). Praksa plaćeništva, napose u nemeđunarodnim oružanim sukobima, uzela je nakon Drugoga svjetskoga rata maha s lošim posljedicama poput onih iz srednjega vijeka. Plaćenik je stranac, i bez prebivališta u državi za koju se bori, nije pripadnik njezinih oružanih snaga, a unajmljen je da se bori uglavnom iz želje za osobnom korišću. Materijalna naknada koju dobiva ili koja mu je obećana, znatno je veća od one koja se isplaćuje borcima sličnoga ranga ili funkcije u oružanim snagama te strane. Zbog tih obilježja plaćenici su skloniji pljački privatne i javne imovine, te zločinima napose protiv civilnoga pučanstva, negoli pripadnici oružanih snaga. Njih je teže podvrgnuti učinkovitoj vojničkoj stezi negoli pripadnike regularnih snaga, pa i gerilskih postrojbi. Prema Protokolu I. iz 1977, plaćenik nema pravo na položaj borca ili ratnoga zarobljenika (članak 47(1)). Ozbiljan napor da se suzbije plaćeništvo predstavlja usvajanje u u Općoj skupštini UN Međunarodne konvencije protiv novačenja, korištenja, plaćanja i osposobljavanja plaćenika. U njezinu tekstu daje se definicija plaćenika. Kazneno djelo prema toj Konvenciji počinja svaka osoba koja novači ili osposobljava plaćenike, kao i sam plaćenik koji izravno sudjeluje u neprijateljstvima ili u nekom činu nasilja. Pokušaj i pomaganje također predstavljaju kaznena djela. Države stranke su se obvezale da će zabraniti i spriječiti aktivnosti iz te Konvencije, te da će u svojim propisima predvidjeti odgovarajuće kazne. Konvencija predviđa i obvezu na suradnju država stranaka u njezinoj primjeni. Predviđaju se propisi glede izručenja ili suđenja (aut dedere, autjudicare) osumnjičenika za to djelo, te jamstvo njihova pravičnog postupanja.

3. Ograničenja ratovanja s obzirom na objekte
3. Ograničenja ratovanja s obzirom na objekte. Običajna i ugovorna pravila međunarodnoga prava propisala su neka ograničenja i zabrane, koja su također obvezujuća za sve strane u svim vrstama oružanih sukoba. Nebranjena mjesta i vojni cilj. Pravila o kopnenom ratovanju vrše važno razlikovanje između branjenih i nebranjenih mjesta. "Zabranjeno je bilo kojim sredstvima napadati ili bombardirati nebranjene gradove, sela, naselja ili zgrade" (članak 25. Haškoga pravilnika iz 1907). Preciznija od ovih, pravila iz Devete haške konvencije o bombardiranju od strane pomorskih snaga u vrijeme rata, koja se odnose na ograničenja bombardiranja sa mora luka, gradova, sela, naselja ili zgrada, bit će izložena na drugomu mjestu (infra, §97). Najiscrpnija su neka pravila za koja se smatra da su primjenljiva u zračnomu ratu. Ona uvode i preciziraju pojam "vojnoga cilja". Riječ je o Haškim pravilima o zračnom ratu iz 1923, koja je izradila komisija stručnjaka imenovana na Konferenciji o ograničenju naoružanja u Washingtonu u Države nisu nikada prihvatile ta Pravila - u obliku ugovora. Ali u nedostatku drugih propisa, smatra se da ona najvećim dijelom sistematiziraju pravila općega običajnoga međunarodnog prava. "Zabranjeno je bombardiranje iz zraka u svrhu teroriziranja civilnoga stanovništva, razaranje ili oštećenje privatne imovine koja nema vojni karakter, ili nanošenje gubitaka među neborcima" (članak 22. Haških pravila iz 1923). "Bombardiranje iz zraka zakonito je samo ako je upravljeno na vojni cilj, tj. na objekt čije bi razaranje, ili kojemu bi nanošenje gubitaka, značilo za zaraćenu stranu izrazitu vojnu korist" (članak 24(1)). Dalje slijedi poimenično nabrajanje vojnih ciljeva: "...vojne snage; vojne utvrde; vojne ustanove ili spremišta; tvornice koje su važna i poznata središta a koje se bave proizvodnjom oružja, strjeljiva ili izričito vojne opreme; komunikacijski ili prometni pravci koji se upotrebljavaju u vojne svrhe." (stavak 2. članka 22). Općenito se uzima da nenamjeravano oštećenje drugih objekata smještenih u blizini vojnih ciljeva, pa i stradanje civila u njima, ne povlači odgovornost jer se radi o tzv. "kolateralnoj šteti". Ipak je u Drugom svjetskomu ratu prevladalo gledište kod svih zaraćenih strana da se gornje zabrane odnose samo na bombardiranje u pripremi osvajanja (bombardement d'occupation), ali ne i na bombardiranje u totalnomu ratu koje služi uništenju neprijateljskoga ratnog i privrednog potencijala i slamanja želje civilnog stanovništva za otporom (.bombardement de destruction). Sve su strane pribjegavale terorističkomu bombardiranju.

Prvo takvo bombardiranje izvršilo je njemačko ratno zrakoplovstvo još u u Španjolskom građanskom ratu na gradić Guernicu. Ovjekovječio ga je slikar Pablo Picaso na slavnomu platnu. Slijedila su njemačka teroristička bombardiranja Varšave u 1939, Rotterdama, potom Coventrvja, Londona i drugih britanskih gradova u i kasnije, Beograda u itd. Saveznici su na to uzvraćali širokim bombardiranjima Hamburga, Ruhrske oblasti, te osobito Dresdena u ožujku u Njemačkoj, pa sve do dviju atomskih bombi bačenih na Hirošimu i Nagasaki u Japanu u kolovozu 1945. Protupravnost toga aspekta uništavanja civilnoga pučanstva nije bila razjašnjena niti u jednoj presudi izrečenoj nakon Drugoga svjetskoga rata. Niti , jedan njemački vojni ili civilni zapovjednik nije od Saveznika nikada bio optužen zbog masovnih bombardiranja iz zraka, vjerojatno stoga što su Saveznici činili isto, i u još širim razmjerima. Rimski statut iz o tome ima različit stav. Medu zločinima u međunarodnim oružanim sukobima on predviđa sljedeće: "namjerno usmjeravanje napada protiv civilne imovine koja ne predstavlja vojne ciljeve" (članak 8-(2)-(b)-(ii); "namjerno pokretanje napada uz saznanje da će takav napad uzgredno dovesti do smrti ili ozljeda civila ili do štete nad civilnom imovinom ili do opsežnoga, dugoročnog i teškog oštećenja prirodnoga okoliša koja bi bila očito pretjerana u odnosu na očekivanu konkretnu i izravnu vojnu prednost" podtočka (b)-(iv); te "napadanje ili bombardiranje, bilo kojim sredstvima, gradova, sela, naselja ili zgrada koji su nebranjeni i ne predstavljaju vojne ciljeve" (podtočka (b)-(v). Zaštita kulturnih objekata i hramova. Staro je pravilo kojim se zabranjuje bombardiranje zgrada namijenjenih bogoslužju, umjetnosti, znanosti i dobrotvornim svrhama, kao i povijesnih spomenika, bolnica i mjesta gdje su okupljeni bolesnici i ranjenici. To "pod uvjetom da nisu istodobno upotrebljeni u vojne svrhe" (iz članka 27. Haškoga pravilnika iz 1907). Noviji propisi izričito zabranjuju vršenje bilo kakvih neprijateljskih čina usmjerenih protiv povijesnih spomenika, umjetničkih djela ih hramova koji predstavljaju kulturno i duhovno nasljeđe naroda, "te koristiti ih za podršku vojnih akcija" (članak 16. Protokola II, te članak 53. Protokola I. iz 1977). U gornje svrhe sklopljena je u Haagu u posebna Konvencija za zaštitu kulturnih dobara u slučaju oružanoga sukoba, s Pravilnikom o izvršenju i Protokolom. Ta konvencija, stranka koje je bila i bivša SFRJ, nije spriječila uništavanje i oštećivanje kulturnih spomenika u Dubrovniku, Vukovaru i drugim mjestima u Hrvatskoj. U sukobu u Bosni i Hercegovini namjerno su srušene džamije koje predstavljaju kulturno naslijeđe u Banja Luci i Foči, zapaljena je Narodna biblioteka u Sarajevu, te je potom bio srušen Stari most u Mostaru. Rimski statut predviđa sljedeći zločin u međunarodnim i nemeđunarodnim oružanim sukobima: "namjerno usmjeravanje napada protiv zgrada namijenjenih vjeri, obrazovanju, umjetnosti, znanosti ili karitativnim svrhama, protiv povijesnih spomenika, bolnica i mjesta na kojima se prikupljaju bolesni i ranjeni, pod uvjetom da se ti objekti ne koriste u vojne svrhe" (članak 8-(2)-(b)-(ix), te podtočka (e)-(iv)).

(c) Zaštita objekata nužnih da bi civilno stanovništvo preživjelo
(c) Zaštita objekata nužnih da bi civilno stanovništvo preživjelo. Ta izričita zabrana rezultat je razvoja međunarodnoga prava iz novijega vremena. "Zabranjeno je izgladnjivanje civilnih osoba kao metoda ratovanja. Stoga je zabranjeno u tu svrhu napasti, uništiti, ukloniti ili učiniti neupotrebljivima dobra prijeko potrebna za preživljavanje civilnoga stanovništva, kao što su živežne namirnice i poljoprivredna područja gdje se one proizvode, usjevi, stoka, instalacije za pitku vod, zalihe te vode i postrojenja za navodnjavanje" (članak 14. Protokola II. iz 1977, te članak 54. Protokola I. iz iste godine). Rimski statut predviđa odgovarajući međunarodni zločin u članku 8-(2)-(b)-(xxv), ali samo u kontekstu međunarodnih oružanih sukoba. Zaštita postrojenja i instalacija koje sadrže opasne sile. Postrojenja ili instalacije koje sadrže opasne sile, tj. brane, nasipi i nuklearne elektrane, neće biti predmetom napada, čak ni kad su vojni ciljevi, ako takvi napadi mogu prouzročiti oslobađanje tih sila i posljedično velike gubitke među civilnim stanovništvom (članak 15. Protokola II; vidi iscrpniji tekst članka 56. Protokola I. iz 1977). Zaštita prirodnoga okoliša. Protokol I. iz predviđa općenitu pravnu obvezu, za koju se danas može smatrati da se odnosi i na sve strane nemeđunarodnih oružanih sukoba: "1. U ratovanju se mora obratiti pažnja da se prirodni okoliš zaštiti od opsežnog, dugotrajnoga i ozbiljnoga oštećenja. Ta zaštita obuhvaća i zabranu korištenja metoda ili sredstava ratovanja čija je svrha ili od kojih se može očekivati da uzrokuju takvo oštećenje prirodnog okoliša i da time štete zdravlju ili opstanku stanovništva Napadi na prirodni okoliš zabranjeni su kao represalije." (članak 55). Sjedinjene su Države u Vijetnamskomu ratu sustavno uništavale šume kemikalijama iz zraka. Irak je već u ratu s Iranom bombardirao petrolejske instalacije, ali je pri povlačenju iz Kuvajta u zapalio sve naftne bušotine, i time je izazvao onečišćenje zraka širokih srazmjera. Posebnom Ženevskom konvencijom iz zabranjena je upotreba tehnika za promjenu okoliša u neprijateljske svrhe. Rimski statut iz predviđa kao međunarodni zločin samo u kontekstu međunarodnih oružanih sukoba: "namjerno pokretanje napada uz saznanje da će takav napad uzgredno dovesti... do opsežnoga, dugoročnog i teškog oštećenja prirodnoga okoliša koja bi bila očito pretjerana u odnosu na očekivanu konkretnu i izravnu vojnu prednost" (članak 8-(2)-(b)-(iv)).

U savjetodavnomu mišljenju iz 1996
U savjetodavnomu mišljenju iz o Zakonitosti prijetnje ili upotrebe nuklearnoga oružja, Međunarodni sud je ustanovio "...opću obvezu zaštite prirodnoga okoliša protiv širokih, dugotrajnih i teških oštećenja okoliša; zabranu metoda i sredstava ratovanja namjeravanih da uzrokuju takva oštećenja, ili od kojih se to može očekivati; te zabranu napada na prirodni okoliš kao mjere represalija" (p.242, para.31). Izričitim zabranama pod (c), (d) i (e) nastoje se ustvari zabraniti navedeni aspekti totalnoga rata, koji su bili prisutni u Drugomu svjetskomu ratu, te ponekad još i više u oružanim sukobima naših dana. (f) U ratu na moru moraju biti zaštićeni od napada i ne smiju se uzaptiti bolnički, te kartelni brodovi koji prevoze ratne zarobljenike. Sličan je položaj brodova upotrijebljenih u vjerske, znanstvene i dobrotvorne svrhe. Također se od uzapćenja izuzimaju brodovi namijenjeni isključivo obalnom ribolovu ili maloj lokalnoj plovidbi, osim ako sudjeluju u neprijateljstvima (vidi infra, §97). 4. Zabranjene vrste oružja. Staro je pravilo na kojemu počiva cjelokupno pravo oružanih sukoba, prema kojemu: "Zaraćene strane nemaju neograničeno pravo izbora sredstava za nanošenje gubitaka neprijatelju" (potvrđeno u članku 22. Haškoga pravilnika iz 1907). "Zabranjeno je upotrebljavati oružje, projektile i tvari te metode ratovanja takve prirode da prouzrokuju suvišne ozljede i nepotrebne patnje" (članak 35. Protokola I. iz 1977). Toj općenitoj zabrani odgovara prema Rimskomu statutu iz zločin u međunarodnim oružanim sukobima sročen na sljedeći način: "upotreba oružja, projektila i materijala i metoda ratovanja koji su takve naravi da uzrokuju suvišne ozljede i nepotrebne patnje ili koji po sebi imaju nediskriminirajući učinak, u kršenju međunarodnoga prava oružanih sukoba, ukoliko su ta oružja, projektili i materijali i metode ratovanja predmetom sveobuhvatne zabrane i uključeni su u dodatak ovoga Statuta putem dopune u skladu s odgovarajućim odredbama predviđenima u člancima 121. i 123" (članak 8-(2Mb)-(xx). Na temelju gornjih načela već su neki veoma stari ugovorni propisi zabranili određene vrste tzv. "klasičnoga" oružja i streljiva. To su: Naboji težine ispod 400 grama koji se rasprskavaju ili su napunjeni gorućom ili zapaljivom tvari (Deklaracija iz St.Petersburga iz 1868). Ta zabrana vrijedi kao običajno pravilo u ratu na kopnu i na moru, ali ne i u zraku (članak 18. Haških pravila iz 1923).

Naboji koji se u ljudskom tijelu lako rašire ili spljosnu (dum-dum naboji) (Treća haška deklaracija iz 1899). Njihova upotreba čini međunarodni zločin u međunarodnom oružanomu sukobu, i to prema članku 8-(2)-(b)-(xix), Rimskoga statuta iz 1998. (c) Otrov i otrovno oružje (članak 23(a). Haškoga pravilnika iz 1907). Ta sa zabrana kršila u Prvom svjetskomu ratu, osobito na bojištima u Francuskoj i u Italiji. Računa se da je od otrovnih plinova umrla osoba, a da ih je kontaminirano čak oko Ženevskim protokolom od 17. lipnja zabranjena je upotreba zagušljivih, otrovnih ili sličnih plinova i bakterioloških sredstava u ratu. Tu je zabranu prekršila fašistička Italija pri agresiji na Etiopiju u i Ali suprotno očekivanjima i zbog straha od represalija, u Drugom svjetskomu ratu, sve do njegova konca, sve su zarađene strane strogo poštivale tu zabranu. Znakovito je da od pa sve do nisu bile sklapane nove konvencije o zabranjenim vrstama oružja, iako su nakon usvajani brojni propisi o humanitarnom pravu, o ograničenju naoružanja i o zabrani širenja nuklearnoga oružja. Ali kada se činilo da je opasnost od svjetskog nuklearnoga sukoba uvelike otklonjena, velike su sile pristale na nove ugovorne obveze iz te oblasti, od kojih su neke samo potvrdile običajno pravo otprije na snazi. Prekretnicu je predstavljala Konvencija iz o zabrani ili ograničavanju upotrebe određenih vrsta klasičnoga oružja za koje se može smatrati da ima prekomjerne traumatske učinke, ili da djeluje bez razlike glede ciljeva. Protokoli na tu Konvenciju predviđaju sljedeće zabrane: (d) Zabranjena je upotreba svakoga oružja koje je namijenjeno da svojim fragmentima nanosi povrede koje se u ljudskomu tijelu ne mogu otkriti rentgenskim zrakama (Protokol I. iz 1980). Zabranjena je ili ograničena upotreba određenih vrsta mina, mina iznenađenja i nekih druga sredstava u ratu na kopnu (izmijenjeni Protokol II, usvojen u 1996). Napalm i druge vrste zapaljivog oružja i streljiva konačno su zabranjeni tek u (Protokol III). Zasljepljujuće lasersko oružje zabranjeno je u (Protokol IV). (h) Protupješačke (antipersonalne) mine, kojih je ogroman broj bio položen u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i u drugim zemljama zahvaćenima nemeđunarodnim oružanim sukobima, zabranjene su tek Konvencijom UN iz 1997.

Tom Konvencijom zabranjeni su upotreba, stvaranje zaliha, proizvodnja i prijenos tih mina, a njezine stranke su se obvezale i na njihovo uništenje. Ali Sjedinjene Države, Ruska Federacija, Kina i neke druge države još uvijek odbijaju da postanu strankama te Konvencije. Stoga, i nakon što za svoje stranke ona stupi na snagu, neizvjesno je kada će zabrana iz nje prerasti u pravilo općega običajnoga međunarodnoga prava. (i) Već je na temelju Ženevskoga protokola iz izraslo opće običajno pravilo o zabrani upotrebe, u svim vrstama oružanih sukoba, bakteriološkog (biološkog) i toksičnoga, te kemijskoga oružja. Iz Konvencije o zabrani usavršavanja, proizvodnje i uskladištenja bakteriološkog (biološkog) i toksičnoga oružja te o njihovu uništavanju, iz proizašlo je običajno pravilo koje zabranjuje ne samo upotrebu, nego i posjedovanje tih oružja. Ono obvezuje sve države svijeta po običajnoj osnovi. U budućnosti će vjerojatno do istoga cilja dovesti Konvencija o zabrani usavršavanja, proizvodnje i uskladištenja kemijskoga oružja i o njegovu uništavanju, iz Ali se sama upotreba kemijskoga oružja već sada treba smatrati zabranjenom za sve strane u svim sukobima. Rimski statut iz predviđa u članku 8, podtočka (b) samo u kontekstu međunarodnih oružanih sukoba, sljedeća dva zločina: upotrebu otrova ili otrovnog oružja; te "upotreba otrovnih plinova, plinova zagušljivaca ili drugih plinova te svih sličnih tekućina, tvari ili naprava (članak 8-(2)-(b)-(xvii) i (xviii). (j) U pomorskomu ratu općenito su dopuštene samo usidrene mine, dok se druge trebaju smatrati zabranjenima (v. infra, §97). Glede novih oružja, Protokol I. iz propisuje sljedeću pravnu obvezu za svoje države stranke u njegovu članku 36: "Prilikom proučavanja, nabavljanja ili prihvaćanja novoga oružja, novih sredstava ili nove metode ratovanja visoka je stranka ugovornica obvezana utvrditi bi li njihova upotreba, u nekim ili u svim okolnostima, bila zabranjena ovim Protokolom ili bilo kojim drugim pravilom međunarodnoga prava primjenljivim na tu visoku stranku ugovornicu".

Upotreba nuklearnoga oružja
Upotreba nuklearnoga oružja. Ostaje na koncu važno pitanje je li u bilo kakvim okolnostima dopuštena upotreba nuklearnoga oružja, makar za one nuklearne sile koje se njegova držanja nisu odrekle, i to bilo temeljem ugovora ili na drugi način. Gotovo je jednodušno mišljenje u znanosti da je upotreba toga oružja zabranjena već postojećim pravnim pravilima. Uz drugi ubojiti ili razorni učinak ono djeluje otrovno i zarazno, tako da potpada pod zabranu otrovnih i bakterioloških sredstava. Uz to, na upotrebu toga oružja odnose se sve zabrane koje postoje za drugo oružje, i to glede bombardiranja nebranjenih mjesta i naročito glede zaštite civilnoga stanovništva koje ne smije biti objektom nediskriminirajućih bombardiranja. O tome postoji i jedna presuda japanskoga suda iz Okružni sud u Tokiju u parnici Shimonida i dr., odbacio je zbog razloga postupka zahtjeve nekih stanovnika Hirošime i Nagasakija da im japanska država isplati naknadu. Ali je u svojoj presudi Sud naveo: "Bacanje atomskih bombi bilo je neprijateljski čin poduzet od Sjedinjenih Američkih Država, koje su tada bile u ratu s Japanom i bio je nezakonit akt neprijateljstva suprotan pozitivnom međunarodnom pravu (ugovornom i običajnom pravu) iz toga doba." Ali je o tome pitanju Međunarodni sud imao diferencirano mišljenje. Na pitanje postavljeno mu od Opće skupštine: "Je li prijetnja ili upotreba nuklearnoga oružja dopuštena u bilo kakvim okolnostima", Sud je dao svoj odgovor u savjetodavnom mišljenju iz o Zakonitosti prijetnje ili upotrebe nuklearnoga oružja. Do nekih zaključaka Sudje došao jednoglasno, do jednoga izrazitom većinom glasova, dok su še glede jednoga glasovi sudaca podijelili. Sud je jednoglasno ustanovio da: (A) "Niti običajno, a ni ugovorno međunarodno pravo ne ovlašćuje posebno na prijetnju ili upotrebu nuklearnoga oružja". (B) S 11 glasova za i 3 protiv, Sudje nadalje utvrdio da: "Niti običajno, a ni ugovorno međunarodno pravo ne sadrže cjelovitu i univerzalnu zabranu prijetnje ili upotrebe nuklearnoga oružja kao takve." (C) Jednoglasno je Sud zaključio: "Da je nezakonita ona prijetnja ili upotreba nuklearnoga oružja koja je suprotna članku 2, stavak 4. Povelje Ujedinjenih nacija i koja ne zadovoljava sve uvjete iz članka 51."

Potoni je Sud ponovo jednoglasno zaključio: (D) "Prijetnja ili upotreba nuklearnoga oružja morala bi također biti u skladu sa zahtjevima međunarodnoga prava primjenljivoga u oružanim sukobima, kao i s posebnim obvezama iz ugovora i drugih obećanja koja se izričito odnose na nuklearno oružje." O točki pod (E) glasovi sudaca su se podijelili, sedam protiv sedam. Presudio je glas predsjednika Mohammeda Bedjaouia: "Iz gornjih zahtjeva proizlazi da bi prijetnja ili upotreba nuklearnoga oružja bila općenito suprotna pravilima međunarodnoga prava primjenljivima u oružanim sukobima, a naročito s načelima i pravilima humanitarnoga prava. Ali, (produžio je Sud), s obzirom na sadašnje stanje međunarodnoga prava i na elemente činjenica s kojima raspolaže, Sud ne može definitivno zaključiti bi li prijetnja ili upotreba nuklearnoga oružja bila zakonita ili nezakonita u krajnjim uvjetima samoobrane u kojima bi u pitanje došao sam opstanak neke države." I napokon, u točki (F) Sud je ponovo jednoglasno zaključio da: "Postoji obveza produljenja i okončanja pregovora u dobroj vjeri, koji bi doveli do nuklearnoga razoružanja u svim njegovim aspektima pod strogom i učinkovitom međunarodnom kontrolom" (pp , para. 105). Dakle, mišljenje u Sudu koje je prevagnulo bilo je da potvrda općenite zabrane upotrebe nuklearnoga oružja, dok god ga neke države posjeduju, ne bi mnogo pomogla. Temeljeći se na preuzetoj obvezi država na pregovaranje (pactiim de contrahendo) iz članka VI. Ugovora o neširenju nuklearnoga oružja iz 1968, Sud se založio za sklapanje sveopćega ugovora sličnog onima o bakteriološkom i kemijskom oružju, te o protupješačkim minama. Zabrana bi trebala dovesti do sveopćeg nuklearnoga razoružanja, dakle do strogo kontroliranog uništenja cjelokupnog nuklearnoga arsenala i trebalo bi da obuhvati njegovu buduću proizvodnju u vojne svrhe.

91. PRAVILA HUMANITARNOGA PRAVA PRIMJENLJIVA U NEMEĐUNARODNIM ORUŽANIM SUKOBIMA
Bibliografija: Jean S. PICTET: Dćveloppement des principes du droit International humanitaire, Paris 1983, 119 p.; Igor BLISHCHENKO: International Humanitarian Law, Moscow 1989, 220 pages; F. KHALSHOVEN - Y. SANDOZ: Mise enoeuvre du droit international humanitaire, Dordrecht 1989, 462 p. 1. Elementarni obziri čovječnosti (humanosti). Za sve slučajeve oružanih sukoba koji nemaju međunarodni karakter, zajednički članak 8. iz četiriju Ženevskih konvencija iz propisuje neka minimalna pravna pravila kojih se sve strane u svim prilikama i na svakomu mjestu moraju pridržavati. Ti minimalni propisi usvojeni su u na temelju teških iskustava iz Španjolskog građanskoga rata ( ), te u svjetlosti brutalnoga gušenja otpora na okupiranim područjima u Drugomu svjetskomu ratu. U presudi Nikaragva iz 1986, Međunarodni je sud naglasio: "...Nema nikakve sumnje u to da i u slučaju međunarodnih oružanih sukoba ta pravila čine također minimum, neovisno od razrađenijih pravila koja su isto tako primjenljiva na te sukobe; to su pravila koja prema mišljenju Suda odražavaju ono što je Sud u nazvao "elementarnim obzirima čovječnosti" (Krfski tjesnac, meritum, I.C.J. Reports 1949, p.22..." (p.114, para.218). Ti "elementarni obziri čovječnosti", propisani u članku 3, obvezuju sve strane u svim sukobima izvan svake ugovorne osnove, dakle i one sukobljene strane koje se međusobno ne priznaju. Njihova teška kršenja čine međunarodne zločine. Radi se ponajprije o dužnosti čovječnoga postupanja kako prema civilima, tako i prema pripadnicima oružanih snaga koji više ne sudjeluju u neprijateljstvima, i to bez ikakve diskriminacije tih "zaštićenih osoba".

"1. S osobama koje izravno ne sudjeluju u neprijateljstvima, uključujući pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje i osobe onesposobljene za borbu zbog bolesti, rana, lišenja slobode ili bilo kojega drugog razloga, u svakoj će se prilici postupati čovječno, bez ikakvoga nepovoljnog razlikovanja .utemeljenog na rasi, boji kože, vjeroispovijedi ili uvjerenju, spolu, rođenju ili imovinskom stanju, ili bilo kojem drugom sličnom kriteriju." U tom su cilju prema tim osobama u svako doba i na svakomu mjestu zabranjeni sljedeći čini: (a) nasilje protiv života i tijela, osobito sve vrste ubojstava, sakaćenja, okrutnog postupanja i mučenja; (b) uzimanje talaca; (c) povrede osobnog dostojanstva, osobito uvredljivi i ponižavajući postupci; (d) izricanje i izvršavanje kazni bez prethodnog suđenja pred redovito ustanovljenim sudom, koji pruža sva sudska jamstva priznata kao nužna od civiliziranih naroda. Ranjenici i bolesnici će se prikupljati i bit će njegovani. Rimski statut Međunarodnoga kaznenog suda iz predvidio je u podtočki (c) članka 8(2). međunarodne zločine prema gore navedenim osobama u gornjoj formulaciji od (a) do (d), pod nazivom teških kršenja članka 3TPri tome je u tome propisu naglašeno da se te odredbe ne primjenjuju na situacije unutarnjih nereda i napetosti poput pobuna, izoliranih i povremenih nasilnih čina ili drugih djela slične prirode. Riječ je, dakle, o minimalnim pravilima humanitarnog prava koja nikome ne osiguravaju položaj i zaštitu ratnoga zarobljenika, ili neke druge pogodnosti predviđene za međunarodne oružane sukobe. Ali članak 3. dalje predviđa da će strane u sukobu nastojati posebnim sporazumima osnažiti sve ili dio ostalih odredaba iz četiriju Ženevskih konvencija iz 1949, koje se inače odnose na međunarodne oružane sukobe. A primjena prethodnih odredaba neće utjecati na pravni položaj strana u sukobu. Stoga neki takav sporazum ustanika s legitimnom vlašću, o primjeni ostalih pravila humanitarnoga prava, neće značiti njihovo međunarodno priznanje.

Nadalje se predviđa da svaka nepristrana humanitarna organizacija kao što je Međunarodni odbor Crvenoga križa, može stranama sukoba ponuditi svoje usluge (koje one nisu dužne prihvatiti). 2. Protokol II. iz U njegovu članku 1. navedeno je da taj Protokol razvija i dopunjuje članak 3. iz Ženevskih konvencija iz 1949, "ne mijenjajući postojeće uvjete za njegovu primjenu". To znači da se i nakon članak 3. primjenjuje na sve unutarnje i nepriznate međunarodne sukobe. Protokol II. primjenjuje se samo na države njegove stranke, i ukoliko se ostvari relativno visok prag njegove primjenljivosti. Mora se, naime, raditi o sukobu koji se odvija na teritoriju neke države stranke Protokola II. između njezinih oružanih snaga "i odmetničkih oružanih snaga ili drugih organiziranih naoružanih skupina koje, pod odgovornom komandom, vrše takvu kontrolu nad dijelom njezina teritorija koja im omogućuje da vode neprekidne i usmjerene vojne operacije i da primjenjuju ovaj Protokol". Pri tome se taj Protokol neće primjenjivati na situacije unutarnjih nemira i zategnutosti jer to nisu oružani sukobi (članak 1). U nastavku ćemo na sumaran način izložiti pravila iz toga Protokola, i to napose ona koja razvijaju i dopunjavaju članak 3. Konvencija iz 1949. Ranjenici, bolesnici i brodolomci. Sa svima njima će se u svakoj prilici postupati humano i pružit će im se sva potrebna medicinska pomoć, bez razlike po bilo kojoj osnovi osim medicinske (članak 7). Moraju se naročito nakon sukoba poduzeti bez odlaganja sve potrebne mjere za pronalaženje i prikupljanje ranjenika, bolesnika i brodolomaca, i za ukazivanje posljednje dužnosti prema mrtvima (članak 8). Sanitetsko i vjersko osoblje bit će poštivano, zaštićeno i pomognuto u obavljaju njihovih dužnosti u pružanju pomoći svim ranjenicima i bolesnicima bez diskriminacije (članak 9). Nitko se ne smije kazniti za obavljanje dužnosti medicinskoga karaktera u skladu s medicinskom etikom, ma tko bio korisnik te pomoći, niti netko smije biti prisiljen da obavlja poslove u suprotnosti s pravilima medicinske etike, ili da se uzdrži od djela koja zahtijevaju ta pravila (članak 10).

