1. MEĐUNARODNO JAVNO PRAVO I

2. Ovo posljednje stajalište, izloženo kao rezerva, od ogromnog je značaja. Država koja krši pravila jus cogens, i osobito ona koja je agresor u oružanom sukobu i koja krši ljudska i manjinska prava, ne zaslužuje međunarodno priznanje. Precizirajudi te uvjete koje nije lako odbaciti, Arbitražna se komisija u Mišljenju br.10. udaljila od čisto deklaratornih učinaka priznanja. Ona mu je pridala i neke konstitutivne elementa.
Može se zaključiti da odluka o kolektivnom priznanju novih država od strane država članica neke regionalne organizacije u praksi može predvidjeti uvjete koje te nove države moraju ispuniti. Ona tada može imati i neke konstitutivne učinke priznanja.
Nasuprot tomu, kada je u pitanju individualno priznanje neke nove države od države koja već postoji, taj čin najčešće nije lišen razloga političke oportunosti.
Valja na koncu ipak zaključiti da prema općemu međunarodnom pravu danas na snazi ne postoji dužnost priznanja, niti postoji odgovarajuće pravo nove države na njezino priznanje. Priznanje ili odbijanje priznanja je akt slobodne volje koji spada u diskrecijsko pravo svake države. Uskraćivanje priznanja može se smatrati neprijaznim činom, ali ne i povredom prava. Ali kako smo istaknuli, predugo nepriznavanje nove države koja je stvarno nastala i koja ima sva obilježja subjekta međunarodnoga prava dovodi do različitih anomalija i apsurdnih stanja, posebice ako je ono posljedica političkih ili ideoloških razloga.
3. Priznanje nove vlade. Ukoliko u nekoj državi dođe do smjene vlade na način propisan ustavom (npr. kao rezultat promjene većine putem demokratskih izbora), ili ako dođe i do dubljih promjena državnoga sustava, ali poštujući postupak izmjena predviđen ustavom zemlje, ostale se države nemaju pravo u te promjene miješati. Nova vlast je ovlaštena zastupati državu u pitanju u međunarodnim odnosima. Strani diplomatski zastupnici mogu predati nova akreditivna pisma (vjerodajnice) naslovljena novomu glavaru države, ali drugih učinaka takve ustavne promjene vlasti nemaju.

3. Ali ako u nekoj državi dođe do smjene vlasti neustavnim putem, bilo državnim udarom ili revolucijom, tada dolazi u pitanje priznanje nove vlade od drugih zemalja. Strane države nisu dužne produljiti odnose s novom vladom. Do neizvjesnosti naročito može doći ako u nekoj državi dvije vlade pretendiraju da obnašaju vlast, ih ako zbačena vlada nastavi djelovati u inozemstvu i nastavlja borbu protiv nove vlasti u zemlji.
Početkom 20. stoljeća, zbog mnogobrojnih državnih udara u Latinskoj Americi nastala je tzv. "legitimistička doktrina". Ministar vanjskih poslova Ekvadora Tobar afirmirao je doktrinu prema kojoj treba uskratiti priznanje vladi koja u nekoj državi dođe neustavnim putem. Ta doktrina ubrzo je naišla na otpor, i to naročito nakon što je predsjednik Sjedinjenih Država Wilson slijedeći tu doktrinu u odbio priznati novu vladu u Meksiku proizašlu iz revolucije. Opravdano se smatralo da nepriznavanje vlade koja obnaša efektivnu vlast znači nedopušteno miješanje u unutarnje poslove države u pitanju. U tome je smislu meksički ministar vanjskih poslova Estrada u afirmirao suprotnu doktrinu po kojoj sama institucija priznanja vlade od druge države predstavlja njezino uplitanje u unutarnje poslove države koja se priznaje.
Danas u međunarodnim odnosima prevladava tzv. "doktrina efektivnosti", po kojoj je postojanje vlade u drugoj državi naprosto faktičko pitanje gdje nove činjenice stvaraju pravo. Pogotovo se postavlja pitanje treba li zaista priznavati novu vladu koja je došla na vlast neustavnim putem, ali je prethodna vlada prestala postojati, i time se ne postavlja pitanje izbora između dviju konkurentskih vlada. Ali se unatoč tomu institucija priznavanja nove vlade održala.
Prema općemu međunarodnom pravu danas na snazi, kao kad je u pitanju priznanje nove države, i priznanje nove vlade čin je slobodne volje svake države koja nema nikakvu pravnu obvezu u tome pogledu. Ali pri tome valja imati na umu i pravo svakoga naroda da stvori vladu kakvu želi, dakle da ustanovi novu vlast i putem revolucije ako je to na legalan način nemoguće.

4. Redovito se daje priznanje novoj vladi kada se ustalila i kada efektivno obnaša svoju vlast na čitavom državnom području. Susjednim je državama teže ignorirati novo stanje nego veoma udaljenim zemljama koje nemaju mnogo interesa u državi u pitanju. Ali prerano priznanje nove vlade, dok još djeluje stara vlast, može dovesti do zapletaja i do optužbi za miješanje u unutarnje poslove države u pitanju.
Poput priznanja nove države, priznanje ili uskrata priznanja novoj vladi ne mora jedino biti akt konstatacije novoga činjeničnog stanja. Njime se veoma često izražava politički stav prema novom režimu u drugoj državi. Tako je nakon dolazilo do mnogih apsurdnih situacija zbog odbijanja Sjedinjenih Država i znatnoga broja drugih zemalja da Vladu u Pekingu priznaju kao jedinu vlast u Kini. Tako je u Vijeću sigurnosti i u drugim međunarodnim organizacijama sve do godine Kinu predstavljala vlada sa Tajvana. To se odrazilo na nedjelotvornost cjelokupnoga sustava održanja međunarodnoga mira i sigurnosti UN.
S druge strane, prerano priznanje nove vlade u uvjetima kada je neka strana država aktivno pomagala zbacivanje legitimne vlasti (npr. Sjedinjene Države u Dominikanskoj Republici u i u Čileu 1973), u funkciji je nedopuštene intervencije u unutarnje poslove države u pitanju.
Priznanje nove vlade može se izvršiti na formalan način, dakle putem pismene ili usmene izjave o priznanju, ali se ono može izraziti i prešutno ili konkludentnim činima. Primjer prvoga je produljenje punih diplomatskih odnosa s novom vladom bez povlačenja šefa misije. Primjer drugoga može biti traženje agremana za novoga diplomatskog predstavnika ili sklapanje dvostranoga ugovora s novom vladom.

5. Nova vlada može biti priznata de jure ili de facto
Nova vlada može biti priznata de jure ili de facto. Time se, međutim, prije očituje stav prema priznatoj vladi nego što se radi o samome aktu priznanja nove vlade. Priznanje de jure je potpuno, konačno i djeluje retroaktivno, dakle od stvarnoga preuzimanja vlasti po toj vladi, a ne od trenutka davanja priznanja. Priznanje de facto može se uzeti kao privremeno, kada se nova vlast u drugoj državi (iako djeluje neovisno) još nije sasvim ustalila i nije uspostavila potpunu kontrolu nad čitavim državnim područjem, ili se još sumnja da je u stanju ispunjavati sve uvjete koji se vezuju za njezino priznanje.
U novije su doba neke države poput Sjedinjenih Država od 1977, Britanije of 1980, potom Australija i Kanada, obznanile da ubuduće neće izričito davati ili uskraćivati priznanje vladama proizašlim iz neustavnih promjena. To se odnosi na nove vlade otprije priznatih država. O stupnju i naravi odnosa s tim režimima odluka se donosi ad hoc. To u praksi samo znači da se priznanje tih vlada ne obavlja izričitim aktom, nego da ono može proizaći ili ne proizaći iz konkludentih čina.

6. 36. USTANICI I OSLOBODILAČKI POKRETI
Bibliografija:
Boško JAKOVLJEVIĆ: Antikolonijalni ratovi posle drugog svetskog rata i međunarodno pravo, Beograd 1967, 343 str.; James CRAWFORD: The Rights of Peoples, Orford 1988, 236 p.; Christian TOMUSCHAT (Ed): Modern Law of Self-Determination, The Hague 1993, 360 p.; Antonio CASSESE: Self-Determination of Peoples - A Legal Reappraisal Cambridge 1995,375 p.
1. Međunarodna osobnost. Za razliku od svih suverenih država, potom od većine meduvladinih organizacija, pa i nekih od negdašnjih internacionaliziranih područja o kojima će biti riječi (infra, §37, pod 8), ustaničke vlasti i oslobodilački pokreti ne uživaju objektivnu međunarodnu osobnost koja bi djelovala erga omnes.
Po svojoj naravi oni su u međunarodnom pravu cjeline prijelaznoga značaja. Bore se, ili za državnost na dijelu područja neke postojeće države, ili za vlast nad čitavim njezinim područjem. Ako u svojim nastojanjima uspiju, oni stvaraju bilo novu državu (izdvajajući se iz postojeće), ili novu vladu u postojećoj državi. Ako u svojoj borbi ne uspiju, oni nestaju.
U tijeku njihove borbe međunarodna osobnost tih cjelina ovisi o njihovu međunarodnom priznanju od država. Njih može priznati "legitimna" (tj. "ustanovljena") vlada protiv koje se bore. Ta vlada može naći interesa da ih prizna kako bi time otklonila svaku vlastitu odgovornost za čine ustanika na području pod njihovom vlašću glede stranaca i njihove imovine. Naime, u slučaju ugušenja pobune, nekoć je legitimna vlada snosila međunarodnu odgovornost za čine nepriznatih ustanika. Ali češće se događa da te cjeline priznaju treće države.
Priznanje ustaničke vlasti i oslobodilačkih pokreta stoga uvijek ima konstitutivne učinke. Za državu koja ih ne prizna oni nisu nikakav subjekt međunarodnoga prava.

7. U povijesnom razvoju od početka 19
U povijesnom razvoju od početka 19. stoljeća u međunarodnoj praksi nastalo je nekoliko pojmova ustaničke vlasti o kojima valja voditi računa: (1) priznanje zaraćenosti (belligerency, belligerance) u nekomu građanskom ratu; (2) priznanje ustanika (pobunjenika) u užemu smislu; (3) priznanje nekih "naroda"; te konačno (4) priznanje oslobodilačkih pokreta.
2. Priznanje zaraćenosti u građanskom sukobu. U prvoj polovici 19. stoljeća razvila se praksa priznanja zaraćenosti. Kada je građanski rat u nekoj zemlji potrajao, a pobunjenici su ustanovili efektivnu vlast na dijelu područja koje su zauzeli, neke treće države nisu više mogle ignorirati nastalo stanje. U pitanju su dolazila prava njihovih građana i njihove imovine na osvojenom području. Ako se sukob proširio na more, treće pomorske države su bile suočene s izborom: ili dopustiti pobunjenicima da pretražuju njihove trgovačke brodove u potrazi za kontrabandom i da ih čak uzapćuju ako su kršili blokadu, ili su morale oružano intervenirati protiv pobunjenika.
Iz navedenih razloga neke su strane države početkom 19. stoljeća priznale kolonije pobunjene protiv španjolske vlasti u Južnoj Americi kao zaraćene strane, prije nego što su ih priznale kao nove države. Slično je bilo s Grčkim ustankom ( ), te s konfederalnim južnjačkim državama u tijeku secesionističkog rata u Sjedinjenim Državama ( ).
Preduvjet priznanja zaraćenosti bila je pretpostavka da obje stranke, uključivši i pobunjenike, poštuju pravila ratnoga prava i da su pod organiziranim zapovjedništvom. Podrazumijevalo se također da su pobunjenici uspostavili kontrolu nad širokim područjem i da tamo djeluju kao de facto vlast. Država koja je priznala zaraćenost preuzimala je sa svoje strane sve obveze neutralnosti u tome sukobu u odnosu na obje zaraćene strane. Ona se time lišavala prava da pomaže legitimnu vlast u toj zemlji, ali i pobunjenike.
Ali u nekim drugim građanskim sukobima koji su imali sasvim iste značajke, do priznanja zaraćenosti iz inozemstva nije nikada bilo došlo, i to iz političkih razloga. Najistaknutiji je primjer bio Španjolski građanski rat ( ). Slijedeći proglašenu politiku neintervencije, koja je ustvari pomogla pobunjenicima, niti jedna od stranih zemalja nije ih formalno priznala sve do samoga konca toga rata. Ali unatoč tomu, Njemačka, Italija i Portugal aktivno su pomagali pobunjenoga generala Franca, i to s vojskom, oružjem i streljivom. Pomoć legitimnoj vlasti uglavnom je dolazila iz Sovjetskog Saveza. Španjolski građanski rat bio je uvod u agresiju Sila osovine u Drugom svjetskom ratu.

8. 3. Priznanje ustanika. U drugoj polovici 19
3. Priznanje ustanika. U drugoj polovici 19. stoljeća u Americi je nastala praksa priznavanja ustanika. Učinci toga priznanja bili su ograničeniji od priznanja zaraćenosti i ono je uglavnom bilo inspirirano humanitarnim razlozima. To priznanje nije podrazumijevalo prava ustanika kao zaraćene stranke u sukobu, jer oni najčešće nisu vršili efektivnu vlast nad većim dijelom kopnenoga područja. Treće su se države tim priznanjem uzdržavale tretirati pobunjenike kao kršitelje prava. Ali da bi zaštitile svoje državljane i brodove, s njima su uspostavljale neku vrst odnosa kao s de facto vlastima. Ustvari, priznanje ustanika podrazumijevalo je uskratu priznanja njihove međunarodnopravne osobnosti.
4. Priznanje "naroda". U tijeku Prvoga svjetskoga rata, u i Francuska i Britanija priznale su čehoslovački i poljski "narod". To priznanje začudilo je mnoge stručnjake, jer se prije toga narodi nisu smatrali subjektima međunarodnog prava.
Priznanje "naroda" bilo je temelj stvaranju nacionalnih vojski u inozemstvu pod posebnom zastavom. Ali je ono bilo dato uz očito nepoštivanje načela efektivnosti. Naime, ti pokreti i vojske pod svojom vlašću nisu držali nikakva područja u granicama još tada postojećih Austrougarske, Njemačke i Rusije. A sa svoje strane niti jedna od tih triju država nije priznala poljski i čehoslovački "narod" kao takve.
To je priznanje imalo političku vrijednost. Time je bilo priznato načelo narodnosti kao političko načelo, a predstavnici priznatih "naroda" mogli su se za svoju državnost nakon toga rata zalagati na Versajskoj mirovnoj konferenciji u 1919.
U svojoj presudi o Nekim njemačkim interesima u poljskoj Gornjoj Šleskoj iz 1926, Stalni sud međunarodne pravde odbio je pripisati jednomu od tih priznanja bilo kakve pravne učinke. Poljska je pred Sudom tvrdila da su Glavne savezničke i udružene sile bile priznale njezine oružane snage kao posebnu savezničku vojsku i da je ta vojska bila podvrgnuta Poljskom nacionalnom odboru u Parizu. Ali s obzirom da Njemačka nije bila priznala poljsku vojsku kao zarađenu snagu, Sud je iznašao "da se te činjenice ne mogu upotrijebiti protiv Njemačke, koja nije sudjelovala u toj transakciji" (Series A, No.7, p.28).

9. Iz istih razloga Poljskoj nije bilo priznato pravo da se koristi povlasticama iz Konvencije o primirju s Njemačkom, niti iz Protokola iz Spa od 1. prosinca Sud je izrekao: "...U vrijeme sklapanja tih dviju Konvencija Poljska nije bila priznata kao zaraćena strana od Njemačke; a samo na temelju takvoga priznanja moglo bi se sklopiti primirje između tih dviju Sila" (Njemačke i Poljske) (ibid., p.27). I makar je sama Poljska bila stranka Versajskog mirovnog ugovora od 28. lipnja 1919, Sud je pronašao da ona nije imala pravo na reparacije, s obzirom da nikada nije bilo ratnoga stanja između Njemačke i Poljske. Njemačka je de jure bila priznala poljsku državu tek u studenom 1918.
Ta presuda jasno ukazuje na važnost priznanja takvih cjelina da bi njihovo postojanje i djelovanje moglo postići pravne posljedice po države koje ga daju.
5. Narodnooslobodilački pokretu Do Povelje UN iz 1945, priznavanje zaraćenosti, ustanika i "nacija", bila su izolirani čini nekolicine posebno zainteresiranih država. Većina ostalih država bila je potpuno nezainteresirana u odnosu na te cjeline.
To se stanje rapidno izmijenilo nakon što je Povelja u članku 1(2). kao jedan od ciljeva UN proglasila: "Razvijati prijateljske odnose među nacijama, osnovane na poštivanju načela ravnopravnosti i samoodređenja naroda, i poduzimati druge prikladne mjere za učvršćenje svjetskoga mira."
Nakon Drugoga svjetskog rata bio je otpočeo proces dekolonizacije. Priznavanje narodnooslobodilačkih pokreta koji su se borili za neovisnost njihovih nesamoupravnih područja postalo je političkim sredstvom mnogih država. Na taj su način bili priznavani neki između nekolicine konkurentskih pokreta kao jedini legitimni predstavnici svojih naroda.

10. Druga značajka toga novoga razvoja u međunarodnom pravu bila je da je većina tih pokreta djelovala iz inozemstva. Osim sporadičnih i izoliranih gerilskih akcija, oni nisu bili sposobni zauzeti na dulje vrijeme dijelove svoga područja i tamo ustanoviti efektivnu vlast. Taj novi razvoj bio je označen veoma brojnim aktima priznavanja i drugim vrstama političke potpore nekima od tih pokreta, ali uz nedostatak efektivnosti.
Novi razvoj otpočeo je ustanovljenjem 19. rujna u Kairu "Privremene vlade Alžirske Republike".
Ta privremena vlada je u kratko vrijeme dobila priznanje od više od 30 država, ali ne i od Francuske. S trećim državama koje su ju priznale, ona je ustanovljavala diplomatske odnose i sklopila je jedan broj dvostranih ugovora. 20. lipnja pristupila je četirima Ženevskim konvencijama o humanitarnom pravu iz 1949.
Taj je razvoj kulminirao sklapanjem 19. ožujka Evianskog ugovora kojim je Francuska (pod predsjednikom Charlesom de Gaulleom) priznala neovisnost Alžira, a na tu je Privremenoj vladu bila prenijela svu vlast.
Nakon praksa stvaranja privremenih vlada nije se ponovila. Ali su države iz Trećega svijeta, i one iz socijalističkoga lagera, davale priznanje tim cjelinama u ranoj fazi njihove oslobodilačke borbe.
Ako se više takvih pokreta međusobno natjecalo u borbi, izbor između njih vršile su regionalne organizacije poput Arapske lige, Organizacije afričkog jedinstva i, u rijetkim slučajevima i pokret nesvrstanih država.
Nakon što je blok novooslobođenih i antikolonijalnih država stekao većinu u Općoj skupštini UN, i neki od organa te svjetske organizacije priznali su te pokrete. Oni su stekli položaj promatrača u različitim tijelima UN i u njihovim specijaliziranim ustanovama. Ali nikada nisu stekli pravo sudjelovanja u plenarnim sjednicama Opće skupštine i Vijeća sigurnosti, niti su tamo imali pravo glasa.

11. Stalne promatračke misije tih pokreta pri Ujedinjenim nacijama uživaju iste povlastice i imunitete kao i misije i promatračke misije država članica i nečlanica.
Palestinska oslobodilačka organizacija zadobila je položaj punopravnog člana u Arapskoj ligi i njezinim ustanovama, poput neovisnih država.
Države koje priznaju te pokrete dopuštaju im na svome području osnivanje informativnih ureda. Neke od njih priznaju pune diplomatske povlastice i imunitete tim uredima i predstavnicima tih pokreta, dok im neke druge ne daju tolike ustupke.
Osam od tih pokreta bilo je pozvano da sudjeluje u svojstvu promatrača na Trećoj konferenciji UN o pravu mora. Njihovi predstavnici bili su ovlašteni da potpišu Završni akt te Konferencije, ali se jedino Vijeće za Namibiju UN nalazi medu potpisnicima Konvencije.
O sposobnosti sklapanja ugovora tih oslobodilačkih pokreta već je bilo riječi (supra, §15, pod 5). Veoma je dalekosežan članak 1(4), te članak 96(3). Prvoga dopunskog protokola iz na četiri Ženevske konvencije iz o humanitarnom pravu. Sve države stranke toga Protokola unaprijed su priznale pravo vlastima nekoga naroda angažiranog u oslobodilačkoj borbi protiv njih samih, da pod izvjesnim restriktivnim uvjetima mogu jednostranom izjavom dovesti do stupanja na snagu toga Protokola i Konvencija iz u oružanom sukobu u pitanju.
Taj ustupak nije od toliko dalekosežnog značaja, s obzirom da je proces dekolonizacije uglavnom dovršen još u Iz većine negdašnjih oslobodilačkih pokreta nastale su legitimne vlade u novim državama, i to u bivšim portugalskim posjedima u Africi, u Namibiji, ali i u Južnoj Africi. Čak je i Palestinska oslobodilačka organizacija na temelju ugovora s Izraelom stekla teritorijalnost i samoupravu u Gazi i u neki dijelovima Zapadne obale.

12. Kulminaciju borbe nekoga narodnooslobodičakog pokreta predstavlja ugovor o neovisnosti s dejure vladom protiv koje je prije toga bio u sukobu. Radi se npr. o Evianskom ugovor s Francuskom iz 1962; o ugovorima koje je Portugal bio sklopio u u Alžiru i kojima je prenio vlast na nove države: Angolu, Mozambik, Gvineju Bissau, Cabo Verde i Sao Tome i Principe. I napokon, u bio je također u Alžiru sklopljen mirovni ugovor između Mauritanije i Fronta Polisario glede Zapadne Sahare, kojemu Maroko (još) nije pristupio.
Ugovori te vrste su posljednja očitovanja postojanja i djelovanja narodnooslobodilačkih pokreta kao zasebnih subjekata međunarodnog prava. Temeljem tih ugovora oni postaju prve legitimne vlade u novooslobođenim državama, a ugovori o neovisnosti postaju pravna osnova budućih uzajamnih odnosa njihovih država stranaka.

13. 37. ZAVISNI TERITORIJI I POSEBNI SLUČAJEVI SUBJEKATA MEĐUNARODNOGA PRAVA
Bibliografija:
Meir YDIT: Internationalized Territories, Leyden 1961, 323 p.; Charles ROUSSEAU: Droit international public, tome II, Paris 1974, pp ; James CRAWFOED: The Creation of States in International Law, Oxford 1979, pp , ; OPPENHEIM'S International Law, Ninth Edition, Volume I: Peace, Introduction and Part 1; Editeđ by Sir Robert Jennings and Sir Arthur Watts, London 1992, pp
1. Opće značajke i stupnjevanje. U ovome ćemo odjeljku razmotriti neke pojmove i odnose koji najvećim dijelom danas više ne spadaju u pozitivna međunarodno pravo. Odnosi ovisnosti kakvi su nekoć postojali i koji su bili uređivani ugovorima i drugim pravilima međunarodnoga prava, uglavnom više ne postoje. Danas više nema ni internacionaliziranih područja kao posebnih subjekata međunarodnog prava, iako nije sasvim isključeno da bi takve cjeline mogle nastati i u budućnosti kao rješenje nekih postojećih ili budućih teških političkih problema.
S tim se historijskim pojmovima i pojavama ipak treba upoznati da bi se razumjelo njihovo značenje kada se spominju u suvremenim pravnim djelima ili u prijedlozima za rješenje nekih međunarodnih pitanja.
Prije toga valja ponovo naglasiti da je nejednakost država, s obzirom na njihovu veličinu, broj stanovnika, vojnu moć ili bogatstvo, trajno obilježje međunarodne zajednice koja se neće nikada moći ukloniti, pa ni znatnije ublažiti. Ta nejednakost proizlazi iz gospodarskih odnosa (npr. između države zajmodavca i države zajmoprimca), iz odnosa u nekom vojnom savezu, ili iz kulturnih odnosa (npr. posebni odnosi Francuske i Portugala s afričkim zemljama njihova govornoga područja).

14. Bitno je za sve odnose ovisnosti, nekoć i danas, da u pravu nikada nisu postojali njihovi "čisti" oblici. Uvijek je bilo nužno proučavati svaki od tih slučajeva za sebe, a neki su od njih, unatoč istome nazivu (npr. protektorat), imali veoma raznolike sadržaje. Uz to, ti su se odnosi očitovali na fluidan način i u razvitku. Za kratko vrijeme prelazili su iz jednoga oblika u drugi.
Najizrazitiji odnos ovisnosti bio je negdašnji čisti kolonijalizam, kada je kolonijalna sila na nekome području vršila svu vlast i snosila svu odgovornost, bez bilo kakvih oblika lokalne samouprave ili naslijeđene administracije. To su npr. bila prostrana područja negdašnje krunske kolonije "Britanske Indije", za razliku od petstotinjak posebnih područja na Indijskom potkontinentu, vladari kojih su bili u vazalnom odnosu prema britanskom kralju. To je bio i francuski Alžir, te francuska kolonija Košinšin na jugu Vijetnama.
Nešto blaži oblici bili su protektorati u kojima se europska vlast u svojemu interesu služila lokalnim vladarima i administracijom koju je zatekla, ali ju je čvrsto držala pod nadzorom i smatrala je ostatkom prošlosti. To su bile spomenute vazalne državice na području današnje Indiji i Pakistana, francuski protektorati Tunis i Maroko u Africi, Anam i Tonkin u Vijetnamu, potom Laos i Kambodža. Međunarodnopravni subjektivitet nekih od tih protektorata bio se održao, ali su oni bili lišeni gotovo svake djelatne sposobnosti u međunarodnim odnosima.
Još je blaži odnos bio u tzv. britanskim samoupravnim kolonijama i dominionima. Lokalno stanovništvo (najčešće ono doseljeno, uz isključenje domorodaca), biralo je lokalna predstavnička tijela koja su imala zakonodavnu i izvršnu vlast u lokalnim poslovima. Vanjsko zastupanje i obrana potpadali su u nadležnost metropole. Tu se radilo o subjektima međunarodnoga prava u nastajanju. U takvom se položaju nalazi još i danas otok Puerto Rico u Karibima, koji je posjed Sjedinjenih Država. Ali Westminsterskim statutom, kojega je britanski Parlament usvojio 1931, britanski dominioni Kanada, Australija, Novi Zeland i Južna Afrika postali potpuno neovisne države, mada su još u bili među članovima osnivačima Lige naroda.

15. Postojale su i države sa svim državnim tijelima, pa i s vanjskom nadležnošću, ali koje su bile dužne trpjeti nadzor i "savjete" sile zaštitnice ili sizerena, ili su svoje vanjsko zastupanje prepuštale sili zaštitnici (protektoru). To su u 19. stoljeću bile vazalne države u okviru Osmanskoga Carstva, te nakon Prvoga svjetskog rata mandati A. Prijašnja znanost znala je te države nazivati "polusuverenima", izrazom koji je u svojoj biti netočan i kontradiktoran.
Sljedeći stupanj ovisnosti u ovoj skali predstavljaju vojni i politički savezi formalno ravnopravnih i suverenih država gdje neke članice saveza temeljem ugovora dopuštaju stacioniranje i pravo prolaska trupa jače stranke kroz svoje područje. To su nekoć bili odnosi Sovjetskoga Saveza s istočnoeuropskim državama i s Mongolijom; ali nakon Drugoga svjetskog rata to su i odnosi npr. Sjedinjenih Država i Njemačke, te Japana.
Prikriveniji oblik takvih odnosa mogu predstavljati ugovori u kojima se formalno ne odstupa, od jednakosti i reciprociteta, ali nejednakost proizlazi iz stvarnih odnosa moći. I za to se mogu kao primjer navesti negdašnji dvostrani ugovori o prijateljstvu, suradnji i uzajamne pomoći bivšega Sovjetskog Saveza i njegovih susjeda. Da je npr. bilo došlo do sukoba Sovjetskog Saveza sa Kinom, vojske istočnoeuropskih sovjetskih saveznika bile bi temeljem tih ugovora poslane na kineski front. To bi djelomično bilo osiguranje i od pobuna u tim zemljama.
U nastavku ćemo opisati neke odnose ovisnosti koji su se nekoć u međunarodnom pravu oblikovali u stalnijim oblicima, ili makar samo u nazivu koji je pokrivao različite sadržaje.
2. Vazalitet je u predapsolutističkom feudalizmu (prije 16. stoljeća) bio odnos podložnosti i nadređenosti vazala i sizerena s obzirom na držanje zemlje. U19. stoljeću taj se pojam protegao na neke odnose država, pretežito u okvirima Osmanskoga Carstva.

16. Ali smatralo se da međunarodnopravno priznati vazalitet nastaje jedino ako država sizeren preuzme neke ugovorne obveze i ograničenja u korist vazalne države prema trećim državama (europskim velesilama). Ako nije bilo takvoga ugovora, takav se odnos smatrao da potpada u unutarnju nadležnost sizerena. To je bio odnos indijskih ovisnih državica prema britanskom kralju, premda su se povlastice i imuniteti tih indijskih kneževa (radža i maharadža) kao glavara država priznavale i u trećim državama.
Osmanske provincije stjecale su tim putem položaj vazalnih država na putu k neovisnosti. Egipat je temeljem Londonske konvencije iz postao vazalnom državom Turske. Taj je odnos bio dokinut na početku Prvoga svjetskog rata, ali je još Egipat potpao pod britansku okupaciju i stvarni britanski protektorat.
Pariskim mirovnim ugovorom iz nakon Krimskoga rata, Vlaška, Moldavija i Srbija postale su vazali Turske uz neka ograničenja, iako su i prije toga uživale široku samoupravu. Berlinskim ugovorom iz ujedinjena Rumunjska, te Srbija i Crna Gora, stekle su potpunu neovisnost. Tim ugovorom dio današnje Bugarske pod tim imenom postao je vazalnom državom Turske, dok je drugi dio pod imenom Istočna Rumelija stekao široku autonomiju pod Turskom. Dvije su se cjeline ujedinile već u godini, a Bugarska je tek u proglasila svoju potpunu neovisnost.
Posljednji ostatak vazaliteta bila je pirinejska državica Andora. Ona je još u srednjem vijeku, od 1278, postala vazalnim područjem dvaju ko-sizerena. Bio je to biskup iz španjolskoga grada Urgela, te navarski i potom francuski kralj, te konačno predsjednik Francuske Republike. Nakon što je bila sudionicom Konferencije o sigurnosti i suradnji u Europi (KESS) i potpisala Helsinški završni akt iz 1975, danas se i Andora smatra neovisnom državom.

17. Dok su trajale, vazalne su se države mogle smatrati posebnim subjektima međunarodnoga prava s ograničenom djelatnom sposobnošću. Nisu uživale pravo poslanstva, ali su u njihovim prijestolnicama stolovali iskusni diplomati s naslovom generalnoga konzula. Bugarska si je to pravo uzurpirala i prije stjecanja neovisnosti. Ponekad su sklapale ugovore s trećim državama i sudjelovale su na diplomatskim konferencijama (Bugarska na Prvoj i Drugoj haškoj mirovnoj konferenciji i 1907). U ratovima su se prema sizerenu ponašale prilično samostalno. Srbija je i prije stjecanja toga položaja, bila neutralna u Krimskom ratu ( ). Kada je Srbija napala Bugarsku, bugarski sizeren Turska ostala je neutralna. Jedno od obilježja vazaliteta bilo je plaćanje godišnjega danka sizerenu, čija se visina određivala ugovorom. Dužnost davanja vojske sizerenu u praksi se nije vršila.
3. Protektorat. Pod tim nazivom krili su se veoma raznoliki odnosi ovisnosti. Po definiciji protektorat bi obuhvaćao dužnost jače države da štiti slabiju u odnosima prema trećim državama. Osim obrane, države protektori osiguravali su si pravo vanjskoga zastupanja zaštićene države, pa i veoma snažno miješanje u njihove unutarnje poslove.
Za razliku od vazaliteta gdje se radilo o ugovoru sizerena s trećim državama u korist vazala, država protektor je zaštićenoj državi izravno nametala protektorat ugovorom.
U savjetodavnom mišljenju iz o Dekretima o državljanstvu izdanima u Tunisu i Maroku Stalni je sud međunarodne pravde upozorio: "Domet vlast države protektora na području zaštićene države ovisi s jedne strane o ugovoru o protektoratu između države protektora i zaštićene države, a s druge strane o uvjetima pod kojima je protektorat bio priznat od trećih Sila u odnosu na koje postoji namjera pridržavanja pravila iz takvih ugovora. Unatoč općini značajkama koje protektorati imaju prema međunarodnom pravu, svaki od njih ima pojedinačne pravne odlike koje proizlaze iz posebnih uvjeta njihova nastanka i stupnja njihove razvijenosti." (Series B, No.4, p.27).
Bilo je i protektorata de facto, izvan ugovornog odnosa. To je nakon bio položaj Britanije u Egiptu koji je i dalje, sve do bio u formalnom vazalnom odnosu prema Osmanskom Carstvu. Nakon što su Britanija i Turska početkom Prvoga svjetskoga rata zaratile, Britanija je jednostrano okončala turski sizerenitet i formalno je proglasila svoj protektorat nad Egiptom. Ali je već u Egipat postao neovisnom državom uz znatna ograničenja u korist Britanije, naročito u zoni Sueskog kanala. Tamo je Britanija i dalje držala vojsku. O kolonijalnom protektoratu bit će riječi kasnije.

18. Države pod protektoratom zadržavale su svojstvo posebnoga subjekta međunarodnog prava, kao i unutarnja obilježja državnosti s glavarom države, upravnom i sudskom organizacijom. Ugovori sklopljeni s trećim državama prije nametanja protektorata ostajali su na snazi. Države protektori osiguravale su si ugovorom gotovo potpuni nadzor nad unutarnjim organima vlasti, tako da je državnost protektorata ostajala forma bez sadržaja.
Rjeđe se neki novi subjekt međunarodnog prava stvarao ugovorom o protektoratu. Na Bečkom kongresu Britanija je stekla protektorat nad Jonskim otocima (Krf, Levkas, Cefalonija i Zante) koji su prije toga, sve do bili mletački posjedi. Britanija ih je u ustupila Grčkoj. Na Bečkome kongresu Pruska, Rusija i Austrija ustanovile su "Neovisnu Državu Krakov" koju su stavile pod svoj zajednički protektora. Ta je cjelina i primjer područja s posebnim položajem.
U 19. stoljeću, pa sve do procesa dekolonizacije nakon Drugoga svjetskog rata, Francuska i Britanija stekle su ugovornim putem protektorat nad brojnim tzv. "neciviliziranim" državama.
Ugovorima iz i Francuska je nametnula protektorat Tunisu koji je trajao do 1956, kada je Tunis stekao neovisnost. Maroko je početkom 20. stoljeća bio podijeljen čak na tri dijela, mada je sultan sa svojom administracijom i dalje zadržao nominalnu vlast nad čitavim marokanskim područjem. U nad najvećim područjem te države protektorat je stekla Francuska. Iste godine Španjolska je stekla protektorat nad manjim sjeveroistočnim dijelom te zemlje. I napokon u zona luke Tanger došla je pod poseban međunarodni položaj, o čemu će biti riječi kasnije.
Još prije toga, u drugoj polovici 19. stoljeća Francuska je bila izvršila prodor u Indokinu nametnula je svoj protektorat vijetnamskim državama Anam i Tonkin, dok je prije toga u južnu vijetnamsku pokrajinu Košinšin sa Sajgonom pretvorila u svoju koloniju. Sklopila je i ugovore o protektoratu u s Kambodžom i s Laosom. Ti su protektorati bili u većoj mjeri prikrivena aneksija negoli oni nad Tunisom i Marokom.

19. Eksperiment s "Francuskom unijom" nakon drugoga svjetskog rata nije dao rezultate Francuska je bila prisiljena priznati neovisnost Kambodže i Laosa, navodno u okviru te Unije. Nakon vojničkog poraza kod Dien Bien Fua u 1954, Francuska se povukla i iz Vijetnama.
Od gornjih primjera valja razlikovati tzv. "kolonijalne protektorate". Ti odnosi nastajali su ugovorima nekih europskih metropola s lokalnim vladarima u Africi i na Pacifiku, gdje se moglo sumnjati u postojanje državne organizacije. Mnogi su pisci u tome gledali kolonijalno širenje s nešto blažim i jeftinijim sredstvima.
Francuska je u 19. stoljeću nametala nekim lokalnim vladarima protektorat prije nego što je ta područja anektirala i pretvorila ih u kolonije (Tahiti , Madagaskar ).
Britanija je mnoga područja nazivala protektoratima, iako je makar na početku bilo teško govoriti o nekoj samostalnoj lokalnoj administraciji. To su bili otoci Tonga ( ), Maldivi ( ), Zanzibar ( ), Siera Leone ( ), Sjeverna Rodezija (danas Zambija) ( ), Njasaland (danas Malavi) ( ), Basutoland (danas Lesoto) ( ), Bečuanaland (danas Bocuana) ( ), te Svaziland ( ).
Nešto je jača državna administracija bila zadržana u protektoratima nametnutima malajskim državicama i Sjevernom Borneu, ustanovljenima između i Ta su se područja ujedinila u neovisnu Malezijsku federaciju, osim naftom veoma bogatoga sultanata Brunei, koji je neovisnost stekao godine.
Ali čak i rudimentarni lokalni aparat kasnije je mogao biti zametkom subjektiviteta u međunarodnom pravu. U nekim od tih kolonijalnih protektorata stanovništvo je nakon Drugoga svjetskoga rata stjecalo neke oblike lokalne samouprave, i svi su ti protektorati danas neovisne države.

20. U savjetodavnom mišljenju iz 1975
U savjetodavnom mišljenju iz o Zapadnoj Sahari Međunarodni je sud razmatrao stanje u bivšem španjolskom posjedu Rio de Oro. Sud je zaključio da: "...praksa država iz toga razdoblja (u 1884.) ukazuje da područja naseljena plemenima i narodima koji su imali društvenu i političku organizaciju nisu bila smatrana za terra nullius. Ona pokazuje da se glede tih područja stjecanje suverenosti nije smatralo izvršenim jednostrano putem "okupacije" ničije zemlje kao izvornoga naslova, nego putem sporazuma sklapanima s lokalnim vladarima..." (p.39, para.80).
Međutim, u sporu Nigerije s Kamerunom veličina spornih morskih prostora veoma je ovisila o pripadnosti poluotoka Bakassi u Gvinejskom zaljevu. Kamerun je polagao pravo nad tim poluotokom pozivajući se na Anglo-njemački sporazum iz kojim je Britanija priznala njegovu pripadnost tada njemačkom Kamerunu. Nigerija je pred Međunarodnim sudom tvrdila da te odredbe nisu nikada imale pravnoga učinka, s obzirom što su suverenost nad tim poluotokom uživali Kraljevi i Poglavice Staroga Kalabara. S njima je Britanija 10. rujna sklopila ugovor o protekciji (zaštiti) kojima je stekla ograničena prava i stoga ga nije u mogla prenijeti na Njemačku.
Sud je u presudi iz godine ustanovio da je u doba Berlinskoga kongresa u delti rijeke Niger Britanija sklopila nekih 350 ugovora s lokalnim vladarima. Ugovor iz nije se odnosio na određene teritorije. U presudi je citirao svoj prijašnji stav iz Savjetodavnoga mišljenja iz o Zapadnoj Sahari da takva područja nisu bila res nullius. Ali je u ovoj presudi ipak naglasio da se pri davanju učinka takvim ugovorima mora uzeti u obzir načelo intertemporalnoga prava. Po mišljenju Suda u konkretnom se slučaju radilo o ugovoru o kolonijalnom, a ne o međunarodnom protektoratu (par.209).
4. Sustav mandata Lige naroda. Kolonijalni su odnosi pred Prvi svjetski rat bili na vrhuncu i činilo se da će trajati vječno. Ali su tijekom toga rata neki događaji zadali prve ozbiljne udarce kolonijalizmu. Bila je to proklamacija načela samoodređenja do odcjepljenja u aktima sovjetske vlasti u Rusiji nakon Oktobarske revolucije U manjoj mjeri tome je doprinijelo uzdržano i nedosljedno zalaganje predsjednika Sjedinjenih Država Woodrow Wilsona za isto načelo, a što je bilo potaklo raspad Austrougarske monarhije.
Pakt Lige naroda, usvojen kao sastavni dio Versajskoga mirovnog ugovora iz (i mirovnih ugovora s Austrijom, Madžarskom i Bugarskom), propisivao je općenitu dužnost članova Lige: "... da osiguraju i vrše pravično postupanje s domorodačkim stanovništvom u područjima pod njihovom upravom" (članak 23(b)). Taj propis nije predviđao nikakve mjere nadzora nad izvršenjem te obveze, i gotovo da nije imao praktičnih učinaka.

21. Ali se područja oduzeta od poraženih sila Osmanskoga Carstva i Njemačke nisu mogla jednostavno podijeliti između pobjednika. U interesu stanovništva samo tih područja (a ne i drugih), Paktom Lige bio je ustanovljen sustav mandata s izvjesnim međunarodnim nadzorom nad izvršenjem obveza. Prema Paktu Lige trebalo se raditi o privremenoj ustanovi glede područja nastanjenih "narodima još nesposobnima da sami sobom upravljaju" (članak 22(1)). Blagostanje i razvitak tih naroda proglašeni su "svetom misijom civilizacije", što je predstavljalo pravnu obvezu glede načina upravljanja tim mandatnim područjima.
Svaka država koja je preuzela upravu nad takvim područjima sklopila je s Glavnim savezničkim i udruženim silama poseban ugovor o uvjetima mandata. Paktom Lige (članak 22(7)), mandatari su preuzeli i obvezu da Vijeću Lige upućuju godišnje izvještaje o područjima koja su im bila povjerena. Kao pomoćno tijelo Vijeća Lige bila je ustanovljena Stalna komisija za mandate, koja je kasnije prisvojila i pravo da proučava peticije stanovnika mandatnih područja. Inače ni Pakt Lige, a ni ti ugovori nisu predviđali rokove za stjecanje neovisnosti tih područja.
Prema stupnju dostignutoga razvoja sva mandatna područja bila su podijeljena u tri kategorije: mandate A, B i C.
Mandati A bili su prema odredbama Pakta Lige "zajednice" (communautes, communities) koje su dostigle toliki stupanj razvitka da njihovo postojanje kao neovisnih naroda može biti privremeno priznato "pod uvjetom da primaju savjete i pomoć mandatara dok ne postanu sposobne da same sobom upravljaju". Radilo se o u prijašnjim pokrajinama Osmanskoga Carstva na Bliskom istoku. One u imale razvijenu upravu, a kasnije su usvajale i svoje ustave. Francuska je stekla mandat nad Sirijom i Libanonom, a Britanija nad Irakom, Palestinom i Transjordanijom. Područja pod mandatom A mogla su se smatrati istinskim državama, tj. subjektima međunarodnoga prava, s ograničenom djelatnom sposobnošću.

22. Ali do Drugoga svjetskog rata jedino je Irak bio stekao neovisnost, i to u uz visoku cijenu koju je Britaniji platio ugovorom o savezu i koncesijama za iskorištavanje nafte. Iste te godine Irak je bio primljen u članstvo Lige naroda. Slični sporazumi su u bili pripremljeni za okončanje mandata u Siriji i Libanonu, ali ih je francuska vlada odbila ratificirati. Te dvije zemlje stekle su neovisnost u tijeku Drugoga svjetskoga rata i bile su medu članovima osnivačima UN.
Britanija je svoj mandat nad Transjordanijom okončala u 1946, ali je tamo još dugo držala svoj utjecaj. Ona je u jeku arapsko-židovskoga sukoba okončala svoj mandat i nad Palestinom 15. svibnja dakle nakon što je Opća skupština UN 29. studenoga usvojila plan o podjeli te zemlje na židovsku i na arapsku državu. Dan nakon okončanja britanskoga mandata, Izrael je 14. svibnja 1948, na temelju te rezolucije proglasio svoju neovisnost.
Mandati B odnosili su se na "narode" (peuples, peoples) središnje Afrike, u prijašnjim njemačkim kolonijama, koji nisu imali posebnu političku organizaciju. Mandatar je njima upravljao uz sljedeća ograničenja i obveze: zabranu zloupotreba uključivši trgovinu robljem, prodaju oružja i alkohola; osiguranje slobode savjesti i vjere; zabranu podizanja utvrda ili vojnih objekata i vojničkog obučavanja domorodaca osim za policiju i obranu zemlje. Ostalim članovima Lige bila je osigurana jednakost uvjeta u razmjeni i trgovini (sustav otvorenih vrata). Dakle, za razliku od njihovih kolonija, mandatari tamo nisu imali monopol u trgovini. Radilo se o svim bivšim njemačkim kolonijama u Africi, osim Jugozapadne Afrike (danas Namibije).
Područja Togoa i Kameruna bila su podijeljena između Francuske i Britanije. Britanija je uz to bila dobila mandat nad bivšom Njemačkom istočnom Afrikom (Tanganjikom), a Belgija nad graničnim područjima sa svojom kolonijom Kongo, Ruandom i Urundijem, kojima je upravljala kao s jedinstvenim područjem (Ruanda-Urundi). Sva su ta područja bila nakon Drugoga svjetskoga rata podvrgnuta sustavu starateljstva UN.
Napokon, mandati C su bili "područja" (teritoriji) najmanje razvijena. Njima je mandatar upravljao po svojim zakonima kao s dijelovima svoga područja pod uvjetima predviđenima za mandate B. Tu, međutim, nije bilo "otvorenih vrata" za trgovinu s ostalim članovima Lige.

23. Uz bivšu njemačku Jugozapadnu Afriku (danas Namibiju), to su bili prijašnji njemački otočni posjedi na Pacifiku i sjeverno od Australije. Južnoafrička Unija stekla je mandat nad Jugozapadnom Afrikom s kojom je graničila. Novi Zeland dobio je mandat nad otocima Zapadna Samoa, Britanija nad otocima Nauru, Australija nad istočnim dijelom Nove Gvineje, a Japan nad svim bivšim njemačkim otocima sjeverno od ekvatora (Maršalski, Marijanski i Karolinški otoci).
I sve su te zemlje nakon drugoga svjetskoga rata bile stavljene pod sustav starateljstva UN, uz iznimku Jugozapadne Afrike. Južnoafrička Unija, član osnivač UN, tvrdila je da je to područje anektirala, što svjetska organizacija nije nikada bila priznala. O položaju Jugozapadne Afrike Međunarodni sud izrekao je četiri savjetodavna mišljenja. Nakon što su bivše države članice Lige naroda Etiopija i Liberija tužile Sudu Južnu Afriku zbog politike apartheida u Jugozapadnoj Africi, Sud je još bio izrekao i dvije presude u toj parnici.
U savjetodavnom mišljenju o Međunarodnom položaju Jugozapadne Afrike iz 1950, Sud je ustanovio da Južna Afrika nije bila dužna podvrgnuti to područje starateljskom sustavu, ali da su i dalje ostale njezine obveze iz sustava mandata, time da nadzor nad izvršenjem tih obveza prelazi na Opću skupštinu. Južna Afrika se nije osvrtala na to mišljenje i odbijala je svako miješanje UN na tome područje. Tamo je uvodila svoje rasističke zakone, sve dok Opća skupština rezolucijom 2415 (XXI) od 27. listopada nije okončala taj mandat Južne Afrike. Ona se nije osvrtala ni na tu rezoluciju, nego je svoju nezakonitu vlast produžila sve dok u nije sklopila sporazum s UN o prijenosu vlasti. U usvojen je liberalni ustav od svih političkih strana i Namibija je formalno proglašena neovisnom. Ali je sve prerogative suverene vlasti stekla nakon demokratskih izbora u 1994.
5. Starateljski sustav Ujedinjenih nacija. Drugi svjetski rat doveo je do dalje afirmacije prava naroda na samoodređenje. Atlantska povelja iz koja je odražavala političke ciljeve antifašističke koalicije država, proglasila je između ostaloga: "pravo svih naroda da izaberu oblik vladavine pod kojim žele živjeti".

24. Povelja UN u glavi XII. donosi propise o novomu sustavu starateljstva koji je zamijenio predratni sustav mandata. Glavom XIII. Povelje ustanovljeno je i Starateljsko vijeće kao jedan od šest glavnih organa UN.
Iako su ti propisi Povelje, poput onih o nesamoupravnim područjima, još i danas formalno na snazi, i premda Starateljsko vijeće još nije raspušteno, sva su ta područja odavno stekla neovisnost. Osim jedne iznimke sva su to danas države članice UN. Stoga o tim sustavima ovdje valja raspravljati kao historijskima, i opisati ih u najkraćim crtama.
Glava XII. Povelje veoma je precizno i široko opisala temeljne zadatke starateljstva koji su mnogo određeniji od "svete misije civilizacije" iz Pakta Lige naroda. Za svako područje sklapao se sporazum između zainteresirane države i UN, u kojemu su obveze "upravne vlasti" bile precizno definirane. Cilj starateljstva bio je postupni razvitak tih područja "prema samoupravi ili neovisnosti". Opća skupština, i pod njezinim nadzorom Starateljsko vijeće, razmatrali su izvještaje država starateljica i peticije lokalnoga stanovništva.
Na temelju propisa iz Povelje, pacifički otoci sjeverno od ekvatora koji su do bili pod mandatom Japana podvrgnuti su starateljstvu Sjedinjenih Država i proglašeni "strategijskom zonom". Funkcije UN tamo je umjesto Opće skupštine vršilo Vijeće sigurnosti uz pomoć Starateljskoga vijeća.
Svi ostali mandati B i C bivše Lige naroda stavljeni su pod starateljstvo UN, a za države starateljice određeni su prijašnji mandatari. Uz njih, bivša talijanska kolonija Somalija u podvrgnuta je starateljstvu Italije (koja tada još nije bila članica UN), ali samo na rok od deset godina.
Temeljem odluka i pod nadzorom Opće skupštine (ili Vijeća sigurnosti) na starateljskim su se područjima organizirali plebisciti, nakon kojih su se proglašavali njihova neovisnost ili neki drugi položaj.

25. 1956. održani su prvi takvi plebisciti u Britanskom Togou i u Somaliji
1956. održani su prvi takvi plebisciti u Britanskom Togou i u Somaliji. Stanovništvo -Britanskog Togoa izjasnilo se za priključenje susjednoj Zlatnoj Obali, koja je te iste godine stekla neovisnost pod imenom Gana. Francuski Kamerun stekao je neovisnost 1960, a iste godine također Francuski Togo i Somalija. U stanovništvo sjevernoga dijela Britanskog Kameruna izjasnilo se za prisajedinjenje neovisnoj Nigeriji, a stanovnici njegova južnoga dijela prisajedinili su se bivšem francuskom Kamerunu koji je već bio neovisan. U istoj godini neovisnost je stekla Tanganjika, koja se udružila sa Zanzibarom u federaciju Tanzaniju.
Zapadna Samoa, te Ruanda i Burundi (dijelovi ranijeg jedinstvenoga područja Ruanda-Urundi) poštedi su neovisni 1962, a Nauru Taj otočić površine od 21 kvadratnog kilometra i s oko sedam tisuća stanovnika ušao je u članstvo UN tek u rujnu 1999.
Australija je svome starateljskom području Nova Gvineja pridodala svoj otok Papua, i oba dijela su kao jedinstvena država stekli neovisnost pod imenom Papua-Nova Gvineja. Najdulje su pod starateljstvom ostali strategijski otoci na Pacifiku sjeverno od ekvatora. Nakon što su Sjedinjene Države ustanovile novo samoupravno uređenje tih otoka, starateljstvo nad njima je prestalo rezolucijama Vijeća sigurnosti UN koncem i u U članstvo UN bile su primljene Federacija Mikronezije i Republika Maršalsko otočje, a u Republika Palau. Zajednica Sjevernomarijanskih otoka ostala je u savezu sa Sjedinjenim Državama.
6. Nesamoupravna područja prema Povelji UN. Glava XI. Povelje nosi naslov: "Deklaracija o nesamoupravnim područjima" i odnosi se na sva područja pod upravom država članica UN "kojih narodi još nisu postigli punu mjeru samouprave". Njome su sve one države članice UN koje su posjedovale kolonije, protektorate i druga nesamoupravna područja Poveljom preuzele u odnosu na ta područja neke određene pravne obveze. One su priznale načelo da su interesi stanovnika tih područja prvenstveni i prihvatile su "kao svetu dužnost" da unapređuju njihovo blagostanje.
Konkretne obveze glede nesamoupravnih područja formulirane su u Povelji na sličan način poput obveza država starateljica prema starateljskim područjima. Ali su mjere nadzora nad izvršenjem tih obveza prvotno bile očito slabije. Te su se države obvezale da Glavnom tajniku UN redovito dostavljaju "radi informacija", statističke i druge obavijesti "tehničke naravi", koje su se odnosile na ekonomske, socijalne i odgojne prilike u nesamoupravnim područjima.

26. Dakle, sama Povelja u tekstu koji je formalno još na snazi, ne zabranjuje kolonijalizam, nego ga čak predviđa. Kao cilj razvoja tih područja spominje se samouprava, ali ne i neovisnost.
Ali ono što nije bilo predviđeno u tekstu Povelje kasnije se izgrađivalo u praksi UN. Opća je skupština već u bila ustanovila Odbor za ispitivanje izvješća u nesamoupravnim područjima kao svoj pomoćni organ. Od država koje su upravljale tim područjima ona je zahtijevala sve više podataka, davala je primjedbe na podnijeta izvješća, ispitivala je peticije stanovnika tih područja, slala je povjerenstva na ta područja i organizirala je plebiscite o njihovoj budućnosti. Time se taj sustav nadzora izjednačavao s onim o starateljskim područjima.
Vrhunac toga razvoja bilo je u usvajanje u Općoj skupštini, jednoglasno uz devet uzdržanih glasova, Deklaracije o davanju neovisnosti kolonijalnim zemljama i narodima (rezolucija 1514 (XV)).
Tom Deklaracijom, koja se otpočetka nije uzimala kao obična preporuka Opće skupštine, kolonijalizam je stvarno bio proglašen suprotan međunarodnom pravu. U njoj je između ostaloga proglašeno da podvrgavanje naroda stranom jarmu, dominaciji i izrabljivanju predstavlja uskratu temeljnih ljudskih prava i suprotno je Povelji UN. Proglašeno je da svi narodi imaju pravo na samoodređenje i da se moraju obustaviti sve oružane akcije i represivne mjere protiv zavisnih naroda, kako bi im se omogućilo da ostvare svoje pravo na neovisnost. Zatraženo je poduzimanje hitnih mjera na starateljskim i nesamoupravnim područjima za prenošenje sve vlasti na njihove narode.
Rezultat te Deklaracije bio je da su se između i Britanija, Francuska i Belgija uglavnom oslobodile svojih prekomorskih posjeda. Uz rijetke iznimke, većina tih područja stekla je u tome razdoblju neovisnost, a nove države bile su potom primljene u članstvo UN.
Privremeni izuzetak bio je jedino Portugal, koji je tvrdio da je eve svoje posjede u Africi, potom Istočni Timor i Macau, prisajedinio državi metropoli i odbijao je nadzor UN nad njima. Ali nakon vojnoga udara u 1974, i ta je zemlja odmah priznala neovisnost svojim ranijim afričkim područjima.
Stoga se može smatrati da je uz neke rijetke iznimke proces dekolonizacije uglavnom bio okončan u godini.

27. 7. Zavisni teritoriji i subjektivitet međunarodnoga prava
7. Zavisni teritoriji i subjektivitet međunarodnoga prava. U zaključku valja navesti da su neke cjeline o kojima smo raspravljali u trenutku njihova stvaranja postajale subjektima međunarodnoga prava s ograničenom djelatnom sposobnošću. To su bile vazalne države u okviru Osmanskoga Carstva, te mandati A koji su nakon Prvoga svjetskoga rat bili izdvojeni iz Carstva. To su bili i neki od protektorata.
Države kojima su europske sile nametale protektorat zadržavale su međunarodnu osobnost, premda od njihove djelatne sposobnosti u međunarodnim odnosima u početku nije preostajalo ništa ili gotovo ništa.
Tako je tuniski bej nakon zadržao pravo da prima strane diplomatske predstavnike u rangu "ministra rezidenta", s kojima je općio u prisutnosti francuskoga generalnog rezidenta. Ali je on bio izgubio aktivno pravo poslanstva, a sve odnose Tunisa s trećim državama obavljala je Francuska.
Sva ostala nesamoupravna područja (kolonije, kolonijalni protektorati, mandati B i C, te područja pod starateljstvom), bila su subjekti međunarodnog prava u začetku. Njihova je međunarodna osobnost tijekom vremena sve više jačala, sve do njihove potpune neovisnosti.
U potvrdu toga Deklaracija iz 1970, pod načelom načela ravnopravnosti i samoodređenja naroda, navodi sljedeće: "Područje kolonije ili nekoga drugog nesamoupravnog područja ima, prema Povelji Ujedinjenih nacija, odvojen i različit položaj od područja države koja njime upravlja; takav odvojen i različit položaj u skladu s Poveljom postojat će tako dugo dok narod te kolonije ili nesamoupravnog područja ne ostvari svoje pravo na samoodređenje, u skladu s Poveljom, a naročito s njezinim ciljevima i načelima."
8. Područja pod posebnim međunarodnim položajem. Valja nam na koncu ovoga odjeljka nešto navesti o internacio-naliziranima područjima, njihovoj međunarodnoj osobnosti i u okviru nje o njihovoj sposobnosti sklapanja međunarodnih ugovora.
Takvih područja danas nema, ali za razliku od prije opisanih različitih oblika nesamoupravnih područja, nije sasvim sigurno da ih ni u budućnosti neće biti.

28. Ta područja nisu nikada bila brojna, ali su imala veoma raznolik međunarodni položaj. Stoga se sva ona koja se spominju u udžbenicima i znanstvenim raspravama, a bila su pod nekom vrstom međunarodnoga nadzora, ne mogu smatrati subjektima međunarodnoga prava.
Međunarodnu osobnost treba pripisati samo onim područjima koja su imala neka predstavnička tijela izabrana od građana i koja su imala makar neku, mada skučenu autonomiju u odlučivanju, pa i pravo sklapanja međunarodnih ugovora. To su bili samo Danzig i Saarsko područje (vidi dalje).
(a) "Neovisnu Državu Krakov" ( ), ustanovile su zajedničkim sporazumom na Bečkom kongresu Austrija, Pruska i Rusija i potom su joj podijelile ustav. Prema tome ustavu ta cjelina imala je Predstavničku skupštinu i Senat kao izvršno tijelo. Prvotno je bilo predviđeno da pod zajedničkim protektoratom Krakov uživa znatna autonomna prava.
Ali nakon dva neuspjela ustanka u ruskom dijelu podijeljene Poljske u i 1831, Rusija je u njezinu okviru ukinula "Poljsko Kraljevstvo", a tri velesile su nizom promjena ograničavale nadležnosti Predstavničke skupštine i Senata, sve dok nisu odlučile da to područje pripoje Austriji.
"Neovisna Država Krakov" nije se stoga mogla smatrati subjektom međunarodnoga prava.
(b) Isto se može zaključiti i glede "Međunarodne zone Tangera" ( ). Ta neutralizirana luka ostala je pod nominalnom suverenošdu marokanskoga sultana i nakon što je on u potpao pod francuski protektorat.
Povjerenik sultana (Mendoub) imenovao je po jednoga muslimanskog i židovskog člana u Zakonodavnu skupštinu Tangera. Oni su tamo bili u manjini, s obzirom da su druge članove te Skupštine imenovali konzuli europskih velesila. Ali glavna se vlast nalazila u Međunarodnoj kontrolnoj komisiji, sastavljenoj isključivo od konzula europskih država u Tangeru.
(c) "Slobodni grad Danzig" ( ) stvoren je Versajskim mirovnim ugovorom iz Program za mir u 14 točaka, što ga je predsjednik Sjedinjenih Država Woodrow Wilson bio objavio 8. siječnja 1918, između ostaloga, predviđao je stvaranje neovisne poljske države na području nesporno naseljenom Poljacima, kojoj se trebao osigurati slobodan i siguran pristup moru.

29. Poljska je željela jednostavno anektirati Danzig, ali su se Glavne savezničke i udružene sile ustezale da ga prepuste Poljskoj, s obzirom na njegovo pretežito njemačko stanovništvo. Kompromis je bio nađen na Versajskoj konferenciji u odvajanju Danziga od Njemačke, kako bi Poljska preko njega dobiti pristup moru korištenjem luke toga grada. A njemačke značajke grada trebale su se očuvati ustanovljenjem Slobodnoga grada sa širokom samoupravom.
Danzig je bio dobio Zakonodavnu skupštinu (Volksdag) od 120 biranih zastupnika i Senat kao izvršni organ. Liga naroda imenovala je Visokoga komesara, čija je zadaća bila rješavati sporove između Poljske i Danziga. Vanjske odnose Danziga održavala je Poljska i ona je štitila njegove građane u trećim zemljama. Poljska je za Danzig sklapala i međunarodne ugovore. Za njihovo prihvaćanje trebala je suglasnost Volksdaga i Senata, ali uz uvjet da ne škode interesima Poljske. Stoga se Danzig mogao smatrati posebnim subjektom međunarodnoga prava.
Uzajamni odnosi Poljske i Danziga nikada nisu bili jasno i do kraja definirani, niti je bilo želje svake od stranaka da poštuje interese one druge. Odredbe Versajskoga ugovora i kasnije sporazume Poljska je nastojala tumačiti na način da se suverenost Danziga svede samo na poslove lokalne samouprave. Naprotiv, Volksdag i Senat Danziga pridavali su im najuže moguće tumačenje u obrani protiv nametnute im zajednice s Poljskom.
U 1933, gotovo u isto vrijeme kao i u Njemačkoj, sva mjesta u Volksdagu na izborima je osvojila Nacionalsocijalistička partija Danziga. Ona je potom izravno sprovodila politiku Hitlera. U doba kratkotrajnoga približavanja Njemačke i Poljske od 1934, većina sporova Danziga i Poljske rješavala se brzo i djelotvorno, zaobilazeći Ligu naroda.

30. Ali 23. kolovoza 1941, istoga dana kada je u Moskvi bio sklopljen Sporazum Molotov-Ribbentrop koji je predviđao podjelu Poljske, Njemačka je jednostrano anektirala Danzig. Drugi svjetski rat otpočeo je njemačkim napadom na Poljsku 1. rujna Ali s povlačenjem njemačkih postrojbi koncem 1944, povukla se i većina njemačkih stanovnika Danziga. One koji nisu pobjegli poljske su vlasti protjerale Tako je Gdanjsk danas dio Poljske, naseljen gotovo isključivo poljskim etničkim stanovništvom.
(đ) Saarsko područje ( , ). Prema člancima Versajskoga mirovnog ugovora iz 1919, područje Saara bogato ugljenom, bilo je privremeno na 15 godina ustupljeno Francuskoj kao naknada za njemačko uništenje rudnika ugljena u sjevernoj Francuskoj. Za razliku od Danziga, Njemačka nije bila prisiljena odreći se suverenosti nad tim svojim područjem, nego ga je privremeno prepustila Ligi naroda kao fideikomisaru (članak 49(1). Versajskog ugovora)).
Vlast nad Saarom nije bila povjerena Francuskoj, niti nekom lokalnom tijelu, nego "Međunarodnom upravljačkom povjerenstvu" koje je zastupalo Ligu naroda. Sastojalo se od pet članova: jednoga francuskog građanina, jednoga stanovnika Saara koji nije smio imati francusko državljanstvo i tri građanina trećih država imenovanih od Vijeća Lige na rok od jedne godine. To Povjerenstvo obnašalo je zakonodavnu i izvršnu vlast. Mišljenja i želje "Izbrane skupštine" koja je predstavljala lokalno stanovništvo nisu bila obvezatna za Povjerenstvo.
Iako je bila upitna međunarodna osobnost Saarskoga područja, njegovo Povjerenstvo sklopilo je više ugovora s Francuskom i s Njemačkom i pristupilo je nekim mnogostranim ugovorima, poput Svjetske poštanske konvencije u 1929.
Međunarodni položaj Saara bio je dokinut, i on je bio vraćen tada već nacističkoj Njemačkoj, kao rezultat plebiscita održanoga u ,3% birača glasovalo je za ujedinjenje s Njemačkom, 8,8% za održanje međunarodnoga položaja, a samo 0,4% za priključenje Francuskoj.

31. Nakon Drugoga svjetskoga rata, odlukom Potsdamske konferencije, Francuska je između i neposredno upravljala Saarom kao samoupravnim područjem, politički odvojenim od Njemačke a ekonomski ujedinjenim s Francuskom. U tome razdoblju nije bilo nikakvoga međunarodnog nadzora.
Francuska je nastojala što je moguće dulje zadržati Saar odvojen od Savezne Republike Njemačke. Stoga mu je u osigurala položaj pridruženoga člana Vijeća Europe. Saar je bio predstavljen u Savjetodavnoj skupštini Vijeća i u svoje ime postao je strankom Europske konvencije o ljudskim pravima iz i njegova Dopunskoga protokola iz Postao je članom i Europske zajednice za ugljen i čelik (Pariski ugovor iz 1951).
Francuska je nastojala osigurati Saaru europski autonomni položaj kojega su trebale zagarantirati zainteresirane države, a odobriti lokalno stanovništvo. Taj je položaj Saar trebao dobiti u okviru neostvarene Zapadnoeuropske unije.
Ali je opet lokalno stanovništvo spriječilo takav razvoj. Na referendumu 1955, dvotrećinskom većinom bio je odbačen europski status Saara. I kada je koncem te godine pronjemačka stranka zadobila većinu u Skupštini, Francuska se više nije mogla oglušivati o tu demokratsku volju naroda. Saar je ponovo bio priključen Njemačkoj počev od 1. siječnja 1957.
Valja zaključiti da, iako to nije bila prvobitna namjera utemeljitelja, i Saarsko područje se moglo smatrati zasebnim subjektom međunarodnoga prava.
Bilo je više područja s efemernim posebnim položajem, ili su se iznosili takvi prijedlozi koji se nisu ostvarili. Ovdje ćemo navesti samo dva takva slučaja koji su zahvaćali današnje dijelove područja Republike Hrvatske.

32. (i) "Slobodna Država Rijeka" 1920-1924
(i) "Slobodna Država Rijeka" Nakon što na Versajskoj mirovnoj konferenciji Italija i Kraljevina S.H.S. nisu uspjele sklopiti ugovor o granicama, člankom 4. Rapallskog ugovora od 12. studenog bila je formalno ustanovljena "Slobodna Država Rijeka" kao dio razgraničenja.
Po Rapallskom ugovoru nije se trebalo raditi o tzv."internacionaliziranom području" pod upravom Lige naroda (poput Slobodnoga grada Danziga i Saarskoga područja), nego o istinskoj državi. Ali na temelju pravnih propisa i razvoja faktičkog stanja, ta je tvorevina imala neke značajke državnosti jedino u vrijeme autonomaške vlade Riccarda Zanelle, koja je uživala podršku većine birača, i to između 5. listopada i fašističkoga udara u Rijeci 3. ožujka Nakon toga Italija je tamo zadobila sav utjecaj, poput nacističke Njemačke u Danzigu počam od 1933.
Dokinuta je i podijeljena između istih stranaka Rimskim paktom o prijateljstvu i srdačnoj suradnji od 27.sijećnja 1924.
(u) "Slobodni Teritorij Trsta" ("STT"), ( ). Stvaranje te cjeline, sastavljene od širega područja grada Trsta sa zaleđem i dijela Istre do rječice Mirne, bilo je kao politički kompromis predviđeno Mirovnim ugovorom s Italijom potpisanim u Parizu 10. veljače 1947, a koji je stupio na snagu 15. rujna iste godine.
Vijeće sigurnosti UN trebalo je "osiguravati teritorijalnu cjelovitost i neovisnost Teritorija". Čitav taj teritorij trebao je biti demilitariziran (razvojačen) i neutralan.
Stanovništvo je trebalo općim pravom glasa birati Narodnu skupštinu, a ona je morala imenovati "Vijeće vlade". Vijeće sigurnosti bilo je nadležno imenovati guvernera uz pristanak vlada Jugoslavije i Italije, ali on nije smio biti državljanin niti jedne od tih zemalja, a ni STT-a. Guverner je, kao predstavnik Vijeća sigurnosti, morao nadzirati sprovođenje Statuta STT-a, imenovati suce i davati pomilovanje osuđenim osobama. Uz jednoga predstavnika Vtfeća vlade, on je trebao da potpisuje i ugovore STT-a. Pravo ugovaranja bilo je ograničeno na gospodarska, kulturna, tehnička, socijalna i zdravstvena pitanja.

33. Da se STT ostvarila, bila bi poseban subjekt međunarodnoga prava s obilježjima državnosti, ali s ograničenom djelatnom sposobnošću i pod zaštitom (protektoratom) Vijeća sigurnosti UN.
Do primjene tih propisa nije nikada došlo jer se STT nije ustanovila. S obzirom da se vlade Jugoslavije i Italije nisu mogle sporazumjeti o osobi guvernera, i nakon stupanja na snagu Mirovnoga ugovora s Italijom bilo je produljeno stanje privremene podjele te teritorije na dvije zone..U Zoni A vojnu upravu su vršile britansko-američke snage, a u Zoni B. Jugoslavenska armija.
Londonskim memorandumom o suglasnosti iz britansko-američka uprava u najvećemu dijelu Zone A predana je Italiji, a mali dio Zone A i Zona B bili su priključeni Jugoslaviji. Time je ta neostvarena STT bila podijeljena između Jugoslavije i Italije. To je konačno bilo potvrđeno Osimskim ugovorom između Jugoslavije i Italije, iz 1975.
Priključeno područje je nakon bilo podijeljeno između jugoslavenskih republika Slovenije i Hrvatske. Granična crta slijedi etničku granicu na rječici Dragonji. Od 8. listopada ta crta postala je međudržavna granica Hrvatske i Slovenije. Ostalo je neriješeno pitanje razgraničenja morskoga prostora u Piranskom zaljevu i u moru izvan njega, s obzirom da savezna vlast nije vršila morska razgraničenja između svojih republika. Ostalo je da se sklopi konačni ugovor sa Slovenijom o kopnenoj i o morskoj crti razgraničenja.
Nema niti jednoga pravila međunarodnog prava koje bi sprječavalo ustanovljenje sličnih internacionaliziranih zona u budućnosti kao moguće kompromisno rješenje teških međunarodnih pitanja. Ali loša iskustva iz prošlosti daju malo ohrabrenja za neko takvo trajno rješenje. Nije više sasvim isključen ni neki oblik međunarodnoga protektorata nad državama i područjima u kojima je nakon etničkih sukoba teško ustanoviti i stabilizirati jedinstvenu demokratski izabranu vlast. Čini se da se u tome položaju našla Bosna i Hercegovina nakon Daytonskoga sporazuma koncem 1995, a možda će to biti rješenje i za Kosovo.

34. Bosna i Hercegovina podijeljena je na dva entiteta (Federaciju Bosne i Hercegovine i Republiku Srpsku) koji nisu nikakvi subjekti međunarodnoga prava. Treća cjelina, Distrikt Brčko, ima neka obilježja područja s posebnim položajem ali bez međunarodne osobnosti.
Ured Visokoga predstavnika donio je 7. prosinca Statut Distrikta Brčko u Bosni i Hercegovini. Distrikt obuhvaća negdašnju općinu Brčko. Demilitariziran je, a njegovi građani ne podliježu vojnoj obvezi. Snabdjeven je samostalnim organima vlasti. Zakonodavnu vlast obnaša Skupština Distrikta s 29 vijećnika izabranih općim pravom glasa na četiri godine. Izvršnu vlast čini Vlada na čelu s gradonačelnikom. Sudbena se vlast sastoji od prvostupanjskoga i žalbenog suda. Distrikt ima samostalan budžet. Iako je izdvojen iz obaju entiteta, Distrikt Brčko nije poput samih entiteta subjekt međunarodnoga prava. On će vjerojatno prestati postojati kada se iznađe neko trajno rješenja unutarnjega ustroja Bosne i Hercegovine.

35. 38. SVETA STOLICA I DRŽAVA VATIKANSKOGA GRADA
Bibliografija:
Yves de la BRIERE: "La condition juridique de la Cite du Vatican", RCADI1930, tome 33, pp ; Milan MARKOVIĆ: "Položaj Vatikana, odnosno pape i Katoličke crkve u međunarodnom pravu", JRMP 1956, br.2, str ; J.H.W. VERZIJL: International Law in Historical Perspective, Vol.II, Leyden 1969, pp , ; C.H. EUGENE: The Holy See and the International Legal Order, The Hague, 560 pages; Charles ROUSSEAU: Droit international public, tome II, Paris 1974, pp ; James CRAWFORD: The Creation of States in International Law, Oxford 1979, pp ; Vjekoslav CVRLJE: Vatikan u suvremenom svijetu, Zagreb 1980; Vatikanska diplomacija: Postkoncilski Vatikan u međunarodnim odnosima, Zagreb 1992; M. MERLE: L'Eglise catholique et les relations internationales depuis la seconde guerre mondiale, Paris 1988, 243 pages.
Uvod. U međunarodnoj praksi oduvijek je bilo nesporno da je papa, tj. Sveta Stolica, ili Papinska država subjekt međunarodnog prava. Ali se znanost i praksa ni danas sasvim ne slažu o nositelju toga subjektiviteta i njegovoj pravnoj naravi. To je, međutim, odraz i zanimljivoga povijesnog razvitka.
Papinska država. Uz to što je duhovni glavar svih katoličkih vjernika i Katoličke crkve kao transnacionalne vjerske organizacije, još od 8. i 9. stoljeća papa je bio i svjetovni državni vladar.
To svojstvo pape su dugovali franačkim vladarima Pipinu Malomu i njegovu sinu Karlu Velikom. Oni su papama Stjepanu II. i Adrijanu I. podarili zemljišne posjede, a pape su ih u 8. stoljeću krunili franačkim kraljevima godine papa Lav III. okrunio je Karla za prvoga cara Svetoga Rimskog Carstva. Time se tada još pretežito barbarski zapadni dio Europe počeo osamostaljivati i udaljavati od Bizanta, čiji su vladari u to doba imali jači pravni naslov rimskih careva od onih iz Karolinške dinastije.

36. Papinska država mijenjala je granice ali je uvijek obuhvaćala Rim s dijelom srednje Italije između obala Tirenskog i Jadranskoga mora. Ta država postojala je neprekinuto do 1798, od kada je kroz tri godine bila republika. Obnovljena je u 1801, ali ju je u Napoleon I. priključio svome Carstvu. Ponovo je obnovljena odlukom donijetom na Bečkom kongresu 1814, i trajala je do godine.
Kroz to dugačko razdoblje pape su bili smatrani svjetovnim vladarima poput svih ostalih. Ipak, njihov utjecaj i privilegiji koje su im druge države priznavale nisu proizlazili samo iz toga svojstva, nego i iz činjenice što su bili glavari Katoličke crkve. To u diplomatskoj praksi nije stvaralo veće teškoće. Privilegiji koji su se papama priznavali odnosili su se samo na pravo diplomatskog prvenstva bez drugoga sadržaja.
3. Talijanski Garancijski zakon iz Odmah po porazu Francuske od Pruske, kao posljednji korak u ujedinjenju Italije, talijanske postrojbe ušle su u Rim u godini. Nakon održanoga plebiscita Italija je anektirala čitavu Papinsku državu. Time pape gube svjetovnu vlast.
Talijanska država je jednostrano i protiv njegove volje uredila položaj pape Garancijskim zakonom iz 1871, temeljem kojega je jednostrano preuzela široke međunarodne obveze.
Priznata je nepovredivost papine osobe i u tome pogledu on je bio izjednačen s talijanskim kraljem. Određena mu je godišnja renta. Priznata mu je potpuna sloboda u duhovnoj oblasti, potom pravo da šalje i prima diplomatske predstavnike kojima su priznata sva diplomatska prava i privilegiji. Zajamčeno mu je nesmetano općenje sa svim drugim državama u svijetu.
Ali je papi bila zanijekana suverenost nad bilo kakvim teritorijem. Priznato mu je pravo "uživanja", nekih palača (Vatikan, Lateran) i nekih zemljišta, ali ne i vlasništvo. Iako nepovrediv, on i svi članovi Rimske kurije potpali su pod talijansku sudbenost.

37. To pape nisu mogli priznati i sami su sebe smatrali zatočenicima talijanske države s kojom su odbijali službene kontakte. Odbijali su i godišnju rentu od talijanske države. Ali su i nadalje izmjenjivali diplomatske predstavnike, održavali su nesmetane odnose s trećim državama i sklapali su konkordate. U stvari, nakon Sveta Stolica je ostala subjektom međunarodnog prava, iako njezin položaj nije bio pravno uređen.
4. Lateranski ugovori iz Taj je spor uspješno i trajno bio riješen trima ugovorima koje je Sveta Stolica bila sklopila s Italijom koja je tada imala fašističku vlast. U sklopljen je politički sporazum pod imenom "Lateranskoga ugovora", potom konkordat kojim se uredio položaj Katoličke crkve u Italiji, te financijska konvencija kojom je iznos rente iz Garancijskog zakona bio prepolovljen.
Lateranskim ugovorom "ustanovljena je Država Vatikanskoga Grada s papom kao njezinim glavarom, riješeno je tzv. "Rimsko pitanje", a papi su priznata u biti ista prava kao i ona iz Garancijskog zakona.
Člankom 2. "Italija priznaje suverenost Svete stolice u oblasti međunarodnih odnosa kao atribut urođen njezinoj naravi, u skladu s tradicijom i zahtjevima njezina poslanstva u svijetu."
Sveta je Stolica priznala da je Lateranskim ugovorom konačno i neopozivo riješeno, i time okončano Rimsko pitanje, i priznala je Rim kao prijestolnicu Italije. -Italija je sa svoje strane priznala Državu Vatikanskoga Grada pod papinom suverenošću (članak 26).
U preambuli Lateranskoga ugovora navedeno je: "da bi se Svetoj stolici osigurala apsolutna i vidljiva neovisnost, treba joj zajamčiti neprijepornu suverenost čak i u međunarodnoj oblasti, i stoga se kao nužnost pojavilo ustanovljenje "Grada Vatikana" s posebnim modalitetima, priznajući Svetoj stolici na tome području puno vlasništvo, isključivu i apsolutnu vlast i suverenu jurisdikciju". Taj položaj Države Vatikanskoga Grada razrađen je u člancima 3-7. Osim bazilike Svetoga Petra i ostaloga područja koje čini tu državu, nekim drugim bazilikama i palačama u Rimu priznata je eksteritorijalnost, a neke su samo oslobođene od poreza.