Sanitetske jedinice i transporti moraju se štiti i poštivati na jednak način kao i sanitetsko osoblje, i to sve dok se ne koriste u obavljanju neprijateljskih čina izvan njihove humanitarne funkcije (članak 11). Civilno stanovništvo i pojedinci civili uživaju opću zaštitu od opasnosti koje proistječu iz vojnih operacija. U tu se svrhu u svakoj prilici moraju poštivati sljedeća pravila: (a) Civilno stanovništvo i pojedinci civili neće biti objektom napada. Zabranjeni su i čini terorizma (čini nasilja ili prijetnja nasiljem s glavnom svrhom da se medu civilima širi strah). Civili uživaju tu zaštitu ako ne sudjeluju i za vrijeme dok neposredno ne sudjeluju u neprijateljstvima (članak 13). Iscrpljivanje civila glađu zabranjeno je kao metoda ratovanja (članak 14). Premještanje civilnoga stanovništva može se naložiti jedino iz razloga njegove vlastite sigurnosti, ili kada imperativni vojni razlozi to nalažu. Ali se to premještanje smije obaviti tek nakon poduzimanja svih mjera da civilno stanovništvo može biti prihvaćeno pod zadovoljavajućim uvjetima smještaja, higijene i zaštite zdravlja, sigurnosti, te prehrane (članak 17). Društva za pomoć, poput nacionalne organizacija Crvenoga križa, mogu ponuditi svoje usluge, i ako je potrebno pružiti nepristranu humanitarnu pomoć, pod uvjetom suglasnosti ustanovljene vlade (članak 18). Humanitarni postupak. U članku 4. Protokola II. razvijaju se i upotpunjuju neke izvorne obveze iz članka 3. Ženevskih konvencija iz 1949. Sa svim osobama koje neposredno ne sudjeluju ili koje su prestale sudjelovati u neprijateljstvima postupat će se u svim prilikama humano. Sve one imaju pravo na temeljna jamstva bez ikakve diskriminacije. Bez obzira je li njihova sloboda ograničena ili ne, njihova ličnost, čast, uvjerenje ili vjerski obredi, moraju se poštivati.

Sljedeća su djela protiv tih osoba zabranjena u svako doba i na svakomu mjestu:
Nasilje nad životom, zdravljem i fizičkim i mentalnim blagostanjem, a naročito: (i) ubojstva; (ii) mučenje u svim oblicima, bilo mentalno ili fizičko; (iii) tjelesne kazne; i (iv) sakaćenje. Nasilje na dostojanstvo osobe, osobito uvredljivi i ponižavajući postupci, nasilna prostitucija i bilo koji oblik nedostojnih napada. Uzimanje talaca. Kolektivno kažnjavanje. Prijetnje da će se gornja djela izvršiti. Djeci se moraju pružiti skrb i pomoć koje su im potrebne, naročito obrazovanje, uključujući vjerski i moralni odgoj. Moraju se poduzeti koraci da se djeca vrate svojim obiteljima ako su bila razdvojena. Djeca mlada od 15 godina ne smiju biti novačena u oružane snage ili skupine, niti im se smije dopustiti da sudjeluju u neprijateljstvima. Poduzet će se mjere, ako bude potrebno, da se djeca uz pristanak roditelja ili osoba odgovornih za njih, privremeno sklone iz područja u kojima su izbila neprijateljstva. Osobe čija je sloboda ograničena. Uz sva temeljna jamstva, kao i ona koja uživaju ranjenici i bolesnici, osobe internirane ili pritvorene zbog razloga vezanih za oružani sukob moraju dobiti medicinsku skrb, hranu, higijenske potrepštine, sigurnost, pomoć, mogućnost vjerskih obreda, te radne uvjete. Muškarci i žene moraju se razdvojiti, osim kada se radi o članovima jedne obitelji. Mora im se dopustiti dopisivanje. Mjesto interniranja ili pritvora ne smije biti u blizini borbene zone. Njihovo fizičko ili mentalno zdravlje i integritet ne smiju se ugroziti nikakvim neopravdanim činom ili propustom (članak 5). Kazneni progon. Presude može izricati jedino sud koji pruža temeljna jamstva neovisnosti i nepristranosti. Članak 6. Protokola II. nadalje propisuje temeljna pravila kaznenoga postupka koja su predviđena i u općim i regionalnim konvencijama o ljudskim pravima. Optuženi mora bez odgađanja biti obaviješten o pojedinostima djela za koja je okrivljen; isključuje se kolektivna kaznena odgovornost ili odgovornost za djela ili propuste koji nisu bili kaznena djela u trenutku njihova počinjena; pretpostavka nevinosti; suđenje se mora obaviti u prisutnosti optuženoga; zabrana prisiljavanja nekoga da svjedoči protiv sebe ili da prizna krivnju; te pravo na žalbu. Smrtna se kazna ne smije izreći osobi mlađoj od 18 godina, trudnici i majci s malom djecom (članak 6).

3. Ratni zločini u kontekstu nemeđunarodnih oružanih sukoba
3. Ratni zločini u kontekstu nemeđunarodnih oružanih sukoba. Rimski statut Međunarodnoga kaznenoga suda iz predstavlja u neku ruku kodifikaciju općih običajnih pravila humanitarnoga prava od kojih je većina danas na snazi. Ona bi trebala obvezivati sve strane u svim nemeđunarodnim sukobima. Pretpostavka je, dakle, da ta pravila obvezuje i države koje nisu stranke Protokola II. iz Djela koja su u članku 8. toga Statuta predviđena kao "ratni zločini" i za koja je predviđena osobna odgovornost počinitelja, predstavljaju također i pravne obveze za sve države stranke Rimskoga statuta i za sve naoružane skupine koje sudjeluju u sukobima te vrste. Kao "teška kršenja članka 3. zajedničkoga svim četirima Ženevskim konvencijama iz 1949", Statut predviđa četiri zločina kako su formulirani u podtočki (c) članka 8. (vidi naprijed pod 1). U podtočki (e) dalje se nabrajaju: "Druga teška kršenja zakona i običaja primjenljivih u oružanim sukobima koji nisu međunarodnoga značaja u ustanovljenim okvirima međunarodnoga prava, tj. svako od sljedećih djela": (i) namjerno usmjeravanje napada protiv civilnoga stanovništva kao takvog ili protiv pojedinih civila koji ne sudjeluju izravno u neprijateljstvima; (ii) namjerno usmjeravanje napada na zgrade, materijal, medicinske jedinice i prijevozna sredstva te na osoblje, koji koriste zaštićene znakove Ženevskih konvencija u skladu s međunarodnim pravom; (iii) namjerno usmjeravanje napada protiv osoba, uređaja, materijala, jedinica ili vozila upotrebljenih u okviru misija humanitarne pomoći ili održanja mira u skladu s Poveljom Ujedinjenih nacija, tako dugo dok oni imaju pravo na zaštitu koju međunarodno pravo oružanih sukoba jamči civilima i imovini civilnoga značaja...". Ovaj je propis očito predviđen na temelju loših iskustava, napose iz Somalije i Bosne i Hercegovine, gdje su vozila koja su dopremala humanitarnu pomoć bila čestim predmetom napada, pljački materijala, oduzimanja vozila, te ubojstva ili uhićenja njihovih vozača. Slični su se zločini činili i protiv pripadnika mirovnih misija. Ali gornji propis vrši važno razlikovanje. Nakon što se nekoj mirovnoj misiji izmijeni mandat i ona dobije zadaću da oružano intervenira protiv agresora, njezini pripadnici i materijali gube zaštitu po toj odredbi. Tada se između zaraćenih strana primjenjuju pravila prava oružanih sukoba.

(vi) silovanje, seksualno ropstvo, prisilna prostitucija ili prisilna trudnoća kako je određena u članku 7. stavak 2(f) ovoga Statuta, prisilna sterilizacija ih bilo koji drugi oblik seksualnoga nasilja koji predstavlja teško kršenje Ženevskih konvencija". Taj propis, dakle, navodi da ti čini također predstavljaju teško kršenje Ženevskih konvencija, što u njima nije izričito navedeno. Ovo je, dakle, zanimljiv način nadopune toga propisa putem statuta jednoga međunarodnog suda. Ali nema nikakve sumnje u to da su sva ta odvratna djela zločini prema kaznenim zakonima svih država svijeta. Stoga se i tu radi i o međunarodnim zločinima, bilo u međunarodnim ili nemeđunarodnim oružanim sukobima. (vii) novačenje ili primanje u oružane snage ili skupine djece mlađe od petnaest godina ili njihovo korištenje za aktivno sudjelovanje u neprijateljstvima. (viii) naređivanje premještanja civilnog stanovništva iz razloga povezanih uz sukob osim ako je u pitanju sigurnost civila ili to zahtijevaju imperativni vojni razlozi; (xi) podvrgavanje osoba koje su u vlasti druge strane u sukobu tjelesnom sakaćenju ili medicinskim ili znanstvenim pokusima bilo koje vrste koji nisu opravdani medicinskim, zubarskim ili bolničkim razlozima liječenja tih osoba te koji se ne izvode u njihovom interesu a dovode do njihove smrti ili ozbiljne opasnosti po njihovo zdravlje...". Ostale ratne zločine predviđene u Rimskomu statutu u kontekstu nemedunarodnih oružanih sukoba opisali smo u prethodnom odjeljku. To su iz podtočke (e): (iv) napadi na kulturne objekte i hramove; (v) pljačka gradova i naselja, čak kada su zauzeti napadom: (ix) podmuklo ubijanje ili ranjavanje neprijateljskoga borca; (x) proglašavanje da se protivniku neće davati milost; te (xii) uništavanje ili oduzimanje imovine protivnika osim ako ju neodloživa ratna potreba nalaže". Zanimljivo da medu ratne zločine u tome kontekstu još nisu svrstani: izgladnjivanje civilnih osoba kao metoda ratovanja; napadi na postrojenja i instalacija koje sadrže opasne sile; te teška oštećenja prirodnoga okoliša.

B. MEĐUNARODNI ORUŽANI SUKOBI
92. POČETAK I SVRŠETAK MEĐUNARODNOG ORUŽANOGA SUKOBA. PRAVNE POSLJEDICE RATNOGA STANJA Bibliografija: Juraj ANDRASSY: "O objavi rata", JRMP 1956, br.3, str ; Boško JAKOVLJEVIĆ: "Zaraćena strana", ibid., str ; A. KLAFKOWSKI: "Les formes de cessation de l'etat de guerre en droit international", RCADI 1976, tome 149, pp ; R.R. BAXTER: "Armistice and other Forms of Suspension of Hostilities", ibid., pp 1. Neprijateljstva i ratno stanje. Primjena pravila ratnoga prava, koja ćemo do kraja ove knjige izložiti, u mnogome ovisi o postojanju ratnoga stanja (state of war, etat de guerre) između država u sukobu. Ratno stanje ukratko znači odsutnost miroljubivih odnosa između zaraćenih država. Njegov se nastanak odražava na njihove diplomatske odnose, na neke vrste ugovora, na trgovinu i na odnose između njihovih fizičkih i pravnih osoba. O nekim pravnim posljedicama ratnoga stanja bit će riječi u nastavku pod 3. Ratno stanje nije uvijek sasvim identično sa stvarnim neprijateljstvima (hostilities, hostilites) između država koje su se našle u sukobu. Kako smo prije naveli, u tijeku Drugoga svjetskog rata nastalo je ratno stanje između brojnih latinoameričkih država i Sila osovine, nakon što su im one prve objavile rat. Ali između njihovih oružanih snaga nije dolazilo ni do kakvih neprijateljstava. Jedini neprijateljski čini latinoameričkih država bili su mjere sekvestracije i pljenidbe imovine njemačkih državljana na njihovu teritoriju prema pravilima ratnoga prava. Isto tako, neprijateljstva mogu prestati kapitulacijom pobijeđene države ili na drugi način, ali se ratno stanje produžuje do sklapanja i stupanja na snagu mirovnoga ugovora, ili dok neka pobjednička država jednostrano ne okonča ratno stanje.

Tako su npr. sva neprijateljstva između Savezničkih sila s Njemačkom i Japanom bila okončana njihovom bezuvjetnom kapitulacijom u Ratno stanje zapadnih sila s Japanom okončano je Mirovnim ugovorom sklopljenim u San Franciscu 1951, a s Njemačkom jednostranim izjavama pobjedničkih država počam od te iste godine. Napokon, najvažnija značajka nepriznatih oružanih sukoba između država, ili slučajeva oružane intervencije trećih država u širokim razmjerama u nekomu građanskom sukobu, bilo je postojanje stvarnih neprijateljstava. Ali u njima niti jedna strana nije priznavala postojanje ratnoga stanja. Većina sukoba koji su izbijali nakon Drugoga svjetskoga rata imala je upravo te značajke. 2. Početak međunarodnoga oružanoga sukoba. Niti u doba prije godine, kada se smatralo da je pravo na otpočinjanje i vođenje rata legitimni izljev suverenosti svake države, nije bilo sasvim jasno je li sama objava rata drugoj državi predstavljala pravnu obvezu ili ne. U japanska je flota bez upozorenja napala ruske ratne brodove u kineskoj luci Port Arthur (danas Lushun). Tim je napadom otpočeo Rusko-japanski rat koji je završen porazom Rusije u Japan je pravdao taj svoj čin time što je prije toga bio prekinuo diplomatske pregovore s Rusijom, kojoj je potoni notificirao da si pridržava pravo poduzimanja akcije u zaštiti svojih interesa. Da bi se spriječili budući incidenti te naravi, na Drugoj haškoj mirovnoj konferenciji u sklopljena je Treća haška konvencija o otpočinjanju neprijateljstava. Njezine stranke njome "priznaju da se neprijateljstva između njih ne smiju otpočeti bez prethodnog i nedvojbenoga upozorenja koje će imati oblik, bilo obrazložene objave rata, ili ultimatuma uz uvjetnu objavu rata" (članak 1). Ultimatum je po pravilu predviđao kratak rok za odgovor. Ako odgovor ne bi zadovoljio, država koja ga je dala otpočinjala je neprijateljstava. Ta je Konvencija nadalje predviđala: "Ratno stanje, će se morati bez odlaganja notificirati neutralnim silama i neće proizvesti učinak u odnosu na njih sve do primitka notifikacije koja se može poduzeti čak i telegrafskim putem. Ipak, neutralne se države neće moći pozvati na odsutnost notifikacije ako se nesumnjivo utvrdi da su upoznate s postojanjem ratnoga stanja" (članak 2).

Predviđanjem pravne obveze prethodne objave rata nastojalo se za ubuduće utvrditi trenutak izbijanja svakoga rata, tj. vrijeme nastanka ratnoga stanje, te položaj svih trećih država prema njemu. Time se nastojalo da objava rata prethodi stvarnim neprijateljstvima. Ukoliko se to ne bi postiglo, tada i žrtva agresije može objaviti rat ili priznati ratno stanje nakon što je agresor otpočeo protiv nje s neprijateljstvima bez objave. Ali dužnost objave rata i notifikacije ratnoga stanja neutralnim državama postojala je prema propisima Treće haške konvencije samo. u odnosima između njezinih država stranaka (članak 3). Njezini propisi nikada nisu prerasli u pravila općega običajnog prava, niti su spriječili dalju praksu otpočinjanja rata bez objave. Premda je bio strankom te Konvencije, Japan je i 7. prosinca bez upozorenja napao i potopio ili teško oštetio ratno brodovlje Sjedinjenih Država u bazi Pearl Harbor na Havajima. To je bio povod da je sljedećega dana Senat Sjedinjenih Država jednoglasno objavio rat Japanu kao agresoru. Ali, nakon što je Briand-Kelloggovim paktom iz rat postao međunarodnim pravom zabranjen kao instrument nacionalne politike država, a Nurnberški je tribunal u za zločin protiv mira bio osudio one nacističke vođe koji su prekršili taj Pakt, nakon Drugoga svjetskoga rata gotovo da nije bilo poznatih primjera objave rata napadača njegovoj žrtvi. Danas bi se i ultimatum drugoj državi smatrao prijetnjom silom, suprotan načelu iz članka 2(4). Povelje UN. Kako smo prije bili naglasili (supra, §89 pod (i)), do "međunarodnoga oružanoga sukoba" dolazi: (a) u svim slučajevima objavljenoga rata, (b) u drugim oružanim sukobima između država ako je makar jedna od njih priznala ratno stanje, (c) u slučajevima strane okupacije dijela ili čitavoga područja druge države, čak ako ta okupacija ne naiđe na nikakav otpor, te (d) u sukobima "u kojima se narodi bore protiv kolonijalne dominacije i strane okupacije i protiv rasističkih režima, koristeći se pravom naroda na samoodređenje...". Ovi posljednji se u pravilu vode u granicama samo jedne države, a mogućnost nastanka ratnoga stanja veoma je dvojbena. Do međunarodnih oružanih sukoba pod (c) može također doći a da niti jedna strana ne prizna postojanje ratnoga stanja. Ali tu ratno stanje stvarno nastaje samim činom okupacije tuđega područja. Na tu ratnu okupaciju primjenjuju se pravila ratnoga prava. U tim uvjetima ratno stanje traje dok traje okupacija. Ali ukoliko sama okupacija ne naiđe na otpor, tada de facto postoji ratno stanje, ali nema neprijateljstava.

Zbog navedenih razloga pojam "međunarodnoga oružanoga sukoba" u neku je ruku širi od klasičnoga pojma rata, naročito s obzirom ha oslobodilačke ratove. Zbog česte odsutnosti priznanja ratnoga stanja i neutralnosti trećih država, trenutak početka oružanih sukoba -bilo međunarodnih ili nemeđunarodnih - koji su izbijali nakon Drugoga svjetskoga rata, mora se utvrđivati ispitivanjem svih relevantnih činjenica. Pisci su skloni svaki čin agresije jedne države protiv druge (koji su po sebi međunarodni zločini), pa i nedopuštenu intervenciju u drugoj državi (koja je međunarodno protupravno djelo u kršenju norme jus cogens), asimilirati u "međunarodne oružane sukobe". To ne mora uvijek biti točno, što inače ne dovodi u pitanje protupravnost samih tih djela. Za postojanje međunarodnoga, kao i nemeđunarodnog oružanog sukoba (neovisno da li je nastalo i ratno stanje), nužno je da se radi o produljenim neprijateljstvima u vremenu i po intenzitetu. Bombardiranje područja Libije koje su poduzele Sjedinjenim Država u 1986, ili lansiranje krstarećih raketa te zemlje na neke instalacije u Afganistanu i Sudanu u za koje se smatralo da su terorističke, bili su nedopušteni čini jer ih nije bilo odobrilo Vijeće sigurnosti UN. Ali ti jednokratni napadački akti nisu doveli do međunarodnih oružanih sukoba Sjedinjenih Država s tim zemljama, s obzirom da one na njih nisu uzvratile. Ali su slični čini u drugim prilikama zaista bili početak istinskih i dugotrajnih međunarodnih oružanih sukoba. 3. Pravne posljedice ratnoga stanja. Čak ako se ne ispuni niti jedan od gornjih uvjeta za postojanje međunarodnoga oružanoga sukoba, namjera ratovanja i postojanje ratnoga stanja mogu i danas proizaći iz nekih drugih akata zaraćenih strana, koji su se nekoć smatrali nužnom posljedicom izbijanja svakoga rata:

(a) Izbijanje rata ima po pravilu za posljedicu prekid diplomatskih odnosa između zaraćenih strana. Članak 44. Bečke konvencije o diplomatskim odnosima iz nalaže državi primateljici koja je zaraćena strana dužnost pružanja olakšica da diplomatsko osoblje neprijateljske države u najkraćem mogućem roku s članovima obitelji napusti njezin teritorij. Ali sve do napuštanja neprijateljskoga teritorija oni uživaju diplomatske privilegije i imunitete. Ipak, bilo je više slučajeva da i nakon otpočinjanja neprijateljstava u širokim razmjerama nije došlo, ili nije odmah došlo, do prekida diplomatskih odnosa. Nakon okupacije kineske pokrajine Mandžurije u 1931, japanske su postrojbe bile otpočele široke osvajačke akcije u Kini u srpnju Dvije su države prekinule diplomatske odnose u siječnju, a postojanje ratnoga stanja Japan je priznao 1. veljače godine. Opravdano je, međutim, smatrati da je rat između tih dviju država stvarno otpočeo u 1937. Japanske postrojbe vodile su osvajačke pohode i na području Sibira u Sovjetskom Savezu u srpnju i kolovozu 1938, te potom u Mongoliji od svibnja do rujna U oba je navrata Crvena armija porazila i odbacila japanske snage iz tih država. S obzirom da za svo to vrijeme te dvije države nisu prekidale diplomatske odnose i da je Sovjetski Savez ostao neutralan u ratu s Japanom, ti oružani sukobi nisu doveli do ratnoga stanja sve do kolovoza Tada je Sovjetski Savez bio objavio rat Japanu. I napokon, za sve vrijeme rata između Iraka i Irana između i 1988, obje države održavale su diplomatske odnose. Stoga održanje tih odnosa nije samo za sebe siguran znak nepostojanja međunarodnog oružanog sukoba. (b) Izbijanje rata ima značajne posljedice prvenstveno na neke dvostrane ugovore između zaraćenih strana. To je pitanje ostalo izvan dometa Bečke konvencije iz Ali temeljem prijašnje međunarodne prakse proizlaze neki zaključci:

(i) Izbijanje rata poništava dvostrane ugovore između zaraćenih država o vojnom ili političkom savezu ili suradnji. Ako takvih otkaza nema i ako se ti ugovori i dalje izvršavaju, može se izvesti namjera stranaka da ne priznaju postojanje ratnoga stanja između njih. (ii) Za trajanja rata svaka od zaraćenih strana slobodna je suspendirati izvršenje dvostranih ugovora o trgovini, prometu, ekstradiciji i drugim oblicima suradnje, ili su ti ugovori stvarno suspendirani u njihovoj primjeni zbog nemogućnosti njihova izvršenja. To može vrijediti i za neke od mnogostranih ugovora, stranke kojih su zaraćene strane u njihovim uzajamnim odnosima, ali ne i za ugovore ustave međunarodnih organizacija. Iz neizvršavanja tih ugovora može se zaključiti objektivna situacija ratnoga stanja. (iii) Naprotiv, mnogostrani i dvostrani ugovori odredbe kojih same predviđaju da će se izvršavati u oružanim sukobima, tek se tada počinju stvarno primjenjivati. To su, između ostalih, četiri Ženevske konvencije iz o humanitarnom pravu i Protokol I. iz Primjena tih konvencija, i djelatnosti treće države u ulozi "sile zaštitnice", ili Međunarodnoga odbora Crvenog križa u toj ulozi, mogu ukazati na objektivno postojanje međunarodnoga oružanoga sukoba. (iv) Napokon, oružani sukob nema učinka na važnost ugovora o granicama i onih koji ustanovljuju objektivne režime. Vidi o ostalim važnim učincima oružanog sukoba na međunarodne ugovore supra, §24, pod (iv). (c) Izbijanje neprijateljstava ima u pravilu važne učinke na položaj neprijateljskih državljana koji žive ili se zateknu na području druge zaraćene strane. O dužnostima svake od tih država u njihovoj zaštiti bit će riječi na drugomu mjestu (infra, §95). Ovdje samo valja istaknuti da ako niti jedna strana upletena u neki oružani sukob ne tretira građane one druge države kao neprijateljske državljane, i ako oni ostaju pod zaštitom svoje diplomatske misije koja je nastavila s djelovanjem, to je pouzdan test da između tih država ne postoji ratno stanje. Time ne postoji ni međunarodni oružani sukob.

(d) I napokon, izbijanje neprijateljstava ima važnih posljedica na trgovinske i druge slične odnose između zaraćenih strana i njihovih pravnih i fizičkih osoba. Iz zakonodavstva i prakse zaraćenih strana u Prvomu i u Drugomu svjetskom ratu mogu se izvesti sljedeći zaključci: (i) Svaka od zaraćenih strana ovlaštena je zabraniti svojim zakonima svu trgovinu između njezinih i neprijateljskih poduzeća, uključujući tu i državna poduzeća. Primjenom tih pravila u dva svjetska rata praktično sva trgovina i svako ugovaranje s osobama nastanjenima na neprijateljskom području, ili s osobama iz neutralnih država koje su obavljali poslove s neprijateljem, sva plaćanja tim osobama i sve komunikacije s njima, bih" su prekinuti. (ii) Primjenom tih zakona bili su dokinuti svi prije sklopljeni privatni kontrakti, dok su novi kontrakti bili ništavi, a njihovo sklapanje bilo je po sebi kazneno djelo. Jedino prijašnji kontrakti o pravima na nekretninama, poput onih o najmu ili hipoteci, u nekim se državama nisu dokidali, nego su bili suspendirani do sklapanja mirovnoga ugovora nakon rata. (iii) Nadalje, sve su zaraćene strane vršile pljenidbu neprijateljske javne pokretne imovine na svome i na privremeno okupiranom neprijateljskomu području. Ratnim plijenom su se smatrali: novac, zlato i druge dragocjenosti, oružje, strjeljivo, namirnice, te lokomotive i vagoni u vlasništvu neprijateljskih državnih željeznica. Sve su zaraćene strane sve te mjere pljenidbe smatrale u skladu s ratnim pravom, koje se u tome niti nakon nije mijenjalo. Ostalo je dvojbeno jesu li zaraćene strane mogle zakonito zaplijeniti i nekretnine neprijateljske države na svome području. Sigurno je, međutim, da nad neprijateljskim nekretninama u javnomu vlasništvu na okupiranom području okupant ima pravo uživanja, ali ne i prisvajanja. Naprotiv, neprijateljska privatna imovina na kopnu u znatnoj je mjeri zaštićena, dok je ona koja se prevozi morem izložena zahvatima. O tome će u pojedinostima biti riječi u sljedećim odjeljcima. Ako između strana u sukobu nema nikakve prakse glede zabrane trgovine i mjera pljenidbe javne pokretne imovine, i to može biti jak dokaz odsutnosti objektivnoga stanja međunarodnoga oružanoga sukoba između njih. U prijašnje doba gotovo sva pravila ratnoga prava postajala su pravno obvezatna odmah po nastanku ratnoga stanja za sve zaraćene države.

Nakon 1945. situacija se u tome pogledu veoma izmijenila
Nakon situacija se u tome pogledu veoma izmijenila. Većina oružanih sukoba između država, i većina slučajeva nedopuštene oružane intervencije država u unutarnje sukobe u stranim zemljama, nije ispunjavala gornje kriterije za postojanje međunarodnoga oružanoga sukoba. Niti jedna zaraćena strana nije u pravilu priznavala postojanje ratnoga stanja. Ratno je stanje, međutim, bilo izričito priznato u ratovima arapskih država protiv Izraela, te u sukobima između Indije i Pakistana. Tako većina arapskih država do danas nije okončala ratno stanje s Izraelom. A i većina oslobodilačkih ratova protiv kolonijalizma i rasizma bila je završena prije 1977, dakle prije nego što ih je Protokol I. konačno asimilirao u međunarodne oružane sukobe. U svim takvim sukobima, kao i u istinskim unutarnjim sukobima bez oružane intervencije trećih država, njihovim stranama ostaje na volju hoće li ili neće - bilo jednostrano ili po sporazumu - primjenjivati neka od pravila ratnoga prava. Ali pripadnici regularnih postrojbi imaju i u nepriznatim međunarodnim oružanim sukobima položaj ratnih zarobljenika. Uz to se temeljem sporazuma ta pravila mogu primijeniti i na pripadnike zaraćenih skupina u unutarnjim sukobima. Mogu se, nadalje, sklapati sporazumi o neutraliziranim ili demilitariziranim zonama ili o nebranjenim mjestima, a mogu se primjenjivati i neka od pravila rata na moru ili o neutralnosti. Sve to vrijedi i za oružane akcije ili mirovne operacije UN do kojih može doći kako u međudržavnom, tako i u unutarnjem sukobu. U nastavku ćemo u svakom posebnom slučaju uspoređivati samu primjenljivost pravila ratnoga prava na nemeđunarodne sukobe, ili ćemo izlagati praksu iz tih sukoba. 4. Prestanak međunarodnog oružanog sukoba. U prošlosti se govorilo o okončanju ratnoga stanja između država koje su prije toga ratovale. I neki od nepriznatih, ali istinskih međunarodnih oružanih sukoba mogu se okončati na neki od načina koji slijede: (i) Prosti prestanak neprijateljstava bez posebnoga ugovora. Bilo je više ratova prešutno okončanih (između Švedske i Poljske 1716; Francuske i Španjolske 1720; Rusije i Perzije 1801; Francuske i Meksika 1867; te neki ratovi tijekom 19. stoljeću između Španjolske i južnoameričkih država).

Manjkavost toga načina jest da ostavlja mnoga pitanja u sumnji
Manjkavost toga načina jest da ostavlja mnoga pitanja u sumnji. Taj način nije pogodan za suvremene uvjete u kojima treba ugovoriti repatrijaciju ratnih zarobljenika, pitanja granica, pitanja sukcesije država, i dr. (ii) Upokorenje (debelacija, subjugacija). Radi se o osvojenju cjelokupnoga teritorija druge zaraćene strane kojemu slijedi aneksija, pod uvjetom da prestane svaki otpor u zemlji i inozemstvu i da svaka vlast upokorene države nestane, čak i u izbjeglištvu. Osvojena i anektirana država time prestaje postojati kao subjekt međunarodnoga prava. Upokorenjem prestaje rat, te time i potreba uređenja njegovih posljedica. U 19. stoljeću neke su do tada suverene države nestajale debelacijom u produženom procesu ujedinjenja Italije i Njemačke. Na području današnje Italije to se dogodilo u s Kraljevinom obiju Sicilija, Toscanom, Parmom i Modenom, a u s Papskom državom. U Pruska je bila upokorila i prisajedinila neke države članice dotadašnje Njemačke konfederacije. Njihov je grijeh bio što su ratovale na strani Austrije a protiv Pruske. To su bili Hannover, Nassau, Hessen-Cassel i Frankfurt. Na koncu Burskoga rata Britanija je u anektirala burske republike Transvaal i Orange. Nakon Briand-Kelloggova pakta iz došla je u sumnju zakonitost upokdrenja Etiopije po fašističkoj Italiji u 1936, potom Austrije u 1938, te Češke i Moravske u 1939 od strane Njemačke (Slovačka je pod njemačkom zaštitom bila proglasila formalnu neovisnost). Liga je naroda te upokorene države naprosto brisala iz svoga članstva, ali su i zapadne države na neizravan način nekim svojim aktima priznaje njihov nestanak. Po izbijanju Drugoga svjetskoga rata 1. rujna 1939, njemačka upokorenja Poljske (i podjela njezina teritorija sa Sovjetskim Savezom), Luxemburga i Jugoslavije, uz mijenjanje granica u tim i u drugim poraženim državama, bila su pravno nevaljala. Takve su se promjene mogle valjano sprovesti samo mirovnim ugovorima nakon rata.

Prema današnjemu međunarodnom pravu upokorenje neke suverene države u oružanom sukobu bilo bi pravno nevaljalo. Ako i ne bi došlo do kolektivne akcije Vijeća sigurnosti UN protiv agresora, prema članku 5(3). Definicije agresije iz 1974, koja u tome odražava opće običajno pravo: "Nikakvo stjecanje područja ili posebne prednosti koje proizlaze iz-agresije nisu i neće se priznati kao zakonite". Države sudionice Organizacije za europsku sigurnost i suradnju su se uz to Helsinškim završnim aktom iz obvezale na uzdržavanje od svakoga zahtjeva za čitavim ili za dijelom teritorija neke druge države sudionice. (iii) Mirovni ugovor se smatra normalnim načinom okončanja ratnoga stanja. Tim ugovorom uređuju se sva pitanja proizašla iz rata i promjena u ratu, poput povlačenja postrojbi s okupiranih područja, repatrijacije ratnih zarobljenika, novih granica, naknade štete, pitanja položaja stanovnika ustupljenoga područja i druga pitanja sukcesije država, itd. U nedostatku drukčijih izričitih propisa u mirovnomu ugovoru, primjenjuje se načelo postliminium. To znači da se ponovo uspostavljaju sva prava osoba koje su se zatekle bilo u neprijateljskoj državi ili na okupiranomu području, kakva su postojala prije rata. (iv) Neki se rat može okončati i ugovorom druge vrste, kao što je to bio "Sporazum o okončanju rata i obnavljanju mira u Vijetnamu", potpisan u Parizu 27. siječnja Jedna od četiriju stranaka toga Sporazuma bila je Privremena revolucionarna vlada Južnoga Vijetnama. (v) Sporazum o primirju najprije se sklapa, s namjerom okončanja neprijateljstava u očekivanju konačnog mirovnoga ugovora. Ako je mirovni ugovor potom nemoguće postići, tada se privremeno sklopljeni sporazum o primirju stvarno primjenjuje kao ugovor o prestanku ratnoga stanja.