38. Sveta Stolica je izjavila da se želi udaljiti od prolaznih natjecanja država i od međunarodnih skupova u te svrhe, osim ako strane u sporovima jednoglasno ne zatraže njezinu mirovnu misiju, pridržavajući si pravo da u svakom takvom slučaju očituje svoju moralnu i duhovnu moć. "Stoga će se Grad Vatikan uvijek i u svim slučajevima smatrati neutralnim i nepovredivim područjem" (članak 24).
Prava koja su već bila priznata Garancijskim zakonom u Lateranskom ugovoru se preciziraju i razrađuju.
Minijaturna Država Vatikanskoga Grada ustanovljena je tim Ugovorom na prostoru od oko pola kvadratnog kilometra (za usporedbu, Papinska država imala je do kvadratnih kilometara), i s manje od tisuću stanovnika. Ustanovljeno je i posebno vatikansko državljanstvo koje je po svojoj naravi pretežito funkcionalno. Stječu ga dužnosnici Katoličke crkve dok tamo žive, ali oni redovito zadržavaju i svoje prijašnje državljanstvo.
Nakon pada fašističke vlasti i monarhije u Italiji, Ustav Talijanske Republike iz priznao je u članku 7. neovisnost i suverenost Katoličkoj crkvi u odnosu na talijansku državu, kao i Lateranske ugovore. U toj odredbi je navedeno da se ti ugovori mogu mijenjati samo po postupku predviđenom za ustavne promjene.
Konkordat i financijska konvencija iz temeljito su izmijenjeni novim konkordatom od 15. studenog U njegovu uvodu spomenute su političke i društvene promjene koje su se u posljednjim desetljećima zbile u Italiji, te razvoj u Crkvi nakon Drugoga vatikanskog koncila. Njegov članak 1. potvrđuje da su Talijanska Republika i Katolička crkva, svaka u svome poretku neovisne i suverene. Dok je Crkva sjedne strane uzela u obzir laičku narav talijanske države i njezina obrazovnog sustava, država se odrekla bilo kakvoga zahtjeva za političkom ili administrativnom kontrolom nad Crkvom. Talijanski fiskalni režim primjenjuje se samo na imovinu Svete Stolice koja nema crkveni karakter.

39. 5. Međunarodni odnosi. Sveta Stolica održava diplomatske odnose s više od 170 država u svijetu, od kojih sve nemaju većinsko katoličko vjerničko pučanstvo. Četrdesetak država ima stalne diplomatske misije pri Vatikanu. Republika Hrvatska uspostavila je diplomatske odnose sa Svetom Stolicom na razini nuncijature odnosno veleposlanstva, 8. veljače 1992.
Sveta Stolica ima stalnu promatračku misiju pri UN od 1964, a od i pri Organizaciji američkih država. Punopravna je članica sljedećih specijaliziranih ustanova UN: Međunarodne agencije za atomsku energiju, Svjetskoga poštanskog saveza, Međunarodne unije za telekomunikacije, te Svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo. Sudionica je Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OESS, prije KESS).
Sudjelovala je na brojnim međunarodnim konferencijama. Stranka je i nekih međunarodnih konvencija poput Konvencije o položaju izbjeglica iz 1951, bečkih konvencija o diplomatskim i konzularnim odnosima iz i 1963, Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije iz 1966, Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora iz i dr.
Uz ugovore koje sklapa poput svake druge države, Sveta Stolica sklapa posebne dvostrane ugovore s drugim državama pod nazivom "konkordata". Konkordati se ravnaju prema propisima Bečke konvencije o pravu ugovora iz 1969, i istinski su međudržavni ugovori.
Konkordatima se ureduje položaj katoličke crkve u odnosnoj državi. Njima se mogu, između ostaloga urediti, prava, dužnosti i odnosi crkvene hijerarhije i državnih tijela, materijalna pitanja Crkve, pitanja crkvene discipline, organizacija klera, uvjeti služenja vojne obveze svećenika i njihova podmlatka, granice biskupija, organizacija vjeronauka u školama, dušebrižništvo u vojsci, te druga pitanja.

40. 6. Odnosi Svete Stolice i Države Vatikanskoga Grada
6. Odnosi Svete Stolice i Države Vatikanskoga Grada. Mnogi smatraju da se tu radi o dvije pravne osobe. Sveta Stolica je središnji upravni organ Katoličke crkve. Sastoji se od pape, Zbora kardinala, državnoga tajnika i središnjih tijela (kongregacija) koja upravljaju čitavom Crkvom. Premda je bilo i suprotnih mišljenja, čini se da je i nakon 1870, kada je izgubila teritorijalnu suverenost, Sveta Stolica djelovala kao subjekt međunarodnog prava sui generis.
Država Vatikanskoga Grada, ustanovljena 1929, stekla je općenito međunarodno priznanje. Ali u znanosti ima i danas onih koji joj osporavaju značaj države.
Pri tome možda nije odlučujući njezin mali teritorij i mali broj stanovnika jer su to obilježja i nekih drugih malih država poput Monaca, San Marina i Liechtensteina. Ali za razliku od tih i drugih država, Država Vatikanskoga Grada ne postoji zbog dobrobiti njezinih građana nego radi upravljanja Katoličkom crkvom. Uz to, ta država ne obavlja niti sve javne službe koje su svojstvene svakoj državi. Talijanska policija održava red na trgu Svetoga Petra. Talijanske željeznice, vodovod, sanitarni sustav i PTT opslužuju tu enklavu u Rimu, koja je o Italiji ovisna i glede uživanja slobode tranzita.
Ali, kako s pravom ističu neki pisci, ništa se ne bi dobilo ako bi se i uspjelo dokazati da Vatikan nije država. U međunarodnoj praksi on se općenito uzima kao i svaka druga država. Stranka je dvostranih i višestranih međunarodnih ugovora koji se odnose na njegov teritorij.
Kada se radi o mnogostranim konvencijama otvorenima na pristup samo državama," ratifikacija Svete Stolice ili Vatikana ima za njihovo stupanje na snagu jednak učinak kao i ratifikacija bilo koje druge države. Mada nije član UN, vidjeli smo da su Sveta Stolica ili Vatikan član nekih specijaliziranih ustanova UN otvorenih samo državama. U svojstvu države sudjeluje i na međunarodnim konferencijama, npr. na Konferenciji o europskoj sigurnosti i suradnji (potpisnik je Helsinškog završnog akta iz 1975). Ali odnos tih dvaju entiteta (Svete Stolice i Države Vatikanskoga Grada) u praksi nije sasvim jasan.
Vatikan je tako član Svjetskog poštanskoga saveza i Međunarodne unije za telekomunikacije, dok je Sveta Stolica jedan od osnivača i član Međunarodne agencije za atomsku energiju. Također niti pristup mnogostranim konvencijama nije sasvim dosljedan. Vatikan je potpisao Međunarodni sporazum o žitu iz 1956, a Sveta stolica Konvenciju o priznanju i izvršenju stranih arbitražnih presuda iz 1958, te Konvenciju o tranzitnoj trgovini država bez izlaza na more iz 1965.

41. Sveta Stolica je stranka ženevskih konvencija o humanitarnom pravu iz 1949, te bečkih konvencija o diplomatskim i konzularnim odnosima iz i Neke dvostrane ugovore ratificirala je Sveta stolica, a neke druge Vatikan.
Činilo bi se pretjeranim tvrditi da se radi o dva različita subjekta međunarodnog prava. Treće države ne priznaju svaku od tih cjelina pojedinačno, niti održavaju posebne odnose sa svakom od njih. I analogije o odnosu Svete Stolice i Vatikana kao o realnoj ili personalnoj uniji država ne daju najbolja rješenja.
Priklonili bismo se mišljenju da se radi o odnosu "vlade" i "države", time da je svaka od njih veoma specifična. Sveta Stolica sama je za sebe izvanteritorijalni subjekt međunarodnoga prava, i taj je njezin položaj znatno važniji od njezina dopunskog položaja "vlade" teritorijalno skučene Države Vatikanskoga Grada. Ali bilo da u međunarodnim odnosima nastupa Sveta Stolica ili Vatikan, u biti se radi o aktima različitih organa istoga subjekta međunarodnog prava i sve to ne stvara veće teškoće u međunarodnoj praksi.
A Katoličku crkvu u njezinoj cjelini najuputnije je svrstati kao veliku transnacionalnu vjersku organizaciju. To stoga što su njezini ogranci, tj. dijelovi u različitim državama, uključujući i u samoj Italiji, podložni unutarnjem pravu odnosne zemlje. Osim nuncija, domaća crkvena hijerarhija ne uživa diplomatske povlastice prema općemu međunarodnom pravu.
Čak ukoliko se konkordatom predvide i neke povlastice ili izuzeća, to te crkvene ogranke ne izdiže iznad pravnoga poretka u njihovoj državi. Ali nakon Drugoga vatikanskog koncila i Sveta Stolica pazi na to da Crkva bude odvojena i neovisna od svjetovne vlasti, te da Katolička crkva ne bude iznad drugih vjerskih zajednica čak niti u državama s pretežito katoličkim stanovništvom.
7. Malteški viteški red ("Suvereni vojni hospitalni red Svetoga Ivana Jeruzalemskoga od Rodosa i Malte"), nekoć je imao teritorijalnu suverenost, a nakon što ju je izgubio, nastavio je s nekim državama održavati diplomatske odnose.

42. Taj Red bio je osnovan u 11. stoljeću prije križarskoga osvajanja Jeruzalema. Njegovi su članovi vodili brigu o bolesnicima i putnicima napose u Jeruzalemu, ali su kao vitezovi sudjelovali i u borbama. Nakon izgona križara iz Svete Zemlje, Red je bio u premješten na Cipar, a između i vladao je otokom Rodosom. Nakon što su Osmanlije osvojile i taj otok, Red dolazi na otok Maltu koji uspješno brani od Turaka. U Napoleon I. protjeruje taj Red s Malte, a vitezovi se sklanjaju u Rusiju i neke talijanske gradove sve dok nisu našli smještaj u Rimu kao humanitarna organizacija.
Malteški red podvrgnut je papi i ima uske odnose sa Svetom Stolicom. Talijanska država mu od priznaje pravo poslanstva, a zakonskom odredbom iz priznaje mu pravo da se smatra "suverenim", te neke diplomatske počasti, mada još od više ne vrši suverenost nad nikakvim teritorijem.
Malteški red održava diplomatske odnose s pedesetak država. Republika Hrvatska uspostavila je s njime diplomatske odnose 22. prosinca Njezin veleposlanik pri Svetoj Stolici akreditiran je i pri Malteškom redu.
Za razliku od Svete Stolice (i Države Vatikanskoga Grada) koja ima objektivnu međunarodnu osobnost čak i u odnosu na države koje s njome nemaju odnosa, to se isto ne može^tvrditi i za Malteški red. Taj Red nije subjekt međunarodnoga prava čak niti u onoj mjeri kao većina vladinih međunarodnih organizacija (v. infra, §§49 i 56). Ali on jest subjekt međunarodnoga prava u odnosu na one države koje mu to svojstvo priznaju, među kojima je i Hrvatska.
Za ostale države Malteški bi se red u oružanim sukobima mogao smatrati društvom za pružanje pomoći. Temeljem članka 125. Treće ženevske konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima iz 1949, zaraćene mu strane kao vjerskoj organizaciji mogu priznati pravo da posjećuje ratne zarobljenike i dostavlja im ili raspodjeljuje pomoć.

43. 39. ORGANI DRŽAVE U MEĐUNARODNIM ODNOSIMA
Bibliografija:
C.W. JENKS: International Immunities, London 1961, 178 p.; Philippe CAHIER: Le droit diplomatique contemporain, Geneve-Paris 1962, 535 p.; Geraldo DO NASCIMENTO E SILVA: Diplomacy in International Law, Leyden 1973, 217 p.; Sir Arthur WATTS: "The Legal Position in International Law of Heads of States, Heads of Governments and Foreign Ministers", RCADI 1994, Vol.247 pp ; Sylyie Bonan "Les attentats contre les personnes protegees" u H.ASCENSIO, E.DECAUX, A.PELLET: Droit international pinal, Paris 2000, pp.485^91.
Države, poput pravnih osoba prema unutarnjem pravu, mogu djelovati samo putem ovlaštenih organa. Najviši organ u tome pogledu je glavar (šef) države, a u zemljama u kojima taj položaj postoji i predsjednik vlade. Svaka moderna država ima i jedno specijalizirano ministarstvo za vanjske poslove, a njezin najviši dužnosnik ima također i po međunarodnom pravu značajnu ulogu i nadležnosti za zastupanje svoje države. To ministarstvo koordinira i upravlja radom diplomatskih i drugih stalnih i povremenih predstavništava svoje zemlje u inozemstvu.
U izvanrednim prilikama, napose u oružanom sukobu, organi države u međunarodnim odnosima mogu još biti i vojni zapovjednici u zemlji i u inozemstvu, te zapovjednici ratnih brodova.

44. Ugovorima se može predvidjeti i izravna suradnja različitih drugih tijela dviju ili više država, poput željezničkih i poštanskih uprava, organa unutarnjih poslova, carinskih organa i sl. Ali se posvuda te raznolike odnose nastoji koordinirati u ministarstvu vanjskih poslova.
Napokon, putem ugovora o pravnoj pomoći može se predvidjeti uzajamna suradnja sudova dviju (ili više) država u izvršenju pravosnažnih presuda druge države. Sudovi na području jedne države mogu na zamolbu suda u drugoj državi za njih obaviti određene izviđajne radnje i istragu u kaznenom postupku (ispitivanje okrivljenika, saslušanje svjedoka i vještaka, sudski uviđaj, pretres), i sl. U tim slučajevima sudovi najčešće opće putem svojih ministarstava pravosuđa ili ministarstava vanjskih poslova.
Organizacija svake države i raspodjela nadležnosti između njezinih organa u načelu je njezina unutarnja stvar. Ali, kako ćemo vidjeti, međunarodno pravo nadovezuje pravne posljedice na akte pojedinih organa države, a u nekim slučajevima čak ako oni i prekorače svoje nadležnosti prema unutarnjem pravu.
Ali država snosi odgovornost za međunarodno protupravna djela mnogo širega kruga organa i osoba od onih ovlaštenih za međunarodno općenje. To mogu biti akti zakonodavnih i sudskih organa, akti nižih izvršnih, te svih vojnih organa.
Uz to, država odgovara i za protupravna djela neovlaštenih osoba, pa i stranaca, na svome području, ponajprije zbog toga što ih nije spriječila (vidi pojedinosti, infra, §44, pod 2. i 5).
Iz praktičnih razloga mogu se vršiti različite podjele organa država za međunarodno općenje. Najznačajnija je podjela na središnje (tj. "unutarnje") organe koji djeluju u državi (glavar države, najviše zakonodavno tijelo, vlada, ministarstvo vanjskih poslova), te na vanjske organe države koji djeluju u inozemstvu (diplomatska, konzularna i druga predstavništva, uključujući misije pri međunarodnim organizacijama). Važniji su središnji organi. Oni stvaraju vanjsku politiku i donose najvažnije odluke koje vanjski državni organi potom uglavnom sprovode i izvršavaju.

45. U ovome odjeljku raspravljat ćemo o središnjim organima države, a u onima koja slijede o onima koji djeluju u inozemstvu.
1. Glavar države. U međunarodnom pravu on se smatra najvišim organom vanjskoga zastupanja države. To je vjerojatno naslijeđe iz apsolutističkoga razdoblja u Europi kada su se stvarali temelji međunarodnoga prava. Tada je vladar imao svu vlast u odlučivanju i u vođenju vanjske politike svoje zemlje, a ostali su organi bili njegovi pomoćnici, tj. "ministri" (sluge). Nakon ograničavanja vladareve moći pisanim ustavima i narodnim predstavničkim tijelima tijekom 19. stoljeća, glavar države u demokratskim zemljama u pravilu ima ograničenu vlast. U nekima od njih on sam ne može donositi nikakve samostalne odluke u ime svoje države.
Kada se nalazi u drugoj zemlji, glavaru države ukazuju se najviše počasti, ali se smatra da one nisu namijenjene njegovoj osobi nego državi koju predstavlja.
U tome pogledu, s obzirom na načelo jednakosti svih država po međunarodnom pravu, danas se ne čine nikakve razlike između nasljednih vladara u monarhijama i njihovih vladarskih naslova (npr. japanskog cara, britanskog kralja, velikoga vojvode Luksemburga, princa od Monaka, i dr.); predsjednika republika (npr. predsjednika Sjedinjenih Država, predsjednika Francuske Republike, predsjednika Njemačke, Italije, itd.), ili kolegijalnih tijela koja vrše funkciju glavara države (švicarsko Savezno vijeće, Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, negdašnje Predsjedništvo SFRJ). U posljednjem slučaju počasti se obično ukazuju predsjedniku kolegijalnoga tijela ili drugome članu kad je ovlašten da u ime toga tijela predstavlja svoju državu u inozemstvu.
Kada se nalazi u inozemstvu, glavaru države ukazuje se i posebna zaštita. Ta zaštita zasniva se u isto vrijeme na međunarodnoj učtivosti (kurtoaziji) i na potrebi da se osigura neovisnost države koju on službeno predstavlja. Strana država dužna mu je osigurati na svojemu području osobnu nepovredivost protiv napada na njegov život, tjelesni integritet i čast. U nekim zemljama kritike upućene glavaru druge države u sredstvima informiranja i u knjigama za vrijeme njegova boravka, pravdaju se slobodom tiska i izražavanja. Ali razumno je, makar za vrijeme trajanja njegova boravka, osigurati da ne dolazi do uvredljivih vijesti i napisa.

46. Glavar države uživa u stranoj zemlji potpuni sudski imunitet u kaznenim stvarima. On ne smije biti saslušavan, uhićen, pozvan pred sud da svjedoči, niti suđen. On uživa i imunitet u građanskim stvarima, ali ga se može odreći. Do toga može doći ukoliko se upusti u parnicu u kojoj je tužen, ili ako u nekoj parnici uloži protutužbu, ili ako se sam pojavi kao tužitelj. U nekim državama sudovi ne priznaju građanski imunitet glavaru države kada djeluje u privatnom interesu.
Članu obitelji glavara države kada ga prati u inozemstvu priznaje se jednak imunitet, ali nije sasvim jasno je li to pravna obveza države primateljice ili to ona čini iz učtivosti. Kada se nasljednik prijestolja monarhije ili supruga predsjednika republike ("fi-rst lady") nalaze sami u posjeti inozemstvu, imunitet im pripada ako su u "specijalnoj misiji" svoje države. Ali i izvan toga, država primateljica može im priznati imunitet na temelju učtivosti.
Sporan je položaj glavara države kada se na području strane države nađe incognito, tj. pod drugim imenom. Smatra se da on ne uživa povlastice glavara države sve dok sam ne otkrije svoj identitet, ili on ne bude slučajno otkriven.
Bivšemu glavaru države koji više ne obnaša vlast u svojoj zemlji strana država može na temelju učtivosti ukazivati počasti i priznati sudski imunitet, ali to nije njezina obveza po međunarodnom pravu.
Za vođenje pregovora i za sklapanje ugovora glavar države ne treba posebnu punomoć (članak 7-2-a. Bečke konvencije o pravu ugovora iz 1969, v. supra, §16, pod 2(a)). Stoga je običaj da države uzajamno službeno komuniciraju, putem diplomatskih kanala, svaku promjenu u osobi glavara države.
Izjave glavara države i ugovori koje on sklopi obvezuju njegovu državu ukoliko to čini u okviru svojih općepoznatih ustavnih ovlaštenja.
U presudi iz o Nuklearnim pokusima, Međunarodni je sud glede izjava francuskoga predsjednika Republike datih na televiziji naveo: "Ne može biti sumnje da javne komunikacije ili izjave, bilo da su usmene ili pismene, koje potječu od njega kao glavara države, s obzirom na njegovu funkciju, predstavljaju u oblasti međunarodnoga prava akte francuske države" (p.269).

47. Titularni glavar države koji nema ustavnih ovlasti za donošenje samostalnih vanjskopolitičkih odluka (np. britanski ili švedski kralj, ili predsjednik Indijske Unije) morat će se čuvati takvih izjava, osim kada ih daje na temelju odluke nadležnoga državnog tijela (npr. britanskog prvoga ministra).
Slično je i glede ugovora koje sklapa glavar države. Bečka konvencija iz u članku 46. iznimno dopušta ništavost ugovora ako je pristanak države da bude njime vezana izražen kršenjem neke odredbe njezina unutarnjega prava koje je očito, i objektivno jasno drugoj državi koja se glede toga ponaša u skladu s uobičajenom praksom i u dobroj vjeri (v. supra, §16, pod 2 (b) (ii), te §22, pod 4 (d)). To bi se ponajprije odnosilo na ugovor koji bi sklopio glavar države koji za to očito nema ustavnih ovlasti, a drugoj je strani bilo poznato da to nije učinio po ovlaštenju nekoga nadležnog državnoga tijela.
Ali u državama kojih se unutarnji poredak zasniva na strogoj podjeli zakonodavne, izvršne i sudske vlasti (npr. u Sjedinjenim Državama), glavar države kao nositelj izvršne vlasti ima pravo ulaziti u određene međunarodne obveze za svoju zemlju. Predsjednik Sjedinjenih Država sklapa tzv. "izvršive sporazume" bez ratifikacije Senata, u svojstvu vrhovnog komandanta oružanih snaga, ili na temelju svojih ustavnih ovlasti, ili u oblastima u kojima je za to unaprijed dobio ovlaštenje Kongresa (vidi supra, §3, pod 3).
I u mnogim drugim državama, ponajprije u Africi i Aziji, ustavna ili stvarna uloga glavara države u vanjskopolitičkom odlučivanju veoma je velika. Stoga su tijekom Drugoga svjetskoga rata od najveće političke važnosti bile odluke donošene na dvostranim i višestranim sastancima glavara država i vlada.
Organizacija afričkog jedinstva po svome Ustavu iz ima kao svoj najviši organ Skupštinu šefova država i vlada svojih članica u kojoj se rezolucije usvajaju dvotrećinskom većinom. I Pokret nesvrstanih zemalja, koji izbjegava institucionalne oblike suradnje, održava svake treće godine konferencije šefova država i vlada, na kojima se zaključci u načelu usvajaju konsensusom.

48. 2. Vlada i njezin predsjednik
2. Vlada i njezin predsjednik. U nekim zemljama, primjerice u Sjedinjenim Državama, funkcija predsjednika vlade ne postoji jer je glavar države sam na čelu svojega kabineta ministara. U Francuskoj, u kojoj su ustavna ovlaštenja predsjednika Republike veoma široka, ako stranački blok kojemu je on na čelu ima većinu u Narodnoj skupštini, predsjednik vlade je neka vrst njegova "načelnika stožera".
Ali nakon što je dolazilo do stanja "kohabitacije" (kada je vladu obrazovala suprotna parlamentarna većina od stranačkog bloka kojemu na čelu nije predsjednik Republike), položaj vlade i njezina predsjednika u obavljanju njihovih nadležnosti postaje nezavisniji.
Suprotno tomu, u parlamentarnim monarhijama i ostalim demokratskim državama zasnovanima na međuovisnosti zakonodavne i izvršne vlasti (Britanija, Švedska, Njemačka, Italija, Indijska Unija, Šri Lanka, Japan, i dr.), uloga glavara države u odlučivanju je simbolična. U tim se zemljama težište vlasti nalazi u parlamentu, a svu izvršnu vlast ima vlada koja ovisi od podrške parlamenta. U okviru te izvršne vlasti sve najvažnije vanjsko­političke odluke donose vlada i njezin predsjednik (prvi ministar, kancelar, predsjednik ministarskog vijeća, i si), koji u tim državama ima veoma istaknutu osobnu ulogu.
Ali makolika bila stvarna vlast predsjednika vlade u odlučivanju, za razliku od državnoga glavara, on ne simbolizira svoju državu i njezinu suverenost kada se nalazi u inozemstvu i osobno ne uživa počasti koje se ukazuju državnom suverenu.
Za službenih boravaka u inozemstvu predsjednik vlade je po svojemu položaju šef specijalne misije. A Konvencija o specijalnim misijama iz za njega uglavnom predviđa jednake povlastice i imunitete koje uživaju članovi stalne diplomatske misije prema Bečkoj konvenciji o diplomatskim odnosima, iz (v. infra, §41).

49. Odgovarajući ugovorni propisi potvrđuju pravilo da predsjednik vlade ne treba punomoć za pregovore, za usvajanje i ovjeravanje teksta ugovora ili glede izražavanja pristanka svoje države da njime bude vezana. Uz to, prema poslovniku Vijeća sigurnosti UN, predsjednik vlade i ministar vanjskih poslova ne trebaju posebnu punomoć kada zastupaju svoju zemlju na sastancima Vijeća. Stoga je uobičajeno da si države međusobno notificiraju i promjene osobe na položaju predsjednika vlade.
I predsjednik vlade može svojim izjavama datima u okviru svojih nadležnosti obvezivati svoju državu, kada iz njih proizlazi nesumnjiva namjera preuzimanja pravnih obveza.
Spomenuli smo da najviše tijelo Organizacije afričkog jedinstva, te sastanci nesvrstanih država, uključuju "šefove vlada" iz država u kojima je funkcija glavara države titulama. A i najviše političke odluke tijekom Drugoga svjetskoga rata donosile su se na sastancima "velike trojice" u Teheranu koncem te u Jalti i Potsdamu u Uz predsjednika Sjedinjenih Država (Roosevelta, potom Trumana), ostali članovi te trojke bili su Staljin u svojstvu predsjednika Ministarskog vijeća Sovjetskog Saveza, te prvi ministri Britanije - Churchill i njegov nasljednik Atlee.
3. Ministar vanjskih poslova. Taj položaj razvio se iz funkcije tajnika apsolutističkih vladara prije 19. stoljeća, koji su se brinuli za odnose njihovih suverena s drugim dvorovima i državama.
Ministarstvo vanjskih poslova ni danas nije tijelo koje potpuno samostalno donosi vanjskopolitičke odluke svoje države. Ono je podčinjeno i za svoj rad odgovara vladi ili izravno parlamentu, ili glavaru države.
Ministarstvo vanjskih poslova je služba koja koordinira političke i druge odnose svoje države s inozemstvom i s međunarodnim organizacijama. Njegovi su dijelovi diplomatska i konzularna predstavništva te zemlje u inozemstvu. A strana diplomatska predstavništva su u stalnom odnosu s ministarstvom vanjskih poslova države primateljice.

50. To je ministarstvo obično organizirano na funkcionalnom i geografskom načelu. Postoje odjeli i službe za suradnju s međunarodnim organizacijama, za gospodarsku suradnju, pravna služba uključujući službu za međunarodne ugovore, i dr. Naporedo postoje odjeli za pojedine regione svijeta, među kojima gotovo redovito i poseban odjel za susjedne države.
Ministar vanjskih poslova je redovito član vlade i među drugim ministrima u njoj ima istaknut položaj. On je neposredno nadređen cjelokupnom diplomatskom osoblju u inozemstvu, koje djeluje po njegovim uputama. S njime stalno kontaktiraju šefovi stranih diplomatskih misija akreditirani u njegovoj zemlji. On sudjeluje u najvažnijim dvostranim pregovorima i na međunarodnim konferencijama. Obrazlaže i brani vanjsku politiku svoje vlade pred parlamentom.
Razvoj i grananje međunarodnih odnosa doveli su do toga da rijetko u kojoj zemlji ministar vanjskih poslova može sam obavljati svoje mnogobrojne funkcije. Stoga mu u radu pomaže njegov zamjenik (ili "državni podtajnik"), i više pomoćnika.
Ni ministru vanjskih poslova, poput glavara države i predsjednika vlade, ne treba punomoć za pregovore i za usvajanje teksta ugovora. Stoga se i promjene osobe na toj dužnosti redovito notificiraju drugim državama putem diplomatskih kanala.
Stalni sud međunarodne pravde u presudi o Pravnom položaju Istočnoga Grenlanda iz stao je na stanovište da odgovor ministra vanjskih poslova koji on u ime svoje vlade daje na upit stranoga diplomatskog predstavnika, glede pitanja koja spadaju u njegovu nadležnost, obvezuje njegovu državu (Series A/B, No.53, p.71).
4. Parlament (predstavničko tijelo). I nakon ograničavanja vlasti vladara kao posljedica građanskih revolucija u 19. stoljeću, predstavnička tijela još uvijek nisu imala utjecaja na vanjskopolitičko odlučivanje u njihovim državama. Osim u Sjedinjenim Državama, najvažnije odluke iz te oblasti donosile su se u vladi. To se pravdalo potrebom tajnosti diplomacije.

51. Vlade su država kroz tajne pregovore preuzimale dalekosežne vojne i političke obveze s kojima predstavnici birača u parlamentima uopće nisu bili upoznati. Tijekom Prvoga svjetskoga rata ta je praksa bila podvrgnuta oštroj kritici i osudi. Smatralo se da je taj način sporazumijevanja uvukao države i narode u taj sukob, koji je potrajao nepredviđeno dugo. Prvi je svjetski rat doveo do ogromnog broja ratnih žrtava i stradanja civila u pozadini zbog gladi i bolesti, i to je u nizu zemalja dovelo do revolucija i socijalnih gibanja.
Kao reakcija na to stanje bilo je proglašeno načelo javnosti diplomacije, i to u Dekretu o miru boljševičke Vlade u Rusiji koncem 1917, te kao prva točka Wilsonova progama za mir od 8. siječnja Iz toga su proizašli propisi u Paktu Lige naroda iz 1919 (članak 18), te u Povelji UN iz (članak 102) o dužnosti registriranja i objavljivanja svih međunarodnih ugovora (v. supra, §16, in fine).
U mnogim se državama predstavnička tijela nisu do danas uspjela izboriti za šire pravo u odlučivanju, nadzoru i uvidu u vanjske poslove svoje zemlje. Potreba očuvanja tajnosti pregovora kao uvjet njihova uspjeha, kao i navodna potreba čuvanja državnih i vojnih tajni od interesa za nacionalnu sigurnost zemlje, dovode do toga da su parlamenti rijetko kada upoznati s tijekom i pojedinostima važnih međunarodnih pregovora svoje zemlje (osim ponegdje njihovih odbora za vanjsku politiku).
Predstavnička bi tijela trebala utvrđivati i odobravati dugoročne vanjskopolitičke ciljeve svoje zemlje i davati suglasnost na sve važnije akte na području te djelatnosti, uključivši ratifikaciju ugovora o političkoj, vojnoj i drugoj suradnji.
U trenucima međunarodne krize to se pravo najčešće prenosi na izvršna tijela, premda to ne mora uvijek i nužno biti tako.
Parlamenti mnogih država uključeni su u međunarodnu suradnju putem povremenih posjeta njihovih izaslanstava parlamentima drugih zemalja, te u Interparlamentarnoj uniji u kojoj su okupljeni predstavnici parlamenata mnogih država. Interparlamentarna unija je međunarodna nevladina organizacija i nije subjekt međunarodnoga prava.

52. 40. DIPLOMATSKI ZASTUPNICI
Bibliografija:
I.I. BLIŠČENKO: Diplomatičeskoe pravo, Moskva 1972, 240 str.; K.K. SANDROVSKIJ: Diplomatičeskoe pravo, Moskva 1981, 239 str.; Svjetlan BERKOVIĆ: Diplomatsko i konzularno pravo, Zagreb 1997, 343 str.
1. Uvod. Povremeno slanje poslanstava (misija) u druge zemlje radi pregovora i ugovaranja od 15. stoljeća postupno smjenjuje praksa stalnih diplomatskih predstavnika. Stalne diplomatske misije najprije su izmjenjivale države-gradovi u sjevernoj Italiji, da bi se ta spraksa potom proširila i na europske velesile. S obzirom da su tada diplomatski predstavnici na stranim dvorovima predstavljali, ne samo svoju državu, nego i osobu vladara, nerijetko su izbijali sporovi o njihovu prvenstvu, i to sve do konca 18. stoljeća.
Na Bečkom kongresu o tome se pitanju bavila posebna komisija, i na njemu je ta oblast međunarodnoga prava tada bila po prvi put uspješno kodificirana. Bio je usvojen Pravilnik o rangu diplomatskih predstavnika.
Taj Pravilnik uredio je važna pravila o prvenstvu diplomatskih predstavnika, koja su se potoni uspješno primjenjivala gotovo stoljeće i pol. Podijelio ih je u tri razreda (klase): (i) ambasadori, legati i nunciji; (ii) poslanici, ministri ili drugi opunomoćenici pri suverenima; i (iii) otpravnici poslova opunomoćeni pri ministrima vanjskih poslova. Aachenski protokol iz upotpunio je te razrede, dodajući im kao pretposljednji: "ministre rezidente", time da je razred otpravnika poslova ostao zadnji. Taj se razred, međutim, nije potvrdio u praksi.

53. Između dva svjetska rata, u okviru Panameričke unije u Havani je 1928
Između dva svjetska rata, u okviru Panameričke unije u Havani je bila usvojena Američka konvencija o diplomatskim predstavnicima. Ona nije dirala u njihove razrede i po svome je domašaju ostala regionalnoga značaja.
U vrijeme sukoba sa Sovjetskim Savezom delegaciji bivše Jugoslavije uspjelo je u da Opća skupština UN usvoji rezoluciju kojom je od Komisije za međunarodno pravo bilo zatraženo da razmotri to pitanje u svrhu kodifikacije.
Na temelju različitih nacrta Komisije za međunarodno pravo, do sada su usvojene sljedeće konvencije iz diplomatskih i konzularnih odnosa:
Bečka konvencija o diplomatskim odnosima, iz koja je stupila na snagu u (u daljemu tekstu "Bečka konvencija iz 1961.");
Bečka konvencija o konzularnim odnosima, iz koja je stupila na snagu u (u daljemu tekstu "Bečka konvencija iz 1963.");
Konvencija o specijalnim misijama, usvojena rezolucijom Opće skupštine UN 2530 (XXIV) u 1969, stupila na snagu u 1985;
Bečka konvencija o predstavljanju država u odnosima s univerzalnim međunarodnim organizacijama iz koja još nije stupila na snagu;
Konvencija o sprječavanju i kažnjavanju kaznenih djela počinjenih protiv osoba pod međunarodnom zaštitom uključivši diplomatske agente, usvojena rezolucijom Opće skupštine UN 3166 (XXVIII) u 1973, a stupila je na snagtTu 1977.), i
Konvencija o sigurnosti osoblja UN i pridruženoga osoblja, iz na snazi od godine.

54. Time su te važne oblasti međunarodnoga prava postale među najbolje uređenima i kodificiranima, iako ni to nije izbjeglo teške sporove.
Nakon svrgavanja iranskoga šaha Reze Pahlevija 1979, 4. studenoga iste godine skupina aktivista koja je sebe nazivala "muslimanskim studentima pristašama politike imama" (Homeinija), zauzela je ambasadu Sjedinjenih Država u Teheranu i zarobila je sve zatečeno osoblje kao taoce. Sljedećega dana bili su zauzeti i američki konzulati u Tabrizu i Širazu. Iranska se vlast solidarizirala s tim činom.
Koncem istoga mjeseca Sjedinjene su Države pokrenule parnicu pred Međunarodnim sudom u Haagu temeljem bečkih konvencija iz 1961.' i i . Konvencije iz 1973, kojima je i Iran bio stranka, zahtijevajući u isto vrijeme od Suda i izricanje privremenih mjera. Sjedinjene su Države od Irana zatražile da odmah oslobodi taoce, da vrati zauzete zgrade i zaplijenjene arhive i dokumente u američki posjed, da kazni počinitelje i isplati naknadu za pričinjenu štetu. Iran se nije odazvao toj tužbi i nije sudjelovao u parnici.
Sud je 15. prosinca svojim rješenjem naložio privremene mjere. Nakon što se Iran od njih oglušio, Sud je 24. svibnja izrekao presudu kojom je usvojio sve američke zahtjeve, time da je obje strane pozvao da se pokušaju sporazumjeti o načinu i iznosu isplate počinjene štete prije nego što Sud o tome odluči.
Sud se u tim dvjema odlukama izjasnio o nekim pitanjima diplomatskih odnosa. U rješenju o privremenim mjerama naglasio je da: "...nema temeljnijeg uvjeta za održanje odnosa između država od nepovredivosti diplomata i ambasada; tako su narodi svih vjera i kultura tijekom povijesti poštivali recipročne obveze u tu svrhu..." (p.19, para.38). U presudi iz Sud je dodao: "...Bečke konvencije koje kodificiraju pravo diplomatskih i konzularnih odnosa, obuhvaćaju načela i pravila bitna za održanje miroljubivih odnosa između država koja su širom svijeta prihvatili narodi svih vjera, kultura i političkih pripadnosti..." (p.24, para.45). Stoga i izvan ugovornih odnose ta temeljna pravila obvezuju sve države kaojus cogens.

55. Valja činiti razliku između diplomatskih kao pretežito političkih, i konzularnih odnosa. Ali vidjet će se da se te dvije funkcije ponekad isprepliću.
2. Pravo poslanstva. Znanost i međunarodna praksa su nedvojbeno na stanovištu da svaka suverena država ima aktivno i pasivno pravo poslanstva. Aktivno pravo poslanstva znači pravo države šiljateljice (l'Etat accreditant, the sending State), da upućuje svoje diplomatske predstavnike u druge zemlje (države primateljice, Etats accreditaires, receiving States). Pasivno pravo poslanstva znači da država primateljica ima pravo da prima strane diplomatske predstavnike.
U 19. stoljeću, nakon što je potpao pod francuski protektorat, Tunis je bio izgubio aktivno, ali je zadržao ograničeno pasivno pravo poslanstva.
Pitanje je imaju li države članice federacije aktivno i pasivno pravo poslanstva. Ispravno je gledište da one to pravo nemaju, osim ukoliko im je ono izričito priznato u ustavu ili ustavnoj praksi federacije. Ali u sjedištima tih zemalja često stoluju generalni konzuli stranih država. Kanadska provincija Quebec otvorila je u nekim stranim gradovima svoja trgovinska predstavništva.
Prema općemu međunarodnom pravu ne postoji nikakva dužnost država da stupaju u diplomatske odnose i da ih održavaju. Bečka konvencija iz (članak 2), to potvrđuje: "Uspostavljanje diplomatskih odnosa i uspostavljanje stalnih diplomatskih misija vrši se na temelju uzajamnog pristanka."
Država šiljateljica može akreditirati istoga šefa misije u više drugih država, ako se niti jedna tome ne opire.
Danas se mnoge države koriste tom praksom radi uštede u troškovima. Tako su neke udaljene države akreditirale svoje predstavnike u Hrvatskoj, ali im je stalno sjedište u Budimpešti, Beču ili u nekoj drugoj prijestolnici. Predstavnici nekih drugih država sa sjedištem u Zagrebu akreditirani su i u Sloveniji i Bosni i Hercegovini. U tim slučajevima šef misije povremeno posjećuje prijestolnice u kojima nema stalnoga sjedišta i tamo obavlja diplomatske radnje. Moguće je da neka država u nekoj zemlji uspostavi diplomatsku misiju, ali da njezin šef ima stalno sjedište u drugoj. Tada u vrijeme njegove odsutnosti misijom upravlja otpravnik poslova ad interim.

56. Također i više država može u nekoj državi akreditirati istu osobu u svojstvu šefa misije, ako se država primateljica tome ne opire.
Ambasade Švicarske zastupaju u svim stranim zemljama interese Liechtensteina i njegovih građana. Ambasade Nizozemske zastupaju Luksemburg u zemljama u kojima on nema stalnu misiju. I napokon, ukoliko neka država članica Commonwealtha nema stalnu misiju u nekoj državi, njezine interese obično zastupa Britanska ambasada.
Od gornjega valja razlikovati privremeno zastupanje neke države u razdoblju dok nije uspostavila pune diplomatske odnose, ili ako je te odnose s drugom državom naknadno prekinula. Tada država šiljateljica može, uz pristanak . države primateljice, povjeriti zaštitu svojih interesa i interesa svojih državljana diplomatskoj misiji neke treće države (članci Bečke konvencije iz 1961). Dok Hrvatska nije bila uspostavila vlastitu mrežu diplomatskih misija, njezine interese u privremeno su bile zastupale u trećim zemljama misije Austrije. U razdoblju između i 1968, kada je Savezna Republika Njemačka bila prekinula diplomatske odnose s bivšom Jugoslavijom zbog njezina priznanja Demokratske Republike Njemačke, interese SFRJ u Njemačkoj zastupala je Švedska ambasada u Bonnu, a njemačke interese u Jugoslaviji Francuska ambasada u Beogradu.

57. 3. Funkcije diplomatskih misija sastoje se prema Bečkoj konvenciji iz (članak 3), "između ostaloga" u sljedećemu:
u predstavljanju države šiljateljice u državi primateljici;
u zaštiti interesa države šiljateljice i njezinih građana "u granicama dozvoljenima međunarodnim pravom";
u pregovaranju s vladom države primateljice;
u sakupljanju obavještenja "svim dozvoljenim sredstvima" o stanju i razvoju događaja u državi primateljici i izvještavanju o tome vlade države šiljateljice;
u unapređivanju prijateljskih odnosa i razvijanju gospodarskih, kulturnih i znanstvenih odnosa između države šiljateljice i države primateljice.
Dakle, kako proizlazi iz teksta Bečke konvencije iz 1961, ovo se nabrajanja funkcija diplomatskih misija ne iscrpljuje. Ali se djelovanju misije u gore opisanim okvirima ne može prigovoriti.

58. Nuncije i internuncije akreditira Sveta stolica.
4. Diplomatski predstavnik (šef misije). Poput Bečkoga pravilnika iz 1815, i Bečka konvencija iz dijeli šefove diplomatskih misija u tri razreda (klase), i to:
Veleposlanici (ambasadori, poklisari) ili nunciji, akreditirani kod državnih glavara, i drugi šefovi misija jednakoga ranga. U tome rangu su visoki komesari koje međusobno izmjenjuju države članice Commonwealtha. Do ujedinjenja dviju njemačkih država u 1990, one su na čelu svojih misija u Bonnu i Berlinu imale "stalne predstavnike" u rangu ambasadora;
Poslanici, ministri ili internunciji, (envoyes, ministres ou internonces; envoys, ministers or internuncios), akreditirani kod državnih glavara;
Otpravnici poslova (charges d'affaires), akreditirani kod ministara vanjskih poslova. U tome razredu radi se o stalnim otpravnicima poslova, za razliku od otpravnika poslova ad interim koji privremeno upravlja misijom u odsutnosti ili spriječenosti stalnoga šefa misije.
Nuncije i internuncije akreditira Sveta stolica.
Bečka konvencija izričito navodi (u članku 14(2)), da osim u pogledu prvenstva i etikecije među šefovima misija ne postoje nikakve razlike glede njihove pripadnosti određenom razredu.
Ipak, ta tri razreda ostatak su negdašnjeg neravnopravnoga položaja država u međunarodnim odnosima. Sve do razdoblja Drugoga svjetskoga rata veleposlanike su između sebe izmjenjivale jedino priznate velesile (npr. Britanija, Francuska, Njemačka, Rusija, Italija, Sjedinjene Države, Japan, Kina, Španjolska). U manjim državama one su bile zastupljene poslanicima. I te manje države su između sebe, i u svim drugim državama, bile zastupljene samo poslanicima.

59. Između dva svjetska rata Poljska i Brazil su se izborili da i oni s "ostalim" velesilama izmjenjuju ambasadore. Bilo je i drugih iznimaka, Npr. zbog posebnih dinastičkih veza Jugoslavija i Rumunjska izmijenile su ambasadore.
Već tijekom Drugoga svjetskoga rata te su se razlike počele postupno napuštati. Danas je postala prava rijetkost da države, bez obzira na njihovu veličinu i moć, imaju diplomatske odnose s drugima na razini poslanika ili stalnih otpravnika poslova. Ali je ostalo pravilo da države sporazumno određuju kojemu će razredu pripadati njihovi šefovi misija (članak 15). Ipak nema nikakvoga pravnog pravila, pa ni običajne prakse, koja bi ih sprječavala u tome da to budu ambasadori. Tako je i Hrvatska otpočetka razmijenila sve šefove misija sa stranim zemljama na razini veleposlanika (ambasadora).
Svi šefovi misija akreditirani u jednoj državi čine diplomatski zbor (diplomatski kor), na čelu kojega se nalazi doyen (duajen). Sve do Bečkoga kongresa najveće su se europske sile sporile o tome ambasadoru kojega će suverena pripasti ta počast. Od tada, a to je potvrđeno i Bečkom konvencijom iz 1961, ta počast pripada šefu misije najvišega razreda u državi primateljici (danas gotovo bez iznimke ambasadoru), koji je na tome položaju neprekidno proveo najdulje vrijeme. Ostali šefovi misija dobivaju rang u svakomu razredu prema danu i času predaje vjerodajnice (akreditivnih pisama) glavaru države primateljice.
Ako neka osoba bude kao šef misije opozvana i nakon toga kasnije opet bude imenovana za šefa misije u istoj državi primateljici i u istom razredu, tada joj se rang određuje prema danu i času predaje novih vjerodajnica.
Od gornjega Bečka konvencija priznaje izuzetak koji je nastao u praksi. U državama s pretežito katoličkim pučanstvom, doyen diplomatskoga zbora je po običaju uvijek nuncij Svete Stolice, dok se rang ostalih šefova misija određuje prema datumu predaje vjerodajnica. Takav je slučaj i u Republici Hrvatskoj.

60. Diplomatski zbor kao posebno tijelo nije spomenut u Bečkoj konvenciji iz On ima pretežito protokolarnu funkciju. Predvođen doyenom, kolektivno nastupa pri službenim svečanostima (nacionalni praznik, Nova godina, ili pri služenom posjetu stranoga državnog glavara državi primateljici).
Nekoć je diplomatski zbor kolektivno nastupao kod organa države primateljice radi zaštite ugroženih diplomatskih prava i povlastica. Danas, kada su države po mnogim osnovama podijeljene, takav kolektivni nastup teško je zamisliv. Ne radi se o nastupu diplomatskoga zbora ukoliko veleposlanici država predstavljenih u nekome međunarodnom tijelu (npr. članica Vijeća za provedbu mira prema Daytonskim sporazumima) zajednički nastupe radi davanja ili primanja nekih obavijesti.
Šefa misije u drugim državama država šiljateljica imenuje prema svojemu izboru i svojim kriterijima za takve dužnosti, i na vrijeme koje ona odredi. Ali u tome ona nije sasvim slobodna. Prije nego što službeno imenuje neku osobu, država šiljateljica mora za nju od države primateljice zatražiti pristanak (agrement). Država primateljica može odbiti dati taj pristanak a da nije dužna navesti razloge za to (članak 4). Da bi se izbjeglo izričito odbijanje, ponekad se s davanjem pristanka odugovlači, iz čega se može ustanoviti negativan stav države primateljice prema osobi u pitanju.
Nakon što se za šefa misije dobije pristanak, njegova funkcija počinje teći od trenutka predaje vjerodajnice (lettres de creance) glavaru države primateljice u svečanoj audijenciji. To vrijedi za ambasadora i poslanika koji su akreditirani kod državnoga glavara. Stalni otpravnik poslova predaje vjerodajnicu ministru vanjskih poslova države primateljice.
U nekim državama funkcija šefa diplomatske misije počinje teći već od notifikacije njegova prispijeća u državu primateljicu i predaje kopije njegove vjerodajnice u ministarstvu vanjskih poslova.

61. U vrijeme dok je mjesto šefa diplomatske misije upražnjeno, ili ako je on privremeno spriječen obavljati svoju dužnost, kao šef misije privremeno djeluje otpravnik poslova ad interim. To je u pravilu najstariji član diplomatskoga osoblja misije, a ako takvoga nema, izuzetno se može imenovati neki član administrativnoga i tehničkog osoblja. Notifikaciju imena otpravnika poslova ad interim vrši šef misije, a ako je on spriječen, ministarstvo vanjskih poslova države šiljateljice.
Dužnost šefa misije prestaje njegovim opozivom od strane države šiljateljice (protekom predviđenoga vremena za tu dužnost, umirovljenjem, njegovom ostavkom ili bolešću), ili njegovom smrću. Ta dužnost također prestaje ako je država primateljica osobu šefa misije proglasila zapersona nongrota (neprihvatljivom osobom). Notifikacija o tome ne mora navoditi razloge.
Zbog pogoršanja političkih odnosa, a u znak protesta, i država šiljateljica može privremeno ili za stalno opozvati svoga šefa misije u državi primateljice. Blaži je oblik njegovo pozivanje "na konsultacije" ili njegov "odlazak na odmor" u državu šiljateljicu.
Kada napušta svoju dužnost u normalnim prilikama, šef misije u svečanoj audijenciji predaje glavaru države primateljice svoje odazivno pismo (lettres de rappel). Uobičajeno je da tom prilikom bude odlikovan. Stalni otpravnik poslova uručuje to pismo ministru vanjskih poslova.
Ali i u izvanrednim okolnostima, poput izbijanja oružanoga sukoba između dviju država, prekida diplomatskih odnosa ili proglašenja osobe šefa misije za persona non grata, šef misije i svi članovi misije zadržavaju sve povlastice i imunitete do napuštanja područja države primateljice ih do isteka razumnog roka koji im je u tu svrhu odobren.

62. 5. Ostalo osoblje diplomatske misije
5. Ostalo osoblje diplomatske misije. Razvoj međunarodnih odnosa i suradnje doveo je do potrebe da diplomatska misija uz njezina šefa, ima veći ili manji broj ostalih suradnika. Neki od njih - diplomatski agenti - a to je uz šefa misije ostalo diplomatsko osoblje, mogu po njegovoj ovlasti ili samostalno obavljati diplomatske funkcije.
S obzirom na obujam njihovih ovlasti, na funkcije, te povlastice i imunitete,, iz Bečke konvencije iz proizlazi podjela cjelokupnoga osoblja diplomatske misije u četiri sljedeće skupine:
šef misije, tj. osoba koju je država šiljateljica ovlastila da djeluje u tome svojstvu;
diplomatsko osoblje, tj. članovi diplomatske misije koji imaju diplomatski položaj (status);
administrativno i tehničko osoblje (kancelari tj. pisari, arhivari, tumači, šifranti. i sl.);
poslužno osoblje (vratari, čuvari, vozači, čistači i sl.), te u nekim slučajevima i privatna posluga članova misije.
Članovi diplomatskoga osoblja pod (a) i (b) moraju u načelu biti državljani države šiljateljice. Oni ne mogu biti državljani države primateljice, osim uz njezinu suglasnost koju ona može u svakome trenutku povući. To se odnosi i na osobe koje imaju dvostruko državljanstvo, ono države šiljateljice i ono države primateljice.
Članovi diplomatskoga osoblja razvrstani su po zvanjima prema propisima države šiljateljice. Uobičajena su sljedeća zvanja: opunomoćeni ministar savjetnik, savjetnik, prvi sekretar, drugi sekretar, treći sekretar, te attache (ataše, diplomatski pripravnik).
Diplomatski dužnosnici mogu biti zaduženi za posebne poslove u odnosima s državom primateljicom. To su vojni, pomorski i zrakoplovni attache, potom attache za kulturu, za gospodarstvo, za tisak, i dr. U tim slučajevima položaj i naziv attache ne odgovara najnižemu zvanju člana diplomatskoga osoblja.

63. Broj osoblja diplomatske misije može se utvrditi sporazumno s državom primateljicom. Taj broj trebao bi odgovarati obujmu uzajamnih interesa, stupnju političke, vojne, gospodarske ili druge suradnje, od broja građana države šiljateljice koji su stalno nastanjeni u državi primateljici ili tamo povremeno borave kao turisti ili u druge svrhe.
Najveće države običavaju u drugim zemljama držati diplomatske misije s nekoliko stotina, pa i preko tisuće članova u različitim svojstvima.
Ako o tome ne postoji sporazum, država primateljica može od države šiljateljice zahtijevati da se taj broj kreće u granicama koje ona smatra razumnima i normalnima, uzimajući u obzir okolnosti i uvjete u državi primateljici i potrebe misije o kojoj se radi.
Kao izraz pogoršanja međusobnih osoba (ako se npr. otkrije špijunska mreža u državi primateljici i napose ako su u nju upleteni i članovi misije), ponekad država primateljica postavlja zahtjev da se taj broj drastično smanji i za to postavlja kratak rok. U takvim slučajevima najčešće će i država šiljateljica uzvratiti istim mjerama, makar za to ne imala stvarnoga povoda.
6. Specijalne misije. Pod "specijalnim misijama" podrazumijeva se tzv. diplomacija ad hoc, koja se raširila naročito nakon Drugoga svjetskoga rata. Uz mrežu stalnih diplomatskih misija, koristeći se današnjom brzinom i udobnošću putovanja zrakoplovima, države u međusobnim odnosima nerijetko izmjenjuju službena izaslanstva (delegacije) na raznovrsnim razinama.

64. Radi se o posjetama glavara država s pratnjom, ili izaslanstava na čijemu čelu može biti predsjednik vlade, ministar vanjskih poslova ili drugi odgovorni ministar. Specijalna misija može se sastojati i od stručnjaka s ciljem pregovora o tehničkoj, gospodarskoj, vojnoj, političkoj ili drugoj suradnji. Ona može pregovarati jedino u svrhu razmjene mišljanje i informacija, ili s ciljem rješavanja nekoga spora ili sklapanja ugovora. Pojam specijalnih misija obuhvaća i državne delegacije koje sudjeluju na višestranim ili mnogostranim diplomatskim konferencijama.
Na temelju izvješća profesora Milana Bartoša iz bivše Jugoslavije, Komisija za međunarodno pravo sačinila je nacrt konvencije o specijalnim misijama. Za usvajanje te Konvencije nije bila sazvana diplomatska konferencija. Njezin tekst je 8. prosinca usvojen u Općoj skupštini UN rezolucijom 2530 (XXIV), te potom stavljen državama na potpisivanje, ratifikaciju i pristup.
Tekst te Konvencije uglavnom prilagođava za potrebe specijalnih misija načela i odredbe iz Bečke konvencije o diplomatskim odnosima iz 1961.
Do upućivanja specijalne misije može doći jedino uzajamnim sporazumom s državom primateljicom. Neka država može istu specijalnu misiju uputiti u jednu ili u više drugih država. U tome slučaju zatražit će pristanak svih tih država. Isto tako, više država može istovremeno uputiti svoje specijalne misije u neku zemlju radi razmatranja pitanja od zajedničkoga interesa. Tada se može raditi o diplomatskoj konferenciji.
Nepostojanje diplomatskih i konzularnih odnosa nije smetnja za upućivanje i primanje specijalnih misija predsjednik Sjedinjenih Država Richard Nixon bio je u misiji u Pekingu prije nego što je njegova zemlja priznala Vladu Narodne Republike Kine kao jedinu zakonitu vladu te zemlje. Putem specijalnih misija mogu dakle izravno pregovarati strane nekoga spora, pa i zaraćene strane.

65. Sastav, osobu šefa misije, vrijeme dolaska i odlaska i lokaciju prostorija koje će koristiti specijalna misija, prethodno se notificiraju ministarstvu vanjskih poslova države primateljice, na što ona može staviti primjedbe. Ona može bez obrazloženja odbiti prihvat neke osobe za člana misije, a neku osobu može i naknadno proglasiti za persona non grata.
Glede nepovredivosti osobe, te povlastica i imuniteta članova misije dok obavljaju tu privremenu dužnost, i glede nepovredivosti prostorija, arhiva i prepiske misije, te stanova njezinih članova, primjenjuju se u biti isti propisi kao i za stalno diplomatsko osoblje. O tome će biti riječi u sljedećem odjeljku.
7. Misije država pri međunarodnim organizacijama. Povelja UN ne predviđa stalna predstavništva država članica i drugih država pri sjedištu te svjetske organizacije. Tek jedna njezina odredba (članak 28) predviđa da svaka država članica Vijeća sigurnosti (stalna i izabrana), ima u svako doba predstavnika u sjedištu Organizacije, da bi taj organ mogao neprestano djelovati.
Ali već rezolucija "Ujedinjeni za mir", što ju je Opća skupština bila usvojila u 1950, predviđa sazivanje hitnih izvanrednih zasjedanja Opće skupštine u roku od 24 sata, u slučajevima narušenja mira ih čina napadaja, kada Vijeće sigurnosti nije u stanju vršiti svoju odgovornost. Do je, naime, većina država članica već bila otvorila svoje stalne misije pri sjedištu UN u New Yorku. I države nečlanice kojima svjetska organizacija priznaje položaj promatrača, te potom priznati narodnooslobodilački pokreti, otvorili su svoje stalne promatračke misije pri UN.
Na položaj stalnoga predstavnika pri UN u New Yorku obično se postavlja iskusan i odgovorni diplomat. U mnogim državama ta se dužnost smatra najodgovornijom, odmah nakon one ministra vanjskih poslova. Na taj način, u sjedištu UN stalno su na okupu predstavnici praktično svih država svijeta. I izvan formalnih zasjedanja organa svjetske organizacije, medu njima su mogući stalni susreti i pregovori. To ponekad u diskreciji čine predstavnici država (i oslobodilačkih pokreta) koje se međusobno ne priznaju ili ne održavaju diplomatske odnose.

66. Osim New Yorka, mnoge su države otvorile stalne misije i pri europskom sjedištu UN u Ženevi, gdje je ujedno sjedište većega broja specijaliziranih ustanova UN. Slična predstavništva djeluju u sjedištu UN u Beču, te u Parizu i nekim drugim sjedištima međunarodnih organizacija.
Bečka konvencija o predstavljanju država u odnosima s univerzalnim međunarodnim organizacijama iz predviđa za te svrhe precizna pravna pravila. Najveći broj njezinih propisa čini kodifikaciju već postojećega prava koje priznaju države članice međunarodnih organizacija, same organizacije, te "države domaćini" na području kojih se nalaze sjedišta organizacija, njihovi uredi ili se održavaju sastanci organa neke organizacije ili diplomatska konferencija pod njezinim okriljem. Ta Konvencija, dakle, u trokutu uređuje odnose između organizacija, njihovih država članica i nečlanica, te država domaćina.
Propisi o povlasticama i imunitetima koje ta Konvencija predviđa u biti su prilagođeni propisi iz Bečke konvencije o diplomatskim odnosima iz 1961, kao kad se radi i o specijalnim misijama.
Bečka konvencija iz sadrži posebna pravila o stalnim misijama pri međunarodnim organizacijama, te posebne odredbe o izaslanstvima (delegacijama) država u organima i na konferencijama, koja pretežito imaju obilježje specijalnih misija.
(a) Stalne misije pri međunarodnim organizacijama. Države članice i nečlanice mogu otvarati stalne misije ako to dopuštaju pravila organizacije. Za to nije potreban nikakav pristanak same organizacije niti države domaćina, ali je organizacija dužna notificirati državi domaćinu osnivanje takve misije prije njezina otvaranja.
Funkcije stalne misije u biti su prilagođene funkcije diplomatskih misija iz Bečke konvencije o diplomatskim odnosima iz Te misije nemaju nikakvih redovitih odnosa s vladom države domaćina, niti na njih spada da prikupljaju obavijesti o stanju i razvoju događaja u toj državi. To je zadaća diplomatskih misija stranih država u državi domaćinu ukoliko između njih postoje diplomatski odnosi.

67. Država šiljateljica može akreditirati istu osobu kao šefa misije pri dvjema ili pri više međunarodnih organizacija, ili može nekoga člana diplomatskog osoblja misije akreditirati kao šefa misije pri drugoj organizaciji. To je posebno važno u Ženevi koja je sjedište većega broja specijaliziranih ustanova UN i drugih organizacija.
Šef misije uručuje svoju vjerodajnicu organizaciji. U njoj se može odrediti opseg njegovih ovlasti, npr. da će djelovati kao predstavnik u jednome ili više organa te organizacije. Uz njezina šefa, misija može u svome sastavu imati diplomatsko, administrativno i tehničko, te poslužno osoblje. Broj članova misije ne treba prijeći broj koji se smatra razumnim i normalnim za obavljanje njezinih funkcija. Država šiljateljica dužna je organizaciji notificirati podatke o članovima misije.
Prvenstvo između stalnih predstavnika u organizaciji određuje se prema abecednom redoslijedu imena država članica koji se upotrebljava u organizaciji. Tu, dakle, ne vrijede pravila o rangu šefova diplomatskih misija akreditiranih u državama.
(b) Izaslanstva država u tijelima i na konferencijama organizacije. Kako smo naveli, propisi o tim izaslanstva slični su propisima iz Konvencije o specijalnim misijama, ali uz neke važne razlike na koje ćemo ovdje posebno ukazati. Sastav izaslanstva (delegacije), vrijeme njegova dolaska i odlaska, lokacija njegova sjedišta i drugo, notificiraju se organizaciji. Ali ni organizacija, a niti država domaćin, nemaju pravo stavljati u tome pogledu primjedbe, niti mogu nekoga člana izaslanstva proglasiti za persona non grata.
Glavar države, ili član kolegijalnoga tijela koje vrši funkciju glavara države kada predvodi delegaciju, uživa u državi domaćinu olakšice, privilegije i imunitete koji se priznaju glavaru države po međunarodnom pravu, uz one iz te Konvencije. Odgovarajući položaj uživaju predsjednik vlade i ministar vanjskih poslova kada su na čelu izaslanstva.

68. Misije i njihovi članovi, te članovi izaslanstava, uživaju gotovo iste povlastice i imuniteta kao i diplomatsko osoblje. Međunarodna organizacija u pitanju dužna je, u slučaju potrebe, pružiti pomoć državi šiljateljici, njezinoj misiji ili njezinu izaslanstvu da ostvari olakšice, povlastice i imunitete koji im po Konvenciji pripadaju. Država domaćin dužna je priznati i izvršavati te propise. Ona ne smije vršiti nikakvu diskriminaciju između država, pa ni u odnosu na države koje ne priznaje, ili ne priznaje njihove vlade, ili s kojima ne održava diplomatske i konzularne odnose.
Otvaranje misije, ili upućivanje izaslanstva ili promatračkog izaslanstva pri međunarodnoj organizaciji, samo po sebi ne podrazumijeva međunarodno priznanje države šiljateljice, odnosno njezine vlade (ili oslobodilačkoga pokreta), od strane države domaćina.
Iz gornjega proizlaze značajne jednostrane obveze za državu domaćina na čijemu se području nalaze sjedište organizacije ili njezini uredi, ili se održavaju sastanci njezinih organa ili neka konferencija. Te jednostrane obveze isključuju odgovarajuća recipročna prava države domaćina u bilo kojoj drugoj državi. Ta oblast međunarodnoga prava je glede toga različita od normalnih međudržavnih odnosa. Ali država domaćin jedne ili više međunarodnih organizacija iz toga ima velike materijalne koristi koje se ostvaruju o potrošnji na njezinu području same organizacije, njezina osoblja, te osoblja misija pri organizaciji i njihovih obitelji.

69. 41. DIPLOMATSKI PRIVILEGIJI I IMUNITETI
Bibliografija:
L. DEMBINSKI: The Modem Law of Diplomacy, The Hague 1988, pp ; (vidi i bibliografske navode pod §§ 39. i 40).
1. Uvod. Da bi diplomatski predstavnici mogli obavljati svoje funkcije, međunarodno je pravo kroz običajni proces izgradilo niz minimalnih pravila imperativne naravi (jus cogens) koja se odnose na povlastice i izuzeća, tj. na privilegije i imunitete članova misije, kao i na posebnu zaštitu prostorija, arhiva i imovine misije. Bečka konvencija o diplomatskim odnosima iz kodificirala je ta pravila i ona sva imaju domašaj pravila općega običajnog međunarodnog prava. Kako to proizlazi iz presude Međunarodnog suda iz u parnici o Diplomatskom osoblju SAD u Teheranu, ta pravila obvezuju i države koje nisu stranke Bečke konvencije, ili koje bi ju naknadno otkazale (v. supra, §40, pod 1).
Diplomatske povlastice priznaju se diplomatskim misijama i stanovima diplomatskoga osoblja, arhivima, dokumentima i imovini misija, zatim osobama diplomatskih agenata i članovima njihovih obitelji. Ograničenija prava na zaštitu uživa administrativno i tehničko, te poslužno osoblje misije. Napokon, neka oslobođenja od davanja uživa i privatna posluga članova misije.
2. Prostorije misije su nepovredive. Organi države primateljice ne smiju u njih ući, osim uz pristanak šefa misije (članak 22. Bečke konvencije iz 1961). To vrijedi i u slučaju požara.
Država primateljica posebno je dužna poduzeti sve mjere kako bi spriječila da prostorije misije budu nasilno zaposjednute ili oštećene, te narušen mir ili povrijeđeno dostojanstvo misije. U slučaju opasnosti od napada, država primateljica dužna je da s dovoljno redarstvenih i drugih snaga zaštiti njihovu nepovredivost, kako bi svaki takav pokušaj spriječila. Ako ne uspije spriječiti pokušaj napada ili privremeni upad u misiju, dužna je o tome povesti naknadnu istragu, dati objašnjenje i službenu ispriku državi šiljateljici.

70. Prostorije misije, njezin namještaj i druga imovina koja se u njima nalazi, kao i prijevozna sredstva misije, ne smiju biti podvrgnuti pretresu, oduzimanju, pljenidbi ili mjeri ovrhe.
U slučaju prekida diplomatskih odnosa, pa čak i u slučaju oružanoga sukoba između države primateljice i države šiljateljice, država primateljica je dužna i dalje poštivati i štititi prostorije misije, njezinu imovinu i arhive. Država šiljateljica može u takvome slučaju povjeriti prostorije misije, zajedno s imovinom koja se u njim nalazi i arhivama, na čuvanje nekoj trećoj državi prihvatljivoj za državu primateljicu.
Ali se prostorije misije ne smiju koristiti na bilo koji način nespojiv s funkcijama misije (v. supra, §40, pod 3). U slučaju zloupotrebe, šef misije ili neki drugi član diplomatskoga osoblja može biti proglašen za persona non grata. U najtežim slučajevima zbog toga se mogu prekinuti diplomatski odnosi s državom šiljateljicom.
Posebno je pitanje azila (utočišta) u prostorijama diplomatske misije. Diplomatski azil nije ustanova općega međunarodnog prava i nije predviđen Bečkom konvencijom iz Ali se u praksi država Južne i Srednje Amerike dopušta utočište u zgradama diplomatskih misija stranih država, osobama progonjenima iz političkih razloga, ali ne i običnim zločincima. Diplomatski zastupnik dužan je izvijestiti državu primateljicu o pružanju azila, a bjegunca spriječiti u svakoj djelatnosti protiv opće sigurnosti zemlje. Potom država šiljateljica i država primateljica ugovaraju način da bjegunac sigurno napusti zemlju.
Međunarodni je sud u presudi o Pravu azila (Kolumbija Peru) iz izrazio mnoge rezerve glede diplomatskoga azila: "...bjegunac se nalazi na području države na kojemu je prijestup bio počinjen. Odluka o davanju diplomatskog azila uključuje derogiranje suverenosti te države. Ona izuzima prijestupnika iz sudbenosti teritorijalne države i predstavlja intervenciju u oblast koja potpada isključivo u nadležnost te države. Takvo derogiranja od teritorijalne suverenosti ne može se priznati osim ako se njegova pravna osnova utvrdi u svakom pojedinačnom slučaju" (p.274).

71. I diplomatske misije neameričkih država ponekad su pod gornjim uvjetima pružale diplomatski azil političkim bjeguncima u zemljama Južne i Srednje Amerike. Ambasade bivše SFRJ, Švedske i nekih drugih zemalja, pružile su azil nekim političarima nakon što je u čileu u bio zbačen i ubijen predsjednik Allende.
Mada pružanje diplomatskoga azila nije ustanova općega međunarodnog prava, ponekad se utočište pružalo i u europskim državama. U tim slučajevima vlada države primateljice nije se smatrala dužnom dopustiti siguran odlazak bjeguncima iz zemlje.
Misija i njezin šef imaju pravo isticati zastavu i grb države šiljateljice na prostorijama misije, te na rezidenciji šefa misije, kao i na njegovim prijevoznim sredstvima.
Stanovi diplomatskih agenata uživaju jednaku nepovredivost i zaštitu kao i prostorije misije.
Država primateljica dužna je olakšati državi šiljateljici da na njezinu području, u skladu s njezinim zakonima, stekne potrebne prostorije za misiju, ili pomoći joj da pribavi prostorije na neki drugi način. Ona je također dužna osigurati potrebne stanove za njezine članove.
Država primateljica dužna je pružati misiji sve olakšice radi obavljanja njezinih funkcija.
3. Arhivi i dokumenti misije nepovredivi su u svako vrijeme i ma gdje se nalazili. U slučaju prekida diplomatskih odnosa, i čak i u slučaju oružanoga sukoba, država primateljica dužna je poštivati i štititi arhive. Nepovredivi su također spisi i dopisivanje diplomatskih agenata.
4. Sloboda općenja. Država primateljica dužna je dopustiti i štititi općenje misije za sve službene svrhe. U općenju s vladom države šiljateljice i s drugim misijama i konzulatima države šiljateljice, čak i u trećim državama, misija može koristiti sva pogodna sredstva, uključivši diplomatske kurire i kodirane ili šifrirane poruke. Ali misija može postaviti i koristiti radio-odašiljač samo uz pristanak države primateljice.
Službeno dopisivanje misije koje se odnosi na misiju i njezine funkcije nepovredivo je.

72. Diplomatski kurir uživa osobnu nepovredivost i ne smije se podvrgnuti nikakvoj vrsti uhićenja ili pritvaranja. On mora biti opskrbljen službenim dokumentom kojim se potvrđuje njegovo svojstvo i označuje broj vreća koje čine diplomatsku valizu. U obavljanju njegovih dužnosti njega štiti država primateljica.
Država šiljateljica ili misija mogu odrediti diplomatskoga kurira ad hoc, ali njegova osobna nepovredivost u tome svojstvu, uključujući zabranu uhićenja ili pritvaranja, prestaje čim primaocu preda diplomatsku valizu koja mu je povjerena.
Diplomatska valiza može se povjeriti zapovjedniku trgovačkoga zrakoplova koji treba sletjeti u dopuštenu luku ulaska. Taj zapovjednik mora biti snabdjeven službenim dokumentom u kojemu je označen broj vreća koje čine valizu, ali se on ne smatra diplomatskim kurirom. Misija može poslati nekoga od svojih članova da izravno i slobodno preuzme diplomatsku valizu iz ruku zapovjednika zrakoplova.
Diplomatska valiza ne smije biti ni otvarana, niti zadržana. Vreće koje čine diplomatsku valizu moraju nositi vidljive vanjske oznake toga svojstva i smiju sadržavati samo diplomatske dokumente ili predmete namijenjene službenoj upotrebi.
Država primateljica osigurava svim članovima diplomatske misije slobodu putovanja i kretanja na svojemu području, osim u zonama kojima je prilaz zabranjen ili ograničen, zakonom ili propisima radi državne sigurnosti.
U vrijeme teških pogoršanja međusobnih odnosa, ponekad država primateljica proglašuje čitavo svoje državno područje zabranjenom zonom, uz izuzetak širega područja sjedišta misije. Ako kao odgovor na tu mjeru, država šiljateljica nametne ista ograničenja na svome području i primjenjuje ih samo na osobne misije države koja je to prva učinila, ta restriktivna primjena propisa neće se smatrati diskriminacijom u odnosu na članove misija ostalih država.

73. 5. Položaj diplomatskoga agenta
5. Položaj diplomatskoga agenta. Osoba diplomatskog agenta (šefa misije i članova diplomatskoga osoblja), nepovrediva je. On se ne smije podvrgnuti nikakvoj vrsti uhićenja ili pritvaranja. Država primateljica obvezna je s njime postupati s dužnim poštovanjem i poduzeti sve odgovarajuće mjere radi sprječavanja svakoga napada na njegovu osobu, slobodu i dostojanstvo.
Od toga je izuzetak ukoliko se diplomatski agent zatekne u fizičkom napadu na neku drugu, osobu ili u izvršenju drugoga zločina. Tada se on nakratko smije pritvoriti da bi ga se spriječilo u izvršenju toga djela, ali ga se potom odmah mora pustiti na slobodu. Naravno, država primateljica slobodna je proglasiti tu osobu za persona non grata i dati joj rok da napusti njezino državno područje.
Diplomatski agent uživa potpuni imunitet (izuzeće) od kaznene sudbenosti države primateljice za sva djela, bez obzira je li ih izvršio u obavljanju službenih dužnosti ili ne. Ali za obična kaznena djela počinjena na području države primateljice, on nije izuzet od sudbenosti u svojoj vlastitoj državi.
Diplomatski agent uživa također i imunitet od građanske i upravne sudbenosti države primateljice, osim ako se radi:
o stvarnopravnoj tužbi koja se odnosi na njegove privatne nekretnine na području države primateljice (ali ne na nekretnine koje posjeduje u ime države šiljateljice u svrhe misije);
o tužbi koja se odnosi na nasljeđivanje u kojoj se on pojavljuje bilo kao nasljednik, legatar, izvršitelj oporuke ili upravitelj ostavine kao privatna osoba (a ne u ime države šiljateljice);
o tužbi koja se odnosi na bilo koju profesionalnu ili trgovačku djelatnost što ju u državi primateljici obavlja izvan svojih službenih funkcija.
Bečka konvencija inače zabranjuje diplomatskim agentima obavljanje u državi primateljici profesionalne ili trgovačke djelatnosti u svrhe zarade. Ali ako se oni suprotno toj zabrani bave tim djelatnostima, nisu glede njih izuzeti od građanske sudbenosti države primateljice.

74. Diplomatski agent nije dužan svjedočiti.
Ukoliko diplomatski agent pokrene sudski postupak, ne može se pozvati na imunitet od sudbenosti glede bilo kakvoga protuzahtjeva izravno vezanoga za glavni zahtjev.
Država šiljateljica može se odreći od imuniteta od kaznene, građanske ili upravne sudbenosti za svoga agenta, ali on to sam ne može učiniti. To odricanje mora uvijek biti izričito.
Diplomatski agent izuzet je od propisa o socijalnom osiguranju u državi primateljici. Izuzet je od svih poreza i taksa, osim od posrednih poreza uračunatih u cijenu robe ili usluga. Država primateljica izuzima diplomatske agente i od svake javne službe, te od vojnih tereta poput rekvizicije, kontribucije, ili pružanja konačišta vojsci.
Sve gornje povlastice i imunitete diplomatski agent uživa od trenutka kada uđe na područje države primateljice radi stupanja na dužnost, do trenutka kada napušta njezino područje po prestanku dužnosti, odnosno do isteka razumnog roka koji mu je u te svrhe odobren.
Članovi obitelji diplomatskoga agenta koji žive u njegovu domaćinstvu uživaju sasvim iste povlastice i imunitete kao i diplomatski agent, ukoliko nisu državljani države primateljice.
6. Administrativno i tehničko osoblje i članovi obitelji toga osoblja uživaju uglavnom iste povlastice. Ali imunitet od građanske i upravne sudbenosti primjenjuje se jedino na djela u obavljanju njihovih funkcija. Članovi administrativnoga i tehničkog osoblja i članovi obitelji toga osoblja koji su državljani države primateljice, ili u njoj imaju stalno boravište, ne uživaju te povlastice i imunitete.
7. Poslužno osoblje misije, ukoliko se ne radi o državljanima države primateljice ili ako u njoj nema stalno boravište, uživa imunitet jedino za djela izvršena u toku obavljanja svojih funkcija. Ono također ne plaća poreze i takse na plaće koje prima za vršenje svoje službe.
Privatna posluga članova misije ne plaća poreze i takse na plaće koje prima za vršenje svoje službe.

75. 8. Dužnosti. Bez štete po njihove povlastice i imunitete, sve osobe koje ih uživaju dužne su poštivati zakone i propise države primateljice. One su također dužne uzdržavati se od miješanja u unutarnje poslove države primateljice. U slučaju prekršaja tih dužnosti država primateljica može zatražiti da bilo koji član misije napusti njezino područje i u tome pogledu može mu odrediti razuman rok. Ako on to ne učini, država primateljica može odbiti tu osobu priznati članom misije. U najtežim slučajevima kršenja dužnosti uvijek je moguće prekinuti diplomatske odnose s državom šiljateljicom.
Svi službeni poslovi s državom primateljicom moraju se obavljati s njezinim ministarstvom vanjskih poslova, ili njegovim posredstvom s nekim drugim ministarstvom, prema sporazumu.
Specijalne misije država pri međunarodnim organizacijama uživaju gotovo doslovno iste povlastice i imunitete glede nepovredivosti prostorija misije, stanova njezinih članova, nepovredivosti arhiva i dokumenata, slobode općenja, te povlastica i imuniteta agenata i ostaloga osoblja misije (kao i njihovih obitelji). Te misije imaju jednake dužnosti glede poštivanja zakona i propisa države domaćina, te uzdržavanja od miješanja u njezine unutarnje poslove.
U produžetku ćemo vidjeti da su funkcije, povlastice i imuniteti konzularnoga osoblja uređene u nekim pojedinostima na drukčiji način.

76. 42. KONZULARNO PRAVO Bibliografija:
J. ZOUREK: "Le statut et les fonctions des consuls", RCADI 1962, tome 106, pp ; Milan BARTOŠ: "Bečka konvencija o konzularnim odnosima", JRMP 1963, br.2, str ; J. WIEBRINGHAUS: "La Convention europeenne sur les fonctions consulaires", Annuaire frangais de droit International 1968, pp ; Svjetlan BERKOVIĆ: Diplomatsko i konzularno pravo, Zagreb 1997, str
1. Porijeklo. Ustanova konzula nastala je u ranom srednjemu vijeku u trgovačkim gradovima Italije, Španjolske i Francuske. Tamo su trgovci birali između sebe jednoga ili više "konzula-sudaca" (ili "konzula-trgovaca") koji su u svojstvu arbitara presuđivali njihove trgovačke sporove.
Kada su se nakon križarskih ratova, talijanski, francuski i španjolski trgovci za stalno naselili u gradovima i lukama Levanta, islamsko je pravo po svojoj naravi na njih bilo neprimjenljivo. Tada su im u interesu održanja trgovine muslimanski vladari podjeljivali povlastice koje su se sastojale u njihovu izuzimanju od lokalnih islamskih sudova. Konzuli, koji su se prvotno birali (consuli-electi), imali su punu sudbenost nad svojim sugrađanima u kaznenim i građanskim stvarima.
Od 16. stoljeća osmanski sultani sklapaju s europskim vladarima tzv. "kapitulacije". Prvu od njih sklopio je francuski kralj Francois I. s osmanskim sultanom Sulejmanom Veličanstvenim. Tim posebnim ugovorima, nazvanima tako, podanicima dotičnoga kršćanskog vladara priznavala se sloboda ispovijedanja vjere. Oni su bili izuzeti od turskih sudova i potpadali su pod jurisdikciju konzula dotične zemlje. Tada vladari počinju imenovati konzule (consuli misi), jer su oni postali njihovi agenti.

77. Najprije kao povlastica, a kasnije kao posljedica opadanja osmanske moći, konzulima europskih država priznavano je pravo da pod svojom zaštitom drže Sveta mjesta u Jeruzalemu, te čitave kršćanske zajednice pojedinih vjera, pripadnici kojih su bili podanici sultana (raja). To je bio izvor sve većega miješanja europskih zemalja u unutarnje poslove Osmanskoga carstva, naročito u 19. stoljeću.
U 19. stoljeću, naporedo s kolonijalnom ekspanzijom, europske sile nametale su režim kapitulacija i sudbenost njihovih konzula i u drugim nekršćanskim zemljama Azije i Afrike, poput Kine, Japana, Perzije, pa i Abesinije koja je bila kršćanska (koptska).
Taj se režim protezao na Srbiju, Crnu Goru i Rumunjsku i nakon što su u one stekle neovisnost, sve dok s europskim državama nisu sklopile nove ugovore.
Naporedo s političkom i gospodarskom emancipacijom, izvaneuropske zemlje su se postupno oslobađale od toga podčinjenog položaja iz režima kapitulacija. Japanu je to uspjelo već 1899, Tuskoj u tijeku i nakon Prvoga svjetskog rata, a Kini posljednjoj, konačno tek Režim kapitulacija i sudbenost stranih konzula nad njihovim građanima u kaznenim i građanskim stvarima, danas je prošlost.
Ustanova konzula nastala je, dakle, od starine u interesu trgovine i plovidbe, te radi zaštite vlastitih građana u inozemstvu. Stoga je ona u biti različita od diplomatskih odnosa između država, koji imaju pretežito, mada ne isključivo, politički značaj. Ipak, i prije je ponekad dolazilo do kumulacije konzularnih i diplomatskih funkcija. Konzuli su u nekim krajevima obavljali diplomatske funkcije, a diplomatske misije danas gotovo redovito imaju u svojemu sastavu konzularne odjele.
Ali, kako ćemo se uvjeriti, s obzirom na njihove funkcije, privilegije i imunitete, stalno se mora imati na umu bitne razlike između diplomatskih i konzularnih predstavnika, te između diplomatskoga i konzularnog prava.