Izrael je smatrao da je Sporazum o primirju iz 1949
Izrael je smatrao da je Sporazum o primirju iz s Egiptom, Libanonom, Jordanom i Sirijom imao taj domašaj. Egipat je to osporavao. Tek je Mirovnim ugovorom između Izraela i Egipta, sklopljenim u Washingtonu 26. ožujka 1979, bilo formalno okončano ratno stanje između tih dviju država. (vi) Jednostranom izjavom neka pobjednička država može okončati ratno stanje s pobijeđenom državom ako sklapanje mirovnoga ugovora iz političkih razloga nije na vidiku. Ta praksa nastala je nakon Drugoga svjetskog rata u odnosu na Njemačku, Austriju i Japan. Veći broj zemalja, među kojima i bivša Jugoslavija, dale su takve izjave u odnosu na Austriju i Njemačku u i kasnije. S Austrijom ni kasnije nije bio sklopljen mirovni ugovor. S obzirom da joj je u tijeku Drugoga svjetskog rata bio priznat položaj prve žrtve nacističke agresije, je bio sklopljen "Državni ugovor o uspostavljanju neovisne i demokratske Austrije". Ni s Njemačkom nije do danas sklopljen mirovni Ugovor. Zbog izbijanja hladnoga rata, u je bilo došlo do ustanovljenja dviju njemačkih država: Savezne Republike Njemačke i Njemačke Demokratske Republike. U sklopu njihova ujedinjenja, te dvije države i četiri savezničke sile (Francuska, Sovjetski Savez, Britanija i Sjedinjene Države) sklopile su 12. rujna u Moskvi Ugovor o konačnom uređenju glede Njemačke. Sjedinjene Države i zapadne zemlje sklopile su mirovni ugovor s Japanom u San Franciscu 8. rujna Neke azijske zemlje su s njime bile sklopile dvostrane mirovne ugovore i to: Indija 1952, Burma 1954, te Indonezija S obzirom na teritorijalni spor o nekima od Kurilskih otoka, Japan do danas nije sklopio mirovni ugovor s Ruskom federacijom.

5. Načelo postliminium. Taj su izraz klasični međunarodni pravnici posudili iz rimskoga prava, koji se odnosio na povrat položaja osoba i vlasništva nad imovinom na njihov status prije nego što ga je neprijatelj osvojio. Neki međunarodni pravnici ga uzimaju kao načelo temeljem kojega se položaj osoba i stvari, građanskopravni i javnopravni odnosi, koji su se zbog okupacije ili osvojenja bili izmijenili, nakon oslobođenja od neprijatelja vraćaju u prijašnje stanje. To načelo danas treba uzeti u dvama različitim značenjima. Posljedice akata okupanta poduzetih u zakonitom vršenju njegovih ovlasti prema pravu bpružanih sukoba ne prestaju nakon prestanka ratne okupacije. U nedostatku sklopljenoga mirovnog ugovora koji sva sporna pitanja može riješiti, načelo postliminium se može odnositi samo glede posljedica akata koje je okupant poduzeo bilo u prekoračenju ih u kršenju svojih ovlasti (v. infra, §95). Ovdje je, međutim, zanimljivije drugo značenje toga načela. Država koja je kroz kraće razdoblje bila upokorena i anektirana od druge države, nakon što se oslobodi i ponovo stekne neovisnost, nastavlja sa svojiia postojanjem kao da te aneksije nije bilo. Svi pravni odnosi ili većina njih, vraćaju se na stanje uoči aneksije. Radi se, dakle, o pravnoj fikciji kontinuiteta u pravomu poretku te države bez prekida. Prvi takav primjer bio je Portugal, koji je nakon njegove aneksije od Španjolske u doba Filipa II. u ponovo stekao neovisnost u 1640. I u Austriji se uzima kao da nije bilo diskontinuiteta u njezinoj neovisnosti između i 1945, kada je bila dijelom Njemačke. Jednako je i s Čehoslovačkom za razdoblje nakon 15. ožujka Privremena čehoslovačka izbjeglička vlada bila je ustanovljena u Londonu već u srpnju 1940, a zemlja je bila oslobođena u 1945. Ali nakon duljega proteka vremena to je. načelo teško provesti. Na njega se danas pozivaju baltičke države Litva, Latvija i Estonija, he priznajući zakonitost razdoblja između i 1991, kada su stvarno bile u sastavu Sovjetskog Saveza.

Niti Poljska nije postojala kao država između 1795. i 1918. godine
Niti Poljska nije postojala kao država između i godine. Nakon Prvoga svjetskog rata ona se nije pozivala na načelopostliminium, ali sebe nije smatrala niti potpuno novom državom. Smatrala se "obnovljenom" tj. "uskrsnulom" državom, što u međunarodnomu pravu nije imalo nekih pravnih učinaka. 6. Okončanje neprijateljstava. I prije mogućeg okončanja ratnoga stanja neprijateljstva se između zaraćenih strana mogu na više načina privremeno prekinuti, ili trajno okončati. To su praktično jedini načini okončanja nekih unutarnjih oružanih sukoba u kojima nije bilo formalnoga ratnoga stanja. (i) Primirje obustavlja ratne operacije (neprijateljstva) uzajamnim sporazumom zaraćenih strana. Ono može biti lokalno ili opće. Lokalno primirje obustavlja ratne operacije samo između određenih dijelova zaraćenih vojski i na određenomu području. Njega mogu valjano sklopiti ratni zapovjednici glede postrojbi za koje su odgovorni. Opće primirje obustavlja ratne operacije zaraćenih strana svuda, dakle na svim frontovima i na svim područjima. Sporazum o općemu primirju ima politički značaj. Njega nije moguće valjano sklopiti bez pristanka najviših organa vanjskoga zastupanja svih država koje su njegove stranke. Haški pravilnik iz uz to još nalaže da primirje mora biti službeno i na vrijeme priopćeno nadležnim vlastima i postrojbama. Neprijateljstva se obustavljaju odmah po priopćenju, ili u vrijeme za koje se utvrdi (članak 38). Glede općega primirja danas se smatra neprimjenljivom odredba iz članka 36. Haškoga pravilnika, prema kojoj: "Ako njegovo trajanje nije određeno, zaraćene strane mogu nastaviti s operacijama u bilo koje vrijeme, s tim da neprijatelj bude obaviješten unutar dogovorenoga vremena, u skladu s uvjetima primirja". Naime, nakon Drugoga svjetskoga rata gotovo da više nije bilo oružanih sukoba s namjerom da se neprijatelj potpuno porazi i upokori. Izuzetak su bili ratovi arapskih država protiv Izraela, sve do onoga iz Neostvarena namjera arapskih zemalja bila je da Izrael kao državu unište. Moćne države danas ostvaruju svoje interese različitim načinima, među kojima su raznovrsni oblici intervencije u poslove

slabije države, a bez namjere njezina uništenja, pa ni teritorijalnoga prisvajanja. U tim uvjetima svaki ugovor o općemu primirju, pa i o općoj kapitulaciji, više ne daje pravo čak niti žrtvi agresije da ga prekrši i da time ugrozi međunarodni mir i sigurnost. Kapitulacija (predaja), kojom cjelokupne oružane snage ili njihov dio prestaju s borbom i predaju se neprijatelju, uz određene uvjete ili bez njih, može biti jednostran čin ili se može ugovoriti: Sporazum o kapitulaciji nije isto što i sporazum o primirju, koji ne mora uvijek predviđati predaju neprijatelju. Članak 34. Haškoga pravilnika propisuje da: "Kapitulacija o kojoj su se stranke ugovornice sporazumjele mora voditi računa o pravilima vojne časti. - Kad je jednom utvrđena, moraju je se obje stranke savjesno pridržavati." O općoj bezuvjetnoj predaji vidi dalje. (ii) Opća bezuvjetna kapitulacija (unconditional surrender) je izum Drugoga svjetskog rata. To je jednostran čin poražene države popraćen sporazumom o predaji svih vojnih postrojbi i dokidanjem svih civilnih vlasti u njoj. Nametala ju je najprije nacistička Njemačka državama koje je na početku toga rata pobijedila, iako ne i Francuskoj u Ali je Njemačka u stvarnosti bila ishodila samo vojnu kapitulaciju, s obzirom da su vlade i dijelovi vojske i ratne mornarice tih država (osim Danske) nastavili djelovati u inozemstvu. Namjera predsjednika Sjedinjenih Država, najavljena u Casablanci u Maroku u 1943, da će se rat protiv Sila osovine voditi do njihove bezuvjetne predaje kritizirana je stoga što je produljila Drugi svjetski rat. Ona je u tim državama potakla otpor da se bore do njihove propasti. Ta je namjera, međutim, u bila provedena u djelo, jer se nije htjelo pregovarati s vladama tih zemalja prije nego što se provede plan denacifikacije i demilitarizacije tih društava, i dok se ne kazne glavni ratni zločinci.

(iii) Prekid neprijateljstava ili "primirje" po nalogu ili po preporuci Vijeća sigurnosti UN. Namjeravaiii učinak takve odluke je apsolutni prestanak neprijateljstava za vrijeme koje se odredi rezolucijom. U tome bi roku trebalo postići trajniji, politički sporazum, redovito uz posredovanje organa UN. Predviđeno vrijeme prekida vatre može se produžavati. I tada, međutim, neprijateljstva prestaju tek nakon što sukobljene strane sprovedu takvu rezoluciju. Naveli smo već da je u iračko-iranskom ratu Vijeće sigurnosti usvojilo rezoluciju 598 u srpnju 1987, a da sii ju zaraćene strane sprovele tek u kolovozu Nakon uspješne oružane intervencije UN protiv Iraka početkom 1991, rezolucija Vijeća sigurnosti od 2. ožujka te godine objavila je prekid neprijateljstava. Slijedila je dugačka rezolucija 687 od 8. travnja, koja je bila neka vrst zamjene za mirovni ugovor. Njome je Vijeće sigurnosti propisalo zahtjevne dužnosti Iraka i predviđeno je da "po notifikaciji od Iraka njegova prihvata tih . uvjeta stupit će na snagu formalni prekid neprijateljstava između Iraka i Kuvajta, te država članica koje su surađivale s Kuvajtom u skladu s rezolucijom 678 (1990)". Američka i britanska oružana intervencija u zbacila je u Iraku vlast Saddama Husseina, ali je raspustila sve prijašnje organe te države, uključujući i vojsku. Napose Sjedinjene Drž.ave nisu se dovoljno pripremile da odgovorno obnašaju dužnosti i prava okupanta, a ni da uspostave potpunu kontrolu nad područjem Iraka. To ima za posljedicu velika stradanja civilnoga stanovništva. (iv) Ostale vrste ugovora o prekidu ili suspenziji neprijateljstava. Do takvih ugovora dolazilo je na diplomatskim konferencijama, posredovanjem trećih država ili organa UN. Na Ženevskoj konferenciji o pitanju ponovnoga uspostavljanja mira u Indokini u 1954, bilo je usvojeno više dokumenata. Među njima je bio Sporazum o prekidu neprijateljstava u Vijetnamu od 20. srpnja te godine između vrhovnih zapovjednika snaga Francuske unije u Indokini i Narodne armije Vijetnama. Bila je određena privremena demarkacijska crta u očekivanju izbora za ponovno ujedinjenje Vijetnama. Nadalje je bilo predviđeno povlačenje trupa, oslobađanje ratnih zarobljenika i civilnih interniraca, i to sve uz kontrolu međunarodne komisije.

Njemački predstavnici potpisali su akt o bezuvjetnoj kapitulaciji najprije u Reimsu u Francuskoj 7. svibnja, te sljedećega dana u Berlinu. Privremeno je bila dokinuta svaka njemačka vlast na svim razinama. Svu vlast u Njemačkoj bila je preuzela Saveznička kontrolna komisija. Četiri savezničke sile (Sjedinjene Države, Sovjetski Savez, Britanija i Francuska) držale su pod okupacijom dijelove Njemačke i dijelove samoga Berlina. Ali s obzirom na izbijanje hladnoga rata-među saveznicima, taj eksperiment nije bio uspio. Nije potom bio sklopljen mirovni ugovor s novom jedinstvenom vladom te zemlje. Na području Njemačke su u stvorene dvije države, koje su se ujedinile tek u Ali je ratna okupacija obiju tih država okončana još u godini. Zanimljiv je bio položaj Njemačke između i 1949, kada nije postojala nikakva njemačka vlast. Valja smatrati da Saveznici nisu izvršili upokorenje Njemačke, s obzirom da im nije bila namjera anektirati čitavo njezino područje i dokinuti Njemačku kao državu. Oni nisu vršili vlast u ime njemačkoga naroda, jer im on za to nije dao povjerenje. Nisu vršili ni vlast okupanta prema ratnomu pravu, jer su donosili odluke koje se nadilazile nadležnosti okupanta, napose glede promjene istočnih njemačkih granica u korist Poljske i Sovjetskog Saveza na Potsdamskoj konferenciji Bila je to neka vrst privremenoga i ograničenoga protektorata. Predstavnici Japana potpisali su akt bezuvjetne predaje na američkom ratnom brodu "Missouri" u tokijskoj luci 2. rujna 1945, i time je konačno bio završen Drugi svjetski rat. U ime Saveznika vlast je u Japanu vršio američki general Douglas MacArthur do kada je u San Franciscu sklopljen mirovni ugovor s tom zemljom. Ratna okupacija Japana okončana je 28. travnja 1952, a okupacija japanskoga otočja Ryukyu, uključivši Okinawu, produljila se sve do 14. svibnja 1972. Taškentskom deklaracijom od 10. siječnja 1966, uz supotpis sovjetskoga predsjednika vlade Kosigina, obnovljeni su normalni, miroljubivi i prijateljski odnosi između Indije i Pakistana, nakon jednoga od njihovih sukoba. Ugovoreno je povlačenje oružanih snaga na početne položaje i oslobađanje zarobljenika. To ipak nije bio mirovni ugovor. Sporazum o dezangažiranju izraelskih i sirijskih snaga nakon sukoba u listopadu 1973, u jednoj je od točaka predviđao: "Ovaj Sporazum nije mirovni ugovor. On je korak prema pravednom i trajnom miru na temeljima rezolucije Vijeća sigurnosti 338. od 22. listopada 1973." Ali taj mir još nije postignut.

93. TEMELJNA PRAVNA PRAVILA O RATOVANJU I NEPRIJATELJSTVIMA
Bibliografija: Vidi djela navedena u bibliografiji supra, pod §90. 1. Uvod. Pod "zakonima rata" (laws of war, lois de la guerre), podrazumijevaju se ograničenja propisana međunarodnim pravom u okviru kojih se smije primijeniti sila potrebna da se savlada neprijatelj. Tu se uz to radi o načelima koja ureduju položaj osoba zahvaćenih ratovanjem. Svrha pravila koja uređuju ratovanje nije da propišu pravila igre poput nogometa, košarke i sl. Njihova je svrha, naprotiv, da ograniče patnje osoba zahvaćenih ratom i da ograniče sam prostor ratovanja. Kada tih pravila ne bi bilo, barbarstva i okrutnosti u ratovanju ne bi poznavali granica. Ograničenja ratovanja u gornjemu značenju mogu se šematski podijeliti na ona ratione loci, ratione instrumenti, te ratione personae. 2. Ograničenja ratovanja ratione loci. U istinskim ratovima između država razlikuju se ratište (the region of ivar, region de la guerre) od područja ratnih operacija (vojišna prostorija) (the theatre of war, theatre de la guerre). Ratište je sav prostor u kojemu zaraćene strane mogu pripremati i vršiti neprijateljstva. To su najprije kopneno područje, unutarnje vode i teritorijalno more zajedno sa zračnim prostorom svake od tih država. Ali ratište zahvaća i sve prostore otvorenoga mora, jer se i u njima mogu vršiti neprijateljstva. Ratište, međutim, ne obuhvaća kopneno područje, unutrašnje morske vode i teritorijalno more neutralnih država. Ono također ne obuhvaća područja koja su neutralizirana međunarodnim ugovorima i zračni prostor iznad njih. To su danas Sueski i Panamski kanal, Magellanov prolaz, norveški otoci Spitzbergen (Svalbard) na Arktiku, Aalandsko otočje koje je dio Finske, te čitav Antarktik. Od tih ogromnih prostora ratišta valja razlikovati područje ratnih operacija, tj. prostore u kojima se neprijateljstva stvarno vode.

U Burskomu ratu ( ) ratište je, između ostaloga, obuhvaćalo čitavo Britansko carstvo s britanskim posjedima na svim kontinentima uz sve prostore otvorenoga mora. Ali su se ratne operacije stvarno vodile samo na prostoru današnje Južne Afrike. Događa se, međutim, da se u kršenju pravila ratnoga prava područje ratnih operacija proširi i ria prostore neutralnih država protiv njihove volje. U rusko-japanskomu ratu ( ) neprijateljstva su se vodila na područjima još uvijek neovisne i neutralne Koreje, te kineske pokrajine Mandžurije. Saveznici su u Prvomu svjetskom ratu uključili u neprijateljstva šire područje grčke luke Solun i učinili su ga područjem ratnih operacija počam od l: listopada A Grčka je sve do 29. lipnja bila formalno neutralna, i tek je tada bila ušla u rat protiv članica Trojnoga saveza. I u Drugomu svjetskom ratu područje ratnih operacija bilo se proširilo na prostore više neutralnih država protiv njihove volje. To je prije svega bio Egipat počam od prvog njemačkoga bombardiranja Kaira 16. rujna Ali su se tamo otprije bile nalazile ogromne britanske snage koje su s egipatskoga područja ratovale u Libiji. Saveznici su područje ratnih operacija bili proširili na Grenland i Island (koji su bili pod Danskom), te u na Iran. Uz to su oni povrijedili neka neutralizirana područja pod sustavom mandata Lige naroda (pacifičke otoke sjeverno od ekvatora pod mandatom Japana, te Siriju pod mandatom Francuske). U oružanim sukobima koji su se vodili nakon Drugoga svjetskoga rata gornja podjela ostala je bez učinka. Naime, više nije bilo ratišta u gornjemu značenju. U istinskim međudržavnim ratovima u kojima je bilo priznato postojanje ratnoga stanja, treće su države bile toliko nadmoćne da su uspješno sprječavale čine zaraćenih strana protiv neutralnih trgovačkih brodova na otvorenomu moru.

Kako smo prije bili naveli (supra §89, pod 4), u Falklandskom ratu u Britanija je jednostrano proglasila zabranjenu zonu (TEZ - Total Exclusion Zone) od 200 milja oko tih otoka, u koju je zabranila pristup svim stranim brodovima. Ali je iz područja ratnih operacija isključila teritorij i teritorijalno more same Argentine i obznanila je da ratno stanje s tom zemljom uopće ne postoji. Područje ratnih operacija u unutarnjemu sukobu ostaje područje države zahvaćene građanskim ratom, čak ako u njemu protupravno interveniraju oružane snage trećih država. A i oslobodilački ratovi protiv kolonijalne dominacije vodili su se isključivo na prostoru odnosnoga nesamoupravnoga područja, i nisu se nikada proširivali čak niti na područje države metropole. Priznanje ustanika u 19. stoljeću imalo je za posljedicu da su ustanici i ustanovljena (legitimna) vlast vršili neprijateljstva i u morskim prostorima. Svaka od strana u sukobu vršila je i pljenidbu trgovačkih brodova neutralnih država na otvorenomu moru. Nakon što se odustalo od prakse priznanja ustanika, neutralni trgovački brodovi više nisu mogli biti pogođeni tim mjerama. 3. Ograničenja ratovanja ratione instrumenti. Radi se o ograničenjima s obzirom na metode i sredstva ratovanja i upotrebe oružja, s obzirom na objekte, te o zabranjenim vrstama oružja. Ta ograničenja obvezuju sve strane u svim vrstama oružanih sukoba, uključivši i snage UN ili međunarodne organizacije koja djeluje po ovlaštenju Vijeća sigurnosti. Grubo i u širokim razmjerama kršenje najvećega broja tih ograničenja predstavlja međunarodne zločine i povlači kaznenu odgovornost počinitelja. Sva smo ta ograničenja u pojedinostima već izložili pod naslovom ograničenja ratovanja obvezatnih u svim oružanim sukobima (supra, §90). 4. Ograničenja ratovanja ratione personae. Temeljno razlikovanje između ratnika i civilnoga pučanstva trebalo bi poštivati u svim oružanim sukobima.

Osnovno je načelo da civilno stanovništvo ne bi smjelo sudjelovati u neprijateljstvima, ali bi za uzvrat, koliko je to moguće, moralo biti pošteđeno od posljedica ratnih čina. Taj je cilj sve teže postići u uvjetima neprijateljstava iz zraka i u primjeni oružja za masovno uništenje. Samo bi ratnici trebali sudjelovati u neprijateljstvima. Oni su izloženi neprijateljskim napadima, ali ako padnu pod vlast neprijatelja, uživaju položaj i povlastice ratnih zarobljenika. (i) Zaštita civila. Glede zaštite civilnoga stanovništva pravo međunarodnih oružanih sukoba predviđa mnogo veći stupanj odgovornosti svih strana u svim vrstama međunarodnih oružanih sukoba nego što je to slučaj u unutarnjim sukobima. Pojedinosti tih dužnosti kodificirane su u Protokolu I. iz 1977. Temeljno pravilo glasi: "Da bi osigurale poštivanje i zaštitu civilnoga stanovništva i civilnih objekata, strane u sukobu moraju u svako doba razlikovati između civilnoga stanovništva i boraca, i između civilnih objekata i vojnih objekata, te prema tome usmjeravati svoje operacije samo protiv vojnih objekata" (članak 48). Civilno stanovništvo i civilne osobe uživaju opću zaštitu od opasnosti koje proistječu iz vojnih operacija (članak 51(1)). Oni neće biti objektom napada (stavak 2). Pod izrazom "napadi" razumijevaju se akti nasilja protiv protivnika, bilo da su ofenzivni ili defenzivni (članak 49(1)). Civili uživaju tu zaštitu "ako izravno ne sudjeluju u neprijateljstvima, odnosno za vrijeme dok izravno ne sudjeluju u neprijateljstvima" (članak 51(3)). Izrijekom se zabranjuju napadi koji se vrše bez izbora ciljeva i napadi protiv civilnoga stanovništva ili civilnih osoba kao mjera represalija. Od posebnoga je značaja sljedeći propis: "Prisutnost ili pokreti civilnoga stanovništva ili civilnih osoba neće se koristiti da se izvjesne točke ili područja učine imunima od vojnih operacija, osobito ne kao pokušaj da se vojni objekti zaštite od napada, ili da se štite favorizirajući ili otežavajući vojne operacije. Strane u sukobu neće usmjeravati kretanja civilnoga stanovništva ili civilnih osoba da bi pokušale zaštititi vojne objekte od napada ili štititi vojne operacije" (članak 51(7)). Ta.se zabrana jednako odnosi na prisutnost ili kretanje neprijateljskoga, kao i vlastitog civilnoga stanovništva i civilnih osoba.

Ograničenja ratovanja s obzirom na objekte (nebranjena mjesta i civilni objekti), te zabranjene vrste oružja (napose onih s nediskriminirajućim učinkom) moraju se poštivati u svim vrstama oružanih sukoba, uključivši i one nemeđunarodne. I njihov je cilj zaštita civilnoga stanovništva i civilne imovine (v. supra, §90 pod 3 i 4). Rimski statut Međunarodnoga kaznenoga suda iz predviđa u članku 7. skupinu zločina protiv čovječnosti, čije su žrtve uglavnom civili. Ali i u skupini ratnih zločina iz članka 8, uključivši teška kršenja Ženevskih konvencija iz 1949 (koja se mogu počiniti u međunarodnim oružanim sukobima), predviđaju se među ostalima: namjerno ubojstvo; mučenje i neljudsko postupanje, uključujući biološke eksperimente; i namjerno nanošenje teške patnje ili ozbiljne ozljede tijela ili zdravlja. (ii) Borci su osobe koje sudjeluju u neprijateljstvima, a ako padnu pod vlast neprijatelja, imaju položaj ratnih zarobljenika. Ali i izvjesne civilne osobe koje ne sudjeluju u neprijateljstvima, ako padnu pod vlast neprijatelja, imaju položaj ratnih zarobljenika. Različite kategorije tih osoba određene su Trećom ženevskom konvencijom iz o postupanju s ratnim zarobljenicima (članak 4). Neki pisci vrše podjelu na regularne i na neregularne borce. Pri tome položaj ratnih zarobljenika uživaju i neregularni borci ukoliko ispunjavaju dopunske uvjete koje propisuje ugovorno pravo. U tome pogledu važan je ijedan propis iz Protokola I. iz 1977. (iii) Regularni borci su pripadnici oružanih snaga svake od strana u sukobu, kao i pripadnici milicija i dobrovoljačkih odreda koji ulaze u sastav tih oružanih snaga (članak 4-A-l. Treće konvencije iz 1949). Svaka od država sama određuje koga će smatrati pripadnikom svojih regularnih oružanih snaga, bilo da se te snage sastoje isključivo od profesionalnih postrojbi ili unovačenih (mobiliziranih) vojnika. U te se snage mogu uključiti pripadnici žandarmerije i teritorijalne obrane, te dragovoljci poput pripadnika francuske Legije stranaca.

Članak 43(1). Protokola I. iz 1977
Članak 43(1). Protokola I. iz propisuje sljedeću opću definiciju: "Oružane snage neke strane u sukobu sastoje se od svih organiziranih oružanih snaga, skupina i jedinica stavljenih pod zapovjedništvo koje je odgovorno toj strani za ponašanje svojih podčinjenih, čak kada je ta strana zastupljena vladom ili nekom vlašću koju protivnička strana ne priznaje. Te oružane snage moraju biti stavljene pod unutarnji sustav discipline (stege) koji, između ostaloga, osigurava poštivanje pravilđ međunarodnoga prava koja se primjenjuju u oružanim sukobima." Osim medicinskoga osoblja i svećenika, sve su te osobe borci i imaju pravo izravno sudjelovati u neprijateljstvima. Stavak 3. toga članka još propisuje: "Kada god strana u sukobu uključi u svoje oružane snage paramilitarnu organizaciju ili oružanu službu za održanje reda, dužna je o tome obavijestiti druge strane u sukobu". Ukoliko padnu pod vlast neprijatelja, položaj ratnih zarobljenika uživaju neki neborci, i to: "osobe koje prate oružane snage a da im neposredno ne pripadaju, kao što su to civilni članovi posada vojnih zrakoplova, ratni dopisnici, dobavljači, pripadnici radnih jedinica ili službi zaduženih za skrb oružanih snaga, pod uvjetom da su za to dobile odobrenje od oružanih snaga koje prate i koje će im u tu svrhu izdati osobnu iskaznicu...". Uz njih i članovi posade u'zapćenog neprijateljskoga, ili pod određenim uvjetima i neutralnog trgovačkoga broda i posada civilnoga zrakoplovstva strana u sukobu, također su ratni zarobljenici ukoliko ne uživaju povoljniji postupak temeljem drugih propisa međunarodnoga prava (vidi pobliže, infra, §97, pod 2). (iv) Neregularni borci. U francusko-pruskomu ratu ( ) i zatim u dva svjetska rata, njemačka strana nije bila sklona priznati, ili je odbijala priznati, položaj ratnih zarobljenika borcima koji nisu bili pripadnici neprijateljskih regularnih oružanih snaga.

Treća ženevska konvencija iz 1949. riješila je tu dilemu (članak 4(2))
Treća ženevska konvencija iz riješila je tu dilemu (članak 4(2)). Njezin se iskaz danas uzima pravilom općega običajnog međunarodnoga prava. Prema tome propisu pripadnici ostalih milicija i pripadnici ostalih dobrovoljačkih odreda (koji ne ulaze u sastav regularnih oružanih snaga) "uključujući i pripadnike organiziranih pokreta otpora", koji pripadaju nekoj strani u sukobu i koji djeluju izvan ili unutar njezina područja, čak i ako je ono okupirano, imaju položaj ratnih zarobljenika ako kumulativno ispunjavaju sljedeća četiri uvjeta: da im na čelu stoji osoba odgovorna za svoje podčinjene; da imaju određen i na daljinu uočljiv znak raspoznavanja; da otvoreno nose oružje; i da se u svojim operacijama pridržavaju zakona i običaja rata. Članak 1. Haškoga pravilnika iž propisivao je ta četiri uvjeta samo glede milicije i dobrovoljačkih odreda. Njemačka je napose u Drugomu svjetskom ratu taj nedorečeni propis tumačila restriktivno. Uhićene pripadnike partizanskih jedinica i pokreta otpora na okupiranim područjima tretirala je kao obične odmetnike i zločince, čak kada su ispunjavali sve te uvjete. Mnogi su od njih strijeljani ili su upućivani u koncentracijske logore. Članak 44(3). Protokola I. iz ide na značajno ublažavanje uvjeta iz članka 4(2). Treće ženevske konvencije iz 1949: "Da bi pojačali zaštitu civilnoga stanovništva od djelovanja neprijateljstava, borci su se dužni razlikovati od civilnoga stanovništva dok sudjeluju u napadu ili u vojnoj operaciji pripremanja za napad. Međutim, s obzirom da postoje situacije u oružanim sukobima kada se zbog naravi neprijateljstava oružani borac ne može tako razlikovati od civilnog stanovništva, on će zadržati svoj status borca, pod uvjetom da u tim situacijama otvoreno nosi svoje oružje: za vrijeme svakoga vojnog angažmana; u vrijeme kada ga protivnik može vidjeti dok je angažiran u vojnom razvijanju koje prethodi poduzimanju napada u kojemu mora sudjelovati".