78. Kako smo prije naveli, materija iz te oblasti uspješno je kodificirana Bečkom konvencijom o konzularnim odnosima, iz koja je za njezine ugovornice stupila na snagu u 1967.
2. Pravo na konzularne odnose. Jednako kao i glede diplomatskih odnosa, sve suverene države imaju pravo na uzajamno održavanje konzularnih odnosa.
Države članice federacije nemaju pravo slati svoje konzularne predstavnike u inozemstvo, osim ako im je to izričito priznato ustavom federacije. Ali konzularni predstavnici stranih država imaju u okviru svojih konzularnih područja obuhvaćene jednu ili više federalnih jedinica. U obavljanju svojih konzularnih funkcija oni redovito stupaju u kontakte s nadležnim organima federalne jedinice, te također i s nadležnim saveznim organima koji djeluju na njihovu konzularnom području.
Jednako kao i glede diplomatskih odnosa, države nemaju dužnost uspostavljanja i održavanja konzularnih odnosa s drugim zemljama. Uspostavljanje tih odnosa vrši se temeljem uzajamnoga pristanka." Ako drukčije nije određeno, pristanak na uspostavljanje diplomatskih odnosa uključuje i pristanak na ustanovljenje konzularnih odnosa. Ali prekid diplomatskih odnosa ipso facto ne povlači prekid i konzularnih odnosa.
Nakon što je SR Njemačka u bila prekinula diplomatske odnose s bivšom Jugoslavijom, konzulati obiju država nastavili su djelovati.
Konzularni ured može se otvoriti na području države primateljice samo uz njezin pristanak. Sjedište konzularnoga ureda, njegovu vrstu i njegovo konzularno područje određuje država šiljateljica, ali to podliježe odobrenju države primateljice. Isto vrijedi i za naknadnu promjenu toga sjedišta, promjenu vrste konzularnoga ureda, te njegova područja. Ukoliko neki generalni konzulat ili konzulat namjerava u drugome mjestu otvoriti vicekonzulat ili konzularnu agenciju, i za to je potreban pristanak države primateljice.
U posebnim okolnostima konzularni dužnosnik može, uz suglasnost države primateljice, obavljati svoje funkcije izvan svojega konzularnog područja, pa i u trećoj državi ako se tome ne protivi niti ta treća država.

79. Konzularni ured države šiljateljice može obavljati konzularne funkcije u državi primateljici u ime neke treće države, ako se tome ne protivi država primateljica. Nadalje, uz njezinu suglasnost, dvije ili više država mogu imenovati istu osobu za njihova zajedničkoga konzularnog dužnosnika u toj državi.
3. Kumulacija diplomatskih i konzularnih funkcija. U državi u kojoj država šiljateljica nema diplomatske misije i u kojoj ju ne zastupa diplomatska misija neke treće države, konzularni dužnosnik može, uz suglasnost države primateljice, biti ovlašten da obavlja diplomatske radnje. Ali obavljanje tih radnji ne daje mu pravo na diplomatske privilegije i imunitete. I obrnuto, u prijestolnicama država, konzularne funkcije može obavljati diplomatska misija države šiljateljice, koja u svome sklopu obično ustanovljuje konzularni odjel. Ali u tome slučaju diplomatski agenti i osoblje u konzularnom odjelu zadržavaju diplomatske povlastice i imunitete.
4. Konzularne funkcije. Konzul ne predstavlja državu šiljateljicu u ukupnosti njezinih međunarodnih odnosa s državom primateljicom. Vidjet ćemo da on nije akreditiran kod državnoga glavara ili kod ministra vanjskih poslova države primateljice. U toj državi on obavlja mnoštvo nepolitičkih i tehničkih funkcija, ali koje su od velike važnosti za dvostrane odnose države šiljateljice i države primateljice.
Konzularne funkcije, za razliku od diplomatskih funkcija, ne mogu se sažeti u nekoliko točaka. Bečka konvencija iz nabraja ih u pojedinostima, ali u tome nije iscrpna. Dvostrani ugovori o trgovini, plovidbi i konzularnim odnosima mogu predvidjeti i druge konzularne funkcije.
Konzularne funkcije sastoje se najprije u zaštiti interesa države šiljateljice u državi primateljici, a naročito interesa njezinih državljana (fizičkih i pravnih osoba), u granicama koje dopušta međunarodno pravo. U tu su zaštitu uključeni morski i riječni brodovi koji imaju pripadnost države šiljateljice, te zrakoplovi registrirani u njoj.

80. Konzularne funkcije, nadalje, sastoje se u promicanju razvoja trgovačkih, ekonomskih, kulturnih i znanstvenih odnosa između države šiljateljice i države primateljice, i u unaprjeđivanju na svaki drugi način uzajamnih prijateljskih odnosa, u okviru odredaba Bečke konvencije iz 1963.
Te funkcije sastoje se u prikupljanju podataka "svim dopuštenim sredstvima" o uvjetima i razvoju trgovačkog, ekonomskog, kulturnog i znanstvenog života države primateljice, izvještavanju o tome vlade države šiljateljice i obavještavanju o tome zainteresiranih osoba.
Konzularne funkcije obuhvaćaju i izdavanje viza i odgovarajućih isprava osobama koje žele putovati u državu šiljateljicu. Tu nisu jedino obuhvaćeni građani države primateljice, nego i osobe iz trećih država te osobe bez državljanstva.
Najšire su konzularne funkcije u zaštiti raznovrsnih interesa vlastitih državljana u državi primateljici, bilo da oni u njoj imaju stalno ili privremeno boravište ili su na proputovanju (iseljenici, radnici na privremenom radu, turisti, osobe u prolasku preko područja države primateljice i sl.). Te funkcije obuhvaćaju i zaštitu interesa pravnih osoba iz države šiljateljice.
Te mnogobrojne funkcije obuhvaćaju izdavanje putovnica i putnih isprava vlastitim građanima, pomoć i podršku svojim državljanima, djelovanje u svojstvu javnoga bilježnika i matičara, te obavljanje određenih funkcija upravne prirode.
Konzularne funkcije, nadalje obuhvaćaju zaštitu interesa vlastitih građana u slučaju nasljeđivanja na području države primateljice u skladu s njezinim propisima; u zaštiti maloljetnih i drugih osoba s umanjenom uračunljivdšću, naročito ako je tim osobama potrebno postaviti tutora ili kuratora; u zastupanju vlastitih građana (fizičkih i pravnih osoba) pred sudovima i drugim tijelima države primateljice u skladu s njezinim propisima; u prosljeđivanju sudskih i izvansudskih akata ili dostavljanju zamolnica u skladu s međunarodnim sporazumima ili na drugi način koji nije suprotan propisima države primateljice.

81. Konzularne funkcije, nadalje, obuhvaćaju pravo nadzora i inspekcije nad morskim i riječnim brodovima koji imaju pripadnost države šiljateljice, nad zrakoplovima u njoj registriranima, te nad njihovim posadama.
U te funkcije spada pružanje pomoći tim brodovima, zrakoplovima i njihovim posadama, primanje izjava o njihovu putovanju, ispitivanje i viziranje brodskih isprava, vršenje uviđaja u slučaju nezgoda za vrijeme plovidbe, te rješavanje sporova svake vrste između zapovjednika broda, časnika i mornara, ako ih na to ovlašćuju propisi države primateljice.
Bečka konvencija iz (članak 5(m)), predviđa i obavljanje svih drugih funkcija koje država šiljateljica povjerava konzularnom uredu, a nisu zabranjene zakonima i propisima države primateljice ili kojima se ona ne protivi.
U svakome slučaju konzularni dužnosnik ima pravo obavljati i druge konzularne funkcije predviđene u dvostranom ili višestranom sporazumu koji obvezuje državu šiljateljicu i državu primateljicu.
Osim temeljnih propisa o povlasticama i imunitetima konzularnih ureda i njihova osoblja, ostali propisi iz Bečke konvencije iz su dispozitivne naravi. Njezin članak 73(1). izričito predviđa: "Odredbe ove Konvencije ne diraju u druge međunarodne sporazume koji su na snazi između država stranaka tih sporazuma." A stavak 2. toga članka navodi da ništa u toj Konvenciji ne priječi države "da sklope sporazume kojima bi potvrdile, dopunile ili razvile odredbe ove Konvencije ili proširile njihovu primjenu."
5. Konzularno područje. Konzularno područje je područje u državi primateljici određeno konzularnom uredu za obavljanje konzularnih funkcija. Ako na cjelokupnom teritoriju države primateljice postoji samo jedan konzularni ured (ili ako te funkcije obavlja samo konzularni ured diplomatske misije), konzularno se područje poklapa s cjelokupnim teritorijem države primateljice.

82. Ali ako u državi primateljici djeluje u različitim središtima više konzularnih ureda, tada se uz odobrenje države primateljice za svaki ured određuje konzularno područje. U određivanju granica konzularnih područja redovito se vodi računa s administrativnoj podjeli države primateljice.
6. Šef konzularnoga ureda i drugi konzularni dužnosnici (funkcioneri). Prema običajnom međunarodnom pravu potvrđenom Bečkom konvencijom iz 1963, šefovi konzularnih ureda dijele se u četiri razreda (klase), i to:
generalni konzuli;
konzuli;
vicekonzuli; i
konzularni agenti.
Prema razredu šefa, i konzularni uredi nose nazive: generalni konzulat, konzulat, vicekonzulat i konzularna agencija. Nekoć je generalni konzul obavljao nadzor nad više konzulata u različitim središtima na području države primateljice. Danas se naziv generalnoga konzulata daje konzularnim uredima u gradovima i na području od osobitog značaja za obavljanje konzularnih funkcija.
Država šiljateljica može u jednome konzularnom uredu imenovati više konzularnih dužnosnika koji nisu šefovi toga ureda, i to u svakome od gornja četiri razreda.
Imenovanje šefa konzularnoga ureda vrši država šiljateljica, ali ono kao i u slučaju šefova diplomatskih misija, ovisi o odobrenju države primateljice. Ipak, način imenovanja i davanje pristanka u ovome su slučaju različiti.
Država šiljateljica izdaje šefu konzularnoga ureda patentno (ili proviziono) pismo, u kojemu potvrđuje njegovo svojstvo šefa konzularnog ureda, te navodi njegovo prezime i ime, njegovu kategoriju i razred, njegovo konzularno područje i sjedište konzularnog ureda. To patentno pismo država šiljateljica dostavlja diplomatskim ili drugim pogodnim putem vladi države primateljice, na području koje šef konzularnoga ureda treba obavljati svoje funkcije.
Po primitku patentnoga pisma država primateljica izdaje egzekvaturu, tj. odobrenje imenovanom šefu konzularnoga ureda da obavlja svoje funkcije. Ona nekoj osobi može odbiti izdati egzekvaturu, a da nije dužna za to navesti razloge državi šiljateljici. Egzekvatura se može naknadno povući i tada se dotična osoba prestaje smatrati članom konzularnoga osoblja.

83. Od trenutka kada se izda egzekvatura, država primateljica je dužna notificirati svojim nadležnim organima na odnosnom konzularnom području da je dotičnoj osobi odobrila obavljanje konzularnih funkcija. Ona je dužna osigurati poduzimanje svih potrebnih mjera kako bi šef konzularnoga ureda mogao vršiti svoje funkcije i koristiti se svojim konzularnim pravima, uključivši privilegije i imunitete.
Svi šefovi konzularnoga ureda u jednome gradu čine konzularni zbor (konzularni kor) kojega predvodi doyen (duajen) prilikom ceremonijalnih funkcija. Doyen konzularnoga zbora je šef konzularnog ureda u najvišemu razredu u tome mjesto, koji je najdulje neprekinuto obavljao tu dužnost. Ostali šefovi konzularnih ureda dobivaju rang prema razredu i prema datumu izdavanja egzekvature. Pri tome svi konzuli po zvanju u istome razredu dolaze ispred počasnih konzula (vidi dalje). Vršioci dužnosti šefa konzularnoga ureda imaju rang iza svih šefova konzularnih ureda, onih po zvanju i počasnih.
Država šiljateljica može imenovati više drugih konzularnih dužnosnika koji su u tome svojstvu također ovlašteni obavljati konzularne funkcije u konzularnom uredu. Ona im može davati naslove predviđene i za šefa konzularnoga ureda (generalni konzuli, konzuli, vicekonzuli i konzularni agenti). Pri tome si država primateljica može pridržati pravo da po svojim zakonima i propisima izdaje egzekvaturu svakome od tih konzularnih dužnosnika.
Država šiljateljica, nadalje, može u konzularnom uredu držati potreban broj konzularnih djelatnika (službenika), tj. osoba koje obavljaju administrativne i tehničke poslove konzularnoga ureda, te članove poslužnoga osoblja. Ukoliko ne postoji izričit sporazum o broju toga osoblja, država primateljica može zahtijevati da se taj broj kreće u granicama koje ona smatra razumnim i normalnima, uzimajući u obzir okolnosti i uvjete na konzularnom području i potrebe konzularnog ureda o kojemu se radi.
Funkcije šefa konzularnoga ureda, konzularnih dužnosnika i ostalih članova konzularnoga ureda prestaju: (a) notifikacijom države šiljateljice državi primateljici da su funkcije osobe u pitanju prsetale; (b) povlačenjem egzekvature od strane države primateljice; te (c) notifikacijom države primateljice državi šiljateljici da je dotičnu osobu prestala smatrati članom konzularnoga osoblja.

84. Država primateljica može u svako doba državi šiljateljici notificirati da je neki konzularni dužnosnik persona non grata, ili da joj neki drugi član konzularnoga ureda nije prihvatljiv. Država šiljateljica će u tome slučaju opozvati dotičnu osobu ili će okončati njezine funkcije u konzularnom uredu. Ako to odbije izvršiti, ili ako u razumnom roku to ne izvrši, država primateljica može povući egzekvaturu za dotičnu osobu ili prestati je smatrati članom konzularnoga osoblja.
Čak i u slučaju oružanoga sukoba ih prekida konzularnih odnosa, država primateljica dužna je odobriti članovima konzularnoga ureda i članovima njihovih obitelji koji nisu njezini državljani, potrebno vrijeme i olakšice da bi napustili njezino područje nakon prestanka njihovih funkcija.
7. Konzuli po zvanju i počasni konzuli. Običajno pravo stvorilo je dvije različite kategorije konzularnih dužnosnika, koje su potvrđene i Bečkom konvencijom iz 1963.
Konzuli po zvanju (konzuli od karijere ili "karijerni konzuli"), bilo da se radi o šefu konzularnoga ureda ili drugim konzularnim dužnosnicima, jesu osobe kojima je to isključivo zanimanje. Njih država šiljateljica upućuje u državu primateljicu da tamo obavljaju konzularne funkcije na određeno vrijeme. To su prema klasičnom konzularnom pravu consuli misi. U načelu oni trebaju biti državljani države šiljateljice. Oni mogu biti državljani države primateljice ili trećih država jedino uz suglasnost države primateljice koju ona može u svako vrijeme povući.
U običajnoj praksi, koja je čini se potekla od Dubrovačke Republike još u 16. stoljeću, neke države imenuju za svoje konzule u stranim gradovima i lukama osobe tamo stalno naseljene. Najčešće se radi o trgovcima, odvjetnicima i ljudima drugih slobodnih zanimanja, i to po pravilu državljanima države primateljice. Oni pružaju zaštitu interesa građana države šiljateljice i obavljaju druge konzularne funkcije kao svoje sporedno zanimanje. Ponekad se ta funkcija zadržava u jednoj obitelji kroz više naraštaja, a porijeklo im se može naći u srednjovjekovnim konzulima trgovcima (consuls marchands, consuli electi).
Bečka konvencija iz priznaje kategoriju počasnih konzula, ali joj s pravom pridaje fakultativni značaj. Svaka država slobodna je sama odlučiti hoće li ili neće imenovati ili primati počasne konzule.

85. Počasni konzularni dužnosnik može se imenovati za šefa konzularnoga ureda u bilo kojemu od četiri razreda. On može sve svoje funkcije obavljati potpuno sam, ili država šiljateljica može u istomu uredu imenovati jednoga ili više konzula po zvanju. Bečka konvencija podrazumijeva pod istim uvjetima i mogućnost imenovanja počasnih konzularnih dužnosnika koji nisu šefovi konzularnoga ureda u bilo kojemu razredu.
Istaknuli smo da su počasni konzularni dužnosnici pretežito osobe slobodnih zanimanja. Obavljanje neke državne funkcije u državi primateljici bilo bi teško spojivo s funkcijom počasnoga konzula strane države. Obavljanje konzularnih funkcija njima nije glavno zanimanje, niti isključivi izvor prihoda. Za tu službu oni ne moraju dobivati naknadu od države koja ih je imenovala. Njima se može davati naknada samo za poslove koje obavljaju, tj. dopustiti im da zadrže dio naplaćenih konzularnih pristojbi. Te se osobe prihvaćaju te dužnosti radi društvenoga ugleda ili u njoj nalaze svoj profesionalni interes.
Vidjet ćemo da počasni konzularni dužnosnici uživaju manji opseg osobnih privilegija i imuniteta od konzula po zvanju. Članovi njihovih obitelji ne uživaju nikakve -povlastice. Ali temeljne olakšice vezane za obavljanje konzularnih funkcija (nepovredivost prostorija, arhive, sloboda općenja), uglavnom su jednake.
8. Konzularne prostorije, arhive i dokumenti. Konzularne prostorije nepovredive su u mjeri u kojoj to određuje Bečka konvencija iz (članak 31). Organi države primateljice ne smiju ući u onaj dio konzularnih prostorija kojima se konzularni ured isključivo koristi za potrebe svoga rada, osim uz pristanak šefa konzularnoga ureda, osobe koju on ovlasti ili šefa diplomatske misije države šiljateljice. U slučaju požara ili druge nesreće koja zahtijeva hitne mjere, pristanak šefa konzularnoga ureda se može pretpostaviti.
Država primateljica dužna je pružiti konzularnom uredu sve olakšice radi obavljanja njegovih funkcija. Ona je osobito dužna poduzimati sve potrebne mjere kako bi spriječila da konzularne prostorije budu nasilno zaposjednute ili oštećene, ili da bude narušen mir ili povrijeđeno dostojanstvo konzularnoga ureda. To se odnosi i na prostorije konzularnog ureda kojima upravlja počasni konzularni dužnosnik.

86. Konzularni arhiv i dokumenti nepovredivi su u svako vrijeme i ma gdje se nalazili. Pri tome počasni konzularni dužnosnik dužan je taj arhiv i dokumente odvojiti od ostalih spisa, naročito od svoga privatnog dopisivanja, te imovine, knjiga i dokumenata koji se odnose na njegovo zanimanje.
Konzularne prostorije, namještaj i druga imovina u njima, i prijevozna sredstva konzularnoga ureda, ne mogu biti predmetom nikakve rekvizicije. Oni su izuzeti od svih pristojbi i poreza, osim pristojbi za posebne usluge.
U slučaju prekida konzularnih odnosa, pa čak i u slučaju oružanoga sukoba, država primateljica dužna je poštivati i štititi konzularne prostorije, imovinu i konzularni arhiv, jednako kao i prostorije diplomatske misije i njezin arhiv.
Država primateljica dužna je omogućiti državi šiljateljici da stekne potrebne prostorije za svoj konzularni ured i odgovarajući smještaj za njegove članove.
Država šiljateljica ima pravo isticati svoju zastavu i grb na zgradu u kojoj se nalazi konzularni ured i na ulazna vrata konzularnih prostorija, potom na rezidenciju šefa konzularnoga ureda, te na njegovo prijevozno sredstvo, ali samo kada se njime koristi u službene svrhe. To je ograničenje u odnosu na prijevozna sredstva šefa diplomatske misije. To se isto odnosi i na zgradu, rezidenciju, te prijevozno sredstvo počasnoga šefa konzularnog ureda.
9. Sloboda općenja. Država primateljica osigurava svim članovima konzularnoga ureda slobodu putovanja i kretanja na svojemu području, uz rezervu svojih zakona i propisa o zonama u koje je prilaz zabranjen ili ograničen radi državne sigurnosti.
Država primateljica dopušta i štiti slobodu saobraćaja konzularnoga ureda za sve službene svrhe. U općenju s vladom, s diplomatskom misijom i drugim konzularnim uredima države šiljateljice, konzularni ured može koristiti sva pogodna sredstva, uključujući diplomatske ili konzularne kurire, diplomatsku ili konzularnu valizu i kodirane ili šifrirane poruke. Radioodašiljač se može postaviti i koristiti samo uz pristanak države primateljice.
Propisi glede službenoga dopisivanja konzularnog ureda, konzularne valize i konzularnoga kurira jednaki su kao i glede diplomatske valize i kurira. Značajna je razlika u tome da ukoliko nadležni organi države primateljice imaju ozbiljnog razloga vjerovati da konzularna valiza sadrži druge predmete osim dopisivanja, dokumenata i predmeta namijenjenih službenoj upotrebi, oni mogu zahtijevati da valizu u njihovoj prisutnosti otvori ovlašteni predstavnik države šiljateljice. Ako on to odbije, valiza se ima vratiti u mjesto odakle je poslana.

87. Uz gornje, konzularni dužnosnici imaju na svojemu konzularnom području u državi primateljici slobodu općenja s vlastitim državljanima i do njih dolaziti. I državljani države primateljice imaju slobodu općenja s konzularnim dužnosnikom.
Ako je neki strani građanin uhićen, zatvoren, stavljen u pritvor ili zadržan na bilo koji drugi način, nadležni organ će na njegov zahtjev bez odlaganja o tome obavijestiti nadležni konzularni ured njegove zemlje. Konzularni dužnosnici imaju pravo takvu osobu posjećivati, s njome razgovarati i s njom se dopisivati. Oni imaju pravo poduzimati sve potrebno za pravno astupanje svojih građana. To se isto odnosi kada je ta osoba na izdržavanju kazne.
10. Povlastice i imuniteti konzularnih dužnosnika. Sve do Bečke konvencije iz praksa i zakonodavstva pojedinih država razlikovala su se glede obujma imuniteta konzularnih dužnosnika, a napose u pogledu kaznene sudbenosti nad njima. Prevladavao je stav da konzularni dužnosnici uživaju znatno užu zaštitu i izuzeća u odnosu na diplomatske agente. Bečka konvencija iz donijela je u tome pogledu neke zajedničke minimalne propise, ali države mogu na uzajamnoj osnovi putem dvostranih konzularnih sporazuma ugovoriti i veći obujam njihove zaštite.
Država primateljica ima prema Bečkoj konvenciji iz (članak 4), općenitu obvezu postupanja s konzularnim dužnosnicima s dužnim poštovanjem, te obvezu poduzimanja svih odgovarajućih mjera radi sprječavanja svakoga napada na njihovu osobu, slobodu i dostojanstvo. Kako smo već naglasili, jednaka dužnost postoji u postupanju i zaštiti diplomatskoga agenta, time što Bečka konvencija o diplomatskim odnosima iz (članak 29), pri tome još izričito proklamira nepovredivost osobe diplomatskoga agenta.
Imuniteti konzularnoga dužnosnika od kaznene sudbenosti u državi primateljici mnogo su ograničeniji od onih diplomatskog agenta.
Konzularni dužnosnici i konzularni djelatnici ne podliježu kaznenoj nadležnosti sudskih i upravnih organa države primateljice "za djela izvršena u obavljanju konzularnih funkcija". To se odnosi i na počasne konzule.

88. Ali za sva ostala djela, konzularni je dužnosnik uz izvjesna ograničenja kazneno odgovoran u državi primateljici. On se može uhititi ili pritvoriti samo u slučaju počinjena teškoga kaznenog djela, i to samo u provođenju odluke nadležne sudbene vlasti. U tome slučaju postupak protiv njega mora se pokrenuti u najkraćem roku. Dakle, čak ako bude okrivljen za teško kazneno djelo on se ne može uhititi na temelju odluke redarstvene ili upravne vlasti.
U praksi je dolazilo do uhićenja konzularnih dužnosnika koji su bili optuživani za djela špijunaže, ubojstva, kontrabande oružja, trgovine drogom, utaje poreza, te izdavanja čekova bez pokrića:
Osim u slučajevima optužbi za teška kaznena djela, konzularni dužnosnik može biti zatvoren ili podvrgnut bilo kojem drugom obliku ograničenja slobode jedno u izvršenju pravomoćne sudske odluke. To znači da se sudski postupak i za ostala kaznena djela može protiv njega provoditi, ali se pri tome on brani sa slobode, i to sve do izricanja konačne presude.
Ako se u takvim slučajevima pokrene kazneni postupak protiv konzularnoga dužnosnika, on se mora pojaviti pred nadležnim tijelima. Ali se postupak prema njemu mora voditi s dužnim poštovanjem njegova službenog položaja, i osim u slučaju teških kaznenih djela, na način da bi se on što je moguće manje ometao u obavljanju konzularnih funkcija.
Osim za djela izvršena u obavljanju konzularnih funkcija glede kojih uživa imunitet, sva gornja ograničenja ne odnose se na počasnoga konzula. To je stoga što je on u većini slučajeva državljanin države primateljice.

89. U slučaju uhićenja ili pritvaranju člana konzularnoga osoblja (uključivši tu konzularne dužnosnike i sve druge djelatnike u konzularnom uredu), ili pokretanja kaznenoga postupka protiv njega, država primateljica je dužna to odmah notificirati šefu konzularnoga ureda. Ako je on sam pogođen takvom mjerom, država primateljica upućuje diplomatskim putem notifikaciju državi šiljateljici. Dužnost notifikacije odnosi se i na uhićenje, te na pokretanje kaznenoga postupka, i protiv počasnoga konzularnog dužnosnika.
Konzularni dužnosnici i konzularni djelatnici (službenici), uključujući počasne konzularne dužnosnike, izuzeti su i od nadležnosti građanskih sudskih, te upravnih tijela za djela izvršena u obavljanju konzularnih funkcija.
To izuzeće, međutim, ne odnosi se u slučaju građanske tužbe pokrenute na temelju ugovora što ga je konzularni dužnosnik ili djelatnik sklopio u vlastitom svojstvu (dakle ne kao opunomoćenik države šiljateljice), te u slučaju kada treća osoba podnese građansku tužbu za naknadu štete nastalu prometnom nesrećom koju je u državi primateljici prouzročilo nekovozilo, brod ili zrakoplov konzularnoga ureda.
Članovi konzularnoga ureda mogu biti pozvani da svjedoče u sudskom i upravnom postupku. Oni nisu dužni svjedočiti o činjenicama koje se odnose na obavljanje njihovih funkcija, i nisu dužni pokazati dokumente i službeno dopisivanje koji se na to odnose. To se odnosi i na počasne konzularne dužnosnike. Ali konzularni dužnosnici po zvanju mogu odbiti svjedočiti i o drugim činjenicama i zbog toga se protiv njih ne smije upotrijebiti nikakva prisilna mjera ili druga sankcija. Ostali konzularni djelatnici, uključivši i počasne konzularne dužnosnike, ne smiju odbiti svjedočenje o činjenicama koje se ne odnose na obavljanje njihovih funkcija.
Kao kada su u pitanju i članovi diplomatske misije, država-šiljateljica može se u pogledu bilo kojega člana konzularnog ureda odreći povlastica i imuniteta glede kaznene, građanske ili upravne sudbenosti. Ali to odricanje mora biti izričito i pismeno izraženo.

90. Ako sam konzularni dužnosnik ili konzularni djelatnik pokrene postupak o nekom pitanju u kojemu bi inače uživao imunitet, on se na taj imunitet više ne može pozvati glede bilo kojega protuzahtjeva izravno vezanoga uz glavni zahtjev. Ali odricanje od imuniteta u građanskom ili upravnom postupku ne uključuje i odricanje od imuniteta glede mjera izvršenja presude, za što je potrebno posebno odricanje.
Za razliku od diplomatskih agenata, članovi konzularnoga ureda dužni su ispunjavati sve obveze koje predviđaju zakoni i propisi države primateljice o osiguranju od odgovornosti za štetu nanesenu trećima u pogledu upotrebe vozila, brodova i zrakoplova.
Poput diplomatskih agenata, konzularni dužnosnici po zvanju ne smiju u državi primateljici obavljati nikakvu profesionalnu ili trgovačku djelatnost u svrhu stjecanja osobne zarade. To se ograničenje ne odnosi na konzularne djelatnike i poslužno osoblje, te na članove njihovih obitelji, ali im se glede takvih djelatnosti ne priznaju nikakve povlastice i imuniteti.
Fiskalna izuzeća, izuzeća od carina i carinskog pregleda, nasljeđivanja i od osobnih davanja, jednako su uređena kao i glede članova diplomatske misije prema Bečkoj konvenciji iz (v. supra, §41).
Ali sva ta izuzeća ne uživaju počasni konzularni dužnosnici. Kako smo naveli, prema Bečkoj konvenciji iz 1963, članovi obitelji počasnih konzularnih dužnosnika ne uživaju nikakve olakšice, povlastice i imunitete.

91. B. NEKA POSEBNA PITANJA MEĐUNARODNOGA PRAVA
43. IMUNITET DRŽAVE OD SUDBENOSTI I OD SREDSTAVA OVRHE
Bibliografija:
Sompong SUCHARITKUL: "hnmunities of Foreign States before National Authorities", RCADI1976, tome 149, pp ; James CRAWFORD: "Execution of Juđgments and Foreign Sovereign Immunitv", AJIL1981, pp ; C!h. SCHREUER: State Immunity: Some Recent Developments, Cambridge 1988, 195 pages; Hazel FOX: The Lavu of State Immunity, Oxford University Press 2004,640 pages; David P. STEWAET: "The UN Convention on Jurisđictional ImmunUies of States and Their Property", AJIL 2005, No.l, pp
1. Pojam. Iz načela suverenosti i jednakosti svih država proizlazi važno, ali nedovoljno određeno načelo: par in parem non habet judicio. To znači da načelno niti jedna država ne može zahtijevati od druge da se podvrgne vlasti njezinih unutarnjih sudbenih (ili drugih) organa. Ali s druge strane, ne postoji nikakvo pravno pravilo koje bi priječilo neku državu da u nekim slučajevima slobodnom voljom pristane na sudbenost u drugoj državi (državi foruma, tj. sudišta). Načelo imuniteta nalazi, dakle, primjenu u postupku pred sudovima države foruma.
Po pravilu, tužena strana u parnici je strana država ili ovlašteno tijelo ili pojedinac koji djeluju u njezino ime. Ali se ponekad može postaviti pitanje imuniteta i glede imovine koja je predmet spora, a da država koja je vlasnik te imovine (ili to tvrdi), neposredno ne bude tužena stranka. Tužitelj može biti bilo koja fizička ili pravna osoba, i to bilo iz države foruma ili iz neke treće države, uključivši tu i iz tužene države.
Imunitet se procjenjuje u odnosu sudbene vlasti države foruma (napose glede sudbenosti, a napose glede sredstava ovrhe neke već donesene sudske odluke) prema imovini, pravima i (pravno zaštićenim) interesima strane države koja se poziva na svoj imunitet.Sudovi države foruma inače bi uživali sudbenost (bili bi nadležni) kada ne bi bilo imuniteta strane države. Potrebno je, dakle, da se imovina strane države nalazi u državi foruma, ili da bi po nekoj drugoj osnovi postojala sudbenost njezinih sudova glede prava, interesa ili djelatnosti strane države.
Sudbeni imunitet država doskora je spadao u najzamršenija pitanja međunarodnoga prava. To stoga što je njegovo priznavanje ili nepriznavanje moglo ovisiti o unutarnjoj sudskoj praksi pojedinih država koja mu je pridavala različite sadržaje.

92. Da bi reducirale kontradiktornost i lutanja u praksi vlastitih sudova, nekolicina država usvojila je posebne zakone o imunitetu stranih država.
Bilo je više napora za usvajanjem konvencija o imunitetu država, kako bi sudovi njihovih država stranaka neposredno primjenjivali rješenja iz njih kao svoje vlastito pravo. Do danas je usvojena i stupila je na snagu samo Europska konvencija o imunitetu država iz Potpisana u Baselu u krilu Vijeća Europe, stupila je na snagu 1978, ali po ugovornoj osnovi obvezuje ograničen broj država.
Odlučujući korak u kodifikaciji te oblasti međunarodnoga prava predstavlja usvajanje u Općoj skupštini UN u godini Konvencije UN o sudbenom imunitetu država i njihove imovine.
Ta je Konvencija rađena na temelju Nacrta pravila o sudbenom imunitetu država i njihove imovine što ga je u drugom čitanju Komisija za međunarodno pravo usvojila u godini. Potom je taj nacrt bio svestrano razmatran u Šestom odboru Opće skupštine i u ad hoc odboru u čijemu su radu mogle sudjelovati sve države članice UN. Na taj je način osiguran sveopći pristanak, a rezolucija Opće skupštine 59/38 s tekstom Konvencije u prilogu usvojena je 16. prosinca bez glasovanja, tj. konsensusom. Tom rezolucijom ta je Konvencija stavljena na potpis svim državama, a stupit će na snagu tridesetoga dana nakon što trideseta država potpisnica položi isprave o njezinoj ratifikaciji, prihvatu ili odobrenju kod Glavnoga tajnika UN.
Može se, dakle, zaključiti da je Konvencija iz godine razriješila mnoge prijašnje teoretske i praktične dileme. Sudska praksa u državama vodit će računa o njezinim odredbama i prije njezina formalnog stupanja na snagu. U njezinoj je preambuli navedeno da je sudbeni imunitet država i njihove imovine prihvaćen kao načelo običajnoga međunarodnog prava.
Konvencija odbacuje apsolutni imunitet država kao pravno načelo. Ona usvaja ograničeni imunitet, a glavna iznimka na koju se imunitet ne odnosi su "komercijalne transakcije" između država i stranih fizičkih i pravnih osoba (ali ne takve transakcije između samih država).

93. 1. IMUNITET OD SUDBENOSTI
2. Apsolutni i ograničeni imunitet. Sve do konca 19. stoljeća prevladavale su doktrina i praksa o apsolutnom imunitetu stranih država. Prema tome gledištu strana je država mogla u svakomu trenutku spriječiti domaći sud da raspravlja o njezinim pravima. Sud je bio spriječen da ulazi u predmet spora, a naročito da se uvjeri u to ima li strana država valjan naslov nad imovinom u pitanju. Bilo je dovoljno da strana država drži spornu imovinu u posjedu ih pod svojom kontrolom.
Od početka 20. stoljeća, najprije sudovi Belgije i Italije, a potom i većine ostalih država, usvajaju doktrinu o ograničenom imunitetu. Ta se doktrina zasniva na razlikovanju između akata javne državne vlasti jure imperii koji su i dalje pokriveni imunitetom, te akata jure gestionis gdje strana država djeluje poput svake fizičke ili pravne osobe. Naime, u tome su se stoljeću gospodarske djelatnosti svih država svijeta silno razvile i stoga je bilo sve manje opravdanja da se takvi poslovi isključe iz sudbenosti države foruma. Konvencija iz usvaja ograničeni imunitet država, i propisuje pravila i kriterije za razlikovanje tih djelatnosti.
3. Imunitet ratione personae. Da bi bio priznat, imunitet mora pripadati stranoj državi. Ali svaka država djeluje kroz mnoštvo organa i posebnih tijela pa i državnih poduzeća, a ponekad i teritorijalnih jedinica na nižoj razini. I akti nekih pojedinaca moraju se priznati za akte u ime njihove države kada oni djeluju u tome svojstvu. Da bi se ograničila široka diskrecija nacionalnih sudova u priznavanju ili nepriznavanju imuniteta, Konvencija iz godine postavlja u tome pogledu određene kriterije.
U njezinu članku 2(b), izraz "država" označava: (i) državu i različite vladine organe; (ii) konstitutivne cjeline neke federalne države, ili političke jedinice u državi koje su ovlaštene vršiti čine u obavljanju suverene vlasti i kada djeluju u tome svojstvu; (iii) agencije ili organizme neke države ili drugih cjelina u mjeri u kojoj su ovlašteni vršiti i stvarno vrše čine u obavljanju suverene vlasti države; te (iv) predstavnike države kada djeluju u tome svojstvu.
Rezolucija Instituta za međunarodno pravo iz navodi da nije odlučujući službeni naziv tih tijela i njihov ustavni položaj. Također i činjenica da neko državno tijelo ili politička jedinica strane države ima zasebnu pravnu osobnost prema zakonu te države, sama po sebi ne isključuje imunitet glede njezinih djelatnosti. Napokon, niti činjenica da neka cjelina ima položaj konstitutivne jedinice federativne države ili sličan položaj autonomije prema zakonu te države ne isključuje imunitet glede njezinih djelatnosti (članak III).

94. Gornjim zaključcima proturječi članak 22. Europske konvencije iz 1972
Gornjim zaključcima proturječi članak 22. Europske konvencije iz po kojemu: "svaka pravna cjelina države ugovornice koja je od nje različita i koja može tužiti ili biti tužena, čak ako je ovlaštena na vršenje javnih funkcija, nije uključena u definiciju 'države ugovornice'".
Domaći sud nije dužan priznati imunitet stranoj državi, ili stranoj vladi (i njihovim organima), koje država foruma nije priznala (v. supra, §35). Da bi se u to uvjerio, sud će zatražiti stajalište ministarstva vanjskih poslova svoje zemlje.
Sudovi Sjedinjenih Država i većine drugih zemalja uzet će u obzir takav stav kao konačan. Ali se u nekim državama poput Britanije događalo da sam sud ustanovi da se radi o de facto vlasti neovisno o njezinu međunarodnom priznanju, te da odluči priznati imunitet imovini, pravima ili interesima te cjeline. Za to, međutim, treba imati valjane i jake pravne razloge.
4. Imunitet ratione materiae. Još je osjetljivije pitanje opsega sudbenoga imuniteta ratione materiea. U osnovi je podjela između akata javne državne vlasti ("actes de puissance publique", ili "de l'autorite"), te akata javnoga upravljanja, kada država obavlja komercijalne transakcije poput svake fizičke ili pravne osobe. Za te druge akte sudbeni imunitet u načelu ne bi postojao.
Konvencija iz godine u članku 3. isključuje iz njezine primjene diplomatske i slične privilegije i imunitete.
U tome se članku navodi da ta Konvencija ne dira u privilegije i imunitete koje neka država prema međunarodnom pravu uživa glede vršenja funkcija: (1) svojih diplomatskih misija, konzularnih ureda, specijalnih misija, misija pri međunarodnim organizacijama ili
svojih delegacija u organima međunarodnih organizacija ili na međunarodnim konferencijama, kao i osoba s njima povezanima. Konvencija također ne dira u privilegije i imunitete: (2) koje međunarodno pravo priznaje državnom glavaru ratione personae; te napokon (3) glede zrakoplova i svemirskih objekata koji pripadaju nekoj državi ili ih ona koristi (vidi pobliže, supra, §§ 39. do 42).

95. Tako je isključenjem gornjih privilegija i imuniteta iz primjene te Konvencije posrednim putem priznat njihov apsolutni imunitet pred stranim sudovima.
Podrazumijeva se također, iako to Konvencija ne navodi, da se njezini propisi ne odnose na kaznene postupke, te da se ona ne primjenjuje na vojne djelatnosti.
Praktična vrijednost Konvencije iz godine leži u određivanju postupaka u kojima se imunitet ne može priznati. Konvencija tako definira neke oblasti koje se inače smatraju djelatnostima jure gestionis, ili se radi o pitanjima obeštećenja, glede kojih imunitet načelno ne važi. Ali za razliku od diplomatske i slične imovine iz članka 3, čiji je apsolutni imunitet zaštićen pravilima jus cogens, isključenje imuniteta glede tih drugih djelatnosti predviđa se kao jus dispositivum. Naime, imunitet je isključen jedino ukoliko se države u pitanju drukčije ne sporazume, što je u praksi malo vjerojatno.
Tu se pod nekim uvjetima ili ograničenjima predviđaju: komercijalne transakcije (članak 10); kontrakti o zapošljavanju osoba (članak 11); napadi na fizički integritet osobe ili nanošenje štete imovini (članak 12); vlasništvo, posjed i korištenje imovine (članak 13); intelektualno i industrijsko vlasništvo (članak 14); sudjelovanje države u društvima (kompanijama) i drugim kolektivnim tijelima (članak 15); te brodovi u vlasništvu države ili u njezinu korištenju (članak 16).
Svaki od tih propisa predviđa da se on primjenjuje ukoliko države u pitanju nisu ugovorile drukčije. Stoga taj uvjet dalje nećemo navoditi.
Među djelatnostima glede kojih imunitet države načelno ne bi trebao vrijediti, daleko su najvažnije komercijalne transakcije.
U članku 2-(l)-(c) najprije se daje određenje toga pojma. Pod tim se izrazom podrazumjevaju: (i) svaki kontrakt ili transakcija (posao) trgovačke tj. komercijalne naravi za prodaju dobara ili davanje usluga; (ii) svaki kontrakt o zajmu ili druga transakcija financijske naravi, uključujući svaku obvezu jamstva iE naknade u vezi s tim zajmom ili s tom transakcijom; (iii) svaki drugi kontrakt ili transakcija komercijalne ili industrijske naravi, ili onaj koji se odnosi na dobavu dobara ili pružanje usluga, uz isključenje kontrakta o zapošljavanju osoba.

96. U točki 2. članka 2. dalje se navodi da pri određivanju "transnacionalnoga kontrakta" u gornjemu smislu valja u prvom redu voditi računa o naravi kontrakta ili transakcije, ali treba također uzeti u obzir njegov cilj (purpose, but) ukoliko su se njegove stranke na to sporazumjele, ili ako je u praksi države foruma taj cilj relevantan za određivanje njegove nekomercijalne naravi.
U članku 10(1). izlaže se opće pravilo prema kojemu se država ne može pozvati na imunitet od sudbenosti ako je s nekom stranom fizičkom ili pravnom osobom angažirana u komercijalnoj transakciji i ako temeljem primjenljivih pravila međunarodnog privatnoga prava nesporazumi glede te transakcije potpadaju pod nadležnost suda neke druge države.
Ali se u točki 2. kao iznimka navodi da se gornja točka ne primjenjuje na komercijalne transakcije između država, ili ako su se stranke s,me transakcije izričito sporazumjele na nešto drugo.
U točki 3. članka 10. predviđa se da imunitet države od sudbenosti nije narušen kada je neko državno poduzeće, ili druga cjelina stvorena od države, upleteno u postupak glede neke svoje komercijalne transakcije. To vrijedi pod uvjetom da to poduzeće ili cjelina ima zasebnu pravnu osobnost i sposobnost da tuži ili da bude tuženo, te da stječe, posjeduje, drži ili otuđuje imovinu za koju ga je država ovlastila da ju koristi i njome upravlja. Pod tim uvjetima ta državna poduzeća ne uživaju imunitet od sudbenosti i u potpunosti su izjednačena s drugim pravnim osobama.
U članku 11. je predviđeno da se neka država ne može pozvati na imunitet od sudbenosti pred sudom druge države koji je inače nadležan da odlučuje o kontraktu o zaposlenju neke osobe za posao koji ona obavlja na području te druge države. Ali se dalje predviđaju brojne ali precizne iznimke od toga općega pravila, a odnose se na zaposlenike ovlaštene da vrše akte javne vlasti, ili se radi o nekom članu diplomatske, konzularne ili slične misije, te u nekim sličnim slučajevima.
Članak 12. odnosi se na napade na fizički integritet osobe ili nanošenje štete imovini. Imunitet strane države ne vrijedi kada je domaći sud nadležan da presuđuje o novčanom obeštećenju za smrt ili ozljedu neke osobe ili za štetu nanesenu njezinoj materijalnoj imovini, prouzročenima činom ili propustom koji se navodno mogu pripisati stranoj državi, ukoliko su se ta djela zbila u državi foruma.

97. Članak 13. odnosi se na vlasništvo, posjed i na korištenje imovine neke države u drugoj državi, ali koja ne predstavlja diplomatsku i sličnu imovinu, jer je ona inače isključena iz primjene te Konvencije temeljem njezina članka 3. U tome se članku predviđa da se država ne može pozvati na imunitet od sudbenosti pred sudom druge države koji je inače nadležan da odlučuje u nekom postupku koji se odnosi na utvrđivanje nekoga prava ili interesa strane države o nekretnini koja se nalazi u državi foruma, o njezinu posjedu ili korištenju, ili njezinoj obvezi glede te imovine. Dalje se predviđa da se imunitet također ne odnosi na pravo ili interes strane države na pokretnoj ili nepokretnoj imovini nastalima nasljeđivanjem, poklonom ili koja je ostala bez nasljednika (bona vacantia), te napokon na svako pravo ili interes strane države u upravljanju vlasništvom poput trusta, ostavštine, ili bankrota društva, ili u slučaju njegova raspuštanja.
članak 14. isključuje imunitet strane države u sporovima o intelektualnom i industrijskom vlasništvu. U tome se članku nabrajaju vrste toga vlasništva.
Članak 15(1). propisuje da se država ne može pozvati na imunitet od sudbenosti pred inače nadležnim sudom druge države u postupku koji se odnosi na njezino sudjelovanje u vlasništvu neke kompanije (ili drugoga kolektivnog tijela), bilo da ta kompanija ima ili nema pravnu osobnost, a tiče se odnosa između te države i kompanije ili njezinih (drugih) stranaka (vlasnika). Ali to isključenje od imuniteta vrijedi jedino ukoliko kompanija u pitanju ima osim drugih država i međunarodnih organizacija i ostale stranke (fizičke ili pravne osobe), i ako je kompanija registrirana ili ustanovljena prema pravu države foruma, ili u njoj ima sjedište ili obavlja glavnu aktivnost.
Država se ipak može pozvati na imunitet od sudbenosti ukoliko su se države u pitanju na to sporazumjele, ili su stranke nastaloga spora o tome postigle pismeni sporazum, ili ukoliko instrument o ustanovljenju ili upravljanju tom kompanijom sadrži odredbe s tim učinkom.

98. Napokon, članak 16 odnosi se na brodove u vlasništvu ili na korištenju neke države u komercijalne svrhe. Država vlasnik ili operator (trgovačkoga) broda ne može se pozvati na imunitet pred stranim nadležnim sudom ukoliko je brod korišten u druge svrhe osim onih vladinih nekomercijalnih. To se napose odnosi na postupak glede prijevoza tereta. Izrijekom se ta odredba ne odnosi na ratne i pomoćne brodove, te na sve druge brodove koji se koriste u vladine nekomercijalne svrhe.
Valja ovdje na koncu navesti članak 17. Konvencije iz godine, koji se odnosi na učinke sporazuma koji neka država sklopi pismenim putem sa stranom fizičkom ili pravnom osobom glede podvrgavanja arbitraži sporova o nekoj komercijalnoj transakciji. Pred inače nadležnim sudom druge države ta se država ne može pozvati na svoj imunitet od sudbenosti kada je u pitanju valjanost, tumačenje ili primjena sporazuma o arbitraži; arbitražni postupak; ili potvrda ili odbacivanje arbitražne presude.
5. Postupak i načini odricanja od imuniteta. Nakon što smo na temelju odredaba Konvencije iz godine opisali oblasti u kojima strana država uživa imunitet od sudbenosti u državi foruma - kao i oblasti u kojima ga ona ne bi imala pravo zahtijevati - valja nam izložiti neke propise kojih bi se država foruma i njezini sudovi morali pridržavati ukoliko strana država ima pravo na imunitet ili je ona tužena strana u parnici. U tim oblastima odlučujuća su danas pravila iz članaka 6. do 9. te Konvencije.
U članku 6. Konvencije navodi se opća obveza države da dade učinak tome imunitetu uzdržavajući se od vršenja sudbenosti u postupku pred svojim sudovima protiv strane države. U tu svrhu država će po svojoj vlastitoj inicijativi osigurati da njezini sudovi poštuju taj imunitet. To je, dakle, pravna obveza načelno svih država.
Sudski postupak protiv strane države smatrat će se otpočetim ako je ona: (a) navedena u parnici kao stranka; ili (b) ako nije navedena u tome svojstvu, ali parnica stvarno pogađa imovinu, prava, interese ili djelatnosti te strane države.

99. Ipak, dužnost poštivanja imuniteta stranih država nije neka imperativna norma općega međunarodnog prava (jus cogens) koju bi trebalo poštivati bez ikakvih iznimaka. Naime, oduvijek su države iz nekih svojih posebnih razloga imale mogućnost odricanja od svoga imuniteta i pristajanja na sudbenost stranih sudova čak kad su na njega inače imale pravo. Pristanak na sudbenost znači uvijek odricanje od imuniteta kojega bi strana država inače uživala.
Ali takav pristanak ima učinak odricanja i od zahtjeva za imunitetom kada bi on inače bio sporan (u slučaju da se npr. radi o aktima jure gestionis), pa i kada ne bi bilo nikakve osnove za njega.
Ukoliko, dakle, dođe do odricanja od imuniteta ili pristanka na sudbenost suda države foruma, taj sud u pravilu više nema razloga sumnjati u svoju nadležnost.
Konvencija propisuje da se strana država ne može pozvati na svoj imunitet ako je izričito priznala sudbenost države foruma, i to: (a) u nekom međunarodnom ugovoru (kojega je ona stranka); (b) u pismenom kontraktu; ili (c) u izjavi datoj pred sudom ili u pismenom podnesku u nekoj parnici. Ali sam pristanak neke države na primjenu prava druge države na neki posao neće se tumačiti kao pristanak na sudbenost~po sudovima te iste države (članak 7).
Osim na izričit način, pristanak na sudbenost može se implicirati iz sudjelovanja u nekoj parnici. Konvencija i o tome ima detaljne propise. Strana se država ne može pozvati na imunitet od sudbenosti: (a) ako je sama otpočela postupak pred sudom države foruma (tj. ako se u parnici pojavila kao tužitelj); (b) ako intervenira u parnici ili poduzme bilo koji drugi korak pri odlučivanju toga suda o meritumu spora.
Ipak, ako pri tome strana država uvjeri sud da ne bi poduzela tu mjeru da je znala za činjenice koje bi joj davale pravo na imunitet, ona se temeljem tih činjenica može naknadno pozvati na svoj imunitet ukoliko to učini što joj je prije moguće (članak 8-(l)-(b)).

100. Neće se, nadalje, smatrati da je pristala na sudbenost ako strana država intervenira u parnici s jedinim ciljem: (a) da se pozove na imunitet, ili (b) ako istakne svoje pravo ili interes na imovinu koja je predmet spora. Također i pojavljivanje predstavnika strane države u svojstvu svjedoka u parnici pred sudom države foruma neće se tumačiti kao pristanak te države na vršenje sudbenosti (tj. kao odricanje od imuniteta).
Nepojavljivanje strane države u parnici pred sudom države foruma neće se tumačiti kao njezin pristanak na sudbenost (članak 8). U ovoj oblasti, dakle, ne vrijedi pretpostavka: qui tacet consentire videtur, tj. da šutnja pretpostavlja pristanak.
Iz toga proizlazi da nije nužno da strana država izričito zahtijeva svoje izuzeće od sudbenosti. Sud države foruma dužan je da se sam proglasi nenadležnim ukoliko utvrdi imunitet.
Pristanak na sudbenost, tj. odricanje od imuniteta, može proizaći i u nekim slučajevima protutužbe u parnici. Ako strana država otpočne postupak (u svojstvu tužitelja) ili ako intervenira u parnici, ona se sama više ne može pozvati na svoj imunitet glede bilo kojega protuzahtjeva koji proizlazi iz istoga pravnoga odnosa ili činjenica kao i glavni zahtjev u toj parnici.
Isto tako, ako strana država postavi protuzahtjev u parnici u kojoj je tužena stranka, ona se ne može pozvati na svoj imunitet od sudbenosti suda države foruma glede glavnoga zahtjeva.
Gornja pravila, koja je već bila formulirala Komisija za međunarodno pravo u svome Nacrtu pravila iz godine, racionalizacija su nekih pravila iskristaliziranih u presudama sudova Britanije, Sjedinjenih Država, Francuske, Italije i nekih drugih zemalja.

101. II. IMUNITET OD SREDSTAVA OVRHE
Staro je pravilo pozitivnoga međunarodnog prava o razlikovanju imuniteta od sudbenosti s jedne strane, te s druge strane imuniteta od sredstava ovrhe (pljenidbe ili sekvestra) na temelju neke čak i pravomoćne presude kada su u pitanju neke vrste imovine strane države. Opseg imuniteta od sredstava ovrhe širi je od onoga glede sudbenosti, i to upravo s obzirom na ozbiljnost moguće povrede suverenosti strane države koja se želi izbjeći. U takvim slučajevima, da bi se ovrha na temelju izrečene presude provela, potrebno je posebno odricanje od imuniteta.
S gledišta pravne logike takvomu bi razlikovanju bilo malo mjesta. Naime, vršenju sudbenosti, napose kada je strana država na nju dala svoj pristanak, ima malo razloga ako se unaprijed zna da se izrečena presuda neće moći u cijelosti izvršiti. Ali nikakvi pokušaji poništavanja te razlike, čak ni de lege ferenda, do sada nisu uspjeli. lan Brownlie u svojstvu izvjestitelja u Institutu za međunarodno pravo, uz podršku većine članova njegove komisije, pokušao je u svojim nacrtima rezolucije zanemariti tu razliku, ali je na koncu morao popustiti. Institut je u usvojio rezoluciju u čijemu su članku IV. izložena pravila koja su dio pozitivnoga međunarodnog prava i ne razlikuju se od članka 21. Konvencije.
Ne treba, dakle, sumnjati u to da je međunarodno pravo veoma jasno glede toga razlikovanja. Ono je potvrđeno u članku 20. Konvencije koji propisuje da izričiti pristanak na sudbenost države foruma prema članku 7. (vidi gore pod 5), ne podrazumijeva pristanak na sredstva ovrhe kako su predviđena u člancima 18. i 19. (vidi dalje). To razlikovanje poštuju unutarnji sudovi u njihovoj praksi, a potvrđeno je i u konvencijama o diplomatskom i konzularnom pravu.
članak 32(4). Bečke konvencije o diplomatskim odnosima iz predviđa glede odricanja od diplomatskog imuniteta sljedeće: "Odricanje od imuniteta u pogledu nekoga građanskog ili upravnog postupka ne uključuje odricanje od imuniteta glede sredstava ovrhe presude, za što je potrebno posebno odricanje." Isto je načelo potvrđeno u članku 45(4). Bečke konvencije o konzularnim odnosima iz 1963, te u članku 31(4). Bečke konvencije o predstavljanju država u odnosima s univerzalnim međunarodnim organizacijama.

102. Ta posebno zaštićena državna imovina, ukoliko se nalazi u državi foruma, definirana je člankom 21. Konvencije iz godine. Ona mora imati općenitu značajku da ne smije biti namijenjena za komercijalne, tj. gospodarske svrhe. Radi se o sljedećim vrstama imovine: (a) imovina, uključujući bankovne račune, koja se koristi ili je namijenjena korištenju za potrebe diplomatske, konzularne ili specijalne misije države šiljateljice, odnosno u slične svrhe; (b) imovina vojne naravi, ili upotrebljena ili namjeravana za upotrebu u vojne svrhe; (c) imovina centralne banke ili monetarnih vlasti strane države; (d) imovina koja čini dio kulturne baštine strane države ili je dio njezinih arhiva, a nije namijenjena prodaji (koja je, dakle, extra commercium); i (e) imovina koja čini dio izložbe predmeta od znanstvenoga, kulturnog ili povijesnoga značaja, a nije namijenjena prodaji.
Gornje vrste imovine ne mogu, dakle, biti predmetom privremenoga sekvestra, tj. zamrzavanja ili pljenidbe radi prisilne prodaje (attachment, arrest, execution), osim ako je strana država dala poseban pristanak na vlast suda države foruma da izriče i takve mjere.
Za razliku od Nacrta pravila Komisije za međunarodno pravo iz 1991, Konvencija iz u tome pogledu razdvaja imunitet država glede mjera ovrhe u sudskom postupku prije donošenja presude (članak 18), od imuniteta glede tih mjera nakon njezina izricanja (članak 19). Time se države štite od takvih privremenih mjera u tijeku postupka pred stranim sudovima.
Država u pitanju, međutim, može dati izričit pristanak na te mjere, ali je on potreban za svaku od tih faza. U oba ta slučaja država može na te mjere pristati: (i) nekim međunarodnim sporazumom; (ii) sporazumom o arbitraži ili pismenim kontraktom (sa fizičkom ili pravnom osobom u pitanju); ili (iii) izjavom pred sudom ili pismenim podneskom nakon što je spor između stranaka nastao.
Prema članku 19(c). pristanak države na mjere ovrhe nakon izricanja presude podrazumijeva se ako se utvrdi da je imovina u pitanju korištena ili se namjerava koristiti od strane države u svrhe koje nisu nekomercijalne, a nalazi se na području države foruma. To pod ograničenjem da te mjere ovrhe nakon presude mogu biti provedene samo na takvoj imovini koja je povezana s entitetom protiv kojega je parnica poduzeta.

103. U praksi se pokazalo da je gore navedena imovina zaštićena samo od mjera sekvestra i ovrhe u tijeku sudskoga postupka i temeljem pravomoćne sudske presude u odnosu na fizičke i pravne osobe.
Kao protumjeru (mjeru represalija) zbog protupravnoga zauzimanja ambasade i konzulata u Iranu i držanja cjelokupnoga njihova osoblja kao talaca, Sjedinjene su Države u "zamrzle" sve javne i slične fondove Irana na svome području i nastojale su provesti istu mjeru u Europi. Ali su te mjere bile privremene, i nisu imale za cilj konfiskaciju.
I Vijeće sigurnosti UN može poduzeti slične privremene mjere putem rezolucija temeljenih na Glavi VII. Povelje. Takve mjere bile su poduzete protiv svih računa u stranim bankama s područja SRJ (Srbije i Crne Gore) rezolucijom 820 (točka 21) od 8. travnja Novom rezolucijom 1022 od 22. studenog te su mjere bile suspendirane, te potom dokinute.
U članku 22. propisuju se neke formalnosti koje je potrebno ispuniti kao uvjet za početak postupka protiv neke države, članak 23. dopušta donošenje presude u odsutnosti tužene države, ali ga također podvrgava posebnim uvjetima kako bi se otklonile zloupotrebe.
Napose je važan članak 24. Konvencije koji potvrđuje neke privilegije i imunitete države u tijeku sudskoga postupka. Svako propuštanje ili odbijanje države da se podvrgne sudskim nalozima nema drugih posljedica osim na meritum parnice u pitanju. U tim slučajevima državi se ne mogu nametati nikakve novčane ili druge kazne. Država, nadalje, nije dužna davati kauciju, jamstvo ili depozit, kako god da se nazovu, da bi se namirili troškovi sudskoga postupka u kojemu je ona tužena strana.
Prema članku 26, odredbe te Konvencije ne diraju u prava i dužnosti njezinih stranaka iz drugih međunarodnih sporazuma na snazi o tim pitanjima. Time malobrojne stranke Europske konvencije o imunitetu država iz godine mogu i dalje primjenjivati njezina pravila između sebe.
U preambuli se napokon potvrđuje da pravila međunarodnoga običajnog prava i dalje uređuju pitanja koja nisu uređena tom Konvencijom.

104. 44. ODGOVORNOST U MEĐUNARODNOM PRAVU
Bibliografija:
Vojin DIMITRIJEVIĆ: "Odgovornost države za delatnost osoba kojima pruža utočište", JRMP 1963, br.2, str ; Luigi CONDORELLI: "L'imputation a l'Etat d'un fait internationalement illicite", RCADI 1984, tome 188, pp.9-222; Brigitte BOLLECKER-STERN: "La responsabilite internationale aujourd'hui... demain...", Recueil d'itudes a la memoire de Gilbert Apollis, Paris 1992, pp ; Haritini DIPLA: La responsabilite de l'Etat pour uiolation des droits de l'homme, Problemes d'imputation, Paris 1994, 116 p.; Alain PELLET: Remarques sur une reVolution inacnevće, le projet d'articles de la CDI sur la responsabilite des Etats, Annuaire frangais de droit international 1996, pp.7-32; James CRAWFORD: The International Laiu Commission's Articles on State Responsibility, Camhridge Univ. Press 2002, 387 pages; Les articles de la C.D.I. sur la responsabilite de l'Etat, Paris 2003, 462 pages.
1. Uvod. Odgovornost država i drugih subjekata središnje je pitanje međunarodnog prava i ona je "u srcu" te, kao i svih drugih pravnih grana. Opće je načelo prava da svako protupravno djelo povlači odgovornost po pravu i dužnost počinitelja da ispravi (reparira) nastalu štetu.
U vezi s time korisno je odmah povući razliku između povrijeđenih prava i pogođenih interesa neke države. U presudi Barcelona Traction (nova tužba) iz godine Međunarodni je sud jasno istaknuo: "Odgovornost nije angažirana ako je pogođen neki obični interes; ali jest ako je povrijeđeno pravo" (pp.35-36, par.44. do 46). Mora se, dakle, raditi o pravno zastiđenom interesu, u ovom slučaju i interesu povrijeđene države da joj država počinitelj ispravi nastalu štetu.
U ovome odjeljku prvenstveno će se raspravljati o odgovornosti država, a o odgovornosti međuvladinih organizacija i pojedinaca kada tome bude mjesta.
Specifična pravila o odgovornosti država "otkrivana" su i precizirana u arbitražnim odlukama u doba tzv. "dolarske diplomacije" od konca 19. stoljeća. To se pretežito zbivalo u sporovima između s jedne strane Sjedinjenih Država i europskih zemalja (u ime njihovih investitora) i latinoameričkih država s druge u svojstvu zajmoprimaca.

105. Dugo vremena u znanosti je bio vladajući koncept prema kojemu se odgovornost svodila na obvezu ispravljanja štetnih učinaka protupravnoga djela. Prema tome konceptu međunarodne odgovornosti šteta (prejudice, dommage, damage, injury), imala je središnje mjesto. Smatralo se da kršenjem neke pravne obveze (n.pr. iz ugovora) odgovornost ne nastupa sve dok iz te povrede ne proizide konkretna šteta za povrijeđenu državu. Taj koncept odgovornosti mogao je biti dostatan sve dok se samo međunarodno pravo svodilo na uređivanje koegzistencije u odnosima između suverenih država pojedinačno, i rješavanje njihovih uzajamnih sporova i sukoba.
Ali nakon što je međunarodno pravo počelo štiti neke općenitije vrijednosti čovječanstva i međunarodne zajednice, probijao se koncept prema kojemu svaka druga država stranka nekoga ugovora, pa i svaka treća država, ima pravo zahtijevati od ostalih izvršenje nekih obveza, čak i kad njihovim kršenjem nije nužno nastupila šteta za tu drugu državu.
To se najprije postizalo sklapanjem konvencija u okviru Međunarodne organizacije rada, o zaštiti manjina, a kasnije i o ljudskim pravima općenito. Radi se o tzv. obvezama erga omnes partes. Ukoliko neka stranka takve konvencije ne ispunjava svoje ugovorne obveze prema svojim vlastitim građanima, sve ostale države stranke imaju prema tim konvencijama pravo intervenirati protiv protupravnog ponašanja, makar same nisu pretrpjele nikakvu štetu. Daljim razvojem nastao je koncept erga omnes obveza država prema čitavoj međunarodnoj zajednici za kršenje nekih posebnih pravila općega običajnog međunarodnog prava, napose onih iz oblasti zaštite ljudskih prava.
Još su se otprije piratstvo na otvorenom moru, a od 19. stoljeća i trgovina robljem, smatrali zločinima koje je svaka država svijeta imala pravo izravno suzbijati i kažnjavati, neovisno od toga je li sama pretrpjela štetu ili ne. Nakon Drugoga svjetskog rata genocid je postao međunarodnim zločinom prvenstveno zbog njegovih užasnih posljedica, a ne jedino stoga što ga je zabranjivalo neko ugovorno ili drugo pravilo pozitivnoga međunarodnog prava. Potom je pojam "međunarodnih zločina" bio preciziran i pravno uređen (v. infra, §46. i §60).
Uslijed toga razvoja morao se proširiti koncept međunarodne odgovornosti i odvojiti ga od učinaka protupravnoga djela kao integralnoga dijela same njegove definicije. Prema tome proširenom konceptu, obveza ispravljanja štetnih učinaka je posljedica kršenja neke međunarodne obveze, a ne sastavni i ograničujući dio same definicije odgovornosti. Tu "znanstvenu revoluciju" obavio je talijanski pravnik Roberto Ago u svojstvu izvjestioca u Komisiji za međunarodno prava o odgovornosti država.

106. Prvi neuspio pokušaj kodifikacije ove najsloženije oblasti međunarodnoga prava bio je na Haškoj kodifikacijskoj konferenciji u krilu Lige naroda u godini.
Komisija za međunarodno pravo UN počela je to pitanje obrađivati još ooT 1956, prvotno pod naslovom: "Odgovornost države zbog šteta prouzročenih na njezinu području stranoj osobi i njezinoj imovini".
Od početka šezdesetih godina, kada je Roberto Ago postao najprije predsjednikom potkomisije, a potom do izvjestiocem Komisije o ovome pitanju, u "Nacrtu pravila o odgovornosti država" odvojeni su propisi glede porijekla odgovornosti od onih glede njezina sadržaja. Ago je u svome nacrtu tako uspostavio razlikovanje koje se održalo do danas između primarnih i sekundarnih pravila o odgovornosti država. Primarna pravila određuju bit (supstancu) obveza na djelovanje ili na uzdržavanje, kako ih propisuje međunarodno pravo u najraznovrsnijim oblastima i u svim njegovim izvorima. Sekundarna su pravila ona koja u načelu proizlaze kao posljedica kršenja primarnih pravila.
Na tim osnovama cjelovit Nacrt pravila u 60 članaka s dva dodatka, Komisija je usvojila u prvom čitanju tek u godini, dakle četrdeset godina nakon početka svoga rada. U članku 19. taj je nacrt potvrdio otprije prihvaćeno stupnjevanje međunarodno protupravnih djela država na međunarodne zločine i na obične međunarodne delikte. Izrađen je u obliku nacrta međunarodne konvencije s propisima o rješavanju sporova njezinih budućih stranaka.
Ali je Komisija usvojila konačan nacrt tih pravila u drugom čitanju 9. kolovoza 2001, u kojemu je izmijenila bit i domašaj nekih načela. Najvažnije je brisanje svakoga spomena na međunarodne zločine iz prijašnjega nacrta članka 19. Taj pojam zamijenjen je s imperativnim normama općega međunarodnog prava (jus cogens) u novim člancima 26, 40. i 41. Pojednostavljeni su propisi o protumjerama, i izostavljeni su oni o postupcima rješavanja sporova između država stranaka buduće konvencije o tome pitanju.
Potom je Opća skupština UN rezolucijom 56/83 od 28. siječnja godine uzela na znanje članke o odgovornosti država što ih je predstavila Komisija za međunarodno pravo, koji su reproducirani u njezinu prilogu. Ona ih je preporučila pozornosti vlada država, ali bez preporuke glede njihova prihvaćanja ili neprihvaćanja u obliku ugovora.

107. Time je taj Nacrt u konačnoj verziji postao neki restatement pravila međunarodnoga prava iz te oblasti pretežito doktrinarne naravi. Ali ne. treba izgubiti iz vida važnu činjenicu da u nedostatku nekoga drugog kodifikacijskog teksta iz ove oblasti autoritativnije naravi, taj će Nacrt pravila biti nezaobilazno polazište u svim pregovorima između država glede njihove odgovornosti, i u svakom arbitražnom i sudskom postupku o tome pitanju. Ali s obzirom da se tu radi o iskazu jednostavno sročenih apstraktnih načela, njih je teško razumjeti bez opširnih komentara s navodima međunarodne judikature i prakse država.
Taj Nacrt pravila izostavio je neka važna pitanja odgovornosti u međunarodnom pravu. On se odnosi na odgovornost država, ali ne međunarodnih organizacija i drugih subjekata međunarodnoga prava. Izostavio je precizna pravila o dopustivosti zahtjeva glede njegove nacionalnosti, te napose sadržaj načela prethodnoga iscrpljenja domaćih pravnih sredstava kada su u pitanju zahtjevi pojedinaca.
Odgovornost pojedinaca prema međunarodnom pravu djelimično je predmetom Nacrta kodeksa (zakonika) zločin, protiv mira i sigurnosti čovječanstva, što ga je Komisija usvojila u drugom čitanju u godini. Među propisima u pismenom obliku u toj oblasti imamo i statute dvaju ad hoc međunarodnih kaznenih tribunala, jednoga za bivšu Jugoslaviju, a drugoga za Ruandu, te Rimski statut Međunarodnog kaznenog suda koji je stupio na snagu 17. srpnja godine (v. infra, §60, pod 3 (v)).
Komisija usporedo priprema i nacrt pravila o "Međunarodnoj odgovornosti (international liability) država za štetne posljedice djela koja nisu zabranjena međunarodnim pravom", tj. za tzv. "rizik", (vidi dalje pod 3, te opširnije infra, §47, pod 5).
2. Osnova odgovornosti u međunarodnom pravu. Svako protupravno djelo neke države prema međunarodnom pravu ("međunarodno protupravno djelo", "fait internationalement illicite", "internationally vorongful act") povlači njezinu međunarodnu odgovornost (članak 1). Stoga svaka država može biti odgovorna za počinjenje takvoga djela.

108. Međunarodno protupravno djelo neke države postoji kada je ponašanje, koje se može sastojati u nekom činjenju ili propuštanju: (a) pripisivo toj državi temeljem međunarodnoga prava, i (kumulativno) (b) predstavlja povredu međunarodne obveze te države (članak 2). Pripisivost (attribution) predstavlja subjektivni, a povreda međunarodne obveze objektivni element odgovornosti. Da bi nastala odgovornost neke države oba ta elementa moraju biti zadovoljena, i to bez obzira na postojanje ili nepostojanje zle namjere počinitelja.
Djelo se smatra međunarodno protupravnim samo prema međunarodnom pravu, i na tu kvalifikaciju ne utječe moguća dopustivost istoga djela prema unutarnjemu pravu neke države (članak 3). Kada bi bilo suprotno svaka bi država mogla donošenjem ili izmjenom svojih zakona izbjeći svoju međunarodnu odgovornost.
Ovo ćemo izlaganje odmah otpočeti s objektivnim elementom međunarodne odgovornosti koji se sastoji u povredi neke međunarodne obveze. O "pripisivosti", koja traži šire objašnjenje, raspravljat ćemo dalje pod 5.
Povreda međunarodne obveze neke države postoji kada djelo te države nije u skladu s onim što ta obveza od nje zahtijeva, bez obzir na njezino porijeklo ili prirodu (članak 12). Može se, dakle, raditi o obvezi iz općega običajnog međunarodnog prava, iz nekoga ugovora kojega je država u pitanju stranka u odnosu na druge stranke, iz njezina jednostranog akta kojim je preuzela neke nove pravne obveze, ili iz nekog općega načela prava.
Tu se radi o tzv. "primarnim pravilima" međunarodnoga prava koja taj Nacrt pravilž inače ne ureduje. U načelu, Nacrt se odnosi samo na "sekundarna pravila", tj. na ona koja proizlaze kao posljedica kršenja primarnih pravila.
Djelo države ne predstavlja povredu njezine međunarodne obveze osim ako je država vezana tom obvezom u trenutku kada se djelo dogodi (članak 13). Dakle, ukoliko u trenutku kada je djelo u pitanju poduzeto, obveza za tu državu još nije nastupila, ili je istekla, ne može se raditi o povredi obveze u pitanju.
Nacrt pravila čini razlikovanje ratione temporis između jednokratnih protupravnih djela, onih produljenih, onih u slučaju kršenja obveze na prevenciju (sprječavanje), te napokon onih složenih.

109. Povreda neke međunarodne obveze djelom države koje nema produljeni karakter (tj. koje je jednokratno) zbiva se u trenutku kada je to djelo počinjeno, čak ako se njegovi učinci produljuju (članak 14(1)). Može se npr. raditi o namjernom obaranju nekoga civilnog zrakoplova u vlastitom zračnom prostoru, poput onoga u kada je bivši Sovjetski Savez srušio južnokorejski putnički avion koji je ušao u sovjetski zračni prostor.
Povreda neke međunarodne obveze djelom države koje ima produljeni karakter proteže se na čitavo razdoblje kroz koje to djelo traje, i sve dok ostaje u neskladu s međunarodnom obvezom (članak 14(2)). Tu se npr. može raditi o kršenjima obveza iz neke konvencije o ljudskim pravima, ili o okupaciji dijela područja druge države.
Povreda neke međunarodne obveze koja od države zahtijeva prevenciju (sprječavanje) nekoga događaja, zbiva se i produljuje se kroz čitavo razdoblje kroz koje takav događaj traje, i sve dok ostaje u neskladu s tom obvezom (članak 14(3)). Npr. kršenje obveze na sprječavanje prekograničnoga onečišćenja atmosfere iz neke tvornice u blizini granice sa susjednom državom traje sve dok to onečišćenje traje, s obzirom da ga je teritorijalna država dužna spriječiti.
Napokon, glede složenih protupravnih djela, članak 15. propisuje da: "Povreda od države neke međunarodne obveze putem niza (serije) čina ili propusta koji se u cjelini definiraju protupravnima, nastaje kada su čini ili propusti koji, uzeti s drugim činimajli propustima, dovoljni da predstavljaju protupravno djelo". Dalje se precizira: "U nekom takvom slučaju, povreda se proteže kroz čitavo razdoblje koje otpočinje s prvim činom ili propustom u nizu i produljuje se sve dok se ti čini ili propusti ponavljaju i ostaju u neskladu s međunarodnom obvezom".
3. Odgovornost za međunarodna protupravna djela i odgovornost za rizik. Nacrt pravila Komisije za međunarodno pravo, pod utjecajem njezina izvjestioca Roberta Agoa, u svim svojim verzijama svjesno napušta kao osnovu odgovornosti krivnju počinitelja (fault, guilt, faute), koja bi podrazumijevala i njegovu zlu namjeru. Tu zlu namjeru inače ne bi uvijek bilo lako dokazati. Osnova odgovornosti u međunarodnom pravu leži u samome počinjenju nekoga djela kao objektivnoj činjenici, ali koje uz pripisivost predstavlja u isto vrijeme povredu neke međunarodne obveze države u pitanju.

110. U nekim se međunarodnim instrumentima poziva na "dužnu pažnju" (due diligence). Još je arbitražna presuda u parnici o Talionici Trail ("Trail Smelter" case) iz zasnovala odgovornost države na propustu dužne pažnje (nemar, culpa, za razliku od dolusa), jer nije učinila dovoljno da spriječi štetu.
Dalji iskorak u tome razvoju jest da se glede nekih, po posljedicama napose opasnih djelatnosti, ugovara odgovornost za rizik. Kada se ta odgovornost izričito ugovori, država (ili fizička ili pravna osoba) odgovara za posljedice čak i takvoga ponašanja koje po sebi nije međunarodno protupravno djelo. Ta se odgovornost posebice ugovara u oblastima lansiranja objekata u svemir, miroljubive upotrebe nuklearne energije, te onečišćenja mora uljima i drugim štetnim tvarima.
Komisija za međunarodno pravo nailazi na poteškoće u radu na nacrtu pravila o "Međunarodnoj odgovornosti (international liability) država za štetne posljedice djela koja nisu zabranjena međunarodnim pravom". Stoga rezultate njezina rada ne treba očekivati u dogledno vrijeme.
Unatoč tome što neki pisci tvrde da već postoji opće načelo prava koje uključuje odgovornost za rizik, danas ona ne postoji ako nije izričito ugovorena. Ali ukoliko jest ugovorena, država koja je preuzela tu obvezu (ili pravna ili fizička osoba iz te države), dužna je oštećenim osobama nadoknaditi svu štetu koja je stvarno nastala, neovisno od njezine zle namjere ili nepažnje, i neovisno od toga što njezino ponašanje inače nije bilo zabranjeno međunarodnim ili unutarnjim pravom.
Više će se o odgovornosti za rizik raspravljati u odjeljku o pravnim pitanjima međunarodne zaštite okoliša (infra, §47). U nastavku ćemo i dalje isključivo raspravljati o odgovornosti za međunarodno protupravna djela.
4. Posljedice međunarodno protupravnoga djela. Iz svakoga međunarodno protupravnog djela proizlazi međunarodna odgovornost države (ili drugoga subjekta međunarodnog prava) koja je to djelo počinila (v. članak 28. Nacrta pravila).
Opće međunarodno pravo propisuje domašaj međunarodnih obveza države kršiteljice veoma široko. Te se obveze mogu odnositi "prema nekoj drugoj državi, prema više država, ili prema međunarodnoj zajednici u njezinoj cjelini, ovisno napose o prirodi i sadržaju međunarodne obveze ili okolnostima povrede" (članak 33. Nacrta pravila).

111. Počinjenje međunarodno protupravnoga djela stvara, dakle, nove odnose između države kršiteljice i povrijeđenih država koji se općenito podrazumijevaju pod izrazom "međunarodna odgovornost". Ti odnosi traju sve dok država kršiteljica ne reparira (ispravi) štetu, ili dok se povrijeđena država valjano ne odrekne svoga zahtjeva, ili dok zahtjev ne padne u zaborav (zastaru). V. infra, §45.
Tvrdo je pravilo koje proizlazi iz primata međunarodnoga prava nad unutarnjim da se odgovorna država ne može pozvati na odredbe svoga unutarnjega prava (npr. iz nekoga njezina zakona ili pravomoćne sudske presude), kao na opravdanje za neizvršenje svoje obveze (članak 32).
Postoji još jedno tvrdo pravilo. Država se ne može okoristiti vlastitim kršenjem neke svoje međunarodne obveze, npr. one iz dvostranog ili mnogostranog ugovora, da bi potom ustvrdila da je ta njezina obveza prestala postojati. Nasuprot njoj, povrijeđene države imaju mogućnost izbora. Kada se npr. radi o kršenju nekoga ugovora, ostale stranke mogu pod izvjesnim uvjetima, a temeljem članka 60. Bečke konvencije iz 1969, okončati ugovor u pitanju u cjelini ili samo prema državi kršiteljici, ali mogu od nje zahtijevati dalje izvršenje obveza koje je prekršila.
To pravilo potvrđuje članak 29. Nacrta pravila sljedećim riječima: "Pravne posljedice međunarodno protupravnoga djela predviđene u ovomu Dijelu ne diraju u održavanje dužnosti odgovorne države da i dalje izvršava obvezu koju je prekršila."
U skladu s člankom 30: "Država odgovorna za neko međunarodno protupravno djelo ima obvezu: (a) da to djelo okonča ukoliko se ono produljuje; (b) da ponudi prikladno osiguranje i jamstvo njegova neponavljanja ukoliko okolnosti to zahtijevaju." To su danas njezine obveze prema općemu međunarodnom pravu.
Ta su načela veoma općenite naravi i primjenjuju se u nedostatku drugih pravila međunarodnoga prava (lex specialis), koja se odnose na neko djelo (članak 55). Ta posebna pravila mogu biti općenite naravi i odnositi se npr. na odgovornost države za štetne posljedice koje proizlaze iz nekih djelatnosti koje nisu zabranjene međunarodnim pravom, a mogu biti predviđena i u nekom ugovoru i odnositi se na posljedice kršenja ili neizvršenja obveza stranaka iz toga ugovora.
O oblicima ispravljanja štete (povratu u prijašnje stanje, obeštećenju, te zadovoljštini) raspravlja se u opširnije dalje (infra, §45).

112. 5. "Pripisivost" međunarodno protupravnoga djela
5. "Pripisivost" međunarodno protupravnoga djela. Pri izlaganju imuniteta države (supra, §43), vidjelo se da država djeluje kroz mnoštvo svojih organa i posebnih tijela, i da je pitanje imuniteta nekih državnih akata znatno šire i složenije od utvrđivanja sposobnosti organa neke države za sklapanje ugovora ili za njezino vanjsko zastupanje.
Taj problem još je širi i složeniji kada je u pitanju "pripisivost" (attribution, attribuabilite, imputabilite) međunarodno protupravnoga djela ratione personae, iz koje proizlazi međunarodna odgovornost za državu ili za drugoga subjekta međunarodnog prava njegova počinitelja.
Naime, kako smo prije naveli, odgovornost neke države postoji samo ako se ispune oba uvjeta iz članka 2. Nacrta pravild. Uz povredu neke međunarodne obveze, međunarodno protupravno djelo u pitanju mora biti "pripisivo" državi kršiteljici temeljem međunarodnoga prava. Radi se o prilično složenom činjeničnom i pravnom pitanju. U načelu, ponašanje organa države ili drugih entiteta koji vrše prerogative javne vlasti, ili je država u pitanju to ponašanje naknadno prihvatila, pripisivd je toj državi.
To bi a contrario značilo da se državi ne mogu pripisati djela neovlaštenih i neodgovornih pojedinaca, ili pobunjenika koji se bore protiv zakonite vlasti. Ali i u tome pogledu postoje neke iznimke.
U godini, pri određivanju grčko-albanske granice na terenu, nepoznate osobe ubile su na grčkoj strani predsjednika komisije Tellinija iz Italije. Vijeće Lige naroda ustanovilo je od hoc odbor pravnika koji je dao sljedeće mišljenje o tome incidentu:
"Odgovornost neke države za politički zločin počinjen protiv strane osobe na njezinu području nije angažirana osim ako je ta država zanemarila da poduzme sve razumne mjere radi sprječavanja zločina, te glede progona, uhićenja i suđenja zločincu."
U takvim situacijama, dakle, država može biti odgovorna, i djelo se u pitanju može njoj pripisati, zbog gruboga propusta dužne pažnje (due dilligence) da to djelo spriječi ili da kazni počinitelja.

113. Država isto tako nije odgovorna za djela ustanika na njezinu području, ali samo ukoliko oni ne uspiju pobijediti legitimnu vlast u toj državi. Ukoliko se dogodi suprotno, nova je vlast retroaktivno odgovorna za sve svoje protupravne čine prije nego što je postala nova vlada u toj državi, ili prije nego što je uspostavila novu državu na dijelu područja otprije postojeće države, ili na nekom području pod njezinom upravom. Oba ta slučaja predviđena su u stavcima 1. i 2. članka 8. Nacrta pravila. U tim situacijama prijašnja djela ustanika postaju pripisiva odnosnoj državi nakon što ti ustanici osvoje vlast.
Valja opisati još jednu sličnu situaciju zbog koje je predviđen članak 11. u Nacrtu pravilđ. U vezi s upadom aktivista tzv. "muslimanskih studenata pristaša politike imama" (Homeinija) u ambasadu Sjedinjenih Država u Teheranu 4. studenoga godine, Međunarodni je sud u presudi iz naveo sljedeće: "Glede stvarnoga ponašanja iranskih vlasti... unatoč prethodno datim jamstvima Sjedinjenim Državama i unatoč ponovljenim i hitnim pozivima za pomoć, one nisu poduzele nikakve korake bilo da spriječe militante da upadnu u ambasadu, ili da ih navedu daju napuste. Nadalje, nakon što su militanti nasilno ušli u prostorije ambasade, iranske vlasti nisu učinile ništa da ih prisile ili makar da ih uvjere da ju napuste i da oslobode diplomatsko i konzularno osoblje koje su zarobili." (p.33, para. 66).
Sve do tada odgovornost Irana proizlazila je iz propuštanja njegovih organa da izvrše svoje dužnosti, tj. uslijed nečinjenja. Ta odgovornost iranske države postala je, međutim, neposredna, i ta su djela postala izravno pripisiva iranskoj državi kada je 5. studenoga imam Homeini javno podržao sve te protupravne čine (pp.34-35, paras 70-71).
Upravo s obzirom na tu novu situaciju članak 11. Nacrta pravila predviđa: "Ponašanje koje prema prethodnim člancima nije pripisivo nekoj državi ipak se prema međunarodnom pravu smatra djelom te države ako, i u mjeri u kojoj, ta država to ponašanje priznaje i prihvaća kao svoje."
Za međunarodnu praksu mnogo važnija od prethodnih su djela pripisiva državi u pitanju kada ih poduzme neki organ te države, ili drugo tijelo koje je vršilo prerogative javne vlasti.
Prema članku 4: "Ponašanje bilo kojega organa države smatra se prema međunarodnom pravu djelom te države bilo da taj organ vrši zakonodavnu, izvršnu, sudbenu ili druge funkcije, bez obzira na njegovu prirodu organa središnje vlasti ili teritorijalne cjeline u državi". Dalje se precizira da organ podrazumijeva svaku osobu ili jedinicu (entitet) koja taj položaj ima prema unutarnjem pravu države.

114. Međunarodno pravo ne propisuje strukturu država i njihovih organa
Međunarodno pravo ne propisuje strukturu država i njihovih organa. Ali bitno je da je djelovanje organa u pitanju, bez obzira na njegovo ime ili funkcije, prema međunarodnom pravu pripisivo toj državi kao subjektu toga prava, i to bez obzira ima li ili nema taj organ svojstvo pravne osobe prema unutarnjemu pravu.
Hijerarhijski položaj organa u pitanju nije od značaja. Država tako odgovara za ponašanje običnih policijskih djelatnika ili najnižih pripadnika svojih oružanih snaga, jednako kao i za ponašanje i akte onih organa koji nad njima imaju naredbodavnu ili nadzornu vlast.
Država se, dakle, ne može pozvati na svoju ustavnu organizaciju, ali ni na svoje političke teškoće, da bi izbjegla međunarodnoj odgovornosti.
Uz gornje, država odgovara i za djelovanje organa njezinih teritorijalnih cjelina. Organi tih cjelina mogu obavljati neke funkcije središnje državne vlasti. Ali prema međunarodnom pravu država odgovara i kada samoupravni organi neke teritorijalne cjeline - ili organi federalne jedinice - djeluju u obavljanju njihovih autonomnih nadležnosti, pa i kada se središnja vlast nema pravo u te nadležnosti miješati.
Pravilo je običajnoga prava, potvrđeno u članku 7, prema kojemu se djelom države smatra djelovanje njezinih organa u svim gore opisanim situacijama, čak i kada takav organ prekorači svoje ovlasti prema unutarnjem pravu, ili kada prekrši upute o svojoj djelatnosti (akti ultra vires). Država je u tim situacijama odgovorna zbog toga što takve zloupotrebe vlasti nije spriječila, tj. zbog propuštanja.
To znači da država u načelu odgovara za ponašanje svojih organa samo u obavljanju njihovih funkcija, i to dakle čak i u njihovu prekoračenju ili zloupotrebi. Kada, međutim, neka osoba ili skupina osoba, koje su inače ovlaštene da vrše prerogative javne vlasti, ne djeluje za račun svoje države nego u osobnom ili drugom svojstvu, tada njihovo ponašanje nije prema međunarodnom pravu pripisivo toj državi i ne predstavlja "djelo države" u pitanju.
Sada nam valja ukratko razmotriti djelovanje organa izvršne, zakonodavne i sudbene vlasti država u praksi.

115. Organi izvršne vlasti najčešće se susreću s pojedincima, i napose sa strancima. Stoga su oni najčešće u mogućnosti da angažiraju odgovornost svoje države za međunarodno protupravna djela. U međunarodnoj arbitražnoj praksi postoji niz odluka kojima su države bile proglašene odgovornima zbog djelovanja njihovih upravnih ili izvršnih organa.
Radilo se o slučajevima kada su ti organi sprječavali izvršenje privatnopravnih kontrakata koji su za strance predviđali neka prava, ili zbog kršenja stečenih prava stranaca.
Države su proglašavane odgovornima zbog samovoljnoga uhićenja stranaca ili njihova zlostavljanja u pritvoru. One su bile odgovorne i .zbog samovoljnoga izgona stranaca ili zbog protupravnih djela njihovih oružanih snaga, kako u ratu tako i u miru.
Zakonodavna vlast može prouzročiti odgovornost svoje države ako ne donese potrebne zakone ili druge propise nužne za izvršenje neke međunarodne obveze, ali još češće ako iz primjene zakona koje je donijela, a koji nisu u skladu s njezinim međunarodnim obvezama, proiziđu međunarodno protupravna djela.
Sudbena vlast najčešće uzrokuje odgovornost svoje države uskratom pravosuđa (deni de justice) strancima, ali i svim drugim osobama. Danas posvuda u svijetu sve fizičke i pravne osobe, bez obzira na njihovo državljanstvo i stalno mjesto boravka, uživaju pravo da od sudova i drugih nadležnih tijela traže zaštitu svojih prava. Njihovo sprječavanje da se pojave pred sudom u svojstvu tužitelja ili u drugom svojstvu, znači uskratu pravosuđa i povlači odgovornost njihove države. Uskratom pravosuđa smatra se i kada nadležno tijelo u primjerenom roku ne donese nikakvu odluku.
Nacrt pravila predviđa i precizira još neke situacije u slučaju djelovanja osoba ili jedinica koje u gornjemu smislu nisu organi države. U tome pogledu taj Nacrt nastoji biti iscrpan, ali i limitativan. Izvan propisa koji slijede djelo nekoga tijela ne može se pripisati državi u pitanju. Činjenična kauzalnost tu nije dostatna.
(a) Ponašanje osoba ili jedinica koje su ovlaštene da vrše prerogative javne vlasti. Prema članku 5, "Ponašanje neke osobe ili jedinice koja nije organ države prema članku 4, ali je pravom te države ovlaštena vršiti prerogative javne vlasti, smatra se prema međunarodnom pravu djelom te države, uz uvjet da ta osoba ili jedinica u datom slučaju djeluje u tome svojstvu."

116. Radi se o kvazidržavnim organima, npr
Radi se o kvazidržavnim organima, npr. onima javnih ili privatnih poduzeća, poput željeznica ili zračnih kompanija. Ukoliko su djelatnici tih poduzeća ovlašteni da vrše neke redarstvene funkcije,, njihovo se ponašanje "u datom slučaju" smatra djelom države u pitanju. Ali se to ne odnosi na sve druge djelatnosti tih poduzeća, poput prodaje voznih karata ili nabavke materijala za njihove djelatnosti.
U nekim državama funkcije čuvanja zatvora povjeravaju se privatnim zaštitarskim tvrtkama. Država je odgovorna za djelatnosti tih zaštitara glede izvršenja zatvorskih kazni, zatvorskoga režima ili izricanja i sprovodenja disciplinskih mjera.
(b) Ponašanje organa kojega država stavlja na raspolaganje drugoj državi. Prema članku 6, "Ponašanje organa stavljenoga na raspolaganje nekoj državi od druge države, smatra se prema međunarodnom pravu djelom prve države ako taj organ obavlja prerogative javne vlasti države na čije je raspolaganje stavljen."
Takvi slučajevi nisu česti u praksi. Ukoliko u slučaju epidemije ili prirodne katastrofe jedna država stavi drugoj na raspolaganje neku sanitarnu jedinicu, i ona djeluje po nalozima države primateljice, tada je država primateljica odgovorna za njezino djelovanje. Ali to važi samo ukoliko ta ekipa ima položaj državnoga organa u državi šiljateljici i ako u državi primateljici obavlja prerogative javne vlasti.
Pod gornji propis, dakle, ne potpadaju pružanje tehničke pomoći nekoj državi od međunarodnih vladinih ili nevladinih organizacija, a napose ne djelovanje kulturnih, diplomatskih ili konzularnih misija stranih država u državi primateljici.
(c) Ponašanje pod nadzorom ili kontrolom države. Temeljem članka 8: "Ponašanje neke osobe ili skupine osoba smatra se prema međunarodnom pravu djelom države ako ta osoba ili ta skupina osoba, usvajajući to ponašanje, stvarno djeluje po nalozima ili pod nadzorom ili kontrolom te države."
U načelu ponašanje privatnih fizičkih i pravnih osoba nije prema međunarodnom pravu pripisivo nekoj državi. Članak 8. propisuje u tome pogledu iznimku, ukoliko neke osobe ili skupine stvarno djeluju po nalozima neke države, ili su pod njezinim nadzorom ili kontrolom. Tu se napose može raditi o osobama regrutiranima u pomoćne oružane snage ili o "dragovoljcima" koji djeluju u drugoj državi.

117. U presudi Nikaragva iz godine Međunarodni je sud smatrao da su Sjedinjene Države bile odgovorne zbog toga što je njihova tajna služba sudjelovala u "pripremanju, upravljanju i u podršci" kontrasima u Nikaragvi. Ali je Sud odbio proglasiti Sjedinjene Države odgovornima za sve protupravne djelatnosti tih kontrasa u nedostatku dokaza o "efektivnoj kontroli" nad njihovim vojnim i paravojnim operacijama (p. 51, par.86; pp. 62 i 65-65, par i 115).
Iako nije nadležan da odlučuje o odgovornosti država, Međunarodni kazneni tribunal za bivšu Jugoslaviju pokušao je u presudi Žalbenoga vijeća Tadić iz 1999, i u prvostupanjskoj presudi Blaškič iz 2000, sniziti taj prag odgovornosti država. Temeljem tzv. testa "globalne kontrole" (overall control), snabdjevanje, obuka i financiranje Vojske Republike Srpske i Hrvatskoga vijeća obrane u Bosni i Hercegovini podrazumijevaju ulogu SRJ, odnosno Hrvatske, u organiziranju, koordiniranju i planiranju vojnih akcija tih skupina čak i u nedostatku specifičnih instrukcija tih država glede vojnih operacija. Stoga je Tribunal te skupine i njihove članove olako proglasio de facto organima tih država koji angažiraju odgovornost SRJ, odnosno Hrvatske i čine te sukobe "međunarodnima". To se napose nije moglo zaključiti za opkoljenu Lašvansku dolinu u koju nikakve snage Hrvatske vojske nisu mogle prodrijeti.
Tekst članka 8. ne opredjeljuje se jasno ni za jedan od gornjih kriterija. Ali se iz komentara toga članka može zaključiti da je Komisija za međunarodno pravo ipak bliža "efektivnoj kontroli" iz presude Nikaragva.
(d) Ponašanje u odsutnosti ili u nedostatku službenih vlasti. I napokon, u članku 9. predviđa se: "Ponašanje osobe ili skupine osoba smatra se prema međunarodnom pravu djelom države ako ta osoba ili skupina u stvarnosti obavlja prerogative javne vlasti u odsutnosti ili u nedostatku službene vlasti, te u okolnostima koje zahtijevaju vršenje tih prerogativa."
U revolucijama i drugim socijalnim nemirima može na nekome području doći do raspada ili privremene odsutnosti državne vlasti. Uz to, klasično međunarodno pravo priznaje "pučki ustanak" (levee en masse), tj. spontano suprotstavljanje civila neprijateljskoj invaziji nakon što je otpor regularne vojske prestao ili ga nije ni bilo (v. infra, §93, 4, pod (v)).

118. U tim situacijama može se dogoditi da pojedinci ili neformalne skupine preuzmu obavljanje prerogativa javne vlasti, a da ih na to nitko nije ovlastio, pa ni neka de facto ustanička vlast (koja se možda još nije ustanovila), članak 9. predviđa tri limitativna uvjeta da bi se to djelovanje moglo pripisati državi u pitanju: (i) ponašanje se mora stvarno sastojati u obavljanju prerogativa javne vlasti; (ii) ono se poduzima u nedostatku službenih vlasti; te (iii) okolnosti opravdavaju vršenje tih prerogativa.
Iz gornjega proizlazi da su propisi o pripisivosti međunarodno protupravnoga djela po međunarodnom pravu vrlo široki, ali i precizni. Oni sprječavaju da države u tim situacijama izbjegnu svoju odgovornost.
U posebnom se svjetlu javlja pitanje odgovornosti za međunarodna protupravna djela međunarodnih organizacija koje su priznati subjekti međunarodnog prava. S obzirom da su sve takve organizacije tvorevine država i da su u njihovim organima koji donose bitne odluke zastupljene države članice, čiji predstavnici tamo provode politiku svojih vlada, postoji stalna težnja da se odgovornost za djela neke organizacije pripiše njezinim državama članicama, ili makar nekima od njih.
Ali osim rijetkih iznimaka, i to u slučaju da je tako predviđeno u pravilima same organizacije ili da je to unaprijed ugovoreno, opće je pravilo da države članice nisu solidarno, a ni supsidijarno, odgovorne za međunarodna protupravna djela njihove organizacije.
Prema općemu međunarodnom pravu svaka organizacija koja je međunarodna pravna osoba odgovorna je za međunarodna protupravna djela svojih organa i svojih agenata koji djeluju u njezino ime. U suprotnomu, organizacija u pitanju nije samostalan subjekt međunarodnoga prava. Glede pripisivosti tih djela organima i pojedincima, primjenjuju se gore izložena pravila koja se odnose na pripisivost organima države.
Institut za međunarodno pravo usvojio je u tome smislu na svome zasjedanju u Lisabonu u rezoluciju pod naslovom: "Pravne posljedice za države članice neizvršenja obveza međunarodnih organizacija prema trećima". Rezolucija se odnosi na zahtjeve trećih osoba, država ili organizacija, uključivši i države članice organizacije osim kada djeluju u svojstvu organa ili članica organa organizacije (koji su prouzročili odgovornost). U načelu se ne vrši razlika između zahtjeva iz kontrakata sklopljenih s organizacijom i onih ekstrakontraktualne naravi. Time ta rezolucija izriče primjenljiva pravila glede odgovornosti za bilo koja međunarodna protupravna djela organizacije prema trečima.
Ta rezolucija, između ostaloga, preporučuje da bi pravila svake organizacije trebala da predvide odredbe o pokrivanju neizmirenih obveza u slučaju njezina raspuštanja.

119. 6. Odgovornost države za djela druge države
6. Odgovornost države za djela druge države. Međunarodno protupravna ponašanja mogu biti rezultat suradnje više od jedne države. Ta djela mogu imati oblik pojedinačnih ponašanja svake od država sudionica, ali se mogu vršiti i uz neku podjelu zadataka koji smjeraju istom cilju. U svim tim situacijama svaka od tih država snosi vlastitu odgovornost za međunarodno protupravna djela koja je počinila.
Poglavlje IV. Prvoga dijela Nacrta pravila predviđa kao iznimku od gornjega odgovornost neke države za djelo druge države. Iako se prema članku 19. to poglavlje načelno ne odnosi na međunarodnu odgovornost samoga počinitelja, ti se članci ne mogu ispravno razumjeti ako se i to ne uzme u obzir.
Kod pomaganja ili podupiranja iz članka 16. glavna odgovornost pada na državu počinitelja, dok država koja pomaže i podupire međunarodno protupravno djelo ima sekundarnu ulogu. Prema članku 17. država počinitelj može snositi odgovornost, ali odgovornost pada i na državu koja nad njom vrši nadzor i kontrolu. Napokon u slučaju prisile nad drugom državom iz članka 18, država koja vrši prisilu glavni je protagonist protupravnoga djela, dok je država izvršitelj samo njezin instrument, i kao takva lišena odgovornosti.
Sve tri gornje odredbe predviđaju ograničujuće uvjete odgovornosti države koja sudjeluje u počinjenju protupravnoga djela države počinitelja. Subjektivni element (mens rea) jest da.ta država djeluje uz svoje vlastito saznanje okolnosti međunarodno protupravnoga djela. Bez. toga saznanja, ako ona npr. materijalno pomaže drugu državu a ne zna da će pomoć biti upotrebljena u protupravne svrhe, nema odgovornosti države pomagatelja. Objektivnije element da bi djelo u pitanju bilo međunarodno protupravno kada bi ga država koja sudjeluje sama počinila.
(a) Pomaganje ili podupiranje u počinjenju međunarodno protupravnoga djela. Članak 16. glasi: "Država koja pomaže ili podupire drugu državu u njezinu počinjenju međunarodnoga protupravnog djela zbog toga je međunarodno odgovorna, ako: (a) ta država djeluje uz (svoje) saznanje okolnosti međunarodno protupravnoga djela; i (kumulativno) (b) to bi djelo bilo međunarodno protupravno kada bi ga ta država (sama) počinila."
Glede pomaganja ili podupiranja iz toga članka međunarodna odgovornost države pomagatelja nastupa ispunjenjem oba gornja uvjeta. Ali i u takvom slučaju ta država nije dužna naknaditi žrtvi svu štetu za posljedice glavnoga djela, nego samo za one koje proizlaze iz njezina pomaganja.

120. (b) Nadzor i kontrola nad počinjenjem nekoga međunarodno protupravnog djela. Članak 17. glasi: "Država koja izdaje naloge drugoj državi i vrši kontrolu nad počinjenjem međunarodno protupravnoga djela od ove druge za to je djelo međunarodno odgovorna, ako: (a) ta država to čini uz saznanje okolnosti međunarodno protupravnoga djela; i (kumulativno) (b) to bi djelo bilo međunarodno protupravno kada bi ga ta država (sama) počinila."
Ali je taj propis lišen sadržaja, i u suvremenim uvjetima nije od velike pomoći za međunarodnu praksu. On ima povijesni značaj. Nekoć je država protektor izdavala naloge državi pod protektoratom i vršila je kontrolu nad njezinim mogućim počinjenjem međunarodno protupravnih djela. To je npr. bio odnos Francuske prema Tunisu, Maroku i državama francuske Indokine, sve dok te države nakon Drugoga svjetskog rata nisu stekle potpunu neovisnost (v. supra, §37 pod 3). Protektor je u najmanju ruku bio suodgovoran, ako ne i potpuno odgovoran, za protupravna djela države nad kojom je vršio nadzor i kontrolu.
Taj se članak ne može odnositi na protupravna djela federalnih jedinica jer je savezna država u načelu međunarodno odgovorna za sva njihova djela.
Ukoliko na okupiranom području država okupant stavi lokalnu policiju pod svoju kontrolu, ona je sama međunarodno odgovorna za protupravna djela te policije.
(c) Prisila nad drugom državom. Napokon članak 18. predviđa: "Država koja prisiljava drugu državu da počini neko međunarodno protupravno djelo međunarodno je odgovorna za to djelo, (a) ako bi i u odsutnosti prisile to djelo bilo međunarodno protupravno djelo prisiljene države; i (kumulativno) (b) država koja vrši prisilu to čini uz saznanje okolnosti toga djela."
Pitanje odgovornosti dakle mnogo je jasnije temeljem gornje odredbe. Prisila izvršena nad državom koja je neposredni počinitelj međunarodno protupravnoga djela mora imati značajke iz članka 23. koji se odnosi na višu silu. Mora se raditi o neodoljivoj sili (irresistible force) koja ne dopušta drugačije ponašanje, ali koja isključuje protupravnost djela samoga počinitelja.
Ali svaka prisila nad drugim državama zabranjena je kao takva načelom iz članka 4(2). Povelje UN, potvrđenim mnogim drugim međunarodnim instrumentima. Stoga ona sama predstavlja međunarodno protupravno djelo. Za sve posljedice počinjenoga djela isključivu odgovornost snosi ta država, jer je država počinitelj djelovala kao njezin instrument i protupravno se djelo ne može njoj pripisati.

121. 7. Okolnosti koje isključuju protupravnost djela
7. Okolnosti koje isključuju protupravnost djela. Radi se o nekim općim načelima prava koja poznaje većina razvijenih pravnih sustava država.
Neka od tih načela primjenljiva su i u pravu međunarodnih ugovora i mogu neki ugovor učiniti ništavim (članci Bečke konvencije iz 1969) (v. supra, §22), ali i u međunarodnom kaznenom pravu (članak 31. Rimskoga statuta iz glede osnova isključenja kaznene odgovornosti pojedinca) (supra, §60).
Prema Nacrtu pravila Komisije za međunarodno pravo te okolnosti ne isključuju međunarodnu odgovornost države za samo počinjeno djelo, nego i više od toga. One isključuju protupravnost počinjenoga djela, ali pri tome ne okončavaju pravnu obvezu u pitanju.
U presudi o Projektu Gabčikovo-Nagymaris (Sovačka/Madžarska) iz godine, Međunarodni je sud u vezi s time istakao: “/Č/ak kada se ustanovi stanje nužde, ono po toj osnovi ne može okončati neki ugovor. Na stanje nužde može se pozvati samo da bi se država oslobodila od odgovornosti za neizvršenje nekoga ugovora, čak ukoliko se smatra da je prizivanje toga motiva opravdano, ono ne okončava ugovor; ugovor može biti lišen učinaka sve dok postoji stanje nužde, ali on ostaje na snazi osim ukoliko ga njegove stranke okončaju zajedničkim sporazumom. Čim stanje nužde prestane postojati, oživljava se dužnost poštivanja obveza iz ugovora." (p.63, par.101; vidi i p.39, par.48).
Ali za razliku od gornjih učinaka, naknadna nemogućnost izvršenja nekoga ugovora predviđena člankom 61. Bečke konvencije iz godine jest razlog njegova prestanka ili povlačenja neke stranke iz njega (v. pojedinosti, supra, §24).
U pitanju su sljedeće okolnosti koje isključuju protupravnost djela: (a) pristanak; (b) samoobrana; (c) protumjere tj. Legitimne represalije u odnosu na neko međunarodno protupravno djelo; . (d) viša sila; (e) nesreća; te (f) stanje nužde. Proizlazi dakle da taj Nacrt pravila regulira višu silu, nesreću i stanje nužde ponaosob.
Ti su propisi iz Nacrta pravila opće naravi i primjenjuju se osim u slučajevima postojanja suprotnih pravila (lex specialis). Još je važnije što niti jedna od gornjih okolnosti ne isključuje protupravnost bilo kojega djela neke države koje nije u skladu s obvezom koja proizlazi iz neke imperativne norme općega međunarodnog prava (jus cogens) (članak 26. Nacrta pravila). Sveopća dužnost poštivanja pravila jus cogens jača je od svih tih okolnosti.

122. (a) Pristanak. "Valjani pristanak države na počinjenje nekoga djela od druge države isključuje protupravnost toga djela u odnosu na prvu državu, u mjeri u kojoj to djelo ostaje u granicama datoga pristanka." (članak 20).
Može se npr. raditi o pristanku neke države da njezin zračni prostor prelijeću strani civilni zrakoplovi, ali se takav pristanak ne odnosi na prelijetanje vojnih zrakoplova. Može se raditi i o pristanku na privremeno stacioniranje stranih oružanih snaga na dijelu područja neke države. Bez valjano datoga pristanka, te nakon što pristanak istekne, ono je protupravno.
Ali, kako je upravo navedeno, ne može se dati pristanak na kršenje neke obveze koja proizlazi iz imperativne norme općega međunarodnog prava.
Ukoliko se o tome i ne radi, dati pristanak može biti ništav iz istih razloga koji nište i neki međunarodni ugovor, a koji su također opća načela prava. Radi se o pristanku datom u bludnji, uslijed prijevare, kao posljedica korupcije predstavnika države koji ga je dao, ako je iznuđen prisilom nad tim predstavnikom države, ili ako je iznuđen prijetnjom ili upotrebom sile protiv te države (v. supra, §22). Zbog toga se u članku 20. navodi "valjani pristanak". On mora biti slobodan i jasno izražen, a u slučaju sumnje ne pretpostavlja se.
Država može dati svoj pristanak unaprijed, ili u tijeku počinjenja djela u pitanju. Ukoliko se on dade naknadno, više se ne radi o pristanku iz članka 20, nego o odreknuću te države od prava na pozivanje na odgovornost počinitelja iz članka 45. (v. infra, §45, pod 5).
(b) Samoobrana. "Protupravnost nekoga djela države isključena je ako to djelo predstavlja zakonitu mjeru samoobrane poduzetu u skladu s Poveljom Ujedinjenih nacija" (članak 21). Nacrt pravila dalje ne razrađuje to prirodno pravo svake države na samoobranu, koje je potvrđeno člankom 51. Povelje (v. supra, §31, pod (1)).
Ali i u vršenju toga svog "prirodnog prava", napadnuta država mora poštivati neka ograničenja koja joj nameću imperativne norme općega međunarodnog prava. Njezina samoobrana mora biti usmjereno na državu agresora i ne smije pogoditi treće države. I u odnosu na državu agresora, napadnuta država mora poštivati temeljna ljudska prava, napose civilnoga stanovništva, kao i sva pravila humanitarnoga prava u oružanim" sukobima.

123. Uz to, Međunarodni je sud u savjetodavnom mišljenju iz 1996
Uz to, Međunarodni je sud u savjetodavnom mišljenju iz godine o Zakonitosti prijetnje ili upotrebe nuklearnog oružja naglasio da: "države danas moraju voditi računa o ekološkim obzirima kada odlučuju o tome što je nužno i proporcionalno u ostvarivanju legitimnih vojnih ciljeva..." (p.257, par.79).
(c) Protumjera (legitimna represalija). "Protupravnost djela neke države koje nije u skladu s nekom njezinom međunarodnom obvezom prema drugoj državi isključena je ako je, i u mjeri u kojoj to djelo predstavlja protumjeru poduzetu protiv te druge države u skladu s II. poglavljem Trećega dijela" (članak 22).
Detaljni restriktivni propisi o toj vrsti samopomoći predviđeni su u člancima 49. do 53. Nacrta pravila. Njih u pojedinostima izlažemo među drugim mjerama samopomoći koje dopušta međunarodno pravo (v. infra, §87, napose pod 4. i 5).
Ovdje nam valja samo istaknuti da kada se te protumjere poduzimaju u okolnostima iz članka 22, međunarodna obveza prema drugoj državi time se ne suspendira, i napose ne prestaje postojati. Uz uvjet proporcionalnosti i poštivanje značajnih ograničenja u njihovu provođenju koja nameće jus cogens, protumjere su strogo privremenoga značaja. Njihov je cilj da se država kršiteljica navede da se pridržava svojih obveza, a poduzimaju se na način koji dopušta nastavak izvršenja obveza u pitanju čim ona prestane kršiti svoje obveze (članak 49).
Prije nego što pređemo na opis njihovih posebnih značajki, valja nam odrediti bitne razlike između više sile iz članka 23, nesreće iz članka 24, te stanja nužde iz članka 25. Nacrta pravilS. Naime, ti se nazivi ponekad miješaju i nedosljedno primjenjuju, i to ne samo u unutarnjemu pravu država, nego i u nekim međunarodnim arbitražnim presudama. Uz to se stanje nužde ponekad miješa sa samoobranom i legitimnim protumjerama (represalijama).
Viša sila je stanje koje je izvan kontrole države. To stanje ima za posljedicu neželjeno ponašanje države, koje joj ne dopušta mogućnost izbora.

124. Nesreća je stanje u kojemu se nađe odgovorni državni agent čije se ponašanje inače pripisuje njegovoj državi, i to u opasnosti bilo za sebe ili za osobe koje je dužan štititi. Taj agent ne djeluje bez svoje volje, ali mu je mogućnost izbora stvarno uništena. U toj okolnosti neposredan interes nije poštivanje pravnih obveza njegove države nego spašavanje ljudskih života bez obzira na njihovu državnu ili drugu pripadnost.
Napokon stanje nužde stvarno pruža mogućnost izbora, ali za razliku od pristanka, samoobrane i protumjera, ono ne ovisi od prethodnoga ponašanja povrijeđene države. Za razliku od više sile, ono se ne odnosi na neko nevoljno ponašanje izvan kontrole države počinitelja. Za razliku od nesreće, ono se ne sastoji u opasnosti za ljudske živote, nego u ozbiljnoj opasnosti za očuvanje nekoga suštinskog interesa te države, ili međunarodne zajednice u cjelini. Stanje nužde rađa težak sukob između toga bitnog interesa države i njezine međunarodne obveze. U svrhu sprječavanja zloupotreba, ono je podvrgnuto toliko strogim ograničujućim uvjetima da se može veoma rijetko stvarno prizvati kao okolnost koja opravdava neizvršenje neke obveze.
Sve tri odredbe iz Nacrta pravila predviđaju da se propis u pitanju ne primjenjuje ako je stanje više sile ili nesreće, samo ili u kombinaciji s drugim čimbenicima, izazvano ponašanjem države koja se na njega poziva, ili da je ta država pridonijela nastanku stanja nužde. Tu se radi o potvrdi dužnosti bonafide ponašanja u međunarodnim odnosima.
Sada ćemo prijeći na izričaje tih pravila.
(d) Viša sila (force majeure). Prema članku 23(1): "Protupravnost nekoga djela države koje nije u skladu s nekom međunarodnom obvezom te države isključena je ako je to djelo izazvano višom silom koja se sastoji u nastanku neodoljive prisile ili vanjskoga nepredviđenog događaja, koji su izvan kontrole te države, a u datim uvjetima čine izvršenje te obveze materijalno nemogućim". Tu, dakle, nema mogućnosti izbora.
U stavku 2. se uz gornju zajedničku iznimku navodi da se stavak 1. ne primjenjuje: (b) ako je država preuzela rizik za nastanak takvoga stanja.
Tu se, dakle, uz nastanak "neodoljive prisile" predviđa i nastanak "vanjskoga nepredviđenog događaja". Događaj u pitanju nije se nikako, ili nije mogao lako unaprijed predvidjeti.

125. U brojnim slučajevima u praksi ta se okolnost smatrala nedokazanom. Npf. u slučajevima nemogućnosti otplate državnih dugova, dokazalo se da izvršenje obveze nije bilo materijalno nemoguće, nego samo otežano.
Ali ako je viša sila nastala uslijed prirodne nepogode, ili npr. uslijed gubitka vlasti neke države na dijelu njezina teritorija, pozivanje na višu silu najčešće će biti opravdano. Općenito je prihvaćeno da zrakoplov u opasnosti smije prisilno sletjeti na strani teritorij bez prethodnoga odobrenja. Isto tako, članak 18(2). Konvencije UN o pravu mora iz godine predviđa mogućnost zaustavljanja i sidrenja broda u neškodljivom prolasku ukoliko ih "nameće viša sila ili nevolja, ili su potrebni radi pružanja pomoći osobama, brodovima ili zrakoplovima u opasnosti ili nevolji." Tu se radi o potvrdi staroga običajnog pravila koje se odnosi na sam taj brod u nevolji, ali i na pružanje pomoći brodolomcima ili drugom brodu ili zrakoplovu u nevolji. U tim situacijama dolazi do kumulativne primjene uvjeta iz članaka 23. i 24.
(e) Nesreća. Prema članku 24(1)): "Protupravnost nekoga djela države koje nije u skladu s međunarodnom obvezom te države isključena je ako počinitelj toga djela, u stanju nesreće, nema razumno drugoga načina da sačuva svoj život ili živote osoba koji su povjereni njegovoj skrbi".
Prema točki 2, uz gornju zajedničku iznimku, predviđa se da se stavak 1. ne primjenjuje: (b) ako bi djelo koje je u pitanju stvorilo usporedivu ili veću opasnost (pogibelj).
Ako bi npr. zrakoplov koji prevozi eksploziv, ili nuklearna podmornica koja je doživjela havariju, mogli prouzročiti nesreću većih razmjera od gubitka njihovih posada, njima se ne mora odobriti slijetanje ili pristanak u luku. Radi se o objektivnom kriteriju iz stavka 1. U tim situacijama počinitelj djela nije imao razumno drugoga načina da sačuva svoj život, a da pri tome prouzroči još veći gubitak drugih ljudskih života.
Čak kada je pozivanje na stanje nesreće opravdano, država u pitanju i njezin agent nisu oslobođeni obveze da poštuju druge nacionalne i međunarodne obveze na snazi. Zapovjednik broda koji se sklonio u unutrašnje vode obalne države dužan je obavijestiti nadležne lučke vlasti o dolasku broda i pružiti sve obavijesti o plovidbi, putnicima i teretu.

126. (f) Stanje nužde. U međunarodnoj praksi, napose u 19
(f) Stanje nužde. U međunarodnoj praksi, napose u 19. stoljeću, bilo je slučajeva kada je neka osobito jaka država pravdala svoje protupravno ponašanje krajnjom nuždom. Osnova za to tada se nalazila u deformiranom učenju o temeljnom pravu svake države na vlastiti opstanak na štetu opstanka države njezine žrtve.
Kako bi se spriječile moguće zloupotrebe te okolnosti, koja bi inače isključivala protupravnost djela u pitanju, stanje nužde predviđeno je u članku 25. krajnje restriktivno i s negativnim rječnikom.
"1. Država se ne može pozvati na stanje nužde kao na uzrok isključenja protupravnosti nekoga djela koje nije u skladu s nekom od njezinih međunarodnih obveza, osim ako to djelo: (a) predstavlja za tu državu jedini način očuvanja nekoga njezinog suštinskog interesa protiv teške i neposredne opasnosti; i (kumulativno) (b) ono ozbiljno ne škodi nekom suštinskom interesu države ili država u odnosu na koje postoji obveza, ili (suštinskom interesu) međunarodne zajednice u njezinoj cjelini.
Mora, dakle, postojati neki razmjer između djela počinjenog u krajnjoj nuždi i njegovih posljedica po bitne interese države prema kojoj obveza postoji, ili prema međunarodne zajednice (obveza erga omnes). Takva obveza može postojati temeljem nekoga ugovora, ali i prema općem međunarodnom pravu.
Uz sve gornje, država se ne može pozvati na stanje nužde, koje bi isključivalo protupravnost djela, u nekoj od sljedećih situacija: (a) ako međunarodna obveza u pitanju isključuje mogućnost pozivanja na stanje nužde; ili (b) ta je država pridonijela nastanku stanja nužde."
Tako neke konvencije o humanitarnom pravu izričito isključuju pozivanje na "vojnu potrebu" (vojnu nuždu) u oružanim sukobima.
Prema definiciji, stanje nužde pretpostavlja da se opasnost još nije materijalizirala. U presudi o Projektu Gabčikovo-Nagymaris iz godine, Međunarodni je sud istaknuo da država koja se na to stanje poziva ne može biti sama svoj sudac (p.40, par.51). U konkretnom slučaju Sud je smatrao da je Madžarska svojim djelovanjem i propuštanjem pridonijela nastanku toga stanja, te da stoga ona ne može sama procjenjivati je li nastala okolnost koja isključuje protupravnost (p.46, par.57).

127. Na tu presudu i na članak 25
Na tu presudu i na članak 25. Nacrta pravila Sud se pozvao u savjetodavnom mišljenju o Izraelskom zidu na palestinskom okupiranom području od 9. srpnja "Kao što je Sud naveo (u tome prethodnom slučaju) "stanje nužde čini uzrok priznat međunarodnim običajnim pravom", koji "se može samo iznimno prihvatiti"; ono "se može prizvati samo pod strogo definiranim uvjetima koji se moraju kumulativno zadovoljiti; a država u pitanju nije jedini sudac o tome jesu li ti uvjeti zadovoljeni" (J.C.J. Reports 1997, p.40, para.51)".
Sud je u tome savjetodavnom mišljenju precizirao da je jedan od uvjeta iz sadašnjega članka 25. (prijašnjeg članka 33) toga Nacrta pravila, da djelo u pitanju "predstavlja za tu državu jedini način očuvanja nekoga njezinog suštinskog interesa protiv teške i neposredne opasnosti". Slijedi zaključak: "U svjetlosti materijala pred njim, Sud nije uvjeren da je izgradnja zida prema odabranom pravcu bila jedini način zaštite interesa Izraela protiv opasnosti na koju se pozvao kao na opravdanje te izgradnje" (par. 140).
Uvjeti propisani u članku 25, dakle, toliko su restriktivni da podsjećaju na one glede bitne promjene okolnosti iz članka 62. Bečke konvencije o pravu ugovora iz (v. supra, §24, pod (ii)).
Jedan od rijetkih primjera iz prakse za koje se može smatrati da su se svi gornji uvjeti ostvarili jeste slučaj Torrey Canyon. Britanija je u bombardirala podrtinu tankera pod liberijskom zastavom na otvorenom moru, ali u blizini njezine obale, kako bi umanjila štetu od onečišćenja njezine obale. Iako je potom bilo došlo do onečišćenja britanske i francuske obale, taj njezin čin nije naišao na proteste niti jedne druge države. Nakon toga su usvojeni propisi koji za slične okolnosti predviđaju pravo intervencije država na otvorenom moru (v. npr. članak 221. Konvencije UN o pravu mora iz godine).

128. 45. ŠTETA I NAČINI NJEZINA ISPRAVLJANJA
Bibliografija:
Borko NIKOLAJEVIć: Reparacije, Razvoj posleratnih odnosa između država povodom reparacija, s posebnim osvrtom na vreme posle Prvog i Drugog svetskog rata, Sarajevo 1956, 352 str.; Brigitte BOLLECKER-STERN: Le prejudice dans la theorie de la responsabilite" internationale, Paris 1973, 382 p.; Theodor MERON: "The Insurer and the Insured under International Claims Law", AJIL 1974, pp ; (vidi i bibliografiju pod §44).
1. Šteta u međunarodnom pravu. Kao što smo naprijed istaknuli, odgovornost države u međunarodnom pravu nastupa zbog samoga počinjenja nekog međunarodno protupravnoga djela. Za nastanak te odgovornosti nije prijeko potrebno da je šteta počinjena nekoj određenoj državi ili da je uopće počinjena. Tako je spomen na samu štetu ispušten iz definicije u članku 1. Nacrta pravila Komisije za međunarodno pravo, prema kojemu: "Svako međunarodno protupravno djelo države povlači njezinu međunarodnu odgovornost". Ali pri tome ostaje dužnost odgovorne države prema članku 31(1). da "u cijelosti ispraviti štetu prouzročenu međunarodno protupravnim djelom".
Taj problem valja razmotriti u odnosima između države odgovorne za neko međunarodno protupravno djelo i povrijeđene države. Odgovorna država angažira svoju međunarodnu odgovornost samim kršenjem neke svoje primarne obveze iz međunarodnoga prava čak ukoliko konkretna šteta iz toga kršenja ne nastupi. Nasuprot njoj, "povrijeđena država" ili "država koja je napose pogođena" kršenjem neke obveze erga omnes, u najvećem broju slučajeva tražit će njezino ispravljanje tek nakon što je štetu pretrpjela. Tu se uz materijalnu, uzima u obzir i moralna šteta.
Te odnose u današnjem međunarodnom pravu valja shvatiti u svjetlosti navoda iz presuda Međunarodnog suda Barcelona Traction (nova tužba) iz Sud je u toj presudi obiter dicta istaknuo "bitnu razliku između obveza država prema međunarodnoj zajednici u njezinoj cjelini i onih koje nastaju prema nekoj drugoj državi u okviru diplomatske zaštite. One prve, po njihovoj naravi odnose se na sve države. S obzirom na važnost prava o kojima se radi, to su obveze erga omnes" (p.48, par.91). U stvarnosti radi se o tri sljedeće vrste mogućih obveza:

129. (i) Obveze, za koje je Sud ne sasvim precizno naveo da nastaju prema drugoj državi u okviru diplomatske zaštite, su sve one koje se ne tiču trećih država. To su obveze jedne države prema drugoj, npr. temeljem nekoga dvostranog ugovora, ili one prema fizičkim i pravnim osobama iz druge države kojima ova pruža "diplomatsku zaštitu". Kršenje te vrste obveza tiče se samo uzajamnih odnosa tih država. Najveći broj pravila iz Nacrta Komisije za međunarodno pravo odnosi se na međunarodno protupravna djela kao posljedica kršenja obveza te vrste.
Ukoliko se u jednoj od tih država donese neki zakon suprotan njezinim međunarodnim obvezama, pogođena država može kod nje protestirati i prije nego što je primjenom toga zakona nastupila neka konkretna šteta za tu državu ili za njezine građane. Ali se odgovornost države kršiteljice redovito priziva u povodu već nastale štete.
(ii) Sljedeće su obveze koje mogu proizići za države stranke nekih mnogostranih ugovora, a koje se ponekad nazivaju obvezama erga omnes partes. Ukoliko ugovor to predviđa ili podrazumijeva, svaka njegova stranka može od svih drugih stranaka tražiti da izvršavaju sve ugovorne obveze, čak ako ona sama ili njezini građani nisu pretrpjeli nikakvu štetu. Kada se npr. radi o obvezama iz konvencija o ljudskim pravima ili onima o humanitarnom pravu primjenljivima u oružanim sukobima, svaka od stranaka ima pravo smatrati da se te ugovorne obveze duguju njoj, čak kada su žrtve kršenja tih obveza građani same države kršiteljice ili bilo koje druge osobe.
Još je u presudi Wimbledon iz 1923, Stalni sud međunarodne pravde prihvatio pravo svake od država tužiteljica (Britanije, Francuske, Italije i Japana), da pozove na odgovornost Njemačku zbog nepoštivanja njezine obveze iz Versajskog mirovnog ugovora iz da osigura slobodu prolaska međunarodnim plovnim putem (Kielskim kanalom), čak kad se ta povreda nije odnosila na brod pod zastavom neke od njih iSeries A, No.l, p.20). Naime, sve te četiri države tužiteljice, kao i tužena Njemačka, bile su stranke Versajskoga ugovora. Ali je samo Francuska koja je zastupala brodara koji je pretrpjeo štetu, tražila i dobila obeštećenje.

130. (iii) Posljednje u tome nizu su erga omnes obveze iz općega međunarodnog prava koje sve države i svi drugi subjekti toga prava duguju međunarodnoj zajednici, a na koje se odnosi gornji navod iz presude Međunarodnoga suda Barcelona Traction. Sve te obveze dakle nameće opće običajno međunarodno pravo.
U taj krug ne spadaju samo "teška kršenja obveza koje proizlaze iz imperativnih normi općega međunarodnog prava" koja predviđaju članci 26, 40. i 41. Nacrta pravilS Komisije za međunarodno pravo (vidi pojedinosti infra, §46, napose pod 4). Njegovi članci 42. i 48. na mnogo širi način spominju obveze koje se duguju "međunarodnoj zajednici u njezinoj cjelini", a koje sve ne moraju nužno imati značajke jus cogens. Pravo mora obuhvaća i neke erga omnes obveze prema čitavoj međunarodnoj zajednici koje spadaju u jus dispositivum. Zainteresirane države mogu uređivati izvršenje tih obveza sklapanjem inter se sporazuma, npr. glede reguliranja ribolova u nekim dijelovima otvorenoga mora za brodove pod njihovom zastavom.
U slučaju kršenja obveza gore pod (ii) i (iii) nastaju dvije situacije. Država posebno pogođena tim kršenjem uživa sva prava i pravne lijekove koje Nacrt pravila predviđa za "povrijeđenu državu" iz članka 42. i svih drugih propisa. Ali ona taj položaj teško može steći prije nego što su ona sama, ili njezine fizičke ili pravne osobe, pretrpjele neku konkretnu štetu. U tim okolnostima teško je zamisliti položaj države posebno pogođene kršenjem obveze bez pretrpljene štete.
Sve druge stranke ugovora u pitanju, ili sve druge države članice međunarodne zajednice kojima se obveza u pitanju duguje, mogu od odgovorne države zahtijevati: (a) okončanje međunarodno protupravnoga djela i osiguranje i jamstvo njegova neponavljanja u skladu s člankom 30; i (b) izvršenje obveze ispravljanja u skladu s prethodnim člancima, u interesu povrijeđene države ili korisnika prekršenih obveza (članak 48(2)). S obzirom da same nisu pretrpjele nikakvu štetu, sve te druge države ne mogu djelovati u vlastitom interesu.

131. U dispozitivu savjetodavnoga mišljenja o Izraelskom zidu na palestinskom okupiranom području od 9. srpnja 2004, Međunarodni je sud izričito predvidjeo da sve države imaju obvezu (a) da ne priznaju protupravno stanje koje proizlazi iz izgradnje toga zida i (b) da ne pruže podršku i pomoć Izraelu u održanju situacije nastale tom izgradnjom. Tu se radi o obvezama opisanima gore pod (iii). I napose (c), sve države stranke četvrte Ženevske konvencije o zaštiti civilnih osoba u vryeme rata iz imaju još i obvezu da u poštivanju Povelje UN i međunarodnoga prava, osiguraju poštivanje međunarodnoga humanitarnog prava iz te Konvencije od samoga Izraela. Tu se radi o obvezi erga omnes partes gore pod (ii) (par.163, (3) pod D.
Dakle, iako šteta nije nužan sastojak nastanka međunarodne odgovornosti nekoga subjekta međunarodnog prava, dužnost odgovorne države da ispravi štetu počinjenu njezinim protupravnim ponašanjem time nije ni malo umanjena.
U nastavku ćemo pretežito raspravljati o obvezama opisanima gore pod (i).
Kao što je to i u građanskom pravu, šteta se dijeli na neposrednu (direktnu) i posrednu (indirektnu) štetu.
Neposredna šteta je ona koja nužno proizlazi iz međunarodno protupravnoga djela kao njegova neposredna posljedica. Mora, dakle, postojati kauzalna (uzročna) veza između protupravnog djela koje je počinjeno i nastale štete. Ako se u lancu događaja koji slijede ta veza prekine, bilo zbog faktičkih događaja ili pravnih Činjenica (npr. zbog sklapanja ugovora o osiguranju štete), prestaje dužnost počinitelja da tu štetu nadoknadi.
Posredna šteta ne može sama za sebe povući međunarodnu odgovornost države počinitelja. Ona je akcesorna i ne može imati pravnoga učinka bez nastanka neposredne štete.
Više pojedinosti o šteti bit će izloženo u objašnjenju obeštećenja (kompenzacije) dalje pod 4 (ii). Ovdje valja odmah naglasiti da je država počinitelj međunarodno protupravnoga djela dužna potpuno ispraviti stvarno nastalu štetu (full reparation, la reparation integrale), koju je moguće financijski procijeniti uključujući izmaklu dobit u mjeri u kojoj se stvarno ustanovi, ali ništa više od toga. Stoga ta dužnost isključuje posrednu i svaku drugu štetu koja je kauzalno udaljena od one stvarno počinjene. Uz to, dosuđena visina obeštećenja ne smije imati svrhu kažnjavanja države počinitelja, npr. u slučaju da su njezini organi namjerno počinili tu štetu.

132. Uz štetu materijalne naravi, današnje međunarodno pravo priznaje i pravo na ispravljanje nematerijalne, tj. moralne štete. Tu se može raditi o napadu na čast, dostojanstvo i ugled druge države, njezina glavara, diplomatskoga zastupnika ili simbola (zastave, grba ili himne). Za tu se štetu u načelu pruža zadovoljština (satisfakcija), ali se akcesorno može dodijeliti i novčana naknada (vidi dalje, pod 4 (iii)).
2. Oštećena osoba u međunarodnom pravu. Međunarodno protupravno djelo može počiniti samo neki subjekt međunarodnoga prava i to u praksi najčešće država i međunarodna organizacija. Ali vidjeli smo (supra, §44, pod 5), da se međunarodna odgovornost može iznimno pripisati nekoj državi za incidente i štetu koje su na njezinu području počinili pojedinci koji djeluju u osobnom svojstvu, ukoliko ta država nije dovoljno učinila da ih u tome spriječi.
Slično je i glede oštećene osobe u međunarodnom pravu. U načelu oštećena osoba mora biti subjekt međunarodnog prava, tj. država ili međunarodna organizacija.
Državu koja je pretrpjela štetu Nacrt pravila Komisije za međunarodno pravu naziva "povrijeđenom državom".
Članak 42. predviđa kompleksno sročen propis: "U svojstvu povrijeđene države neka država ima pravo pozivati se na odgovornost druge države ako se prekršena obveza duguje: (a) toj državi pojedinačno; ili (b) skupini država uključivši tu državu, ili međunarodnoj zajednici u njezinoj cjelini, te ako prekršena obveza: (i) napose pogađa tu državu; ili (ii) obveza je takve prirode da korijenito mijenja položaj svih drugih država kojima se ta obveza duguje glede njezina daljega izvršenja.“
Ukoliko se prekršena obveza duguje nekoj državi pojedinačno, ne bi trebalo biti mnogo problema u utvrđivanju prava te povrijeđene države na njezino ispravljanje (reparaciju). Pitanje odgovornosti i pitanje naknade štete rješavaju se u izravnim pregovorima između država u pitanju, ih u nekom arbitražnom ili sudskom postupku ukoliko obje strane na to pristanu.

133. Dalje pod 5, o postupku o zahtjevima povrijeđene države izlažu se članci 43. do 47. Nacrta pravila. Zahtjev povrijeđene države mora biti dopustiv, i pod uvjetom da se ona nije odrekla od prava pozivanja na odgovornost države kršiteljice. U takvoj situaciji članak 43. predviđa notifikaciju njezina zahtjeva s mogućim sadržajem, koja ne predstavlja čvrstu pravnu obvezu.
Glede situacije u kojoj se prekršena obveza duguje skupini država ili međunarodnoj zajednici u njezinoj cjelini, iz stavka (b) članka 42, već smo naprijed pod 1. izložili obveze iz nekih mnogostranih ugovora erga omnes partes, te one erga omnes iz općega međunarodnog prava. U tim situacijama povrijeđena država je samo ona koju prekršena obveza napose pogađa, ili drugim riječima ukoliko je ona pretrpjele neku konkretnu štetu.
Članak 42. pod (b)-(ii). navodi alternativan uvjet koji je inspiriran člankom 60-(2)-(c). Bečke konvencije o pravu ugovora iz godine. Prema tome propisu svaka stranka osim države kršiteljice može zahtijevati suspenziju primjene nekoga ugovora u cijelosti ili djelimice u odnosu na samu sebe, "ako je taj ugovor takve naravi da bitno kršenje njegovih odredaba od jedne stranke korijenite mijenja položaj svake stranke što se tiče budućeg izvršenja njezinih obveza na temelju ugovora".
U oba ta slučaja može se raditi o kršenju obveza iz ugovori! o razoružanju, ili o denukulearizaciji nekoga regiona, kada je svaka druga država izravno pogođena kršenjem tih vrsta pravnih obveza od bilo koje od njih (v. supra, §25).
Uz sve naprijed izloženo, pravilo je međunarodnoga prava da se i šteta nanesena fizičkim i pravnim osobama iz neke države smatra štetom nanesenom odnosnoj državi, ukoliko ona odluči da osobi u pitanju pruži diplomatsku zaštitu, ili da zbog njezina zahtjeva pokrene u svoje ime međunarodni arbitražni ili sudski postupak protiv države počinitelja kada mu ima mjesta.
Gornje načelo bio je istaknuo Stalni sud međunarodne pravde u presudi Mavrommatis iz Ono je u mnogim kasnijim presudama potvrđivano. Sud je naglasio sljedeće: "Elementarno je načelo međunarodnoga prava da je svaka država ovlaštena da štiti svoje državljane kada ih je neka druga država povrijedila aktima suprotnima međunarodnom pravu, a od nje nisu mogli dobiti • zadovoljštinu uobičajenim putevima. Preuzimajući slučaj nekoga svoga državljanina i poduzimajući diplomatsku akciju, ili otpočinjući međunarodni sudski postupak, ta država ustvari ističe svoje (vlastito) pravo da se međunarodno pravo poštuje u osobi njezinih državljana." (Series A, No.2, p.12).

134. Ako država preuzme zastupanje zahtjeva svoga državljanina ("endossement"), time se on transformira u zahtjev jedne države prema drugoj, tj. u odnos između dvaju subjekata međunarodnog prava.
Za razliku od države, međunarodna organizacija može pružiti tzv. "funkcionalnu zaštitu" samo svome agentu glede štete koju je pretrpio u njezinoj službi. S obzirom da takva osoba ima u pravilu i neko državljanstvo, njoj diplomatsku zaštitu može pružiti i njezina država. U savjetodavnom mišljenju o Naknadi štete pretrpljene u službi Ujedinjenih nacija iz 1949, Međunarodni je sud naveo: "U takvom slučaju ne postoji pravno pravilo koje bi propisivalo prvenstvo jednoga ili drugog, ili koje obvezuje bilo državu ili Organizaciju da se uzdrži od isticanja međunarodnog zahtjeva..." (p.185)
Država može, temeljeni svoje personalne suverenosti (supra, §61), pružiti diplomatsku zaštitu samo svome građaninu, a ne i strancu ili osobi bez državljanstva. To pitanje rješava tzv. "veza državljanstva" između države i nekoga pojedinca.
Nakon što je naveo gornje načelo iz presude Mavrommatis, Stalni sud međunarodne pravde u presudi o Željeznici Panevezys-Saldutiskis (Poljska/Litva) iz 1939, dodao je sljedeće: "...To se pravo nužno ograničuje na intervenciju u korist vlastitih građana, jer u nedostatku posebnih sporazuma jedino veza državljanstva između države i pojedinca da je državi pravo na diplomatsku zaštitu... Kada je šteta nanesena građanima treće države, zahtjev u pogledu te štete ne potpada u domen diplomatske zaštite koju država može pružiti, i ona (ta šteta) ne može stvoriti pravo na zahtjev iza kojega ta država može stajati." (Series A/B, No.76, p.16).
To, međutim, ima za nezgodnu praktičnu posljedicu da niti jedna država ne može pružiti diplomatsku zaštitu nekoj osobi bez državljanstva (apatridu), ako je njezino pravo povrijedila neka druga država.
Država ima pravo pružanja diplomatske zaštite svome građaninu, ali to nije i njezina dužnost, osim ako baš takvu dužnost propisuje njezin ustav ili zakon.

135. Međunarodni je sud u presudi Barcelona Traction iz 1970
Međunarodni je sud u presudi Barcelona Traction iz istaknuo sljedeće: "Država se mora smatrati jedinim prosuditeljem u odlučivanju o tome hoće li pružiti svoju zaštitu, u kojoj će mjeri to učiniti, i kada će ju.okončati. U tome pogledu ona ima diskrecijsko pravo, čije vršenje može naročito ovisiti o političkim procjenama, ali je izvan domašaja ovoga slučaja..." (p.45, para.79).
Da biju njezina država mogla zastupati, oštećena osoba mora biti državljaninom te države najmanje u trenutku počinjenja protupravnoga djela i u trenutku pokretanja međunarodnoga zahtjeva. Nekoć se tražilo da ta osoba ima to državljanstvo i dalje u kontinuitetu, sve do konačne arbitražne ili druge odluke. Danas se na tome strogom kontinuitetu ne insistira, napose ako je promjena državljanstva osobe u pitanju nastupila izvan njezine volje (npr. uslijed nastanka stanja sukcesije država).
Veza državljanstva pruža presumpciju efektivnosti državljanstva oštećene osobe. Ali promjena državljanstva nije suprotstavljiva za neku državu ukoliko novo državljanstvo nije efektivno.
U presudi u drugoj fazi parnice Nottebohm (Gvatemala/Liechtenstein) iz 1955, Međunarodni je sud naveo da se Gvatemala nije imala pravo miješati u domaću nadležnost Liechtensteina koji je dodijelio svoje državljanstvo Nottebohmu, prijašnjem njemačkom građaninu. Ali s obzirom na njegovu dugotrajnu i tijesnu vezu s Gvatemalom (u kojoj je kroz mnogo godina imao boravište i obavljao je privredne djelatnosti), njegovo stjecanje lihtenštajnskoga državljanstva nije suprotstavljivo u odnosu na Gvatemalu (p.26).
U slučaju dvostrukoga državljanstva oštećene osobe, pravilo je da država ne može pružiti diplomatsku zaštitu u korist svoga građanina protiv druge države koje je on također državljanin (ali naravno može protiv neke treće države).
To pravilo bilo je utvrđeno već u presudi Stalnoga arbitražnog suda iz u parnici Canevaro (Italija/Peru) (RIAA, vol.XI, pp ), a potvrđeno je u članku 4. Haške konvencije o sukobu zakona glede državljanstva iz Potvrđuje ga i članak 5(1). Nacrta pravila o diplomatskoj zaštiti Komisije za međunarodno pravo.

136. U praksi je ponekad mnogo teži problem utvrđivanja državljanstva neke pravne osobe. S obzirom da svaka država ima pravo sama određivati vezu državljanstva, u praksi su moguća čak tri kriterija za utvrđivanje državljanstva nekoga društva: (i) kriterij sjedišta društva; (ii) kriterij mjesta upisa u registar društva (inkorporacija); te (iii) kriterij kontrole zasnovan, bilo na državljanstvu većinskih dioničara, ili osoba koje društvom stvarno upravljaju.
U presudi Barcelona Traction (Belgija/Španjolska) iz 1970, Međunarodni je sud istaknuo: "...u posebnoj oblasti diplomatske zaštite pravnih osoba nikakav apsolutni kriterij primjenljiv za efektivnu vezu nije općenito prihvaćen. Kriteriji koji su se primjenjivali relativnog su značaja i ponekad je veza društva s jednom državom bila vagana nasuprot vezi s drugom državom..." (p.43, para.70).
U toj konkretnoj parnici Sud je odbio prihvatiti zahtjev države dioničara (Belgije) nakon što je država inkorporacije (Kanada) prestala pružati diplomatsku zaštitu toga društva u odnosu na Španjolsku koja je to društvo bila likvidirala.
3. Iscrpljenje domaćih lijekova. Uvjet pružanja diplomatske zaštite nekoj' fizičkoj ili pravnoj osobi, ili pokretanja sudskog ili arbitražnog postupka u njezinom interesu protiv odgovorne države, jest da je ta povrijeđena osoba prethodno iscrpila sva pravna sredstva koja su joj otvorena u državi počinitelju međunarodno protupravnoga djela.
Taj se uvjet očito ne odnosi na povrijeđenu državu, ukoliko je ona sama i neposredno pretrpjela štetu koju joj je počinila druga država, ili je druga država odgovorna zbog štete koju su joj nanijeli pojedinci na području te druge države.
Taj uvjet nalaže pravilo općega običajnog međunarodnog prava, i on važi i kada se izričito ne ugovori. Ali ga se odgovorna država ima pravo odreći, bilo svojim ponašanjem ili temeljem ugovora, ili npr. sklapanjem sporazuma o arbitraži glede rješavanja nekoga već postojećeg spora.
Za razliku od prethodnoga Nacrta usvojenog u 1996, Nacrt pravila iz godine ne definira to pravilo, kao ni ono o diplomatskoj zaštiti. U članku 44, koji se odnosi na dopustivost zahtjeva on samo predviđa: "Na odgovornost države ne može se pozvati ako: (a) zahtjev nije usklađen s primjenljivim pravilima glede nacionalnosti zahtjevS; (b) nisu iscrpljena sva raspoloživa i djelotvorna domaća sredstva u slučaju kada je zahtjev podložan pravu o iscrpljenju domaćih sredstava." Ali cjelovit prikaz odgovornosti država ne može zaobići sadržaj tih važnih pravila.

137. To načelo zasnovano je na poštivanju suverenosti i sudbenosti svake države u svijetu. Kada se ono ne bi primjenjivalo, stranci bi u odnosu na domaće građane bili povlašteni. Za njih domaće pravo ne bi vrijedilo, a domaći sudovi ne bi uvijek bili nadležni da odlučuju o tužbama domaćih građana protiv stranaca.
U izvršenju toga načela oštećena fizička ili pravna osoba dužna je obratiti se svim redovitim sudovima i drugim nadležnim tijelima koja imaju mogućnost da im isprave štetu. To uključuje i priziv ustavnom sudu u zemlji u kojoj postoji i gdje je nadležan da glede nekoga konkretnog zahtjeva odlučuje i o naknadi štete. To naročito uključuje upravne organe i upravne sudove s takvom nadležnošću, ali rie i organe koji su ovlašteni da podjeljuju pomilovanje ili da izvanredno ukidaju presudu. '
Presuda Vijeća Međunarodnoga suda o Elettronica Sicula S.pA. (ELSI) (Italija/Sjedinjene Države) iz godine, potvrđuje da se tu radi "o važnom načelu običajnoga međunarodnog prava" (p.42, par.50). Ona je potom sažela njegov sadržaj na sljedeći način: "da bi neki međunarodni zahtjev bio dopustiv, dostatno je da se bit zahtjeva iznese pred nadležna sudbena tijela i da se u tome ustraje koliko god to dopuštaju lokalni zakoni i postupci, ali bez uspjeha" (p.46, par.59).
Ako povrijeđena osoba propusti propisane rokove đa istakne svoj zahtjev ili da uloži žalbu višemu tijelu, ona time nije učinila sve da ostvari pravdu. Osim ukoliko dokaže posebne razloge za svoj propust, ona time može izgubiti pravo na diplomatsku zaštitu svoje države, ili njezina država može izgubiti pravo da pokrene sudski postupak protiv države počinitelja ako je na raspolaganju. Ali u čitavom tome postupku pred organima odgovorne države, pravnu pomoć osobi u pitanju može pružati njezina država ili se ona putem svojih konzularnih predstavnika može pobrinuti da ta osoba ima adekvatnu odvjetničku zaštitu.

138. Neobraćanje domaćim tijelima može iznimno biti opravdano ako je očito bez koristi i nedjelotvorno, ili ako niti jedno državno tijelo nije nadležno za ispitivanje tužbe u pitanju. Moguće je da nadležni organ nije ovlašten dosuditi obeštećenje, nego jedino ispitati činjenice.
Ukoliko nadležni organ ne donese svoju odluku u primjerenom roku, to se smatra uskratom pravosuđa (deni dejustice), i time se smatra da je osoba u pitanju zadovoljila uvjet iscrpljenja lokalnih lijekova. Ali u svim gornjim slučajevima teret dokazivanja pada na stranku koja se poziva na neki od tih nedostataka.
Neki privatni kontrakti između fizičkih i pravnih osoba, ili sklopljeni sa stranom državom, sadrže tzv "Calvo klauzulu". Njome se stranac unaprijed i izričito odriče od prava da u slučaju mogućega spora traži diplomatsku zaštitu svoje države, i ograničuje se na domaće pravne lijekove.
U znanosti su podijeljena mišljenja o tome ima li takva klauzula pravni učinak. Također se i u arbitražnoj praksi može naći uporišta za i protiv te vrste samoodricanja od prava. Dok se prema jednomu gledištu toj klauzuli treba pridati puni učinak kada je u nekom sporazumu uglavljena, po drugomu pojedinac se nema pravo sam odreći od diplomatske zaštite svoje države, te je stoga ta klauzula ništava. Pri tome se polazi od tvrdnje da, pružajući zaštitu svojim građanima, država vrši svoje suvereno pravo na koje pojedinac ne može utjecati.1
I članak 26. Europske konvencije za zaštitu prava čovjeka i temeljnih sloboda, kao i članak 35(1). njezina Protokola br.ll, predviđaju to načelo, ali u ponešto drugačijem kontekstu. U tome se drugom propisu predviđa sljedeće: "Sud može razmatrati predmet samo nakon što su iscrpljena sva raspoloživa domaća pravna sredstva, u skladu s općeprihvaćenim pravilima međunarodnoga prava i unutar razdoblja od šest mjeseci od dana donošenja konačne odluke."
Tu se, međutim, radi o jednom od uvjeta dopustivosti tužbe i to najčešće protiv vlastite države, o čijem ispunjenju odlučuje sam Sud, a ne o uvjetu za pružanje diplomatske zaštite vlastitom građaninu u odnosu na stranu državu. Ipak, s obzirom da Europski sud tu primjenjuje općeprihvaćena pravila međunarodnoga prava, njegova je praksa o tome pitanju jednako važna kao i ona međudržavnih sudskih i arbitražnih tijela.

139. 4. Prava povrijeđene države i dužnosti države počinitelja međunarodno protupravnoga djela. Svako istinsko pravno pravilo podrazumijeva s jedne strane obvezu njegova poštivanja od subjekata koje obvezuje, i s druge strane obvezu ispravljanja učinaka njegova nepoštivanja.
U presudi o Tvornici u Chorzovou o meritornu spora iz 1928, Stalni sud međunarodne pravde istaknuo je sljedeće: "...načelo je međunarodnoga prava, pa čak i opće pravno shvaćanje, da svako kršenje preuzete obveze uključuje obvezu ispravljanja štete." (Series A, No. 17, p.29).
U toj presudi Sud je dalje naveo: "Bitno načelo koje proizlazi iz samoga pojma protupravnog akta i koje, kako se čini, proizlazi iz međunarodne prakse, a naročito iz judikature arbitražnih tribunala, jeste da ispravljanje (reparacija) štete mora koliko je to moguće otkloniti sve posljedice protupravnoga akta i ponovo uspostaviti stanje kakvo bi vjerojatno postojalo da taj akt nije bio počinjen. Naturalna restitucija, ili ako to nije moguće, isplata svote koja bi odgovarala vrijednosti oštećenoga predmeta; dosuđivanje, ako je potrebno, pretrpljene štete koja se ne bi mogla pokriti fizičkim povratom ili isplatom umjesto njega, to su načela kojima se valia služiti pri određivanju iznosa odštete dužne uslijed akta suprotnog međunarodnom pravu." (ibid., p.47).
Ponekad neka država otklanja svoju odgovornost za počinjeno djelo, ali pristaje da oštećenoj državi ili osobi isplati nadoknadu ex gratia.
Nakon kapitulacije Italije u 1943, San Marino nije izvršavao stroge dužnosti neutralne države u ratu s Njemačkom. Uslijed toga su pri koncu Drugoga svjetskoga rata tu Republiku bombardirali britanski avioni. Britanska vlada je nakon rata odbila priznati svoju odgovornost za bombardiranje, ali je pristala nadoknaditi počinjenu štetu.
Sjedinjene su Države u isplatile ex gratia globalnu svoju od 2 milijuna dolara japanskim ribarima koji su lovili ribu u blizini atola Bikini u Tihom oceanu, čiji je ulov zbog zračenja izazvanog nuklearnim pokusima, morao biti uništen.

140. Tako je i Rusija sporazumima s Britanijom iz i sa Francuskom godine, pristala da isplati veoma parcijalno obeštećenje nasljednicima privatnih zajmodavaca iz tih zemalja za tzv. "ruske dugove" od prije godine. Ali je u tim sporazumima izričito navedeno da te isplate "ne predstavljaju priznanje odgovornosti" te zemlje.
Napokon, Sjedinjene Države i Kina sklopile su sporazum o ex gratia obeštećenju obiteljima ubijenih i ranjenih osoba pri bombardiranju kineskoga veleposlanstva u Beogradu 7. svibnja godine, s globalnom svotom od 4,5 milijuna dolara.
U II. poglavlju Drugoga dijela Nacrta pravila Komisije za međunarodno pravo potvrđuju se izvjesna nesporna pravila općega međunarodnog prava iz te oblasti. Ta se opća pravila primjenjuju u nedostatku posebnih pravila na koja države u pitanju mogu pristati. Njihov je izričaj toliko jasan i jednostavan, da ih je ovdje dostatno uz naš komentar citirati.
Kako smo već prije naveli, prema članku 30: "Država odgovorna za neko međunarodno protupravno djelo ima obvezu; (a) da to djelo okonča ukoliko se ono produljuje; (b) da ponudi prikladno osiguranje i jamstvo njegova neponavljanja ukoiiko okolnosti to zahtijevaju."
Dužnost okončanja protupravnoga djela odnosi se kako na činjenje tako i na propuštanje. Okončanje može tražiti ne samo povrijeđena država, nego ga može nametnuti kao pravnu obvezu Vijeće sigurnosti UN, ukoliko djeluje temeljem Glave VII. Povelje, a u slučaju prijetnje miru, narušenja mira ili čina agresije. Kako je prije navedeno, temeljem članka 29, okončanje produljenoga djela ne dira u dužnost odgovorne države da i dalje izvršava obvezu koju je prekršila.
Ponuda prikladnoga osiguranja i jamstva neponavljanja ima preventivnu važnost. Ona bi trebala ponovo uspostaviti povjerenje u uzajamnim odnosima država u pitanju. Osiguranje se obično daje verbalno, dok jamstvo može obuhvatiti neke konkretne preventivne mjere kako bi se izbjeglo ponavljanje protupravnoga djela. Ali takve mjere ne moraju uvijek biti prikladne, čak ukoliko ih neka povrijeđena država zahtijeva. One mogu ovisiti o naravi obveze i o naravi njezina kršenja. Stoga se u članku 30. predviđa: "ukoliko okolnosti to zahtijevaju." Još nije sigurno da su tu u pitanju pravila pozitivnoga međunarodnog prava.

141. U navedenom savjetodavnom mišljenju o Izraelskom zidu iz 2004
U navedenom savjetodavnom mišljenju o Izraelskom zidu iz godine, dužnost pod (a) potvrđena je na sljedeći način: "Sud primjećuje da Izrael ima... obvezu da okonča kršenje svojih međunarodnih obveza koje proizlaze iz izgradnje zida na palestinskom okupiranom području" (par. 150). Dodao je da je ta obveza dobro utemeljena u općem međunarodnom pravu i da je sam Sud u više navrata potvrdio njezino postojanje. To okončanje podrazumijeva rušenje zida bez odlaganja na tome području, te opoziv odnosnih zakonskih i upravnih akata, osim u mjeri u kojoj otvaraju mogućnost obeštećenja ili drugih oblika ispravljanja u korist palestinskoga pučanstva (par. 151).
Glede drugih posljedica koje proizlaze iz odgovornosti države susrećemo se s više izraza od kojih svaki ima precizno značenje. Svi su ti pojmovi poznati i u građanskom pravu, iako možda ne svi pod tim imenima. Radi se o ispravljanju (reparaciji), o povratu u prijašnje stanje (restitutio in integrum), obeštećenju (kompenzaciji), te o zadovoljštini (satisfakciji).
Članak 31. propisuje opću odredbu glede ispravljanja: "1. Odgovorna država dužna je u cijelosti ispraviti posljedice za štetu prouzročenu međunarodno protupravnim djelom. 2. Posljedice štete (injury, prejudice) obuhvaćaju svaku štetu, bilo materijalnu ili moralnu, prouzročenu međunarodno protupravnim djelom države."
Gornje pravilo potvrđuje navod iz presude Stalnoga suda međunarodne pravde iz 1927, o nadležnosti, u sporu o Tvornici u Chorzoivu. Sud je tada ustanovio: "Načelo je međunarodnoga prava da kršenje nekoga angažmana povlači obvezu ispravljanja (reparacije) u adekvatnom obliku. Ispravljanje je dakle neophodna nadopuna neizvršenja neke konvencije, i nije nužno da se ono navede u samoj konvenciji. Nesporazumi glede ispravljanja koje se može dugovati zbog neizvršenja u primjeni neke konvencije, stoga su nesporazumi glede njezine primjene." iSeries A, No.9, p.21).
Prema članku 34: "Potpuno ispravljanje štete nanesene međunarodno protupravnim djelom ima oblike povrata u prijašnje stanje, obeštećenja i zadovoljštine, bilo samostalno ili u kombinaciji, u skladu s odredbama ovoga Poglavlja."

142. Opća obveza "potpunoga ispravljanja" (full reparation, la reparation integrale) u smislu članaka 31. i 34. obuhvaća svaku štetu, bilo materijalnu ili moralnu. I kako je u naprijed navedenoj presudi o Tvornici u Choržoivu, o meritumu spora, iz godine bilo istaknuto: "ispravljanje štete mora koliko je to moguće otkloniti sve posljedice protupravnoga akta i ponovo uspostaviti stanje kakvo bi vjerojatno postojalo da taj akt nije bio počinjen". Ali kao što smo također naprijed istaknuli, potpuno ispravljanje ne obuhvaća posrednu štetu koja je u kauzalnom lancu previše udaljena od počinjenoga protupravnog djela, koja se, dakle, ne bi mogla financijski procijeniti.
Oblici ispravljanja, navedeni u članku 34, su sveobuhvatni, i osim njih u međunarodnom pravu ne postoje nikakvi drugi. Navedeni su prema redoslijedu u njihovoj primjeni, pri čemu, kako ćemo dalje vidjeti, obeštećenju ima mjesta ukoliko je povrat u prijašnje stanje neprovediv, a zadovoljštini samo u mjeri u kojoj se nanesena šteta ne može ispraviti povratom ili obeštećenjem.
(i) Povrat u prijašnje stanje (restitutio in integrum). Prema članku 35, "Država odgovorna za neko međunarodno protupravno djelo ima obvezu izvršiti povrat u prijašnje stanje koja se sastoji u ponovnom uspostavljanju stanja kakvo je postojalo prije počinjenja protupravnoga djela...", u načelu kada je to moguće.
Pozivajući se na iskaz iz prije citirane presude o Tvornici u Chorzouiu iz 1928, Međunarodni je sud u savjetodavnom mišljenju o Izraelskom zidu od 9. srpnja konkretno zaključio: "Izrael je stoga dužan da povrati zemljište, voćnjake, maslenike i ostalu nepokretnu imovinu koju je konfiscirao od svih fizičkih i pravnih osoba radi izgradnje zida na palestinskom okupiranom području..." (par.153).
Kada se protupravno djelo sastoji u zakonu, odluci izvršne vlasti, pa čak i u pravomoćnoj sudskoj presudi, taj akt treba proglasiti ništavim kako bi se spriječile njegove posljedice. Ali s obzirom da to ne mogu izravno učiniti međunarodne instance, poništenje protupravnoga akta je uvijek dužnost države počinitelja.

143. U upravo navedenom savjetodavnom mišljenju iz 2004
U upravo navedenom savjetodavnom mišljenju iz Međunarodni je sud također istakao dužnost Izraela da opozove zakonske i upravne akte glede izgradnje zida, "osim u mjeri u kojoj oni otvaraju mogućnost obeštećenja ili drugih oblika ispravljanja u korist palestinskoga pučanstva" (par. 151).
I u nekim drugim slučajevima već počinjene materijalne štete povrat u prijašnje stanje je moguć, ukoliko je dostatno da se protupravno oduzeta imovina vrati zakonitom vlasniku, da se neki porušeni ili oštećeni objekt ponovo izgradi ili popravi, ili da se samovoljno uhićena osoba oslobodi.
Ali povrat u prijašnje stanje postaje nezamisliv kada je pravni akt već proizveo nepopravljive učinke, ili je protupravno ponašanje proizvelo nepopravljivu štetu. Stoga nacrt članka 35. dodaje dva izuzetka glede gornje obveze: "...osim i u mjeri u kojoj je taj povrat: (a) materijalno nemoguć"; i (b) bio bi materijalno moguć ali bi bio disproporcionalan, tj. "nametnuo bi teret izvan svake srazmjere s koristi koja bi iz toga povrata proizišla, prije negoli iz obeštećenja."
U drugom se slučaju radi o vaganju različitih interesa na temelju pravičnosti i prihvatljivosti, ali redovito u interesu odgovorne države. To bi napose bio slučaj ukoliko bi povrat u prijašnje stanje mogao ugroziti političku neovisnost i gospodarsku stabilnost te države.
(ii) Obeštećenje (kompenzacija). S obzirom na njegovu čestu nemogućnost, povrat u prijašnje stanje nije čest u međunarodnoj praksi, premda kao načelo ima prvenstvo. Ponekad, kako smo naveli, i povrijeđena država iz vlastitih interesa daje prednost novčanoj nadoknadi. Napokon, i kompromis između stranaka može ovlastiti arbitra da odluči o najadekvatnijem načinu ispravljanja (reparacije) protupravnoga djela, što može biti obeštećenje.
U gornjim slučajevima, umjesto restitucije, ispravljanje se vrši putem obeštećenja, najčešće novčanoga. Samo iznimno se može zamisliti obeštećenje koje nije novčano. Npr. za propale umjetničke predmete ono bi se moglo sastojati u predaji povrijeđenoj državi sličnih predmeta približno iste vrijednosti.
Obeštećenje je, dakle, u praksi najčešći način ispravljanja posljedica štete.