Radnje koje odgovaraju tim uvjetima neće se smatrati perfidijom
Radnje koje odgovaraju tim uvjetima neće se smatrati perfidijom. Ti novi uvjeti, dakle, dopuštaju da pojedinac bude po danu ci,vil, a po noći pripadnik oružanih snaga. Nije sigurno da su se novi uvjeti već transformirali u novo opće običajno pravo oružanih sukoba, ali je sigurno da su pravno obvezatni za sve države stranke Protokola I. Ali je važno-naglasiti da se ti uvjeti primjenjuju samo u četirima vrstama istinskih međunarodnih oružanih sukoba (v. supra, §§ 89 i 93). U nemedunarodnim oružanim sukobima osobe koje sudjeluju u otpadničkim oružanim snagama i drugim naoružanim skupinama nemaju zajamčen položaj ratnih zarobljenika. Protokol I. iz predviđa za međunarodne oružane sukobe dalja jamstva. I kršenje pravila međunarodnoga prava neće borca lišiti da bude ratni zarobljenik ako padne pod vlast neprijatelja, osim ako ne ispuni gornja dva minimalna uvjeta. Ali će i u takvom slučaju on imati položaj ravan ratnomu zarobljeniku (članak 44, stavci 2. i 4). Uz to, postoji presumpcija da je ratni zarobljenik osoba koja sudjeluje u neprijateljstvima i nađe se u vlasti neprijatelja. Ako se glede toga pojavi sumnja, ona će i dalje imati taj položaj sve dok njezin status ne odredi nadležni sud. Takva će osoba imati pred sudom pravo braniti svoj položaj ratnoga zarobljenika (članak 45). Ali ni priznati položaj ratnoga zarobljenika ne štiti neku osobu od toga da bude optužena i suđena za neki međunarodni zločin. Međutim i ovi liberalni propisi iz Protokola I, odriču plaćenicima položaj borca i ratnoga zarobljenika (članak 47). Položaj ratnoga zarobljenika nema ni špijun (članak 46). To smo pitanje prije bili raspravili u okviru ograničenja s obzirom na metode i sredstva ratovanja (v. supra, §90, pod 2 (f) i (g)). Ona se primjenjuju u svim vrstama oružanih sukoba. (v) Pučki ustanak (levee en masse). Haški pravilnik iz (članak 2), i gotovo jednakim rječnikom Treća haška konvencija iz (članak 4-A-6, propisuju da: "stanovništvo neokupiranoga područja koje se prilikom približavanja neprijatelja spontano lati oružja da bi se oduprlo postrojbama napadača, ne imajući vremena organizirati se kao regularne oružane snage, ako otvoreno nosi oružje i ako poštuje zakone i običaje rata", imat će status boraca. Ako sudionici takvoga pučkog ustanka padnu pod vlast neprijatelja, imaju pravo na položaj ratnih zarobljenika.

Taj propis, koji reducira uvjete za položaj ratnih zarobljenika samo na dva, odnosi se samo na spontane ustanke ukoliko izbiju prije nego što je neprijatelj osvojio neko područje, a ne i na one pri njegovu povlačenju s već zaposjednutoga teritorija. Ustanci na poziv zakonite vlasti, te oni pri povlačenju neprijatelja, ravnaju se po drugim primjenljivim pravilima prava oružanih sukoba. (vi) Pripadnici vojnoga ili civilnoga sanitetskog i vjerskoga osoblja strana u sukobu, ako padnu pod vlast neprijatelja ne smatraju se ratnim zarobljenicima. Oni imaju poseban i povlašten položaj. Strane u sukobu dužne su poštivati i štititi taj položaj. Ako padne pod vlast neprijatelja, to osoblje može biti zadržano ukoliko to zahtijevaju zdravstveno stanje, duhovne potrebe i broj ratnih zarobljenika (članak 28(1). Prve ženevske konvencije iz 1949). Ostalo osoblje vratit će se strani u sukobu kojoj pripada čim se otvori put za njegov povratak i čim to vojne potrebe dopuste (članak 30(1))'. Sanitetsko (medicinsko) osoblje obuhvaća liječnike, bolničare, nosače ranjenika i dr., koji su za stalno ili privremeno uključeni u liječenje ranjenika i bolesnika; zatim one koji upravljaju organizacijom i djelatnostima sanitetskih jedinica ili sanitetskih prijevoznih sredstava (upravni časnici, vozači, kuhari i sl.). Vjersko se osoblje sastoji od vojnih ili civilnih svećenika, odnosno vjerskih službenika, poput kapelana, muftija, rabina i sl., koji se isključivo bave svojim pozivom. Svo to osoblje ima položaj "zaštićenoga osoblja". Ono mora biti opskrbljeno iskaznicom i nositi znak crvenoga križa ili crvenoga polumjeseca. U to osoblje, jlakle, spadaju: vojno ili civilno sanitetsko osoblje strana u sukobu uključujući i osoblje za zaštitu civilnoga stanovništva; sanitetsko osoblje nacionalnih društava Crvenoga križa ili Crvenoga polumjeseca i drugih nacionalnih društava za ukazivanje pomoći, ako ga na to ovlasti neka strana u sukobu; vjersko osoblje trajno ili privremeno pridodate oružanim snagama, sanitetskim jedinicama ili sredstvima transporta, ili organizacijama za pružanje pomoći. To osoblje može izgubiti pravo na posebnu zaštitu ako se ono ili jedinice sanitetskih službi kojima pripadaju upotrijebe za vršenje čina štetnih za neprijatelja, a izvan svojih humanitarnih zadaća. Ali ta zaštita prestaje tek nakon prethodnoga upozorenja koje je u razumnom roku ostalo bez odgovora (članak 21. Prve konvencije). Na okupiranomu području civilno sanitetsko osoblje ne smije biti rekvirirano ako je njegova služba nužna za medicinske potrebe lokalnoga civilnog stanovništva i za zbrinjavanje ranjenika i bolesnika koji se tamo već liječe (članak 14. Protokola I).

94. ZAŠTITA RATNIH ZAROBLJENIKA, RANJENIKA, BOLESNIKA I BRODOLOMACA
Bibliografija: Howard S. LEVIE: Prisoners of War in International Armed Conflict, U.S. Naval War College, International Law Studies, Volume 59, Newport, R.I. 1977, 529-pages; Documents on Prisoners of War, ibid., Volume 60, Newport, R.I. 1979, 853 pages; (vidi i djela navedena supra, pod §91. 1. Položaj i uvjeti ratnih zarobljenika. Taj položaj propisan je veoma opsežnim tekstom Treće ženevske konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima, iz 1949, te nekim propisima iz Protokola I. iz Te ćemo propise ovdje izložiti na najkraći moguć način. (i) Status ratnih zarobljenika. Sve osobe koje imaju pravo na položaj ratnih zarobljenika ili pravo da ga zahtijevaju (v. supra, §93 pod 4), pod vlasti su neprijateljske sile, a ne pojedinaca ili vojnih jedinica koje su ih zarobile (članak 12. Treće konvencije). Neprijateljska država međunarodno je odgovorna za njihovu sudbinu. U svako doba i u svim okolnostima ratni zarobljenici imaju pravo na čovječan (human) postupak i na poštivanje svoje osobe i časti (članci 13. i 14). Svi oni imaju pravo na jednak postupak bez diskriminacije. Jedino zdravstveno stanje, spol, starost, vojni čin ili stručne sposobnosti mogu biti osnova za povlašteno postupanje (članak 16). Pri ispitivanju, ratni su zarobljenici dužni navesti samo svoje prezime i ime, čin, datum rođenja i matični (registarski) broj. Ne smije ih se prisiljavati da odaju druge podatke (članak 17). Oni smiju zadržati sve stvari i predmete za osobnu upotrebu osim oružja, konja, vojne opreme i vojnih dokumenata. Od vojne opreme koja im se oduzima izuzeti su namirnice i odjeća. Novac i dragocjenosti mogu im se oduzeti samo uz priznanicu i moraju im se na koncu zarobljeništva vratiti (članak 18).

Ratni su zarobljenici podvrgnuti disciplini (stezi) i zakonima na snazi države u vlasti koje se nalaze (članci 39, 82-88). Radi svoje vlastite sigurnosti ona im može ograničiti slobodu, tj. može ih internirati, ali ih ne smije držati u zatvoru osim kada prekrše kaznene i disciplinske propise (članak 21). Prije svake osude imaju pravo da se brane (članci 96, 99, 105. i 106). (ii) Uvjeti zarobljeništva. Država u čijoj su vlasti, dužna im je besplatno osigurati hranu, dostatnu odjeću i uvjete smještaja koji ne smiju biti lošiji od onih za vlastite postrojbe. Dužna im je osigurati i medicinsku skrb (članci 15, 25-27, 30). Osim časnika, ratni se zarobljenici mogu prisiliti na rad uz ^kromnu naknadu, uz uvjete u najmanju ruku jednake onima vlastitih građana. Ali im se ne smiju nametnuti djelatnosti vojnoga karaktera, niti opasni radovi i radovi štetni po zdravlje (članci 49-54). Odmah po zarobljavanju mora im se omogućiti da pošalju obavijest svojoj obitelji, te Središnjoj agenciji za ratne zarobljenike Međunarodnoga odbora Crvenog križa. Potom se mogu s obitelji redovito dopisivati, primati pakete i primati duhovnu pomoć od svećenika svoje vjeroispovijedi (članci 33, te 70-72). Oni imaju pravo izabrati između sebe povjerenike koji će ih zastupati pred vojnim vlastima, pred silom zaštitnicom, Međunarodnim odborom Crvenoga križa i svakom drugom organizacijom koja im pritekne u pomoć (članak 79). Oni također imaju pravo podnošenja žalbi i zahtjeva vojnim vlastima pod kojima se nalaze, predstavnicima sile zaštitnice ili Međunarodnoga odbora Crvenog križa, koji su uz to ovlašteni posjećivati zarobljeničke logore i razgovarati sa zarobljenicima bilo neposredno ili putem njihovih predstavnika (članci 78. i 126). U svakom zarobljeničkom logoru mora biti izvješen tekst Treće ženevske konvencije na jeziku zarobljenika, kako bi se oni mogli u svako doba obavijestiti o svojim pravima i dužnostima (članak 41). (iii) Repatrijacija. Još u vrijeme neprijateljstava treba u domovinu vratiti teško bolesne i teško ranjene ratne zarobljenike; ali ukoliko se oslobode, oni se ne smiju zaposliti u aktivnu vojnu službu (članci 109, 117).

Po okončanju aktivnih neprijateljstava, a prije sklapanja mirovnoga ugovora, ratne zarobljenike treba osloboditi i repatrirati bez odlaganja (članak 118). 2. Zbrinjavanje ranjenika, bolesnika i brodolomaca. Njihova-zaštita uređena je Prvom ženevskom" konvencijom za poboljšanje položaja ranjenika i bolesnika u oružanim snagama u ratu, te Drugom ženevskom konvencijom za poboljšanje položaja ranjenika, bolesnika i brodolomaca u oružanim snagama na moru, obje iz Uz to je Protokol I. iz u drugomu dijelu, proširio pojam "zaštićenih osoba" i na civilne ranjenike, bolesnike i brodolomce koji imaju potrebu za medicinskom pomoći, odnosno koje se nađu u opasnosti na moru, ali pod uvjetom da su se uzdržali od neprijateljstava. Sve te osobe, bilo kojoj strani da pripadaju, moraju biti poštovane i zaštićene. U svakoj će se prilici s njima postupati čovječno i one će u najvećoj mogućoj mjeri i u najkraćem mogućemu roku dobiti medicinsku skrb i pomoć koji zahtijeva njihovo stanje. Neće se činiti razlika između njih zasnovana na bilo kojim kriterijima osim medicinskih (članak 10. Protokola I). To znači da se jednaka pomoć i medicinska skrb mora ukazivati vlastitim i neprijateljskim vojnicima i civilima. Zarobljeni neprijateljski borci koji su ranjeni, bolesni ili su brodolomci postaju ratni zarobljenici. Ali do njihova izlječenja, odnosno do njihova spašavanja iz mora, korisnici su svih triju ženevskih konvencija iz 1949. Dužnost je svake zaraćene strane pronaći i prikupiti mrtva tijela neprijatelja i spriječiti njihovu pljačku. Niti jedan mrtvac se ne smije pokopati prije nego što se utvrdi njegov identitet i prije nego što se utvrdi smrt po mogućnosti liječničkim pregledom (članci Prve konvencije, te Druge konvencije). U interesu ranjenika i bolesnika, dvije Ženevske konvencije i Protokol I. sadrže opsežne propise o poštivanju i zaštiti svega što služi njihovoj skrbi, tj. sanitetskoga osoblja, ustanova, vozila i materijala, i to bilo da pripadaju vojnomu sanitetu ili nacionalnim društvima Crvenoga križa. Sve te osobe i objekti moraju biti označeni znakom crvenoga križa. O sanitetskom osoblju već je bilo riječi (supra, §93 pod 4 (v)).

Sanitetske ustanove i jedinice su sve zgrade i instalacije (bolnice, skladišta), ili pokretne jedinice (ambulante, prihvatilišta, šatori, instalacije na otvorenom i sl.) s isključivom namjenom prihvata i skrbi ranjenika i bolesnika. Zabranjeno je napadati, smetati ili sprječavati te objekte i njihovo osoblje u radu, čak ako u nekom trenutku nemaju ranjenika ili bolesnika na skrbi. Ako padnu u ruke neprijatelja, mogu nastaviti s djelovanjem sve dok protivnička strana sama ne osigura skrb ranjenika i bolesnika koji se tamo nalaze (članak 19. Prve konvencije). Jednako je i sa sanitetskim vozilima (pokretnim ambulantama, kamionima, brodovima bolnicama, zrakoplovima i sl.). Sanitetski materijal (nosila, medicinski i kirurški aparati i instrumenti, lijekovi i odjeća), ne smiju se uništavati nego moraju ostati namijenjeni skrbi ranjenika i bolesnika. Civilno je stanovništvo dužno poštivati čak i neprijateljske ranjenike, bolesnike i brodolomce. Nad njima se ne smiju vršiti čini nasilja. Civili i društva za pomoć ovlašteni su čak i na zaposjednutom ili okupiranomu području prikupljati ih i brinuti se o njima na vlastitu inicijativu. Nitko se ne smije uznemiravati, progoniti, osuđivati ili kažnjavati zbog tih čovječnih djela. I strane u sukobu mogu uputiti poziv civilnomu stanovništvu i društvima za pomoć za prikupljanje i ukazivanje pomoći tim osobama (članak 17. Protokola I). 3. Kontrola poštivanja i izvršenja pravila prava međunarodnih oružanih sukoba. Sve četiri Ženevske konvencije iz 1949, uključivši i četvrtu konvenciju o zaštiti civilnih osoba u doba rata (o kojoj će biti riječi u sljedećemu odjeljku), kao i Protokol I. iz 1977, predviđaju više mehanizama radi nadzora izvršenja pravnih obveza koje su preuzele njihove države stranke. Ukratko ćemo naznačiti te mehanizme. (i) Sila zaštitnica. Svaka strana u sukobu uz privolu suprotne strane trebala bi imenovati neku neutralnu državu čija je dužnost štititi njezine interese na području pod vlašću neprijatelja. Ako strane o tome ne postignu sporazum Međunarodni će odbor Crvenoga križa objema stranama ponuditi svoje dobre usluge u tome imenovanju. Ako i taj pokušaj propadne, Međunarodni odbor Crvenoga križa djeluje kao supstitut sile zaštitnice. Taj Odbor i ostale nepristrane humanitarne organizacije mogu poduzimati humanitarne djelatnosti u korist zaštićenih osoba. Njihovi delegati imaju pravo posjećivati sva mjesta u kojima se nalaze zaštićene osobe, ratni zarobljenici i civilni internirci i da s njima komuniciraju bez prisutnosti svjedoka.

U praksi oružanih sukoba nakon 1949, funkcije sile zaštitnice gotovo je isključivo obavljao Međunarodni odbor Crvenoga križa. (ii) Utvrđivanje činjenica. Svaka od četiriju konvencija iz predviđa postupak istrage na zahtjev svake od njihovih stranaka zbog navodnoga kršenja njihovih propisa. Ali se istraga po tim propisima ne može provesti ukoliko jedna od stranaka ne sudjeluje u postupku. Ako se na taj način kršenje utvrdi, dužnost je strana u sukobu da ga okončaju i suzbiju što je brže moguće (članak 52. Prve konvencije; članak 53. Druge konvencije; članak 132. Treće konvencije; i članak 149. Četvrte konvencije). Protokol I. iz u svome članku 90. predviđa za iste svrhe Međunarodnu komisiju za utvrđivanje činjeničnog stanja. Njezina je nadležnost obvezatna između onih stranaka koje unaprijed priznaju tu nadležnost. Samo je mali broj država do sada dao ta očitovanja. U ostalim slučajevima Komisija može otpočeti istragu samo uz suglasnost druge strane u sukobu. (iii) Odgovornost za kršenje. Svaka od Ženevskih konvencija i Protokol I. definiraju njihova "teška kršenja" koja su u stvarnosti međunarodni zločini, Države stranke preuzele su ugovornu obvezu na poduzimanje zakonskih mjera potrebnih za utvrđivanje kaznenih sankcija protiv osoba koje su počinile ili naredile izvršenje tih djela (supra, §60 pod 5). Novost je u tome članak 91. Protokola I. iz 1977, koji predviđa: "Strana u sukobu koja prekrši odredbe Konvencija ili ovoga Protokola bit će, u zavisnosti od slučaja, dužna platiti naknadu štete. Ona će biti odgovorna za sva djela koja učine osobe koje se nalaze u redovima njezinih oružanih snaga." Odgovarajuću odredbu ne predviđa Protokol II. iz 1977, koji se odnosi na nemeđunarodne oružane sukobe.

95. INVAZIJA I RATNA OKUPACIJA. ZAŠTITA CIVILNOGA PUČANSTVA
Bibliografija: OPPENHEIM - LAUTERPACH: International Law, Vol. II, Seventh Edition, London 1952, pp ; Milan ŠAHOVIĆ: "Ratna okupacija i njeno međunarodnopravno regulisanje", JRMP 1956, br.3, str ; Charles ROUSSEAU: Le droit des conflits armes, Paris 1983, pp.40-49, ; PLAYFAIR (Ed.): International Law and the Administration of Occupied Territories, Oxforđ 1992, 534 p. 1. Uvod. Ratnu okupaciju (belligerent occupation) kao institut prava međunarodnih oružanih sukoba valja razlikovati od okupacije kao načina stjecanja ničijega područja (terra nullius), koja je jednostrani akt neke države kojim ona može steći nova prava (v. supra, §27, pod c) (i)), i §63, pod 3). Dok je takvih područja otvorenih na prisvajanje državama bilo na našemu planetu, ta druga vrst okupacije nije imala ništa zajedničkoga s međunarodnim oružanim sukobima. Temeljni propisi o ratnoj okupaciji još uvijek leže u petnaestak kratkih članaka iz Pravilnika o zakonima i običajima rata iz 1907, pod naslovom "O vojnoj vlasti na području neprijateljske države". Ti su propisi u važnim pojedinostima upotpunjeni opširnom Četvrtom ženevskom konvencijom iz o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata. Ali ta možda najznačajnija konvencija iz ne uređuje samo položaj civila na okupiranim područjima, nego još i položaj stranaca koji se zateknu na području neprijateljske države. Ta je Konvencija potom dopunjena nekim propisima iz Protokola I. iz 1977. Zbog ograničenoga opsega ove knjige u izlaganju te materije moramo se uzdržati od navođenja brojnih primjera teških zloupotreba i prekoračenja prava okupanta na okupiranim područjima, napose u Prvomu i u Drugomu svjetskom ratu. Niimberška presuda iz u odjeljku "Pljačka javne i privatne imovine" sumarno je izložila teška kršenja po nacističkoj Njemačkoj propisa iz Pravilnika iz Neki drugi primjeri prakse kršenja izloženi su u OPPENHEIM-LAUTERPACHT: International Law, Vol.II, Seventh Edition, London 1952, pp ; i naročito u Charles ROUSSEAU: Le droit des conflits armes, Paris 1983, pp

Prava i dužnosti okupanta propisana su u Pravilniku iz 1907, vodeći pri tome računa o tri ponešto različite potrebe: održanja javnoga reda i sigurnosti na okupiranomu području; potrebama stanovništva toga područja; te vojnim potrebama samoga okupanta. 2. Invazija i okupacija. Jedan od glavnih ciljeva rata jest osvojenje neprijateljskoga područja. Ali sve dok borbe traju, sama invazija još ne stvara objektivno stanje ratne okupacije. Ratna je okupacija prijelazni korak između invazije i mogućega stjecanja suverenosti nad osvojenim područjem. Teritorijalna se suverenost u prijašnje doba, međutim, mogla steći tek stupanjem na snagu mirovnoga ugovora između zaraćenih država koji je predviđao ustup (cesiju) dijelova područja pobijeđene države u korist pobjednika. Ratna je okupacija, dakle, privremeno stanje u kojemu se državna suverenost na zaposjednutom području nije (ili još nije) promijenila. Ali to privremeno stanje nastaje tek čvrstim držanjem toga područja na kojemu je otpor prestao u mjeri da je okupant u mogućnosti uspostaviti svoju upravu. Tako Pravilnik iz previđa: "Područje se smatra okupiranim kada je stvarno stavljeno pod vlast neprijateljske vojske. - Okupacija se proteže samo na područje gdje je takva vlast uspostavljena i u mogućnosti je da se vrši." (članak 42). Temeljni propis o ratnoj okupaciji glasi: "Budući da je vlast faktično prešla sa zakonite vlade u ruke okupanta, on će poduzeti sve mjere koje su u njegovoj moći da uspostavi i osigura, koliko je god moguće, javni red i sigurnost, poštujući, osim u slučaju krajnje spriječenosti, zakone koji su na snazi u zemlji." (članak 43). Uspostavljanje javnoga reda i sigurnosti na takvom području u interesu je njegovih stanovnika, ali i samoga okupanta. Ali međunarodno pravo nameće okupantu brojne dužnosti za svo vrijeme dok okupacija traje. Njemu je zabranjeno prisiljavati stanovništvo okupiranoga područja da daje obavijesti o vojsci druge zaraćene strane i o njezinim obrambenim sredstvima (članak 44), ili prisiljavati to stanovništvo da se zaklinje na vjernost neprijateljskoj sili (članak 45). Okupant mora poštivati obiteljsku čast, prava i živote pojedinaca, privatno vlasništvo, kao i vjerska uvjerenja i obavljanje vjerskih obreda. Privatno se vlasništvo ne smije konfiscirati (članak 46). I pljačka je strogo zabranjena (članak 47). Nikakva se kolektivna, novčana ili druga kazna ne smije izricati stanovništvu zbog djela pojedinaca za koja se ono ne može smatrati solidarno odgovornim (članak 50).

Okupant ima pravo namiriti troškove svoje uprave i potreba vojske koju drži na okupiranomu području, ali uz važna ograničenja. On ne smije ubirati veća sredstva, namirnice ili ostale potrepštine, koje bi mu poslužile za njegov ratni napor na drugim područjima, jer stanovništvo okupiranoga područja nije dužno snositi troškove rata protiv vlastite države. Ako na okupiranomu području okupant ubire poreze, prireze i carine ustanovljene u korist države, on će koliko je moguće to i dalje činiti u skladu s važećim pravilima o razrezivanju i raspodjeli poreza i morat će, sukladno tomu, snositi troškove uprave okupiranoga područja u istoj mjeri u kojoj je to morala zakonita vlada (članak 48). Ako okupant ubire i druge novčane kontribucije, to će moći činiti samo za potrebe vojske ili uprave toga područja (članak 48). Te se kontribucije smiju ubirati samo na temelju pismenoga naloga i na odgovornost zapovjednoga generala. I one se ubiru, koliko je to god moguće, u skladu s važećim pravilima o razrezivanju i raspodjeli poreza. Za svaku kontribuciju uplatiocima se izdaje priznanica (članak 51). I rekvizicije u naravi i uslugama, ako su nužne, smiju se od općina ili stanovništva zahtijevati samo za potrebe okupacijske vojske. One moraju biti razmjerne s mogućnostima zemlje, i takve naravi da za stanovništvo ne predstavljaju obvezu sudjelovanja u ratnim operacijama protiv svoje domovine. Ali, za razliku od poreza i kontribucija, te se rekvizicije ne smiju uzimati bez naplate. One se moraju platiti u gotovu. Ako to nije odmah moguće, izdat će se priznanice i plaćanje dugovanih svota izvršit će se što je prije moguće (članak 52). Tim se ograničenjima nastoji održati načelo prema kojemu se u ratu na kopnu privatno vlasništvo ne smije konfiscirati. Ali načelo nedodirljivosti privatnoga vlasništva na okupiranomu području trpi važan izuzetak. Sva sredstva na kopnu, na moru ili u zraku namijenjena za prijenos vijesti, kao i ona za prijevoz ljudi ili stvari (isključujući obalne ribarske brodove i brodove namijenjene malom lokalnom prometu), potom spremišta oružja i uopće sve vrste ratnoga strjeljiva, mogu se zaplijeniti čak i ako pripadaju privatnicima. Ali kada nastupi mir ona se privatnicima moraju vratiti i mora se urediti odšteta.

U praksi, ukoliko se i ne unište u neprijateljstvima, privatnici rijetko ili nikada ne dobiju oduzeta sredstva natrag. A ukoliko pobijeđena država i isplati ratne reparacije, ti iznosi rijetko kada dopru do privatnika kojima je ta imovina bila oduzeta, ili je vraćena oštećena. Sudbina državne imovine koju okupant zatekne na okupiranomu području ovisi o tome radi li se o pokretnoj imovini ili o nekretninama. Vojska koja je okupirala neko područje može zaplijeniti samo gotovinu, državne fondove i dospjele vrijednosne papire koji su isključivo u vlasništvu države, potom spremišta oružja, prometna sredstva i zalihe, te uopće svu pokretnu državnu imovinu koja se može upotrijebiti za ratne operacije (članak 53(1)). Po ratnomu pravu ta se dobra smatraju ratnim plijenom. Pri zapljeni hrane i drugih potrepština, prema današnjemu međunarodnom pravu okupant mora uzeti u obzir potrebe civilnoga stanovništva na okupiranom području. Vidi propis iz članka 54. Protokola I. iz 1977, supra, §90, pod 3 (c). S dobrima općina i ustanova namijenjenima bogoslužju, dobrotvornim svrhama i prosvjeti, umjetnosti i znanosti, čak i kada su državna, postupat će se kao s privatnim vlasništvom. Ta je imovina, dakle, nedodirljiva, bilo da je pokretna ili nepokretna. Svaka zapljena, razaranje ili namjerno oštećivanje sličnih ustanova, povijesnih spomenika, umjetničkih i znanstvenih djela zabranjeno je i mora biti predmetom sudskoga progona (članak 56) (v. opširnije, supra, §90, pod 3 (b)). Glede ostale nepokretne državne imovine koja ne spada u navedene iznimke, okupacijska će se država smatrati samo upraviteljem i plodouživaocem javnih zgrada, nekretnina, šuma i poljoprivrednih dobara što pripadaju okupiranoj, državi, i što se nalaze u okupiranoj zemlji. Ta se imovina ne smije, dakle, plijeniti niti prodavati trećim osobama. Okupant mora štititi supstancu tih dobara i s njima upravljati u skladu s pravilima plodouživanja (članak 55).

Ti općeniti propisi ostavljaju bez rješenja mnoge konkretne probleme s kojima se suočava ona okupacijska vlast koja bi željela korektno izvršavati svoje dužnosti. To se naročito odnosi na ekonomska i financijska pitanja okupiranoga područja, banaka i novca koji je u upotrebi. 3. Četvrta ženevska konvencija iz Odredbe te Konvencije primjenjuju se na sve civilne građane neprijateljske države koji ne sudjeluju u neprijateljstvima, a ne uživaju zaštitu Prve, Druge ili Treće ženevske konvencije iz Ipak Četvrta konvencija ne štiti građane neutralne ili savezničke države dok god strana u sukobu održava redovite diplomatske odnose s takvom zemljom. Izložit ćemo temeljne propise iz te Konvencije na najkraći mogući način. (i) Civilno stanovništvo na okupiranom području mora, koliko je moguće, nastaviti živjeti normalno. Okupant ima dužnost održanja javnoga poretka. Deportacija ili premještanje stanovništva općenito su zabranjeni, uz neke precizno definirane iznimke (članak 49). Pri tome se izričito još predviđa da: "Okupacijska sila ne smije deportirati ili premještati dio svoga vlastitoga stanovništva na područje koje je okupirala" (članak 49(6)). Svako uzimanje civila za prisilan rad također je podložno strogim ograničenjima. Osobe mlađe od 18 godina potpuno su izuzete, a ostali radnici se ne smiju siliti na radne zadatke koje bi značile njihovo sudjelovanje u ratnim operacijama (članak 51). Pljačka je zabranjena, kao i svako nepotrebno uništavanje pokretne i nepokretne imovine (članci 33. i 53). Okupant ima dužnost skrbi djece (članak 50), održanja zdravstvene i higijenske službe (članak 56), te prehrane stanovništva (članak 55). Dužan je dopustiti uvoz potrebne pomoći i olakšati njezin prijevoz (članci 59-62). Kao što je to predviđeno i Haškim pravilnikom iz 1907, lokalna vlast i uprava, te javne i privatne institucije produžuju s djelovanjem (članci 54, 63, 64).

Ali su propisi iz Četvrte konvencije u tome pogledu mnogo određeniji
Ali su propisi iz Četvrte konvencije u tome pogledu mnogo određeniji. Okupacijska sila ne smije mijenjati čelnike i suce na okupiranomu području, niti ih kažnjavati ako su savjesno obavljali svoje dužnosti. Ali to ne dira u pravo pkupanta da s položaja udalji neke nosioce javnih funkcija (članak 54). Okupant se ima pravo braniti od neprijateljskih čina protiv njegove uprave i protiv pripadnika njegovih oružanih snaga, uz značajna ograničenja. Na okupiranomu području kazneno zakonodavstvo ostaje na snazi, ali okupacijska sila može dokinuti ili suspendirati one njegove dijelove koji predstavljaju prijetnju njezinoj sigurnosti ih je priječe u primjeni Četvrte konvencije. Na tome području sudovi nastavljaju djelovati, ali okupacijska sila može stanovništvo podvrgnuti posebnim propisima. Ona može podvrgnuti to stanovništvo nadležnosti svojih vojnih sudova, koji u takvomu slučaju moraju djelovati na okupiranomu području. Ako okupacijska sila u gornjim granicama uvede svoje vlastite kaznene zakone, oni stupaju na snagu tek nakon što se propisno objave, i nemaju retroaktivan učinak. Okrivljene osobe moraju uživati sva jamstva nepristranoga suđenja (članci 64-67). Iz imperativnih razloga vlastite sigurnosti okupant može neke osobe internirati ili im odrediti prinudni boravak (članak 78). Sve su gornje mjere ograničene preciznim propisima i podvrgnute su kontroli Sile zaštitnice, odnosno Međunarodnoga odbora Crvenoga križa (članci 65-78, 136, 137, 143). (ii) Civili u neprijateljskoj državi. Ako razlozi sigurnosti ne zahtijevaju suprotno, civilima bi trebalo omogućiti napuštanje neprijateljske države, bilo nakon izbijanja neprijateljstava ili u njihovu tijeku (članak 35). Ako to oni ne učine ili ako su zadržani, njihov bi položaj u načelu trebao biti jednak općenitom položaju stranaca u doba mira (članak 38). Ukoliko to razlozi sigurnosti države apsolutno zahtijevaju, neprijateljskim se civilima može odrediti mjesto prisilnoga boravka ili se mogu internirati. Ali svaka takva osoba ima pravo ulagati žalbu protiv takve mjere nepristranom upravnom ili sudbenom tijelu. Ako se odluka potvrdi, svi se ti slučajevi ponovno periodično razmatraju, i to najmanje dva puta godišnje (članci 41-43).

Stanovnici okupiranoga područja i civili u neprijateljskoj državi uživaoci su nekih prava koja su im zajednička. U svim situacijama oni imaju pravo na poštivanje njihove osobe, časti, obiteljskih prava, vjerskih uvjerenja i obreda te navika i običaja. S njima se u svako doba mora postupati čovječno (članak 27). Nad njima se ne smije vršiti nikakva prisila (članak 31). Žene moraju biti posebno zaštićene od svakoga napada na njihovu čast, a osobito protiv silovanja, prisilne prostitucije ili bilo kojega oblika povrede morala (članak 27(2). Sve osobe zaštićene Četvrtom konvencijom imaju pravo slobodno obraćati se Sili zaštitnici, Međunarodnomu odboru Crvenoga križa, te nacionalnom društvu Crvenoga križa države u kojoj se nalaze (članak 30). Predstavnici tih institucija imaju pravo slobodno ih posjećivati (članci 30. i 143). Strana u sukobu u vlasti koje se te zaštićene osobe nalaze odgovorna je za postupke svojih civilnih i vojnih djelatnika prema njima, neovisno od bilo kakve individualne odgovornosti koju oni mogu sami snositi (članak 29). To znači da je država u pitanju odgovorna makar stoga što zabranjena djela nije spriječila. Napokon, ako se zaštićene osobe interniraju, ta mjera ne predstavlja nikakav oblik njihova kažnjavanja. Njihov je položaj tada u širokim crtama sličan položaju ratnih zarobljenika, uz neke razlike koje proizlaze iz njihova svojstva civila (članci ). Važna razlika leži napose u tome da bi članovi iste obitelji, osobito roditelji i njihova djeca, morali biti smješteni u istomu mjestu interniranja, pa po mogućnosti u istoj prostoriji odvojeni od ostalih interniraca (članak 82). 4. Protokol I. iz Neki od propisa toga Protokola upotpunjuju propise o položaju civila u vlasti strane u sukobu iz Četvrte ženevske konvencije, ili proširuju tu zaštitu (članci ). Ali države koje nisu postale strankama toga Protokola odbijaju smatrati sve te propise dijelom općega običajnoga prava. Izbjeglice i apatridi. Osobe koje su se prije početka neprijateljstava smatrale osobama bez državljanstva ili izbjeglicama smatrat ee se zaštićenim osobama u smislu Četvrte konvencije (članak 73).

Trudnice i majke s malom djecom koja ovisi o njima, ako su uhićene ili internirane zbog razloga koji su u vezi s oružanim sukobom, uživat će prednost pri razmatranju njihovih slučajeva. Strane u sukobu trebaju izbjeći izricanje smrtne kazne nad njima, i ta se kazna u svakomu slučaju neće nad njima izvršiti (članak 76). Djeca mlada od 15 godina ne smiju se regrutirati u oružane snage, i ne bi na drugi način smjela sudjelovati u neprijateljstvima. Ako su unatoč tome sudjelovala u neprijateljstvima i nadu se u vlasti protivničke strane, i dalje uživaju posebnu zaštitu djece bez obzira jesu li ili nisu ratni zarobljenici. Smrtna kazna se ne smije izvršavati nad osobama koje su bile mlade od 18 godina u vrijeme kada su izvršile neki zločin u vezi s oružanim sukobom. Novinari angažirani u opasnim profesionalnim misijama, ukoliko ne poduzmu" akciju kšoja bi naškodila njihovu statusu civila, smatrat će se civilima. Oni moraju biti opskrbljeni posebnom osobnom iskaznicom. 5. Mjesta i zone pod posebnom zaštitom. Četvrta ženevska konvencija predviđa mogućnost ustanovljenja sanitetskih i sugurnosnih zona i mjesta (članak 14), te neutraliziranih zona (članak 15). Nadalje, Protokol I. Predviđa mogućnost proglašenja nebranjenih mjesta (članak 59), i demilitariziranih zona (članak 60). (i) Sanitetske i sigurnosne zone i mjesta. Njihovo ustanovljenje ostalo je teoretska mogućnost bez primjene u praksi. Te zone i mjesta prvotno su zamišljena kao trajna, sa svrhom da se od posljedica rata zaštite ranjenici i bolesnici, nemoćni starci, djeca do 15 godina, trudnice i majke s djecom do 7 godina starosti. Te bi se zone morale nalaziti na značajnoj udaljenosti od bojišta, i morao bi ih priznati protivnik, ako je moguće temeljem izričitoga sporazuma. (ii) Neutralizirane zone mogu se ustanoviti kao privremene na području na kojemu se vode borbe s namjenom da se u njih smjeste ranjeni i bolesni borci i neborci obiju strana, kao i civilne osobe koje ne sudjeluju u neprijateljstvima i ne obavljaju nikakve poslove vojne naravi dok u njima borave. Te zone, dakle, nisu namijenjene isključivo zbrinjavanju civilnoga stanovništva. Za njihovo uspostavljanje traži se sporazum zaraćenih strana u pismenom obliku. Posredstvom Međunarodnoga odbora Crvenoga križa takve su zone u više navrata bile ustanovljavane, prije i nakon godine, ali nikada u mjeri u kojoj su zahtijevale potrebe. Stoga je Protokol I. iz o tome bio donio nove propise s nadom da će se više koristiti u praksi.

(iii) Nebranjena mjesta
(iii) Nebranjena mjesta. Praksa njihova jednostranoga proglašenja je stara, ali tek opširan propis iz Protokola I. (članak 59). predviđa precizne uvjete koje ona moraju ispuniti. Gubitkom tih uvjeta ona to svojstvo mogu naknadno i izgubiti. Nebranjenim se mjestom može proglasiti svako naseljeno mjesto blizu ili u zoni neprijateljstava, koje postaje otvoreno protivničkoj strani ako ona dođe u priliku da ga bez otpora okupira. Uvjeti su sljedeći: (a) svi borci, pokretno oružje i pokretna vojna oprema moraju iz toga mjesta biti evakuirani; (b) nepokretne se vojne instalacije ne smiju koristiti u neprijateljstvima; nadalje, vlasti ili stanovništvo ne smiju poduzimati (c) nikakve neprijateljske čine, ili (d) akcije za podršku vojnim operacijama. Izjava o proglašenju nebranjenoga mjesta upućuje se protivničkoj strani koja treba potvrditi njezin primitak. Ako drži da svi gornji uvjeti nisu ispunjeni, protivnička strana ne mora to mjesto smatrati nebranjenim, ali o tome hitno obavještava stranu koja je dala taj proglas. To mjesto, međutim, i nadalje uživa zaštitu predviđenu drugim propisima Protokola I. i drugim pravilima međunarodnoga prava. Gornje se teškoće mogu otkloniti ukoliko se obje strane u sukobu sporazume o uspostavljanju nebranjenoga mjesta, čak ako ono i ne udovoljava svim gornjim uvjetima. Mjesto gubi taj svoj položaj kada prestane ispunjavati te uvjete ili uvjete iz sporazuma, ali se na njega tada primjenjuju druge odredbe prava oružanih sukoba. (iv) Demilitarizirane zone. Protokol I. (članak 60). potvrđuje pravilo prema kojemu je stranama u sukobu zabranjeno proširivati vojne operacije na zone za koje su se sporazumom suglasile da imaju status demilitarizirane zone. Sam taj propis vjerojatno ne pokriva neutralizirana područja poput Sueskoga i Panamskoga kanala, te Antarktika, za koje se smatra da taj položaj imaju prema općemu običajnomu međunarodnom pravu. Za ustanovljenje demilitarizirane zone traži se sporazum, pisan ili usmen, između svih strana u sukobu. Takav ad hoc sporazum trebao bi sadržavati četiri gornja uvjeta za nebranjeno mjesto, time da se pod (d) navodi da "svaka djelatnost vezana za vojne napore mora prestati". Kao i u slučaju nebranjenih mjesta, dopušta se prisutnost policijskih snaga zadržanih isključivo radi održavanja zakona i reda u toj zoni.

Niti jedna strana ne smije koristiti demilitariziranu zonu u svrhe vezane za vođenje ratnih operacija, niti je, ako joj to odgovara, smije jednostrano dokinuti. U slučaju materijalne povrede odredaba sporazuma druga će stranka biti oslobođena svojih obveza, ali zona i dalje uživa zaštitu prema drugim pravilima prava međunarodnih oružanih sukoba. 6. Ratna okupacija u praksi nakon godine. Za razliku od brojnih drugih pravnih pravila specifičnih isključivo za međunarodne oružane sukobe, pravila o ratnoj okupaciji i o zaštiti civilnoga stanovništva na okupiranim područjima do danas su ostala živim pravom. Ali to ne znači da se ona u praksi dosljedno poštuju. Naime, strane su sile okupirale i držale su pod svojom vlašću neka područja dulje od pet godina, a da se njihova vlast i prisutnost njihovih postrojbi nije zasnivala na ugovoru s odnosnom državom, niti su djelovale po ovlaštenju ili kao organi Vijeća sigurnosti UN. U tim se uvjetima od tih zemalja zahtijevalo da na okupiranomu području poštuju pravila iz Haškoga pravilnika iz 1907, te posebice obveze iz Četvrte ženevske konvencije iz 1949. Ne računajući okupaciju Njemačke i Japana temeljem bezuvjetne kapitulacije koja je bila posljedica Drugoga svjetskoga rata, u tome se kontekstu može navesti više drugih primjera. Namibija. Nakon što je Opća skupština UN okončala mandat Južne Afrike nad tim područjem u 1966, ona je tamo protupravno produljila svoju vlast sve do sklapanja sporazuma iz o održanju slobodnih izbora u toj zemlji. Sjeverni Cipar. Nakon turske invazije Cipra u na sjevernom dijelu toga otoka ustanovljena je država "Turska Republika Sjeverni Cipar" koja je ostala međunarodno nepriznata (osim od same Turske). Neke rezolucije Opće skupštine UN uzimaju da je to područje pod turskom okupacijom (rezolucije 33/15 iz i 37/253 iz 1983). Zapadna Sahara. Marokanske su snage zaposjele neke dijelove toga bivšega nesamoupravnog područja pod Španjolskom u prosincu i siječnju Opća je skupština smatrala da se ta područja nalaze pod marokanskom okupacijom, unatoč zahtjevu te države da ih je anektirala (rezolucije 34/37 iz i 35/19 iz 1980). Kasnije rezolucije ne upotrebljavaju izraz "okupacija", nego izražavaju potrebu za "samoodređenjem".

Kampučija (Kambodža). Prisutnost vijetnamskih postrojbi u toj zemlji od konca također je u nekim rezolucijama Opće skupštine ocijenjena okupacijom (rezolucije 37/6 iz 1982, 40/7 iz i 43/11 iz 1988). Te su trupe iz Kambodže bile povučene do rujna u izvršenju sporazuma između vlada Vijetnama, Laosa i Kampučije iz travnja te godine. U tome sporazumu one su nazvane "dragovoljačkim snagama". Područja okupirana po Izraelu. Nakon šestodnevnoga rata u lipnju 1967, pod izraelskom okupacijom našlo se više područja susjednih arapskih država. Sinajski je poluotok Izrael postupno vraćao Egiptu temeljem ugovora iz i U izvršenju mirovnoga ugovora iz 1979, izraelske su snage u s toga poluotoka u cijelosti bile povučene, da bi sporno mjesto Taba bilo vraćeno Egiptu temeljem jedne arbitražne presude u Strateški važna Golanska visoravan osvojena je od Sirije u 1967, ali su u novomu ratu 1973, u tome području bili osvojeni .novi prostori. Temeljeni sporazuma iz o dezangažiranju obiju strana, Izrael je napustio nova područja i neka osvojena u Ali je ostatak Golanske visoravni jednostrano anektirao i uklopio ga u svoj pravni poredak koncem Istočni Jeruzalem, koga je do držao Jordan, Izrael je odmah uklopio u svoj poredak, ali ga je formalno anektirao u 1980. Gaza. Tim malim područjem na obali Sredozemlja naseljenim palestinskim izbjeglicama, do upravljao je Egipat, ali ga nije smatrao svojim teritorijem. Zapadna obala do bila je pod Jordanom. Washingtonskim sporazumom iz i Kairskim sporazumom iz između Izraela i Palestinske oslobodilačke organizacije, nad Gazom i područjem Jerihona na Zapadnoj obali ustanovljena je palestinska samouprava. Ta samouprava je kasnijim sporazumima proširivana na još neka do tada okupima područja, ali je taj proces išao veoma teško. Međunarodna zajednica ne priznaje izraelsku aneksiju Istočnoga Jeruzalema i Golanske visoravni. Ona i dalje smatra da su te oblasti pod privremenom izraelskom vojnom okupacijom.

U savjetodavnom mišljenju o Izraelskom zidu na palestinskom okupiranom području od 9. srpnja 2004, Međunarodni je sud ustanovio brojne dužnosti Izraela kao okupacijske sile, koje on izgradnjom zida i na drugi način nije prestao kršiti. Sve jednostrane aneksije dijelova toga područja, uključujući Istočni Jeruzalem, ništave su. To područje u cjelini ostaje pod izraelskom okupacijom (par.73-78). Izrael je kao okupani obvezan pravilima međunarodnoga humanitarnog prava iz Haškoga pravilnika iz po običajnoj osnovi, te iz četvrte Ženevske konvencije iz kao njezina stranka (par ). Izrael je također u pravnoj obvezi daha okupiranom području i u odnosu na njegove stanovnike poštuje sve međunarodne konvencije o ljudskim pravima, uključujući Konvenciju o djetetu iz (par , ). On napose ima dužnost da na to područje ne naseljava izraelsko stanovništvo. Ratna bi se okupacija trebala razlikovati od prisutnosti stranih vojnih postrojbi, uključujući tu i postrojbe UN, temeljem sporazuma s teritorijalnom državom. U ovom drugomu slučaju strana vojska ne vrši dužnosti okupanta i ne miješa se u unutarnje poslove te države. Takav je npr. bio položaj postrojbi zapadnih Saveznika koje su ostale u Saveznoj Republici Njemačkoj nakon Tek je područje grada Berlina ostalo tehnički pod okupacijom četiriju sila, i to sve do godine. Ali ponekad ta razlika u praksi nije toliko očita. Pristanak na boravak trupa pet država članica Varšavskoga ugovora u čehoslovačkoj biovje iznuđen od vlade te zemlje u Moskvi nakon što je bila izvršena agresija u Potom je sklopljen sporazum o prisutnosti sovjetskih trupa s vladom Cehoslovačke koja se tada opravdano mogla smatrati ovisnom o Moskvi, tj. "kvislinškom". U unutarnjemu sukobu ratna je okupacija nezamisliva, osobito kada se pobunjenici bore protiv ustanovljene vlade za vlast nad čitavim državnim područjem. U tim uvjetima svaka od strana u sukobu smatra područje koje je zaposjela svojim. I oružana intervencija treće države u neki unutarnji sukob nakon što se razvio, obično ne dovodi do okupacije, ukoliko na području koje su zaposjele intervencionističke snage ne vrše akte vlasti, tj. prava i dužnosti okupanta.

96. PRAVNA PRAVILA O NEPRIJATELJSTVIMA NA MORU
C. RATOVANJE NA MORU 96. PRAVNA PRAVILA O NEPRIJATELJSTVIMA NA MORU Bibliografija: OPPENHEIM - LAUTERPACH: International Law, Vol.II, Seventh Edition, London 1952, pp ; Charles ROUSSEAU: Le droit des conflits armes, Paris 1983, pp ; Rudolf CAPAR: Međunarodno pomorsko ratno pravo, Zagreb 1988, 68 str. 1. Uvod. Neprijateljstva na moru, ukoliko do njih dođe, čine cjelinu s kopnenim ratovanjem i s ratom u zraku. Na njih se odnose sva primjenljiva pravna pravila o ograničenjima ratovanja, koja su obvezatna za sve strane u svim oružanim sukobima (v. supra, §90, i infra §97). Ali u primjeni nekih od tih i drugih pravila prava oružanih sukoba ima nekih posebnosti s obzirom na poseban prostor (more) i objekte (brodove) kojima se vrše neprijateljstva. Neka se pravna pravila odnose isključivo na ratovanje na moru i ona će biti predmetom ovoga odjeljka. 2. Izvori pomorskoga ratnoga prava. Pravna pravila o pomorskom ratovanju bila su najprije običajne naravi i razvijala su se napose u pomorskom ratovanju europskih sila u 17. i 18. stoljeću. Od polovice 19. stoljeća otpočela je njihova kodifikacija putem općih konvencija. Na Drugoj haškoj konferenciji u usvojen je najveći broj tih konvencija za slučaj novoga svjetskoga sukoba. Ali se u nije moglo znati da će Prvi svjetski rat biti toliko dugotrajan (trajao je nešto dulje od četiri godine), i da će ratovanje na moru u totalnom ratu kao glavni cilj imati podrivanje cjelokupne ekonomske moći neprijatelja. To je dovelo do toga da su u dva svjetska rata sve zaraćene strane kršile neka od važnih pravila pomorskoga ratovanja. Neka su od tih pravila unatoč tome ostala na snazi, dok se za neka druga danas može sumnjati jesu li još uvijek održiva, pogotovo u uvjetima podmorničkoga ratovanja, zatim novih oružja poput magnetskih mina, podmornica na nuklearni pogon, raketa srednjega i dugoga dometa kojima se brodovi mogu uništavati s kopna, te satelitskoga promatranja.

Konvencije za koje se smatra da odražavaju običajna pravila pomorskoga ratovanja jesu sljedeće:
Pariska pomorska deklaracija iz 1856; Šesta haška konvencija iz o postupanju s neprijateljskim trgovačkim brodovima pri izbijanju rata; Sedma haška konvencija (iz iste godine) o pretvaranju trgovačkih brodova u ratne; Osma haška konvencija o polaganju podmorskih automatskih mina na kontakt; Deveta haška konvencija o bombardiranju po pomorskim snagama u vrijeme rata; Neka pravila iz Desete haške konvencije o prilagodbi načela iz Ženevske konvencije iz na pomorski rat; te napokon, Neka pravila iz Jedanaeste haške konvencije o vršenju prava plijena u pomorskom ratu (članci 1-4). Neke druge haške konvencije iz odnose se na neutralnost i na pravo plijena u pomorskom ratu i spomenut ćemo ih u odjeljcima koji slijede. Unatoč naporima, između dva svjetska rata nije došlo do usvajanja novih značajnijih pravnih instrumenata o pomorskom ratovanju. Ali kao važne valja spomenuti sljedeće: Washingtonski ugovor iz o upotrebi podmornica (i zagušljivih plinova). Stranke su mu bile: Sjedinjene Države, Britansko Carstvo, Italija i Japan, ali ga je Francuska odbila ratificirati; Londonski protokol iz o pravilima podmorničkoga ratovanja, koji je potvrdio pravila iz Washingtonskoga ugovora. Na početku Drugoga svjetskoga rata u imao je pedesetak stranaka medu kojima i Kraljevinu Jugoslaviju. Među njima su bile sve glavne zaraćene strane (Sjedinjene Države, Britanija, Francuska, Japan, Njemačka, Italija i Sovjetski Savez). Nakon usvojene su konvencije o humanitarnom pravu. Glede ratovanja na moru napose su važne sljedeće: Ženevska konvencija za poboljšanje položaja ranjenika, bolesnika i brodolomaca oružanih snaga na moru, iz 1949; te Protokol I. iz 1977, napose u člancima 8(b), 22. i 23.

Nakon Drugoga svjetskog rata pravi međunarodni oružani sukobi bili su ograničenoga domašaja. Oni nisu bili usmjereni na to da u dugotrajnom ratovanju iscrpljuju ekonomsku snagu neprijatelja putem blokade neprijateljske obale s podmorničkim snagama. Tek se kratkotrajni Falklandski rat u odlikovao jednom spektakularnom bitkom pomorskih snaga. U Iračko-iranskom ratu , gađani su neutralni trgovački brodovi i tankeri raketama s obale. U nekoliko drugih navrata Sjedinjene su Države minirale ulaze u luke Sjevernoga Vijetnama i Nikaragve, što se vršilo u kršenju prava na snazi. U brojnim unutarnjim sukobima nije bilo dolazilo do značajnijih okršaja na moru bilo stoga što se radilo o državama bez morske obale, ili pobunjenici nisu raspolagali ratnim brodovljem. U Domovinskomu ratu u Hrvatskoj ostala su svjedočanstva bombardiranja opkoljenoga Dubrovnika s kopna i s mora. U nekim drugim prilikama baterije hrvatskoga obalnog topništva bile su dovoljne da otjeraju brodove Jugoslavenske ratne mornarice. 3. Brodovi u pomorskomu ratovanju, (i) Uvod. Dok su u ratovanju na kopnu glavni sudionici pojedinci kao ratnici, bilo da su organizirani u regularnim ili neregularnim postrojbama (v. supra, §93, pod 4), ratovanje na moru vrši se s pomoću brodova. I kao što se u kopnenom ratovanju sve osobe dijele na borce i na civilno stanovništvo, temeljna je razlika u ratovanju na moru ona između ratnih i trgovačkih brodova. Brodovi mogu pripadati zaraćenim stranama (bilo vlastitoj ili savezničkoj, ili neprijateljskoj), te neutralnim državama. U pravu mora koje se primjenjuje u doba mira nema gotovo nikakvih značajnih razlika glede imuniteta ratnih i drugih javnih brodova kada se nalaze u luci ili u teritorijalnom moru strane države. Naprotiv, u doba međunarodnoga oružanoga sukoba postaje važna odlika ratnoga broda, premda se i ostali brodovi, pa i trgovački, mogu na svoju štetu s njime izjednačiti. To je npr. slučaj s neutralnim trgovačkim brodovima kada prevoze oružane snage neke od zaraćenih strana, ili ako plove u konvoju pod pratnjom neprijateljskoga ratnog brodovlja. (ii) Ratni brod. Prema općeusvojenoj definiciji, ratni brod mora ispunjavati više uvjeta. On (i) pripada oružanim snagama neke države; (ii) ima vanjske oznake prema kojima se raspoznaje brod te državne pripadnosti (prema boji, zastavi ratnoga broda, plamencu i komandnoj zastavi); (iii) pod zapovjedništvom je časnika koji je u službi vlade te države i čije je prezime upisano u odgovarajućem popisu vojnih osoba ili u drugomu dokumentu jednakoga značaja; i (iv) ima posadu podvrgnutu disciplini (stezi) regularnih oružanih snaga (članak 29. Konvencije UN o pravu mora iz 1982). Brod s tim značajkama ovlašten je sudjelovati u neprijateljstvima na moru u međunarodnom oružanom sukobu.

Pariskom pomorskom deklaracijom iz 1856
Pariskom pomorskom deklaracijom iz napokon je postalo zabranjeno korsarstvo (ili gusarstvo) kao oblik ratovanja koji se stoljećima prije toga smatrao zakonitim. Radilo se o privatnim brodovima koje su njihovi vlasnici u doba rata naoružali i opremali po ovlaštenju svoga ili stranoga vladara (lettres de marque). Poduzimali su akcije protiv neprijateljskih ratnih i trgovačkih brodova i plijenili su ih u vlastitu korist. Od korsara i njihovih brodova valja razlikovati pirate koji su obični morski razbojnici. Piratstvo je od pamtivijeka, pa sve do danas zabranjeno i predstavlja međunarodni zločin. Niti jedan brod ne može u isto vrijeme imati položaj ratnoga i trgovačkoga broda. Ali svaka zaraćena strana može neki svoj trgovački brod pretvoriti u ratni. Mogućnost takvoga pretvaranja potvrđena je Sedmom haškom konvencijom iz 1907, koja zahtijeva da takav brod čim prije stekne sve kvalitete i oznake koje se traže za ratni brod. Ali kratak tekst te Konvencije ostavlja mnoga pitanja neriješenima. Pitanje je može li se to pretvaranje izvršiti na otvorenomu moru ili samo u unutarnjim vodama ili teritorijalnom moru vlastite ili savezničke države. Sigurno je da se ono ne smije izvršiti u luci ili u moru neutralne države. Ostalo je neriješeno i pitanje može li se neki brod više puta naizmjence pretvarati u ratni i ponovo u trgovački. 4. Brodovi koji uživaju imunitet u oružanom sukobu. Prema općemu običajnomu pravu potvrđenom konvencijama o kodifikaciji, više vrsta brodova, bilo da su u javnom ili privatnom vlasništvu, uživaju imunitet sve dok se uzdržavaju od čina štetnih za neprijatelja. (i) To su prije svega vojni bolnički brodovi, te potom bolnički brodovi koje upotrebljavaju službeno priznata nacionalna društva Crvenoga križa bilo strana u sukobu ili neke neutralne države. To su potom i mala plovila za priobalne operacije spašavanja. Svi su ti brodovi obojeni bijelom bojom, a na svakoj strani trupa i na vodoravnim površinama naslikani su znaci crvenoga križa, kako bi bili uočljivi s mora i iz zraka (članak 43(1). Druge ženevske konvencije iz 1949). U slučaju borbe na nekom ratnomu brodu, brodske bolnice de se poštivati i štedjeti koliko je to god moguće (članak 28. Druge ženevske konvencije iz 1949). Ali je u suvremenim uvjetima bombardiranja brodova iz zraka i raketama dugoga dometa teško zamisliti borbu na nekom ratnom brodu.

Propise o bolničkim brodovima predvidjela je najprije Deseta haška konvencija iz (članci 1-8). U člancima Druge ženevske konvencije iz ta su pravila potvrđena i razrađena. Članci 22. i 23. Protokola I. iz proširuju dužnost zbrinjavanja ranjenika, bolesnika i brodolomaca na tim brodovima i na civilne osobe. Ako se zbrinuti civili nadu u vlasti neprijatelja, oni ne postaju ratni zarobljenici nego se na njih primjenjuje Četvrta ženevska konvencija iz i taj Protokol. Bolnički se brodovi ne smiju ni u kakvim okolnostima napadati, niti uzaptiti. Dužni su ukazivati pomoć svim ranjenicima, bolesnicima i brodolomcima bez razlike na državljanstvo, dakle i onima neprijateljske strane. Bolničkom brodu koji se nađe u luci koja je pala u ruke neprijatelja odobrit će se isplovljavanje. Ti brodovi ne smiju svojom prisutnošću ometati borbe. U vrijeme i nakon pomorske bitke djeluju na'vlastiti rizik. Neprijateljska strana ima pravo njihove kontrole i pregleda. Ona na te brodove može ukrcati svoga komesara ili neutralne promatrače. Ti brodovi ne smiju koristiti tajnu šifru za svoje veze ili druga komunikacijska sredstva. Uživaju slobodu pristupa i boravka u neutralnim lukama. (ii) Imunitet od uzapćenja nadalje uživaju brodovi namijenjeni isključivo obalnom ribarstvu ili maloj lokalnoj plovidbi, potom brodovi kojima su povjereni vjerski, znanstveni ili humanitarni zadaci (članci 3. i 4. Jedanaeste haške konvencije iz 1907). Ali će se to izuzeće prestati primjenjivati čim neki od tih brodova na bilo koji način počne sudjelovati u neprij atelj stvima. (iii) Imunitet također uživaju brod-parlamentar (koji suprotnoj strani prevozi pregovarača), te kartelni brod koji na temelju prethodnoga sporazuma suprotnoj strani prevozi ratne zarobljenike u svrhu razmjene, ili obavlja evakuaciju civilnoga stanovništva. Takav brod u pravilu plovi pod bijelom zastavom i mora biti opskrbljen propusnicom (safe-conduct, sauf-conduii) izdatom od neprijateljske strane.

(iv) Nepovredivo je i poštansko dopisivanje neutralaca ili zaraćenih strana, bilo da je javno ili privatno, a koje se nade na uzapćenom neutralnom ili neprijateljskom brodu (članci 1. i 2. Jedanaeste haške konvencije iz 1907). U oba svjetska rata ta se obveza poštivala samo u odnosu na pismene pošiljke, ali ne i na one koje su sadržavale novac, devize, dionice i sl., niti na pakete. Uz to su se sva ta pisma podvrgavala cenzuri. Kada se na uzapćenomu brodu nadu poštanske pošiljke, one se dalje otpremaju. 4. Položaj neprijateljskoga trgovačkog broda, (i) Indult za trgovačke brodove. Šesta haška konvencija iz preporučila je njezinim strankama da neprijateljskim trgovačkim brodovima koji se u trenutku izbijanja neprijateljstava zateknu u njihovim lukama, te brodovima koji napuste polaznu luku prije početka rata, a uplove u njihovu luku ne znajući da je nastupilo ratno stanje, dopuste da odmah ili u roku koji odrede slobodno isplove s ispravama za slobodan prolaz do luke odredišta, ili do luke koja će im biti naznačena (članak 1). Prema toj Konvenciji država ne bi smjela uzaptiti niti neprijateljski trgovački brod zatečen na moru koji ne zna za izbijanje rata jer je iz posljednje luke isplovio prije njegova početka (članak 3). U oba gornja slučaja brodovi mogu biti i zadržani uz obvezu vraćanja nakon rata bez odštete, ili se mogu oduzeti odmah uz odštetu. Prije usvajanja te Konvencije indult se smatrao običajnim pravnim pravilom. Danas ga je teško primijeniti s obzirom da države jedna drugoj ne objavljuju rat i ne proglašuju ratno stanje. Uz to, danas su svi brodovi snabdjeveni bežičnim vezama ili makar radio prijemnicima, i teško bi se moglo dokazati da neki brod nije znao za izbijanje neprijateljstava, uz ili bez priznanja ratnoga stanja. (ii) Naoružavanje trgovačkih brodova. Za razliku od kopnenoga ratovanja, neprijateljska privatna imovina u ratu na moru nije zaštićena. Pomorsko ratovanje oduvijek je imalo jako izražen ekonomski aspekt. Ako ga na otvorenom moru ili u vodama pod suverenošću zaraćenih strana susretne ratni brod, neprijateljski trgovački brod i teret koji prevozi nije zaštićen od uzapćenja i od pljenidbe.

Ipak se do Prvoga svjetskoga rata strogo razlikovalo između neprijateljskog ratnoga i neprijateljskog trgovačkoga broda. Dok se onaj prvi mogao napasti i uništiti, drugi je uživao imunitet od napada, ali je bio podložan uzapćenju i na temelju presude pljenovnoga suda njegov je teret mogao biti zaplijenjen. On je taj imunitet gubio jedino ukoliko je uporno odbijao da se zaustavi, ili se aktivno suprotstavljao pretrazi i pljenidbi tovara, ili je sudjelovao u neprijateljstvima. Sve se to bilo izmijenilo uvođenjem podmornica u pomorskom ratovanju. Još pred Prvi svjetski rat Britanija je bila najavila da će svoje trgovačke brodove opremati topovima i streljivom u svrhe samoobrane. Masovna njemačka upotreba podmornica protiv neprijateljskih, ali povremeno i neutralnih trgovačkih brodova, dovela je do lanca represalija i proturepresalija. To je bilo dovelo do slabljenja, pa i do nestanka imuniteta trgovačkih brodova od neprijateljskih napada. Londonski protokol iz potvrdio je glede podmornica pravilo koje inače obvezuje površinske ratne brodove. Prema tome Protokolu niti podmornica ne smije potopiti neprijateljski trgovački brod ili ga učiniti nesposobnim za plovidbu ako prije toga nije zbrinula putnike, posadu i brodske isprave na sigurno. Brodski čamci se smatraju sigurnim mjestom ukoliko su vremenski uvjeti na moru povoljni, i uzimajući u obzir blizinu obale ili drugoga broda koji bi ih mogao preuzeti. U drukčijim uvjetima podmornica ne bi smjela napasti i potopiti neprijateljski trgovački brod, jer zbog svoga skučenoga prostora nije u stanju sama zbrinuti njegove putnike i posadu. Ali je Njemačka od samoga početka Drugoga svjetskoga rata vodila neograničeni podmornički rat u čemu su ju slijedile Sjedinjene Države u ratu na Pacifiku, da bi se i Britanija prestala osvrtati na ograničenja iz Protokola iz 1936. Otada se općenito smatra da se trgovački brodovi u ratu smiju naoružavati. Naoružavanje samo po sebi ne bi bilo opravdanje za napad, ali su zaraćene strane u Prvomu i Drugomu svjetskom ratu nalagale svojim trgovačkim brodovima da napadaju neprijateljske podmornice čim ih opaze. Time je njihovo naoružanje prelazilo potrebe samoobrane i predstavljalo je prijetnju naprijateljskim ratnim brodovima. Poradi svega toga bilo je došlo do radikalnih promjena u neborbenom položaju trgovačkih brodova.