144. Nacrt pravila Komisije za međunarodno pravo u članku 36
Nacrt pravila Komisije za međunarodno pravo u članku 36. u tome pogledu predviđa nekoliko sljedećih odredaba: "1. Država odgovorna za neko međunarodno protupravno djelo ima obvezu da nanesenu štetu tim djelom obešteti u mjeri u kojoj ta šteta ne bi bila ispravljena povratom u prijašnje stanje...".
Tako u savjetodavnom mišljenju o Izraelskom zidu, nakon što je istakao dužnost Izraela da Palestincima vrati otetu nepokretnu imovinu radi izgradnje zida, Međunarodni sud dalje je naveo: "...U slučajevima kada se taj povrat pokaže materijalno nemogućim, Izrael će biti dužan da obešteti osobe u pitanju za svu štetu koje su pretrpjele. Prema mišljenju Suda Izrael je jednako dužan da u skladu s primjenljivim pravilima međunarodnoga prava u toj oblasti obešteti sve fizičke i pravne osobe koje su pretrpjele bilo koji (drugi) oblik štete usljed izgradnje toga zida" (par. 153, v. i par. 163, (3) pod (c)).
U točki 2. članka 36. sadržan je veoma važan navod: "Obeštećenje pokriva svaku štetu koju je moguće financijski procijeniti, uključujući izmaklu dobit (lucrum cessans) u mjeri u kojoj se ustanovi."
Gornje znači da ne može biti predmetom obeštećenja šteta koju nije moguće financijski procijeniti, npr. ona nanesena ozonskom omotaču našega Planeta ili za druga "globalna zagađenja". Umjesto toga, međunarodna se zajednica mora potruditi da usvoji mjere kojima će se spriječiti, umanjiti ili staviti pod kontrolu uzroke tih vrsta štete (v. infra, §47).
Obeštećenje pokriva, uz štetu, i izmaklu dobit u mjeri u kojoj se ustanovi, dakle ne kao pravno pravilo. Ali, kako je prije naglašeno, ona ne pokriva posrednu štetu koju je najčešće je nemoguće pouzdano financijski procijeniti.

145. Tu se može postaviti pitanje kamata na dužnu svotu, što veoma općenitim propisima uređuje članak 38. Taj se članak načelno odnosi na sve oblike ispravljanja, ali ga je praktično teško zamisliti izvan glavnoga ili akcesornog obeštećenja. Taj propis navodi: "1. Kamate na svaku glavnicu koje se duguju prema ovome Poglavlju isplaćuju se u mjeri potrebnoj da bi se osiguralo potpuno ispravljanje štete. Visina kamate i način njezina obračuna utvrđuju se na način da se postigne taj rezultat Kamate počinju teći od datuma kad bi se morala platiti glavnica do datuma kada je obveza na isplatu izvršena."
Dakle, visina kamate određuje se na način da se postigne potpuno ispravljanje štete (Juli reparation, la reparation integrale), koje je cilj njezina obračuna. Taj je cilj nadarbitar u arbitražnoj presudi Lusitania iz godine izrazio na sljedeći način: "Temeljni koncept "šteta" (dommages-interets) je... ispravljanje pretrpljenoga gubitka, (tj.) sudski utvrđena kompenzacija za nanesenu štetu. Obeštećenje mora biti proporcionalno šteti na način da povrijeđena strana stekne sve što je izgubila." (RIAA, vol.VII, p.39).
Niti povrijeđena, a ni odgovorna država ne mogu jednostrano odlučivati o visini pretrpljene štete, a ni o izmakloj dobiti. Ukoliko o svemu tome ne postignu izravan sporazum, najpogodniji je način da o tome odluči neko nepristrano međunarodno sudbeno tijelo pod uvjetom da obje strane pristanu na njegovu nadležnost.
Kako smo prije naveli, obeštećenje nema za cilj kažnjavanje odgovorne države. Prema međunarodnom pravu kazneno su odgovorni samo počinitelji međunarodnih zločina i njihovi naredbodavci u osobnom svojstvu.
Bogata je, ali neartikulirana međunarodna praksa glede procjene nastale štete i načina njezina obračuna. To je danas postalo strukom za sebe, jer svaki ekonomist ili svaki financijski stručnjak nije za to osposobljen. Ali ima nekih dobrih rješenja koja su možda na putu da se transformiraju u pravna pravila.

146. Pri obračunu vrijednosti kapitala za neku oduzetu ili uništenu imovinu, jedan je tribunal ustanovio da je to cijena koju bi ozbiljni kupac isplatio ozbiljnom prodavaču, ukoliko obojica raspolažu pouzdanim informacijama i žele ostvariti maksimalnu dobit, a da nitko od njih nije izložen prisili ili prijetnji. Ukoliko se elementi rizika i vjerojatnoče uzimaju u obzir, to se mora činiti uz najveći oprez.
Izmakla dobit treba biti neposredan plod kontrakta, a ne veoma udaljenih i spekulativnih očekivanja. Ona se u praksi priznaje rjeđe negoli obračun kamate na procijenjenu štetu u razdoblju od nastale štete do potpune isplate dužne svote. Ali s obzirom da kapital ne može u isto vrijeme proizići iz kamata i iz izmakle dobiti, dvostruko se obeštećenje mora izbjegavati.
Ne priznaje se obračun kamate na kamatu (compound interest, l'interet compose).
Ukoliko je odgovorna država financijski veoma slaba, obje se strane mogu sporazumjeti na umanjenu globalnu svotu u ime obeštećenja, koja obuhvaća i kamate i izmaklu dobit.
(iii) Zadovoljština (satisfakcija). Za nanesenu nematerijalnu štetu i moralnu uvredu strane države traženje zadovoljštine imalo je u prijašnje doba počesto za namjeru da se država počiniteljica međunarodno protupravnoga djela ponizi (slanjem posebnoga izaslanstva radi isprike, podizanjem spomenika žrtvi, pozdravom zastavi, i si).
Nacrt pravila Komisije za međunarodno pravo u tome pogledu predviđa sveobuhvatan i uravnotežen propis (članak 37). Da bi se gore spomenute situacije spriječile, u njegovu je stavku 3. propisano: "Zadovoljština ne smije biti izvan srazmjere sa (nanesenom) štetom i ne može imati neki oblik koji ponizuje odgovornu državu."

147. S obzirom da je potpuno ispravljanje štete cilj, zadovoljština ima subsidijaran karakter u odnosu na druga dva oblika ispravljanja. To je navedeno u stavku 1. članka 37: "Država odgovorna za neko međunarodno protupravno djelo ima obvezu pružiti zadovoljštinu za štetu nanesenu tim djelom u mjeri u kojoj se nanesena šteta ne može ispraviti povratom ili obeštećenjem".
S obzirom da moralnu štetu nije moguće financijski procijeniti, u stavku 2. članka 37. nabrajaju se neki od oblika zadovoljštine koji se time ne iscrpljuju: "Zadovoljština se može sastojati u priznanju povrede, izražavanju žaljenja, formalnoj isprici, ili na svaki drugi prikladan način.
Drugi prikladni načini pružanja zadovoljštine mogu biti poduzimanje istrage o uzrocima nekoga incidenta, osnivanje fonda za obeštećenje žrtava, disciplinske mjere poduzete u odgovornoj državi protiv počinitelja djela u pitanju, ili davanje simboličke naknade povrijeđenoj državi (nekoć od jednoga francuskog franka). Oblik zadovoljštine može također biti osiguranje i jamstvo neponavljanja djela u pitanju. ''
Ali zadovoljštinu može u svojoj presudi pružiti i nadležni sudbeni organ. Tako je Međunarodni sud u presudi o incidentu u Krfskom tjesnacu iz godine, nakon što je utvrdio odgovornost Albanije zbog toga što su dva britanska razarača naletjela na mine u njezinim teritorijalnim vodama (vidi pojedinosti infra, §97, pod 5), osudio i Britaniju zbog toga što je u tim vodama samovoljno poduzela akciju deminiranja. U presudi je istaknuto da Sud mora, "da bi osigurao integritet međunarodnoga prava čiji je on organ, konstatirati da je akcija britanske ratne mornarice predstavljala kršenje albanske suverenosti. Ova je konstatacija u. skladu sa zahtjevom Albanije putem njezina odvjetnika, i predstavlja sama po sebi prikladnu zadovoljštinu" (pp.35, 36).
Na koncu, ponekad država počiniteljica međunarodno protupravnoga djela nije sama odgovorna za sve njegove posljedice i za svu pričinjenu štetu. Stoga članak 39. propisuje opet općenitu odredbu: "U određivanju ispravljanja (reparacije) vodi se računa o pridonošenju šteti djelom ili propustom, u namjeri ili iz nepažnje, od strane povrijeđene države ili svake osobe ili jedinice u odnosu na koju se ispravljanje traži."

148. Nastaloj šteti može materijalno pridonijeti povrijeđena država, ili osoba ili jedinica koja ju je pretrpjela, i to bilo svojim nehajem, ili namjernim činjenjem ili propuštanjem. Pri tome osoba u pitanju ne mora u formalnom smislu uživati diplomatsku zaštitu svoje države u odnosu na odgovornu državu. Dovoljno je da je država zatražila ispravljanje, a da su šteti pridonijele osobe ili njezine' teritorijalne jedinice za koje je ona postavila zahtjev. Ti se elementi uzimaju ii obzir pri određivanju oblika ispravljanja (povrata, obeštećenja ili zadovoljštine), te pri utvrđivanju visine dužne odštete ukoliko joj ima mjesta.
5. Postupak o zahtjevima glede odgovornosti. Slabost međunarodne zajednice na dosadašnjem i na današnjem stupnju njezina razvitka ogleda se u nedostatku sudbenih tijela s obveznom i općom nadležnošću, koja bi izricala obvezujuće presude o svim zahtjevima glede odgovornosti država za međunarodno protupravna djela.
Ukoliko nisu unaprijed pristale na neki postupak rješavanja budućih sporova, povrijeđena i odgovorna država upućene su samo na izravne pregovore. U tim pregovorima one mogu iznaći konačno rješenje svoga spora glede odgovornosti jedne od njih, te oblika i opsega ispravljanja protupravnoga djela, ili se mogu sporazumjeti da taj svoj spor povjere nekom nepristranom tijelu, npr. arbitražnom tribunalu ili Međunarodnom sudu u Haagu (v. infra, §79). Na koncu kontradiktornoga postupka to će tijelo izreći konačnu i obvezujuću presudu za obje strane.
Kako smo prije naveli, povrijeđena država ima pravo neposredno istaknuti državi počinitelju svoj zahtjev glede ispravljanja štete koju je ona sama pretrpjela. Zahtjev u ime svojih fizičkih i pravnih osoba ona ima pravo istaknuti tek nakon što su te osobe iscrpile sve raspoložive lijekove, a u državi počinitelju nisu ostvarile pravdu.

149. Sve dok je Komisija za međunarodno pravo pripremala svoj Nacrt pravilđ s namjerom da on bude osnova za pregovore na budućoj diplomatskoj konferenciji u svrhu sklapanja konvencije o odgovornosti država, ona je predviđala neke obvezujuće postupke za njezine buduće stranke glede rješavanja sporova iz te oblasti. Tako je Nacrt iz predviđao obvezujuće postupke pregovora i mirenja, ali se arbitraža predviđala tek ukoliko obje stranke o njoj sklope poseban sporazum.
Nakon što se praktično odustalo od pripremanja konvencije, Nacrt pravila iz godine donosi neke općenite propise koji mogu biti korisni u isticanju zahtjeva povrijeđene države, ali se ne predviđaju nikakvi obvezujući postupci rješavanja sporova, pa čak ni pregovori. U toj situaciji u obje svoje verzije Nacrt pravila predviđa opširne ali veoma restriktivne propise o pribjegavanju protumjerama. Njih ćemo u pojedinostima izložiti na drugom mjestu, među drugim mjerama samopomoći koje dopušta međunarodno pravo (v. infra, §87, napose pod 4. i 5).
U I. poglavlju Trećega dijela, pod naslovom "Pozivanje na odgovornost neke države", Nacrt pravila donosi neke propise glede postupka o zahtjevima povrijeđenih država. O pozivanju na odgovornost jedne ili više odgovornih država od strane povrijeđene države iz članka 42. raspravljali smo gore pod 2.
Da bi povrijeđena država zaštitila svoja prava nastala počinjenjem međunarodno protupravnoga djela, u njezinu je interesu da svoj zahtjev u tome smislu notificira odgovornoj državi. To je korak da bi se državi adresatu pružila mogućnost da se o tome zahtjevu očituje.
Članak 43(1). predviđa u tome pogledu propis koji nije pravno obvezujući, ali je koristan: "1. Povrijeđena država koja se poziva na odgovornost neke druge države notificira toj državi svoj zahtjev". U tome aktu, koji ne mora imati pismeni oblik ali mora stići do adresata, za nju je korisno da precizira: "(a) ponašanje koje bi odgovorna država morala usvojiti da bi okončala svoje protupravno ponašanje ukoliko se ono produljuje; (b) oblik koji bi ispravljanje moralo imati u skladu s odredbama Drugoga dijela." (članak 43(2)). Oblik ispravljanja može biti povrat, obeštećenje ili zadovoljština.

150. Sadržaj takve notifikacije još ne stvara nikakve pravne obveze za odgovornu državu. Ona može osporiti samo postojanje međunarodno protupravnoga djela u pitanju, ili svoju odgovornost za njegovo počinjenje. Ako tu odgovornost i prizna, ona ne mora prihvatiti ponašanje koje povrijeđena država od nje očekuje, niti oblik ispravljanja koji zahtijeva.
Ali sadržaj notifikacije iz članka 43. može biti koristan za otpočinjanje pregovora, i ukoliko oni ne uspiju, stranke se mogu sporazumjeti o sudskom ili arbitražnom rješavanju njihova spora.
Članak 44. predviđa propis o dopustivosti, koji je uvjet da bi neki zahtjev bio pravovaljan: "Na odgovornost države ne može se pozvati ako: (a) zahtjev nije usklađen s primjenljivim pravilima glede nacionalnosti zahtjeva; (b) nisu iscrpljena sva raspoloživa i djelotvorna domaća sredstva u slučaju kada je zahtjev podložan pravu o iscrpljenju domaćih sredstava". O nacionalnosti zahtjeva i o vezi državljanstva opširno smo raspravljali gore pod 2, a o iscrpljenju domaćih lijekova gore pod 3.
Ali je u praksi moguće da se povrijeđena država svojim izričitim činom ili ponašanjem prije odrekla od svoga prava pozivanja na odgovornost države u pitanju. Članak 45. u tome pogledu predviđa: "Na odgovornost neke države ne može se pozvati ako: (a) se povrijeđena država valjano odrekla zahtjeva; (b) povrijeđenu se državu zbog njezina ponašanja mora smatrati da je valjano pristala (acquiesced) na odustanak od zahtjeva."
Točka pod (a) odnosi se na izričiti jednostrani akt odreknuća. Na njega se odnosi sve prije navedeno o odreknuću (supra, §27 pod (b)). Ovdje valja naglasiti da odreknuće nije valjano ako postoje mane pri očitovanju volje koje i neki ugovor čine ništavim (korupcija predstavnika države, prijevara, bludnja, prisila izvršena na predstavnika države, prisila na državu izvršena prijetnjom ili upotrebom sile," v. supra, §22). Uz to, da bi bilo valjano, odreknuće mora biti na jasan i nedvojben način izraženo.

151. Pod (b) se radi o odustanku od zahtjeva putem podrazumijevanoga pristanka (acquiescence) (v. supra, §28, pod (c)). Nezgoda je što međunarodno pravo ne propisuje nikakve rokove protekom kojih bi se pasivnost povrijeđene države mogla protumačiti kao njezin odustanak od zahtjeva.
Napokon, članci 46. i 47. odnose se na pluralitet povrijeđenih, i na pluralitet odgovornih država.
Članak 46. glasi: "Kada je više država povrijeđeno istim međunarodno protupravnim djelom svaka se povrijeđena država može sama za sebe pozvati na odgovornost države koja je počinila međunarodno protupravno djelo."
Pri tome je važno utvrditi jesu li, i u kojoj su mjeri, sve te države stvarno pretrpjele neku štetu, ili su štetu pretrpjele fizičke ili pravne osobe iz tih država. Ako to nije slučaj sa svima njima, države koje nisu posebno pogođena kršenjem ne mogu djelovati u vlastitom interesu (članak 48(2), vidi gore pod 1). Ali ostaje pravilo da svaka od istinski povrijeđenih država ima za sebe pravo pozvati na odgovornost odgovornu ili odgovorne države u svrhu ispravljanja djela u pitanju.
Nešto je složeniji problem u slučaju pluraliteta odgovornih država. U članku 47(1) stoji: "Kada je više država odgovorno za isto međunarodno protupravno djelo, na odgovornost svake od tih država može se pozvati u odnosu na to djelo". Taj opći propis, dakle, ne priznaje solidarnu odgovornost (joint and several responsibility) svih tih država, ali ju države u pitanju mogu prihvatiti nekim ugovorom.
Pri tome se pod (2). dodaje: "Stavak 1: (a) ne dopušta niti jednoj povrijeđenoj državi da putem obeštećenja naplati više od štete koju je pretrpjela; (b) ne dira u nikakvo pravo na poduzimanje postupaka prema drugim odgovornim državama."
Nakon što odgovorna država ispravi (reparira) na dogovoren ili na dosuđen način štetu što ju je počinila svojim međunarodno protupravnim djelom, time prema međunarodnom pravu prestaje njezina odgovornost u odnosu na povrijeđenu državu i glede toga djela.

152. 46. PITANJE ODGOVORNOSTI DRŽAVA ZA MEĐUNARODNE ZLOČINE I ZA SLIČNA DJELA
Bibliografija:
Milan MAHKOVIĆ: "Međunarodna krivična dela", JRMP 1965, br.l, str.29-55; Miodrag SUKIJASOVIĆ: "Međunarodna krivična odgovornost za agresiju", JRMP 1977, br.3, str ; Rodoljub ETINSKI: "Međunarodni zločin kao izvor odgovornosti države u sistemu UN", JRMP 1985, br.1-2, str
1. Nastanak pojma zločina prema međunarodnom pravu. Taj se posebni pojam afirmirao u praksi Međunarodnoga suda nakon Drugoga svjetskog rata.
U savjetodavnom mišljenju iz o Rezervama na konvenciju o genocidu iz 1948, Sud je istaknuo da uskrata prava na opstanak i na život čitavim ljudskim skupinama, (koja predstavlja genocid kao zločin prema međunarodnom pravu), a po svojim stravičnim posljedicama šokira savjest čovječanstva, suprotna je moralnom pravu. Stoga su načela koja su u osnovi Konvencije o genocidu načela priznata od civiliziranih naroda, koja obvezuju države čak i izvan ugovornog odnosa (p.23).
U tome poimanju još dalje je otišla presuda Međunarodnoga suda Barcelona Traction (nova tužba) iz 1970, mada ona izrijekom ne spominje "međunarodne zločine": "...Treba povući bitnu razliku između obveza država prema međunarodnoj zajednici u njezinoj cjelini i onih koje nastaju prema nekoj drugoj državi u okviru diplomatske zaštite. One prve, po njihovoj naravi odnose se na sve države. S obzirom na važnost prava o kojima se radi, to su obveze erga omnes."
Dalje slijedi: "Te obveze proizlaze, na primjer, u današnjemu međunarodnom pravu, u stavljanju izvan zakona akata agresije i genocida, ali također i iz načela i pravila o temeljnim pravima ljudske osobe, uključujući zaštitu od ropstva i rasne diskriminacije..." (p.33, paras 33-34). Ali je Sud na drugomu mjestu u toj presudi dodao važnu ogradu: "...Ipak, na univerzalnom planu, instrumenti koji obuhvaćaju ljudska prava ne priznaju državama sposobnost da štite žrtve kršenja tih prava neovisno od njihova državljanstva..." (p.48, para.91).

153. Naporedo s time države su između sebe sklapale mnogostrane konvencije u kojima su definirale neke nove međunarodne zločine (sama Konvencija o genocidu iz i ona o apartheidu iz 1973), ili su naknadno donosile propise o suzbijanju i kažnjavanju djela koja je opće međunarodno pravo već takvima držalo (ropstvo i ropstvu slični odnosi, piratstvo na otvorenom moru). Konvencije o humanitarnom pravii iz i Prvi dopunski protokol iz definirale su njihova "teška kršenja", što je sinonim za međunarodne zločine.
U tim se konvencijama predviđa obveza njihovih država stranaka da usklade svoje kazneno zakonodavstvo s njihovim odredbama, te da njihovi sudovi kažnjavaju počinitelje tih nedjela. Ali sve te konvencije impliciraju i odgovornost samih država stranaka zbog mogućeg neizvršenja tih ugovornih obveza, a ne isključuju ni njihovu neposrednu odgovornost zbog izravnoga počinjenja nekih od tih međunarodnih zločina.
Taj je razvoj krunisan nabrajanjem i definiranjem međunarodnih zločina u statutima međunarodnih kaznenih sudova i tribunala koji su im povjereni u nadležnost, iako isključivo u svrhu kažnjavanja pojedinaca (a ne i država) (v. infra, §60).
Uslijed toga razvoja nakon godine, danas ima malo sumnje u to koja međunarodno protupravna djela prema općemu međunarodnom pravu predstavljaju međunarodne zločine koji u načelu povlače kaznenu odgovornost njihovih počinitelja. Ali domašaj odgovornosti država za ta djela ostao je i dalje upitan.
2. Pitanje odgovornosti država za međunarodne zločine. U suvremenom međunarodnom pravu ne postoji ništa slično kaznenoj odgovornosti država za bilo koje međunarodno protupravno djelo, pa i za ona koja neke konvencije označuju "međunarodnim zločinima" ili njihovim "teškim kršenjima".
To je, između ostaloga, posljedica činjenice što nikada nije postojao neki međunarodni kazneni sud koji bi za međunarodne zločine sudio samim državama. Djelimice iz toga razloga do sada nije bilo presuda izrečenih ni od drugih međunarodnih sudova i tribunala koje bi ustanovile kaznenu odgovornost neke države. Poseban razlog tomu je što do tih pravorijeka dolazi jedino temeljem sporazuma stranaka u sporu na nadležnost tribunala u pitanju.
Vijeće sigurnosti UN može proglasiti neku državu agresorom, i po toj osnovi naložiti protiv nje sankcije prema Glavi VII. Povelje. Ali ono samo ne može definirati međunarodne zločine ili uvjete njihova izvršenja na normativan način.

154. U kodifikaciji pravila o odgovornosti država za međunarodno protupravna djela Komisija za međunarodno pravo nije mogla izbjeći taj problem. Tijekonfhjezina rada došlo je do dvaju različitih rješenja koja ćemo u nastavku izložiti.
3. Međunarodni zločini u napuštenom članku 19. Posebni izvjestitelj u Komisiji čuveni talijanski pravni znanstvenik Roberto Ago preložio je u godini, a Komisija je jednoglasno prihvatila, načelnu podjelu svih međunarodno protupravnih djela u dvije kategorije, i to na međunarodne zločine, i na "obične" međunarodne delikte.
Prema točki 2. tadašnjega članka 19, međunarodni zločin čini:"...međunarodno protupravno djelo koje proizlazi iz povrede od strane neke države međunarodne obveze koja je toliko bitna za zaštitu temeljnih interesa međunarodne zajednice da je njezina povreda priznata zločinom od te zajednice u njezinoj cjelini".
Prema negativnoj definiciji iz točke 4. članka 19, svako međunarodno protupravno djelo koje u gornjemu smislu nije "međunarodni zločin", čini međunarodni delikt.
Članak 19. u točki 3. nabrojio je neke od međunarodnih zločina, ali se tamo naglašuje da ta lista nije iscrpna: "Uz rezervu propisa točke 2, i prema pravilima međunarodnoga prava na snazi, neki međunarodni zločin može naročito proizaći: (a) iz teške povrede neke međunarodne obveze od bitne važnosti za održanje međunarodnoga mira i sigurnosti, poput onih koje zabranjuju agresiju; (b) iz teške povrede neke međunarodne obveze od bitne važnosti za zaštitu prava naroda na samoodređenje, poput onih koje zabranjuju ustanovljenje ili održanje putem sile kolonijalne dominacije; (c) iz teške povrede u širokim razmjerama neke međunarodne obveze od bitne važnosti za zaštitu ljudske osobe, poput onih koje zabranjuju ropstvo, genocid i apartheid; (d) iz teške povrede neke međunarodne obveze od bitne važnosti za održanje i zaštitu ljudskoga okoliša, poput onih koje zabranjuju masovno onečišćenje atmosfere i mora."
Međunarodni zločin je, dakle, samo ono međunarodno protupravno djelo koje proizlazi iz kršenja neke obveze erga omnes, a koje je toliko bitno za zaštitu temeljnih interesa međunarodne zajednice da je sama ta zajednica tu povredu priznala međunarodnim zločinom. Iz toga proizlazi da međunarodni zločini nisu sva pravila jus cogens koja također nameću erga omnes pravne obveze svim državama.

155. Međunarodni se zločini u tome smislu razlikuju od običnih međunarodnih delikata s obzirom na ozbiljnost posljedica kršenja, te na brutalnost i prijezir njihovih počinitelja prema životima i dostojanstvu ljudi. Za razliku od većine običnih međunarodnih delikata koji diraju u interese samo povrijeđene države pojedinačno, međunarodni zločini narušavaju interese cjelokupne međunarodne zajednice država, a kako smo vidjeli, gotovo redovito i prava pojedinaca. Počinjenje tih međunarodnih zločina povlači po današnjem međunarodnom pravu kaznenu odgovornost pojedinaca, koji u izvršenju nekih od njih veoma često djeluju i kao agenti svoje države (v. pojedinosti, infra, §60).
Tekst članka 19. ostao je nepromijenjen i u Nacrtu pravila usvojenom u prvom čitanju u Komisiji za međunarodno pravo u godini. Gornja je podjela na međunarodne zločine i na obične međunarodne delikte bila gotovo jednodušno prihvaćena u čitavoj znanosti, i kroz više od četvrt stoljeća smatrala se dijelom općega međunarodnog prava na snazi.
To ipak nije umanjilo teškoće u daljemu radu Komisije za međunarodno pravo u formuliranju domašaja odgovornosti država glede počinjenja međunarodnih zločina, koja očito nije kaznene naravi.
čini se da Nacrt pravila iz nije u tome bio najuspješniji, i da se u tome pogledu nisu mogla kodificirati već postojeća pozitivna pravila općega međunarodnog prava. Njegov je članak 51. naveo da međunarodni zločin povlači sve pravne posljedice bilo kojega drugog međunarodno protupravnoga djela, te također i dodatne posljedice koje se u njoj predviđaju. Ali se tamo ne određuju nikakve pravne posljedice po samu državu počiniteljicu tih zločina, nego se priznaju samo neka posebna prava povrijeđenih država.
Predviđeno je da povrijeđena država u tim slučajevima ima napose pravo da povrat u prijašnje stanje ne bude podvrgnut ograničenjima predviđenima za obične međunarodne delikte: (i) glede tereta države počinitelja koji bi bio izvan svakoga razmjera u odnosu na korist koju bi povrijeđena država ostvarila tim povratom umjesto obeštećenja; kao i (ii) glede povrata u prijašnje stanje koji bi ozbiljno ugrozio političku neovisnost ili ekonomsku stabilnost države počinitelja toga zločina. Uz to, i dobivanje zadovoljštine nije podvrgnuto ograničenju što se tiče očuvanja ugleda države počinitelja zločina (članak 52).
Bilo je nadalje predviđeno da svaka druga država u svijetu, u slučaju počinjenja međunarodnoga zločina, ima sljedeće obveze: (a) da ne prizna kao zakonito stanje koje je zločinom stvoreno; (b) da ne pruži pomoć ili podršku državi koja je počinila zločin u održanju stanja koje je time stvorila; (c) da surađuje s drugim državama u sprovođenju gornjih obveza; te napokon, (d) da surađuje s drugim državama u primjeni mjera u svrhu otklanjanja posljedica zločina.

156. Pretposljednji izvjestitelj u Komisiji Gaetano Arangio-Ruiz predložio je ambiciozni sustav te odgovornosti koji nije bio prihvaćen ni u samoj Komisiji. Taj je njegov sustav predviđao intervenciju Vijeća sigurnosti, Opće skupštine i Međunarodnoga suda u Haagu u identifikaciji zločina i inkriminaciji optužene države. Ali taj prijedlog nije realističan. Naime, politički organi UN djeluju temeljem oportuniteta država koje su u njima zastupljene, a Međunarodni sud ne može izreći ni savjetodavno mišljenje bez zahtjeva za to ovlaštenoga političkog organa.
Uporedo s time raslo je protivljenje propisima o međunarodnim zločinima i u samoj Komisiji, a napose u Šestom odboru Opće skupštine u kojemu su predstavljene države članice UN. Najjačim silama, koje teže unilateralizmu u ostvarenju njihovih političkih ciljeva, očito smeta definicija međunarodnih zločina u propisima o odgovornosti država. Glavni je argument da ta odgovornost nije kaznene naravi.
4. 'Teška kršenja obveza koje proizlaze iz imperativnih normi općega međunarodnog prava". Zbog očito nepostojeće kaznene odgovornosti država, Komisija za međunarodno pravo odlučila se za radikalno rješenje. U konačnom Nacrtu pravila o odgovornosti država za međunarodno protupravna djela koji je usvojila 9. kolovoza godine, ona je izbrisala svaki spomen na međunarodne zločine, uključujući prijašnji članak 19.
Ali je Komisija ostala svjesna činjenice da sva međunarodno protupravna djela nisu po njihovim štetnim učincima jednaka. Stoga je između svih njih u III. poglavlju Drugoga dijela Nacrta izdvojila "teška kršenja (serious breaches, violations graves) obveza koje proizlaze iz imperativnih normi općega međunarodnog prava".
članak 40(1). toga novog Nacrta tako predviđa: "Ovo se Poglavlje primjenjuje na međunarodnu odgovornost koja proizlazi iz teškoga kršenja od neke države obveze koja proizlazi iz neke imperativne norme općega međunarodnog prava". Tu se Komisija nadovezuje na definiciju tih normi jus cogens iz članka 53. Bečke konvencije o pravu ugovora iz 1969, prema kojoj: "...imperativna norma općega međunarodnog prava je norma što ju je prihvatila i priznala čitava međunarodna zajednica država kao normu od koje nije dopušteno nikakvo odstupanje i koja se može izmijeniti samo normom općega međunarodnog prava iste prirode."

157. Dakle, "teško kršenje" normi jus cogens trebalo bi imati isti ili sličan pravni učinak kao i počinjenje međunarodnih zločina što ih je čitava međunarodna zajednica država priznala takvima. Moglo bi se primijetiti da je svako kršenje normi jus cogens po svojoj naravi teško.
Ali se u komentaru na članak 40. kao primjeri navode u biti ista djela koja bi se i primjenom definicije iz prijašnjeg članka 19. mogla okvalificirati međunarodnim zločinima. Upućivanjem na neke pravorijeke Međunarodnoga suda i na komentar Komisije na članak 53. Bečke konvencije, kao primjeri se navode: zabrana agresije, zabrana ropstva i trgovine robljem, genocid, rasna diskriminacija i apartheid, tortura (mučenje), te pravo naroda na samoodređenje, U komentaru se ističe da to nabrajanje nije sveobuhvatno, što uostalom potvrđuje i članak 64. Bečke konvencije. Toliko o kvalitativnom određenju tih djela.
Stavak 2. članka 40. tu dalje precizira kvantitativne elemente: "2. Kršenje takve obveze je teško ako obuhvaća flagrantno ili sustavno neizvršavanje obveze od strane odgovorne države." Sustavno kršenje upućuje na to da se ono ponavlja, da je organizirano i namjerno. Izraz "flagrantno" odnosi se na intenzitet kršenja i njegove učinke. Ali se te kvalifikacije uzajamno ne isključuju. Teška su kršenja u isto vrijeme sustavna i flagrantna".
U članku 40. se ne spominje nikakav postupak radi ustanovljenja "teškoga kršenja". Ali se u komentaru navodi da će takve slučajeve razmatrati tijela nadležnih međunarodnih organizacija: Vijeće sigurnosti i Opća skupština UN, dok u slučaju agresije Vijeće sigurnosti ima u tome pogledu posebnu ulogu prema Povelji.
Najstrašnija i u širokim razmjerima takva počinjena djela (međunarodni zločini) što ih je počinila neka država mogu izazvati jaku reakciju protiv nje. U tim se situacijama ne gleda na obujam prihvaćenih ugovornih obveza od države kršiteljice nego su gotovo jedino važne njihove posljedice. Takve će situacije Vijeće sigurnosti ocijeniti "prijetnjom miru" i može poduzeti akcije prema Glavi VII. Povelje UN. Država koju se smatra odgovornom za zločine koji uzrokuju ogromne ljudske i materijalne žrtve i koji su pokrenuli velike mase izbjeglica i prognanika, napose u druge zemlje, može protiv sebe očekivati makar i zakašnjele sankcije Vijeća sigurnosti.

158. Sa stajališta pravne sigurnosti u međunarodnim odnosima novi članak 40
Sa stajališta pravne sigurnosti u međunarodnim odnosima novi članak 40. predstavlja uzmak u odnosu na prijašnji propis. Prema prijašnjem članku 19. svaki od međunarodnih zločina treba takvim priznati čitava međunarodna zajednica. Do toga najčešće dolazi putem općenito prihvaćenih univerzalnih konvencija u kojima su oni definirani, poput npr. teških kršenja Ženevskih konvencija o humanitarnom pravu iz Stranke tih četiriju Konvencija danas su praktično sve države svijeta. Sadašnji članak 40, naprotiv, implicitno dopušta državama da same procjenjuju što u konkretnom slučaju predstavlja "teško kršenje" neke norme jus cogens. A i sam pojam imperativnih normi općega međunarodnog prava u znanosti je difuzan, i to u daleko većoj mjeri od pojma međunarodnih zločina iz prijašnjega članka 19, i konvencija koje su ih definirale.
Gornje promjene dovele su i do konfuzije u terminologiji koja ne služi nikakvoj svrsi. Neka država može biti proglašena odgovornom zbog kršenja Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida. Ali s obzirom da država ne može biti kazneno odgovorna i ne može počiniti "međunarodni zločin", u takvom će se slučaju govoriti o njezinu "teškom kršenju" obveze koja proizlazi iz imperativne norme koja to djelo tom Konvencijom zabranjuje. Naprotiv, o "zločinu genocida" će se govoriti samo kada je u pitanju kaznena odgovornost pojedinaca počinitelja. A radi se o kršenju materijalnih propisa iz iste konvencije.
U jedinom preostalom članku 41. propisuju se "posebne posljedice" teškoga kršenja normi u pitanju. U tome pogledu taj Nacrt jednako je manjkav kao i onaj prethodni, jer se odustalo od definiranja posebnih pravnih posljedica po državu počiniteljicu takvoga međunarodno protupravnoga djela. Predviđaju se samo dužnosti trećih država u odnosu na to djelo i na njegova počinitelja. S obzirom da se radi o kršenjima imperativnih normi erga omnes, i te su dužnosti erga omnes. Radi se o obvezama svih država (i) na suradnju, i (ii) na uzdržavanje.
(i) Najprije se propisuje: "1. Države će dopuštenim sredstvima surađivati u svrhu okončanja svakoga teškog kršenja u smislu članka 40". Ta se suradnja može obavljati u okviru nadležnih međunarodnih organizacija, ali i izvan institucija. Izbor između "dopuštenih sredstava" ovisi o okolnostima svakoga slučaja. Suradnja u svrhu okončanja takvih djela poput agresije ili genocida sve više postaje pravnom obvezom svih država svijeta, iako taj razvoj još nije dovršen.

159. (ii) Dalje se propisuje: "2
(ii) Dalje se propisuje: "2. Nijedna država neće priznati kao zakonito stanje stvoreno teškim kršenjem u smislu članka 40, niti će pružati pomoć ili podršku u održavanju toga stanja".
Dužnost kolektivnoga nepriznavanja neke protupravne situacije potiče još od Stimsonove doktrine iz godine koja se odnosila na nepriznavanje uspostavljanja od Japana satelitskoga režima u Mandžuriji, odcijepljenoj pokrajini od Kine. Deklaracija o načelima međunarodnoga prava o prijateljskim odnosima i suradnji između država u skladu s Poveljom UN iz godine, predviđa: "Nikakvo stjecanje područja koje proizlazi iz prijetnje silom ili upotrebe sile neće se priznati kao zakonito". U savjetodavnom mišljenju iz o Namibiji, Međunarodni je sud ustanovio da je vlast Južne Afrike na tome području nezakonita erga omnes, i da to stanje ne smije priznati ni jedna država, uključivši i nečlanice UN (p.56, par. 125). Rezolucijom 662 od 9. kolovoza Vijeće je sigurnosti proglasilo iračku aneksiju Kuvajta ništavom rnepostojećom, a države i međunarodne organizacije bile su pozvane da se uzdrže od bilo kakve akcije ili postupka koji bi se mogli protumačiti posrednim priznanjem te aneksije.
Stoga ima elemenata za zaključak da je dužnost nepriznavanja takvih protupravnih čina postala dijelom općega međunarodnog prava.
Dužnost ex post facto nepružanja pomoći ili podrške u održavanju nezakonitoga stanja proizlazi iz članka 16. toga Nacrta pravila. Prema tome članku: "Država koja pomaže ili podupire drugu državu u njezinu počinjenju međunarodno protupravnoga djela zbog toga je međunarodno odgovorna..." pod uvjetima koji se dalje propisuju (v. supra, §44, pod 6(a)).
I napokon, stavak 3. članka 41. predstavlja klauzulu osiguranja ("saving clause"). U njemu se propisuje da: "3. Ovaj članak ne dira u druge posljedice predviđene u ovome Dijelu ili u daljnje posljedice koje bi iz kršenja na koje se ovo Poglavlje odnosi mogle proizići prema međunarodnom pravu."
Iz te odredbe proizlazi da teška kršenja normi jus cogens povlače sve pravne posljedice bilo kojega drugog međunarodno protupravnoga djela iz I. i II. poglavlja toga Nacrta, poput dužnosti odgovorne države da takvo teško kršenje okonča, da ponudi prikladno osiguranje i jamstvo njegova neponavljanja, te da u cijelosti ispravi (posljedice za) prouzročenu štetu. Daljnje se posljedice odnose na moguće ustanovljenje budućih pravnih režima protiv teških kršenja, poput npr. u slučaju agresije.

160. 5. Kasniji razvoj. Dogodilo se, međutim, da je Komisija za međunarodno pravo izbrisala u svome Nacrtu pravila odredbu članka 19. o međunarodnim zločinima nekoliko tjedana uoči stravičnih terorističkih čina u New Yorku, Washingtonu, D.C. i Pensilvaniji'll. rujna godine. Radilo se o flagrantnom činu zločina međunarodnoga terorizma čija definicija još nije usvojena u nekoj konvenciji univerzalnoga domašaja. Za te zločine bila je odgovorna transnacionalna zločinačka organizacija Al-Qa'ida koja je imala glavna uporišta u Afganistanu, tada pod vlašću Talibana.
Već sljedećega dana, 12. rujna te godine, Vijeće sigurnosti UN jednoglasno je usvojilo rezoluciju kojom je taj teroristički čin označilo "prijetnjom miru". Ali je u njezinoj preambuli "priznalo" pravo na individualnu i kolektivnu samoobranu protiv terorističkih čina.
Sjedinjenim je Državama to bilo dovoljno da 7. listopada iste godine, uz pomoć Britanije, poduzmu oružanu intervenciju protiv Afganistana u svrhu uništenja terorističkih baza i obaranja režima Talibana u toj zemlji. Niti jedna druga država osim Irana i Iraka nije se usprotivila toj jednostranoj akciji, poduzetoj u navodnoj samoobrani. Kasnije je vlast Sjedinjenih Država označila još Iran, Irak i Sjevernu Koreju kao zemlje koje podržavaju međunarodni terorizam. Tu jednostranu optužbu malo je koja treća država priznala kao opravdanu.
To je potom otvorilo vrata Sjedinjenim Državama da u godini bez ovlaštenja Vijeća sigurnosti napadnu i osvoje Irak, a da do danas tamo nisu otkrile dokaze da je bivši režim Sadama Huseina pomagao Al-Qa'idu i da je posjedovao biološko i kemijsko oružje kojim bi bio u stanju napasti treće zemlje.
Oružana intervencija protiv država koje su optužene da pomažu međunarodni terorizam ne bi se smjela poduzimati bez ovlaštenja ili pristanka Vijeća sigurnosti UN. Ali je u borbi protiv toga suvremenog međunarodnog zla mnogo važnije kažnjavati pojedince odgovorne za te zločine. Ispravan je put da se pri sljedećoj reviziji Rimskoga statuta konačno usvoji definicija toga međunarodnog zločina i da se njegovo kažnjavanje povjeri u nadležnost stalnoga Međunarodnog kaznenog suda u Haagu. Kao u iračkom slučaju, svaki treći put otvara mogućnosti teških zloupotreba.

161. 47. PRAVNA PITANJA MEĐUNARODNE ZAŠTITE OKOLIŠA
Bibliografija:
Branko SAMBRAILO: "Međunarodno reguliranje ekološke zaštite i kontrole Mediterana i Jadrana", ZPFZ 1975, br.2-4, str ; Budislav VUKAS: "Zaštita i očuvanje morske okoline", Prinosi, br.17, Zagreb 1982, str ; Mirjam ŠKRK: "Varstvo okolja pred onesnaženjem v mednarodnih odnosih", Zbornik znanstvenih razprav 1988, (Ljubljana), 27 str.; Philippe SANDS: Principles of International Environmental Lavo I, Frameworks, standarda and implementation, Manchester 1994, 773 pages; Vols. IIA, IIB and III, Documents; V. HLAČA - G. STANKOVIĆ: Pravo zaštite morskog okoliša, priročnik odabranih propisa, Rijeka 1997, 243 str.; M.H. ARSANJANI - W.M. REISMAN: "The Quest for an International Liability Regime for the Protection of the Global Commons", in K. WELLENS (Ed): International Law: Tkeory and Practice, Essavs in Honour of Eric Suy, The Hague 1998, pp ; Dorotea ĆORIĆ: "Međunarodna konvencija o građanskoj odogovornosti za štetu zbog onečišćenja brodskim gorivom", Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu 2001, br.4, str ; NGUYEN QUOC DINH: Droit International public, Patrick Daillier et Alain Pellet, 7e eclition Paris 2002, pp ; Maja SERŠIĆ: Međunarodnopravna zaštita morskog okoliša, Zagreb 2003, 247 str.
1. Uvod. Širok krug pitanja zaštite okoliša postaje sve više predmetom međunarodne brige. Čini se da će u 21. stoljeću to biti jedan od najvažnijih predmeta međunarodnoga prava i međunarodnog reguliranja.
To osobito uključuje: Onečišćenje zraka (atmosfere) uključujući napose podizanje temperature na našemu planetu s učinkom staklenika, te oštećenje ozonskog omotača oko njega. To nadalje uključuje onečišćenje mora, rijeka i drugih vodenih tokova, potom nuklearne i druge naročito opasne djelatnosti, kao i ugrožavanje opstanka nekih vrsta živih bića na ovoj planeti.
Ti sve ozbiljniji međunarodni problemi međunarodnoga su značaja i stoga iz više aspekata postavljaju nove izazove u međunarodnom pravu. Najprije, posljedice zagađenja počinjenoga u granicama jedne^ države veoma se rijetko ograničuju samo na tu državu. Štetne posljedice se šire na područja susjednih, ali ponekad i veoma udaljenih država. Ali neke vrste onečišćenja poput kiselih kiša, nastaju izgaranjem fosilnih goriva poradi kojih se neki kemijski spojevi u dodiru sa zrakom i pod sunčevim zrakama pretvaraju u kiseline. Te se čestice ponekad prenose kroz atmosferu tisućama kilometara udaljenima od mjesta zagađenja. Tu je veoma teško ili čak nemoguće sa sigurnošću utvrditi mjesto ili mjesta s kojih zagađenje potječe. Jednako je glede štetnih posljedica oštećenja ozonskoga omotača (vidi pojedinosti infra, §65, pod 6).

162. Iz navedenih razloga narasle probleme zaštite okoliša više niti jedna država ne može rješavati sama za sebe. Ta zaštita zahtijeva međunarodni pristup i međunarodne sporazume.
Pri tome valja stalno imati na umu da je zaštita okoliša usko povezana s potrebom gospodarskog napretka svih, a napose nerazvijenih država. Da se ne bi nanosila još mnogo veća šteta okolišu i ekosustavu čitave naše planete, te bi zemlje morale graditi nova ekološki čista industrijska postrojenja. To zahtijeva dodatne troškove i ulaganja, a za to je nužna pomoć razvijenoga dijela svijeta u interesu njega samoga.
U međunarodnim instrumentima spominje se koncept "održivoga razvoja" ("sustainable development"), koji je u jednom izvješću neprecizno opisan kao "razvoj koji izlazi u susret potrebama sadašnjega naraštaja a da ne kompromitira sposobnost budućih naraštaja u zadovoljavanju njihovih vlastitih potreba".
Neki međunarodni instrumenti proklamiraju kao posebno, pravo svakoga ljudskog bića da živi u zdravom okolišu. Ali proklamiranje takvoga novog ljudskog prava isprazno je i bez svrhe ako se ne preciziraju dužnosti i napose financijske obveze onih subjekata koji bi ga trebali osigurati na čitavoj našoj planeti. To navedeno "pravo" stoga valja uzeti kao daleki cilj čovječanstva u njegovoj cjelini.
Između brojnih pokušaja definiranja onečišćenja (tj. zagađenja), najsveobuhvatniji nam se čini onaj prema kojemu je ono: "neposredno ili posredno unošenje po čovjeku u okoliš tvari ili energije koje rezultira štetnim učincima tolike naravi da ugrožava ljudsko zdravlje, oštećuje žive izvore i ekosustav, te umanjuje ljepotu krajolika i druge zakonite upotrebe okoliša".
Stoga je glavni krivac za onečišćenje okoliša nesumnjivo čovjek sa svojim djelatnostima. Pri tome ne treba isključiti mogućnost da do zagađenja dođe i zbog prirodnih sila. Ukoliko je ono otklonjivo, npr. ako u neki vodeni tok koji prolazi kroz više država prodru slane vode, zainteresirane države mogu sklopiti sporazum o sanaciji voda te rijeke, iako pri tome ne postoji odgovornost niti jedne države za samo onečišćenje.

163. Unatoč tomu što je čovječanstvo svakim danom i sve više svjesno kobnih posljedica zagađivanja okoliša za ovaj i za buduće naraštaje stanovnika našega planeta, nije u izgledu postizanje nekoga sveobuhvatnog globalnog međunarodnog ugovora koji bi se odnosio na sve aspekte onečišćenja okoliša i "biosfere". Na vidiku nije ništa slično nečemu poput Konvencije UN o pravu mora iz 1982, koja je kodificirala gotovo sva pitanja te grane međunarodnoga prava. Ali dio XII. te Konvencije posvećen je zaštiti i očuvanju morskoga okoliša i pruža nužan pravni okvir, uz iskaz nekih općenitih načela iz te oblasti.
Još ne postoji ni neka specijalizirana ustanova UN ili druga stalna i univerzalna međudržavna organizacija koja bi se sustavno bavila zaštitom okoliša i koja bi državama predlagala nacrte ugovora ili bi im čak nametala mjere u tome pogledu.
Uz brojne diplomatske konferencije o pojedinim pitanjima, u i održane su dvije konferencije UN o okolišu, prva u Stockholmu, a druga u Rio de Janeiru. Na tim dvjema konferencijama usvajani su brojni i opsežni dokumenti koji izražavaju želje, konstatacije stanja, preporuke, standarde, neobvezne planove buduće akcije i sl. Samo neki od zaključaka iz dviju usvojenih deklaracija pospješili su razvoj pravila općega međunarodnog prava iz te oblasti.
Umjesto međunarodne organizacije, Konferencija održana u Stockholmu utemeljila je Program Ujedinjenih nacija o okolišu {"United Nations Environment Programme" - UNEP), s Upravljačkim vijećem i malim Tajništvom koje koordinira sve planove UN, pruža savjete međunarodnim organizacijama, osigurava suradnju svjetskih znanstvenika i predlaže srednjoročne i dugoročne planove akcije UN.
Zaključak je, dakle, da danas postoji obilje međunarodnih instrumenata, uključivši i konvencije, koji na nesustavan način pokušavaju regulirati sprječavanje, kontrolu, umanjivanje ili otklanjanje posljedica zagađenja nekoga prostora iz različitih izvora. Ta množina instrumenata odražava nekoordiniranost međunarodne akcije, s obzirom da dolazi bilo do njihova preklapanja i nekoherentnosti, ili do značajnih praznina u pravnom uređenju.
Možda su u tome najsveobuhvatnije konvencije o zaštiti i očuvanju morskoga okoliša. Drugi ugovori ili akti odnose se na zaštitu neke međunarodne rijeke, ili su regionalnoga značaja i odnose se na neki dio svijeta. Ali za zaštitu atmosfere prijeko su potrebni univerzalni instrumenti i volja svih država svijeta da preuzmu neophodne obveze, kao i njihova volja da ih savjesno izvršavaju.

164. 2. Pitanja odgovornosti glede zaštite okoliša
2. Pitanja odgovornosti glede zaštite okoliša. Neke vrste onečišćenja, poput podizanja temperature na našemu planetu s učinkom staklenika i oštećenja ozonskoga omotača, imaju globalne štetne posljedice. Stoga se, za razliku npr. od onečišćenja nekoga međunarodnog vodenog toka, one nazivaju "globalnim zagađenjima". Kako smo naveli, tu je nemoguće utvrditi mjesto ili mjesta otkuda onečišćenje potiče. To stvara nove probleme u pravilima o odgovornosti država u međunarodnom pravu jer se ponekad naprosto ne može utvrditi subjekt međunarodno protupravnoga djela.
Prvi cilj svih pravnih pravila u toj oblasti je prevencija onečišćenja, tj. njegovo sprječavanje, ili makar stavljanje pod kontrolu i sprječavanje daljega uvećavanja. A u postizanju toga prvenstvenog cilja i u izvršenju pravnih obveza koje države u tome pogledu na sebe preuzimaju, odgovorne su kako same države, tako i regionalne i lokalne vlasti, te napokon pravne i fizičke osobe u tim državama.
Članak 9. rezolucije Instituta za međunarodno pravo iz pod naslovom "Okoliš", u tome pogledu predviđa: "Države, regionalne i lokalne vlasti i pravne i fizičke osobe, moraju u granicama svojih mogućnosti osigurati da njihove djelatnosti ne uzrokuju štetu na okolišu koja bi mogla značajno umanjiti njegovo uživanje od drugih pravnih subjekata. - Obveza sprječavanja štete postoji neovisno o svakoj obvezi obeštećenja."
Zbog tih razloga pitanje odgovornosti za onečišćenje okoliša postavlja se u međunarodnim ugovorima i drugim instrumentima na dvjema razinama: (i) međunarodna odgovornost država (international responsibility); te paralelno ili kombinirano s njome, (ii) tzv. građanska (građanskopravna) odgovornost (civil liability). Ta druga odgovornost, koja je u pravilu stroža od prve, može biti predviđena u zakonodavstvu neke države, ili u zakonima donijetima u izvršenju međunarodnih obveza, ali može biti i izravno predviđena u međunarodnim ugovorima i drugim instrumentima.

165. Građanska odgovornost nastupa zbog štetnih djelatnosti poduzetnika ("operatora"), tj. fizičke ili pravne osobe. Ali ako je država neposredno angažirana u nekoj djelatnosti u svojstvu "operatora", tada i ona potpada pod tu građansku odgovornost. Kompleksni pravni režimi o zaštiti okoliša koji mogu biti predviđeni ugovorima ili drugim instrumentima, predviđaju ili mogu podrazumijevati obje vrste odgovornosti. Ali njih valja razmatrati odvojeno.
Treća razina odgovornosti koja se danas može apstraktno razmatrati jest ona kaznena. Glede kaznene odgovornosti država za međunarodni zločin koji proizlazi iz "teške povrede neke međunarodne obveze od bitne važnosti za održanje i zaštitu ljudskoga okoliša, poput onih koje zabranjuju masivno onečišćenje atmosfere i mora", vidi supra, §46. Ali je taj koncept sasvim napušten. Kaznena odgovornost fizičkih ili pravnih osoba za onečišćenje okoliša može se predvidjeti u nacionalnim zakonima država, ali međunarodni instrumenti makar danas izbjegavaju da ju nametnu kao obvezu državama da takva djela kazneno procesuiraju.
3. Međunarodna odgovornost država u zaštiti okoliša. Već se dugo vremena državama osporava pravo da u granicama svoga teritorija mogu vršiti sve funkcije državne vlasti, i to bez obzira hoće li pri tome nanositi štetu na područjima susjednih ili udaljenih država.
Temeljna je, dakle, dužnost svih država (koja ne može riješiti sva pitanja zaštite okoliša), da svaka na svome području ne smije djelovati na način da nanosi štetu drugim državama.
Ta je temeljna dužnost ustanovljena u nekim međunarodnim presudama. Glede režima "zajednica interesa" na međunarodnim vodenim tokovima, Stalni sud međunarodne pravde je u presudi iz o Nadležnosti Međunarodne komisije za rijeku Odru primijetio: "Ta zajednica interesa na plovnoj rijeci postaje temeljem zajedničkih prava, čije su bitne značajke potpuna jednakost svih pribrežnih država u upotrebi čitavoga toka rijeke i isključenje bilo kakvih posebnih povlastica bilo koje od njih u odnosu na ostale" (Series A, No.23, p.27).
U sporu između Kanade i Sjedinjenih Država radilo se o zagađivanju sumpornim dioksidom iz kanadske talionice smještene u zajedničkoj dolini na granici između Britanske Kolumbije i američke savezne države Washington. Posljedica toga zagađivanja bilo je oštećivanje šuma i ljetine na američkoj strani granice. U presudi Trail Smelter iz arbitražni tribunal je ustanovio: "Prema načelima međunarodnoga prava i prema pravu Sjedinjenih Država, niti jedna država nema pravo da koristi ili da dopusti korištenje svoga područja na način da se ispuštanjem dima nanosi šteta imovini i osobama na području druge države, kada se radi o ozbiljnim posljedicama a šteta je nastala temeljem jasnih i uvjerljivih dokaza." (RIAA, vol.III, p.1938).

166. U različitomu kontekstu i Međunarodni sud u presudi iz 1949
U različitomu kontekstu i Međunarodni sud u presudi iz o Krfskom tjesnacu (Britanija/Albanija), upozorio je na "...obvezu svih država da svjesno ne dopuste korištenje svoga teritorija za čine suprotne pravima drugih država" (p.22).
Članak 192. Konvencije UN o pravu mora iz propisuje da: "Države imaju obvezu štititi i očuvati morski okoliš". U članku 194(1), nadalje se predviđa: "Države, pojedinačno ili zajedno, kako im odgovara, poduzimaju sve mjere u skladu s ovom Konvencijom koje su potrebne da bi se spriječilo, umanjilo i kontroliralo onečišćenje morskoga okoliša iz bilo kojega izvora, upotrebljujući u te svrhe najprikladnija sredstva kojima raspolažu i u skladu sa svojim mogućnostima, i nastoje uskladiti svoje politike s time u vezi."
Načelo 21. Stockholmske deklaracije iz tu je od posebne važnosti jer pruža osnovu za konsolidaciju pravnoga načela općenitog domašaja, iako ne veoma preciznog sadržaja. Nakon što je potvrđeno suvereno pravo svih država da iskorištavaju svoje prirode izvore, predviđa se da države "imaju odgovornost da osiguraju da djelatnosti koje poduzimaju u granicama svoje jurisdikcije ili kontrole, ne uzrokuju štetu okolišu u drugim državama ili na područjima izvan granica nacionalne jurisdikcije." To je načelo potom doslovno potvrđeno u tekstu Načela 2. Deklaracije iz Ria iz 1992.
Napokon, i Međunarodni je sud u savjetodavnom mišljenju iz (na zahtjev Opće skupštine UN) o Zakonitosti prijetnje ili upotrebe nuklearnog oružja, naglasio da: "...okoliš nije apstrakcija nego predstavlja prostor u kojemu ljudska bića žive, od kojega ovisi kvaliteta života i zdravlja njih i budućih naraštaja. Postojanje opće obveze država da osiguraju da se u djelatnostima koje se obavljaju u granicama njihove sudbenosti ili kontrole, poštuje okoliš drugih država ili područja izvan nacionalne jurisdikcije, sada je dio korpusa međunarodnoga prava okoliša." (pp , para.29). Ta će izrijeka možda pospješiti dalji razvoj pravila općega međunarodnog prava iz te oblasti.
U oblasti općenitih obveza svih subjekata međunarodnoga prava na zaštitu okoliša, odgovornost za rizik još uvijek nije, kao ni drugdje, općeprihvaćeno načelo pozitivnoga međunarodnog prava.

167. Čini se da je kriterij dužne pažnje (due diligence, vigilance) standardno pravilo u tome pogledu, osim kada se drukčije ugovori. Kao primjer određivanja sadržaja toga standarda može se uzeti naprijed navedeni članak 194(1). Konvencije UN o pravu mora iz Države, dakle, trebaju poduzeti potrebne mjere "da bi se spriječilo, umanjilo i kontroliralo onečišćenje" okoliša, upotrebljujući u te svrhe najprikladnija sredstva kojima raspolažu i u skladu sa svojim mogućnostima. Ukoliko se tako ponaša, i uzimajući u obzir druge okolnosti nastaloga onečišćenja, neka država može otkloniti svoju međunarodnu odgovornost za nastalu štetu.
Članak 3(2). rezolucije Instituta za međunarodno pravo iz pod naslovom: "Odgovornost po međunarodnom pravu za štete nanesene okolišu", predviđa sljedeće: "Kada se dužna pažnja (due diligence) koristi kao test za nastanak odgovornosti, ona bi se morala mjeriti u skladu s objektivnim standardima primjenljivima na ponašanje koje se očekuje od dobre vlasti i lišena svake subjektivnosti. Općenito prihvaćena međunarodna pravila i standardi predviđaju dalja objektivna mjerila za test dužne pažnje."
Objektivna odgovornost država za rizik, koja uključuje dužnost naknade za svu stvarno nastalu štetu oštećenim osobama, čak i zbog ponašanja koje nije zabranjeno međunarodnim pravom, za sada se ugovara samo glede nekih naročito opasnih djelatnosti.
Jedan od rijetkih ugovora koji predviđaju odgovornost država za rizik je Konvencija o štetama počinjenima od svemirskih objekata, potpisana u Londonu, Moskvi i Washingtonu 29. ožujka Ta Konvencija razrađuje načelo iz članka VII. Ugovora iz (v. infra, §66). Za svaku štetu koju lansirani objekt nanese na površini zemlje ili zrakoplovu u letu, odgovornost države koja je lansirala taj objekt ili s čijega je teritorija on lansiran, jest apsolutna i objektivna. Ali za svaku drugu štetu nanesenu drugom lansiranom objektu ili osobama koje se nalaze na tim objektima, odgovornost nastupa jedino ako se dokaže njezina "pripisivost" državi u pitanju.
Kako smo naveli, arbitražna presuda Trail Smelter iz navodi, između ostaloga, kao osnovu odgovornosti države za onečišćenje: (i) nastalu štetu, i (ii) da je ta šteta nanesena imovini i osobama na području druge države, tj. neki gubitak imovine.
Izložili smo već općenitu težnju izraženu u Nacrtu pravila o odgovornosti država Komisije za međunarodno pravo, da odgovornost nastupa poradi samoga međunarodno protupravnoga djela i neovisno od toga je li zaista nastupila šteta (v. supra, §44, pod 1). Taje tendencija izražena i u članku 1(4). Konvencije UN o pravu mora iz u kojemu se "onečišćenje morskoga okoliša" definira kao: "izravno ili neizravno po čovjeku unošenje tvari ili energije u morski okoliš... koje uzrokuje ili može uzrokovati... škodljive posljedice...".

168. Moguće je da će se opće običajno međunarodno pravo o pravu okoliša razvijati u tome pravcu. Ali opće pozitivno pravo o odgovornosti država u toj oblasti još uvijek zahtijeva, kao uvjet nastanka međunarodne odgovornosti, nastanak stvarne štete ili škodljivih posljedica. Nužno je uz to da je prekoračen izvjestan prag nastale štete. On se u nekim ugovorima označuje time da počinjena šteta mora imati "ozbiljne posljedice".
Posljednji uvjet nastanka štete bio bi prema arbitraži Trail Smelter, gubitak neke imovine. Taj je koncept u modernim međunarodnim instrumentima veoma proširen. On uključuje također štetu (harm) nanijetu živim izvorima ili ekosustavu. Spomenuti članak 1(4). Konvencije o pravu mora iz tu, između ostaloga, uključuje: "pogoršanje kakvoće morske vode za upotrebu i umanjenje ljepota prirode". Članak 1(2). Bečke konvencije o ozonskom omotaču iz definira škodljive posljedice (adverse effects) na tome omotaču kao promjene u fizičkom okolišu, uključujući promjene klime "koje imaju značajne pogubne učinke na ljudsko zdravlje ili na sastav, prilagodljivost (resilience) i produktivnost prirodnoga i upravljanog ekosustava, ili na materijale upotrebljive za čovječanstvo". Time se tipovi počinjene štete jasno proširuju preko štete počinjene na imovini. Ali ostaje neriješeno pitanje odgovornosti za štetu nanijetu prirodi koju nije moguće financijski procijeniti (v. supra, §45. pod 4).
Uz gornje, međunarodna odgovornost države može nastupiti neposredno i za štetu na okolišu koju skrive fizičke ili pravne osobe. Osim odgovornosti za štetu proizašlu iz djelatnosti njezinih dužnosnika, odgovornost države može osobito proizaći iz djelatnosti "operatora" tj. poduzetnika, na njezinu teritoriju.
Mnogi ugovori nalažu dužnost država njihovih stranaka da donose propise o zaštiti okoliša. Ako neki ugovor npr. zahtijeva ograničenja emisije škodljivih plinova ili drugih tvari, država će biti izravno odgovorna za prekoračenje tih ograničenja od strane fizičkih i pravni osoba na njezinu teritoriju (npr. od vozača automobila). Slično tomu, ako se država obvezala na to da zavede izvjesne postupke prethodnoga odobravanja nekih djelatnosti, njezin propust da to učini koji rezultira povećanjem onečišćenja suprotno međunarodnom pravu, također povlači njezinu međunarodnu odgovornost.

169. Općenita je dužnost svih država da uzajamno surađuju u toj oblasti
Općenita je dužnost svih država da uzajamno surađuju u toj oblasti. U tome smislu Načelo 24. Stockholmske deklaracije iz predvidjelo je da se međunarodna pitanja koja se odnose na zaštitu i poboljšanje okoliša moraju razmatrati u duhu suradnje svih država. Samo to načelo na suradnju ne bi imalo značajniji pravni učinak da međunarodni instrumenti ne predviđaju precizne obveze u njegovu izvršenju.
Prva je dužnost uzajamnoga obavještavanja o nastaloj nezgodi. Tako npr. članak 198. Konvencije UN o pravu mora iz izričito predviđa: "Kada država sazna za slučajeve u kojima morskom okolišu prijeti opasnost da pretrpi štetu ili je pretrpio štetu od onečišćenja, ona odmah obavještava druge države za koje smatra da bi mogle biti izložene takvoj šteti i nadležne međunarodne organizacije." Isto tako, nakon katastrofe nuklearne elektrane u Černobilu u 1986, u Beču je iste godine pod okriljem Međunarodne agencije za atomsku energiju sklopljena konvencija o brzoj notifikaciji nuklearnoga udesa.
Pravni režimi koji se odnose na zaštitu okoliša mogu, nadalje, predviđati razmjene između država planova za slučajeve opasnosti (npr. u nuklearnim elektranama); obvezu država na promatranje (monitoring) rizika ili posljedica onečišćenja okoliša iz nekoga izvora (članak 204. Konvencije iz 1982); na procjenu (assessment) štetnih posljedica neke djelatnosti na okoliš (članak 206. te Konvencije); te obvezu na uzajamnu razmjenu takvih podataka.
4. Građanska odgovornost (civil liability) poduzetnika. Ta se odgovornost razlikuje od međunarodne odgovornosti države u tome što ona može nastupiti čak i kada se ne radi o nekom međunarodno protupravnom djelu poduzetom u kršenju međunarodnoga prava.
članak 1(3). rezolucije Instituta za međunarodno pravo iz pod naslovom: "Odgovornost prema međunarodnom pravu za štete nanesene okolišu", navodi sljedeće: "Građanska odgovornost operatora može biti angažirana prema domaćemu pravu ili prema odgovarajućim pravilima međunarodnoga prava neovisno o zakonitosti djela u pitanju, ako rezultira u štetu nad okolišem."

170. U pravnim režimima o okolišu objektivna odgovornost operatora za rizik trebala bi biti, a često i jest, normalan standard. Ti režimi pri tome mogu predviđati razumne izuzetke od odgovornosti. Osobito se mogu predviđati ograničenja najviše svote obeštećenja i uvoditi obvezno osiguranje operatora glede plaćanja moguće nadoknade za štetu.
Dužnost država trebala bi da bude da osiguraju da operatori imaju adekvatnu financijsku sposobnost da plaćaju moguće obeštećenje koje proizlazi iz te odgovornosti. U te svrhe države mogu ustanovljavati nacionalne fondove za osiguranje od moguće štete. One mogu preuzeti i obvezu da plaćaju naknadu oštećenim osobama za štetu koju nije u stanju platiti sam operator, ili ako iznos odštete prelazi najvišu predviđenu svotu obeštećenja.
U nastavku ćemo izložiti nekoliko primjera ugovornoga uređenja građanske odgovornosti operatora u nekim djelatnostima, s namjerom da u tome ne budemo iscrpni.
Objektivna odgovornost u tome pogledu predviđena je najprije u nekim ugovorima o nuklearnim djelatnostima. Prva je bila Pariska konvencija o odgovornosti treće strane u oblasti nuklearne energije iz 1960, sklopljena pod okriljem OECD-a. Slijedila ju je Bečka konvencija o građanskoj odgovornosti za nuklearnu štetu iz 1963, sklopljena pod okriljem Međunarodne agencije za atomsku energiju. Obje predviđaju objektivnu odgovornost operatora nuklearnih postrojenja za svu štetu nastalu udesom. Briselska konvencija o građanskoj odgovornosti za prijevoz nuklearnog materijala iz potvrđuje pravilo da je operator nuklearnih instalacija isključivo odgovoran za štetu, a nikako ne brodovlasnik. Ali sve te tri konvencije imaju neznatan broj država stranaka. Pariska konvencija ima 14, a Bečka samo 11 stranaka.
Druga skupina konvencija koje predviđaju objektivnu odgovornost jesu one o štetama nastalim onečišćenjem mora uljima s brodova. Donošene su nakon velikih udesa tankera s opasnim posljedicama i imaju značajan broj država stranaka. Ali prema tim konvencijama odgovornost za štetu ne snosi operator nego uvijek brodovlasnik.

171. Međunarodna konvencija o građanskoj odgovornosti za štetu uslijed onečišćenja uljima, (oil) iz sklopljena je nakon udesa tankera Torrey Canyon pod liberijskom zastavom koji se izlio u prostoru otvorenog mora u kanalu La Mariche u ožujku Tada se bilo izlilo tona nafte u more.
Prema toj Konvenciji odgovornost brodovlasnika je objektivna za svu nastalu štetu, uz tri iznimke: (i) ako šteta nastane uslijed rata ili više sile; (ii) ako je šteta u cijelosti uzrokovana djelom ili propustom treće strane s namjerom da počini štetu; ili (iii) ako je šteta u cijelosti uzrokovana nemarom ili drugim nedopuštenim činom neke države ili druge vlasti odgovorne za održanje svjetionika ili drugih navigacijskih pomagala. Brodovlasnici država stranaka moraju se prema toj Konvenciji osigurati. Odgovornost je ograničena do iznosa izraženoga u Poincare' francima, koji je potom bio uvećavan.
Ta je Konvencija zatim bila nadopunjena Međunarodnom konvencijom o ustanovljenju Međunarodnoga fonda za naknadu štete nastale onečišćenjem uljima iz U taj fond doprinose plaćaju najveći uvoznici nafte iz država stranaka. Iz fonda se isplaćuju naknade štete za onečišćenje: (i) za slučaj da je brodovlasnik oslobođen odgovornosti; ili (ii) nije sposoban platiti dosuđeni iznos nadoknade; ili (iii) taj iznos prelazi granicu brodovlasnikove obveze plaćanja.
Vodeće svjetske tankerske i naftne kompanije uz gornje su sklopile još i dvije neobvezne privatne sheme TOVALOP i CRISTAL, kojima su osigurale dodatna sredstva za obeštećenje.
Napokon, kao primjer širokoga reguliranja opasnih djelatnosti, ali na regionalnoj osnovi, može se spomenuti Konvencija o građanskoj odgovornosti za štetu nastalu uslijed djelatnosti opasnih za okoliš. Sklopljena je pod okriljem Vijeća Europe u 1993.
5. Građanska odgovornost (civil liability) države. Kontroverzno je pitanje "međunarodne građanske odgovornosti države" (international liability) za djela koja nisu zabranjena međunarodnim pravom, a u slučajevima kada sama država ne djeluje kao operator, tj. poduzetnik (poput neke fizičke ili pravne osobe).

172. Komisija za međunarodno pravo razmatra od 1978
Komisija za međunarodno pravo razmatra od pitanje "Međunarodne odgovornosti (international liability) država za štetne posljedice djela koja nisu zabranjena međunarodnim pravom". Pri tome su u središtu pozornosti Komisije štete nanesene okolišu.
Rad na tome nacrtu ne obećava brz uspjeh, članovi Komisije su podijeljeni u tome treba li dati naglasak na rizik, ili na nastalu štetu. U slučaju nastanka te vrste štete prva dužnost ne bi bila povrat u prijašnje stanje, a ni pun iznos obeštećenja. Zainteresirane države (ona koja je počinila štetu i ona koja ju je pretrpjela) u tome bi slučaju bile obvezne na suradnju u dobroj vjeri da bi prevenirale djelatnosti koje uzrokuju prekograničnu štetu i umanjile učinke štete. Obeštećenje bi se utvrđivalo u pregovorima odnosnih država s čujem da "ponovo uspostave ravnotežu interesa pogođenih štetom".
U pripremnim radovima Instituta za međunarodno pravo njezin izvjestilac F. Orrego Vicufia iz Čilea predložio je odredbu o toj odgovornosti koja je u usvojenom tekstu rezolucije: "Odgovornost po međunarodnom pravu za štete nanesene okolišu" bila izostala. U toj odredbi, između ostaloga se predviđalo: "Propust države da usvoji odgovarajuća pravila i zavede nadzor u skladu s režimom o okolišu, čak ako tehnički ne dovodi do kršenja obveze, angažirat će njezinu međunarodnu građansku odgovornost (international liability), ukoliko šteta proizađe kao posljedica..." (toga propusta).
U ovome odjeljku izložili smo neka općenita pravila i načela koja trebaju pomoći pri analizi neke konvencije ili drugoga instrumenta o zaštiti okoliša. U odgovarajućim odjeljcima bit će još posebno riječi o očuvanju okoliša na vodenim tokovima (infra §64, pod 4), i o onečišćenju atmosfere (infra §65, pod 6). Pojedinosti o građanskoj odgovornosti za onečišćenje mora s brodova predmet su izučavanja pomorskog privatnoga prava.

173. C. MEĐUNARODNE ORGANIZACIJE
48. POJAM, PRAVO I PODJELA MEĐUNARODNIH ORGANIZACIJA
Bibliografija:
Juraj ANDRASSY: "Odnos opće i regionalnih organizacija", JRMP 1969, br.2, str ; O. RAČIĆ - V. DIMITRIJEVIĆ: Međunarodne organizacije, treće izdanje, Beograd 1980,324 str.; D.H. BOWETT: The Law of International Institutions, London 1982, 431 p.; Benedetto CONFORTI: Le Nazioni Unite, Quinta edizione, Padova 1994, 328 p.; Oscar SCHACHTER: "United Nations Law", AJIL 1994, No.l, pp.1-23.
L.M. GOODRICH - E. HAMBRO: Charter of the United Nations, Commentary and Documents, Second Edition, London 1949,710 pages: J.-P. COT - A. PELLET (ed.): La Charte des Nations unies, Commentaire article par article, 2e ćdition, Paris 1991, 1571 pages.
1. Pojam međunarodne organizacije. Za razliku od međunarodnih kongresa i konferencija i drugih oblika povremene suradnje više država, međunarodne organizacije predstavljaju institucionaliziran i trajniji oblik suradnje njihovih država članica u izvršenju nekih zajednički postavljenih ciljeva.
Svaka organizacija ima jedan ili više stalnih organa. Stalni administrativni organ djeluje kontinuirano, dok se politički i drugi izvršni organi mogu sastojati od predstavnika država članica koji se povremeno sastaju. Moguće je da su predstavnici država članica u nekima od tih organa stalno na okupu kako bi se sastajali kad se god za to ukaže potreba (npr. Vijeće sigurnosti UN). Svaka organizacija ima ijedan "plenarni organ" (skupštinu, konferenciju) u kojemu su zastupljene sve njezine države članice, a koji se sastaje na redovita i, po potrebi na izvanredna zasjedanja.

174. Svaka međunarodna vladina organizacija osnovana je međunarodnim ugovorom između država. Za razliku od ostalih međunarodnih ugovora, ti su ugovori u isto vrijeme i ustavni akti za odnosnu međunarodnu organizaciju. O njihovim odlikama u odnosu na druge ugovore već je bilo riječi (supra, §14 pod (d)).
Za rad organizacije u pitanju i za njezine djelatnike taj ugovor je temeljni pravni akt. On između ostaloga propisuje: ciljeve i nadležnosti organizacije; nadležnosti, međusobni odnos i ovlasti njezinih glavnih organa; način donošenja odluka i njihov pravni domašaj u odnosu na samu organizaciju, u odnosu na države članice, pa ponekad i u odnosu na treće države, tj. nečlanice. Nečlanicama se može pod određenim uvjetima dati pravo sudjelovanja u radu pojedinih organa. Ugovor ustav uz to propisuje način financiranja organizacije, propise o stalnom administrativnom aparatu; i dr.
Ti ugovori ustavi u isto vrijeme propisuju prava i dužnosti država članica organizacije u pitanju i to: u njihovim međusobnim odnosima, u odnosima prema trećim državama, glede njihova sudjelovanja u radu organa organizacije i glasovanja, glede plaćanja dijela troškova organizacije, i drugo. Glede prava i dužnosti država članica ti se ugovori bitno se ne razlikuju od ostalih međunarodnih ugovora koje one sklapaju.
2. Pravo međunarodnih organizacija. Iz gornjega proizlazi da svaka međunarodna vladina organizacija djeluje u okviru određenih pravnih pravila. Skup tih pravila čini pravo odnosne organizacije koje ima neka posebna obilježja u odnosu na opće međunarodno pravo.
S obzirom na središnji značaj ugovora ustava za rad organizacije, to pravo je u osnovi pisano i ugovorno. A kako smo prije naveli, opće međunarodno pravo je u svojoj osnovi i danas običajnoga karaktera, dakle nepisano.
Međutim, pravo neke međunarodne organizacije ne svodi se jedino na njezin ugovor ustav, iako je on najvažniji pravni akt. Ono obuhvaća i ugovore koje sama organizacija sklapa s državama-članicama, ponekad s nečlanicama ili s drugim međunarodnim organizacijama s kojima stalno surađuje.

175. To pravo, nadalje, obuhvaća i neke pisane propise koji nisu ugovornoga značaja. To su poslovnici stalnih i povremenih organa koje najčešće oni sami usvajaju. U to pravo spadaju također odluke nadležnih organa o primanju novih država u članstvo organizacije, o razrezivanju doprinosa država članica, o utrošku tih sredstava i dr. Putem zaključaka najvažnijih općih organa, koji mogu imati karakter formalnih preporuka, ponekad se može vršiti autentično tumačenje pojedinih propisa ugovora ustava. Ti zaključci na taj način dobivaju obvezujući značaji
Napokon, pored tih pisanih propisa, pravo svake organizacije dograđuje se putem običajnih pravnih pravila nastalih u praksi njezinih organa i država članica, ukoliko među članicama prevlada svijest da je određena praksa postala pravno obvezatna (opinio juris). Ali opet za razliku od općega međunarodnog prava koje je u osnovi običajno, u pravu međunarodnih organizacija običajna pravila uvijek imaju supsidijarni značaj.
Pravo svake međunarodne organizacije je u njegovoj cjelini partikularne naravi, koje obavezuje države članice, samu organizaciju i njezine organe. Ono, dakle, samo po sebi ne obavezuje države nečlanice, niti treće međunarodne organizacije ukoliko nemaju neke institucionalne ugovorne odnose s organizacijom u pitanju. Ali ukoliko su sklopljeni, i ugovori o tim odnosima partikularne su naravi.
Kao partikularno međunarodno pravo, pravo svake od međunarodnih vladinih organizacija koja je subjekt međunarodnoga prava uklapa se u međunarodni pravni poredak u najširemu smislu. A utjecaj toga prava na razvoj i izmjene općega međunarodnog prava može biti znatan, osobito ako je organizacija u pitanju politički veoma značajna, a po prostoru djelovanja univerzalna. To je danas Organizacija Ujedinjenih nacija. Praksa država članica u organima takve organizacije može snažno utjecati na razvoj običajnih pravila općega međunarodnog prava. U okviru takvih organizacija i pod njihovim okriljem mogu se usvajati ugovorni propisi o kodifikaciji i progresivnom razvoju općeg međunarodnog prava iz različitih oblasti.
Neki su pisci skloni tzv. unutarnje pravo međunarodnih organizacija pretjerano izjednačavati s unutarnjim pravom država, i stoga ga izdvajati iz međunarodnoga pravnog poretka. Takve analogije teško su prihvatljive zbog toga što su sve međunarodne vladine organizacije osnovale države, što su države ujedno i članice tih organizacija i što u njihovim okvirima one ostvaruju dugoročnu uzajamnu suradnju u ostvarenju zajednički zacrtanih ciljeva. Stoga su i zajedničke odluke stvorene u političkim organima tih organizacija političke odluke organizacije, ali u isto vrijeme odluke i država koje su za njih glasovale.

176. Istina je da ima organizacijskih pravila koja se neposredno ne tiču država članica organizacije. To su, između ostalih, propisi o radnim uvjetima djelatnika organizacije i o rješavanju njihovih radnih sporova s organizacijom. Ali je, uzimajući u obzir funkciju i ciljeve organizacije u pitanju, čak i ta čisto "unutarnja" pravna pravila teško sasvim izdvojiti iz međunarodnoga pravnog poretka.
3. Povijesni razvoj međunarodnih, organizacija. Broj međunarodnih organizacija i njihove raznovrsne djelatnosti najbolji su pokazatelj stupnja razvitka uzajamne suradnje država u međunarodnim odnosima datoga vremena.
Kako smo naveli, međunarodnim organizacijama prethodili su povremeni kongresi i diplomatske konferencije više država. Prve stalne međunarodne organizacije nastale su u 19; stoljeću. Najprije su to bile tzv. riječne komisije.
Komisija za Rajnu bila je ustanovljena 1831, za Đuro 1835, za Po 1849, a za Prut Europska dunavska komisija, ustanovljena na Pariskoj mirovnoj konferenciji 1856, imala je svoju zastavu i brodove. Njezini službenici nosili su posebne oznake. Ona je određivala i naplaćivala takse za plovidbu. Neki pisci su je nazvali "riječnom državom", što nije bilo sasvim ispravno.
U drugoj polovici 19. stoljeća osnivaju se i tzv. administrativne unije (upravni savezi). Svaka od njih je imala stalno tajništvo s malim brojem službenika, čija je zadaća bila pripremanje periodičnih sastanaka država članica te prenošenje njihovih poruka. Osim tih tajništava, glavni organi administrativnih unija bile su periodične konferencije država članica na diplomatskoj razini. Prva od tih organizacija bila je ustanovljena 1865, sklapanjem Međunarodne telegrafske konvencije. Ona neprekidno djeluje sve do našega vremena. Današnji joj je naziv Međunarodna unija za telekomunikacije i specijalizirana je ustanova UN. U ustanovljena je Opća poštanska unija, koja je kasnije promijenila ime u Svjetski poštanski savez. I ta svjetska organizacija, s neprekinutim djelovanjem od preko stotinu godina, danas je specijalizirana ustanova UN s najvećim brojem država članica. Nakon tih dviju organizacija iz oblasti prijenosa vijesti i pismenih pošiljaka, do Prvoga svjetskog rata bile su osnovane i administrativne unije iz oblasti standardizacije mjera i utega (1875), zaštite industrijske svojine (1883) i autorskih prava (1886), iz oblasti zdravstva (1902), poljoprivrede (1905), itd. Neke od njih su preteče današnjih specijaliziranih ustanova Ujedinjenih nacija.

177. Nakon Prvoga svjetskog rata na Versajskoj mirovnoj konferenciji 1919
Nakon Prvoga svjetskog rata na Versajskoj mirovnoj konferenciji naporedo su stvorene Liga naroda i Međunarodna organizacija rada. Pored drugih organizacija, između dva svjetska rata međuamerička regionalna suradnja dobiva institucionalne oblike pod nazivom "Pan-američke unije".
Pri koncu Drugoga svjetskog rata dolazi do osnivanja Organizacije Ujedinjenih nacija (v. infra, §51, pod 4). Nešto prije toga, u ožujku 1945, ustanovljena je još jedna regionalna organizacija: Arapska liga. U tijeku toga rata i nakon njega stvoren je znatan broj univerzalnih organizacija koje su potom postale specijalizirane ustanove (agencije) Ujedinjenih nacija. Brojne su regionalne i druge uže organizacije za raznovrsne oblasti međunarodne suradnje. Napokon, i vojni i politički savezi dobivaju čvrste organizacijske oblike sa stalnim organima.
Danas djeluje više različitih međuvladinih organizacija nego što ima suverenih država u svijetu.
I dok teritorijalna i suverena država vuče svoje porijeklo iz 16. i 17. stoljeća, međunarodne organizacije su fenomen 20. stoljeća. Danas ima malo korisnih područja ljudskih djelatnosti koja ne ulaze u djelokrug jedne ili više vladinih ili nevladinih organizacija. Javljaju se i kritike da tih organiziranih oblika međunarodne suradnje ima i previše, da njihove djelatnosti previše koštaju, da nisu koordinirane i da bi ih trebalo-racionalizirati. Iako su Ujedinjene nacije organizacija s najvećim političkim značajem, one u tome pogledu nisu nipošto jedino važne.
4. Podjele međunarodnih organizacija. Te podjele moguće je izvršiti temeljem četiri uporedna kriterija. I one će nam ukazati na raznolikost i na različite djelatnosti tih organizacija.
1. Sa stanovišta međunarodnoga prava najvažnija je podjela na vladine (međudržavne) i na nevladine međunarodne organizacije ("NGO": non-governmental organizations). Tzv. vladine organizacije osnivaju države i one su im jedini pravi članovi. U nekima od njih nisu neposredno učlanjene države nego odnosna državna tijela ili organizacije (središnje banke, željezničke uprave, i sl.).

178. Nevladine organizacije imaju prostor djelovanja širi od jedne države, ali njih ne osnivaju, niti su u njih učlanjene države. Članovi su im ili ljudi pojedinci iz više država, ili srodna tzv. nacionalna društva ili udruge pojedinaca iz više država.
Neke od nevladinih međunarodnih organizacija mogu biti od znatnog političkog značaja. Među njima su - Interparlamentarna unija, Svjetska sindikalna federacija, Međunarodna federacija bivših boraca, Svjetska federacija društava za Ujedinjene nacije, i dr. Postoji niz međunarodnih udruga koje okupljaju učenjake i znanstvena društva različitih zemalja. Iz oblasti ^međunarodnoga prava najugledniji je Institut za međunarodno pravo (Institut de droit international), te po članstvu masovnije - Svjetsko udruženje za međunarodno pravo (International Lavo Association). Ali postoje slične organizacije iz oblasti drugih pravnih znanosti, kao i drugih znanstvenih disciplina.
Niz međunarodnih sportskih saveza propisuje pravila igre i pravila sportskih natjecanja. Iako ta pravila nisu pravne naravi, u načinima njihova usvajanja, tumačenja i primjene nastaju problemi koji se rješavaju na pravni način. Niz nevladinih organizacija brine se o zaštiti i uzgoju životinja, a postoje kolekcionarske i druge organizacije koje propisuju pravila o međunarodnim izložbama.
Samo vladine (međudržavne) organizacije mogu biti subjekti međunarodnoga prava, tj. mogu imati sposobnost da budu nositelji međunarodnih prava i dužnosti. Od toga su možda izuzetak Međunarodni komitet Crvenoga križa i Liga društava Crvenoga križa kojima su četiri Ženevske konvencije o zaštiti žrtava rata iz 1949, te Protokoli na te Konvencije iz 1977, povjerili određene zadatke i ovlasti u oružanim sukobima. Ostale nevladine organizacije nisu subjekti međunarodnog prava (v. pojam subjekta, supra, §29). Njih u daljim izlaganjima nećemo uzimati u obzir.
2. Po opsegu nadležnosti, sve međunarodne organizacije možemo podijeliti na uvjetno rečeno "opće" i na one specijalizirane. Do danas nije stvorena niti jedna međunarodna organizacija koja bi bila nadležna za sva moguća pitanja međunarodnih odnosa. Ipak, pod "općim organizacijama" nazivamo one koje se bave političkim, ekonomskim i socijalnim pitanjima, problemima mirnoga rješavanja sporova, i po potrebi drugim pitanjima.

179. Ali za razliku od država, čak ni te "opće" organizacije, ne raspolažu sveopćom nadležnošću. U savjetodavnom mišljenju iz datom na zahtjev Svjetske zdravstvene organizacije o Zakonitosti upotrebe nuklearnog oružja po državama u oružanom sukobu, Međunarodni sud je naglasio da se sve međunarodne organizacije ravnaju prema "načelu specijalnosti". To znači da niti one organizacije čija nadležnost nije specijalizirana, ne bi mogle sklapati pravne poslove, donositi zaključke ili tražiti savjetodavna mišljenja od Haškoga suda, u oblastima koje ne spadaju u njihove nadležnosti, ciljeve i funkcije, uključivši tu i tzv. "implicitne nadležnosti" koje im u njihovim ugovorima-ustavima ne moraju izrijekom biti povjerene (v. infra, §49).
"Opće" su organizacije, dakle, sve one čija nadležnost nije usko specijalizirana. Prije drugoga svjetskog rata to je bila Liga naroda. Danas je najbolji primjer takve opće organizacije Organizacija Ujedinjenih nacija. Ali to su također i neke regionalne organizacije poput Organizacije američkih država, Organizacije afričkoga jedinstva, te i Vijeća Europe (za razliku od Europske unije).
Naprotiv, specijalizirane organizacije su sve one koje su svojim ugovorom-ustavom ovlaštene da djeluju u nekoj užoj -specijaliziranoj - oblasti. To su danas sve specijalizirane ustanove (agencije) Ujedinjenih nacija poput Međunarodne organizacije rada, Međunarodne organizacije za civilno zrakoplovstvo (ICAO), Međunarodne unije za telekomunikacije (ITU), Međunarodnog monetarnog fonda (IMF), Organizacije UN za prosvjetu, znanost i kulturu (UNESCO), i dr.
Članstvo u nekim specijaliziranim organizacijama ograničeno je na krug država ili na region, poput npr. Unije za međunarodni prijevoz željeznicama (CIM) koja je europskog značaja, ili Zajedničke organizacije za borbu protiv skakavaca i ptica štetočina, koja obuhvaća nekolicinu afričkih država.
3. Po prostornom vršenju djelatnosti i po članstvu, postoje univerzalne i regionalne organizacije. Doskora nijedna organizacija nije u svoje članstvo bila okupila doslovno sve države svijeta. Ali se tome idealu sasvim približila Organizacija ujedinjenih nacija koja danas okuplja sve međunarodno priznate suverene države svijeta, s jedinim izuzetkom Države Vatikanskoga Grada. Sasvim slično je s Međunarodnom unijom za telekomunikacije (ITU), Svjetskim poštanskim savezom (UPU), Svjetskom meteorološkom organizacijom (WMO), te nekim drugima.

180. Univerzalnim organizacijama nazivamo ustvari sve one koje imaju za cilj da okupe sve države svijeta i koje su, dakle, otvorene državama iz svih dijelova našega planeta. Između ostalih, u njih spadaju sve specijalizirane ustanove Ujedinjenih nacija.
Regionalne organizacije obuhvaćaju uži krug država. One su pod određenim uvjetima otvorene na pristup zemljama iz određenoga regiona ili subregiona. Ali i taj pojam treba uzeti 'uvjetno. Najtipičnije regionalne organizacije jesu Organizacija američkih država i Organizacija afričkoga jedinstva. Ali neki pisci u tu skupinu svrstavaju i Sjevernoatlantski savez koji u svome članstvu ima zemlje od Sjedinjenih Država i Kanade do Grčke i Turske. Organizacija za europsku sigurnost i suradnju (OESS) obuhvaća osim europskih zemalja, Sjedinjene Države i Kanadu, te države sljednice bivšega Sovjetskog Saveza iz Središnje Azije.
Zbog takvih primjera neki pisci od univerzalnih i regionalnih organizacija razlikuju treću skupinu - "organizacije posebno zainteresiranih država". One su sve zatvorenoga karaktera, ali u svome članstvu obuhvaćaju države iz različitih dijelova svijeta, tako da ne spadaju niti u jednu od gornjih kategorija. To je danas, na primjer, Organizacija država izvoznica petroleja (OPEC), te razne organizacije koje okupljaju najveće proizvođače i najveće potrošače određenih proizvoda, poput Međunarodne organizacije za kavu, Međunarodne komisije za rižu, Međunarodnog komiteta za čaj, i dr.
4. S pravnoga stanovišta među najvažnijima je podjela organizacija po stupnju ovlasti i domašaja odluka koje donose njihovi organi. Danas su daleko najbrojnije tzv. "deliberativne organizacije", koje koordiniraju uzajamnu suradnju njihovih država članica. U njihovim se organima raspravljaju pitanja koja su na dnevnom redu, usuglašuju se gledišta, i nakon toga se većinom glasova donose zaključci najčešće u obliku pravno neobvezujućih preporuka ("rezolucija"), čak kada se u nekim oblastima i donose obvezatne odluke, na što je npr. u nekim uskim nadležnostima ovlašteno Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija, od država članica ovisi izbor načina njihova izvršenja.

181. Supranacionalne (nadnacionalne) organizacije danas su iznimno rijetke
Supranacionalne (nadnacionalne) organizacije danas su iznimno rijetke. To je danas praktično jedina Europska unija nastala ujedinjavanjem triju zajednica: Europske zajednice za ugljen i čelik, Europske ekonomske zajednice i Europske zajednice za atomsku energiju (Euratom). U oblastima veoma uskih i precizno određenih nadležnosti države članice prenijele su na zajedničke organe Unije pravo da donose odluke koje se neposredno primjenjuju na području svih država članica, kao da ih je donio neki odgovarajući državni organ. I presude koje izriče zajednički Sud u Luksemburgu obavezne su i izvršne na području Unije.
Europska unija nije "naddržavna organizacija", jer bi tada predstavljala federaciju država. Nazivamo je "supranacionalnom", jer se u nekim crtama približava klasičnoj konfederaciji. Ne možemo je svrstati u konfederacije jer među svojim nadležnostima nema zajedničku obranu država članica.

182. 49. MEĐUNARODNE ORGANIZACIJE KAO SUBJEKTI MEĐUNARODNOGA PRAVA
Bibliografija:
Finn SEYERSTED: Objective International Personality of Intergovernmental Organizations, Copenhagen 1963,112 pages; Đura NINČIĆ: "Suverenosti međunarodne organizacije", JRMP 1969, br.3, str ; Obrad RAČIĆ: "Nove tendencije u razvoju međunarodnopravnog subjektiviteta međunarodnih organizacija", JRMP 1987, br.1-2, str
Kako smo prije naveli, subjekt međunarodnoga prava je svatko tko u međunarodnom pravnom poretku ima pravnu i djelatnu sposobnost (supra, §29).
Dugo vremena u znanosti nisu bila usuglašena gledišta, naročito u pojedinostima, o tome jesu li uopće, u kojoj su mjeri i koje su međunarodne organizacije subjekti međunarodnog prava. Pisci koji su međunarodnu osobnost poistovjećivali sa svojstvima države koja ima teritorij, stanovništvo i suverenu vlast, dolazili su do zaključka da međunarodne organizacije nisu posebni subjekti međunarodnog prava. Oni su smatrali da su one tvorevine suverenih država, a volja tih organizacija po njima je volja njihovih država članica.
Polazeći od tih gledišta, ali u želji da bi došli do zaključka da su međunarodne organizacije ipak međunarodnopravni subjekti, neki su pisci olako pridavali naddržavne značajke i onim organizacijama koje ih stvarno nisu imale. U razdoblju do Drugoga svjetskog rata drugi su pisci za subjekte međunarodnoga prava priznavali Europsku dunavsku komisiju i Komisiju za tjesnace ustanovljenu Mirovnim ugovorom s Turskom iz Lausanne iz za Bospor i Dardanele koja je djelovala do U tim organizacijama prepoznali su neka obilježja vršenja vlasti na određenom prostoru.

183. Nepravilno bi bilo sasvim poistovjećivati međunarodne organizacije s pravnim osobama prema unutarnjem pravu. Ali se tu nameće analogija: ako temeljni subjekti unutarnjega prava - fizičke osobe - mogu svojom voljom stvarati neke organizacije koje stječu svojstvo pravnih osoba, dakle svojstvo subjekata unutarnjega prava, a koja nemaju svojstva čovjeka, na sličan način i više država koje su subjekti međunarodnoga prava može stvarati novoga subjekta -međunarodnu organizaciju - koja nema kvalitete države.
Juraj Andrassy je s pravom naglasio da - dok su međunarodne organizacije bile rijetke i dok su vršile ograničene zadatke, moglo se u njima gledati umjetne tvorevine, nastale sporazumom država, s jedino onim ovlastima koja su im sporazumom data. Danas su, kako smo već istaknuli, međunarodne organizacije veoma brojne i one vrše nezamjenljivu djelatnost na polju međunarodne suradnje.
Pod pritiskom tih realnosti morala su se mijenjati i gledišta o međunarodnoj organizaciji kao samostalnom subjektu međunarodnog prava - nositelju pravne i djelatne sposobnosti u vlastito ime. Takva organizacija samostalno sklapa ugovore, preuzima odgovornosti prema međunarodnom pravu i kao posebna jedinka učestvuje u procesu nastanka, izmjene i prestanka općeg običajnog međunarodnog prava.
Analiza propisa najvećega broja njihovih ugovora-ustava ne daje jasan i precizan odgovor na pitanje jesu li međunarodne organizacije zasebni subjekti međunarodnog prava, i jesu li u tome svojstvu različiti subjekti od njihovih država članica.
Povelja Ujedinjenih nacija (članak 104), propisuje da ta Organizacija - "uživa na području svakoga svoga člana pravnu sposobnost potrebnu za vršenje svojih funkcija i za postizanje svojih ciljeva". Slične odredbe nalaze se u nizu ugovora ustava specijaliziranih ustanova, pa i nekih regionalnih organizacija. Konvencija o privilegijama i imunitetima Ujedinjenih nacija iz u članku 1. izričito propisuje da Ujedinjene nacije imaju pravnu osobnost i imaju sposobnost sklapanja ugovora, stjecanja i raspolaganja nepokretne i pokretne imovine, i da vode sporove pred sudovima.

184. Ali svi ti i slični propisi nedvojbeno dokazuju da Ujedinjene nacije imaju svojstvo pravne osobe prema unutarnjem pravu svih država članica, te drugih država s kojima su sklopile takve sporazume.
Pitanje jesu li Ujedinjene nacije subjekt i međunarodnog prava i imaju li objektivno svojstvo subjekta (dakle ne samo u odnosu prema državama članicama, nego i prema trećima), pojavilo se u u povodu ubojstva u Palestini posrednika Ujedinjenih nacija grofa Bernadottea. On je sa svojim suradnicima u ime svjetske organizacije obavljao službene dužnosti, i tamo su svi oni pretrpjeli štetu. Opća je skupština bila zatražila od Međunarodnoga suda u Haagu savjetodavno mišljenje o tome: imaju li Ujedinjene nacije sposobnost isticanja međunarodnoga zahtjeva za naknadu štete prema odgovornoj državi, počinjene samoj Organizaciji i žrtvama.
U savjetodavnom mišljenju iz o Naknadi štete pretrpljene u službi Ujedinjenih nacija, Međunarodni je sud na to pitanje jednoglasno odgovorio potvrdno. Sud si je postavio središnje pitanje, o kojemu i ovdje raspravljamo: imaju li Ujedinjene nacije međunarodnu osobnost, tj. svojstvo subjekta međunarodnog prava.
Po mišljenju Suda: "Subjekti prava u nekom pravnomu sustavu nisu neophodno identični glede njihove naravi ili širine njihovih prava; njihova narav ovisi o potrebama zajednice. Razvoj međunarodnoga prava tijekom njegove historije, bio je pod utjecajem potreba međunarodnoga života, a progresivno uvećanje kolektivnih djelatnosti država već je pružilo primjere akcije vršene na međunarodnom planu, putem izvjesnih jedinki koje nisu države. Taj razvoj doveo je, u lipnju 1945, do stvaranja jedne međunarodne organizacije čiji su ciljevi i načela izloženi u Povelji Ujedinjenih nacija. Da bi se ti ciljevi postigli, nužno je da Organizacija ima međunarodnu osobnost" (p.178).

185. Sud je tako došao do zaključka da je Organizacija Ujedinjenih nacija međunarodna osoba. "To nije jednako tvrdnji - nastavio je Sud - da je ona država, što nikako nije, ili da su njezina pravna osobnost, te prava i dužnosti jednake onima koje ima država. To još manje znači da je Organizacija neka "super-država", ma što bi taj izraz značio. To čak ne podrazumijeva da se sva njezina prava i dužnosti moraju nalaziti na međunarodnom planu, jednako kao što ih na tome planu ima svaka država. To znači da je Organizacija subjekt međunarodnog prava, da ona ima sposobnost da bude nositelj međunarodnih prava i dužnosti i da ima sposobnost da se koristi tim pravima ističući međunarodne zahtjeve" (p.179).
To savjetodavno mišljenje ne bi uopće bilo potrebno da su sva ta pitanja uređena samom Poveljom UN. Zbog te praznine u njezinu tekstu, Sud je posebno naglasio: "...Prema međunarodnom pravu, Organizacija se mora smatrati da ima te ovlasti koje su joj povjerene, iako nisu izričito predviđene u Povelji, i to putem nužne implikacije s obzirom da su bitne za obavljanje njezinih funkcija." (p.182).
Stoga se pretpostavlja da svaka organizacija ima neke "implicitne" ili "urođene" nadležnosti glede isticanja međunarodnih zahtjeva, sklapanja ugovora, i u drugim oblastima koje su bitne za obavljanje njezinih zadataka, čak kada joj i nisu izrijekom povjerene. Ipak su i te implicitne nadležnosti ograničene slovom i duhom ugovora-ustava, i ne smiju prekoračivati funkcije organizacije u pitanju.
Savjetodavno mišljenje Suda iz odnosilo se jedino na Organizaciju Ujedinjenih nacija, a ne nužno i na ostale međuvladine organizacije.
Ali usvajanje Bečke konvencije o predstavljanju država u odnosima s univerzalnim međunarodnim organizacijama iz 1977, o kojoj je bilo riječi (supra, §40, pod 6), još više afirmira objektivnu međunarodnu osobnost, i to u pravilu svih međudržavnih organizacija. Njima se izričito priznaje pasivno pravo poslanstva, i to ne samo u odnosu na države članice, nego i na treće države koje kod njih ustanovljuju stalne promatračke misije.
Ali mada su subjekti međunarodnoga prava, međuvladine organizacije za razliku od država ne raspolažu s općenitom nadležnošću. U tome smislu niti sama Organizacija Ujedinjenih nacija nije isto što i njezina najmanja država članica.

186. U savjetodavnom mišljenju iz 1996
U savjetodavnom mišljenju iz na zahtjev Svjetske zdravstvene organizacije o Zakonitosti upotrebe nuklearnog oružja po državama u oružanom sukobu, Međunarodni je sud istaknuo: "...međunarodne organizacije su subjekti međunarodnoga prava koje, za razliku od država, ne raspolažu s općom nadležnošću. Međunarodne organizacije ravnaju se "načelom specijalnosti", tj. države koje su ih stvorile daju im ovlasti koje su ograničene funkcijom zajedničkih interesa čije su im promicanje povjerile" (p.78, para.25).
Danas je općenito prihvaćeno da međunarodne organizacije sklapaju punopravne međunarodne ugovore s državama i između sebe, a takvi se ugovori ni u čemu ne razlikuju od ugovora kojih su stranke samo države. Ujedinjene nacije i neke druge međunarodne organizacije šalju svoje predstavnike u države (aktivno pravo poslanstva), koji imaju položaj sličan diplomatskom.
S obzirom na izloženo, razvoj međunarodnoga prava doveo je do stanja da su međunarodne vladine organizacije u pravilu subjekti međunarodnoga prava, i one u tome svojstvu djeluju prema državama nečlanicama i drugim organizacijama. Ako bi se posumnjalo u međunarodnu osobnost neke organizacije koju su stvorile države, to bi se moralo posebno istraživati.
Naime, kao što suverene države mogu međusobno sklapati pravne poslove (kontrakte) jure gestionis, koji se ne ravnaju po međunarodnom pravu i nisu međunarodni ugovori, bila je nekolicina primjera stvaranja od nekoliko država zajedničkih tijela radi obavljanja njihovih zajedničkih gospodarskih djelatnosti (npr. Međunarodno vijeće za kositar i Arapska organizacija za industrijalizaciju). Ukoliko neko takvo tijelo nije priznato kao subjekt međunarodnoga prava, i nije utemeljeno čak ni kao trgovačko društvo prema pravu neke od njegovih država članica, ono isključivo djeluje kao agent tih država. One snose svu odgovornost glede njegovih neizmirenih obveza prema trećima.
Inače, u pravilu svaka istinska međunarodna organizacija sama snosi odgovornost za obveze koje je stvorila prema trećima. Pitanje Snose li, uz organizaciju supsidijarnu odgovornost i njezine države članice, rješava se temeljem pravila organizacije u pitanju.

187. 50. PRIVILEGIJI I IMUNITETI MEĐUNARODNIH ORGANIZACIJA I NJIHOVIH DJELATNIKA
Bibliografija:
NGUYEN QUOC DINH: "Les privileges et immunites des organisations internationales d'apres les jurisprudences nationales depuis 1945"; Annuaire frangais de droit International 1957, pp
1. Uvod. Već su ugovori kojima su ustanovljavane međunarodne riječne komisije i administrativne unije iz druge polovice 19. stoljeća, sadržavali neke odredbe o privilegijima i imunitetima tih međunarodnih tijela i njihovih dužnosnika (funkcionera). Jedan od propisa Pakta Lige naroda (članak 7(4)), određivao je da - pored predstavnika članova Lige, i njezini službenici uživaju u vršenju svojih dužnosti, diplomatske privilegije i imunitete, te da su zgrade i zemljišta koje zauzima Liga za svoje službe i sastanke, nepovrediva. Detaljne propise o' tome je u dva navrata ugovorio glavni tajnik Lige sa Švicarskom -državom domaćinom.
Osnivanje Ujedinjenih nacija i velikoga broja drugih međunarodnih organizacija u tijeku i nakon Drugoga svjetskog rata, dovelo je do brojnih propisa o njihovim privilegijima i imunitetima. Ti su propisi obuhvaćeni: (i) u ugovorima ustavima odgovarajućih organizacija; zatim (ii) u posebnim konvencijama koje organizacije sklapaju sa svojim državama članicama; te napokon (iii) u ugovorima između organizacije i države domaćina na području koje se zgrade i uredi organizacije nalaze. Ti propisi imaju nekih zajedničkih crta, iako se neki u pojedinostima razlikuju.
Povelja Ujedinjenih nacija (članak 105(1)), propisuje da Organizacija uživa na području svakog svoga člana privilegije i imunitete - "potrebne za postizanje svojih ciljeva". Isti propis (točka 2), također predviđa, da uz predstavnike članova Ujedinjenih nacija, i službenici Organizacije uživaju također privilegije i imunitete "potrebne za neovisno obavljanje svojih funkcija u vezi s Organizacijom". Tu se, dakle, ne govori o diplomatskim privilegijama i imunitetima, nego jedino o onima za postizanje ciljeva Organizacije, odnosno za obavljanje funkcija u vezi s Organizacijom.

188. Opća skupština usvojila je u 1946
Opća skupština usvojila je u Konvenciju o privilegijima i imunitetima Ujedinjenih nacija, koja je državama članicama otvorena na pristup. Godinu dana kasnije, u 1947, Opća je skupština na isti način usvojila i Konvenciju o privilegijima i imunitetima specijaliziranih ustanova UN. Svaka država, prilikom pristupanja toj drugoj Konvenciji, može naznačiti organizacije za koje se obvezuje glede njezinih odredaba. Tim konvencijama do danas je pristupio velik broj država članica Ujedinjenih nacija i specijaliziranih ustanova, ali ne sve.
Ujedinjene su nacije sklopile posebne sporazume o sjedištima svjetske organizacije s vladama Sjedinjenih Država, Švicarske (kad još nije bila članica Ujedinjenih nacija), te Austrije. Tim propisima se, između ostaloga, određuje područje sjedišta, sloboda pristupa sjedištu osoba koje putuju po problemima u vezi s Organizacijom (djelatnici Organizacije, predstavnici država članica i promatrači), redarstvena zaštita i nepovredivost prostorija.
Specijalizirane ustanove, te neke regionalne organizacije poput Organizacije američkih država, Europskog vijeća, Arapske lige, Dunavske komisije, i druge, imaju odgovarajuće odredbe u svojim ustavima, a također su sklopile i konvencije s državama članicama i s državom domaćinom. Neka posebna pitanja u toj oblasti iskrsavaju u vezi s Europskom unijom, a još više glede vojnih saveza poput NATO-a. Naime, tamo treba odrediti položaj vojnih misija država članica i položaj trupa na području drugih država članica.
Veliki broj organizacija koje danas djeluju u svijetu i veliki broj propisa iz te oblasti navode na pitanje je li u oblasti privilegija i imuniteta organizacija i njihovih djelatnika došlo do stvaranja nekih općih običajnih pravnih pravila, koja bi ipso facto obvezivala države nečlanice organizacija te one članice koje su propustile da postanu strankama odgovarajućih konvencija. Razvoj međunarodne prakse u tome pogledu još uvijek nije stvorio neka općeobičajna obvezna pravna pravila. Stoga se privilegiji i imuniteti svake od organizacija i njezinih djelatnika još uvijek temelje na ugovornim propisima za svaku državu koja im je stranka. Ali kako je glede položaja međunarodnih djelatnika s pravom istaknuo Juraj Andrassy -"kurtoazija ide i dalje, pa se polako stvaraju i neki običaji koji mogu postati i pravilima običajnog prava". Po njegovu mišljenju, taj dio propisa sazrio je za kodifikaciju.

189. Privilegiji i imuniteti međunarodnih organizacija i njihovih djelatnika u osnovi se razlikuju od diplomatskih i konzularnih privilegija i imuniteta. Međunarodne organizacije nisu suverene države, niti vrše teritorijalnu nadležnost. Njihovi privilegiji i imuniteti ne mogu se zasnivati na fikciji "eksteritorijalnosti" (koja je s pravom odbačena i glede diplomatskih misija), pa ni na teoriji o predstavljanju, jer to svojstvo imaju samo države. Diplomatski i konzularni privilegiji i imuniteti u praksi se veoma djelotvorno štite putem reciprociteta. Svaka njihova ozbiljnija povreda ili nepoštivanje dovode do recipročnoga ponašanja povrijeđene države. Privilegiji i imuniteti koje uživaju međunarodne organizacije i njihovi djelatnici na području država očito se ne mogu zaštititi na taj način. Stoga je nužno da su oni zaštićeni izričitim i preciznim ugovornim propisima s pojedinim državama, kako bi svaka moguća povreda bila jasna.
S druge strane, s obzirom da se te povlastice općenito zasnivaju na tzv. funkcionalnoj teoriji, jer se izričito priznaju radi postizanja ciljeva organizacije tj. radi obavljanja funkcija u vezi s organizacijom, posebni privilegiji i imuniteti međunarodnih djelatnika ograničeniji su od onih koje uživaju diplomatski predstavnici država.
I iako, kako smo naveli, u toj oblasti još nema dpćeobičajnih pravila koja bi obavezivala sve države svijeta, većina ugovornih propisa kojima se uređuje ta oblast predviđa slična rješenja. Njih ćemo u nastavku izložiti.
2. Imuniteti i privilegiji koje uživaju međunarodne organizacije. Te povlastice možemo podijeliti na: (a) imunitete od sudbenosti; (b) nepovredivost prostorija i arhiva; (c) fiskalne i valutne privilegije; (d) slobodu općenja; te (e) pravo izdavanja putnih isprava (laissez-passer).
Ugovornim propisima predviđa se imunitet organizacija, njihove imovine i sredstava, gdje god i kod koga god se nalazili, od svih vrsta sudskoga postupka, osim ukoliko se u nekom posebnom slučaju organizacija u pitanju izričito odrekla od toga imuniteta. Imovina organizacija nadalje se izuzima od mjera pretresa, rekvizicije, konfiskacije, eksproprijacije, i drugih oblika mjera od izvršne, sudbene ili zakonodavne vlasti država.
Svi ugovori predviđaju nepovredivost prostorija, te arhiva organizacije, ma gdje se nalazili. Ali vlasti države domaćina mogu biti pozvane od nadležne osobe iz organizacije, da uđu u prostorije organizacije da bi spriječile njihove povrede i nerede.

190. Pravo pružanja utočišta (azila) odbjeglim osobama u prostorijama organizacija u nekim se ugovorima izričito zabranjuje, a drugi ugovori o tome šute. Ali s obzirom da niti jedan od ugovora izričito ne dopušta davanje utočišta, ono se općenito može smatrati zabranjenim.
Fondovi, zlato i devize organizacije izuzeti su od financijske kontrole države. Dopušta se transfer tih sredstava u druge države bez obzira na devizna ograničenja koja u nekim zemljama mogu postojati. Imovina, prihodi i potraživanja organizacija oslobođeni su od poreza i carina.
Sloboda općenja organizacija najčešće obuhvaća zabranu cenzure službenih poruka, pravo upotrebe kodova, šifre, kurira i valize u istoj ili sličnoj mjeri kao za diplomatske misije. Tu mogu biti uključene i povlastice glede tarifa i taksa za poštanske usluge.
Većini se organizacija izričito priznaje pravo da svojim djelatnicima i stručnjacima koje šalju u druge zemlje izdaju putne isprave (laissez passer). Države stranke ujedno preuzimaju obvezu da će te isprave priznavati valjanima. Ali na temelju učtivosti većina država neugovornica također priznaje punovažnost takvih putnih isprava koje izdaju međunarodne organizacije.
3. Privilegiji i imuniteti međunarodnih djelatnika. Mnoge organizacije sadrže u svojim ugovorima-ustavima propise koji imaju za cilj osiguravanje neovisnosti i nepristranosti njihova činovničkoga aparata.
Povelja Ujedinjenih nacija (članak 100), propisuje da u obnašanju svojih dužnosti glavni tajnik i osoblje te svjetske organizacije neće tražiti ni primati upute od bilo koje vlade ili bilo koje druge vlasti izvan Organizacije. I države članice Ujedinjenih nacija istim su se propisom Povelje obvezale da će poštivati isključivo međunarodni značaj funkcija glavnoga tajnika i osoblja, i da neće pokušati da utječu na njih u obavljanju njihovih dužnosti. Povelja također propisuje da će se i osoblje svjetske organizacije uzdržavati od svakoga čina koji je nespojiv s njihovim položajem međunarodnih službenika odgovornih jedino Organizaciji.

191. U osiguranju neovisnoga položaja međunarodnih djelatnika napose je važno spriječiti utjecaj na njih od vlada njihovih vlastitih država. Jer kada bi se svaki dužnosnik u vršenju svojih funkcija ponašao kao zaštitnik interesa svoje vlade, administrativni organi međunarodnih organizacija, napose onih univerzalnih, bili bi u vršenju njihovih funkcija potpuno nedjelotvorni.
Ali kako smo naveli, privilegiji i imuniteti međunarodnih službenika općenito su ograničeniji u odnosu na one koje uživaju diplomatski agenti država. I tu su došle do izražaja posljedice funkcionalne teorije, tj. da se povlastice priznaju jedino koliko je potrebno za postizanje ciljeva organizacije i za neovisno obnašanje funkcija u njoj.
Konvencija o privilegijima i imunitetima Ujedinjenih nacija osigurava pune diplomatske imunitete jedino glavnom tajniku i njegovim pomoćnicima. Ostalim djelatnicima priznaje se imunitet od sudbenosti samo glede obavljanja poslova koje su izvršili u službenom svojstvu, uključujući tu izrečene i napisane riječi. Konvencija nadalje, izričito predviđa da glavni tajnik ima pravo i dužnost da nekoga službenika liši i toga ograničenoga imuniteta, i to u svim slučajevima kad bi po njegovu mišljenju taj imunitet ometao izricanje pravde i kada to ne bi utjecalo na interese Ujedinjenih nacija. U takvim slučajevima Vijeće sigurnosti može lišiti imuniteta samoga glavnog tajnika UN. Konvencija, nadalje, propisuje da će Organizacija ujedinjenih nacija stalno surađivati s nadležnim vlastima država članica da bi se olakšalo pravilno funkcioniranje sudstva, poštivanje redarstvenih propisa, te spriječile zloupotrebe navedenih privilegija, imuniteta i olakšica.
Međunarodni se djelatnici, nadalje, oslobađaju od pristojbi i poreza na plaće koje primaju za svoj rad u međunarodnoj organizaciji. Ali u nekim slučajevima država domaćin ne priznaje ta izuzeća glede međunarodnih službenika koji su njezini vlastiti državljani. To s jedne strane uvodi neravnopravnost u položaju službenika, a s druge otvara mogućnost da se fondovi organizacije, stvoreni doprinosima svih država članica, prelijevaju u korist države domaćina.
Međunarodni djelatnici izuzimaju se, nadalje, se iz obveza građanskih (civilnih) dužnosti, od propisa o useljavanju i formalnosti prijavljivanja stranaca, i dr. U slučaju međunarodnih kriza oni i članovi njihovih obitelji uživaju iste olakšice radi napuštanja zemlje u pitanju, kao i diplomatski predstavnici.

192. 51. PRETEČE I OSNIVANJE UJEDINJENIH NACIJA
Bibliografija:
Đura POPOVIĆ: Liga naroda njen postanak, uređenje i rad, Beograd 1930, 298 str.; Juraj ANDRASSY: Liga naroda - njezino ustrojstvo i djelovanje, Zagreb 1931, 232 str.; "La souverainetć et la Societe des Nations", RCADI 1937, Tome 61, pp ; Petar MANGOVSKI: "Stvaranje Organizacije ujedinjenih nacija", JRMP 1962, br.3, str ; Dragovan ŠEPIĆ: "Konferencija UN o međunarodnoj organizaciji u San Franciscu (24.IV -26.VI. 1945)", Naša zakonitost 1965, br.4, str ; Branko VUKMIR: "Preteče i osnivanje Organizacije Ujedinjenih naroda", Hrvatska i Ujedinjeni narodi, Zagreb 1996, str
1. Preteče. Najstariji i do danas najvažniji cilj međunarodnoga organiziranja bio je i ostao osiguranje trajnoga mira među državama sudionicama. Prvi nacrti takvih organizacija nastali su u Europi u srednjemu vijeku, ali je bio dalek put to njihova oživotvorenja. Neki od tih nacrta bili su usmjereni i na suzbijanje ekspanzije neke strane sile ili religije.
Takvi veliki nacrti i planovi za ustanovljenje vječnoga mira, i za suzbijanje stvarnog ili izmišljenog vanjskoga napadača, javljaju se u Europi već u 13. stoljeću. Navodimo nekoliko najzanimljivijih primjera.
Nakon konačnog sloma križarskih ratova arapskim osvojenjem Akre u 1291, posljednjega kršćanskog uporišta na Bliskom Istoku, francuski pravnik Pierre Dubois u spisu pod naslovom De recuperatione Terrae sanctae iz predložio je stvaranje saveza svih kršćanskih sila radi održanja njihova međusobnog mira. U tu svrhu zamislio je i stvaranje stalnoga arbitražnog suda radi rješavanja njihovih sporova kojemu bi konačna instanca bio papa.
Drugi takav poznati nacrt potječe od češkoga kralja Jiri Podjebrada iz Kralj je predložio stranim dvorovima nacrt međunarodnoga ugovora kojim se imala ustanoviti federacija svih europskih kršćanskih vladara sa stalnim kongresom njihovih ambasadora kao vrhovnim organom u Baselu. Uz održanje mira među europskim vladarima i rješavanje njihovih uzajamnih sporova, taj je savez trebao imati za cilj i zajedničku obranu od Turaka, te oslobođenje područja koja su oni već bili osvojili.

193. Francuz Emnleric Cruce je u 1623. objavio pamflet Le Nouveau Cynee
Francuz Emnleric Cruce je u objavio pamflet Le Nouveau Cynee. Njime je zagovarao savez svih vladara svijeta, bez obzira na njihovu vjersku pripadnost, dakle i muslimanskih. Za zajednički organ predložio je Vijeće amabasadora u Veneciji, koje bi rješavalo uzajamne sporove i urazumljivalo kršitelje mira. Taj se plan, dakle, zasnivao na postojećem teritorijalnom i političkom status quo u Europi.
Sasvim drukčije naravi bio je "Veliki nacrt" u sedam točaka koji je vojvoda Maximilien Sully predložio francuskom kralju Henri IV. ( ), a objavio ga je u svojim memoarima. Kao nužan uvjet održanja mira Sully je zagovarao teritorijalnu preraspodjelu Europe u petnaest kršćanskih država približno jednake snage, veličine i bogatstva. Taj se nacrt, dakle, zasnivao na ravnoteži snaga kao preduvjetu mira zbog koga je trebalo prekrojiti kartu Europe. Vrhovni organ trebalo je biti Veliko vijeće od 40 članova koje bi arbitriralo među državama članicama i upravljalo zajedničkom oružanom silom u svrhu ratovanja protiv nevjernika, uključujući muslimane. Budući da se zasnivao na promjeni postojećega status quo-a, taj Veliki nacrt bio je još više utopističan i neostvarljiv od ostalih.
Od male bi koristi bilo nabrajanje i opisivanje drugih sličnih nacrta i planova o vječnom miru, autori kojih su bili pojedinci. Medu njima su se ogledali i neki od najvećih mislilaca poput Nijemaca Leibnitza, Kanta i Fichtea, te anglosaksonskih političkih mislilaca Williama Penna i Jeremv Benthama.
2. Sveta alijansa. Za stvaranje prvih organizacija država s uzajamnim pravima i dužnostima radi očuvanja datoga status quo-a, i time osiguranja mira među članovima, presudni su bili dugotrajni i iscrpljujući ratovi u svjetskim razmjerama.
Nakon Francuske revolucije i Napoleonovih osvajanja, a to je razdoblje bilo potrajalo četvrt stoljeća, na Bečkom kongresu bio je ustanovljen savez najvećih europskih sila koji je djelovao pod imenom Svete alijanse. Taj prvotni četvorni savez obuhvaćao je Rusiju, Austriju, Prusku i Britaniju, da bi u u svoje redove primio i poraženu Francusku, tada opet pod dinastijom Burbona.

194. To je bio elitistički savez europskih vladara koji je imao za cilj očuvanje njihovih dinastičkih interesa, tj. socijalni status quo. Pobjednička koalicija vladara željela je obnoviti i očuvati načela legitimiteta i apsolutizma iz predrevolucionarnoga razdoblja, i u tu je svrhu sebe ovlastila na intervenciju u svim državama u kojima bi te vrijednosti bile ugrožene. Ugovorom iz vladari su se obvezali da će ponavljati sastanke posvećene zajedničkim interesima i ispitivanju mjera koje će poduzimati radi održanja mira u Europi.
Te pravne obveze bile su neprecizne, a to je davalo mogućnost svakoj velesili da se ogradi od zajedničke akcije kada se za nju ispune uvjeti. Nisu bili precizirani ni periodi zajedničkih sastanaka vladara.
Kongresi Svete alijanse održani su u Aaachenu 1818; u Troppau (danas Opavi u Češkoj) 1820, s nastavkom u Ljubljani 1821; te u Veroni Na kongresu u Ljubljani odlučena je intervencija austrijskih trupa radi gušenja revolucije u Kraljevini Dviju Sicilija u svrhu ponovnog uvođenja apsolutizma legitimnoga vladara. Nakon što je izbila pobuna naroda u Pijemontu, Austrija je i tamo intervenirala. Na posljednjem kongresu u Veroni bilo je odlučeno da Francuska uguši pobunu u Španjolskoj.
Ali interesi država članica ozbiljno su se bili razilazili. Već se u Britanija distancirala od Svete alijanse i proklamirala je načelo neintervencije. Otada su se prestali održavati zajednički kongresi. Nakon Srpanjske revolucije u Francuskoj i odcjepljenja Belgije od Nizozemske, utjecaj Svete alijanse na europske odnose više se nije osjećao. Ali po mišljenju nekih historičara njezin kraj je bio došao tek revolucijom u i bijegom iz Beča njezina posljednjeg zagovornika kneza Metternicha.
Naporedo sa slabljenjem Svete alijanse, u Europi sasvim neformalno djeluje koncert europskih velesila koji odlučuje o svim važnim političkim pitanjima, a svoja rješenja nameće malim europskim i ostalim zemljama. U Europi djeluje sustav ravnoteže snaga, koji je privremeno bio narušen pobjedom Pruske nad Francuskom u 1870.
3. Liga naroda ( ) (League ofNations, Societe des Nations). Izbijanjem Prvoga svjetskog rata sustav ravnoteže snaga pretrpio je neuspjeh. U tijeku toga rata, za koga se u početku pretpostavljalo da će trajati kratko, naporedo s porastom ljudskih žrtava i materijalnih gubitaka rasla je spoznaja o potrebi ustanovljenja dugotrajnije svjetske organizacije sa stalnim organima u svrhu održanja trajnoga mira.

195. Razvoju te ideje o sustavu kolektivne sigurnosti, nasuprot ravnoteži snaga, mnogo je doprinio predsjednik Sjedinjenih Država Woodrow Wilson. Po okončanju toga rata na Versajskoj mirovnoj konferenciji dolazi do sklapanja Pakta Lige naroda, čiji je tekst bio uklopljen u Versajski i druge mirovne ugovore s pobijeđenim državama. Ali suprotno očekivanjima, domovina Woodrowa Wilsona - Sjedinjene Države - nije nikada postala njezinim članom. Naime, Senat te zemlje odbio je ratificirati mirovne ugovore.
Liga je naroda bila prva moderna organizacija. Glavna joj je svrha bilo očuvanje mira u svijetu. Imala je tri stalna organa. Skupština se sastojala od predstavnika svih njezinih država članica. Vijeće Lige sastojalo se od predstavnika Glavnih savezničkih i udruženih sila iz Prvoga svjetskog rata, te od predstavnika četiriju drugih država članica Lige koje je birala Skupština na rok koji je ona određivala. Kasnije se broj nestalnih članova povećavao na do devet. Vijeće je uz suglasnost većine u Skupštini imenovalo i svoje nove stalne članove.
S obzirom da su Sjedinjene Države bile izostale iz članstva Lige, prvobitno su stalne članice Vijeća bile Britanija, Francuska, Italija i Japan. U za stalnu članicu bila je primljena Njemačka Japan i Njemačka napustili su Ligu. Za stalnoga člana je potom bio izabran Sovjetski Savez koji je tamo ostao do pred konac 1939, kada je iz Lige bio isključen zbog agresije na Finsku. Prije toga, u Ligu je napustila Italija. Nakon neuspjeha u sprječavanju agresije, Ligu su napuštale i neke druge države iz Europe i Latinske Amerike.
Skupština i Vijeće su imali nerazgraničene nadležnosti o svim pitanjima koja su dirala u svjetski mir. U oba ta organa odluke su se u načelu morale usvajati jednoglasno.
Liga je imala i stalno Tajništvo sastavljeno od glavnoga tajnika, drugih tajnika i ostalog potrebnoga osoblja. Glavnoga tajnika imenovalo je Vijeće na prijedlog većine u Skupštini. Sjedište Lige bilo je u Ženevi.
Uz propise o kolektivnoj sigurnosti, Pakt Lige je sadržavao propise o razoružanju, mirnoj promjeni (peaceful change), o obvezatnoj registraciji i objavljivanju ugovora, o sustavu mandata, o poboljšanju uvjeta rada, o položaju žena i djece, suzbijanju trgovine drogama, te druge propise o pozitivnoj suradnji među državama.

196. Okosnicu sustava kolektivne sigurnosti prema Paktu činila je uzajamna garancija cjelovitosti i neovisnosti svih država članica (članak 10); posredovanje Vijeća u slučaju rata ili prijetnje ratom bilo gdje u svijetu (članak 11); te kvaziarbitražna funkcija i postupak mirenja u svim sporovima "koji bi mogli dovesti do raskida" (članak 12(1)). Članice Lige prihvatile su obvezu da neće pribjeći ratu prije isteka roka od 3 mjeseca od presude ili izvješća Vijeća Lige (u postupku mirenja).
Kolektivne sankcije svih drugih članica Lige bile su prema Paktu predviđene protiv one članice koja stupi u rat prije isteka roka od 3 mjeseca, ili protiv članice koja stupi u rat protiv one stranke u sporu koja je prihvatila presudu ili jednoglasno izvješće Vijeća Lige. Ekonomske, trgovačke i slične sankcije trebale su nastupati automatski, a vojne sankcije Vijeće je moglo samo preporučiti. U slučaju izvješća o mirenju koja se ne usvoje jednoglasno, obveza na kolektivne sankcije nije postojala.
Taj sustav pretrpio je neuspjeh još u kada je Japan nekažnjeno napao Kinu, a naročito i kada polovične gospodarske sankcije nisu spriječile fašističku Italiju da osvoji članicu Lige Abesiniju. Jednoglasnost nije bila glavna smetnja u radu Vijeća. Liga je pretrpila neuspjeh zbog odsutnosti volje i odlučnosti njezinih vodećih članica Britanije i Francuske da primijene postojeće mehanizme protiv agresora.
Umjesto da se ispune očekivanja u poštivanju obveza preuzetih Paktom, Ligu su napuštale stalne članice njezina Vijeća nakon što su poduzimale čine agresije (Japan, Italija), ili su se na njih pripremale (Njemačka). One su potom obrazovale savez protiv Lige i njezinih članica, i to je dovelo do izbijanja Drugoga svjetskog rata.
Liga je formalno bila dokinuta na svojoj posljednjoj Skupštini održanoj u Ženevi u travnju 1946, i to nakon što je Povelja UN već bila stupila na snagu. Sva imovina Lige prenijeta je u vlasništvo nove Organizacije ujedinjenih nacija.
4. Osnivanje Ujedinjenih nacija. Izbijanje Drugoga svjetskog rata napadom Njemačke na Poljsku 1. rujna predstavljalo je neuspjeh Lige naroda. Ali ideja održanja međunarodnoga mira putem univerzalne međunarodne organizacije ipak se održala. Osnivanje nove i djelotvornije svjetske organizacije Savezničke su sile kroz čitavo vrijeme toga rata uzimale kao svoju prvenstvenu zadaću.

197. Tako su predstavnici Ujedinjenoga Kraljevstva, Sjedinjenih Država, Sovjetskog Saveza i Kine u Moskovskoj deklaraciji od 1. studenog priznali "neophodnost ustanovljenja praktično u najskorije vrijeme opće međunarodne organizacije... za održanje međunarodnoga mira i sigurnosti".
U izvršenju te Deklaracije predstavnici tih četiriju velesila sastali su se u Dumbarton Oaksu u Sjedinjenim Državama u kolovozu i rujnu Tamo su skicirali osnove buduće organizacije. Usvojeni prijedlog predviđao je pet glavnih organa: Opću skupštinu, Vijeće sigurnosti, Međunarodni sud, Tajništvo, te Ekonomsko i socijalno vijeće. Starateljsko vijeće tada još nije bilo predviđeno. Na konferenciji Roosevelta, Churchilla i Staljina u Jalti u veljači bila je usvojena "jaltska formula" glede glasovanja u Vijeću sigurnosti.
"Konferencija Ujedinjenih nacija o međunarodnoj organizaciji" potom je održana u San Franciscu u razdoblju između 25. travnja i 26. lipnja 1945, dakle u posljednjim mjesecima Drugoga svjetskog rata. Na njoj su predstavnici pedeset pozvanih država osnivača ("iskonski članovi"), na temelju prijašnjih zaključaka izradili i usvojili cjelovit tekst Povelje Ujedinjenih nacija. Svečano su ga potpisali u zgradi Opere u San Franciscu posljednjega dana Konferencije, 26. lipnja Među državama sudionicama bila je i Jugoslavija, zastupljena s predstavnicima koalicjske vlade Tito-Šubašić. Mjesto iskonskoga člana bilo je rezervirano i za Poljsku, koja će jedinstvenu koalicionu vladu (sastavljenu od predstavnika vlada iz Varšave i Londona) ustanoviti na sam dan potpisivanja Povelje. Države osnivači UN bile su one države koje su prije toga navijestile rat silama Osovine. Neutralne i pobijeđene države u Drugom svjetskom ratu, kao i one koje će naknadno steći neovisnost u procesu dekolonizacije, bile su primane u UN kao nove članice.
Da bi se izbjeglo loše iskustvo nesudjelovanja Sjedinjenih Država u Ligi naroda, članak 110(3). Povelje UN predvidio je njezino stupanje na snagu tek nakon polaganja ratifikacija kod države domaćina svih pet stalnih članica budućeg Vijeća sigurnosti (Kine, Francuske, Sovjetskog Saveza, Ujedinjenoga Kraljevstva i Sjedinjenih Država), te većine njezinih ostalih država potpisnica. Taj se uvjet bio ispunio 24. listopada 1945, i taj se datum danas slavi kao Dan Ujedinjenih nacija. Potom su Povelju ratificirale i sve preostale njezine države potpisnice.

198. U razdoblju između i neke otprije postojeće organizacije - Međunarodna organizacija rada, Međunarodna unija za telekomunikacije i Svjetski poštanski savez - usvojile su nužne izmjene u svojim ustavima kako bi se mogle pridružiti Ujedinjenim nacijama. Ali su u tome razdoblju bile osnovane i brojne nove organizacije s namjerom da postanu njihove specijalizirane ustanove. Bile su to: Međunarodni monetarni fond, Svjetska banka za obnovu i razvoj, Međunarodna organizacija za civilno zrakoplovstvo (ICAO), Organizacija UN za prosvjetu, znanost i kulturu (UNESCO), Organizacija za poljoprivredu i prehranu (FAO), te Svjetska zdravstvena organizacija.
Time je izgrađen cjelovit sustav Ujedinjenih nacija koji je predviđao univerzalizam, regionalizam (s Panameričkom unijom i Arapskom ligom), te funkcionalizam (specijalizirane ustanove).
U vrijeme sastavljanja i usvajanja Povelje UN još praktično nitko nije znao za nuklearno oružje. Kako je navedeno, Povelja je potpisana 26. lipnja Između toga datuma i njezina stupanja na snagu 24. listopada, 16. srpnja u tajnosti je bio izvršen uspješan pokus eksplozije atomske bombe. Takve su bombe potom bačene na Hirošimu 6. i na Nagasaki 9. kolovoza. Japan je bio kapitulirao 3. rujna 1945, što je bio konac Drugoga svjetskog rata.
Utrka u nuklearnom i raketnom naoružanju koja je uslijedila, razdvojila je čovječanstvo na dva neprijateljska bloka: na Sovjetski Savez sa svojim malobrojnim saveznicima, te na zapadne sile i ostale neovisne države. Povelja UN nije predviđala takav razvoj. Vijeće sigurnosti je iz svoje nadležnosti moglo donositi odluke prema glavi VII. Povelje, jedino prethodnim usuglašavanjem stavova svih njegovih pet stalnih članica. To sučeljavanje dovelo je do čestoga pribjegavanja vetu, pretežito Sovjetskog Saveza, da bi se spriječilo proglašavanje. Povelja izričito ne predviđa pravo veta, nego jednoglasan nastup velikih sila. Ali kada se god ta jednoglasnost ne postigne, kolektivna akcija UN postaje nemoguća.
Nakon što je 1. listopada u Pekingu bila ustanovljena nova vlada Narodne Republike Kine, zapadni blok je sve do sprječavao da ona zauzme mjesto Kine u UN, a napose u Vijeću sigurnosti. U tome dugačkom razdoblju Kina je bila neadekvatno zastupljena s nacionalističkom vladom sa Tajvana. Vlada u Pekingu do danas nije uspjela taj otok uklopiti u područje pod svojom kontrolom. Posljedica toga neadekvatnoga predstavništva jedne od velikih sila bila je da Vijede sigurnosti nije uopće vršilo svoje nadležnosti i odgovornost u sukobu u Vijetnamu, i to od do godine.

199. Od polovice pedesetih godina blokovsku podjelu Istoka i Zapada, te opasnost od izbijanja nuklearnoga sukoba nastojao je ublažiti Pokret nesvrstanih zemalja. Osnivači i istaknuti članovi toga pokreta bili su bivša Jugoslavija, Indija, Egipat, te potom Indonezija i neke druge države. Kao rezultat procesa dekolonizacije taj je pokret bio zadobio većinu u Općoj skupštini.
Najveći dio tih političkih teškoća bio je otklonjen tek polovicom osamdesetih godina stupanjem Mihaila Gorbačova na čelo vladajuće Komunističke partije u Sovjetskom Savezu. Otada Sovjetski Savez, a po njegovu raspadu koncem i Ruska Federacija, vode politiku suradnje s ostalim stalnim članicama Vijeća sigurnosti. Mijenja se i odnos u toj zemlji prema ljudskim pravima i nadležnostima Međunarodnoga suda i drugih nepristranih sudskih i arbitražnih tijela u rješavanju međunarodnih sporova. Ali, naravno, ni ti odnosi nisu uvijek lagani i bez razmirica.
Time je kolektivna oružana akcija Vijeća sigurnosti u skladu s propisima Povelje bila postala mogućom protiv agresije Iraka na Kuvajt početkom Ali kolektivne mjere UN potom doživljuju propast u unutarnjem sukobu u Somaliji između i 1994, a napose u Bosni i Hercegovini. Daytonski sporazum sklopljen je koncem izvan Svjetske organizacije, a nadgledanje mira najprije je bilo povjereno trupama pod vodstvom NATO-a, te potom onima Europske unije. Danas se kolektivne akcije npr. na Kosovu smišljaju u suradnji Sjedinjenih Država, Europske unije i Ruske Federacije.
Nekoć su intelektualci bili polagali silne nade u Ujedinjene nacije. U njima su gledali središte buduće integracije čitavog svijeta, te postupne evolucije nedemokratskih sustava u mnogim zemljama. Stoga je u prijašnjim udžbenicima međunarodnog prava toj Organizaciji i njezinim specijaliziranim ustanovama bio posvećen nerazmjerno velik prostor. I mada se nakon više od pola stoljeća djelatnosti UN razvoj međunarodnih odnosa odvya nekim drugim pravcem, više nitko ne zamišlja da je ta Organizacija nepotrebna, da bi je trebalo ukinuti ili zamijeniti nekom novom organizacijom. Ali pred njom stoji potreba temeljitih reformi.

200. 52. ČLANOVI UJEDINJENIH NACIJA I POLOŽAJ DRŽAVA NEČLANICA
Bibliografija:
Nathan FEINBERG: "L'admission de nouveaux membres a la S.d.N. et a 1'O.N.U.", RCADI 1952, tome 80, pp ; "Unilateral Withdrawal from the U.N.", The Indonesian Intermezzo", AJIL 1967, pp ; E. SCHWELB: "Withdrawal of the U.N.", ibid-, pp ; Yehuda BLUM: Eroding the United Nations, The Hague 1993, 304 p.
1. Iskonske i naknadno primljene države članice. Iskonske (prvotne) članice UN su sve one države koje su sudjelovale na osnivačkoj konferenciji u San Franciscu i potom su ratificirale Povelju. Kako smo naveli, njih je u s Poljskom bilo 51. Među njima su bile četiri koje te godine još nisu bile suverene države. Bili su to Filipini koji su stekli punu neovisnost od Sjedinjenih Država u 1946, Indija (neovisna od 1947), te Bjeloruska i Ukrajinska Sovjetska Socijalistička Republika (neovisne tek od 1991).
Uz te četiri zemlje i pet stalnih članica Vijeća sigurnosti, iskonske članice UN su bile sljedeće države: Australija, Belgija, Čehoslovačka, Dominikanska Republika, Grčka, Gvatemala, Haiti, Honduras, Jugoslavija, Južnoafrička Unija, Kanada, Kostarika, Kuba, Luksemburg, Nikaragva, Nizozemska, Norveška, Novi Zeland, Panama, Poljska, Salvador, Bolivija, Brazil, čile, Ekvador, Egipat, Etiopija, Irak, Iran, Kolumbija, Libanon, Liberija, Meksiko, Paragvaj, Peru, Saudijska Arabija, Sirija, Turska, Urugvaj, Venezuela, Argentina, i Danska.
Iskonske su članice na temelju svoje suverenosti bile osnovale tu Organizaciju, i stoga one same nisu mogle biti podvrgnute postupku primanja. Ali su potom imale pravo odlučivanja o primanju svih novih država u članstvo. Tako je i u ostalim međunarodnim vladinim organizacijama.
Prema članku 4(1). Povelje: "Članovima Ujedinjenih nacija mogu postati sve ostale miroljubive države koje prihvate obveze sadržane u ovoj Povelji i koje su po ocjeni Organizacije sposobne i voljne izvršavati te obveze."

201. U savjetodavnom mišljenju iz 1948
U savjetodavnom mišljenju iz o Uvjetima za primanje neke države u članstvo UN, Međunarodni je sud zaključio: "Predviđenih uvjeta, dakle, ima pet: treba (1) biti država; (2) biti miroljubiva; (3) prihvatiti obveze iz Povelje; (4) biti sposobna izvršavati te obveze; (5) biti voljna to činiti." (p.62).
Inače nema nikakve druge diskriminacije između iskonskih i naknadno primljenih država članica. Sve države članice imaju prema Povelji jednaka prava i obveze, s time da pet stalnih članica Vijeća sigurnosti imaju i neka posebna prava u odlučivanju, na koja ćemo ukazati.
Članak 4(2). Povelje potom predviđa: "Svaka se takva država prima u članstvo Ujedinjenih nacija odlukom Opće skupštine na preporuku Vijeća sigurnosti." Iz političkih razloga nakon osnutka UN veoma je brzo bio izbio spor o tumačenju članka 4.
U gornjemu savjetodavnom mišljenju Sud je zaključio da država članica koja je pozvana da se izjasni glasovanjem, bilo u Vijeću sigurnosti ili u Općoj skupštini o primanju nove države u članstvo, nema pravo vezivati svoj pristanak uvjetima koji nisu izričito predviđeni u stavku 1. članka 4. Takva država naročito ne smije svoj pozitivan glas uvjetovati primanjem u članstvo i drugih država zajedno s tom državom (p.65).
Ali je u novomu savjetodavnom mišljenju iz o Nadležnosti Opće skupštine o primanju neke države li članstvo UN, Sud precizirao da Opća skupština nema pravo primiti novu članicu ako Vijeće sigurnosti nije preporučilo njezino primanje, bilo stoga što odnosna država (u njemu) nije dobila dovoljan broj glasova, ili je neka stalna članica glasovala protiv (p.10).
U stvarnosti je Vijeće sigurnosti organ koji odlučuje o primanju u članstvo, a Opća skupština potom donosi konačnu odluku koja je gotovo redovito potvrdna.

202. Na početku djelovanja UN mali je broj država bio priman u članstvo
Na početku djelovanja UN mali je broj država bio priman u članstvo. U to su bili Afganistan, Island, Švedska i Tajland; u Jemen i Pakistan; u Burma; u Izrael; te u Indonezija. Potom je bio izbio politički spor o primanju u članstvo većega broja neutralnih i pobijeđenih država iz Drugog svjetskog rata, te nekih novih država. Na koncu, suprotno savjetodavnom mišljenju Suda iz 1948, u "paketu" je u bilo primljeno sljedećih 16 država: Albanija, Austrija, Bugarska, Cejlon (Šri Lanka), Finska, Irska, Italija, Jordan, Kambodža, Laos, Libija, Madžarska, Nepal, Portugal, Rumunjska i Španjolska. Japan je bio primljen u UN u Osim nekolicine iznimaka, od te godine u članstvo su bez većih teškoća bile primane nove države odmah po stjecanju njihove neovisnosti.
Problema je bilo s podijeljenim državama. Dvije njemačke države bile su zajedno primljene u UN u 1972, Vijetnam nakon svoga ujedinjenja u 1977, a Sjeverna i Južna Koreja tek u I Bangladeš je usljed protivljenja Kine bio primljen u članstvo UN 1974, iako se od Zapadnoga Pakistana bio odvojio još u 1971.
Malim europskim i drugim državama u početku je bilo sprječavano primanje u UN, navodno zbog toga što nisu bile u stanju ispunjavati sve obveze prema Povelji. One, naime, nemaju nikakvih ili imaju beznačajne oružane" snage. Ali početkom devedesetih godina u UN su bile primljene sve male države koje su to tražile, i to: Liechtenstein 1990, San Marino 1992, te Monaca i Andorra 1993.
Ponekad se broj članica-UN i umanjivao, i to ujedinjenjem dviju država članica ili pripajanjem jedne drugoj. Dvije iskonske članice Egipat i Sirija spojile su se u u Ujedinjenu Arapsku Republiku. Ali nakon što se u Sirija odvojila, ona je produljila članstvo u UN bez postupka novoga primanja.

203. Ujedinjenjem Tanganjike (člana od 1961) i Zanzibara (člana od 1963), od bez drugih formalnosti članica je postala jedinstvena država Tanzanija. Isto tako, nakon što su se u Arapska Republika Jemen i Narodna Demokratska Republika Jemen ujedinile u Republiku Jemen, ona je opet bez postupka primanja zamijenila u UN dvije svoje države prethodnice. Ali nakon što se iste te godine Demokratska Republika Njemačka bila prisajedinila Saveznoj Republici Njemačkoj, ona je brisana iz članstva jer je prestala postojati kao suverena država.
Raspadom nekih država članica broj članica UN se naglo uvećavao. Nakon raspada Sovjetskoga Saveza, bez izmjena u tekstu Povelje i bez postupka primanja, Ruska Federacija je zauzela njegovo mjesto u Vijeću sigurnosti, u ostalim organima UN i u svim drugim organizacijama. Ukrajini i Bjelorusiji nije bio potreban postupak primanja. Ostale države sljednice bez teškoća su primane u članstvo UN, kao i tri baltičke zemlje koje na taj položaj ne pretendiraju.
Raspadom Češko-Slovačke Federacije koncem 1992, u siječnju sljedeće godine bile su u članstvo UN primljene Češka Republika i Slovačka Republika, i to obje kao nove države.
Raspadom SFRJ nastali su neki problemi. Bosna i Hercegovina, Hrvatska i Slovenija bile su u članstvo UN zajedno primljene 22. svibnja Zbog grčkoga osporavanja imena Makedonije ona je u UN primljena tek 8. travnja 1993, i to pod privremenim ali čudnim nazivom: "Bivša jugoslavenska republika Makedonija". Savezna Republika Jugoslavija (Srbija i Crna Gora) bila je primljena kao nova država 1. studenoga Do tada je ona pretendirala na kontinuitet s propalom SFRJ, koji joj, za razliku od Ruske Federacije u odnosu na bivši Sovjetski Savez, nikada nije bio općenito priznat. Od 4. veljače ta država mijenja ime u "Srbija i Crna Gora".
Danas su praktično sve suverene države svijeta članice UN. Švicarska je u to članstvo na svoj zahtjev bila primljena tek 10. rujna 2002, premda brojni organi UN otprije imaju sjedište u Ženevi. Država Vatikanskoga Grada koja je u simbiozi sa Svetom Stolicom, jedina je koja nije nikada zatražila primanje u članstvo. Ali je i ona članica nekih specijaliziranih ustanova UN i poziva se na konferencije pod okriljem UN. Vladi s Tajvana sprječava se suradnja s UN jer većina država svijeta smatra da je taj otok dio Kine.

204. Ali bi se moglo sumnjati u to da neke članice UN s manje od 100
Ali bi se moglo sumnjati u to da neke članice UN s manje od stanovnika ispunjavaju uvjete da su države. Teško je, naime, na takve zemlje primjenjivati načelo suverene jednakosti u odnosu na druge države članice koje nisu stalne članice Vijeća sigurnosti, a imaju više od stotinu milijuna stanovnika poput Indije, Indonezije, Brazila, Pakistana ili Bangladeša.
Uz sve navedeno, nakon što je Vlada u Pekingu u zauzela mjesto Kine, a u su u članstvo UN bile primljene dvije njemačke države, može se smatrati da su UN otada uglavnom ostvarile svoj cilj univerzalnosti. Danas Organizacija broji 191 državu članicu.
2. Prava i dužnosti država članica UN. Sve države članice imaju pravo sudjelovati i glasovati na redovitim i izvanrednim zasjedanjima Opće skupštine o svim pitanjima koja su na dnevnom redu. One u njoj mogu birati i biti birane za članice drugih organa koje ona imenuje. Radi se o nestalnim članicama Vijeća sigurnosti i o svim članicama Ekonomskog i socijalnoga vijeća. U Općoj skupštini one također biraju članove Međunarodnog suda u Haagu, glavnoga tajnika UN, te članove pomoćnih organa poput Komisije za međunarodno pravo.
Putem notifikacije pristupa ili po jednostavnom postupku primanja, države članice UN mogu bez teškoća postati članicama većine specijaliziranih ustanova UN. Jedino je u financijskim organizacijama (Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka za obnovu i razvoj) primanje u članstvo uvjetovano ispunjenjem i nekih drugih uvjeta.
Države članice UN pozivaju se na sve diplomatske konferencije u krilu UN, na kojima njihovi predstavnici mogu raspravljati i odlučivati o predloženim nacrtima konvencija i o drugim zaključcima.
Kako je bilo navedeno (supra, §35), priznanje nove države ima deklaratoran, a ne konstitutivan učinak, i nova država stvarno postoji ukoliko ima stanovništvo, teritorij i suverenu vlast. Unatoč tomu, svakoj je novoj državi vrlo važno da odmah po proglašenju svoje neovisnosti, uz priznanje od drugih država, bude primljena i u članstvo UN. Jer nova država ne može održavati normalne dvostrane odnose s državom koja joj je uskratila priznanje, a prije primanja u članstvo UN ona je praktično izolirana u mnogostranim odnosima u međunarodnoj zajednici.

205. Sve države članice prihvatile su brojne pravne obveze iz Povelje UN kao ugovornoga instrumenta kojemu su stranke. Najvažnije od tih obveza sročene su u članku 2. i članku 1. Povelje. Neka od tih "načela Ujedinjenih nacija" već su u bila potvrda pravila općega običajnog prava na snazi, dok su se druga naknadno u njih transformirala. Stoga po običajnoj osnovi ta načela pravno obvezuju i države nečlanice. Tu se radi o temeljnim pravima i dužnostima država ili, kako ih neki nazivaju, "temeljnim načelima međunarodnoga prava", koja su vrst imperativnih normi općega međunarodnog prava (vidi supra, §2, pod 2b, i §31).
Ali su države članice UN Poveljom preuzele i niz posebnih ugovornih obveza, i to poglavito temeljem njezine glave VII, koja predviđa djelovanje u slučaju prijetnje miru, narušenja mira ili čina agresije. U tome su sklopu člancima 25. i 48. Povelje one unaprijed prihvatile da izvršuju odluke koje Vijeće sigurnosti u tim situacijama i temeljem te glave usvoji u skladu s Poveljom. O odnosu država nečlanica prema tim odlukama bit će riječi dalje.
I napokon, točka 7. članka 2. Povelje predviđa sljedeće: "Ništa u ovoj Povelji ne ovlašćuje Ujedinjene nacije da se miješaju u poslove koji po svojoj biti pripadaju pod unutarnju nadležnost države, niti ne obvezuje države članice da takve poslove podnose na rješavanje prema ovoj Povelji; ali to načelo ne dira u primjenu prisilnih mjera prema glavi VII."
Taj je izuzetak tijekom vremena veoma mnogo izgubio na važnosti. Opseg te isključive unutarnje nadležnosti svake države određen je granicama općega međunarodnog prava (supra, §31, pod (3)). Danas je sigurno da u tu nadležnost više ne spada odnos države prema njezinim vlastitim građanima jer je svaka država dužna poštivati njihova ljudska i manjinska prava. Time se automatski širi nadležnost organa UN, koji prema Povelji imaju pravo raspravljati o tim pitanjima. A s obzirom da se i posljedice onečišćenja okoliša rijetko kada mogu zaustaviti na granicama jedne države, i taje nadležnost sve više predmetom uređenja na međunarodnoj razini, uključivši tu diplomatske konferencije pod okriljem UN.

206. Uz to, čak ako u nekoj oblasti koja spada u njezinu isključivu nadležnost (npr. o uvjetima podjele vlastitoga državljanstva), država u pitanju preuzme ugovorne obveze prema nekoj drugoj državi, i ta njezina nadležnost prestaje biti isključiva.
Iako bi danas nekoj državi bilo teško dokazati da neko posebno pitanje spada u njezinu isključivu nadležnost, a teret bi dokazivanja pao na nju, održalo se pravilo da država članica nije dužna voditi računa o preporukama i odlukama organa UN u oblastima u kojima oni nisu nadležni. Njihova nadležnost propisana je odredbama Povelje, ali se može i implicirati iz ciljeva Organizacije.
Uz ostalo, ugovorna je obveza država članica da snose svaka svoj dio troškova Ujedinjenih nacija kako ih rasporedi Opća skupština.
3. Posebni položaj u UN stalnih članica Vijeća sigurnosti. Unatoč prvomu načelu Ujedinjenih nacija iz članka 2(1). Povelje koje propisuje: "Organizacija se temelji na načelu suverene jednakosti svih svojih članova", sam tekst Povelje dosljedno ga se ne drži.
U članku 23. izrijekom je propisano da su stalni članovi Vijeća sigurnosti Kina, Francuska, Savez Sovjetskih Socijalističkih Država (danas Ruska Federacija), Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske i Sjedinjene Američke Države. Dalje je propisano da se odluke Vijeća sigurnosti o svim pitanjima, osim pitanja postupka donose potvrdnim glasovima devetorice (prije revizije Povelje iz sedmorice) članova "uključujući glasove svih stalnih članova", ali time da se stranke u sporu uzdrže od glasovanja kod odluka prema glavi VI. i članka 52. stavak 1. (članak 27(3)). To znači da se bez pristanka bilo kojega stalnoga člana ne može usvojiti niti jedna odluka u tome organu koji je prvenstveno odgovoran za održavanje međunarodnog mira i sigurnosti (članak 24(1)).

207. Tekst Povelje, dakle, predviđa jednoglasnost svih pet stalnih članova pri donošenju odluka i preporuka u Vijeću sigurnosti. Ipak se od početka njegova rada taj propis tumačio na način da uzdržavanje od glasovanja (ili odsutnost) nekoga stalnog člana ne sprječava usvajanje odluke ako je za nju glasovalo najmanje devet članova. To specijalno običajno pravilo potvrđeno je u savjetodavnom mišljenju Međunarodnog suda o Namibiji iz (v. supra, §12, pod (c)). Ali se nikakva odluka ne može donijeti ako je neka stalna članica glasovala protiv nje, tj. ako je uložila veto.
Putem tzv. "dvostrukog veta" stalna članica može spriječiti donošenje čak i odluke koja spada u pitanja postupka. Ako ona postavi pitanje o tome je li neko pitanje proceduralno ili ne, odluka o tome donosi se kao da se radi o suštinskom (bitnom) pitanju. Ipak, prema Poslovniku Vijeća sigurnosti njegov predsjednik može odlučiti da je neko pitanje proceduralne naravi ukoliko tu njegovu "predsjedničku odluku" podrži bilo kojih devet članova toga organa.
Stalna članica može izbjeći i dužnost da se uzdrži od glasovanja u sporovima kojih je stranka. Neki takav spor ona sama može okvalificirati "situacijom", za koju taj izuzetak nije predviđen.
Posebna prava stalnih članova Vijeća sigurnosti ne mogu se mijenjati ili dokidati bez njihova pristanka. U članku 108. propisano je da izmjene Povelje stupaju na snagu za sve članove UN kada ih dvije trećine članova, "uključujući sve stalne članove Vijeća sigurnosti", ratificiraju u skladu sa svojim ustavnim propisima.
Stalna članica praktično ne može biti ni isključena iz UN, jer prema članku 6. Povelje za to treba prijedlog Vijeća sigurnosti, kojega ona tamo može svojim vetom spriječiti.
Stalne članice mogu sprječavati ili ometati donošenje ne samo odluka koje spadaju u nadležnost Vijeća sigurnosti, nego i onih za koje je potrebna preporuka toga organa, npr. o primanju neke države u članstvo UN. Njihovi državljani se redovito biraju za članove Međunarodnoga suda u Haagu. Velike sile uz to imaju osiguran poseban položaj u izvršnim organima većine specijaliziranih ustanova UN.

208. Otkađa djeluju UN, traje rasprava o tome je li taj posebni položaj država članica Vijeća sigurnosti opravdan ili ne. Sigurno je da on nije u skladu s načelom suverene jednakosti svih država članica UN, koje je inače osigurano pri glasovanju u Općoj skupštini. Tamo svaka država članica ima samo po jedan glas. Ali tijela od 190 i više predstavnika država članica teško da su u stanju donositi djelotvorne odluke u izvanrednim situacijama. Uz to, razlike između najmanjih i najmnogoljudnijih država članica postale su previše velike.
S druge strane, direktorij pet velikih sila pobjednica u Drugomu svjetskom ratu, koji je okončan prije više od pola stoljeća, imao bi smisla tek kada svaka od njih ne bi zloupotrebljavala svoj posebni položaj u egoistične svrhe. Ali je od polovice osamdesetih godina takvih primjera manje negoli u doba hladnoga rata.
U naporima za temeljitim izmjenama Povelje položaj stalnih članica Vijeća sigurnosti za sebe traže ujedinjena Njemačka, Japan, ali i Indija, Brazil i neke druge države. Još nije na vidiku rješenje toga problema.
4. Suspenzija, isključenje iz članstva i povlačenje iz UN. Povelja UN predviđa propise o suspenziji članskih prava u Organizaciji.
Član UN koji je zaostao u plaćanju svojih financijskih prinosa Organizaciji za protekle pune dvije godine, gubi pravo glasa u Općoj skupštini (ali ne i u drugim organima kojih je član). Ipak mu Opća skupština može dopustiti da glasuje ako je neplaćanje uzrokovano okolnostima koje ne ovise o njegovoj volji (članak 19). Radi se o tzv. "maloj suspenziji", koja osim prava glasa ne lišava odnosnu državu da sudjeluje u raspravama u Općoj skupštini.

209. Više je država odbijalo plaćati svoje članske udjele ili njihov dio iz političkih razloga. U šezdesetim godinama Francuska, Belgija, Sovjetski Savez i neke druge zemlje odbijale su snositi svoj dio troškova za trupe UN u Kongu, jer su tamo bile upućene temeljem rezolucija Opće skupštine a ne odlukama Vijeća sigurnosti prema glavi VII. Povelje. Neplaćanje udjela Sjedinjenih Država kroz više godina u novije vrijeme dovelo je UN na rub financijske propasti. Ta zemlja traži krupne promjene u organizaciji ogromnog i skupoga birokratskog aparata. Ali niti u jednom od tih slučajeva nije bilo volje da se na te države primijeni članak 19. Povelje.
Opća skupština može na preporuku Vijeća sigurnosti suspendirati vršenje članskih prava i povlastica članu UN protiv kojega je Vijeće sigurnosti poduzelo preventivnu ili prisilnu akciju. Riječ je o tzv. "velikoj suspenziji" koja se odnosi na sva članska prava u svim organima UN. Ali vršenje tih prava može ponovo uspostaviti samo Vijeće sigurnosti (članak 5), nakon što obustavi takvu akciju.
Napokon Opća skupština može na preporuku Vijeća sigurnosti isključiti iz Organizacije člana UN "koji uporno krši načela sadržana u ovoj Povelji" (članak 6). Niti ta krajnja mjera isključenja iz članstva još nije bila poduzeta.
U praksi su se protiv takvih zemalja poduzimale druge mjere. Između i u Općoj skupštini, ali i u nekim specijaliziranim ustanovama, bilo je sprječavano sudjelovanje predstavnika Južne Afrike u raspravama. Na prijedlog Odbora za vjerodajnice, predsjednik Opće skupštine nije priznavao to pravo predstavnicima te zemlje zbog njezine politike apartheida. Bojkot je bio prestao nakon što je u Južnoj Africi okončana ta politika. Pokušaji istih mjera protiv Izraela nisu bili uspijevali.
Kako je prije navedeno, temeljem rezolucija Vijeća sigurnosti i Opće skupštine predstavnicima SRJ bilo je sprječava sudjelovanje u radu organa UN (same Opće skupštine i Ekonomskoga i socijalnog vijeća), sve do njezina primanja u članstvo UN kao nove države, tj. do pada Slobodana Miloševića s vlasti.