U idealnim uvjetima neprijateljski trgovački brod, bilo da je naoružan ili ne, i danas bi uživao imunitet od napada ako se odazove pozivu da se zaustavi radi pregleda i uzapćenja. Ako on prvi otvori vatru na neprijateljski ratni brod ili podmornicu, on gubi pravo na taj imunitet i izlaže se potapanju. Samoobrana bi bila opravdana (mada ne bi brod zaštitila od potapanja), ako je općenito poznato da neprijateljski ratni brodovi imaju naređenje da bez opomene napadaju neprijateljske i neutralne trgovačke brodove. Ali u svakomu slučaju, pucanje po brodolomcima u moru ili u čamcima za spašavanje predstavlja međunarodni zločin. U tome pogledu važna je presuda jednoga britanskog vojnoga suda izrečena u u slučaju The Peleus. Sud je ustanovio krivnju zapovjednika njemačke podmornice i dvojice njegovih podčinjenih za ubojstvo. Osudio ih je na smrt i kazna je bila izvršena. Posada podmornice je mitraljeskom vatrom i granatama poubijala preživjele članove posade potopljenoga grčkog trgovačkoga broda unajmljenog od Britanije, koji su se držali za podrtinu broda. Sud je odbio navode obrane da se radilo o izvršenju višega naređenja, te da je zločin bio izvršen u stanju nužde, kako bi se uklonili svi tragovi potapanja i time progon podmornice učinio neizvjesnijim. 5. Pitanje tzv. "zabranjenih zona". Naveli smo već britansko proglašenje u Falklandskom ratu "zabranjene zone" (TEZ - Total Exclusion Zone), široke 200 milja oko tih otoka, u kojoj je ta zemlja sve brodove i zrakoplove koji se u njoj nađu bez izričitoga odobrenja njezina Ministarstva obrana, smatrala neprijateljskima i predmetom britanskoga napada (supra, §89 pod 4 (iv)). Ali to nije bio prvi slučaj te vrste. U veljači Njemačka je bila proglasila "ratnom zonom" morske prostore oko britanskih otoka. U toj su zoni njezine podmornice potapale bez upozorenja svaki neprijateljski trgovački brod, a opasnosti su bili izloženi i neutralni brodovi. Taj je korak bio učinjen kao navodna mjera represalije na odluku Saveznika da u tome ratu ne primjenjuju neratificiranu Londonsku deklaraciju iz Britanija i Francuska su na tu njemačku mjeru odgovorile naređenjem njihovim flotama da spriječe svaki uvoz u Njemačku i izvoz iz nje.

I po izbijanju Drugoga svjetskog rata, ministri vanjskih poslova američkih republika objavili su 3. listopada Panamsku deklaraciju. Tom su deklaracijom proglasili "pojas neutralnosti" u Atlantiku određen geografskim koordinatama, ali udaljen između 200 i 300 milja od američke obale, u kojemu su zabranili neprijateljstva zaraćenih strana. Sve su one osim Kanade tada još bile neutralne u tome ratu. Ali su sve zaraćene strane, uključujući i Britaniju, odbacile priznati i poštivati taj pojas. Također su i u doba raketne krize u Sjedinjene Države proglasile "karanten Kube". U vodama otvorenoga mora u blizini te zemlje američki ratni brodovi su presretali i pretraživali brodove na putu u Kubu da bi ustanovili prevoze li "ofenzivnu vojnu opremu". Iz gornjega se vidi da su te zone proglašavane u doba rata i u doba mira s različitim svrhama. Proglašavanje takvih zone, pogotovo ako im je namjera da u njima bez upozorenja napadaju neprijateljske, pa čak i neutralne trgovačke brodove koji se u njima zateknu, valja smatrati suprotnim međunarodnomu pravu. Ali bi se moglo smatrati dopuštenom objavu nekih ratnih zona u kojima bi trgovački brodovi neutralnih država bili izloženi povećanom ratnom riziku, ako se u njima zateknu. Ipak i to bi smjela biti samo izuzetna mjera, ograničena vojnom potrebom i ne bi smjela zahvatati velike prostore otvorenoga mora.

97. NEKA OGRANIČENJA RATOVANJA NA MORU
Bibliografija: Natalino RONZITTI: "Le droit humanitaire applicable aux conflits armes en mer", RCADI 1993, tome 242, pp 1. Uvod. U jednom od prethodnih odjeljaka (supra, §90), izložili smo ograničenja ratovanja obvezatna u svim vrstama oružanih sukoba. Kako smo tamo naveli, radi se pretežito o pravilima jus cogens koja obvezuju sve strane u svim vrstama oružanih sukoba, uključujući i snage UN ili međunarodne organizacije koja djeluje po ovlaštenju Vijeća sigurnosti. Ta ograničenja jednako obvezuju i sve oružane skupine u unutarnjemu sukobu čak ako su i nepriznate. Ratovanje na moru nije često u istinskim međunarodnim oružanim sukobima, a u onim nemeđunarodnima ono je još rjeđe. Ali za slučajeve da neprijateljstva na moru uslijede, na ovome ćemo mjestu prema istom redoslijedu izložiti neke posebnosti u ograničenjima ratovanja koja inače važe za sve sukobe, te neka ograničenja koja se primjenjuju samo na ratovanje na moru. Sustavno i dugotrajno kršenje većine tih pravila povlači, kako odgovornost odnosne države, tako i individualnu kaznenu odgovornost pojedinaca počinitelja. 2. Brodolomci, članovi posade i putnici uzapćenoga trgovačkog broda. Prema veoma staromu običajnom pravnom pravilu zapovjednik broda je i u doba mira dužan pružiti pomoć svakoj osobi koja se nađe u moru u opasnosti da bude izgubljena, ako to može učiniti bez opasnosti za svoj brod, posadu ili putnike. Zapovjednik je broda dužan pružiti pomoć i brodu ili zrakoplovu u nevolji. Brod u nevolji ima pravo potražiti i dobiti zaklon u bilo kojemu dijelu mora, uključivši unutarnje vode obalne države, pa i neku njezinu luku zatvorenu za međunarodni promet.

U oružanim sukobima, bilo međunarodnim ili nemeđunarodnima, gornje načelo glede dužnosti spašavanja brodolomaca primjenjuje se uz neke posebnosti. U tim sukobima brodolomci su osobe bilo vojne ili civilne koje se nalaze u opasnosti na moru ili u drugim vodama kao posljedica nesreće koja je zadesila njih ili brod ili zrakoplov na kojemu se nalaze, ali koje se uzdržavaju od svakog neprijateljskoga čina. Pod uvjetom da se i dalje uzdržavaju od svakoga neprijateljskoga čina, te će se osobe smatrati brodolomcima i za vrijeme spašavanja, sve dok ne steknu neki drugi položaj (članak 8(b). Protokola I. iz 1977). Ovisno o njegovu zdravstvenom stanju brodolomac može nakon njegova spašavanja uživati zaštitu bilo kao ranjenik ili bolesnik. Ako nije niti jedno ni drugo, ili nakon što bude izliječen, njegov dalji položaj ovisi o tome je li borac ili je civil, i da li ga je spasio brod njegove državne pripadnosti ili saveznički, ili neprijateljski, ili napokon neutralni trgovački ili ratni brod. Na ovomu mjestu valja navesti da su članovi posade uzapćenoga neprijateljskog trgovačkog broda, uključujući njegova zapovjednika, te pilote i vježbenike trgovačke mornarice, kao i posada civilnoga zrakoplovstva neprijateljske države, ratni zarobljenici ako ne uživaju povoljniji postupak temeljem drugih propisa međunarodnoga prava (članak 4(5). Treće ženevske konvencije iz 1949). Položaj ratnih zarobljenika uživaju i članovi posade neutralnog trgovačkoga broda ako je taj brod uzapćen zbog oružane pomoći neprijatelju, prenošenja obavještajnih podataka u korist neprijatelja, ili je prevozio neprijateljske postrojbe. 3. Ograničenja s obzirom na metode i sredstva ratovanja i upotrebu oružja. Među perfidnim i stoga zabranjenim metodama pomorskoga ratovanja spadaju slučajevi ako bi ratni brod u svrhu navodne predaje obustavio vatru i spustio ratnu zastavu ili istaknuo bijelu zastavu, a zatim ponovo otvorio vatru; ili ako bi trgovački brod odbio poziv da se zaustavi i odgovorio vatrom, potom dao znak da se predaje, i onda ponovo otvorio vatru na ratni brod. Ali se neke druge metode ratovanja na kopnu smatraju perfidijom, dok su u ratovanju na moru ratna lukavstva i kao takve dopuštene. Ne smatra se zabranjenom upotreba od ratnoga broda lažne zastave (zastava trgovačke mornarice vlastite države, neprijateljska zastava ili čak zastava neutralne države), ili prerušavanje ratnoga broda u neprijateljski ili neutralni trgovački brod. Ali se vlastita ratna zastava mora uvijek istaknuti pred otpočinjanje napada.

Da bi izbjegli uzapćenje, u oba svjetska rata trgovački brodovi zaraćenih strana ponekad su isticali zastave neutralnih država. Neutralne su države protiv takve prakse opravdano protestirale. Ali je u svim uvjetima zabranjeno zloupotrijebiti boju i oznake bolničkoga broda i zaštićeni znak. 4. Ograničenja ratovanja s obzirom na objekte. Tu u prvom redu spadaju neka ograničenja u bombardiranju obale s ratnih brodova. Još u 19. stoljeću u tome pogledu nije bilo nikakvih pravnih ograničenja. Deveta haška konvencija iz o bombardiranju po pomorskim snagama u vrijeme rata propisala je neka pravna pravila, od kojih ona osnovna i danas čine dio općega običajnoga prava na snazi. Zabranjeno je bombardirati po pomorskim snagama nebranjene luke, gradove, sela, naselja ili zgrada. Mjesto se smatra nebranjenim čak ako se ispred luke nalaze usidrene automatske kontaktne mine. Ali i u nebranjenim mjestima dopušteno je bombardirati vojne utvrde, vojne ili mornaričke ustanove, spremišta oružja ili ratnoga materijala, radionice ili uređaje koji mogu koristiti potrebama neprijateljske ratne mornarice ili vojske, te ratni brodovi koji se nalaze u luci. Pod uređaje koji mogu koristiti neprijatelju mogu se uz ostale podvesti i svjetionici, radiofarovi, te zrakoplovna navigacijska signalna postrojenja. Osim ako vojna potreba zahtijeva neodgodivu akciju, zapovjednik je ratnoga broda dužan prije bombardiranja obavijestiti o tome mjesne vlasti i ostaviti im dovoljan rok za evakuaciju civilnoga stanovništva. Kao uvjet bombardiranja Konvencija još predviđa da mjesne vlasti nisu same uništile objekte koji mogu koristiti neprijatelju u roku koji im je dao zapovjednik ratnoga broda. Tu je odredbu teško izvršiti. Konvencija, napokon, dopušta bombardiranje nebranjenoga mjesta ako mjesne vlasti odbiju da se pokore zahtjevu za rekvizicijama živežnih namirnica i zaliha za udovoljavanje trenutačnih potreba pomorskih snaga koje se nalaze" ispred mjesta. S obzirom da se u dva svjetska rata taj propis nije primjenjivao, i da bi njegovo izvršenje predstavljalo kolektivnu kaznu stanovništvu mjesta u pitanju (a što Pravilnik iz inače izričito zabranjuje), danas ga treba smatrati zabranjenim.

O zabrani napadanja u pomorskomu ratu bolničkih brodova, brodova-parlamentara, kartelnih brodova, onih namijenjenih isključivo obalnom ribarstvu ili maloj lokalnoj plovidbi, te napokon brodova kojima su povjereni vjerski, znanstveni ili humanitarni zadaci, već je bilo riječi (supra, §96 pod 4 (iii)). Naravno, u pomorskom ratovanju zabranjeno je napadati sve sanitetske i druge objekte koji su zaštićeni i u kopnenom ratovanju. Ostaje nam na koncu pitanje uništavanja podmorskih kabela i cjevovoda. Smatra se da u toj oblasti i danas vrijede načela iz Pariske konvencije o zaštiti podmorskih kabela iz 1884, iako ona u članku 15. predviđa da njezine odredbe neće ograničavati slobodu akcije zaraćenih strana u neprijateljstvima. Premda je ta Konvencija donijeta u svrhu zaštite podmorskih kabela namijenjenih prijenosu vijesti putem telegrafa, danas su od većega značaja kabeli za prijenos električne energije, te napose cjevovodi za prijevoz nafte i plina. Haški pravilnik iz u članku 54. predviđa da se podmorski kabeli koji povezuju neko okupirano područje s neutralnom državom neće zaplijeniti ili uništiti osim u krajnjoj nuždi. Ali kada nastupi mir, oni se moraju vratiti i mora se urediti odšteta. U Drugomu svjetskom ratu to se ograničenje nije poštivalo. Valja istaknuti da to važno pitanje nije dovoljno uređeno postojećim pravnim propisima. 5. Zabranjene vrste oružja. I sve vrste oružja koje su zabranjene u ratovanju općenito, zabranjene su i u pomorskom ratovanju poput otrova i otrovnoga oružja, oružja koje je namijenjeno da svojim fragmentima nanosi povrede neprijatelju, napalma, zasljepljujućega laserskog oružja i dr. (v. supra, §90 pod 4). Ali za slučaj neprijateljstava na moru najhitnije je urediti način upotrebe mina i torpeda za uništavanje neprijateljskih brodova. U pomorskom se ratovanju koriste različite vrste mina (kontaktne, dirigirane s obale, one položene na morsko dno koje reagiraju na prisutnost broda, usidrene i plutajuće). Cilj tih odredaba je zaštita slobode komunikacija i pomorske trgovine opdenito, te poštivanje načela da se trgovački brodovi, a napose oni neutralni, neće napadati bez upozorenja.

Osma haška konvencija o polaganju podmorskih automatskih mina na kontakt iz 1907, u načelu ovlašćuje polaganje usidrenih mina, ali ne i onih na kojima je zaraćena strana koja ih je položila izgubila kontrolu. U tu svrhu zabranjeno je postavljati (i) neusidrene mine, osim ako su izrađene tako da postaju neškodljive najviše jedan sat nakon što se nad njima izgubi kontrola; (ii) usidrene mine koje ne postaju neškodljive nakon što se otkače od sidra; te (iii) upotreba torpeda koji ne postaju neškodljivi (tj. ne potonu) nakon što promaše cilj (članak 1). Osobito je zabranjeno postavljati automatske kontaktne mine ispred protivničkih obala i luka s jedinim ciljem sprječavanja trgovačke plovidbe (članak 2). Naime, u trgovačkim komunikacijama sa svakom od zaraćenih strana legitimne interese imaju sve neutralne države (o blokadi vidi infra, §100, pod 8). Ta se zabrana a fortiori odnosi na postavljanje mina ispred neutralnih luka, tj. ispred luka države s kojom država koja ih je postavila nije u ratu.. Osma haška konvencija propisuje i druga pravila koja se mogu smatrati dijelom općega običajnoga prava danas na snazi, bilo za slučaj međunarodnog ili nemeđunarodnoga oružanoga sukoba. Kada se upotrebljuju usidrene automatske mine na kontakt, moraju se poduzeti sve moguće mjere opreza radi sigurnosti miroljubive plovidbe. Zaraćene su se strane obvezale da će se pobrinuti, kad god je to moguće, da te mine postanu neškodljive nakon isteka ograničenoga vremena. Ako izgube nadzor nad minama, one su dužne upozoriti vlade ostalih država na zone opasnosti (članak 3). Svaka neutralna država koja postavlja te mine ispred svojih obala mora poštivati ista pravila i iste mjere opreza. Ona je prethodno dužna objaviti trećim državama diplomatskim putem prostore u kojima su te mine postavljene (članak 4).

Na koncu rata svaka će država ukloniti mine koje je postavila u svojim vodama. Ako je jedna zaraćena strana postavila te mine u vodama druge, o tome će joj pružiti sve obavijesti, i potom će svaka od njih ukloniti mine u svojim vodama (članak 5). Međunarodni se sud u Haagu u dva navrata izjašnjavao o minama i minskim poljima, premda je to u oba slučaja bilo izvan konteksta međunarodnoga oružanoga sukoba. U listopadu u teritorijalnomu moru Albanije u Krfskom tjesnacu eskadra britanskih ratnih brodova naletjela je na mine. četrdeset i četiri britanska časnika i mornara izgubili su život, a četrdeset i dvoje ih je bilo ranjeno. U Britanija je podnijela tužbu Međunarodnomu sudu na temelju preporuke Vijeća sigurnosti UN. S obzirom da Albanija tada nije imala ratnu mornaricu, Britanija je u postupku tvrdila da su te mine njemačke proizvodnje u albanske vode postavili jugoslavenski ratni brodovi Mljet i Meljine, o čemu je pred Sudom svjedočio odbjegli jugoslavenski mornarički časnik Karei Kovačić. On je navodno bio svjedokom ukrcavanja tih mina na pomenute brodove u šibenskoj luci. Sud, međutim, nije smatrao da je Britanija u tome postupku dovoljno dokazala umiješanost Jugoslavije. U presudi o Sporu o Krfskom tjesnacu od 9. travnja 1949, Sud je zaključio da se polaganje tih mina nije moglo obaviti bez znanje albanske vlade. "Obveze koje se nameću albanskim vlastima, a u interesu plovidbe općenito, sastojale su se u notificiranju postojanja minskoga polja u albanskim teritorijalnim vodama, i ii upozorenju britanskih brodova koji su se približavali o neposrednoj opasnosti kojoj su bili izloženi u tome minskom polju...". Sud je utvrdio da se ta obveza navodno ne zasniva na Osmoj haškoj konvenciji iz 1907, koja je primjenljiva u doba rata, "...nego na izvjesnim općim i jasno prihvaćenim načelima, poput elementarnih obzira čovječnosti, koji su jači u doba mira negoli u doba rata; na načelu slobode pomorskih komunikacija; te na obvezi svake države da svjesno ne dopusti da se njezin teritorij koristi za čine suprotne pravima ostalih država." (p.22).

U sporu Nikaragve i Sjedinjenih Država Sud je ustanovio da je koncem ili početkom predsjednik Sjedinjenih Država ovlastio jednu državnu agenciju svoje zemlje da položi mine u ih u blizini nekoliko nikaragvanskih luka! Ali niti prije, a ni nakon postavljanja tih mina Vlada te zemlje nije dala nikakvo javno i službeno upozorenje brodovima o postojanju i lokaciji tih mina. Zbog toga je bilo došlo do ozljeda ljudi i do materijalne štete, zbog čega se osiguranje brodova povećalo. U presudi o Vojnim i paravojnim djelatnostima u i oko Nikaragve od 27. lipnja 1986, Međunarodni je sud ustanovio da su Sjedinjene Države prekršile članke 3. i 4. Osme haške konvencije, i dodao je: "...postavljanje mina od neke države u doba mira u unutrašnjim ili teritorijalnim vodama druge, protupravni je čin; uz to, ako neka država postavlja mine u bilo koje vode u kojima brodovi neke druge države imaju pravo pristupa ih prolaska, a da ne izda upozorenje ili notifikaciju, ne obazirući se na sigurnost miroljubive plovidbe, ta država krši načela humanitarnoga prava na kojima počivaju specifične odredbe Konvencije br.VIII. iz Taje načela Sud izrazio u sporu o Krfskom tjesnacu..." (p.112, para.215). Vrijednost toga sudskoga iskaza leži u tome što se odnosi na polaganje mina u bilo kojoj vrsti oružanoga sukoba, u slučaju nedopuštene intervencije treće države, pa i izvan konteksta sukoba ili intervencije. Ali sama Osma haška konvencija odnosi se samo na automatske mine na kontakt. Njezin je članak 1. danas teško primijeniti s obzirom npr. na mogućnost postavljanja mina iz podmornica.

98. POJAM NEUTRALNOSTI, NEZARAĆENOSTI I "NEUTRALIZMA“
D. NEUTRALNOST U RATU 98. POJAM NEUTRALNOSTI, NEZARAĆENOSTI I "NEUTRALIZMA“ Bibliografija: Charles CHAUMONT: "Nations Unies et neutralite", RCADI 1956, tome 89, pp.5-59; Davorin RUDOLF: Neutralnost i paksaktivnost, međunarodnopravni aspekti, Split 1978, 267 str.; Charles ROUSSEAU: Le droit des conflits armis, Paris 1983, pp ; M. TORELLI: "La neutralite en question", Revue generale de droit International public 1992, pp.5-43. 1. Uvod. U prethodnim izlaganjima opširno smo raspravljali o ozbiljnim teškoćama u primjeni prava neutralnosti u oružanim sukobima nakon godine (supra, §§ 89. i 92). Iako još ne glede same neutralnosti, u primjeni svih pravnih pravila koja se na nju odnose teškoće su bile izbile već u Prvomu svjetskom ratu, i to s obzirom na njegove značajke totalnoga rata. Ali razvoj sustava kolektivne sigurnosti i zabrana rata koja je uslijedila, učinili su neutralnost u ratu najzamršenijim pitanjem međunarodnoga prava kakvo je danas na snazi. Kako smo prije naglasili, neutralnost postaje mogućom kada nastane ratno stanje između dviju ili više zaraćenih država. To znači da formalne neutralnosti trećih država nema u unutarnjim, tj. "nemeđunarodnim" oružanim sukobima (osim ukoliko treće države priznaju ustanike). Neutralnosti nema niti u nepriznatim međunarodnim sukobima (uključivši nedopuštenu oružanu intervenciju neke države u drugoj). Praktično nje nema niti u slučajevima strane okupacije područja neke države, napose ako ta okupacija ne naiđe na nikakav otpor.

Napokon, u oslobodilačkim ratovima protiv kolonijalne dominacije i rasističkih režima nakon 1945, brojne su treće države bile pružale tim ratovima političku podršku priznanjem odgovarajućih pokreta koji su ih vodili. Ali ni u tim ratovima nije bilo prakse proglašenja neutralnosti trećih država, npr. u odnosu na rat u Alžiru ( ) (v. supra, §36, pod 4). Stoga neutralnost ne nastaje čak niti u svima onim oružanim sukobima koji se danas smatraju "međunarodnima" (v. supra, §89, pod 4 (i)). I nakon što Vijeće sigurnosti UN, temeljem glave VII. Povelje, propiše neke nevojne sankcije protiv neke države, ili povede oružanu akciju ili samo mirovne operacije, članice UN u takvomu mogućem oružanom sukobu ne mogu biti neutralne. Neki pisci s manje ili više opravdanja smatraju da je klasična neutralnost i danas moguća u sukobu u kojemu Vijeće sigurnosti nije poduzelo nikakvu akciju, ili makar sve dok ono takvu akciju ne poduzme. Ali su nakon Drugoga svjetskog rata bili brojniji pisci koji su smatrali da je neutralnost naprosto nespojiva s pravnim sustavom UN. Uz sve gornje, već se na početku Drugoga svjetskoga rata počeo razvodnjavati sam pojam neutralnosti, shvaćene kao skupine precizno određenih prava i dužnosti neutralaca i zaraćenih strana u njihovim uzajamnim odnosima. Dolazilo je do proglašenja "nezaraćenosti", a u doba hladnoga rata nakon nastao je brojan pokret nesvrstanih država. O tome će u nastavku biti više riječi. Unatoč navedenome, ne bismo se usudili tvrditi da je neutralnost kao institut pozitivnoga ratnoga prava sasvim prestala postojati, ili da je postala nemogućom u praksi. U prvomu Zaljevskom ratu između Iraka i Irana počam od ona je stvarno postojala sve dok Vijeće sigurnosti nije u poduzelo odgovarajuće mjere. Taj institut danas stoji da tako kažemo "u pričuvi". Ali već nakon zabrane rata Briand-Kelloggovim paktom iz 1928, on više nema onaj značaj kakav je imao od 17. stoljeća pa do tada.

Ovdje valja dodati još neke važne činjenice
Ovdje valja dodati još neke važne činjenice. U svjetskim ratovima koji zahvaćaju praktično sve dijelove svijeta, pravni propisi o neutralnosti u ratu na kopnu gotovo su jednako važni kao i oni na moru. Ali kada se radi o lokalnim i regionalnim sukobima koji se vode samo na kopnu, propisi o neutralnosti primjenjuju se samo između susjednih država, i uz to mogu biti važni ža velesile s globalnim interesima. Tako su npr. malo koju europsku ili azijsku državu zanimali rat između Paragvaja i Bolivije u oblasti Chaco ( ), ili rat između Perua i Kolumbije u provincije Leticia ( ), koji su bili uspješno okončani posredovanjem Lige naroda. Ako se takvi ratovi vode isključivo na kopnu, proglašenje neutralnosti od udaljenih država nije ni od kakve praktične važnosti. Stanje je različito kada se čak i lokalni međunarodni sukob vodi i na morskim prostorima i kada on zahvati dijelove mora važne za međunarodni promet i trgovinu, poput spomenutog Iračko-iranskoga rata. Stoga pravna pravila o neutralnosti na moru mogu u svako doba postati iznimno važnima, napose ukoliko izostane intervencija Vijeća sigurnosti UN. S druge strane, povijest pomorskoga ratovanja ukazuje na činjenicu da stroga primjena pravila o neutralnosti na moru ovisi o ukupnom odnosu snaga u svijetu. Važno je jesu li vodeće pomorske sile svijeta u nekomu sukobu zaraćene strane (npr. u dva svjetska rata), ili su one u odnosu na njega neutralne (npr. u spomenutom Iračko-iranskomu ratu između ). Čini nam se da će suvremenom čitatelju pravna pravila o neutralnosti biti najjasnija ako ih opišemo u razvoju općih političkih i pravnih odnosa. 2. Klasična neutralnost u ratu. Još dok se otpočinjanje i vođenje rata smatralo izljevom suverenosti svake države, međunarodno je pravo nastojalo propisati precizna pravila, primjenom kojih nije smjelo biti dvojbe glede položaja bilo koje države svijeta u odnosu na neki rat.

Među tim propisima bili su oni iz Treće haške konvencije o otpočinjanju neprijateljstava, iz Cilj te Konvencije bio je utvrđivanje trenutka nastanka ratnoga stanja između zaraćenih strana, kao i nastanka stanja neutralnosti za sve ostale države (v. supra, §92, pod 2). Svaka je država tada mogla nekoj drugoj objaviti rat, i svaka se treća država mogla priključiti nekoj od zaraćenih strana, bilo na početku neprijateljstava ili u nekomu kasnijem trenutku. Tako su Italija i Sjedinjene Države bile neutralne na samomu početku Prvoga svjetskog rata. Italija je bila stupila u taj rat na strani Saveznika 24. svibnja 1915, nakon što su joj Londonskim sporazumom iz te godine oni obećali veće teritorije u Južnom Tirolu, Istri, Hrvatskom i Slovenskom primorju i u Dalmaciji nego što su to mogle učiniti Centralne sile. Sjedinjene su Države bile objavile rat Centralnim silama tek 6. travnja 1917, kao rezultat njemačkoga potapanja više putničkih i mnogih neutralnih trgovačkih brodova u podmorničkom ratu bez prethodnog upozorenja, i bez spašavanja putnika i posade. Ali sve dok to ne učine, treće su države bile u pravnoj obvezi primjenjivati pravila o neutralnosti u njihovoj ukupnosti. Ta su pravila, poput samih pravila ratnoga prava, bila pretežito imperativne naravi. A ona nisu samo štitila neutralne države u ratu, nego su im nametala i znatne obveze i ograničenja u ponašanju. Od prava na rat bile su izuzetak trajno neutralne države poput Švicarske, a do još i Belgije i Luxemburga. One su se putem ugovora unaprijed obvezale da će u svim ratovima biti neutralne. Ali su ostale države stranke tih ugovora, koje su im zajamčile trajnu neutralnost, također prihvatile obvezu da te države neće napadati i da će njihovu neutralnost braniti od mogućih napada. Njemačka je kao jamac trajne neutralnosti Belgije i Luxemburga bila pogazila tu obvezu napadom na te dvije zemlje na početku Prvoga svjetskog rata.

Na Drugoj haškoj mirovnoj konferenciji 1907
Na Drugoj haškoj mirovnoj konferenciji bilo je usvojeno više konvencija koje su kodificirale pravila o neutralnosti u ratu. Medu njima su najznačajnije: Peta konvencija o pravima i dužnostima neutralnih sila i osoba u slučaju rata na kopnu; te Trinaesta konvencija o pravima i dužnostima neutralnih sila u slučaju pomorskoga rata. Pariska pomorska deklaracija iz 1856, te neke druge haške konvencije iz uređuju, između ostaloga, važna pitanja glede položaja neutralnih trgovačkih brodova i prava uzapćenja tih brodova i robe koju prevoze u pomorskomu ratu. Te ćemo propise navoditi u odjeljcima kako slijede. Neutralnost u ratu u svojoj ukupnosti predviđa složen splet prava i odgovarajućih dužnosti i to, kako neutralaca u odnosu na zaraćene strane, tako i zaraćenih strana u odnosu na njih. Ta prava i dužnosti nisu sasvim simetrična, ah se šematski mogu opisati na sljedeći način. (i) Opće dužnosti neutralaca u odnosu na sve zaraćene strane jesu sljedeće: Uzdržavanje. Neutralna država ne smije ukazivati pomoć niti jednoj zaraćenoj strani. Ona ih naročito ne smije pomagati oružanim postrojbama, davati ili garantirati im zajmove, ili na svome području pružati zaklon od neprijateljstava njihovim oružanim snagama i ratnim brodovima. Prevencija. Na svome području i u morskim prostorima pod svojom suverenošću neutralna je država dužna spriječiti djelatnosti zaraćenih strana poput novačenja vojnika, obavljanja priprema za neprijateljstva, ili ratnih djelatnosti. Trpljenje (acquiescence - podrazumijevani pristanak). Neutralna je država dužna priznati zakonitost akata zaraćenih strana protiv trgovačkih djelatnosti njezinih fizičkih i pravnih osoba, ukoliko su ti njihovi akti u skladu s ratnim pravom. Tu npr. spada uzapćenje trgovačkih brodova pod zastavom neutralne države ako prevoze kontrabandu, probijaju blokadu ili pružaju protuneutralnu pomoć, te priznavanje presuda pljenovnih sudova zaraćenih strana kojima se takav brod i teret koji prevozi plijene.

(ii) Na sličan se način i dužnosti zaraćenih strana u odnosu na neutralne države mogu opisati kako slijedi: Uzdržavanje. Protivničke strane u sukobu dužne su se uzdržati od bilo kakvih vojnih djelatnosti na teritoriju, u vodama i u zračnomu prostoru neutralne države. Niti jedna od njih ne smije ometati ili sprječavati trgovinu i druge oblike suradnje neutralne države s neprijateljem koji su prema ratnomu pravu dopušteni. A ukoliko ratno pravo ne predviđa drukčije, ti se odnosi ravnaju prema međunarodnom pravu primjenljivom u doba mira. Prevencija. Svaka zaraćena strana dužna je na svome području spriječiti kršenje prava diplomatskih predstavnika i zlostavljanje građana neutralne države. Ona ima istu dužnost i na neprijateljskomu području koje je okupirala. Trpljenje. Zaraćena strana dužna je trpjeti interniranje na neutralnom području neprijateljskih trupa koje su tamo dobile utočište do konca rata ukoliko su prethodno razoružane; ili boravak neprijateljskih ratnih brodova u neutralnoj luci uz stroga ograničenja koja nameću pravila o neutralnosti u pomorskom ratu. Gornji prikaz je šematski, a detaljnije propise prava neutralnosti izložit ćemo u produžetku. Ukoliko neka zaraćena strana grubo prekrši svoje dužnosti prema neutralnoj državi, i iz toga kršenja proizađe šteta, neutralna država ima u načelu pravo na novčanu nadoknadu. Jednako je ako i neutralna država prekrši svoje dužnosti prema nekoj zaraćenoj strani. To je načelo bilo priznato u slučaju Alabama. U presudi iz Arbitražni je trbunal bio dosudio Sjedinjenim Državama svotu od dolara u zlatu kao nadoknadu zbog toga što Britanija nije u svojim brodogradilištima spriječila gradnju i opremanje ratnih brodova za račun Južnjačke konfederacije. Britanija tu nije bila izvršila svoje obveze neutralne sile u građanskomu ratu, u kojemu je Južnjačku konfederaciju bila priznala zaraćenom stranom.