210. Povelja namjerno ne sadrži propise o povlačenju iz članstva UN, da se time ne bi potaknula praksa koja je bila pogubna za Ligu naroda. Ali je povlačenje iz članstva neke međunarodne organizacije suvereno pravo svake države, osim ako je unaprijed podvrgnuto posebnim uvjetima propisanima u njezinu ugovoru ustavu.
I pripremni radovi (travaux preparatoires) Konferencije iz San Francisca potvrđuju da je pravo povlačenja svojstveno suverenosti svake države.
Bilo je više primjera povlačenja država iz specijaliziranih ustanova UN. Npr. Sjedinjene su se Države povukle iz Međunarodne organizacije rada u 1977, da bi se u nju vratile u Sjedinjene Države, Ujedinjeno Kraljevstvo i Singapur privremeno su se bili povukli od iz članstva UNESCO-a, da bi se tamo kasnije vratili. Time su toj ustanovi nanijeli velike financijske neprilike jer je bila lišena njihovih članskih udjela.
Iz UN se do sada jedino bila povukla Indonezija u Ali nakon vojnoga udara pod vodstvom generala (i kasnijega predsjednika) Suharta, ta se zemlja sljedeće godine vratila u tu Organizaciju. Od nje se nije tražilo da se podvrgne postupku novoga primanja u članstvo, nego se njezino povlačenje uzelp kao privremena suspenzija članstva. Od nje se za proteklu godinu tražilo da Organizaciji plati 10% njezina godišnjeg financijskog doprinosa.
5. Položaj država nečlanica prema Povelji UN. Osim glede Države Vatikanskoga Grada taj je položaj danas akademsko pitanje, ali je nekoć bio veoma važan.
Povelja predviđa pravo države koja nije članica UN da upozori Vijeće sigurnosti ili Opću skupštinu na svaki spor kojega je strana ako za taj spor prihvati obveze o mirnom rješavanju propisane u Povelji (članak 35(2)). Uz priznanje nadležnosti tih organa da raspravljaju o sporu, ostale obveze iz Povelje danas su dio opčega međunarodnog prava. Radi se o zabrani prijetnje silom ili njezine upotrebe u rješavanju sporova. Poput država članica, takva se država poziva da sudjeluje bez prava glasa u raspravljanju toga spora pred Vijećem sigurnosti (članak 32). Može se pretpostaviti da isto vrijedi i glede Opće skupštine.

211. Iako je Statut Međunarodnoga suda, jednoga od glavnih organa UN, sastavni dio Povelje, Povelja dopušta da neka država nečlanica može postati strankom Statuta uz uvjete koje za svaki posebni slučaj odredi Opća skupština na preporuku Vijeća sigurnosti (članak 93(2). Povelje). Tako je Švicarska stranka Statuta Suda od 1948, a Nauru od neke druge države bile su strankama Statuta prije nego što su bile primljene u članstvo UN.
Odluke Vijeća sigurnosti usvojene temeljem glave VII. Povelje pravno ne obvezuju države nečlanice UN. Ali točka 6. njezina članka 2. predviđa da: "Organizacija osigurava da države koje nisu članice Ujedinjenih nacija postupaju u skladu s ovim načelima koliko je to potrebno za održavanje međunarodnog mira i sigurnosti." Ako bi, dakle, neka država nečlanica odbila poštivati neku takvu rezoluciju Vijeća sigurnosti (što inače nije njezina pravna obveza), Organizacija i njezine države članice mogu je na to prisiliti kao savez država koji je sebi prisvojio pravo da održava međunarodni mir i sigurnosti.
Švicarska je i prije dragovoljno izvršavala ekonomske sankcije koje je Vijeće sigurnosti usvajalo protiv nekih država. Ta bi se pitanja, međutim, mogla ubuduće nametnuti ako bi po primjeru iz prakse u predratnoj Ligi naroda neke jake države napustile UN.
Poput nekih oslobodilačkih pokreta, državama nečlanicama može se priznati položaj promatrača u Općoj skupštini. Taj položaj danas ima samo Sveta Stolica, koja u New Yorku imaju svoju stalnu promatračku misiju.

212. 53. ORGANI UJEDINJENIH NACIJA
Bibliografija:
Olga ŠUKOVIĆ: Položaj i uloga generalnog sekretara Ujedinjenih nacija, Beograd 1967,296 str.; Z.M. KLEPACKI: The Organs of International Organizations. The Hague 1978, 138 p.; M. MARIN-BOSCH: Votes in the UN General Assembly, The Hague 1997, 237 p.
Organizacija Ujedinjenih nacija djeluje kroz mnoštvo stalnih i pomoćnih organa. Povelja predviđa šest glavnih organa UN, i to: (1) Opću skupštinu; (2) Vijeće sigurnosti; (3) Ekonomsko i socijalno vijeće; (4) Starateljsko vijeće; (5) Međunarodni sud u Haagu; i (6) Tajništvo.
1. Opća skupština je jedini plenarni i demokratski organ u kojemu su sve države članice zastupljene s najviše po pet predstavnika. Svaka članica ima jedan glas.
Opća skupština ima opću nadležnost. Prema članku 10. Povelje ona može raspravljati o svim pitanjima ih predmetima koji ulaze u okvir Povelje ili se odnose na ovlasti ili funkcije bilo kojega drugog organa predviđenog Poveljom. O svim tim pitanjima ona može davati preporuke državama članicama i/ili drugim organima UN. Ona prima i razmatra izvješća ostalih organa UN.
Ukoliko neko pitanje koje prema Povelji spada u nadležnost UN nije izrijekom dato u nadležnost nekoga drugog organa, za njegovo razmatranje nadležna je Opća skupština (supsidijarna nadležnost).
U vršenju te opće nadležnosti Opće skupštine, Povelja predviđa samo jedno ograničenje. Dok glede nekoga spora ili situacije Vijeće sigurnosti vrši funkcije predviđene Poveljom, ona ne može davati nikakve preporuke koje se odnose na taj spor ih situaciju, osim ako Vijeće sigurnosti to od nje zatraži (članak 12(1)).
Ali iako ima opću nadležnost, Opća skupština donosi o svim pitanjima rezolucije koje u načelu imaju domašaj pravno neobvezujućih preporuka. Od toga su, međutim, izuzetak odluke o raspodjeli troškova UN koje su obvezujuće za države članice. Neke su odluke po svojoj naravi obvezujuće, naročito za organe UN, poput npr. one o primanju novoga člana u UN, ili o izboru država ili pojedinaca u druge organe.

213. Neke rezolucije mogu imati neizravno obvezujući značaj za sve države svijeta ako potvrđuju načela općega običajnog prava već na snazi, ili ako se načela potvrđena u njima naknadno transformiraju u to pravo. U pravilu, premda nedosljedno, te rezolucije nose naziv deklaracija (v. supra, §9, pod 4).
Odluke Opće skupštine "o važnim pitanjima" donose se dvotrećinskom većinom članova koji su prisutni i glasuju. Uzdržavanje od glasovanja i odsutnost predstavnika ne uzimaju se u obzir pri brojenju. Stoga ponekad dvotrećinska većina može biti manjina u odnosu na ukupan broj država članicaUN. Među "važnim pitanjima" spadaju preporuke koje se odnose na održavanje međunarodnoga mira i sigurnosti, izbor članova drugih organa UN, primanje novih članova u UN, suspenzija i isključenje članova, te pitanja proračuna. Odluke o ostalim pitanjima, uključujući određivanje novih vrsta pitanja koja treba rješavati dvotrećinskom većinom, donose se običnom većinom članova koji su prisutni i glasuju.
Opća se skupština sastaje u redovita, izvanredna i u hitna izvanredna zasjedanja. Redovita zasjedanja sazivaju se svake godine po pravilu u rujnu, i po potrebi se produžuju u sljedeću kalendarsku godinu. Izvanredna zasjedanja saziva glavni tajnik na zahtjev Vijeća sigurnosti ili većine članova UN.
Takva izvanredna zasjedanja u pravilu se posvećuju razmatranju jednoga pitanja. Na njima su se raspravljala: palestinsko pitanje (u ); pitanje Jugozapadne Afrike (Namibije) (u 1967, i 1986); svjetski ekonomski poredak (1974,1975. i 1990); financiranje snaga UN u Libanonu (1978); apartheid (1989); razoružanje (u 1978, i 1988); te zloupotreba narkotika (1990).

214. Sazivanje hitnih izvanrednih zasjedanja ne predviđa Povelja nego rezolucija Opće skupštine "Ujedinjeni za mir", usvojena Ukoliko uslijed nedostatka jednoglasnosti stalnih članova, Vijeće sigurnosti nije u stanju izvršavati svoju odgovornost za održavanje međunarodnog mira i sigurnosti, Opća skupština mora odmah razmotriti taj problem. U slučaju narušenja mira ili čina agresije ona može državama članicama preporučiti i upotrebu oružanih snaga. Ukoliko u to vrijeme Opća skupština ne zasjeda, može se sazvati u hitno izvanredno zasjedanje u roku od 24 sata. Takav zahtjev može postaviti Vijeće sigurnosti većinom od bilo kojih devet članova, ili većina članova UN.
Kada je ta rezolucija bila usvojena, činilo se da stalne članice Vijeća sigurnosti više neće moći svojim vetom blokirati oružanu akciju UN protiv agresora, pa bila agresor i neka od stalnih članica. Ali nakon što su u šezdesetim godinama prošloga stoljeća silno narasli troškovi oružanih snaga upućenih temeljem odluka Opće skupštine u Kongo (kasnije Zair), Sovjetski Savez, Francuska, Belgija i neke druge članice, odbile su plaćati taj dio troškova UN. I unatoč savjetodavnom mišljenju Međunarodnoga suda o Nekim troškovima UN iz 1962, to neplaćanje dovelo je UN do ruba financijske propasti. Nakon toga bilo je prihvaćeno da se temeljem rezolucija Opće skupštine oružane snage UN ne šalju, bilo radi suzbijanja agresije ili u mirovne operacije, sve dok se ne namaknu potrebna sredstva iz dobrovoljnih priloga država članica i ostalih zemalja. Prikupljanje tih sredstava traje toliko dugo da je postupak po rezoluciji "Ujedinjeni za mir" izgubio svoju svrhu.
Do sada se Opća skupština više puta sastala u hitna izvanredna zasjedanja, i to: zbog situacije na Bliskom Istoku (1956, 1958, 1967, i 1982), agresije u Afganistanu (1980), te zbog Namibije (1981).
Opća je skupština ustanovila mnoštvo svojih stalnih i ad hoc organa za raznovrsne djelatnosti. Ona ima šest glavnih komiteta (odbora), i to: (1) za razoružanje i međunarodnu sigurnost; (2) za ekonomska i financijska pitanja; (3) za socijalna, humanitarna i kulturna pitanja; (4) za posebna politička pitanja i dekolonizaciju; (5) administrativni i proračunski komitet; te (6) pravni komitet. Uz njih djeluju, Opći komitet (nadležan za utvrđivanje pitanja koja se stavljaju na dnevni red zasjedanja Opće skupštine), te Komitet za verifikaciju vjerodajnica predstavnika država članica.

215. Među brojnim drugim stalnim i privremenim pomoćnim organima Opće skupštine najpoznatiji su: Komisija za međunarodno pravo, Komisija UN za međunarodno trgovačko pravo (UNCITRAL); Institut UN za obrazovanje i istraživanje (UNITAR), te prijašnje Vijeće za Namibiju.
Opća skupština je nadomjestak za svjetski parlament, ali s time da ne može donositi zakone. Ona je mjesto za izmjenu ideja i raspravljanje o širokom krugu pitanja.
Na svakomu od zasjedanja Opće skupštine usvaja se mnoštvo rezolucija od kojih mnoge ostaju nezapažene i bez učinka. Posljedica demokratskoga sastava i odlučivanja u njoj jest da zemlje u razvoju, koje su u većini, u njoj usvajaju rezolucije za koje one same nemaju mogućnosti i sredstava da ih provedu. A malobrojne jake i bogate države članice slabo se na njih osvrću s obzirom da su samo preporuke. One u njima počesto vide navodno neutemeljene pritiske na sebe.
2. Vijeće sigurnosti. Dok Opća skupština ima opću nadležnost, nadležnost Vijeća sigurnosti je specijalizirana i ograničena. Ali o nekima od tih pitanjima, i u nekim situacijama, ono može donositi odluke koje pravno obvezuju sve države članice UN.
Vijeće sigurnosti je neka vrst izvršnoga organa Ujedinjenih nacija koji ima ograničeni broj članova. Uz pet stalnih članova, Opća skupština bira na rok od dvije godine još deset njegovih nestalnih članova. Da bi se osigurao kontinuitet u radu, svake se godine bira polovica od toga broja. Vijeće sigurnosti ima, dakle, ukupno petnaest članova.
U izboru nestalnih članova vodi se računa o geografskoj zastupljenosti. Pet mjesta bira se između država iz Azije i Afrike, jedno iz Istočne Europe, dva iz Latinske Amerike, te dva iz Zapadne Europe i ostalih država (Kanada, Australija, Novi Zeland).
Prije izmjene Povelje u 1963, nestalnih članova je bilo šest, i tada je Viječe sigurnosti imalo ukupno 11 članova. Ideja osnivača UN bila je da ako djeluju zajedno, nestalni članovi mogu nadglasati sve stalne članove.

216. Več se dulje vremena vode rasprave o temeljitoj reorganizaciji Ujedinjenih nacija. Do sada su bili neuspješni pokušaji da se ukupan broj država članica Vijeća sigurnosti poveća, te da položaj njegovih stalnih članica dobiju neke države poput Njemačke, Japana, Indije, Brazila, i dr.
Vijeće sigurnosti uređeno je tako da može neprestano djelovati i po potrebi se sastajati u svako doba. U tu svrhu svaki njegov član mora uvijek imati svoga predstavnika u sjedištu UN.
To danas nije problem jer sve države članice i nečlanice imaju svoje stalne misije pri UN u New Yorku i Ženevi, a mnoge i u Beču. Stoga je moguće sazivati i Opću skupštinu u hitna izvanredna zasjedanja u roku od 24 sata.
Funkcija predsjednika Vijeća sigurnosti mijenja se svakoga mjeseca prema abecednom redu svih njegovih država članica.
Glavna je nadležnost - i odgovornost - Vijeća sigurnosti održavanje međunarodnoga mira i sigurnosti (članak 24(1). Povelje). Kada ono utvrdi da je u nekom dijelu svijeta došlo do prijetnje miru, narušenja mira ili čina agresije (glava VII. Povelje), ono može, osim preporuka, donositi i obvezujuće odluke za sve države članice (vidi pojedinosti infra, §85, pod 2).
Ono tumači tu svoju nadležnost toliko široko da je rezolucijom 827 od 25. svibnja 1993, na temelju glave VII. Povelje, ustanovilo Međunarodni kazneni tribunal za bivšu Jugoslaviju sa sjedištem u Haagu. U uvodu te rezolucije ustanovljeno je da masovno i teško kršenje humanitarnoga prava u bivšoj Jugoslaviji, uzimajući u obzir izvješća o rasprostranjenim ubojstvima, masovnim, organiziranim i sustavnim zatočenjima i silovanju žena i o nastavljanju prakse "etničkoga čišćenja", uključujući prisvajanje i držanje teritorija, predstavljaju prijetnju međunarodnom miru i sigurnosti. Iz sličnih razloga, također temeljem glave VII. Povelje, rezolucijom 955 od 8. studenog ustanovljen je Međunarodni kazneni tribunal za Ruandu.
Osjetno ograničenije ovlasti od gornjih Vijeće sigurnosti ima u mirnom rješavanju sporova prema glavi VI. Povelje, te prema glavi VIII. koja se odnosi na regionalne sporazume ili ustanove (infra, §84). Dok su postojala starateljska područja, ono je imalo i nadležnost iz glave XII. Povelje koja se odnosila na međunarodni sustav starateljstva, a u vezi s tzv. "strategijskim područjima".

217. Uz gornje, Vijeće sigurnosti preporučuje Općoj skupštini primanje, suspenziju i isključenje država iz članstva UN, te imenovanje glavnoga tajnika. S Općom skupštinom ono sudjeluje u paralelnom postupku izbora sudaca Međunarodnoga suda u Haagu.
Kako je navedeno (supra, §52, pod 3), odluke i preporuke o svim pitanjima osim pitanja postupka donose se većinom od najmanje devet potvrdnih glasova (prije izmjene Povelje iz sedam), pod uvjetom da niti jedan stalni član ne uloži veto, tj. da ne glasuje protiv.
Vijeće sigurnosti ustanovljuje svoje pomoćne organe, ali se može služiti i onima koje je ustanovila Opća skupština. Poveljom je predviđen Odbor vojnoga štaba koji u stvarnosti ne djeluje (v. infra, §85, pod 2). Uz njega djeluju: Komisija za razoružanje, Odbor za kolektivne mjere, Odbor stručnjaka i Odbor za primanje novih članova. Osnivaju se i ad hoc komisije za određena pitanja poput onih za Indoneziju, Palestinu, Indiju i Pakistan, Južnu Afriku, Angolu, Cipar, Kongo, i dr.
Zbog izbijanja hladnoga rata na početku djelovanja UN, neuspjeh Vijeća sigurnosti u vršenju prvenstvene odgovornosti za održavanje međunarodnoga mira i sigurnosti imao je ozbiljnih posljedica na ukupno djelovanje i na praksu te svjetske organizacije. Rezolucijom "Ujedinjeni za mir" iz Opća je skupština nastojala preuzeti dio njegovih odgovornosti i ovlasti. To stanje je bilo potaklo i neke glavne tajnike, napose Daga Hammarskjolda ( ), na aktivniju ulogu. To je također bilo ohrabrilo ustanovljenje vojnih saveza u svrhu kolektivne samoobrane njihovih članova. Radilo se najprije o NATO-u ustanovljenom 1949, potom o Varšavskom ugovoru iz 1955, te o nekim drugim savezima od kojih se do danas održao samo onaj prvi.
Ekonomsko i socijalno vijeće. Kao što mu i ime naznačuje, ono obavlja znatan dio poslova UN u širokom krugu gospodarskih i socijalnih pitanja na svjetskoj razini.
Ono može izrađivati ili poticati izradu studija i izvješća o međunarodnim ekonomskim, socijalnim, kulturnim, odgojnim, zdravstvenim i srodnim predmetima.

218. Najviše cijenjena njegova djelatnost jest unaprjeđenje poštivanja i održavanja ljudskih prava i temeljnih sloboda za sve. Sve što je do sada na tome polju postignuto u krilu UN radilo se u okvirima toga glavnog organa svjetske organizacije i njegovih pomoćnih organa.
U oblastima svoje nadležnosti Ekonomsko i socijalno vijeće može davati preporuke Općoj skupštini, državama članicama, te zainteresiranim specijaliziranim ustanovama UN. Ono može pripremati nacrte konvencija o predmetima iz svoje nadležnosti radi podnošenja Općoj skupštini.
Ekonomsko i socijalno vijeće je organ koji koordinira djelatnosti svih specijaliziranih ustanova UN. Preko njega te ustanove sudjeluju u radu UN. Ali odluke o svim bitnim pitanjima tih odnosa ne donosi ono, nego ih na njegovu preporuku usvaja Opća skupština. Te preporuke, međutim, nemaju za Opću skupštinu nikakav obvezujući značaj. Stoga u toj važnoj oblasti ono ustvari djeluje kao neka vrst pomoćnog organa Opće skupštine.
Nakon izmjene Povelje iz 1971, Ekonomsko i socijalno vijeće sastoji se od 54 države članice koje bira Opća skupština na razdoblje od tri godine. Pri izboru se osigurava zastupljenost svih dijelova svijeta. Ono može pozvati i svaku drugu državu članicu UN da bez prava glasa sudjeluje u raspravama o pitanjima koja se napose tiču njezinih interesa. Odluke se, međutim, donose prostom (običnom) većinom glasova članova koji su prisutni i koji glasuju. Njegova zasjedanja održavaju se dva puta godišnje, u proljeće i na jesen, u Zenevi.
U vršenju njegovih širokih nadležnosti, Ekonomsko i socijalno vijeće osniva stalne odbore, tzv. "funkcionalne komisije", te regionalne komisije.
Medu stalnim odborima djeluju: Odbor za stanovanje, izgradnju i planiranje; Odbor za prirodne izvore; Odbor za znanost i tehnologiju; Odbor za sprječavanje kriminala i nadzor nad kriminalom; Komisija za transnacionalne kompanije.
Neke od funkcionalnih komisija i potkomisija obavljaju veoma važne djelatnosti, od kojih su neke malo zapažene. Među njima su sljedeće: Statistička komisija; Demografska komisija; Komisija za socijalni razvoj; Komisija za opojne droge; Potkomisija za nedopuštenu trgovinu drogama.

219. Mnogo su "poznatije: Komisija za ljudska prava; Potkomisija za ljudska prava i zaštitu manjina; i Komisija za pravni položaj žena.
Ekonomsko i socijalno vijeće osnovalo je svoje regionalne ekonomske komisije, i to: za Europu sa sjedištem u Ženevi; za Latinsku Ameriku (Santiago de Chile); za Aziju i Pacifik (Bangkok); za Afriku (Adis Abeba); te za Zapadnu Aziju (Bejrut).
Da bi se izbjegla birokratizacija, u okvirima Ekonomskog i socijalnoga vijeća umjesto komisija utemeljeni su neki veoma važni dugoročni programi, i to: Program UN o okolišu (UNEP) i Program kontrole opojnih droga. U njegovu krilu osnovana su i druga važna tijela poput Visokoga povjerenika (komesara) UN za izbjeglice (UNHCR) i Konferencije UN o trgovini i razvoju (UNCTAD).
4. Starateljsko vijeće. Povelja UN predvidjela je u glavi XIII. taj četvrti glavni organ UN radi sprovođenja međunarodnoga sustava starateljstva iz njezine glave XII.
Nakon što je posljednje starateljsko područje Palau na Pacifiku steklo neovisnost 1. listopada 1994, Starateljsko vijeće je mjesec dana kasnije suspendiralo svoje djelatnosti. Za očekiyati je da će pri temeljitoj izmjeni teksta Povelje koja se očekuje, taj organ biti i formalno dokinut jer je izvršio sve svoje zadaće.
Međunarodni sud u Haagu. Za razliku od svih drugih glavnih organa koji imaju sjedište u New Yorku, glavni sudski organ UN djeluje i ima stalno sjedište u Palači mira u Haagu (Nizozemska). Taj Sud je nasljednik Stalnoga suda međunarodne pravde kojega je osnovala Liga naroda, i to u 1920, nakon što je ona sama počela djelovati. Međunarodni je sud različit organ od svoga prethodnika zbog toga što je osnovan Poveljom UN (glava XTV), a Statut Suda je sastavni dio Povelje. Ah se praksa oba ta Suda uzima kao jedinstvena. O svemu ostalom glede toga organa raspravljat će se u sklopu V. dijela ove knjige o mirnom rješavanju sporova i osiguranju mira (infra, §83).

220. Tajništvo se sastoji od glavnoga tajnika i potrebnoga osoblja
Tajništvo se sastoji od glavnoga tajnika i potrebnoga osoblja. Glavnoga tajnika imenuje Opća skupština na prijedlog Vijeća sigurnosti. On je najviši administrativni dužnosnik UN, ah obavlja i neke važne političke funkcije. S obzirom na te funkcije pokazalo se da on kao osoba mora biti prihvatljiv svim stalnim članovima Vijeća sigurnosti. Ako ne uživa ili ako izgubi to povjerenje, on ne može biti uspješan u obavljanju svojih funkcija.
Bit autoriteta glavnoga tajnika leži u članku 99. Povelje, prema kojemu on može upozoriti Vijeće sigurnosti na svaki predmet koji bi po njegovu mišljenju mogao dovesti u opasnost održavanje međunarodnog mira i sigurnosti. Ali se on nije često služio tom ovlasti.
. Pribjegao joj je npr. u po izbijanju Korejskog rata, u nakon izbijanja krize u Kongu, te u u doba krize talaca u Iranu.
U praksi je uloga glavnoga tajnika nadmašila propise Povelje. On ponekad i po vlastitoj inicijativi pruža dobre usluge državama strankama nekoga spora kako bi se riješila ili ograničila kriza u nekomu dijelu svijeta. U mnogim situacijama drugi mu organi povjeravaju neke važne funkcije. To je bilo napose u krizi u Kongu On je npr. imenovao bivšega američkog diplomatu Cvrusa Vancea za supredsjedatelja Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji koja je djelovala između i 1995.
Smatra se da je bila nesretna odluka glavnoga tajnika U Tanta u o povlačenju mirovnih snaga s egipatsko-izraelske granice na zahtjev Egipta. Egipat je pod predsjednikom Nasserom potom poduzeo ofenzivnu akciju protiv Izraela. Rezultat toga napada bilo je u šestodnevnom ratu uništenje cjelokupnoga egipatskog ratnoga zrakoplovstva na zemlji; izraelsko osvojenje Sinajskoga poluotoka, Istočnoga Jeruzalema i istočne obale rijeke Jordan, te osvojenje strateški važne Golanske visoravni koja je dio Sirije. Sve posljedice proizašle iz tih osvajanja još nisu otklonjene.
Uz gornje političke funkcije, glavni tajnik djeluje u osobnom svojstvu na sastancima svih glavnih organa UN osim Međunarodnoga suda. On podnosi Općoj skupštini godišnja izvješća o radu UN.
Među drugim važnim funkcijama, glavni je tajnik organ kod kojega sve članice UN registriraju ugovore koje su sklopile. On ih potom objavljuje u posebnim sveskama (v. supra, §16, in fine).
Glavni tajnik je na čelu brojnoga administrativnog aparata koji opslužuje sve glavne i pomodne organe UN, te diplomatske konferencije koje se održavaju u krilu UN.

221. 54 PREGLED SPECIJALIZIRANIH USTANOVA
Bibliografija:
Obrad RAČIĆ: "O ugovornoj osnovi odnosa između UN i specijalizovanih ustanova", JRMP 1965, br.2, str ; Odnos Ujedinjenih nacija i specijalizovanih ustanova, Beograd 1966, 303 str.
1. Opće značajke. Specijalizirane ustanove su međunarodne organizacije utemeljene ugovorima između država, koje imaju široke odgovornosti na ekonomskom, socijalnom, kulturnom i drugim poljima, a koje su uspostavile stalne odnose s UN. Ali je svaka od njih poseban subjekt međunarodnoga prava. Po prostoru djelovanja i po članstvu, sve su one univerzalne međunarodne organizacije.
Odnosi s UN ustanovljuju se sporazumima koji obično predviđaju slanje stalnih izvješća tih ustanova Ekonomskom i socijalnom vijeću, kao i izmjenu informacija. Te sporazume odobrava Opća skupština. Predstavnici specijaliziranih ustanova sudjeluju bez prava glasa u raspravama Ekonomskog i socijalnoga vijeća i njegovih komisija (članak 70. Povelje UN). To Vijeće uz to usklađuje djelatnosti svih tih ustanova.
Poput samih UN, specijalizirane ustanove ustanovljene su ugovorima koje su sklopile njihove izvorne države članice. Tim ugovorima ustavima propisane su nadležnosti, članstvo i organi tih organizacija. Nakon što se sklopi sporazum s UN temeljem članaka 57. i 63. Povelje, organizacija u pitanju postaje specijaliziranom ustanovom UN. Većina tih ugovora ustava razlikuje iskonske i naknadno primljene članove.
Uz punopravne članice, Svjetska zdravstvena organizacija prima nesamoupravna područja kao pridružene članove. Temeljem Konvencije o Svjetskoj meteorološkoj organizaciji (članak 3, d. do f), u nju se mogu učlaniti teritoriji ili skupine teritorija koji nisu samostalni u vođenju vanjske politike, ali imaju vlastitu meteorološku službu. Slično je i sa Svjetskim poštanskim savezom gdje je uvjet za članstvo postojanje samostalne poštanske službe. Ali ukoliko ugovor ustav drukčije ne predviđa, članstvo u specijaliziranim ustanovama otvoreno je samo neovisnim državama.

222. Sustav glasovanja može biti različit
Sustav glasovanja može biti različit. U većini specijaliziranih ustanova primjenjuje se načelo jednakoga prava svih država članica u njihovu plenarnom organu. Ali financijske ustanove zasnivaju glasačko pravo svake članice prema visini kvote koju je uplatila u kapital odnosne ustanove. Moguće je povlačenje iz članstva svih tih ustanova jednostranim otkazom uz otkazni rok od jedne ili dvije godine.
Većina specijaliziranih ustanova ima jedan plenarni organ u kojemu su zastupljene sve države članice. Taj organ bira svoje izvršno vijeće s manjim brojem članova. Sastav toga vijeća može biti unaprijed određen, i to ne samo geografskom distribucijom mjesta, nego i nekim drugim uvjetima.
Tako npr. između 32 člana Vijeća Međunarodne pomorske organizacije, osam mjesta pripada državama koje imaju najveći interes u pružanju brodarskih usluga. Osam daljih mjesta pripada državama koje imaju najveći interes u međunarodnoj pomorskoj trgovini. Preostalih šesnaest mjesta pripada državama s posebnim interesom u pomorskom transportu i plovidbi, pri čemu valja osigurati zastupljenost svih područja svijeta. Slično tomu, i u Vijeću Međunarodne organizacije za civilno zrakoplovstvo između 30 članova uvijek moraju biti zastupljene države koje su u zrakoplovstvu najvažnije i koje najviše sudjeluju u zračnom prometu. O sastavu i strukturi Međunarodne organizacije rada bit će riječi u produžetku.
Mnoge specijalizirane ustanove pronašle su načine da odluke njihovih organa, koje su u načelu pravno neobvezujuće, njihove države članice zaista sprovode u praksi.
Ustav Međunarodne organizacije rada predviđa najprije obvezu svake države članice da u roku od godinu dana (a izuzetno 18 mjeseci) podnese konvenciju usvojenu u Organizaciji nadležnim vlastima radi usklađivanja njezina zakonodavstva s njome, ili poduzimanja drugih mjera. Nadalje, svaka članica preuzela je obvezu podnošenja godišnjih izvješća Organizaciji o provedbi svih konvencija kojih je stranka. Organizacija može poduzeti mjere protiv prekršitelja. Uz to, države članice dužne su u tim izvješćima obavještavati Organizaciju o stanju njihova zakonodavstva i prakse i glede konvencija koje one nisu ratificirale te, glede preporuka Međunarodne konferencije rada.

223. Dat ćemo veoma kratak pregled svih specijaliziranih ustanova UN, kao i Međunarodne agencije za atomsku energiju. Cilj toga sumarnoga prikaza je upoznavanje čitatelja s bogatstvom i raznovrsnošću djelatnosti te "obitelji UN", a ne stjecanje nekih stručnih znanja o načinu rada svake od tih organizacija.
2. Međunarodna organizacija rada. Osnovana je na Versajskoj mirovnoj konferenciji naporedo s Ligom naroda, sa svrhom da međunarodnim sporazumima osigura bolje uvjete rada i položaj radnika svuda u svijetu. Otada je usvojila blizu 200 konvencija od kojih je većina na snazi. Te konvencije obuhvaćaju opće uvjete zapošljavanja i rada, zaštitu interesa žena i djece, socijalno osiguranje, odnose radnika s poslodavcima, propise o sigurnosti na poslu, pravo radnika na organiziranje u sindikate, i sl.
Sastav organa odlikuje se od svih drugih organizacija. Na Općoj konferenciji (Međunarodnoj konferenciji rada) svaka država članica zastupljena je s po četiri delegata. Dvojica su predstavnici vlade, treći zastupa radnike, a četvrti poslodavce. Time se oblikuju tri skupine delegata, svaka s posebnim interesima i s pravom da ih zastupa. Odluke se na Konferenciji usvajaju običnom većinom glasova.
Upravno vijeće sastoji se od 56 članova, koje na tri godine zasebno biraju skupine vladinih, radničkih i poslodavačkih delegata na Općoj konferenciji. Polovica tih mjesta određuje se između predstavnika vlada, te po četvrtina između predstavnika radnika i poslodavaca. Dio tih mjesta otpada na izvaneuropske zemlje. Od vladinih zastupnika deset mjesta pripada onima iz najvažnijih industrijskih zemalja.
Međunarodni ured rada u Ženevi s ravnateljem na čelu ima slične zadaće kao i Tajništvo UN.
3. Međunarodna organizacija za poljoprivredu i ishranu (FAO). Osnovana je godine. Radi na prikupljanju i difuziji podataka u oblastima poljoprivrede i prehrane.

224. U 1963. bio je usvojen Svjetski program za hranu, a u 1974
U bio je usvojen Svjetski program za hranu, a u u Rimu je održana Svjetska konferencija p ishrani. Na njoj je utemeljeno Svjetsko vijeće za ishranu u svrhu koordinacije politika država u proizvodnji hrane, u ishrani i povezanim pitanjima. U utemeljen je Međunarodni fond za unaprjeđenje poljoprivrede i plan upotrebe vještačkih gnojiva je bio usvojen program prevencije gubitaka hrane, s namjerom da se gubici pri žetvi i uskladištenju hrane smanje za polovicu. Sve se to poduzima zbog opasnosti od gladi u svijetu, te stoga što, u naporima da se industrijaliziraju i urbaniziraju, zemlje u razvoju zanemaruju razvoj sela.
Plenarni organ FAO-a je Opća konferencija, koja bira Vijeće. Tajništvo i glavni tajnik imaju sjedište u Rimu.
4. Organizacija UN za prosvjetu, znanost i kulturu (UNESCO). Osnovana je u Londonu. Zadaće UNESCO-a su pomaganje državama članicama u razvitku politike obrazovanja na svim razinama, promicanje međunarodne suradnje u znanstvenim istraživanjima, poticanje slobodnoga protoka ideja i unaprjeđenje širenja kulture i znanja. Pri tome se UNESCO zalaže da narodi i države očuvaju kulturne posebnosti i raznovrsnost. Djeluje i kao središnja banka podataka. Opća skupština sastaje se svake druge godine. Izvršno tijelo broji 45 članova.'Sjedište organizacije i glavnoga direktora je u Parizu.
5. Svjetska zdravstvena organizacija (WHO, OMS) također je osnovana Zadaće su joj: unaprjeđenje zdravlja u svijetu putem međunarodne suradnje zdravstvenih uprava država članica i stručnih organizacija; poticanje mjera za iskorjenjivanje epidemija; ujednačavanje nomenklatura bolesti, uzroka smrti i zdravstvene prakse, te standardizacija dijagnostičkoga postupka; posebna skrb za zdravlje majke i djeteta. Sjedište je u Ženevi.

225. 6. Međunarodne financijske ustanove
6. Međunarodne financijske ustanove. Svjetska banka za obnovu i razvoj i Međunarodni monetarni fond proizašli su iz Konferencije održane u Bretton Woodsu (Sjedinjene Države) u 1944, s ciljem ohrabrivanja financijskih ulaganja, monetarne suradnje i stabilnosti država članica i trgovine. Obje su ustanove u funkcionalnoj vezi. Neka država ne može postati članicom Banke ako već nije članica Fonda. Plenarni organi obiju ustanova jesu vijeća guvernera središnjih banaka država članica. Izvršna tijela čine izvršni direktori. Tim dvjema ustanovama pomažu u djelovanju Međunarodno udruženje za razvoj i Međunarodna financijska korporacija koje su i same specijalizirane ustanove UN. One ohrabruju financijska ulaganja i zajmove pod povoljnim uvjetima najsiromašnijim državama članicama Fonda. Sjedište svih tih ustanova je u Washingtonu, D.C.
Svjetska trgovinska organizacija (WTO) proizašla je iz Općega sporazuma o tarifama i trgovini (GATT). Osnovana je u Cilj joj je liberalizacija trgovine na svjetskoj razini sniženjem uvoznih carina u svim državama članicama. U trgovini između članica primjenjuje se (uz neke izuzetke) klauzula najvećega povlaštenja (supra, §20, pod (d)). Sjedište Tajništva je u Ženevi.
Međunarodna organizacija za civilno zrakoplovstvo (ICAO). Osnovana je u Čikagu godine. Zadaće su joj unaprjeđivanje i sigurnost zračnoga prometa, a napose: razvitak međunarodnoga civilnog zrakoplovstva; podupiranje razvitka zračnih cesta i zračnih luka; siguran, redovit, svrsishodan i ekonomičan zračni promet; izbjegavanje štetnih oblika konkurencije; sprječavanje diskriminacije među državama članicama; usvajanje pravilnika i standarda glede tehničkih i drugih vidova međunarodnoga civilnog zrakoplovstva. Sjedište joj je u Montrealu u Kanadi.

226. Međunarodna pomorska organizacija (EMO)
Međunarodna pomorska organizacija (EMO). Osnovana je pod prvotnim imenom "Meduvladine savjetodavne pomorske organizacije" (IMCO) 1948, ali je počela djelovati tek u Izmjenom njezina ugovora ustava u dobiva sadašnji naziv. Zadaće su joj: suradnja vlada država članica na uređenju tehničkih pitanja brodarstva uključenoga u međunarodnu trgovinu; poticanje usvajanja najboljih mogućih standarda za sigurnost i djelotvornost plovidbe na moru, te sprječavanje i kontrola onečišćenja mora s brodova; uklanjanje diskriminatorskih mjera i nepotrebnih ograničenja u pomorstvu kako bi se unaprijedilo pružanje usluga u brodarstvu. IMO sastavlja nacrte konvencija i sporazuma i saziva međunarodne konferencije o pitanjima iz svoje nadležnosti. Sjedište mu je u Londonu.
Svjetski poštanski savez (UPU). Osnovan je daleke,1874. Zadaće su mu: održanje jedinstvenoga poštanskog područja svih država članica radi cirkulacije pismenih pošiljki, te osiguranje organizacije i unaprjeđenja poštanske službe. Svaka članica se obvezala na prijenos pošte ostalih članica najboljim načinima koje koristi i za vlastitu poštu. Sve članice su stranke Svjetske poštanske konvencije koja osigurava promet poštanskih pošiljki i kupona za odgovor. Pristupanjem fakultativnim aranžmanima na tu Konvenciju stranke mogu u međusobnim odnosima osigurati još i paketsku službu, slanje pošiljki uz naplatu od primaoca, slanje novčanih uputnica, i dr. Uz standardne organe, kao stručni organ Savez ima Savjetodavnu komisiju za poštanske studije. Sjedište Svjetskoga poštanskog uređaje u Bernu u Švicarskoj.
11. Međunarodni savez za telekomunikacije (ITU). Osnovan je još u u Parizu pod imenom: Međunarodni telegrafski savez. Od djeluje pod današnjim nazivom nakon što je Konvencija o telegrafu i radiotelegrafu zamijenjena Konvencijom o međunarodnim telekomunikacijama sklopljenom u Madridu dvije godine prije. Unaprjeđuje međunarodnu suradnju u racionalnom korištenju telekomunikacija i u tehničkom usavršavanju te službe. Raspodjeljuje između država članica spektar radiofrekvencija i registrira ih, da bi se onemogućile uzajamne smetnje. Izrađuje studije, daje preporuke i mišljenja o standardima, te objavljuje i širi obavijesti o svim vidovima telekomunikacija. Nakon ustanovljenja satelitskoga prijenosa telefonskih veza i TV programa, Savez je proširio svoje djelatnosti. Među pomoćnim tijelima važan je Međunarodni odbor za registriranje frekvencija. Sjedište mu je u Ženevi.

227. Svjetska meteorološka organizacija (WMO). Osnovana je u Washingtonu, D
Svjetska meteorološka organizacija (WMO). Osnovana je u Washingtonu, D.C. u Proizašla je iz Međunarodne meteorološke organizacije osnovane Zadaće su joj: olakšanje stvaranja svjetske mreže postaja za meteorološko promatranje i druga geofizička mjerenja, kao i održavanje meteoroloških centara za pružanje usluga, održavanje sustava za brzu izmjenu informacija o vremenskim prilikama, te standardizacija meteoroloških promatranja kako bi se osiguralo jednoobrazno objavljivanje podataka i statističkih obavijesti. Unaprjeđuje primjenu meteorologije u zrakoplovstvu, pomorstvu i poljoprivredi. Sjedište joj je u Ženevi.
Svjetska organizacija za intelektualno vlasništvo (WIPO) je specijalizirana ustanova relativno novijega datuma. Osnovana je Štokholmskom konvencijom iz koja je stupila na snagu 1970, a od je specijalizirana ustanova UN. Osnovale su je članice negdašnje Međunarodne unije za zaštitu industrijskoga vlasništva (Pariska unija iz 1883), i Međunarodne unije za zaštitu književnih i umjetničkih djela (Bernska unija iz 1886). Zadaća joj je promicanje zaštite intelektualnoga vlasništva kroz suradnju država članica i s drugim međunarodnim organizacijama. Nastoji unaprijediti suradnju država u izvršenju međunarodnih sporazuma, sklapanjem novih konvencija, te ujednačavanjem zakonodavstva država iz tih oblasti. Priprema tekstove model-zakona i pruža stručnu pomoć napose zemljama u razvoju. Sjedište joj je u Ženevi.
14. Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA) osnovana je u krilu UN. Te godine Opća skupština potvrdila je njezin sporazum o suradnji s UN, mada formalno nije postala specijaliziranom ustanovom. Šalje godišnja izvješća Općoj skupštini. Zadaća joj je da ubrza i proširi primjenu atomske energije za mir, zdravlje i napredak i osigura da se ona ne koristi u vojne svrhe. Potiče upotrebu radioizotopa u medicini, poljoprivredi, hidrologiji i industriji. Potiče istraživanja u oblasti atomske energije; pruža pomoć u nabavci materijala, usluga, opreme i postrojenja za miroljubivu upotrebu atomske energije; potiče razmjenu znanstvenih podataka i stručnjaka. Obavlja nadzor temeljem Ugovora o neširenju nuklearnoga oružja. Djeluje i kao Međunarodni sustav nuklearnih informacija (INIS). Sjedište joj je u Beču u Austriji.

228. 55. REGIONALNE ORGANIZACIJE I SPORAZUMI I OSTALE MEĐUVLADINE ORGANIZACIJE
Bibliografija:
Đura NINČIĆ: "UN i regionalne organizacije", JRMP 1969, br.2, str ; Dimitrije PTNDIĆ-.Tiegionalne organizacije zasnovane na Povelji Ujedinjenih nacija, Beograd 1978,309 str.; Malcolm N.-SHAW: International Lavi, Fourth Edition, Cambridge 1997, pp
1. Pristup problemu. Glava VIII. Povelje UN s tri odredbe (članci 52-54), posvećena je "regionalnim sporazumima". Odredbama koje su u pojedinostima nejasne i moguće ih je tumačiti na više načina, postignut je na Konferenciji u San Franciscu prividan kompromis između univerzalističkoga poimanja svjetske organizacije koje je prevladalo, i onoga u prilog određene autonomnosti regionalnih organizacija u rješavanju njihovih vlastitih problema.
Regionalistički pristup zagovarali su predstavnici zemalja Latinske Amerike i član delegacije Sjedinjenih Država senator Arthur H. Vandenberg. U članku 52(1). se predviđa: "Ništa u ovoj Povelji ne isključuje postojanje regionalnih sporazuma ili ustanova za rješavanje predmeta koji se tiču međunarodnoga mira i sigurnosti, a koji su pogodni za regionalnu akciju, time da su ti sporazumi ili ustanove i njihovo djelovanje u skladu s ciljevima i načelima Ujedinjenih nacija". U stavku 2. se predviđa da članovi UN koji sklapaju takve sporazume ili osnivaju takve ustanove moraju uložiti napore "da postignu mirno rješenje lokalnih sporova... prije nego što ih iznesu pred Vijeće sigurnosti."
U članku 53(1). propisuje se da "Vijeće sigurnosti upotrebljava, gdje je prikladno, regionalne sporazume ili ustanove za provođenje prisilne akcije koju je ono odredilo. Ali, nikakva se prisilna akcija ne poduzima... bez ovlaštenja Vijeća sigurnosti...". Uz to, članak 51. iz glave VII. Povelje potvrđuje "prirodno pravo kako individualne, tako i kolektivne samoobrane u slučaju oružanog napada...".

229. Iz odgovarajućih propisa Povelje proizašlo bi da su regionalne ustanove prema njezinoj glavi VIII. one koje obuhvaćaju sustave mirnoga rješavanja sporova i kolektivnu oružanu akciju njihovih članica u vršenju njihova prava na kolektivnu samoobranu.
Ali je nakon došlo do osnivanja brojnih novih organizacija koje nazivamo regionalnima, a koje nemaju baš sve te značajke, ili se njihova djelatnost u praksi nije pokazala takvom. Sjedne strane, takve su se organizacije pokazale nemoćnima u rješavanju ozbiljnih političkih sporova između njihovih vlastitih država članica. S druge pak strane, premda su tekstovi ugovora o vojnim savezima sklopljenih u svrhu kolektivne samoobrane protiv mogućeg vanjskog agresora u savršenom skladu s propisima iz Povelje i dužnostima koje ona predviđa, samo postojanje tih saveza i njihove akcije su u doba hladnoga rata još više slabili prvenstvenu odgovornost Vijeća sigurnosti za održavanje međunarodnog mira i sigurnosti.
U nastavku ćemo izložiti pojedinosti o organizacijama koje smatramo regionalnima bez obzira ispunjavaju li ili ne sve zahtjeve prema glavi VIII. Povelje. Latinska Amerika je dio svijeta u kojemu se regionalna suradnja najprije razvijala i to još od konca 19. stoljeća. Ali je nakon Drugoga svjetskog rata takva suradnja u Europi zadobila najčvršće i najraznovrsnije oblike.
2. Sjevernoatlantski savez (NATO - North Atlantic Treaty OrganizaHoh). Utemeljen je godine sa svrhom suzbijanja mogućih prijetnji s Istoka. U njega su se udružili Sjedinjene Države i Kanada s četrnaest zemalja Zapadne Europe, uključivši tu Grčku i Tursku. Ugovorom su se stranke obvezale na konsultacije kada god teritorijalna cjelovitost, politička neovisnost ili sigurnost neke od njih budu ugrožene (članak IV). Prihvatile su da će se oružani napad na jednu ili više njih u Europi ili Sjevernoj Americi smatrati napadom na sve njih (članak V).
Savez se sastoji od Vijeća NATO-a kao vrhovnog organa u kome su zastupljene sve države članice, te od mnoštva civilnih i vojnih odbora koji pokrivaju sve aspekte sigurnosti. U1966. Francuska se bila povukla iz vojnoga dijela Saveza, time da je ostala njegovom članicom. Tada je sjedište NATO-a bilo premješteno iz Pariza u Bruxelles. Sjeveroatlantska skupština je savjetodavnoga karaktera..

230. Okončanjem hladnoga rata i raspuštanjem Varšavskog ugovora, NATO nije bio raspušten, ali je u novim uvjetima doživio mnoštvo izmjena u organizaciji. U je ustanovljeno Vijeće za suradnju Sjevernog Atlantika (NACC - North Atlantic Cooperation Couricil) u kojemu su učlanjene članice NATO-a i bivše članice Varšavskog ugovora, uključujući države sljednice bivšeg Sovjetskog Saveza.
1994. utemeljen je program Partnerstva za mir u okviru NACC-a. Njime je stvoren okvir suradnje članica NACC-a i preostalih članica Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OESS). Dok je Partnerstvo za mir usmjereno na praktična pitanja obrambene i vojne suradnja, NACC je forum širokih konsultacija o političkim i sigurnosnim pitanjima. Države koje sudjeluju u Partnerstvu za mir potpisuju Okvirni dokument kojim potvrđuju svoje obveze na zaštitu demokratskoga društva i održanje načela međunarodnoga prava, na izvršenje u dobroj vjeri obveza iz Povelje UN i načela sadržanih u Općoj deklaraciji o ljudskim pravima, te na poštivanje postojećih granica.
NATO je u suradnji sa Zapadnoeuropskom unijom pomogao u izvršenju sankcija UN na području bivše Jugoslavije (protiv SRJ i "Republike Srpske" u Bosni i Hercegovini). On je predvodio snage IFOR-a u Bosni i Hercegovini u svrhu osiguranja izvršenja Daytonskom mirovnog sporazuma iz 1995.
3. Zapadnoeuropska unija (WEU - Western European Union, UEO - Union de l'Europe occidentale), osnovana je Briselskim ugovorom iz o suradnji u ekonomskoj, socijalnoj i kulturnoj oblasti, te kolektivnoj samoobrani. Iskonske članice su joj bile Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska, Nizozemska, Belgija i Luksemburg. Unija je prvobitno bila usmjerena protiv poražene Njemačke. Ali su nakon osnivanja NATO-a sljedeće godine propisi o obrani uklopljeni u one NATO-a. U su Zapadna Njemačka i Italija pozvane da pristupe Briselskom ugovoru, i tada je stvorena WEU čija je svrha tada bila neka vrst kontrole naoružanja Njemačke.

231. WEU je potom širila svoje članstvo, ali u sjeni NATO-a do danas nije uspjela zadobiti neku značajniju ulogu. Vijeće Unije sastoji se od Vijeća ministara vanjskih poslova i obrane država članica i Stalnoga vijeća predstavnika država članica. Parlamentarna skupština se sastoji od istovjetnih delegacija parlamenata država članica u Vijeću Europe. U su njezine socijalne i kulturne zadaće prenijete na Vijeće Europe. Ali između i kasnih osamdesetih godina igrala je ograničenu ulogu. U članicama Vijeća postaju Španjolska i Portugal.
Okončanjem hladnoga rata, opasnošću da američke trupe napuste Europu, te daljim razvojem Europske unije, počelo se raditi na novoj ulozi Zapadnoeuropske unije kao saveza za kolektivnu samoobranu. U Maastrichtskom ugovoru iz WEU je priznata kao sastavni dio Europske unije, a Deklaracija s Maachstristskoga sastanka navela je da će se ona razvijati kao komponenta obrane Europske unije i kao način učvršćivanja europskog stupa Sjevernoatlantskoga saveza. Te godine usvojena je i Deklaracija iz Petersberga po kojoj se snage država članica mogu koristiti u vojne i druge svrhe u suradnji s KESS-om (danas OESS) i Vijećem sigurnosti UN. Utemeljen je Forum za konsultacije s državama Srednje i Istočne Europe.
WEU je imala ulogu u krizi u bivšoj Jugoslaviji, i to u osiguranju izvršenja sankcija Vijeća sigurnosti u suradnji s NATO-om. Od s Vijećem Europe sudjelovala je u međunarodnoj upravi grada Mostara. U njezino je sjedište premješteno iz Londona u Bruxelles, da bi se potakla još veća suradnja s NATO-om.
4. Vijeće Europe (Council of Europe, Conseil de l'Europe) osnovano je godine sa širokom lepezom zadataka. Danas obuhvaća 40 država članica, među kojima je i Hrvatska. Najvažniji su organi Odbor ministara svih država članica, te Parlamentarna skupština koja se sastoji od predstavnika nacionalnih parlamenata država članica. Odbor ministara usvaja ugovore i sporazume, daje preporuke državama članicama i usvaja deklaracije. Može pozivati države da pristupe Vijeću Europe bilo kao punopravne ili pridružene članice, ali može i suspendirati članstvo. Parlamentarna skupština je savjetodavni organ. Može preporučivati akcije o pitanjima koja joj uputi Odbor ministara i može usvajati rezolucije. Za preporuke je potrebna dvotrećinska, a za rezolucije obična većina zastupnika.

232. Najznačajnija zadaća Vijeća Europe je pripremanje i usvajanje konvencija i protokola koji se podnose državama članicama na ratifikaciju ili pristup. Do danas je usvojen velik njihov broj, ali najvažnije su Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda iz s protokolima, te Europska socijalna povelja iz Na snazi su brojne konvencije iz oblasti kulture, prosvjete, o patentima, ekstradiciji, migracijama, imunitetu država, terorizmu, i dr. Pristup nekima od tih konvencija dopušta se i državama nečlanicama ali ne i Konvenciji o ljudskim pravima. Sjedište Vijeća Europe je u Strasbourgu u Francuskoj.
5. Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD – Organization for Economic Co-operation and Development; OCDE - Organisation de cooperation et de developpement economigues). Ustanovljena je u 1960, ali je proizašla iz europske mašinerije koja je upravljala američkim Marshallovim planom za oživljavanje europskih privreda nakon Drugoga svjetskog rata iz Danas obuhvaća Sjedinjene Države, Kanadu, Japan i zemlje Zapadna Europe. Bivša Jugoslavija imala je u njoj snažan položaj pridruženoga člana koji je njezinim raspadom okončan. Novi članovi se primaju na jednoglasan poziv Vijeća. Tako je češka Republika primljena 1995, a Madžarska godine.
OECD održava i potiče ekonomski razvoj svuda u svijetu, ali djeluje kao zatvoreni klub najrazvijenijih zemalja. Članak 1. ugovora-ustava izrijekom predviđa da su ciljevi Organizacije unaprjeđenje politika usmjerenih k dostizanju najvećega održivog ekonomskog razvoja i zaposlenosti i k podizanju životnog standarda u državama članicama, ali i održanju financijske stabilnosti; doprinošenje zdravom ekonomskom rastu u državama članicama i nečlanicama i doprinošenje rastu svjetske trgovine na mnogostranoj-i nediskriminatornoj osnovi.
Glavni organ Organizacije je Vijeće, koje obuhvaća sve države članice. Osim u posebnim slučajevima, ono donosi odluke jednoglasno. Stoga OECD nije supranacionalna organizacija i ne može svoje odluke nametati državama protiv njihove volje. Vijeće bira Izvršni komitet i druge odbore i autonomna tijela koja potiču koordinaciju i suradnju. Tajništvo djeluje u Parizu i sastoji se' od dvadesetak uprava i službi. Ekonomske studije i analize OECD-a imaju visok ugled ekspertskoga rada medu stručnjacima i vladama u svijetu.

233. 6. Europska unija (European Union, l'Union europeenne) je nesumnjivo najznačajnija europska organizacija. Ona je najrazvijenija i najizgradenija regionalna organizacija do danas stvorena u svijetu. Prvotno je Pariskim ugovorom iz 1951, na rok od 50 godina, bila osnovana Europska zajednica za ugljen i čelik s vlastitim nadnacionalnim organima (Visoka vlast, Vijeće ministara i Sud), kako bi se spriječio novi mogući sukob između Njemačke i Francuske. U ta je Zajednica ukinuta a njezine nadležnosti prenesene su na Europsku ekonomsku zajednicu. Rimskim ugovorima iz 1957, uz nju su bile osnovane najznačajnija Europska ekonomska zajednica i Europska zajednica ža atomsku energiju. Unija se sastoji od tih povezanih zajednica koje u znatnoj mjeri djeluju kao supranacionalne organizacije.
Nadležnosti Unije su u stalnoj ekspanziji. U tome se stalno sukobljavaju federalističke težnje, i one za očuvanjem suverenosti država članica (osim u prenesenim nadležnostima). Tako se čini da je propao pokušaj usvajanja Ustavnoga akta Unije. Ona i dalje djeluje temeljem brojnih sukcesivno usvajanih propisa.
Prvotni cilj je bilo uspostavljanje carinske i trgovinske unija sa zajedničkim tržištem, uz slobodnu cirkulaciju roba, kapitala i ljudi. Potom je ona prerasla u ekonomsku i monetarnu uniju sa zajedničkom valutom (Euro) u većini država članica. Tendencije su da ona preraste i u političku uniju (koje nailaze na otpore), uz snažnu suradnju pravosudnih i policijskih organa. Pojedinačne nadležnosti i područja djelatnosti,'uz brojne zajedničke organe, ovdje je nemoguće čak i nabrojati.
Iskonske članice tih Zajednica su Francuska, SR Njemačka, Italija, Nizozemska, Belgija i Luksemburg. Od početka članicama postaju Ujedinjeno Kraljevstvo, Irska i Danska; od početka Grčka; od početka Španjolska i Portugal; te od početka Austrija, Finska i Švedska. Od početka Unija se proširila na 10 novih punopravnih članica. To su: Estonija, Letonija, Litva, Poljska, Češka, Slovačka, Slovenija, Madžarska, te Cipar i Malta. Položaj kandidata za članstvo danas imaju Rumunjska, Bugarska, Hrvatska i Turska. Unija bi se trebala proširiti i na sve druge balkanske države.

234. Politički najvažnija "institucija" Unije je "Europsko vijeće" (koje se naravno razlikuje od "Vijeća Europe"), sastavljeno od šefova država i vlada svih država članica, zajedno s predsjednikom Komisije. Ono se sastaje najmanje dva puta godišnje i donosi najznačajnije političke odluke. Ostale "institucije" Unije su Europski parlament, Vijeće Europske unije, Europska komisija, te Sud Europskih zajednica.
Europski parlament ustanovljen je Danas broji 682 zastupnika. Ugovorom iz Niče iz godine predviđeno je još 17 mjesta za Bugarsku i 33 za Rumunjsku. Njih na izborima u državama članicama biraju glasači od godine neposredno. Zasjedanja se drže prosječno po jedan tjedan svakoga mjeseca. Parlament ima brojne stalne odbore, a razmatra različita politička, pravna, ekonomska, socijalna, poljoprivredna i regionalna pitanja. U mjesečnim zasjedanjima sastaje se u Strasbourgu, a u onim izvanrednima i u zasjedanjima odbora u Bruxellesu. Glavno tajništvo Parlamenta smješteno je u Luxemburgu. Broj zastupnika u Parlamentu u načelu bi trebao ovisiti od broja stanovnika u svakoj državi članici, ali to iuje dosljedno sprovedeno. Najviše ih ima iz Njemačke i to 99; potom iz Francuske, Britanije i Italije po 72 itd; dok najmanja Malta ima samo pet zastupnika.
Nadležnosti Parlamenta općenito su ograničene, ali domašaj njegovih odluka varira ovisno o propisima pojedinih ugovora. Pristanak Parlamenta se traži za važne međunarodne sporazume poput onih o primanju novih država članica ili ugovora o pridruživanju s trećim državama. Parlament usvaja godišnji proračun Unije.
Vijeće Europske unije sastoji se od po jednoga predstavnika svake države članice na ministarskoj razini. Ono je čuvar njihovih nacionalnih interesa, ali ponekad preuzima obveze u ime država članica. Ono je najviša politička vlast Unije i donosi konačne odluke u većini zakonodavne djelatnosti, kao i o nekim drugim pitanjima. Od naravi pitanja o kojemu se odlučuje ovisi koji će vladin ministar zasjedati u Vijeću.

235. Nakon usvajanja u Maastrichtu 1992
Nakon usvajanja u Maastrichtu Ugovora o Europskoj uniji njezin se rad zasniva na tri "stupa". Prvi stup obuhvaća tradicionalne poslove koje je Europska zajednica obavljala i prije U većini tih oblasti (uključujući poljoprivredu, ribarstvo, unutarnje tržište, okoliš i promet), Vijeće odlučuje kvalificiranom većinom, time da svaka država članica ima različit broj glasova ovisno o svojoj veličini, i to od po 29 glasova Njemačke, Francuske, Italije i Britanije, do po 4 glasa za Luksemburg, Estoniju, Letoniju, Sloveniju i Cipar, i 3 glasa za Maltu. Jednostavna kvalificirana većina potrebna je kada se odlučuje na temelju prijedloga Komisije. U drugim slučajevima potrebna je dvotrećinska većina, time da svaka država članica može zahtijevati da je u njoj predstavljeno najmanje 62% ukupnoga stanovništva Unije.
Glede druga dva "stupa" (zajednička vanjska i sigurnosna politika, te suradnja u pravosuđu i unutarnjim poslovima), Vijeće je organ za raspravljanje i usuglašavanje politika država članica. U tim oblastima Unija (još) ne djeluje kao supranacionalna organizacija. Za moguće zajedničke odluke traži se jednoglasnost, osim glede izvršenja prijašnjih zajedničkih odluka.
S obzirom da ministri nisu u stalnim zasjedanjima, kontinuitet se postiže djelovanjem Odbora stalnih predstavnika država članica u kojemu se razmatraju prijedlozi prije nego što dođu na odlučivanje Vijeću.
Europska komisija je organ podčinjen Vijeću ministara, a pod nadzorom je Parlamenta. Ona danas broji 25 članova (po jednoga iz svake države članice), koji se biraju na temelju stručnosti, a djeluju neovisno od vlada njihovih država. Predsjednika Komisije bira Vijeće ministara nakon konsultacija s Parlamentom. Ostale članove Komisije imenuju države članice nakon konsultacija s njezinim predsjednikom. Čitavu Komisiju potom potvrđuje Parlament. Ukoliko joj Parlament izglasa nepovjerenje, Komisija se raspušta.

236. Komisija ima sjedište u Bruxellesu, a odlučuje većinom glasova
Komisija ima sjedište u Bruxellesu, a odlučuje većinom glasova. Ona je na čelu ogromnoga birokratskog aparata koji danas broji oko djelatnika. Njezine brojne i važne nadležnosti mogu se ukratko opisati kako slijedi: sudjelovanje u pripremanju propisa koje usvaja Vijeće ili Parlament; provedba vlastitih zakonodavnih ovlasti; donošenje provedbenih propisa na temelju ovlaštenja Vijeća; vanjsko zastupanje Zajednica; donošenje upravnih akata iz vlastite nadležnosti; te važne nadzorne ovlasti (postupci zbog povrede ugovora, postupci po tužbama glede ništavosti akata ili njihova nedonošenja, davanje odobrenja zakonodavnim tijelima država članica za odstupanje od prava Zajednica). Tako država koja prekrši to pravo suočava se s akcijom Komisije koja može uključiti i tužbu Europskom sudu. U nekim oblastima ona može pojedincima i organizacijama nametati globe zbog kršenja europskoga prava. Komisija sastavlja godišnji proračun Unije.
Sud Europskih zajednica sastoji se od po jednoga suca iz svake države članice koji se na obnovljiv mandat od šest godina imenuju zajedničkim sporazumom njihovih vlada. Sudu u radu pomaže 8 prisjednika (pravobranitelja, avocats generaux) koji se imenuju na isti način, a čija je uloga da na nepristran način formuliraju motivirane zaključke o sporovima, time da ne sudjeluju u odlučivanju. Pravo koje primjenjuje Sud sastoji se od ugovora, pravilnika Komisije, prijašnjih odluka toga Suda, i općih načela prava zajedničkih domaćemu pravu država članica. On obnaša raznovrsne funkcije u vezi s Unijom. Presude toga Suda iz njegovih nadležnosti izvršavaju se u državama članicama neposredno, kao da su ih donijeli njihovi sudovi. Sud je utvrdio općenito načelo po kojemu pravo Europskih zajednica ima prvenstvo u primjeni nad nacionalnim zakonima država članica.
Jedinstveni europski akt iz predvidio je stvaranje novoga Prvostupanjskog suda s nadležnošću u sporovima u vezi s tužbama pojedinaca protiv Unije, o pitanjima prava konkurencije, te o drugim manje važnim pitanjima. Taj Sud je počeo djelovati 1. rujna Sastoji se od po jednoga suca iz svake države članice, koji se imenuju na isti način i na isti rok kao i članovi Suda, ali nema prisjednika.

237. 7. Organizacija za europsku sigurnost i suradnju (OESS, the Organization for Security and Co-operation in Europe (OSCE), l'Organisation sur la securite et la cooperation era Europe (OSCE)). Nastala je prvobitno kao Konferencija o europskoj sigurnosti i suradnju (KESS) na kojoj je u u Helsinkiju bio potpisan Završni akt. Sudionice su joj sve države iz Europe, uključivši sve države sljednice bivšega Sovjetskog Saveza, Jugoslavije i češko-Slovačke, te Sjedinjene Države i Kanada.
Helsinški završni akt formulirao je seriju načela o uzajamnim odnosima između država sudionica. Uz načela UN sročena u svjetlosti prilika i odnosa u Europi, kao posebna načela istaknuta su još sljedeća: nepovredivost granica; teritorijalna cjelovitost država; te poštivanje ljudskih prava i temeljnih sloboda, uključujući slobodu misli, savjesti, vjere i uvjerenja. Iako taj Završni akt nije formalan ugovor nego je usvojen i potpisan kao politički dokument, u praksi se potvrdilo da načela sadržana u njemu imaju pravno obvezujući značaj. Ostale opsežne odredbe Završnoga akta (od kojih je većina sročena u obliku preporuka) političari dijele u tri "korpe". Prvu korpu čine odredbe o sigurnosti u Europi,. drugu one o suradnji država sudionica -u oblastima gospodarstva, znanosti, tehnologije i okoliša, a treću ona o humanitarnim pitanjima.
Konferencija je nakon održavala sastanke na diplomatskoj razini na kojima se pretresalo izvršenje Završnoga akta, uz sastanke stručnih skupina o različitim pitanjima, i to od ljudskih prava, demokratskih institucija i okoliša do mirnoga rješavanja sporova. Ali tek nakon događaja u Srednjoj i Istočnoj Europi u 1990, KESS počinje dobivati koherentnu strukturu stalnih organa i počinje izrastati u regionalnu organizaciju.
Pariska povelja za Novu Europu potpisana koncem 1990, predvidjela je prve stalne organe. To su Centar za prevenciju sukobei u Beču, Ured za slobodne izbore u Varšavi (danas pod nazivom Ureda za demokratske institucije i ljudska prava), te Tajništvo sa sjedištem u Pragu. Pariska konferencija uvela je sustav tijela za konsultacije i odlučivanje. Održavaju se redoviti godišnji sastanci glavara država i vlada i Vijeća ministara vanjskih poslova^ uz Odbor visokih dužnosnika koji obavlja svakodnevne poslove. U prosincu uvedena je dužnost glavnoga tajnika, a ojačano Tajništvo smješteno je od u Beču.

238. Dalji koraci u institucionalizaciji poduzeti su na sastanku u Budimpešti u Od početka Konferencija nosi današnji naziv "Organizacije za europsku sigurnost i suradnju". Ministarsko vijeće je središnji organ odlučivanja i upravljanja Organizacijom. "Visoko vijeće" (Senior Council), koje je zamijenilo Odbor visokih dužnosnika, raspravlja i zacrtava politiku Organizacije te određuje smjernice njezinih troškova. Stalno vijeće (prije Stalni odbor) je tijelo za redovite političke konsultacije i odlučivanje, i ono može biti sazvano na hitne sastanke. Sastoji se od predstavnika svih država sudionica u Beču.
Općenitu odgovornost za akcije Organizacije snosi djelatni predsjednik (Chairman-in-Office), kojemu pomaže trojka sastavljena od prijašnjega, sadašnjeg i sljedećeg predsjednika. Visoki povjerenik (komesar) za nacionalne manjine imenovan je u Postoji mnoštvo osobnih predstavnika djelatnoga predsjednika, te ad hoc skupina koje pomažu u radu Organizacije.
OESS je imenovao brojne misije u svrhu rješavanja sporova koje su sudjelovale i u neuspjelim pokušajima postizanja mirovnih sporazuma u Bosni i Hercegovini. Parlamentarna skupština je ustanovljena u U ožujku Završna konferencija o stabilnosti u Europi usvojila je Završni akt koji, uz stotinjak dvostranih i regionalnih sporazuma o suradnji, predstavlja pokušaj ublažavanja zategnutosti. Deklaracija sadrži obvezu na djelovanje protiv netolerancije i diskriminacije, dok se sporazumi odnose na prekograničnu suradnju te pitanja privrede, okoliša i zaštite manjina. Pakt je dopunjen mjerama koje poduzima Europska unija. Prihvaćeno je da se u slučaju teškoća u poštivanju sklopljenih sporazuma države potpisnice Pakta mogu obraćati postojećim institucijama OESS-a te postupcima mirnoga rješavanja sporova, uključivši tu i Sud za mirenje i arbitražu sa sjedištem u Ženevi.
8. Zajednica neovisnih država ustanovljena je Sporazumom kojega su Rusija, Ukrajina i Bjelorusija potpisale u Minsku 8. prosinca 1991, a kojemu se pridružilo osam drugih republika bivšega Sovjetskog Saveza u Alma Ati 21. prosinca te godine. Gruzija joj se pridružila tek u Time ona danas obuhvaća sve bivše sovjetske republike, uz izuzetak triju baltičkih država.

239. Zajednica se zasniva na poštivanju teritorijalne cjelovitosti država članica i na njihovoj suradnji, napose u zaštiti međunarodnoga mira i sigurnosti, te u izvršenju mjera o redukciji naoružanja. Države članice su prihvatile da pod zajedničkim zapovjedništvom održe zajednički vojni i strategijski prostor, uključivši tu i zajednički nadzor nad nuklearnim oružjem. Također su se sporazumjele da osnuju zajedničke institucije za koordinaciju vanjske politike, te za suradnju u privredi, prometnim i komunikacijskim sustavima.
Zajednica je u Minsku u siječnju usvojila svoju Povelju prema kojoj se ona zasniva na suverenoj jednakosti njezinih država članica koje su neovisni subjekti međunarodnog prava. U toj Povelji je izrijekom navedeno da sama Zajednica nije država, niti raspolaže supranacionalnom vlašću.
Vrhovni organ je Vijeće glavara država koje "raspravlja i rješava sva načelna pitanja u vezi s djelatnostima država članica u oblastima njihovim zajedničkih interesa". Vijeće predsjednika vlada koordinira djelatnosti izvršne vlasti država članica u oblastima zajedničkih interesa. Odluke se u oba vijeća usvajaju konsensusom. Vijeće ministara vanjskih poslova usklađuje djelatnosti vanjskih poslova država članica, dok je Savjetodavni odbor za koordinaciju stalno izvršno tijelo Zajednice. Uz te organe predviđeno je Vijeće ministara obrane (sa stožerom ujedinjenih oružanih snaga), Vijeće zapovjednika graničnih trupa, te Ekonomski sud i Komisija za ljudska prava.
U čelnici država članica osim onih iz Ukrajine i Turkmenistana potpisali su ugovor o ustanovljenju ekonomske unije. Sedam od dvanaest država članica potpisalo je u Sporazum o obrani vanjskih granica Zajednice. Potpisano je i mnoštvo drugih sporazuma između država članica o različitim pitanjima poput prevencije trgovine drogama i terorizma, ali mnogi od njih nisu ratificirani.
9. Organizacija američkih država (Organizacion de Estados Americanos, Organization of American States, Organisation des Etats americains). Ta regionalna organizacija ima najdublje historijske korijene. Na Četvrtoj panameričkoj konferenciji održanoj u Buenos Airesu u nastaje Panamerička unija sa stalnim administrativnim organom. Pod njezinim okriljem usvojeno je više regionalnih konvencija o kodifikaciji međunarodnog prava, napose u 1928.

240. Međuameričkim ugovorom o uzajamnoj suradnji (ugovorom iz Rija), u 1947
Međuameričkim ugovorom o uzajamnoj suradnji (ugovorom iz Rija), u ustanovljenje sustav kolektivne sigurnosti svih država članica, prvi po osnivanju UN. U usvojena je Bogotska povelja (Povelja Organizacije američkih država) kojom unija dobiva sadašnje ime. Ta Povelja je u više navrata mijenjana, i to: Protokolom iz Buenos Airesa iz 1967; Protokolom iz Cartagena de Indias iz 1985; Washingtonskim protokoom iz 1992; te Protokolom iz Managve iz Organizacija danas broji 35 država članica.
Najviši organ je Opća skupština sa široko definiranim nadležnostima. Široke ovlasti imaju i konsultativni sastanci ministara vanjskih poslova. Stalno vijeće vrši nadzor nad Tajništvom te neke političke funkcije po ovlasti prethodno spomenutih organa. Od postoje Međuameričko ekonomsko i socijalno vijeće i Vijeće za obrazovanje, znanosti i kulturu. Novi Međuamerički odbor za mirno rješavanje podvrgnut je Stalnom vijeću. Glavno tajništvo ima sjedište u Washingtonu, D.C.
Organizacija je u usvojila Američku konvenciju o ljudskim pravima sa Komisijom i Sudom koji imaju sjedište u San Josć-u (Kostarika). Izvan Europe ona je najrazvijenija regionalna organizacija, ali za razliku od Europske unije nema supranacionalnih ovlasti.
10. Arapska liga (Liga arapskih država, League ofthe Arab States, Ligue des Etats arabes) ustanovljena je Paktom potpisanim 22. ožujka sa široko postavljenim ciljevima. Ona je koristan forum za formulaciju politike država članica i poticanje regionalne suradnje. Najviši organ je Vijeće (Medžlis). Supsidijarni organi raspravljaju o ekonomskim, kulturnim i socijalnim pitanjima. Sjedište Stalnoga tajništva i glavnoga tajnika premješteno je u iz Kaira u Tunis, uslijed osude sklapanja egipatsko-izraelskoga mirovnog ugovora od ostalih članica Lige.
Vijeće Lige bilo je angažirano u mirovnim operacijama u Kuvajtu u radi odvraćanja iračkih prijetnji. U pružilo je kišobran za intervenciju sirijskih snaga u Libanonu.

241. 11. Organizacija afričkog jedinstva (Organization of African Unity, Organisation de l'Unite africaine), ustanovljena je Poveljom iz Adis Abebe iz Najviši joj je organ Skupština šefova država i vlada koja se sastaje jedanput godišnje, te na izvanredna zasjedanja. Specijalizirana povjerenstva (komisije) bave se između ostaloga ekonomskim, zdravstvenim, obrambenim, prosvjetnim i znanstvenim pitanjima. Vijeće ministara se sastaje pred zasjedanja Skupštine i priprema njezin rad. Ugovorom iz Lomea iz godine Organizacija je dobila novo ime: "Afrička unija".
Komisija za posredovanje, mirenje i arbitražu ustanovljena je Protokolom iz 1964, ali nije bila od osobite koristi. Afričke države daju prednost ad hoc posredničkim naporima. Organizacija nije uspijevala riješiti neke sukobe svojih država članica. Sukob u Zapadnoj Sahari doveo je do povlačenja Maroka iz njezina članstva. I pokušaj posredovanja u građanskom ratu u čađu pretrpjeo je neuspjeh. U drugim sporovima Organizacija je bila uspješnija posredovanjima njezina glavnoga tajnika i predsjednika, i to u Kongu, u graničnom sporu između Alžira i Maroka, te u sporu između Somalije i Etiopije.
Pod okriljem Organizacije u je bio usvojen, a u stupio je na snagu, ugovor pod naslovom "Afrička povelja za prava čovjeka i narodž". Njome je ustanovljena Afrička komisija za prava čovjeka i naroda od jedanaest neovisnih stručnjaka. Protokolom iz Ouagadougoua iz predviđeno je ustanovljenje i Afričkoga suda za prava čovjeka i naroda. Pojedinci i nevladine organizacije ne mogu se pojaviti pred Sudom kao tužitelji, osim ako je tužena država prihvatila i tu nadležnost.
12. Udruženje država jugoistočne Azije (ASEAN, the Association of South East Asian Nations), utemeljeno je u Ima ekonomske i političke ciljeve, a okuplja Indoneziju, Tajland, Maleziju, Singapur, Filipine, Brunei (od 1984), i Vijetnam (od 1995). U usvojena su i potpisana tri važna ugovora: Ugovor o prijateljstvu i suradnji, koji obuhvaća i mirno rješavanje sporova; Deklaraciju sloge ASEAN-a, koja je države članice pozvala na jačanje političke i ekonomske koordinacije i suradnje; te Sporazum o ustanovljenju Stalnoga tajništva, u svrhu objedinjavanja pet tajništava ustanovljenih u Tajništvo je ojačano u Protokolom iz 1987, kojim je dopunjen Ugovor o prijateljstvu, dopušta se da mu se pridruže i države izvan toga regiona.

242. Usvojen je jedan broj privrednih sporazuma, i to od Deklaracije iz Manile iz 1987, do Okvirnoga sporazuma o poticanju ekonomske suradnje ASEAN-a iz 1992, i odluke iz iste godine da se za petnaest godina ustanovi zona slobodne trgovine.
Sastanci šefova vlada ASEAN-a imaju najveću vlast odlučivanja. Održavaju se i različiti sastanci ministara vanjskih poslova te privrede. Glavni tajnik je odgovoran šefovima vlada i ministrima država članica. Stalni odbor djeluje kao organ za politiku i suradnju između ministarskih sastanaka.
13. Raspuštene regionalne organizacije. Na koncu ovoga sumarnog prikaza regionalnih organizacija valja ukratko spomenuti i neke od onih ustanovljenih nakon 1945, ali koje više ne postoje. Neke su od njih u nekim razdobljima igrale značajnu ulogu u međunarodnim odnosima, ali su zbog promjena u političkim i ekonomskim odnosima propale.
Savjet za uzajamnu ekonomsku pomoć (SEV, Sovet ekonomičeskoj vzaimopomošči) osnovan je između Sovjetskoga Saveza i njegovih saveznika u Istočnoj Europi. Trebao je biti nadomjestak ekonomskom zbližavanju zemalja Zapadne Europe otpočetog programom Marshallova plana u Bivša Jugoslavija mu nikada nije bila članom, ali je od imala položaj promatrača u njegovim tijelima. Albanija ga je napustila 1961, a u njega su potom bile primane neke izvaneuropske socijalističke zemlje, i to: Mongolija u 1962, Kuba u i Vijetnam u Raspušten je u 1991.
Organizacija Varšavskoga ugovora ustanovljena je u kao odgovor na stvaranje NATO-a. Imala je zajedničku komandu sa sjedištem u Moskvi. Njezine snage bile su upotrebljene u oružanoj intervenciji u Čehoslovačkoj u Bivša Jugoslavija nije bila njezin član, a Albanija ju je bila napustila u Raspuštena je 1991.
Balkanski savez bio je stvoren Ankarskim ugovorom iz između bivše Jugoslavije, Grčke i Turske. Struktura njegovih organa bila je ojačana Bledskim ugovorom iz Do ustanovljenja Balkanske savjetodavne skupštine, predviđenoga sporazumom iz 1955, nije nikada bilo došlo. Bio je zamišljen kao dopuna NATO-a na Balkanu. Iako države članice nisu nikada otkazale odnosne ugovore, taj savez prestao je djelovati od godine. Otada je Jugoslavija slijedila politiku nesvrstanosti, a između Grčke i Turske izbio je dugoročan spor o Cipru i o drugim pitanjima.