Ukoliko neutralni trgovački brod prevozi kontrabandu, ili pokuša probiti blokadu, ili pruža protuneutralnu pomoć, ratni brod zaraćene strane može ga uzaptiti, a odlukom pljenovnoga suda te zemlje brod i roba na njemu mogu se konfiscirati. Ali u slučaju upornoga i gruboga kršenja obveza o neutralnosti najteža je mjera stupanje u rat protiv države kršiteljice. 3. "Nezaraćenost" i nesvrstanost. Pravila o neutralnosti u ratu, a napose ono o uzdržavanju uz strogu nepristranost neutralnih država prema obima zaraćenim stranama, počela su slabiti nakon što je Briand-Kelloggovim paktom iz sam rat postao zabranjen. Mada to u njegovu kratkom tekstu nije bilo izričito predviđeno, smatralo se da država koja prekrši svoje preuzete obveze i izvrši agresiju protiv neke druge države, time sama sebe lišava zaštite koju joj zabrana iz toga Pakta pruža. U takvim uvjetima počelo je prevladavati političko uvjerenje da je neutralnost u odnosu na žrtvu agresije nemoralna. Nezaraćenost. Ali su na početku Drugoga svjetskoga rata i neke fašističke sile proglašavale "nezaraćenost" u tome ratu, i osim što neko vrijeme nisu aktivno sudjelovale u neprijateljstvima, nisu se uzdržavale od pomaganja svojim političkim saveznicima na svaki drugi način. Izraz "nezaraćenost" za stanje između zaraćenosti i neutralnosti prva je bila upotrijebila diplomacija fašističke Italije. Po njemačkom napadu na Poljsku i objavi rata od strane Britanije i Francuske Njemačkoj početkom rujna 1939, gotovo sve ostale europske države požurile su se da u tome ratu proglase svoju strogu neutralnost. Ali do njegova konca neutralnost su u Europi uspjele održati samo Švicarska, Švedska i Portugal. Mnoge druge od tih zemalja postale su kasnije žrtvama nacističke agresije, poput npr. Kraljevine Jugoslavije. Italija je u to doba bila proglasila "nezaraćenost", zadržavajući sve političke i gospodarske veze s Njemačkom s kojom je bila u savezništvu. Ali pred ulazak Nijemaca u Pariz, fašistički diktator Mussolini nije htio propustiti priliku da ugrabi dio plijena, i 10. lipnja navijestio je rat Francuskoj. I fašistička je Španjolska bila zauzela sličan stav, s time da je po njemačkom napadu na Sovjetski Savez ona tamo čak uputila svoju "Plavu diviziju". Ali nakon poraza kod Staljingrada ona je svoje snage od tamo povukla i počela se okretati strogoj neutralnosti.

I Sjedinjene su Države na početku Drugoga svjetskoga rata prošle kroz sličan razvoj. Nakon pada Francuske, isporučile su Britaniji pedeset torpiljarkij a u ožujku u toj je zemlji bio usvojen Zakon o zajmu i najmu. Tim zakonom predsjednik je bio ovlašten da isporučuje ratni materijal svakoj zaraćenoj strani ako ocijeni da je to u interesu obrane Sjedinjenih Država. Tako je već po njemačkom napadu u lipnju ta zemlja počela isporučivati pomoć i Sovjetskom Savezu, premda je sama stupila u rat tek 8 prosinca te godine sutradan po japanskom napadu na Pearl Harbor. I u oružanim sukobima nakon 1945, u kojima Vijeće sigurnosti UN nije poduzimalo nikakve akcije, "nezaraćenost" je kao stvarna praksa prevladala nad strogom neutralnošću, iako ne pod tim imenom. Ali njezin sadržaj nije do danas kodificiran pravnim pravilima. To je dovelo do velikih dvojbi glede obveza država koje u nekomu sukobu u suvremenim uvjetima ne sudjeluju. O tome će biti više riječi u produžetku. Neutralizam, nesvrstanost. U doba hladnoga rata između Istoka i Zapada, a u vrijeme pasivnosti sustava UN, države koje su sklapale vojne saveze o kolektivnoj samoobrani poput NATO-a i Varšavskoga pakta, unaprijed su se odricale od neutralnosti u nekomu mogućem sukobu. Ako bi neka članica takvoga saveza postala žrtvom agresije,_ agresor bi se trebao naći u ratnom stanju sa svim ostalim strankama tih ugovora. U pedesetim godinama 20. stoljeća nastali su politički pojmovi "neutralizma" i "nesvrstanosti". Tu se, međutim, nije radilo o nikakvom pravno definiranom položaju država koje su slijedile takvu politiku u odnosu na oružane sukobe, a niti o njihovim ugovornim obvezama. Te su države odbijale da stupe u neki od blokova. Time su one odbijale sudjelovati u hladnomu ratu, ali su o svakom pitanju zadržavale slobodu donošenja neovisnih odluka. Većina njih, iako ne sve, odbijala je da na svome području dopusti ustanovljenje stranih vojnih baza. 4. Neutralnost i sustav UN. (i) Kolektivne akcije UN i države članice. Ukoliko Vijeće sigurnosti u povodu nekoga sukoba poduzme akciju na temelju Glave VII. Povelje, neutralnost svih država članica UN postaje neodrživom. To su danas praktično sve neovisne države svijeta.

To proizlazi iz sljedećih pravnih obveza koje su sve države članice unaprijed preuzele Poveljom UN:
Prema članku 2(5). sve članice daju Organizaciji punu pomoć u svakoj akciji koju ona poduzme u skladu s Poveljom i uzdržavaju se od pomaganja države protiv koje UN poduzimaju preventivnu ili prisilnu akciju. Prema članku 25. članovi UN su unaprijed suglasni da prihvate i izvršavaju odluke Vijeća sigurnosti u skladu s Poveljom. To znači da ako Vijeće sigurnosti odluči o nekoj akciji, države članice nemaju izbora i tu odluku moraju provesti. U tim okolnostima one ne mogu biti neutralne. članci 41, 42. i 43. predviđaju različite mjere koje Vijeće sigurnosti može poduzeti u svrhu održavanja međunarodnoga mira i sigurnosti. Temeljem tih propisa Vijeće je sigurnosti ovlašteno da od država članica traži suradnju, pa i pomoć u kontingentima oružanih snaga. Sve su te obveze u očitoj suprotnosti s poštivanjem pravila o klasičnoj neutralnosti u ratu. Članak 49. predviđa da se članovi UN udružuju da bi se uzajamno pomagali u izvršavanju mjera o kojima odluči Vijeće sigurnosti. I to udruživanje isključuje neutralnost u ratu. (5) Članak 51. potvrđuje "prirodno pravo" individualne i kolektivne samoobrane u slučaju oružanoga napada na nekoga člana UN. Prirodno pravo na kolektivnu samoobranu također isključuje neutralnost država koje su unaprijed preuzele obveze iz nekoga ugovora o vojnom savezu sklopljenom u te svrhe. Ali to pravo ovlašćuje i svaku drugu državu da pruži pomoć žrtvi agresije, i to sve dok Vijeće sigurnosti ne poduzme mjere potrebne za održavanje međunarodnoga mira i sigurnosti. Ali sudjelovanje država s njihovim kontingentima oružanih snaga u prisilnoj akciji UN protiv države agresora ne stvara po sebi ratno stanje između članica UN i države napadača. Stoga sudionici tih sukoba nisu "zaraćene strane" i između njih ne nastaje ratno stanje.

Osim što su se sve strane takvoga sukoba dužne pridržavati ograničenja ratovanja koja su inače obvezatna u svim vrstama sukoba, kao i odgovarajućih pravila humanitarnoga prava, većina se ostalih pravila ratnoga prava na te sukobe ne odnosi. Mjere koje Vijeće sigurnosti poduzme svojim odlukama, u svakomu pojedinom slučaju su lex specialis u odnosu na pravila klasičnog ratnoga prava. Ali je, kako se vidjelo, i pravila o neutralnosti u tim situacijama nemoguće poštivati u njihovoj ukupnosti. (ii) Države članice u sukobima u kojima izostane kolektivna akcija UN. Tu se postavlja važno pitanje položaja samih država članica UN u međunarodnim oružanim sukobima o kojima Vijeće sigurnosti nije u stanju donijeti nikakvu odluku temeljem Glave VII. Povelje, ili makar za vrijeme dok ono takve mjere ne poduzme. Međunarodna praksa nakon Drugoga svjetskoga rata ukazuje na to da se na države članice koje nisu strane u sukobu primjenjuju sva ona pravila klasičnoga prava neutralnosti koja su istovjetna s temeljnim pravima i dužnostima svih država. Teritorij tih država nepovrediv je za sve zaraćene strane. Te su strane dužne uzdržavati se od vojnih djelatnosti u kopnenom, morskom i zračnomu prostoru država koje ne sudjeluju u neprijateljstvima. Suprotno bi ponašanje predstavljalo agresiju protiv tih država. Ipak je položaj država koje ne sudjeluju u ratu mnogo bliži "nezaraćenosti" negoli klasičnoj neutralnosti. One više nisu dužne na uzdržavanje koje bi uključivalo apsolutnu nepristranost. Npr. ukazivanje protuneutralne pomoći, pa čak i opskrba oružjem suprotne zaraćene strane, danas ne bi mogli biti povodom za napad na takvu državu. Tek bi oružani napad države koja ne sudjeluje u neprijateljstvima na neku od zaraćenih strana bio osnova za pribjegavanje pravu na samoobranu od napadnute države. U tome se svjetlu mnoga od pravila o klasičnoj neutralnosti koja ćemo u nastavku izložiti, javljaju u međunarodnim oružanim sukobima kao moguća opcija, kao u neku ruku pravila "d la carte" (po jelovniku), i više ne kao imperativna pravila koja sve neutralne države moraju poštivati. Tako je npr. u tijeku Iračko-iranskoga rata nakon Britanija bila donijela više propisa koji su bili u potpunom skladu s pravilima o neutralnosti u ratu na moru. Ali je to bio njezin slobodan politički izbor, a ne obveza koju bi joj nalagalo opće međunarodno pravo.

(iii) Trajna neutralnost
(iii) Trajna neutralnost. S obzirom da su danas praktično sve trajno neutralne države učlanjene u UN, one imaju iste pravne obveze prema Povelji kao i države članice bez toga položaja. Iz historijske perspektive zanimljivo je nešto navesti o prijašnjem položaju tih država. Austrija se u UN bila učlanila u prosincu 1955, u doba blokade sustava kolektivne sigurnosti te Organizacije, ali uz očekivanje da će ju u slučaju mogućih prisilnih akcija u budućnosti, Vijeće sigurnosti svaki put izuzeti od sudjelovanja u operacijama temeljem članaka 48. i 50. Povelje. Ali poput svih ostalih članica UN, Austrija izvršava sve odluke Vijeća sigurnosti glede nevojnih sankcija protiv neke države. Uz to, njezini vojnici sudjeluju u promatračkim misijama UN. Nakon okončanja blokovske podijeljenosti Europe u Austriji se pomišlja na odustanak od trajne neutralnosti. Sasvim je jednak položaj država članica UN koje, premda nisu trajno neutralne, kroz dugačko razdoblje uspijevaju ostati izvan ratova. To su npr. Švedska, koja nije ratovala od godine, ili Finska koja se te politike pridržava nakon Drugoga svjetskog rata. Dok je bila izvan UN, i to sve do 10. rujna 2002, Švicarska nije bila u pravnoj obvezi sprovoditi odluke Vijeća sigurnosti usvojene temeljem glave VII. Povelje. Sve do tada, naprijed opisana pravila o klasičnoj neutralnosti primjenjivala su se u njihovoj cjelini u odnosima između nje i zaraćenih strana u svim međudržavnim ratovima.

Nakon imamo zanimljivu situaciju da je Država Vatikanskoga Grada jedina trajno neutralna država koja kao nečlanica nije vezana obvezama iz Povelje UN. Prije smo bili naveli da se toga subjekta međunarodnoga prava općenito izjednačuje u međunarodnim odnosima s državom, jer se ništa ne bi dobilo ako bi se uspjelo dokazati da on nije država (supra, §38, pod 6). Ipak, ta "država" ne posjeduje vojsku, te trgovačku i ratnu mornaricu, na koje bi se sva pravila klasične neutralnosti mogla integralno primjenjivati u nekom međunarodnom oružanom sukobu. Danas je i apstraktno teško zamisliti situaciju o cjelovitoj primjeni pravila o neutralnosti u oružanim sukobima. Ali se parcijalna primjena nekih od tih pravila neće moći ni u daljoj budućnosti sasvim isključiti. (iv) Zaključak. Iako je neutralnost nedovoljno adaptirana današnjemu vremenu, ona se i dalje spominje u Ženevskim konvencijama iz i u Protokolu I. iz Funkcija sile zaštitnice namijenjena je "neutralnim državama". Bez tih država možda bi čak bilo nemoguće izvršavati odredbe iz Haške konvencije iz za zaštitu kulturnih dobara u slučaju oružanoga sukoba.

99. DUŽNOSTI NEUTRALACA I ZARAĆENIH STRANA, NAPOSE NA PODRUČJU NEUTRALNE DRŽAVE
Bibliografija: OPPENHEIM - LAUTERPACH: International Law, Vol.II, Seventh Edition, London 1952, pp ; Charles ROUSSEAU: Le droit des conflits armes, Paris 1983, pp 1. Uvod. U ovome ćemo odjeljku izložiti dužnosti neutralaca i zaraćenih strana u kopnenom i pomorskom ratu, napose s obzirom na kopneno i morsko područje neutralne države i na zračni prostor iznad njega Uz to ćemo se ukratko osvrnuti i na položaj neutralnih državljana na području zaraćenih strana, te na od njih okupiranima područjima. Pod "neutralnim vodama" podrazumijevaju se unutrašnje morske vode i teritorijalno more neutralne države, u današnje vrijeme i arhipelaške vode arhipelaške neutralne države, te zračni prostor iznad njih. 2. Dužnosti neutralaca i zaraćenih strana u kopnenomu ratovanju. Ti su propisi kodificirani Petom ženevskom konvencijom o pravima i dužnostima neutralnih sila i osoba u slučaju rata na kopnu iz 1907. (i) Dužnosti neutralnih država. Minimalna im je dužnost da na svome području ne dopuste ustrojavanje boračkih odreda zaraćenih strana, niti otvaranje ureda za njihovo novačenje (regrutiranje) (članak 4). Ali Konvencija predviđa: "Činjenica da pojedinci pojedinačno prelaze granicu kako bi se stavili u službu jedne od zaraćenih strana, ne povlači odgovornost neutralne sile" (članak 6). Ipak, svaka neutralna država može, ako to želi, usvojiti preventivne i represivne propise da bi sprječavala svoje državljane da sudjeluju u neprijateljstvima«u inozemstvu, a napose kao plaćenici. Kršiteljima takvih propisa one mogu uskratiti diplomatsku zaštitu, mogu im oduzeti državljanstvo, a mogu ih podvrgnuti novčanim kaznama, pa i kaznenim sankcijama.

Premda to nije izričito predviđeno Petom konvencijom, nekoć se kršenjem neutralnosti smatrao izvoz oružja i strjeljiva i davanje ili garantiranje zajmova same neutralne države nekoj od zaraćenih strana. Danas se te zabrane uglavnom ne poštuju. Ali je Peta konvencija dopustila takve djelatnosti fizičkim i pravnim osobama neutralnih zemalja, pod uvjetom da se moguća ograničenja i zabrane u tome pogledu primjenjuju nepristrano prema svim zaraćenim stranama (članci 8. i 9). Glede istih tih djelatnosti koje vrše pravne i fizičke osobe predviđa se: "Neutralna sila nije dužna spriječiti izvoz ili provoz (kroz svoje područje), za račun jedne ili druge zaraćene strane, oružja, streljiva te uopće svega što može koristiti nekoj vojsci ili nekoj ratnoj mornarici" (članak 7). (ii) Dužnosti zaraćenih strana. Njihova je prva dužnost poštivanje nepovredivosti teritorija neutralne države (članak 1). U tome se smislu posebno predviđa: "Zaraćenim je stranama zabranjeno da svojim trupama ili konvojima, bilo s oružjem bilo sa zalihama, prelaze preko područja neutralne države" (članak 2). Neutralna država može, ali nije dužna, na svoje područje primiti trupe zaraćene strane koje nastoje izbjeći zarobljavanje od neprijatelja. Ona će ih pri prijelazu granice iz vlastite sigurnosti razoružati i internirat će ih koliko je to god moguće daleko od bojišta. Internirce će opskrbljivati životnim namirnicama, odjećom i pomoći "kako to nalaže čovječnost". Troškovi interniranja nadoknadit će se kada nastupi mir (članci 11. i 12). Odbjegle ratne zarobljenike neutralna država može primiti i ostaviti na slobodi, ali im može odrediti boravište (članak 13). Napokon, neutralna država može, ali i ne mora, dopustiti prolazak preko svoga područja ranjenika i bolesnika zaraćenih strana, pod uvjetom da u tim transportima nema boraca ni ratnoga materijala.

Članak 37. Prve ženevske konvencije iz 1949. i članak 31. Protokola I
Članak 37. Prve ženevske konvencije iz i članak 31. Protokola I. iz predviđaju prelijetanje sanitetskih zrakoplova strana u sukobu preko područja neutralne države na temelju sporazuma s njom. Ako jedna od zaraćenih strana na neutralno područje dovede zarobljene protivničke ranjenike i bolesnike, neutralna će ih država zbrinuti i čuvati tako da ne mogu ponovo sudjelovati u ratnim operacijama (članak 14). (iii) Neutralni državljani koji borave na području zaraćenih strana ne uživaju zaštitu iz Četvrte ženevske konvencije iz sve dok se između odnosnih država održavaju diplomatski odnosi. Ali dok se oni tamo nalaze izloženi su ratnim rizicima poput svih ostalih civila. Naprotiv, neutralni državljani s boravištem na okupiranomu području izjednačeni su u pravima i dužnostima sa svim ostalim osobama koje se tamo nalaze, i njih štiti Četvrta konvencija. 3. Dužnosti neutralaca i zaraćenih strana u pomorskom ratu. Ta su pravila raznovrsnija i kompleksnija od onih prethodnih. Njih obuhvaća Trinaesta haška konvencija o pravima i dužnostima neutralnih sila u slučaju pomorskoga rata iz 1907, propisi koje se i danas moraju konsultirati kada god iskrsne neki problem. Na zasjedanju International Law Association u Helsinkiju u usvojena su "Helsinška pravila o pomorskoj neutralnosti", temeljem iskustava iz Iračko-iranskoga rata i uzimajući u obzir propise iz Konvencije UN o pravu mora iz 1982. U produžetku ćemo izložiti ona pravila koja se primjenjuju u lukama i vodama neutralne države. U posljednjem odjeljku ove knjige izložit ćemo ostale propise koji uređuju položaj neutralnog i neprijateljskoga trgovačkoga broda i robe koju prevoze u odnosu na zaraćene strane na cjelokupnom prostoru ratišta, uključujući otvoreno more.

(i) Dužnosti neutralne države. Trinaesta haška konvencija iz 1907
(i) Dužnosti neutralne države. Trinaesta haška konvencija iz na općenit način propisuje da neutralna država mora prema objema zaraćenim stranama jednako primjenjivati uvjete, ograničenja i zabrane što ih je donijela u ovoj oblasti. Uz to, ona može zabraniti pristup svojim lukama ili na sidrišta brodu zaraćene strane koji ne bi poštivao njezine propise ili bi povrijedio njezinu neutralnost (članak 9). Neutralnoj je državi zabranjeno opskrbljivati zaraćenu stranu s ratnim brodovima, oružjem ili bilo kojim ratnim materijalom (članak 6). Ali i u tome pogledu ona nije dužna spriječiti izvoz ili prijevoz za račun neke zaraćene strane oružja, streljiva i svega drugoga što može koristiti nekoj vojsci ili ratnoj mornarici (članak 7). To znači da ono što se zabranjuje neutralnoj državi, ne zabranjuje se njezinim ili stranim fizičkim i pravnim osobama, osim kada je u pitanju prodaja ratnih brodova. U tome smislu neutralna je država dužna spriječiti opremanje ili naoružavanje na području pod svojom jurisdikcijom ratnih brodova namijenjenih zaraćenim stranama, ili odlazak s njezina područja svakog drugoga broda koji je na njemu preinačen u ratni brod (članak 8). Tim propisom potvrđena su načela arbitraže Alabama iz 1872. U svjetlosti promjena u praksi država koje se nadu izvan oružanih sukoba, ostaje pitanje jesu li i danas gornja ograničenja apsolutno obvezatna za takvu državu. Pitanje je, dakle, bi li ona od njih mogla odstupiti kada želi pružiti pomoć državi koju smatra žrtvom agresije, ili ih strogo izvršavati samo u odnosu na zaraćenu stranu koju smatra agresorom. (ii) Nepovredivost neutralnoga teritorija i neutralnih voda. Zaraćene su strane dužne poštivati suverenost neutralne države i dužne su na njezinu području i u njezinim vodama uzdržavati se od svakoga čina koji bi predstavljao povredu njezine suverenosti (članak 1).

Ukoliko bi se neprijateljstva vodila u gospodarskom pojasu ili iznad epikontinentalnoga pojasa neutralne države, zaraćene su strane dužne poštivati suverena prava koja ona u tim prostorima uživa, a napose ona glede očuvanja morskoga okoliša i kulturnoga vlasništava na morskomu dnu. Zaraćene su strane također dužne poštivati umjetne otoke, uređaje i naprave podignute u tim prostorima, kao i zone sigurnosti oko njih (točka 4.2. Helsinških pravila I.L.A. iz 1996). Ali uz poštivanje tih ograničenja, neprijateljstva u tim prostorima nisu zabranjena, s obzirom da oni nisu pod potpunom suverenošću obalne države. Svaki čin neprijateljstava, uključujući uzapćenje i vršenje prava pregleda, počinjen od strane ratnih brodova zaraćenih strana u neutralnim vodama predstavlja povredu neutralnosti i strogo je zabranjen (članak 2. Trinaeste konvencije). Ukoliko je u tim vodama neki brod uzapćen, neutralna sila je dužna upotrijebiti sva sredstva kojima raspolaže da oslobodi uzapćeni brod s posadom, i da internira posadu koju je uzaptitelj na brod postavio. Ako je uzapćeni brod izvan jurisdikcije neutralne sile, vlada uzaptitelja mora na zahtjev neutralne sile osloboditi taj brod s posadom (članak 3). Zaraćene strane ne smiju na neutralnomu području ili na svome brodu u neutralnim vodama osnivati svoje pljenovne sudove (članak 4). Njima je zabranjeno od neutralnih luka i voda stvarati uporišta za pomorske operacije protiv neprijatelja, a napose smještati tamo radiotelegrafske stanice ili bilo koji drugi uređaj kao sredstvo veze (članak 5). Helsinška pravila I.L.A. o pomorskoj neutralnosti predviđaju da ukoliko neutralna država dopusti ili tolerira jednoj zaraćenoj strani upotrebu svojih luka i neutralnoga mora u ratne svrhe, suprotna strana može poduzeti potrebne akcije da takvu upotrebu okonča (točka 2.1.). Ali se u tim iznimnim slučajevima sila smije upotrijebiti samo protiv neprijateljskih ciljeva u tim vodama, a ne protiv objekata neutralne države, osim ukoliko je ona sama poduzela oružani napad.

U pomorskom ratu naročito je važno pitanje neškodljivoga prolaska teritorijalnim morem, te tranzitnoga prolaska tjesnacima koji služe međunarodnoj plovidbi i prolaska arhipelaškim plovnim putevima ratnih brodova zaraćenih strana i od njih uzapćenih brodova. Ukoliko se radi o teritorijalnom moru ili arhipelaškim vodama neutralne države, i ako su sve države na nekomu tjesnacu neutralne, taj je prolaz slobodan, uz sva ograničenja koja pravo mora propisuje i za doba mira. Uživaoci toga prava su sve vrste brodova, uključivši i ratne brodove, zaraćenih strana. Na isti način, u tim dijelovima mora i u tjesnacima pod suverenošću zaraćenih strana prolazak je slobodan za neutralne, ali ne i za neprijateljske brodove (v. infra, §100). Trinaesta haška konvencija napose predviđa da neutralnost neke države nije dovedena u pitanje uslijed neškodljivoga prolaska bez zadržavanja ratnih i od njih uzapćenih brodova kroz njezino teritorijalno more (članak 10). Neutralna država može tim ratnim brodovima odobriti usluge svojih ovlaštenih peljara (pilota) (članak 11). U svim tim slučajevima prolazak valja obaviti neprekinuto i bez odgode i ne smije dirati u mir, red ili sigurnost obalne države. Sve vojne djelatnosti ratnih brodova u prolasku, a napose njihova uzajamna neprijateljstva u tim morskim prostorima predstavljali bi povredu suverenosti neutralne obalne države. Poštivanje svih tih uvjeta napose je važno radi sprječavanja da teritorijalno more ili arhipejaške vode neutralne države ne bi poslužili kao zaklon ratnim brodovima jedne zaraćene strane od neprijateljstava druge. Takav se slučaj zbio u teritorijalnomu moru Norveške na početku Drugoga svjetskog rata dok je ta zemlja još bila neutralna. Njemački ratni brod Altmark koji je prevozio 300 zarobljenih britanskih mornara sklonio se u norveški Fjord Joessing koristeći navodno pravo "neškodljivoga prolaska". Norveška nije ništa poduzimala protiv toga bespravno produljenoga boravka. Dana 16. veljače britanski razarač Cossack oslobodio je britanske zarobljenike. Britanija je bila odbacila norveški protest zbog toga čina kršenja njezine suverenosti.

Neutralna obalna država može, međutim, bez pravne i stvarne diskriminacije među stranim brodovima, privremeno obustaviti, tj. suspendirati neškodljivi prolazak stranih brodova, ako je takvo obustavljanje bitno za zaštitu njezine sigurnosti (članak 25(3)). Konvencije UN o pravu mora iz 1982). Ali se tranzitni prolazak i neškodljivi prolazak kroz tjesnace na koje se ti režimi odnose, ne smije nikada obustaviti (članci 44. i 45(2) te Konvencije). Helsinška pravila I.L.A. o pomorskoj neutralnosti predviđaju jednako pravo prolaza kao gornje, za neutralne trgovačke i ratne brodove kroz odgovarajuće vode zaraćenih strana. Vidi točku tih pravila, infra, §100, pod 1. (iii) Ratni brodovi zaraćenih strana u neutralnoj luci. Tu se u načelu primjenjuje "pravilo od 24 sata", kako bi se spriječilo da neutralne luke i neutralne vode posluže ratnim brodovima neke od zaraćenih strana kao zaklon od neprijateljstava. Ali u posebnim okolnostima neutralna država može odstupiti od toga pravila i produljiti rok boravka. Ratni brod zaraćene strane koji se zatekao u luci neutralne države ili u njezinim vodama u trenutku izbijanja rata dužan je isploviti u roku od 24 sata, ili u roku propisanom pravom neutralne države (članak 13). Dulje od 24 sata može se zadržati ratni brod ako nije u mogućnosti isploviti zbog havarije ili vremenskih nepogoda na moru, ali je dužan isploviti čim te zapreke budu otklonjene (članak 14). Ako nema drukčijih propisa obalne države, u nekoj neutralnoj luci ili na sidrištu ne smije se u isto vrijeme nalaziti više od tri ratna broda jedne zaraćene strane (članak 15).

Ako se u neutralnoj luci istodobno nađu ratni brodovi protivničkih strana, mora proći najmanje 24 sata između njihova isplovljavanja. Red isplovljavanja određuje se redom uplovljavanja, osim ako se prvom brodu dopusti produljenje legitimnoga boravka. Slično vrijedi ako se u neutralnoj-luci istodobno nađe trgovački brod pod zastavom jedne zaraćene strane i ratni brod druge. Tada ratni brod napušta luku 24 sata nakon što ju je napustio trgovački brod (članak 16). U neutralnim lukama mogu se obavljati samo prijeko potrebni popravci stranoga ratnog broda nužni za sigurnost njegove plovidbe,' ali nikako za uvećanje njegove vojne moći. Te potrebe procjenjuje vlast neutralne države (članak 17). Tamo se mogu samo popunjavati zalihe ratnih brodova uobičajene za vrijeme mira. Gorivom se mogu snabdjeti koliko im je potrebno da stignu do najbliže luke u svojoj državi (članci 18. i 19). Ali ratni brod koji se opskrbio gorivom, to može ponovo učiniti u nekoj luci iste neutralne države tek po isteku od tri mjeseca (članak 20). Ako se ratni brod zaraćene strane zadrži u luci dulje nego što smije ostati, neutralna ga država smije onesposobiti za plovidbu do konca rata. Posadu toga broda može ostaviti na brodu, ili ju smjestiti na kopno i ograničiti joj kretanje (članak 24). Nakon okršaja s britanskim lakim krstaricama na otvorenomu moru, "oštećena njemačka oklopnjača Admiral GrafSpee uplovila je u luku Montevideo 13. prosinca Nakon što su joj urugvajske vlasti odbile produljeni boravak od 15 dana potreban za popravak, napustila je urugvajske vode u roku od 72 sata. Na otvorenomu moru njezina ju je posada potopila, a članova posade bilo je internirano u Argentini. Od njih je 153 uspjelo pobjeći početkom ljeta 1942, a ostali su bili oslobođeni u veljači 1946. Trinaesta konvencija predviđa posebne propise glede uzapćenoga broda. On se ne smije dovesti u neutralnu luku osim uslijed nesposobnosti za plovidbu, nevremena, nedostatka goriva ili namirnica. On mora isploviti čim taj razlog prestane. U suprotnomu, neutralna država može osloboditi uzapćeni brod zajedno s posadom, te internirati posadu" koju je na brod postavio uzaptitelj (članak'21). Neutralna će sila osloboditi i onaj uzapćeni brod koji je bio doveden u njezinu luku a nije ispunjavao gornje uvjete (članak 22).

Norveške su vlasti tako oslobodile američki trgovački brod City of Flint kojega je prije toga uzaptila njemačka krstarica 9. listopada u sjevernom Atlantiku i dovela ga je sljedećega 3. studenoga u norvešku luku Haugesund. Tom su prilikom internirale njemačku posadu. Brod je nakon boravka u Bergenu i Narviku stigao u Baltimore 27. siječnja 1940. Ali neutralna država može, ako tako odluči, dopustiti pristup u svoje luke uzapćenim brodovima pod pratnjom ili bez nje, ako su dovedeni s namjerom da budu sekvestrirani do presude pljenovnoga suda države uzaptiteljice (članak 23). Trinaesta konvencija predviđa gore navedeno pravila o pristupu uzapćenih brodova u neutralne luke stoga što bi ih u suprotnomu ratni brod suprotne zaraćene strane bio prisiljen potopiti. Napokon, nenaoružani trgovački brodovi zaraćenih strana imaju slobodan pristup lukama neutralnih država otvorenima za međunarodni promet pod istim uvjetima kao i u doba mira. Nije riješeno pitanje imaju li to pravo i trgovački brodovi koji su naoružani za vlastitu obranu. Držimo da bi im obalna država imala pravo zabraniti pristup, jer se tu radi o njezinu nacionalnom teritoriju. Slobodu pristupa i boravka u neutralnim lukama imaju također vojni i civilni bolnički brodovi zaraćenih strana, te državni i privatni brodovi kojima su povjereni vjerski, znanstveni ili humanitarni zadaci.

100. NEUTRALNI I NEPRIJATELJSKI TRGOVAČKI BROD I ROBA U POMORSKOM RATOVANJU
Bibliografija: OPPENHEIM - LAUTERPACH: International Law, Vol.II, Seventh Edition, London 1952, pp ; Charles ROUSSEAU: Le droit des conflits armes, Paris 1983, pp , 1. Neutralni brodovi u prostoru ratišta. U posljednjemu odjeljku ove knjige razmotrit ćemo prije svega položaj neutralnog trgovačkoga broda i robe koju takav brod prevozi u pomorskomu ratovanju na cjelokupnom prostoru ratišta. A kako smo prije objasnili, ratište u pomorskom ratovanju obuhvaća, uz tzv. "obalno more" svih zaraćenih strana (njihove unutrašnje vode, teritorijalno more, te arhipelaške vode arhipelaških država), također i sve prostore otvorenoga mora. Glede prava prolaska neutralnih trgovačkih, ratnih i drugih brodova, Helsinška pravila I.L.A. o pomorskoj neutralnosti (točka 5.2.9) predviđaju sljedeće: "Neutralni brodovi, bilo trgovački ili ratni, uživaju pravo tranzitnoga prolaska kroz međunarodne tjesnace, pravo prolaska arhipelaškim plovnim putovima, te pravo neškodljivoga prolaska kroz teritorijalno more i arhipelaške vode zaraćenih država, bez obzira na postojanje oružanoga sukoba. Obalna država, međutim, može podvrgnuti ta prava razumnim zahtjevima svoje obrane. Zaraćena država može također zatvoriti svoje obalne vode osim međunarodnih tjesnaca i arhipelaških plovnih putova." To mutatis mutandis znači da se ta prava prolaska ne odnose na ratne i trgovačke brodove neprijateljske države. Ovdje najprije valja istaknuti da kada plove otvorenim morem, ratni i drugi javni brodovi koji plove pod zastavom neutralne države uživaju imunitet od neprijateljstava sve dok se sami ne bi u njih upleli. Sudjelovanje u neprijateljstvima bio bi između ostaloga i pokušaj probijanja zakonito ustanovljene blokade. Inače, takvi brodovi po pravilu ne smiju uploviti u luku neke od zaraćenih strana, osim uz njezin pristanak.

Složenije je pitanje u kojim okolnostima i u kojoj mjeri ratni brodovi zaraćenih strana mogu u prostorima ratišta intervenirati protiv neutralnog trgovačkoga broda. Uz to ćemo morati ponovo razmotriti i neke aspekte položaja neprijateljskih trgovačkih brodova u tim prostorima. Naime, ti brodovi mogu prevoziti neutralnu robu koja nije kontrabanda ili mogu nezakonito isticati zastavu neutralne države. Ali su ti brodovi sami po sebi predmetom uzapćenja, koje potom podliježe pljenovnom postupku države uzaptiteljice. Sloboda plovidbe neutralnih trgovačkih brodova na otvorenomu moru u doba rata znatno je ograničenija negoli u doba mira. Ali je to posljedica nekih pravila o neutralnosti u ratu. Dok se sama neutralna država mora uzdržavati od pomaganja bilo kojoj od zaraćenih strana, u prethodnomu je odjeljku ukazano da ona nema dužnost sprječavati svoje fizičke i pravne osobe da trguju, prodaju usluge, pa i da ukazuju pomoć zaraćenim stranama. Ali neutralni državljani uvijek sve to čine na vlastiti rizik. Vidjelo se da zaraćene strane nemaju pravo sprječavati te oblike privatnoga poduzetništva na području same neutralne države jer bi to značilo kršenje njezine suverenosti. Ali one imaju pravo obavljanja neke vrste izvanredne sudbenosti nad neutralnim trgovačkim brodovima na otvorenomu moru u slučajevima kada pružaju protuneutralnu pomoć, kada prevoze kontrabandu ili pokušavaju probiti blokadu. Uz ta njihova prava, u tijeku neprijateljstava zaraćene strane imaju i dužnost poduzimati sve moguće mjere opreza da bi izbjegle usmjeravanje napada na neki neutralni brod ili zrakoplov, te da ne bi ugrozile zakonite upotrebe otvorenoga mora, kao i drugih dijelova mora u kojima neutralna država uživa neka suverena prava (njezin epikontinentalni i gospodarski pojas) (točka Helsinških pravila I.L.A. o pomorskoj neutralnosti). U vođenju neprijateljstava na otvorenomu moru zaraćene strane mogu privremeno ograničiti njegove miroljubive upotrebe poput plovidbe i ribolova, ali ih za neutralne brodove ne smiju isključiti.

Uz sve to, u području pomorskih ratnih operacija neutralni brodovi plove na vlastiti rizik. Zapovjednici ratnih brodova zaraćenih strana dužni su pri tome poduzeti mjere opreza i upozoriti neutralne brodove na moguću opasnost. Kako smo prije naveli, dvojbeno je pravo zaraćenih strana da na otvorenomu moru ustanovljuju "zabranjene zone" (supra, §96, pod 5). Ali bi svaka od njih smjela kao izuzetnu mjeru unaprijed javno proglasiti neke prostore, određujući im lokaciju i vrijeme, u kojima bi neutralna plovidba i neutralni brodovi bili izloženi naročitom riziku (točka 3.3. Helsinških pravila I.L.A. o pomorskoj neutralnosti). 2. Primjenljivo pravo. Neka temeljna pravila koja se ovdje izlažu propisana su Pariskom pomorskom deklaracijom iz 1856. Uz zabranu korsarenja, tamo je još propisano da neutralna zastava (broda) pokriva neprijateljsku robu, uz izuzetak kontrabande; da neutralna roba pod neprijateljskom zastavom ne podliježe pljenidbi uz izuzetak kontrabande; te da bi obvezivala, blokada mora biti efektivna, tj. da je vrše snage dovoljne za stvarno sprječavanje pristupa neprijateljskoj obali. Dvanaestom haškom konvencijom iz bilo je predviđeno osnivanje Međunarodnoga pljenovnog suda, koji je trebao djelovati u žalbenom postupku na odluke pljenovnih sudova država uzaptiteljica. Ali je to bila jedina konvencija usvojena na Drugoj haškoj konvenciji koja nije stupila na snagu. Države su ju bile odbile ratificirati jer nije predviđala materijalna pravila koja je taj sud trebao primjenjivati. Da bi se taj nedostatak otklonio, na konferenciji održanoj u Londonu u usvojena je "Deklaracija o zakonima pomorskog rata" (ili "Londonska deklaracija"), koja je također ostala neratificirana. Opširni tekst te Deklaracije predviđa detaljne odredbe o blokadi, kontrabandi, protuneutralnoj pomoći, uništenju neutralne zaplijenjene imovine, o promjeni zastave broda, o neprijateljskoj pripadnosti broda i dobara, o konvojima, o otporu pretresu, te o nadoknadi. Ali slabost toga instrumenta nije jedino u tome što kao ugovor nije nikada stupio na snagu. U oba svjetska rata neke su sile izričito izjavljivale da ih pravila predviđena u Londonskoj deklaraciji neće obvezivati ni kao običajno pravo. A praksa država u totalnom gospodarskomu ratu zaista je i bila u suprotnosti s mnogim njezinim propisima. Ipak, kada se god ukaže potreba tekst te Deklaracije treba i danas konsultirati, ali nažalost on u cjelini nema vrijednost dokaza običajnoga prava.

U tome su pogledu od značaja i Helsinška pravila I. L. A
U tome su pogledu od značaja i Helsinška pravila I.L.A. o pomorskom ratovanju iz 1996, kao doktrinarni pokušaj kodifikacije pravila pozitivnog međunarodnoga prava na snazi (v. supra, §99 pod 2 (i)). Slijede objašnjenja o protuneutralnoj pomoći, kontrabandi, konvojima, blokadi, pljenovnom redarstvu i pljenovnim sudovima. Ali prije toga valja nam razjasniti neke pojmove. 3. Ratni plijen i pomorski plijen (priza). U kopnenomu ratovanju ratni plijen (booty, butin de guerre) po pravilu je pokretna državna imovina koja padne u ruke neprijatelja poput novca i drugih dragocjenosti, oružja, strjeljiva, sredstava transporta i dr. U pomorskom ratovanju ratni plijen su uz to neprijateljski ratni i javni brodovi koji ne služe u trgovačke svrhe, uz važne iznimke poput bolničkih, ribarskih i drugih brodova. Ti objekti postaju državnom imovinom samim činom osvajanja i bez daljega postupka. Pomorski plijen (prize, prise) su neprijateljski trgovački brodovi, te neprijateljska roba bilo da se prevozi na neprijateljskom ili neutralnom brodu, ili na brodu pod vlastitom ili savezničkom zastavom. Pomorski plijen je i neutralna roba ako je kontrabanda, te uz to neutralni brod i roba na njemu u nekim drugim slučajevima, o čemu će u produžetku biti više riječi. Za razliku od ratnoga plijena, ti brodovi i roba još ne postaju vlasništvom neprijateljske države samim činom uzapćenja. O pomorskom plijenu mora se provesti postupak pred domaćim pljenovnim sudom, i tek temeljem njegove konačne presude ti se brodovi i roba konfisciraju. 4. Neprijateljski karakter broda i robe. Nacionalnost trgovačkoga broda određuje se zastavom pod kojom on zakonito plovi. Neutralni je brod, dakle, onaj koji plovi pod zastavom neutralne države. Ali ako neprijateljski trgovački brod nezakonito ističe neutralnu ili savezničku zastavu, na njega se primjenjuju pravila kojima se utvrđuje njegova stvarna pripadnost.

Ako bi se trgovački brod i zakonito upisao u upisnik neutralne države s jedinim ciljem da bi izbjegao pljenidbu, pljenovni sud takvu promjenu ne mora, i u pravilu neće priznati. Uz sve gornje, neutralni trgovački brod stječe obilježje neprijateljskoga broda ako je u vlasništvu ili u najmu neprijateljske države ili ako vrši protuneutralnu pomoć. Pomoćni kriteriji za utvrđivanje neprijateljskoga karaktera broda koji plovi pod neutralnom zastavom su sljedeći: (i) ako je u službi neprijatelja ili za njega prevozi oružje, ili ako sudjeluje u neprijateljstvima; (ii) ako se odupire zakonitom pozivu da se zaustavi radi pregleda njegovih dokumenata i robe koju prevozi (tada teret dokazivanja da se radi o neutralnom brodu pada na njegova vlasnika); (iii) ako nije ovlašten da plovi pod neutralnom zastavom; (iv) ako je vlasnik broda, mada neutralni državljanin, angažiran u trgovinu s neprijateljem. Glede robe, pretpostavka je da je sva roba koja se nađe na neprijateljskom brodu neprijateljska, osim ako njezin vlasnik dokaže suprotno. Obično se neprijateljski karakter robe utvrđuje s obzirom na njezino vlasništvo. Ako vlasnik robe ima stalno boravište u neprijateljskoj državi, smatra se da je roba neprijateljska. Prijašnja je praksa u anglosaksonskim državama dopuštala da se roba u vlasništvu neprijateljskoga državljanina koji ima stalno boravište u neutralnoj državi ne smatra neprijateljsko. Ali su sve države usvojile restriktivne propise, pa i takvu robu smatraju neprijateljskom. 5. Protuneutralna pomoć (unneutral service, assistance hostile) je svaka upotreba neutralnoga trgovačkog broda i pružanje usluga za neprijateljsku državu, koji su u suprotnosti s pravilima o neutralnosti u ratu, a koji se tehnički ne sastoje ni u probijanju blokade, ni u prijevozu kontrabande. Doktrina o protuneutralnoj pomoći šira je od one o kontrabandi. Kontrabanda je roba koja se prevozi neprijatelju u svrhu ostvarivanja dobiti. Protuneutralna pomoć ne mora imati veze s trgovinom, ali ima veze s ratom. Ona obuhvaća, uz prijevoz robe, i prijevoz ljudi, i to ne samo s pomoću trgovačkih brodova nego i civilnih zrakoplova.

Teži su oblici protuneutralne pomoći neutralnoga trgovačkoga broda sljedeći: (a) ako brod izravno sudjeluje u neprijateljstvima; (b) ako se nalazi pod zapovjedništvom ili nadzorom agenta koga je na brod postavila neprijateljska vlast; (c) ako je brod isključivo unajmljen od neprijateljske države; (d) ako je u trenutku uzapćenja brod isključivo namijenjen prijevozu neprijateljskih postrojbi ili prijenosu vijesti u korist neprijatelja. Takav se brod izjednačuje s neprijateljskim trgovačkim brodom, a njegova roba podliježe pljenidbi. Lakši oblici protuneutralne pomoći su: (a) kada brod obavlja posebno putovanje radi prijevoza pojedinaca koji su uvršteni u oružane snage neprijatelja, ili radi prijevoza vijesti u njegovu korist; (b) kada uz znanje vlasnika, brodara ili zapovjednika, brod prevozi neki manji neprijateljski vojni odred ili jednu ili više osoba koje za vrijeme putovanja izravno pomažu neprijateljskim operacijama. Takav se brod izjednačuje s neutralnim trgovačkim brodom koji prevozi kontrabandu. 6. Kontrabanda je roba na neutralnom trgovačkom brodu koja može služiti u ratne svrhe, zatečena je na putu za neprijatelja, a zaraćena strana u pitanju njezin je prijevoz zabranila. Prijašnji propisi i praksa dijelili su robu namijenjenu neprijatelju u tri skupine: na apsolutnu kontrabandu (oružje, streljivo i druge stvari koje isključivo služe u ratne svrhe); na uvjetnu kontrabandu, tj. stvari koje se mogu upotrebiti u ratne svrhe ali i za civilne potrebe (hranu, odjeću, gorivo i si); te na slobodnu robu koja ne može služiti u ratne svrhe (npr. kineski porculan, kućanski namještaj i dr). Ali se ni prema tim propisima kontrabandom nisu smatrali predmeti i materijal potrebni za skrb ranjenika i bolesnika, te oni koji na uzapćenom brodu služe za potrebe posade i putnika na tome putovanju. U dva svjetska rata zaraćene su strane toliko proširivale svoje spiskove apsolutne, te uvjetne kontrabande, da je ta podjela ostala bez ikakve svrhe. Ipak su u Indijsko-pakistanskomu sukobu u prosincu obje strane objavile spiskove roba koje su smatrale kontrabandom. Danas se kontrabandom smatraju sva dobra namijenjena neprijatelju koja služe u ratne svrhe ili se općenito smatraju korisnima za njegove ratne napore (točka Helsinških pravila I.L.A.).

Roba je u svakomu slučaju namijenjena neprijatelju ako se nalazi na putu u neku neprijateljsku luku. Ali to nije dovoljno. Neki teret može biti upućen u neutralnu luku, ali se opravdano sumnja da će željeznicom, cestovnim pa i pomorskim transportom biti proslijeđen do neprijatelja, i da je njegovo krajnje odredište neprijateljsko. Stoga je već u Prvomu svjetskom ratu bilo općeprihvaćeno načelo "produljenoga putovanja". Roba se plijenila čak kada njezino prvo odredište nije bilo neprijateljsko. Helsinška pravila I.L.A. o pomorskoj neutralnosti predviđaju u točki da u slučaju sumnje o neprijateljskoj namjeni dobara ili njihove upotrebe u vojne svrhe, teret dokazivanja pada na državu uzaptiteljicu. Iako bi to pravilo bilo razumno i korisno, u svjetlosti prakse iz dva svjetska rata valja sumnjati u to da je ono pravilo pozitivnoga međunarodnoga prava. Tamo se dalje predviđa da gorivo ili drugi materijal koji mogu biti korišteni za proizvodnju energije zaraćenih strana čine kontrabandu, osim kada se njihova nevojna namjena jasno dokaže. Da bi se skršila ekonomska moć neprijatelja, u Prvomu i u Drugom svjetskom ratu sprječavao se izvoz bilo kakve robe iz neprijateljskih u neutralne države, i to da se ostvarena dobit ne bi koristila u neprijateljske svrhe. U svjetlosti prakse koju je potvrdilo Vijeće sigurnosti u Iračko-iranskom ratu, danas je nedvojbeno da dobra izvezena iz neprijateljske luke, a s neutralnim odredištem, ne čine kontrabandu (točka Helsinških pravila I.L.A.). Starinska je -praksa izdavanja "navicerta". Konzularne vlasti zaraćene strane mogu u neutralnoj luci ukrcaja pregledati teret i neutralnom brodu izdati dokument da ne prevozi kontrabandu. Navicert nije obvezujući dokument čak ni za ratne brodove države čiji su ga organi izdali. U slučaju sumnje i takav se brod može pregledati ili proslijediti u neku vlastitu luku zbog pregleda. Ali ako neprijateljski ratni brod nađe navicert, ne bi ga smio upotrijebiti na štetu broda koji ga nosi. Samo izdavanje navicerta ne smije se smatrati protuneutralnom pomoći države koja omogućuje takav pregled u svojoj luci.

Zapljeni podliježe i neutralni brod koji prevozi kontrabandu ako ona po vrijednosti, težini, zapremini ili iznosu vozarine čini više od polovice ukupnoga tereta na brodu. Napokon, i sam brod kupljen u neutralnoj državi i na putu da bude isporučen neprijatelju predstavlja kontrabandu. Kako smo već naveli, kontrabanda se može uzaptiti na otvorenomu moru ili u vodama neke zaraćene strane, ali ne i u neutralnim vodama. Uzapćenje broda nije dopušteno nakon što je prijevoz kontrabande već dovršen. Ne može se uzaptiti brod i teret ako se brod zatekne na otvorenomu moru, a još ne zna za izbijanje rata ili za proglas kojim je neka roba stavljena na listu kontrabande, te ako od trenutka saznanja tih okolnosti nije imao mogućnost iskrcati kontrabandu. Brod koji je uzapćen na moru dužan je prevesti robu do luke koju uzaptitelj odredi. Ako sam brod ne podliježe kontrabandi, uzaptitelj može dopustiti da mu se kontrabanda preda i da nastavi plovidbu. 7. Konvoji. Neutralni trgovački brod može ploviti u konvoju pod zaštitom ratnih brodova neke od zaraćenih strana. U tome slučaju izjednačuje se s brodom koji je pružio nasilan otpor pregledu i uzapćenju od protivničke strane. On se izlaže opasnosti da ga neprijateljske podmornice, zrakoplovi i drugi ratni brodovi napadnu i potope bez upozorenja, kao da je i sam ratni brod. Drukčiji je položaj trgovačkih brodova koje plove u konvoju pod zaštitom neutralnih ratnih brodova. Pravo na takve konvoje bilo je prije sporno, ali je potvrđeno u Iračko-iranskom ratu. Helsinška pravila I.L.A. o pomorskoj neutralnosti to su potvrdila sljedećim navodom: "Pravo na konvoj je priznato. Stoga neutralne države imaju pravo da njihovi ratni brodovi prate trgovačke brodove koji plove pod njihovom ili zastavom druge neutralne države. Vršenje od tih konvoja prava neškodljivoga prolaska, tranzitnoga prolaska ili prolaska arhipelaškim plovnim putovima, ne predstavlja zabranjenu upotrebu sile" (pravilo 6.1). Mada se u spomenutom Iračko-iranskom ratu formiranje konvoja neutralnih tankera i drugih trgovačkih brodova nije uvijek označavalo tim imenom, ta se praksa može najbolje objasniti tim pravom.

Helsinška pravila I.L.A. nadalje predviđaju da trgovački brodovi koji plove pod neutralnom zastavom, a u pratnji su jednoga ili više neutralnih ratnih brodova, uživaju imunitet od zaustavljanja i pregleda, poput neutralnih državnih brodova. Odgovornost je zapovjednika konvoja da posvjedoči da se ne prevozi nikakva kontrabanda, ali država zastave ratnoga broda mora poduzeti sve razumne mjere da bi se uvjerila da je taj iskaz točan (pravilo 5.2.8). Naravno da je u današnje doba to pravilo odraz odnosa snaga zaraćenih strana s jedne strane i neutralnih sila s druge na moru. U Drugomu svjetskom ratu, kada su sve najjače pomorske sile bile i same zaraćene, one ne bi pristale na takvo slobodno pravilo u korist konvoja u pratnji ratnih brodova minornih neutralnih zemalja. 8. Blokada. Ratna blokada (blockade, blocus) je zabrana pomorskoga prometa koja se postiže zatvaranjem luke ili dijela obale s pomoću ratnih brodova i zrakoplovima. Blokirati se može neprijateljska luka ili obala, vlastita ako je u vlasti neprijatelja, pa i neutralno područje ukoliko su na njega proširene ratne operacije. Blokada se mora primijeniti jednako prema brodovima svih zastava. Blokada se danas ne smije koristiti da bi se spriječilo dostavljanje isključivo u korist civilnoga stanovništva pošiljki hrane, lijekova, sanitetskoga materijala, odjeće i sl., te predmeta potrebnih za vjerske obrede. Tu se može raditi o potrebama bilo vlastitih ili neprijateljskih civila, te napose onih na okupiranomu području. Ali se taj prijevoz kroz blokirano područje vrši temeljem sporazuma, a država koja vrši blokadu ima pravo pregleda tih pošiljki. U tome važnu ulogu može imati sila zaštitnica, odnosno Međunarodni odbor Crvenoga križa, kojima se može povjeriti raspodjela te pomoći. Tu se primjenjuju članci 23, 59. i 61. Četvrte Ženevske konvencije iz 1949, te članci 69. i 70. Protokola I. iz 1977, koji se danas smatraju iskazima općega običajnoga prava. Blokirati se može ušće samo one rijeke koja cijelim svojim tokom teče kroz područja strana u sukobu. Blokada ne smije imati za posljedicu zatvaranje pristupa luci neutralne države.

Nekoć se smatralo da se blokada odnosi, kako na uplovljavanje, tako i na isplovljavanje svih brodova. Ali je u praksi bilo slučajeva blokade samo glede uplovljavanja ili samo isplovljavanja. Da bi blokada bila valjana, nužno je ispuniti tri uvjeta: (i) Efektivnost je propisana već Pariskom pomorskom deklaracijom iz Blokada se stoga mora vršiti s dovoljno ratnih brodova i zrakoplova da se pristup blokiranoj obali učini opasnim. Nema pravnih pravila o tome kolike bi te snage morale biti. Ali je namjera da se onemoguće tzv. papirnate ili formalne blokade putem diplomatskih nota, pa i one potapanjem brodova natovarenih kamenjem ili drugim zaprekama. U Krimskom ratu samo jedna britanska krstarica uspješno je blokirala rusku luku Rigu na Baltiku, i to sa udaljenosti od 120 milja od ruske obale. Ipak, efektivnost ne mora biti tolika da fizički spriječi bilo koji brod da se provuče. Ona mora predstavljati stvarnu opasnost za brodove koji to pokušaju učiniti. (ii) Deklaracijom se naznačuje dan početka blokade, granica blokiranoga područja, te rok koji se ostavlja neutralnim brodovima i zrakoplovima da to područje napuste. Deklaracija je potrebna i ako se blokirano područje proširuje, ili ako se blokada ponovo uvodi. (iii) Notiftkacija s gornjim sadržajem je jednostrani akt države u pitanju koji se dostavlja: (a) svim neutralnim državama; (b) vlastima blokiranoga područja; i (c) brodovima koji se tome području približuju, a pretpostavlja se da ne znaju za blokadu. Blokada prestaje ako se blokirano područje osvoji, ako protivnik uspije silom razbiti blokadu, ili ako brodovi koju ju vrše to područje napuste. Ukoliko se blokada želi ponovo uvesti, nužno je ponovo ispuniti sve gornje uvjete. Blokada se ne prekida ako se brodovi koji ju vrše privremeno udalje zbog nevremena.

Povredu blokade čini svaki neuspio pokušaj uplovljavanja ili isplovljavanja iz blokiranoga područja. Neutralni se brod tada uzapćuje i sprovodi se postupak pred pljenovnim sudom radi konfiskacije broda i tereta. Posada se broda može privremeno zadržati u svrhu svjedočenja, ali se protiv nje ne smiju izricati druge mjere. U oba svjetska rata dolazilo je do prakse tzv. "blokade na daljinu" (long distance blockade, blocus a longue distance, quasi-blocus), koja je predstavljala deformaciju gornjih pravila. Radilo se o skupu mjera kojima se sprječavao uvoz i izvoz u neprijateljsku državu kao mjera totalnoga ekonomskoga rata. Najprije ju je u bila uvela Britanija kao mjeru represalija na njemačku odluku da svojim podmornicama potapa britanske i savezničke trgovačke brodove u vodama uokolo britanskog otočja, a bez zbrinjavanja posade. Prema britanskim odlukama (Orders in Council), brodovi koji su prevozili robu za koju se pretpostavljalo da joj je krajnje odredište u Njemačkoj, bili su upućivani u jednu britansku luku da bi tu robu iskrcali, i bilo im je zabranjivano da nastave put u njemačke luke. Ako je neutralni brod izravno plovio u njemačku luku, bio je uzapćen čak ako je i naknadno bio presretnut. Protiv tih mjera protestirale su neutralne države, pa i Sjedinjene Države prije nego što su same ušle u rat. Ta vrst blokade bila je već od početka Drugoga svjetskoga rata u ponovo uvedena, a primjenjivali su je i Saveznici i Sile osovine. Nakon Drugoga svjetskoga rata, dolazilo je u više navrata do proglašenja blokade, koja Sjedinjene Države redovito nisu priznavale, osim kada su ju same bile proglasile. Radilo se o sirijskoj blokadi izraelske obale u 1948; blokadi kineske obale od nacionalističkoga režima s Tajvana u 1949; blokadi korejske obale od Sjedinjenih Država u 1950; te o uzajamnim mjerama nalik na blokadu obala Pakistana i Indije u njihovu ratu u rujnu 1965. 9. Pljenovno redarstvo u terminologiji na hrvatskomu jeziku označava skup mjera koje neka zaraćena strana može poduzeti u prostoru ratišta u skladu s međunarodnim pravom glede zaustavljanja, pregleda, sprovođenja i uzapćenja bilo neprijateljskoga ili neutralnoga trgovačkog broda.

Zaustavljanje i pregled (visit and search) vrši se kako bi se ustanovilo prevozi li neutralni brod kontrabandu, ili kada se god sumnja da se radi o trgovačkom brodu neprijateljske pripadnosti. Ako se sumnja ne otkloni, brod se može uputiti u vlastitu, u savezničku, ali iznimno i u neutralnu luku radi detaljnoga pregleda. Uzapćenje (seizure). se vrši kada se ustanovi da se radi o neprijateljskom trgovačkom brodu; kada se brod na bilo koji način odupre zaustavljanju ili pregledu; kada se pregledom ustanovi da neutralni brod prevozi kontrabandu; te bez obzira na državnu pripadnost kada se brod zatekne u obavljanju protuneutralne pomoći ili u pokušaju probijanja blokade. Dakle, glavni razlozi zaustavljanja neutralnoga trgovačkog broda u prostoru ratišta su: protuneutralna pomoć, kontrabanda i pokušaj probijanja blokade. U Prvomu i u Drugom svjetskom ratu došlo je do prakse da se zbog opasnosti od podmornica i napada iz zraka, pregled i pretres zaustavljenoga broda ne vrše na otvorenom moru. Svi su se ti brodovi upućivali na pregled u domaću ili savezničku luku, a izuzetno u neutralnu. Britanska kontrolna luka bila je Kirkwall na Orknev otočju u Sjevernoj Škotskoj. Trgovačkom se brodu može naložiti da otplovi u kontrolnu luku s time da se na brod ukrca časnik s posadom, ili uzaptitelj može na brod ukrcati dovoljan broj članova posade koji će dovesti brod u tu luku, ili uzaptitelj može sprovesti taj brod u pratnji jednoga ili više svojih ratnih brodova. Primjena sile protiv broda koji se ne zaustavi na poziv ili se odupre pregledu ne smatra se upotrebom sile inače zabranjenom Poveljom UN.

U iznimnim okolnostima uzapćeni se brod može na otvorenomu moru uništiti, ali uz strogi uvjet da se prethodno zbrinu svi članovi njegove posade i putnici, te dokumenti broda. To se može učiniti: (i) ako bi sprovođenje broda dovelo u opasnost uzaptiteljski ratni brod ili uspjeh operacije koja je u tijeku; (ii) ako zbog približavanja neprijateljskoga ratnog broda postoji očita opasnost da uzapćeni brod bude oslobođen; (iii) ako uslijed havarije ili drugog navigacijskoga razloga uzapćeni brod nije u stanju otploviti u luku koja mu je određena; (iv) ili je posada uzapćenoga broda odbila njime upravljati. U svim takvim slučajevima postupak pred pljenovnim sudom je obvezatan. Uzapćenje prestaje, tj. gubi se: (i) ako sama posada uspije osloboditi brod; (ii) ako uzaptitelj odustane od uzapćenja; ili (iii) ako brod oslobodi protivnička strana. 10. Pljenovno sudovanje. Kako smo prije naglasili, samim uzapćenjem broda ili tereta još se ne prenosi vlasništvo na državu uzaptitelja. Konfiskacija je valjana tek nakon sprovedenoga postupka pred pljenovnim sudom države uzaptiteljice, i ukoliko se konačnom presudom utvrdi da je pljenidba zakonita (laiuful prize). Treće države nisu dužne priznati konfiskaciju bez toga postupka. Pljenovni sudovi su unutarnji sudbeni ili upravni organi države uzaptiteljice koji u odlučivanju pretežito primjenjuju međunarodno pravo. Na presudu prvostupanjskoga suda najčešće se previđa pravo žalbe višoj instanci. U kontradiktornom postupku u kojemu je zastupljen vlasnik uzapćenoga broda ili druge osobe koje imaju interesa, odlučuje se na temelju činjenica i prava: (i) o valjanosti uzapćenja broda i pljenidbe robe; (b) o mogućim zahtjevima za naknadom štete uslijed uzapćenja; te (iii) o primjenljivosti domaćih sudskih odluka ili propisa donijetih kao mjera represalija. Konačnom presudom može se ustanoviti da je uzapćenje nevaljalo i time se brod i/ili roba oslobađaju, ili se izvršava konfiskacija broda i robe u korist države uzaptiteljice.

MEĐUNARODNO JAVNO PRAVO II Prof. dr Džemal Najetović

Similar presentations

Presentation on theme: "MEĐUNARODNO JAVNO PRAVO II Prof. dr Džemal Najetović"— Presentation transcript:

Similar presentations

About project

Feedback

Log in

Auth with social network:

MEĐUNARODNO JAVNO PRAVO II Prof. dr Džemal Najetović

Similar presentations

Presentation on theme: "MEĐUNARODNO JAVNO PRAVO II Prof. dr Džemal Najetović"— Presentation transcript:

Similar presentations

About project

Feedback