243. SEATO (Organizacija Jugoistočne Azije, South-East Asia Treaty Organization). Osnovan je kao savez za kolektivnu samoobranu ugovorom sklopljenim u Manili u između Australije, Britanije, Filipina, Francuske, Novoga Zelanda, Pakistana, Sjedinjenih Država i Tajlanda. Cilj mu je bio suzbijanje komunizma na Dalekom Istoku. Raspušten je u 1977.
Bagdadski obrambeni savez nastao je ugovorom između Turske i Iraka u 1955, kojemu se potom pridružuju Britanija, Iran i Pakistan. Nakon što se po ukidanja monarhije u Iraku ta zemlja iz njega u povukla, mijenja ime u CENTO (Central Treaty Organization) i povezuje se sa Sjedinjenim Državama. Stvarno prestaje djelovati nakon arapsko-izraelskoga rata u 1967.
Neke oblike međunarodne suradnje nemoguće je podvesti pod pojam međunarodnih organizacija općenito, pa i regionalnih organizacija, jer okupljaju države iz različitih dijelova svijeta. Medu njima je Konferencija islamskih zemalja. Ali starija od nje je ona koja slijedi:
14. Commonwealth nacija (Commonwealth of Nations) rezultat je osamostaljivanja teritorija negdašnjega Britanskog kolonijalnog carstva. Već su Westministerskim statutom iz samoupravni dominioni Kanada, Australija, Novi Zeland i Južnoafrička Unija stekli punu neovisnost od Ujedinjenoga Kraljevstva, ali su s njime ostali u mnogim vezama. Daljom emancipacijom kolonija nakon Drugoga svjetskog rata, otpočetom u proglašenjem Indije i Pakistana neovisnim dominionima, većina tih novih država, uz nekolicinu izuzetaka, ostala je s Britanijom i međusobno u neformalnim vezama.
Taj je oblik suradnje dobio ime Britanski Commonwealth, da bi potom pridjev "britanski" otpao. Britanska kraljica je na čelu Commonwealtha, ali nije nominalni glavar u državama koje imaju bilo svoje dinastije ili su proglasile republiku. Nekoć je postojalo nešto nalik na "državljanstvo Commonwealtha". Državljani svake od članice smatrali su se izjednačenima u pravima u svakoj drugoj članici, i tamo su bez drugih formalnosti uživali politička prava. Jedini ostatak tih veza je titula "visokoga komesara" koju šef diplomatske misije jedne od članica nosi u drugima. Ali su oni u svemu izjednačeni s ambasadorima (veleposlanicima) trećih država.

244. U 1990. Commonwealth je brojao pedeset država članica
U Commonwealth je brojao pedeset država članica. Samo u sedamnaest od njih britanska kraljica je i dalje nominalni suveren. Ali i u tim zemljama funkcije glavara države obavlja visoki komesar kojega stvarno imenuje vlada države u pitanju iz reda vlastitih građana.
Redovite konferencije Commonwealtha otvara britanska kraljica. Na njima se pretresaju pitanja od zajedničkoga interesa, ali se ne donose obvezujuće odluke. U u Londonu je ustrojeno Stalno tajništvo Commonwealtha, koje je također tijelo za koordinaciju i razmjenu podataka bez izvršnih ovlasti. Održavaju se i neformalni savjetodavni sastanci ministara pojedinih resora iz država članica.
Commonwealth je tako neformalna zajednica država suigeneris. Nemoguće ga je svrstati niti ujedan oblik složene države. On nije ni konfederacija, ni federacija, ni personalna, a niti realna unija. Neki pisci drže da on nije ni istinska međunarodna organizacija, te prema tome nije ni poseban subjekt međunarodnog prava.

245. D. ČOVJEK U MEĐUNARODNOM PRAVU
56. ČOVJEK KAO SUBJEKT MEĐUNARODNOG PRAVA
Bibliografija:
Giuseppe SPERDUTI: "L'individu et le droit international", RCADI1956, tome 90, pp ; Jovica PATRNOGIĆ: "Međunarodno regulisanje prava čoveka i suverenost", JRMP 1970, br.l, str.41-59; Paul REUTER: Droit international public, 6e ćdition, Paris 1983, pp ; Julio A. BARBERIS: "Nouvelles questions concernant la personnalite' juridique internationale", RCADI 1983, pp ; NGUYEN QUOC DINH: Droit international public, Patrick Daillier et Alain Pellet, 7e ćdition, Paris 2002, pp
Za razumijevanje međunarodnoga prava u njegovoj cjelini važno je pitanje je li čovjek pojedinac u vlastitom svojstvu (a ne kao pripadnik neke države ili nesamoupravne teritorijalne cjeline, ili čak kao pripadnik etničke ili vjerske skupine), izravni nosilac prava i obveza u međunarodnom pravnom poretku.
Kako smo prije bili naveli, sposobnost subjekta međunarodnoga prava jest da može samostalno isticati svoje zahtjeve prema drugim subjektima, sklapati međunarodne ugovore i druge poslove, ali i samostalno snositi odgovornost za međunarodna protupravna djela. Uz to, odlika subjekta međunarodnoga prava u odnosu na subjekte prava neke države jest da je on ne samo podvrgnut međunarodnom pravnom poretku, nego da u tome svome svojstvu može sudjelovati i u stvaranju i izmjenama normi općega i partikularnog međunarodnog prava. On je, dakle, u tome dvostrukom svojstvu u isto vrijeme podvrgnut tome pravu, ali se nalazi i u ulozi "zakonodavca" (v. supra, §29).
U prijašnjim izlaganjima došli smo do čvrstoga zaključka da je na prijelazu iz drugoga u treće tisućljeće našega doba suverena država još uvijek glavni subjekt međunarodnoga prava, i da se u dogledno vrijeme u budućnosti u tome neće ništa bitno promijeniti.

246. Međuvladine organizacije, koje nemaju vlastitoga teritorija, stanovništva niti organizirane političke vlasti (suverenosti), tvorevine su država. Države koje su im članice kroz stalne i druge organe tih organizacija usklađuju svoje politike i postižu neke zajedničke ciljeve. U tome su smislu te organizacije "izvedeni" subjekti i podvrgnute su "načelu specijalnosti".
Ali ako nema čvrstih dokaza o suprotnom, sve organizacije stvorene od država i u koje su države učlanjene, jesu subjekti međunarodnog prava. One su to ne samo u odnosu na svoje države članice, nego i prema trećim državama. One, dakle, uživaju međunarodnu osobnost erga omnes (supra, §49). U tu su skupinu subjekata nekoć spadala i neka internacionalizirana područja (Slobodni grad Đanzig i Saarsko područje) (supra, §37, pod 6).
Za razliku od gornjih slučajeva, ustanici i oslobodilački pokreti su prijelazni, tj. privremeni subjekti. Oni se bore, bilo za vlast u nekoj državi, ili za državnost na dijelu državnoga područja ili na nesamoupravnom području u kojemu djeluju. Uz to, oni su subjekti međunarodnoga prava samo u odnosu na one države koje su im priznale to svojstvo. Za ostale države njihovo postojanje i pravna osobnost su irelevantni.
Pitanje se dakle postavlja, može li se čovjek pojedinac, uz državu, smatrati glavnim subjektom međunarodnog prava, ili makar izvedenim subjektom poput npr. meduvladinih organizacija.
Da bi se shvatila bit međunarodnoga prava i položaj čovjeka u njemu, valja poći od očite činjenice da se cjelokupno pravo, dakle i međunarodno, svodi na uređenje odnosa između ljudi. Čovjek je krajnji adresat svakoga prava. Ne postoje pravni odnosi izvan ljudskih odnosa.

247. Francuska solidaristička škola (Leon Duguit, Georges Scelle i Nicolas Politis), koja je bila osobito utjecajna u prvoj polovici 20. stoljeća, u tome pogledu dolazila je do radikalnih tvrdnji koje je međunarodna stvarnost demantirala. Za njezine pristalice i sama država, koja ne može imati vlastitu volju, nije ništa više od postupka upravljanja kolektivnim interesima. Cjelokupno pravo, domaće i međunarodno, može se odnositi isključivo na pojedince (bilo kao upravljače ili one kojima se upravlja), koji su jedini obdareni inteligencijom i voljom. Stoga je njihov krajnji zaključak bio da je međunarodna zajednica isključivo ljudska zajednica, sastavljena od ljudi i nikog drugoga osim ljudi (a ne od država).
Razvoj pozitivnoga međunarodnog prava ukazuje na neke jake općenite ciljeve i tendencije koji dolaze napose do izražaja nakon Drugoga svjetskog rata. Oni su djelovali na proces dekolonizacije u svijetu u kojemu su stanovnici dotadašnjih nesamoupravnih teritorija stjecali i stekli državnost. Na početku devedesetih godina 20. stoljeća slomili su se autoritarni režimi u tzv. socijalističkim državama, čiji je blok u međunarodnim odnosima prije toga bio osobito osobito jak, a volja toga bloka nije se mogla olako ignorirati.
Te tendencije proročanski su bile najavljene i formulirane u rezoluciji: "Temeljna ljudska prava, osnova obnove međunarodnog prava", što ju je Institut za međunarodno pravo bio usvojio na svome prvom zasjedanju nakon Drugog svjetskog rata, u Lozani 9. kolovoza Izvjestilac je bio jedan od najvećih pravnika toga stoljeća Charles De Visscher iz Belgije.
U preambuli te rezolucije bilo je spomenuto da je nužno prije svega ponovo potvrditi: "izvjesna načela koja naročito odgovaraju... zahtjevima pravne svijesti civiliziranih naroda". Uz to, bilo je navedeno da su "režimi koji su podjarmili i ponizili ljudsku osobu, u tome totalnom podčinjenju čovjeka svojim političkim ciljevima tražili sredstva za poduzimanje agresije i osvajanja, i da im zauvijek treba spriječiti povratak".

248. Ta je rezolucija potom proklamirala sljedeće: "I
Ta je rezolucija potom proklamirala sljedeće: "I. - Priznanje i poštivanje prava urođenih ljudskoj osobi, kojoj država mora služiti ne a podčiniti ju, usko su vezani s napretkom međunarodnoga prava. - II. - To priznanje i to poštivanje su osnova svake funkcionalne koncepcije vlasti, i to takve vlasti koja svoj naslov (legitimnost) izvodi iz svoje sposobnosti ostvarivanja pojedinačnih i socijalnih ciljeva ljudske osobe. - Širenje u javnome mnijenju te temeljne koncepcije bit će element umjerenosti vlasti i ona će podupirati državu u njezinoj misiji da se čuva od nastojanja nosilaca vlasti od zloupotreba."
U toj je rezoluciji dalje naglašeno: "IH. - Učinkoviti pravni poredak između država neodvojiv je od poštivanja ljudske osobe u unutarnjemu poretku svake države. - U međunarodnom pravnom poretku funkcionalna i moderirajuća koncepcija vlasti ostaje zamagljena jakošću tradicije o suverenoj državi kao organizmu sigurnosti i instrumentu moći, kao najvažnijem obliku pravnoga poretka."
Napokon se ističe: "IV. - Afirmacija poštivanja prava ljudske osobe, ukoliko joj se učinkovitost ne osigura stvarnim mjerama garancije i kontrole, nedovoljna je kako u međunarodnom, tako i u unutarnjemu pravnom poretku."
Ako bi se usporedilo pozitivno međunarodno pravo kakvo je bilo na snazi na početku Drugoga svjetskog rata s dostignućima njegova razvoja po njegovu okončanju do danas, ne mogu se zanijekati njegove bitne promjene koje sve idu u korist poštivanja prava ljudske osobe i ljudskih skupina. Nastavak toga razvoja može se razumno očekivati i u 21. stoljeću. U tome se mogu spomenuti neka od krupnih dostignuća, koja sva idu na uštrb suverenosti država.
Najprije, koncept imperativnih normi općega međunarodnog prava (jus cogens) u smislu članaka 53,64. i 71. Bečke konvencije o pravu ugovora iz najvećim se dijelom odnosi na poštivanje i na zaštitu ljudske osobe, kako u miru tako i u oružanom sukobu (v. supra, §2 pod 2.aa; §22 pod I(a)). Norme općega međunarodnog prava toga domašaja nameću se svim državama svijeta i drugim subjektima međunarodnog prava. One ih same ne smiju kršiti, niti ih u uzajamnim sporazumima smiju derogirati. Taj dio korpusa općega međunarodnog prava izašao je iz okvira volje suverenih država. One im se više ne mogu dobrovoljno podvrgavati ili ih otklanjati. A i nove države, proizašle iz teritorijalnih promjena, obvezane su tim dijelom općega međunarodnog prava od samoga njihova nastanka.

249. Teška kršenja nekih temeljnih prava čovjeka i ljudskih skupina na opstanak, na tjelesni integritet, slobodu i dostojanstvo - kako u miru tako i u oružanom sukobu -međunarodna je zajednica u cjelini proglasila "međunarodnim zločinima". Poseban tip međunarodne odgovornosti država za počinjenje tih zločina je u razvoju (supra §46). Ali po međunarodnom pravu izravnu odgovornost za te zločine snose i pojedinci (infra, §60).
Uz to, počam od nekih općih odredaba u Povelji UN iz i Opće deklaracije o ljudskim pravima iz usvojeno je obilje općih i regionalnih međunarodnih ugovora i drugih instrumenata kojima se ljudska prava štite i razrađuju. Tim se instrumentima potiče razvoj pravila općega međunarodnog prava, a odnosni ugovori predviđaju za njihove države stranke precizne pravne obveze, i to uz neke mjere međunarodne kontrole njihova izvršenja. Neki od tih ugovora predviđaju i pravo pojedinaca da se sa svojini pritužbama obraćaju međunarodni tijelima.
Isprazno bi bilo tvrditi da je čitav taj razvoj u pravu mogao sam po sebi spriječiti sva kršenja ljudskih prava, a u nekim dijelovima svijeta i najstrašnije međunarodne zločine u masovnim razmjerima. Niti jedno pravno pravilo to ne može učiniti samo. Svako se takvo pravilo objektivno može prekršiti, jer bi u suprotnom bilo nepotrebno. Ali se sa sigurnošću može zaključiti da je opisani razvoj u međunarodnom pravnomu poretku veoma značajan i da će prava ljudske osobe i dalje biti u središtu toga razvoja.
Za usporedbu, prije Drugog svjetskoga rata pravila međunarodnoga prava uopće se nisu primjenjivala na odnose država i njihovih vlastitih građana, osim ako je neka država bila preuzela neke ugovorne obveze (npr. glede zaštite nacionalnih manjina) a koje su tada bile izvanredna rijetkost. Nakon toga užasnog rata taj razvoj ipak je bio umanjio slučajeve kršenja ljudskih prava, i to osobito u nekim dijelovima svijeta. A i nestankom socijalističkoga sustava u svijetu prestali su neki otpori tome razvoju, koji su prije toga bili osobito prisutni.
Pozitivno se međunarodno pravo time približava nekim učenjima i nekim iskazima škole prirodnog prava, naročito s konca 18. stoljeća. Uz to što je sadržaj mnogih imperativnih normi identičan tim iskazima, npr. onima iz francuske Deklaracije o pravima čovjeka i građanina iz 1789, ugovori i drugi instrumenti danas predviđaju još i međunarodne mehanizme za osiguranje poštivanja tih prava.

250. Ostaje, međutim, pitanje je li taj razvoj s postignutim rezultatima dovoljan za tvrdnju da je time sam čovjek postao izravnim subjektom međunarodnoga prava. Tu nam valja izložiti argumente onih koji to tvrde, ili koji tvrde da je i takav razvitak na vidiku.
Tu ne uzimamo u obzir zastarjelo i napušteno učenje solidarističke škole koje je ignoriralo postojanje suverenih država u međunarodnoj zajednici, i po kojemu je ta zajednica sastavljena isključivo od pojedinaca. Ali izvan toga učenja nema danas nikoga tko bi tvrdio da je pojedinac glavni subjekt međunarodnoga prava poput države ili umjesto države, i da bi prema tome pravu on mogao stjecati teritorije, imenovati ambasadore i objavljivati ratove.
Stoga su oni koji nastoje dokazati da čovjek pojedinac jest subjekt međunarodnoga prava (ili je na putu da to postane), mišljenja da se ta osobnost može stupnjevati po intenzitetu. Pojedinca oni uspoređuju s drugim izvedenim subjektima, poput npr. s međudržavnim organizacijama, i dolaze do zaključka da je njegov subjektivitet ograničen i izveden iz subjektiviteta države.
Argumenti te vrste idu u nekoliko pravaca. Opće među­narodno pravo razvija se u pravcu priznavanja pojedincu mnogih ljudskih prava, čak i nasuprot državi, na što je upravo ukazano.
Ali opće međunarodno pravo i izravno pojedincima nameće mnoge pravne obveze. To je bilo najprije glede piratstva na otvorenomu moru. Taj međunarodni zločin može kazniti svaka država, pa i ona koja sama nije pretrpjela štetu. A pirati su uvijek pojedinci koji djeluju u vlastitom svojstvu. Po običajnomu međunarodnom pravu razvijenom temeljem ugovora, svaki pripadnik oružanih snaga podvrgnut je pravnim pravilima koja vrijede u oružanim sukobima. Za njihovo kršenje on je izravno odgovoran. Dalji razvoj toga prava usmjeren je k suzbijanju terorizma, rasizma i plaćeništva, kada pojedinci također najčešće djeluju u vlastitom svojstvu. I neki drugi međunarodni zločini, poput zločina protiv mira i protiv čovječnosti, koji su najprije bili u nadležnosti međunarodnih vojnih tribunala u Nurnbergu i Tokiju, potom su bili priznati zločinima po općemu međunarodnom pravu.

251. Ali ta izravna odgovornost pojedinaca za međunarodne zločine i za neka druga međunarodna protupravna djela, još se uvijek ne čini dovoljno jakim argumentom da bi se on mogao priznati "izvedenim" subjektom međunarodnoga prava. Taj argument dokazuju činjenicu da je on prije objekt, tj. da on može biti izravno podvrgnut međunarodnom pravnom poretku, negoli da je on i subjekt toga poretka u smislu u kojemu su to međunarodne organizacije.
Druga vrst argumenata izvodi se iz prava pojedinaca koja su im priznale države u međunarodnim ugovorima, ali ih oni uživaju u osobnom svojstvu, a ne posredstvom države.
Neki se u tome pogledu upiru u iskaz iz savjetodavnoga mišljenja Stalnoga suda međunarodne pravde iz o Nadležnosti sudova u Danzigu. U tome mišljenju je navedeno, "da se ne može osporiti da sam predmet nekoga međunarodnog sporazuma prema namjeri ugovornih stranaka, može biti njihovo usvajanje odredaba kojima se stvaraju prava i obveze za pojedince koje bi nacionalni sudovi morali primijeniti..." (Series B, No.15, pp.17-18)
Osim materijalnih pravila u užem smislu, koja su predviđena u njihovu korist, temeljem nekih ugovora pojedinci mogu sudjelovati kao stranke pred nekim međunarodnim tijelima protiv država, pa i protiv onih kojih su državljani. To bi bio argument da pojedinci u nekim slučajevima mogu samostalno isticati svoje zahtjeve prema drugim subjektima međunarodnoga prava.
Po okončanju Prvoga svjetskog rata mirovnim ugovorima ustanovljeni su tzv. "mješoviti arbitražni tribunali" pred kojima su državljani pobjedničkih zemalja izravno mogli ostvarivati svoja potraživanja protiv pobijeđenih država. U nekim slučajevima pojedinac može biti stranka i pred Sudom Europske unije u Luxemburgu, ali ne i pred Međunarodnim sudom u Haagu, glavnim sudskim organom UN. U sljedećim odjeljcima izložit ćemo prava pojedinaca na pritužbe nekim međunarodnim tijelima temeljem nekih međunarodnih konvencija o ljudskim pravima.

252. Ali ni to ne bi mogao biti odlučujući argument da je sam pojedinac subjekt međunarodnoga prava, pa makar i izvedeni. Države mogu otkazati te konvencije, ili nadležne organizacije mogu suspendirati članstvo ili isključiti iz članstva državu koja krši svoje preuzete obveze. Time bi prestao "subjektivitet" pojedinaca, što bi bio argument da se on na toj osnovi teško može dokazivati.
Napokon, nije dokaz da je pojedinac subjekt međunarodnog prava ni zbog toga što fizičke i pravne osobe mogu s drugim državama (i međunarodnim organizacijama) sklapati sporazume koji pravno obvezuju sve njihove stranke. U slučaju sporova o primjeni i tumačenju tih sporazuma te osobe mogu biti stranke u arbitražnom postupku ukoliko je on njima predviđen. Ali sporazumi te vrste nisu međunarodni ugovori. Bolje ih je izdvojiti iz međunarodnoga prava i svrstati ih pod tzv. "transnacionalne kontrakte" i pod transnacionalno pravo.
Neki pisci dokazuju međunarodnu osobnost pojedinca uspoređujući ga s osobnošću maloljetnika u unutarnjemu pravu država. Oni imaju svojstvo subjekata prava, ali ne i punu poslovnu sposobnost. S tom bi se usporedbom moglo dokazati da je pojedinac "pasivni" subjekt međunarodnog prava, ukoliko je taj pojam uopće od neke koristi.
Zaključci o ovomu pitanju dakle ipak ovise o kriteriju koji se usvoji za samu međunarodnu osobnost. Oni koji u tome pogledu prihvate stupnjevitost, možda su u pravu kada dolaze do zaključka da je pojedinac subjekt međunarodnog prava u ograničenom smislu, i izveden iz subjektiviteta države. Milan Bartoš je na toj osnovi tvrdio da je čovjek "refleksni subjekt međunarodnog prava".
Ali čini se da je u interesu preciznosti pravnih izraza koje koristimo i jasnoće odnosa u međunarodnomu pravu, najbolje ne služiti se tim nategnutim pojmovima. U interesu pravne sigurnosti bolje je pojedincu odreći svojstvo subjekta međunarodnog prava, čak i ono koje uživaju međunarodne organizacije i priznati ustanici. Time se neće spriječiti-dalji razvoj toga prava u korist pojedinca.
Moguće je tek zamisliti, ali za daleku budućnost, da bi čovjek mogao postati subjektom međunarodnoga prava ukoliko bi čitava međunarodna zajednica stekla neke odlike naddržavne organizacije (tj. "superdržave") ili federacije država, u kojoj bi pojedinac dobio neka politička prava. Ali ako bi se to dogodilo, međunarodno bi pravo izgubilo bitna obilježja koja ima danas i postalo bi federalno pravo te svjetske superdržave.

253. 57. DRŽAVLJANI I STRANCI
Bibliografija:
Borislav T. BLAGOJEVIĆ: Državljanstvo - s naročitim obzirom na pravo FNRJ, Beograd 1946, 131 str.; M. BARTOŠ - B. NIKOLAJEVIĆ: Pravni položaj stranaca, Beograd 1951; V. DIMITRIJEVIĆ: Utočište na teritoriji strane države - teritorijalni azil, Beograd 1969,176 str.; Budislav VUKAS: "Pravila međunarodnog ugovornog prava o političkim izbjeglicama", ZPFZ 1969, br.2, str ; "International instrumente dealing with the status of stateless persons and of refugees", Revue belge de droit international 1975, No.l, pp ; Atle GRAHL-MADSEN: Territorial Asylum, Stockholm 1980, 231 pages; OPPENHEIM'S International Law, Volvune I, Ninth Edition, Edited by Sir Robert Jennings and Sir Arthur Watts, Parts 2 to 4; London 1992, pp ; Đuro GATARIĆ: "Pravni aspekti položaja izbjeglica i prognanika", ZPFZ 1993, br.2-3, str ; I. ZVONAREK: "Pravni položaj izbjeglica i prognanika", Pravni vjesnik 1996 (Osijek), br.1-4, str ; Vesna CRNIĆ-GROTIĆ: "Posebnosti međunarodnopravnog položaja žena izbjeglica", ZPFR 1998, str ; Ivan ŠPRAJC: "Konvencija Vijeća Europe o sudjelovanju stranaca u javnom životu na lokalnoj razini", Vladavina prava 1998 (Zagreb), br.2, str.61-75; lan BROWNLIE: Principles of Public International Law, Fifth Edition, Oxford 1998, pp
1. Pojam državljanstva. Prema načelu teritorijalne suverenosti (vrhovništva) (v. infra, §61), pojedinac je pod vlašću države u kojoj boravi i ima dužnost poštivati njezine propise dok god se u njoj nalazi. Ali kada se nalazi izvan svoje države, on je u isto vrijeme i pod vlašću te svoje države (personalna suverenost), i dužan joj je na vjernost. Zauzvrat on u inozemstvu ima pravo tražiti zaštitu od svoje države. Ako strana država prekrši neka njegova prava, njegova mu država može temeljem međunarodnoga prava pružiti "diplomatsku zaštitu" (v. supra, §45 pod 2). Ukoliko ne može ostati u stranoj državi, on bi uvijek trebao imati mogućnost da se vrati u svoju državu.
Stoga, kada se raspravlja o pitanjima pravnoga položaja pojedinca bitno je utvrditi njegovo državljanstvo. Državljanstvo je pravna veza koja neku osobu vezuje za neku državu. Opća deklaracija o ljudskim pravima iz stoga proklamira da: "Svatko ima pravo na državljanstvo" (članak . 15(1)). Ipak je to samo cilj kojemu se teži, jer zbog razloga koje ćemo izložiti mnoge osobe mogu biti apatridi (osobe bez državljanstva). Uz to, neka se osoba može naći u položaju da ima dva ili čak više državljanstava (bipatrid, polipatrid), što također stvara mnoge praktične probleme.
Svaka država ima u načelu pravo svojim ustavom i zakonima odrediti tko ima pravo na njezino državljanstvo.

254. To pravo potvrđuju članci 1. i 2
To pravo potvrđuju članci 1. i 2. Konvencije o nekim pitanjima sukoba zakona o državljanstvu iz 1930, koji se u toj oblasti mogu smatrati iskazom općega običajnog međunarodnoga prava. "Svaka država može prema vlastitom pravu odrediti tko su njezini državljani..." (članak 1). "Svako pitanje o tome ima li neka osoba državljanstvo neke države odredit će se u skladu s pravom te države" (članak 2).
Stoga se smatra da pitanja državljanstva spadaju u unutarnju (isključivu) nadležnost države. U određivanju tih uvjeta države se mogu voditi različitim motivima poput: nacionalne tradicije, demografske i ekonomske politike, državne sigurnosti, i dr. Ali to svoje diskrecijsko pravo država može ograničiti ugovorima koje sklapa s drugim državama.
U savjetodavnom mišljenju iz o Dekretima o državljanstvu u Tunisu i Maroku, Stalni sud međunarodne pravde je naveo da: "...prema postojećemu međunarodnom pravu pitanja državljanstva u načelu su, po mišljenju Suda, u rezerviranoj (pridržanoj) nadležnosti" (svake države). Sud je tome dodao: "...može se dogoditi da je u materiji poput državljanstva koja nije uređena međunarodnim pravom, sloboda države da koristi svoju diskreciju ipak ograničena obvezama koje je mogla preuzeti prema drugim državama. U takvom slučaju, u načelu isključiva nadležnost države ograničena je pravilima međunarodnoga prava..." (Series B, No.4, p.24).
Uz tu mogućnost samoobvezivanja putem ugovora, o pravnim učincima državljanstva može se raspravljati iz uklona domaćega prava, ali i iz uklona međunarodnog prava. Država je slobodna podijeliti svoje državljanstvo kome god hoće i međunarodno ju pravo u tome ne ograničuje. Ali je pitanje ima li ona pravo svim takvim osobama pružati diplomatsku zaštitu u trećim državama. Ako u tome pogledu ne postoji stvarna veza između pojedinca i države, podijeljeno državljanstvo ne mora biti "suprotstavljivo" u odnosu na neku treću državu (v. supra, §28).

255. To je bilo predmetom zanimljive parnice pred Međunarodnim sudom između Liechtensteina i Gvatemale. Osoba pod imenom Nottebohm, po rođenju državljanin Njemačke, boravila je trideset i četiri godine u Gvatemali gdje je imala poslovno sjedište i razgranate djelatnosti u trgovini, bankarstvu i poljoprivredi. Mjesec dana po stupanju Njemačke u Drugi svjetski rat, Nottebohm je u listopadu uspio steći državljanstvo Liechtensteina, u kojemu je boravio samo u nekoliko navrata. Gvatemala je u 1943, po ulasku u rat protiv Njemačke, zaplijenila imovinu Nottebohma a njega je kao njemačkoga državljanina uhitila, držala u pritvoru, potom izgnala i zabranila mu je povratak.
Liechtenstein je zbog tih mjera u korist Nottebohma kao svoga državljanina tužio Gvatemalu pred Međunarodim sudom. Sud je, međutim, u presudi u parnici Nottebohm iz odlučio da je ta tužba neprihvatljiva, i između ostaloga je naveo: "...činjenice jasno potvrđuju sjedne strane odsutnost bilo kakve veze (lien de rattachement, bond of attachment) između Nottebohma i Liechtensteina i, s druge strane, postojanje dugotrajne i tijesne veze njega i Gvatemale, veze koju njegova naturalizacija (u Liechteristeinu) nije niti malo oslabila..." Stoga, po mišljenju Suda: "Gvatemala^nije u tim okolnostima pod nikakvom obvezom priznati (to) državljanstvo..." (p.26).
2. Državljanstvo stečeno rođenjem. Većina ljudi stječe neko državljanstvo rođenjem i ne mijenja ga do smrti. Ne postoji u tome pogledu jednoobrazna praksa u unutarnjem pravu država, ali se mogu razabrati dva temeljna načela. Državljanstvo se rođenjem stječe bilo: (a) činjenicom rođenja na teritoriju neke države (jus soli), ili (b) temeljem porijekla nekoga od roditelja (jus sanguinis). Vjeruje se da osim gornjih, nema nekih trećih kriterija, ali se niti jedan od njih ne usvaja sasvim isključujući drugi.
Zakon o hrvatskom državljanstvu ("Narodne novine" broj 53/91), u člancima 5. i 6. predviđa stjecanje hrvatskoga državljanstva djeteta podrijetlom, tj. činjenicom da su mu oba roditelja, ili jedan roditelj, hrvatski državljani. Ali se u članku 7. propisuje i sljedeće: "Hrvatsko državljanstvo stječe dijete koje je rođeno ili nađeno na području Republike Hrvatske, ako su mu oba roditelja nepoznata ili su nepoznatog državljanstva ili su bez državljanstva...". Tu je, dakle, načelo Jus sanguinis nadopunjeno onim Jus soli.

256. 3. Državljanstvo udate žene
3. Državljanstvo udate žene. Nekoć je u mnogim državama bila široko prihvaćena tradicionalna politika očuvanja cjeline obitelji. Stoga su mnoge države u svojim zakonima o državljanstvu predviđale da strana državljanka trenutkom udaje ipso facto tj. automatski, stječe državljanstvo svoga supruga i da gubi svoje prijašnje državljanstvo (npr. francuski zakon iz 1945). Naprotiv, druge su države, slijedeći politiku jednakosti spolova, izričito predviđale u svojim zakonima da samim činom udaje strana državljanka ne stječe državljanstvo supruga (npr. tzv. CableAct Sjedinjenih Država iz 1921). Iz te neusklađenosti propisa o državljanstvu nastajali su relativno brojni slučajevi u kojima su žene udajom ostajale bez državljanstva, ili naprotiv, po suprugu su udajom stjecale i drugo državljanstvo.
Neka rješenja za te slučajeve predviđali su članci 8. do 11. Haške konvencije iz o nekim pitanjima sukoba zakona o državljanstvu, te potom Konvencija o državljanstvu udane žene iz 1957, koja je danas na snazi.
U zalaganju za ukidanjem razlika između spolova, u novije vrijeme mnoge su države napustile propise o automatskom stjecanju državljanstva žena činom udaje. Time su te mogućnosti sukoba zakona u velikoj mjeri otklonjene. Konvencija o ukidanju svih oblika diskriminacije žena iz predviđa da će države stranke te Konvencije priznati ženama jednaka prava kao i muškarcima glede stjecanja, promjene ili očuvanja državljanstva supruga. Države stranke garantiraju da niti brak sa strancem, niti promjena državljanstva od strane supruga dok brak traje, neće automatski mijenjati državljanstvo supruge, niti će ju ostaviti bez državljanstva, ili ju prisiliti da slijedi državljanstvo supruga (članak 9).
Ali zauzvrat, zakoni većine država danas predviđaju ubrzan i olakšan postupak naturalizacije (prirođenja), tj. primanja u vlastito državljanstvo i to po vlastitoj molbi, a ne automatski. Pri tome se taj olakšani postupak jednako primjenjuje na udatu ženu, kao i na oženjenoga supruga.
Tako i Zakon o hrvatskom državljanstvu u članku 10. predviđa da stranac koji je u braku s hrvatskim državljaninom i kojemu je odobreno trajno nastanjenje na području Hrvatske može steći hrvatsko državljanstvo, iako ne udovoljava niti jednom predviđenom uvjetu naturalizacije (vidi dalje), osim uvjeta da se iz njegova ponašanja može zaključiti da poštuje "pravni poredak i običaje u Republici Hrvatskoj i da prihvaća hrvatsku kulturu".

257. 4. "Prirođenje" (naturalizacija) i otpust iz državljanstva C'ekspatrijacija"). Naturalizacija u užemu smislu različita je od prethodno opisane naturalizacije ipso facto činom sklapanja braka, ali i od priznanja očinstva i usvojenja maloljetnika.
U tome užem smislu naturalizacija je postupak u kojemu neka država po svojoj diskreciji podjeljuje svoje državljanstvo nekoj osobi na njezinu molbu. Po općemu međunarodnom pravu stranac nema pravo na državljanstvo putem naturalizacije. U načelu država ima p'ravo odbiti takvu molbu, i ako nije drukčije predviđeno u njezinu domaćem pravu, ona tu odluku nije dužna niti obrazložiti. S druge strane, suprotno je načelu međunarodnoga prava nametati državljanstvo putem naturalizacije nekoj osobi protiv njezine volje.
Stoga naturalizacija spada u diskrecijsku vlast svake države i ona može svojim zakonima predviđati različite uvjete za primanje u svoje državljanstvo.
Osim gore navedenoga uvjeta poštivanja pravnoga poretka i običaja Republike Hrvatske, u članku 8. Zakona o hrvatskom državljanstvu predviđeno je još: da je osoba koja je podnijela takav zahtjev navršila 18 godina i da joj nije oduzeta poslovna sposobnost; da ima otpust iz stranoga državljanstva ili da podnese dokaz da će otpust dobiti ako bude primljena u hrvatsko državljanstvo; da ima prijavljen boravak na teritoriju Republike Hrvatske najmanje 5 godina; te da poznaje hrvatski jezik i latinično pismo. Ni ti uvjeti nisu apsolutni i Zakon dopušta izuzetke u korist nekih osoba poput iseljenika i njihovih potomaka, ili stranaca u braku s takvim osobama.
U međunarodnomu pravu nije prihvaćena doktrina o "neraskidivoj privrženosti" (indissoluble allegiance), koja bi državu sprječavala da neku osobu otpusti iz svoga državljanstva suprotno njezinoj volji.
Tako i članak 8. Konvencije o umanjenju slučajeva apatridije iz iznimno dopušta državama strankama da nekoga svoga građanina liše državljanstva ako položi zakletvu na vjernost drugoj državi ili se iz njegova ponašanja može nedvojbeno zaključiti da je odbio vjernost svojoj državi, ili ako kontinuirano pruža pomoć drugoj državi ili od nje prima nagrade. Ti se izuzeci moraju unaprijed predvidjeti u rezervi na tu Konvenciju, jer su inače nedopušteni.

258. Zakon o hrvatskom državljanstvu ne predviđa otpust iz državljanstva protiv volje pojedinca.
Isto tako, neka država nije dužna priznati učinak stjecanja od svoga građanina državljanstva druge države. Otpust iz vlastitoga državljanstva može se podvrgnuti nekim uvjetima, poput prethodnoga odsluženja vojne obveze ili izmirenja dužničkih obveza i slično.
Zakon o hrvatskom državljanstvu predviđa u članku 18. kao jedinu zapreku za otpust iz državljanstva ako se protiv osobe u pitanju u Hrvatskoj vodi kazneni postupak zbog djela koje se goni po službenoj dužnosti, ili ako je u Hrvatskoj osuđena na kaznu zatvora dok tu kaznu ne izdrži.
Dakle, unatoč članku 15(2). Opće deklaracije o ljudskim pravima, iz po kojemu: "Nitko ne smije samovoljno biti... lišen prava da promijeni državljanstvo", teško je tvrditi da je diskrecijska vlast država značajnije ograničena bilo glede davanja njihova državljanstva, njegova oduzimanja ih otpusta iz njega.
5. Osobe bez državljanstva i osobe s više državljanstava (apatridi i polipatridi). Unatoč naporima koji se poduzimaju, razlike u zakonima o državljanstvu još su uvijek tolike da i dalje stvaraju slučajeve apatridije i polipatridije. Ah to više nisu najvažniji razlozi tih nenormalnih osobnih situacija.
Neke države s brojnim iseljeništvom, ili sa svojim etničkim pripadnicima u susjednim državama, svojim zakonima namjerno dopuštaju stjecanje vlastitoga državljanstva bez obveze otpusta iz prijašnjeg državljanstva. Nadalje, u sklopu uređenja odnosa država sljednica nastalih raspadom države prethodnice ponegdje se dvostruko državljanstvo nekih kategorija osoba dopušta kao političko rješenje drugih problema.

259. Položaj osoba bez državljanstva (apatrida) ipak je veće zlo od položaja onih koje imaju dva ili više državljanstava. Bez državljanstva mogu ostati brojne osobe koje napuštaju svoju domovinu iz političkih razloga (npr. emigranti iz bivšega Sovjetskog Saveza nakon revolucije 1917, ili izbjegli ili izgnani Palestinci s područja koje je u i kasnije došlo u sastav ili pod okupaciju države Izrael).
I druge teritorijalne promjene mogu stvarati apatride. Pripadnici neke etničke skupine ne žele primiti državljanstvo na koje jedino imaju pravo, a država u kojoj borave odbija im u postupku naturalizacije dati svoje državljanstvo (npr. neki Albanci rođeni na Kosovu a nastanjeni u Makedoniji, Sloveniji ili Hrvatskoj, ili neki Srbi rođeni u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini a nastanjeni u Srbiji i Crnoj Gori.
Na snazi su dvije mnogostrane konvencije kojih je cilj smanjenje broja osoba bez državljanstva. Konvencija o sukobu zakona glede državljanstva iz ima veoma ograničen broj stranaka. Konvencija o umanjenju slučajeva apatridije iz usvojena je pod okriljem UN, a na temelju nacrta predloženoga od Komisije za međunarodno pravo. Hrvatska nije stranka niti jedne od tih konvencija.
S obzirom na neke sličnosti, položaj apatrida objasnit ćemo zajedno s položajem izbjeglica.
Jedino Konvencija o sukobu zakona glede državljanstva iz predviđa neka pravila glede položaja osoba s više državljanstava. Ta se pravila danas mogu smatrati iskazom općega običajnog međunarodnog prava. Svaka od država koje je ta osoba državljanin može je smatrati samo svojim državljaninom (članak 3). Država ne može toj osobi pružati diplomatsku zaštitu u državi koje je ona također državljanin (članak 4). U trećoj državi takva će se osoba tretirati kao da ima samo jedno državljanstvo, i to u pravilu državljanstvo države u kojoj uobičajeno ili uglavnom boravi, ili s kojom je najuže vezana, uzimajući pri tome u obzir okolnosti slučaja (članak 5).

260. Ako odnosne države ne urede ta pitanja drukčije putem sporazuma, osoba s dva državljanstva dužna je služiti vojsku i plaćati poreze u obima državama.
Vidi supra, §32 pod 1, glede nekih pitanja državljanstva u okviru sukcesije država; te supra, §45 pod 2, glede problema državljanstva pravnih osoba.
6. Pravni položaj stranaca. Pristup stranaca u neku državu. Pravila međunarodnoga prava o položaju stranaca pretežito su nastajala u međunarodnoj praksi koja u tome pogledu nije jednoobrazna. Uz pravila običajnoga prava o tzv. "minimalnom međunarodnom standardu", države uređuju ta pitanja dvostranim i višestranim ugovorima o trgovini (i konzularnim odnosima). U toj oblasti do sada nije bio usvojen neki mnogostrani ugovor, ako zanemarimo Havansku konvenciju o položaju stranaca, iz daleke godine, koja je regionalnoga značaja.
Niti jedna država nema obvezu da prima strance na svoje područje. Država može zabraniti strancima pristup na svoj teritorij ili ga može ograničiti uvjetima koje sama propiše. To se naročito ogleda u zakonima mnogih država o useljavanju. Gotovo da nema takvoga zakona koji dopušta bezuvjetno useljenje bilo kojega stranca. Ali s druge strane, danas gotovo da nema države koja bi to svoje pravo sprovodila do kraja i u punoj strogosti. Niti jedna država ne želi presjeći sve svoje odnose s ostatkom svijeta, s obzirom da u primjeni propisa o pristupu stranaca vrijedi po pravilu načelo reciprociteta.
Mnoge države dopuštaju dolazak turista ili studenata na kraći rok (najčešće do 3 mjeseca) bez formalnosti, pa čak i bez ulazne vize. Ali su propisi o uvjetima useljenja, a u novije vrijeme i o dolasku na privremeni rad, podložni brojnim ograničenjima. Fizički, moralno i socijalno nepodobne osobe najčešće se isključuju. Ponekad se diskriminiraju potencijalni useljenici iz samo nekih država, ili se glede useljenja nekima predviđaju povlastice. Sve se te mjere mogu smatrati samo "neprijaznim činima", ali država čiji su građani pogođeni tim mjerama može na njih odgovoriti samo recipročnim postupanjem. Takvim mjerama niti jedna država ne krši svoje obveze po općemu međunarodnom pravu, ali ih može prekršiti ukoliko je s nekom državom preuzela posebne ugovorne obveze u tome pogledu.

261. Stranac koji namjerava putovati u drugu državu mora biti snabdjeven putovnicom izdanom od nadležnog organa svoje države, i ako je potrebno ulaznom vizom koju mu izdaje konzulat države u koju putuje. Na temelju putovnice njegova mu država može pružiti diplomatsku zaštitu u državi u kojoj se nalazi. Putem sporazuma, države mogu međusobno ukidati vize za neke vrste putovanja, pa i dopustiti putovanja samo temeljem osobne iskaznice.
7. Izgon stranaca. Poput prava da dopusti ili ne dopusti pristup, svaka država ima pravo na svome području i uskratiti dalji boravak stranca kojega smatra nepoželjnim. To pravo postoji čak ako dvije države sklope sporazum s garancijama stalnoga boravka svojih građana, i smatra se suverenim pravom svake države.
Svaka država može svojim propisima predviđati kriterije, tj. razloge izgona stranaca, ali se to pravo u njegovoj primjeni ne smije zloupotrebljavati. Država prognanoga stranca, ili onoga kojemu je naloženo iseljenje, ima pravo tražiti razloge za te mjere. U doba mira stranci mogu po pravilu biti izgnani iz razloga javnoga poretka (ordre public). U slučaju objavljenoga rata svaka zaraćena strana ima pravo prognati sa svoga područja sve građane neprijateljske strane.
Uskrata daljega boravka stranca nije mjera njegova kažnjavanja, nego akt izvršne državne vlasti. U nekim zemljama sudovi imaju nadležnost da ispitaju je li izvršna vlast zloupotrijebila to svoje diskrecijsko pravo. Izgon se ne bi smio vršiti uz povredu dostojanstva izgnane osobe i s nepotrebnom brutalnošću. Treba izbjegavati pritvaranje osobe kojoj je naloženo napuštanje teritorija, osim u slučaju kada ona to odbija učiniti ili nastoji izbjeći nadzor državnih organa. Osobi u pitanju treba dati razumno vrijeme za napuštanje države i da ona sama izabere državu u koju će otići. Glede uskrate boravka izbjeglica, ugovorna pravila ponešto su različita.
Stranac kojemu se uskrati ulazak u neku državu (na njezinoj granici, u zračnoj luci ili u morskoj luci otvorenoj za međunarodni promet), vraća se u zemlju svoga posljednjega boravišta. Ako ga ta država ne želi primiti, on se vraća u svoju domovinu.

262. 8. Prava stranaca. Kada je stranac primljen na područje neke države s pravom bilo neograničenoga ili privremenog boravka, on u toj državi uživa neka minimalna prava potrebna za privatni život. Međunarodno pravo ne dopušta niti jednoj državi da strancima uskrati prava sklapanja građanskih ugovora (kontrakata), stjecanja osobnoga vlasništva, sklapanja braka i uživanja obiteljskih prava. Izvan tih temeljnih prava, država može (ali i ne mora), strance podvrgnuti nekim ograničenjima radi zaštite svoje nacionalne sigurnosti, javnoga poretka ili prava svojih državljana (npr. glede zapošljavanja).
Neke države uskraćuju strancima i pravo na stjecanje nekretnina, ili to pravo uvjetuju reciprocitetom. Obično se strancima uskraćuju politička prava, uključujući tu biračko pravo, obnašanje javnih funkcija i vršenje političkih djelatnosti.
Ali je u nekim zemljama prisutna i tendencija da se strancima prizna biračko pravo, makar na lokalnoj razini. Tako članak 8-b-l. Ugovora o Europskoj uniji, sklopljenoga u Maastrichtu u 1992, propisuje da svaki "građanin Unije" (tj. drugih njezinih država članica) nastanjen u državi članici ima pravo birati i biti biran na lokalnim izborima, te na izborima za Europski parlament. U krilu Vijeća Europe u sklopljena je i posebna Konvencija o sudjelovanju stranaca u javnom životu na lokalnoj razini, koja zasada ima mali broj država stranaka. Hrvatska nije njezina stranka.
Postoji težnja, napose među prijateljskim državama, da se i u nekim drugim posebnim pitanjima stranci u pravima izjednače s domaćim državljanima. To se postiže priznanjem u ugovorima o trgovini tzv. "jednakoga" ili "nacionalnog tretmana", i to na temelju reciprociteta obiju država stranaka. Nastanjeni stranci koji su državljani trećih država ne mogu se pozvati na to pravo, osim ako je njihova država sklopila s državom njihova boravka ugovornu klauzulu najvećega povlaštenja (vidi pojedinosti, supra, §20, pod (d)).
Unatoč mogućim gore opisanim ograničenjima, osobna sigurnost, sloboda i prava stranca kojemu je dopušten neograničen ili privremeni boravak, jednako su sveta kao i prava domaćih državljana. Država je dužna pružati djelotvornu zaštitu tih njihovih prava.

263. Država je po međunarodnomu pravu odgovorna za svaki propust dužne pažnje (due diligence) u zaštiti prava stranaca. Ovisno o situaciji, ona je dužna poduzimati preventivne i represivne mjere protiv akata usmjerenih protiv stranaca, bilo od njezinih državnih organa, ili od privatnih osoba ili ostalih stranaca koji se nalaze na njezinu području. Država je dužna uhititi i kazniti odgovorne osobe, a povrijeđenomu strancu dužna je pružiti mogućnost da u sudskom ili drugom postupku naplati štetu.
Kako smo više puta ponavljali, svaka fizička ili pravna osoba, bilo da se radi o vlastitom državljaninu, strancu ili osobi bez državljanstva, ima pravo da se kao ravnopravna stranka pojavi pred sudbenim i drugim nadležnim tijelima teritorijalne države, i da tamo dobije pravdu.
Stranac ima pravo i tražiti diplomatsku zaštitu svoje države glede svake štete koja je nanesena njegovoj osobi i imovini u državi boravka, ali tek nakon što je iscrpio sva raspoloživa domaća pravna sredstva, a nije postigao pravdu (v. supra, §45, pod 3).
Stranac ima pravo napustiti državu svoga boravka. Ali se to pravo može uvjetovati prethodnim ispunjenjem njegovih lokalnih obveza, poput plaćanja poreza, privatnih dugova i sl. On ima pravo da sa sobom ponese osobnu imovinu pod uvjetima koji vrijede i za domaće građane.
9. Eksproprijacija imovine stranaca. Poštivanje privatnoga vlasništva i stečenih prava stranaca (acquired rights, droits acquis), jedno je od načela međunarodnog prava. Počesto je međunarodna odgovornost neke države bivala angažirana zbog neizvršenja te pravne obveze.
Ali se eksproprijacija strane imovine koja je u javnomu interesu nije smatrala, niti se danas smatra, suprotnom međunarodnomu pravu. Općenito je prihvaćeno da je to pravo implicirano u suverenosti svake države.

264. Privatna se imovina stranih fizičkih i pravnih osoba može eksproprirati samo uz ispunjenje nekih uvjeta propisanih međunarodnim pravo: (i) kako smo već naveli, nema sumnje u to da je eksproprijacija dopuštena samo u javnom interesu, a nikako u cilju stjecanja vlasništva nad tom imovinom od nekog domaćega građanina ili drugoga stranca; (ii) ne smije biti diskriminacije glede imovine koja je predmet eksproprijacije, kao ni njezinih vlasnika; drugim riječima, predmet eksproprijacije u javnomu interesu mora biti određena vrst imovine bez obzira tko joj je vlasnik (domaći građani ili drugi stranci); (iii) za ekspropriranu imovinu mora se isplatiti nadoknade. Ali glede toga posljednjeg uvjeta postoje dva suprotstavljena gledišta.
Prema prvom gledištu naknada za ekspropriranu imovinu stranaca mora biti efektivna, adekvatna i promptna, što znači bez nepotrebnog odlaganja, čak ako se imovina domaćih građana eksproprira bez naknade, stranci prema tome gledištu moraju uvijek biti obeštećeni, i to poštujući sve te uvjete.
Prema suprotnom stanovištu, koje su zastupali pravnici iz bivšega Sovjetskog Saveza i zemalja trećega svijeta, takvi strogi uvjeti nadoknade su nerazumni. Posebice je nerealno očekivati promptnu isplatu efektivnog i adekvatnoga obeštećenja u slučajevima kada je eksproprijacija dio općenitoga programa dubokih gospodarskih i socijalnih reformi, uz nacionalizaciju sredstava za proizvodnju.
Visina nadoknade trebala bi po tome gledištu ovisiti o različitim gospodarskim i političkih čimbenicima, poput prirode nacionalizirane imovine, prijašnjih i postojećih djelatnosti njezinih prijašnjih vlasnika, odnosa između investiranih sredstava i ostvarene dobiti, načina na koji se ta dobit koristila, i dr. Stoga prema tome gledištu država može sama odlučiti da nacionalizira stranu imovinu, i to bilo uz punu nadoknadu, ili uz djelomičnu nadoknadu, ili čak i bez nadoknade.

265. Praksa država kretala se između tih krajnosti
Praksa država kretala se između tih krajnosti. Države koje su nekoć uvodile socijalistički sustav, ali i mnoge "novonastale neovisne države" (koje su prije toga bile u odnosu ovisnosti), sklapale su ugovore o nadoknadi s državama kojih su vlasnici već eksproprirane imovine bili državljani. Tim ugovorima utvrđivala se globalna svota naknade koja nije pokrivala sve zahtjeve vlasnika. Ta ugovorena svota nije se isplaćivala promptno, nego kroz dulje vremensko razdoblje.
Svaki slučaj eksproprijacije valja razmatrati u svjetlosti posebnih okolnosti, gdje se u obzir uzimaju vrijednost imovine, financijske mogućnosti države koja ju je eksproprirala, te možda i neki politički obziri.
Ali država koja bi danas jednostrano izvršila eksproprijaciju strane imovine, (dakle bez sporazuma s njezinim vlasnicima ili s njihovom državom), isključila bi se iz svjetskoga tržišta kapitala. Pošto ne bi mogla dolaziti do novih kredita pod povoljnim uvjetima, vjerojatno bi time sama sebi napravila više štete nego što bi imala koristi od eksproprijacije.
Ustav Republike Hrvatske u članku 48. propisuje: "Jamči se pravo vlasništva. - Vlasništvo obvezuje. Nositelji vlasničkoga prava i njihovi korisnici dužni su pridonositi općem dobru. - Strana osoba može stjecati pravo vlasništva uz uvjete određene zakonom. - Jamči se pravo nasljeđivanja."
Pravo na vlasništvo priznato je Protokolom br.l. iz uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda kao jedno od ljudskih prava. Po toj osnovi uživaoci prava na vlasništvo su svi pojedinci, dakle osim stranaca također i domaći državljani, te osobe bez državljanstva (v. pojedinosti, infra, §58).
10. Dužnosti stranaca. Stranac kojemu je priznato pravo neograničenoga ili privremenog boravka u nekoj državi podvrgnut je, poput domaćih građana, pravu te države. On ne može zahtijevati svoje izuzimanje od sudbenosti teritorijalne države. U tome se on razlikuje od stranih osoba koje imaju pravo na diplomatske ili slične privilegije i imunitete.

266. Od stranaca se može zahtijevati da vrše građanske dužnosti radi zaštite zajednice u kojoj žive, poput sudjelovanja u mjerama protiv epidemija, požara, prirodnih katastrofa i drugih opasnosti koje ne proizlaze iz rata. Sloboda stranca i njegovo pravo na uživanje vlasništva mogu se privremeno ograničiti u svrhu očuvanja javnoga poretka, socijalne dobrobiti društva, sigurnosti lokalne zajednice ili čitave države. U tome se pogledu čini razlika između stalno ili na dulji rok nastanjenih stranaca i onih koji u državi privremeno borave (npr. turista) ih onih koji su samo u prolasku: Osim ako drukčije nije propisano ugovorom ili zakonom, stranci se ne smiju uplitati u politiku države u kojoj borave.
Također, osim osoba s diplomatskim položajem, stranci ne mogu tražiti izuzeće od plaćanja poreza i carina. Država ima pravo naplaćivati poreze na nekretnine i od stranaca bez prava na stalni boravak. Stranci sa stalnim ili duljini boravkom potpadaju pod obveze osiguranja i jamčevina, poput domaćih građana.
Stranac sa stalnim boravkom duguje državi u kojoj živi lojalnost i može biti optužen za zločin izdaje. Općenito je, međutim, prihvaćeno da se stranci ne smiju prisiliti da služe u oružanim snagama domaće države.
Sjedinjene su Države u nametnule vojnu obvezu onim strancima kojima je odobren neograničeni boravak. Oni koji tu dužnost odbiju, trajno su isključeni iz mogućnosti stjecanja američkoga državljanstva. Neke druge države, (Njemačka i Francuska) usvojile su zakone prema kojima su dužni služiti njihovu vojsku građani onih država koje to traže od njihovih građana, dakle na recipročnoj osnovi. Oštrina primjene takvih zakona umanjuje se napuštanjem obveznog novačenja i uvođenjem u brojnim državama profesionalnih vojski. Ali ti propisi ostaju i dalje primjenljivi za slučajeve uvođenja opće vojne obveze u doba oružanoga sukoba ili neposredne ratne opasnosti.
11. Utočište (azil). U vršenju svoje suverenosti, svaka država ima u načelu pravo primiti na svoje područje kojega god želi stranca. U tome nije dužna pružati objašnjenje državi koja bi tomu prigovorila. Stoga niti jedna država nije prema međunarodnom pravu dužna odbiti primiti nekoga stranca na svoje područje, izručiti ga drugoj državi, ili izgnati ga sa svoga teritorija, osim u slučaju nekih ograničenja ili u izvršenju obveza koje je sama preuzela (v. dalje pod 13. i 14, o ekstradiciji).

267. S druge strane, država koje je neka osoba građanin nema pravo fizičke kontrole nad njime sve dok se on nalazi na području druge države. To vrijedi unatoč nadležnostima njezinih sudbenih i drugih tijela da ga kažnjavaju i za zločine počinjene u inozemstvu. Ta država može izvršiti izrečenu presudu tek kada se krivac vrati u domovinu ili joj bude izručen. Iz toga, dakle, jasno proizlazi da teritorijalna suverenost (vrhovništvo) države uvijek ima prevagu nad njezinom personalnom suverenošću.
Dakle, svaka država može podijeliti makar privremeni azil nekome strancu koji je izgnan ili je pobjegao iz svoje domovine, kao i osobi bez državljanstva. Pružanje azila stoga je pravo koje proizlazi iz teritorijalne suverenosti države. Ono je miroljubivo i humanitarno djelo koje druge države ne bi smjele smatrati neprijaznim činom. Država koja pruži azil strancu na svome području time ne povlači svoju odgovornost, jer se ne radi o međunarodnom protupravnom djelu, osim ukoliko se time povrjeđuje neka ugovorna ili druga obveza.
Unatoč gornjemu, običnim se zločincima u načelu ne pruža utočište. Pravo pružanja azila u praksi se sve više ograničuje brojnim ugovorima o izručenju (ekstradiciji), te nekim pravilima učtivosti.
Opća deklaracija o ljudskim pravima iz u članku 14. predviđa sljedeće: "(1) Svatko ima pravo da traži i uživa u drugim zemljama utočište pred progonom. - (2) Na to se pravo ne može pozvati u slučaju progona koji su zaista izazvani nepolitičkim zločinima ili djelima protivno ciljevima i načelima Ujedinjenih nacija."
Danas se smatra općenito prihvaćenim da su iz prava da uživaju azil isključeni, osim običnih zločinaca, osobe koje su počinile ili pokušale počiniti atentat protiv glavara neke države; sve vrste terorista, pa i oni koji se bore za legitimne političke ciljeve; te napokon osobe koje se i isključivo političkim sredstvima bore za neke ciljeve suprotne Povelji UN poput npr. rasizma, apartheida, kolonijalne dominacije, i si, a čije bi ostvarenje predstavljalo zločine prema međunarodnom pravu (v. supra, §46). Ali država koja bi i takvim strancima pružala utočište ne može se prisiliti da ih izruči drugoj državi. Ipak, u najtežim slučajevima odbijanja izručenja ona bi zbog toga mogla biti pogođena sankcijama koje propiše Vijeće sigurnosti temeljem Glave VII. Povelje UN.

268. Pravo svake države da pruža utočište političkim bjeguncima, bilo da su stranci ili osobe bez državljanstva, nije kao takvo nikada bilo pod sumnjom, niti se osporavalo. I premda pojam "političkoga progona" danas treba tumačiti restriktivno i s oprezom, pravo njegova tumačenja pripada državi koja pruža azil.
Ali samo međunarodno pravo ne garantirana pojedincima nikakvo "pravo na azil", tj. pravo da ga pod određenim uvjetima uvijek dobiju ako ga zatraže. Kako proizlazi i iz teksta Opće deklaracije o ljudskim pravima, iz svatko ima pravo da traži utočište i da ga uživa (ako mu bude odobreno). Odluka neke države da ga pruži ili odbije spada u njezinu diskrecijsku vlast. Ali to diskrecijsko pravo izvršnih organa može prema pravu nekih država biti podvrgnuto sudskoj provjeri.
Neke države, međutim, izričito priznaju u svojim ustavima pravo na azil određenim osobama. Npr. članak 10. Ustava Republike Italije, iz predviđa da "stranac kojemu se u njegovoj domovini uskraćuje efektivno vršenje političkih sloboda predviđenih talijanskim Ustavom ima pravo na utočište na teritoriju Republike u skladu sa zakonskim odredbama". I članak 16(2). Osnovnoga zakona Savezne Republike Njemačke, iz predviđa između ostaloga: "...Osoba progonjena na političkoj osnovi uživat će pravo azila."
Čini se da u članku 33. Ustava Republike Hrvatske davanje utočišta nije sročeno kao pravo osobe koja ga traži: "Strani državljani i osobe bez državljanstva mogu dobiti utočište u Republici Hrvatskoj, osim ako su progonjeni za nepolitičke zločine i djelatnosti oprečne temeljnim načelima međunarodnog prava. – Stranac koji se zakonito nalazi na teritoriju Republike Hrvatske ne može biti protjeran ni izručen drugoj državi, osim kada se mora izvršiti odluka donesena u skladu s međunarodnim ugovorom ili zakonom."
Zbog ogromnog priljeva ekonomskih imigranata iz siromašnoga svijeta koji tvrde da su politički bjegunci, te se ustavne odredbe danas tumače restriktivno, ili se usvajaju restriktivni zakoni u njihovu izvršenju.

269. 12. Položaj izbjeglica i osoba bez državljanstva
12. Položaj izbjeglica i osoba bez državljanstva. Izbjeglički problem, koji je postao masovan nakon Prvoga svjetskog rata (izbjeglice iz bivše sovjetske Rusije te kasnije i iz nacističke Njemačke), nakon Drugoga svjetskog rata postaje sve akutniji i nažalost dobija ogromne razmjere.
U sklopu Ujedinjenih nacija od početka djeluje Ured visokoga povjerenika (komesara) za izbjeglice (UNHCR) sa sjedištem u Zenevi. Danas je između velikog broja država na snazi Konvencija o položaju izbjeglica, iz 1951, i Protokol koji se odnosi na položaj izbjeglica iz Konvencija o položaju osoba bez državljanstva usvojena je u 1954.
Izbjeglica je svaka osoba koja se zbog utemeljenog straha od progona zbog svoje rase, vjeroispovijedi, nacionalne pripadnosti ili pripadnosti nekoj društvenoj skupini ili zbog političkog mišljenja, nađe izvan zemlje čije ima državljanstvo i koja ne želi, ili zbog toga straha, neće tražiti zaštitu te države.
Naprotiv, osoba bez državljanstva (apatrid) je osoba koju niti jedna država primjenom svojih zakona ne smatra svojim pripadnikom. Odredbe Konvencije o apatridima ne primjenjuju se na izbjeglice. Ali je prema gornjim konvencijama položaj izbjeglica i apatrida u državi boravka dosta sličan, uz neke razlike na koje ćemo ukazati.
Prema gornjim konvencijama nemaju pravo na zaštitu osobe koje su počinile zločine protiv mira, ratne zločine ili zločine protiv čovječnosti, one koje su izvan države koja ih je primila prethodno počinile obične zločine teške naravi, te osobe krive za djelatnosti suprotne ciljevima i načelima UN.
U državi koja im je pružila privremeno ili stalno utočište, izbjeglice i apatridi imaju odgovarajuća prava i dužnosti. Njihova je dužnost da poštuju zakone i propise, kao i mjere za zaštitu javnoga poretka države u kojoj se nalaze.
Država boravka dužna im je osigurati tretman makar jednak svojim građanima glede slobode vjeroispovijedi i vjerskoga obrazovanja njihove djece.
Izbjeglicama i apatridima mora se pružiti jednaka zaštita kao i vlastitim građanima glede industrijskoga i intelektualnog vlasništva; mjera racioniranog snabdijevanja namirnicama; osnovnoga obrazovanja; javne pomoći; radnoga i socijalnog zakonodavstva; te poreznih tereta.

270. Država boravka nadalje je dužna osigurati izbjeglicama i apatridima makar jednak tretman s ostalim strancima glede stjecanja pokretne i nepokretne imovine; sklapanja ugovora o iznajmljivanju i drugih ugovora o vlasništvu; prava bavljenja poljoprivredom, obrtništvom i trgovinom na vlastiti račun, te ustanovljavanja trgovačkih i industrijskih tvrtki; vršenja' slobodnih profesija; stanovanja; obrazovanja višeg od osnovnog; te prava izbora mjesta boravka i slobodnoga kretanja na području države njihova boravka.
Glede sudjelovanja u nepolitičkim i neprofitnim udrugama, te sindikatima, i u zapošljavanju u svrhu zarade, osobe bez državljanstva uživaju jednak tretman kao stranci općenito, a izbjeglice i više od toga. Njima se mora osigurati položaj najvećega povlaštenja priznat stranim građanima u istim uvjetima.
U svrhu useljenja u drugu državu, i izbjeglice i apatridi imaju pravo iznijeti iz zemlje boravka svu imovinu koju su unijeli kada su u nju bili prihvaćeni. Njihove molbe da iznesu ostalu imovinu trebaju s naklonošću biti razmotrene.
Iako je pravo izgona u diskreciji države boravka, gornji ugovori predviđaju posebna ograničenja i neke uvjete glede izgona izbjeglica i apatrida. Oni se zbog tih mjera ne smiju izložiti progonu zbog svoje rase, vjeroispovijedi ili političkoga mišljenja. Izbjeglice i apatridi koji se zakonito nalaze na području država stranaka tih konvencija mogu se izgnati samo zbog razloga sigurnosti države i javne sigurnosti (ordre public). Ali se glede takvih odluka mora osigurati pravni postupak pred nadležnim državnim tijelima.
Napose se izbjeglice ne smiju prognati na granicu države u kojoj bi njihov život ili sloboda bili ugroženi s obzirom na njihovu rasu, vjeroispovijed, nacionalnost, političko mišljenje ili pripadnost nekoj društvenoj skupini (načelo "non-refoulement").

271. Osim potonje obveze, Konvencija o izbjeglicama iz 1951
Osim potonje obveze, Konvencija o izbjeglicama iz ne predviđa čvrstu pravnu obvezu njezinih država stranaka da na svome području pružaju utočište (azil) izbjeglicama. Pruženo utočište je pretežito privremenog karaktera, ili države traže da izbjeglice ostanu u "prvoj zemlji utočišta". Prema toj Konvenciji osoba gubi pravo na položaj izbjeglice ako se, između ostaloga, ponovo i dragovoljno podvrgne zaštiti države iz koje je pobjegla, ili ukoliko su prestale postojati okolnosti temeljem kojih je dobila taj položaj (članak 1C). U tome drugom slučaju takve se osobe mogu nakon provedenoga pravnog postupka i prisilno repatrirati u svoj zavičaj.
S obzirom da su žene izbjeglice veoma često predmet seksualnoga zlostavljanja ili se primoravaju na prostituciju, ili su kao samohrane majke u posebno teškom položaju, opravdano ih je prema okolnostima slučaja smatrati "posebnom društvenom skupinom" u svrhu stjecanja izbjegličkoga položaja. U tu bi svrhu trebalo nadopuniti postojeće ugovorne propise o izbjeglicama.
Prema članku 2(2). rezolucije Instituta za međunarodno pravo iz 1950: "Azil u međunarodnomu javnom pravu", međunarodna odgovornost države angažirana je usljed djelatnosti azilanta u istim uvjetima kao i zbog djelatnosti bilo koje druge osobe koja živi na njezinu teritoriju. Ukoliko je ovo postalo pravilom općega međunarodnog prava, ono se dakle odnosi na djelatnosti izbjeglica i apatrida u nekoj državi.
13. Pojam ekstradicije. Vršenje teritorijalne suverenosti države nad svim osobama koje se nalaze na njezinu području, uključivši i pravo da ih kazni zbog kršenja njezinih zakona, počesto se narušava bijegom počinitelja na područje neke druge države kako bi izbjegao pravdi. S druge strane, pitanje je primjene domaćega prava države na području koje se bjegunac sklonio hoće li mu se suditi, i hoće li biti kažnjen za zločin koji je počinio prije svoga dolaska u tu zemlju. Ta država može slijediti tradiciju common law i odbiti vršenje svoje kaznene sudbenosti za zločine počinjene izvan svoga teritorija.

272. Ali čak kada ta država i vrši kaznenu sudbenost za takva djela temeljem principa aktivnoga personaliteta (v. infra, §60, pod 2), glede prikupljanja dokaza za suđenje ipak su u najboljemu položaju vlasti države u kojoj je zločin počinjen. A ta država ima i najvećeg interesa da krivca kazni. Sve je to bilo povodom nastanka pravnoga instituta ektradicije, pod kojim se podrazumijeva formalno izručenje neke osobe od jedne države drugoj koja ga je zatražila, radi suđenja i kažnjavanja.
Na temelju učenja prirodnoga prava Hugo je Grotius formulirao dužnost države u kojoj se odbjegli zločinac sklonio - bilo da ga sama osudi, ili da ga na zahtjev druge države njoj izruči da bi mu ona sudila. Grotius se smatra tvorcem načela: "aut dedere, aut punire", iako je on tu misao izrazio drugim riječima.
Ekstradicija bjegunca nije nikada postala obvezom država prema općemu međunarodnom pravu. Ona se i danas može izvršiti, bilo temeljem učtivosti, ili u primjeni nekoga ugovora koji ju unaprijed predviđa.
Na snazi su tri regionalna ugovora iz te oblasti. U u Montevideu je sklopljena pod okriljem Panameričke unije Konvencija o ekstradic^i. Arapske su države u sklopile svoj Sporazum o ekstradiciji. U krilu Vijeća Europe u sklopljena je Europska konvencija o izručenju, uz dopunske protokole iz i Hrvatska im je postala stranka pristupom (Narodne novine, posebno izdanje "Međunarodni ugovori", br. 14/1994, pod 57).
Ekstradicija se u praksi većinom vrši primjenom dvostranih ugovora, kojih je sklopljen znatan broj. Značajka tih dvostranih ugovora je odsutnost jednoobraznosti, zbog čega je teško govoriti o nekom "međunarodnom pravu ekstradicije". Ipak većina tih ugovora sadrži neka zajednička načela ili uvjete za izručenje, o kojima se vodi računa i pri sklapanju novih ugovora iz te oblasti.

273. Smatra se općenito prihvaćenim da država kojoj je odobren zahtjev za ekstradiciju ne smije, osim uz odobrenje države koja je osobu izručila, suditi joj za druge zločine osim za one za koje je izručena. To načelo "specijalnosti" predviđa se u ugovorima o ekstradiciji, ali se poštuje čak i kada nije izričito propisano.
14. Osobe podložne ekstradiciji i zločini koji podliježu izručenju. Ujednačena je praksa da država kojoj je zahtjev za ekstradiciju upućen izručuje državi koja tu ekstradiciju traži građane te države ili one trećih država.
Države s europskoga kontinenta nesklone su izručivati svoje vlastite državljane i sklonije su im same suditi za zločine koje su počinili u inozemstvu. Nasuprot njima, Ujedinjeno Kraljevstvo i Sjedinjene Države nisu se opirale da izručuju svoje vlastite građane radi suđenja u državi u kojoj su zločin počinili. U tome se ogleda razlika u pravnoj tradiciji,, koja može biti smetnja u vršenju ekstradicije.
I u mnogim dvostranim ugovorima koji su danas na snazi predviđa se da jedna njihova država stranka neće izručivati drugoj svoje vlastite građane. Konvencija iz Montevidea iz i Europska konvencija iz stoga predviđaju odredbu prema kojoj, iako države stranke imaju slobodne ruke u odluci da ne izruče nekoga svoga državljanina, svaka je država u obvezi ako ga ne izruči, da mu sama sudi za zločin za koji je optužen, ukoliko se ispune neki predviđeni uvjeti.
Kao uvjet ekstradicije mnogi ugovori predviđaju da djelo za koje je bjegunac optužen mora biti kazneno djelo prema zakonima obiju država, tj. one koja traži izručenje i one u kojoj se bjegunac nalazi. Uz to se osobito prije smatralo da je ekstradicija opravdana jedino za teške zločine poput ubojstva, podmetanja požara, pljačke, krivotvorenja novca, i drugih zločina, suzbijanje kojih je u zajedničkom interesu svih naroda.
Liste takvih zločina od konca 19. stoljeća su se u ugovorima polako proširivale, i one u suvremenim instrumentima obuhvaćaju širok spektar nedopuštenih djela. Neki ugovori, međutim, predviđaju ekstradiciju s obzirom na visinu kazne predviđenu za zločine u obima državama.

274. Država može odbiti zahtjev za ekstradiciju osobe koja je zločin počinila u cijelosti ili djelomično na njezinu teritoriju. Ako se izručenje traži za neko djelo koje nije počinjeno na području države koja ga traži, zahtjev za ekstradiciju se može odbiti ako djelo u pitanju nije predviđeno kao zločin u zakonu države u kojoj se bjegunac nalazi. Ekstradicija se ne odobrava nakon što je u državi, u kojoj se bjegunac nalazi, za odnosno djelo već izrečena konačna presuda. Naime, gotovo svi ugovori o ekstradiciji predviđaju načelo non bis in idem, po kojemu se niti jednoj osobi ne može suditi više puta za isto djelo. Ono se može smatrati općim načelom prava.
Posebno je pitanje neizručenja političkih bjegunaca. U doba apsolutizma u Europi politički prijestupnici su normalno bili najčešćim predmetom izručenja, dok za izručenjem običnih zločinaca nije bilo mnogo zanimanja. Neizručivanje političkih prijestupnika najprije je bilo predviđeno u ugovoru između Belgije i Francuske iz Danas gotovo da nema ugovora na snazi koji to ograničenje izričito ne predviđa.
U praksi je ponekad teško razlučiti političke zločine od onih običnih. Neka djela, poput atentata na glavara strane države ili člana njegove obitelji, izričito se izuzimaju iz političkih zločina, a njihovi su počinitelji podložni ekstradiciji. Iz političkih djela se u novijim ugovorima izdvajaju čini terorizma, osobito počinjeni nad zrakoplovima (v. infra, §65 pod 5), te neki zločini po međunarodnom pravu.
Konvencija o genocidu iz u članku VII. predviđa: "Genocid i druga djela nabrojana u članku III. ne smatraju se političkim zločinima za svrhe ekstradicije. - Stranke ugovornice se obvezuju da će u takvim slučajevima odobravati ekstradiciju u skladu sa svojim zakonima i ugovorima koji su na snazi."

275. Istovjetni propisi u četirima Ženevskim konvencijama o humanitarno pravu, iz predviđaju obvezu svake ugovorne stranke da pronalazi počinitelje teških kršenja i da ih izvodi pred svoje sudove bez obzira na njihovo državljanstvo. Ali umjesto toga, prema uvjetima predviđenima u vlastitom zakonodavstvu, neka stranka može te osobe predati radi suđenja drugoj državi stranci, ukoliko ta druga država raspolaže s dovoljnim dokazima.
I na koncu nešto o postupku izručenja. Premda ni o tome nema ujednačenih pravila, postupci predviđeni u ugovorima o ekstradiciji daju se sažeti.
Zahtjev za ekstradicijom upućuje se putem diplomatskih kanala nadležnim vlastima države u kojoj se bjegunac nalazi. Nakon primitka zahtjeva država od koje se izručenje traži nastojat će okrivljenu osobu uhititi, osim ukoliko je sasvim jasno da se ona ne može izručiti. U većini država konačnu odluku o ekstradiciji donosi sudbeno tijelo koje zahtjev za izručenjem može odobriti ili odbiti. Ako ga odbije osoba u pitanju odmah se pušta na slobodu.
Ako se taj zahtjev odobri, izručenje obavlja izvršna vlast. Ta vlast može odlučiti da se osoba u pitanju ne izruči unatoč drugačijoj sudskoj odluci. Država kojoj je zahtjev odobren obavještava se o mjestu i vremenu izručenja i o vremenu koje je osoba u pitanju provela u pritvoru. Ako nema drukčijega sporazuma, sve troškove uhićenja i držanja u pritvoru okrivljene osobe snosi država kojoj je zahtjev za ekstradiciju odobren. Ta država organizira transport izručene osobe na svoje područje.
Nema jedinstvenih pravila za slučajeve kada više država istakne zahtjev za ekstradiciju iste osobe, bilo za isto ili za različita kaznena djela. Kada se radi o počinjenju jednoga kaznenog djela država u kojoj se bjegunac nalazi može dati prednost državi u kojoj je ono počinjeno. Ako je počinjeno na području više država, počinitelj se može izručiti državi koja je prva zatražila ekstradiciju.
Ako više država traži izručenje iste osobe zbog više različitih kaznenih djela, država u kojoj se ta osoba nalazi može pri donošenju odluke uzeti u obzir sve okolnosti, a naročito ozbiljnost počinjenih zločina, državljanstvo počinitelja, vrijeme podnošenja svakoga od zahtjeva, te mogućnost naknadne ekstradicije te osobe radi suđenja u trećoj državi.

276. 58. MEĐUNARODNA ZAŠTITA ČOVJEKA
Bibliografija:
Slobodan MILENKOVIĆ: Međunarodni nadzor nad primenom paktova o pravima čoveka, Beograd 1984, 312 str.; Vojin DIMITRIJEVIĆ: "Opšti (međunarodni) standardi ljudskih prava, ZPFZ 1989, Supplement broju 5-6, str ; V.Đ. DEGAN: "Pojam i sadržaj naročito teških kršenja prava čovjeka", ibid., str ; "Postupci zaštite prava pojedinaca prema međunarodnim konvencijama", Odvjetnik 1990, br.3-4, str.6-18; V. CRNIC-GROTIĆ - M. MATULOVIĆ: "Zaštita ljudskih prava", Dometi 1992 (Rijeka), br.5-6, str ; M. MATULOVIĆ: Ljudska prava, Uvod u teoriju ljudskih prava, Zagreb 1996, 384 str.; Th. BUERGENTHAL: Međunarodna ljudska prava u sažetom obliku, Zagreb 1997, 350 str.; Vesna CRNIĆ-GROTIĆ: "Zaštita prava vlasništva u međunarodnom pravu", ZPFR 2001, br.l, str ; "Međunarodni standardi postupanja s osobama lišenima slobode", V.GROZDANIĆ-A.ŠELIH ur.: Žena i kazna zatvora, Rijeka 2001, str.49-66; V.Đ. DEGAN: "Prirodno i pozitivno pravo u oblasti poštivanja ljudskih prava", 0 međunarodnom i narodnom. Eseji u čast Vojina Dimitrijevića. Ed. Milica Develić Đilas, Vladimir Đerid, Beograd 2003, pp.35-58; Elena ANDREEVSKA: International Law and Human Rights, SEE University Tetovo 2005, 338 pages.
G.J.H. VAN HOOF: Theory and Practice of the Europedn Convention on Human Rights, Second Edition, Deventer 1990; L.-E. PETTITI et autres: La Convention europeenne des droits de l'homme, Commentaire article par article, Paris 1995, 1230 pages; D.J. HARRIS (and others): Law ofthe European Convention on Human Rights, London 1995, 753 pages; F.G. JACOBS - R.C.A. WHITE: The European Convention on Human Rights, Second Edition, Oxforđ 1996, 469 pages; D. GOMIEN (and others): Law and practice of the European Convention on Human Rights and the European Social Charter, Strasbourg 1996, 479 pages; RA. LAWSON - H.G. SCHERMERS: Leading Cases ofthe European Convention of Human Rights, Leiden 1997, 788 pages; Vincent BERGER: Jurisprudence de la Cour europeenne des droits de l'homme, 6e ćdition, Paris 1998, 725 pages; Vesna CRNIC-GROTIĆ: "Dopuštenost zahtjeva protiv Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava", ZPFR 2003, Supplement broju 3, str

277. 1. Uvod. Iz prethodnoga izlaganja (supra, §57), vidjelo se da u pitanjima podjele svoga državljanstva strancima, kao i pristupa stranaca na njezino područje pa i njihova izgona, teritorijalna država uživa temeljem svoje suverenosti znatna prava. U diskrecijskom odlučivanju o tim pitanjima ona nije ograničena nikakvim pravilima općega međunarodnog prava. Ali ona u tome može sama sebe ograničiti ugovorima s drugim državama. Sve do Drugoga svjetskog rata jednaka je bila vlast svake države u odnosu na njezine vlastite građane, i ona je spadala u njezinu rezerviranu (pridržanu) nadležnost.
Počam od sve se to radikalno izmijenilo, i to s obzirom na razmjerno brz prodor koncepta prirodnoga prava u pozitivno međunarodno pravo. Danas su sve države svijeta u postupanju s njihovim vlastitim građanima, kao i sa strancima i apatridima kojima su odobrile boravak na svome području, vezane mnogim pravilima općega običajnog međunarodnog prava na koja više ne mogu utjecati. Većina tih pravila ima domašaj imperativnih normi (jus cogens). I nove države, nastale teritorijalnim promjenama država prethodnica, ipso facto su obvezane tim pravilima od njihova nastanka.
U nekim suvremenim međunarodnim instrumentima i drugim dokumentima ideja o temeljnim, neotuđivim, i prirodnim (urođenim) pravima svakoga čovjeka izravno se potvrđuje, članak 1. Opće deklaracije o ljudskim pravima, iz tako ističe: "Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. Ona su obdarena razumom i sviješću i treba da jedno prema drugomu postupaju u duhu bratstva." U članku 1. rezolucije Instituta za međunarodno pravo, iz o "Zaštiti ljudskih prava i načelu neintervencije u unutarnje poslove država", potvrđeno je sljedeće: "Ljudska prava neposredan su izraz dostojanstva ljudske osobe. Obveza država da im osiguraju poštivanje proizlazi iz priznanja toga dostojanstva koje proklamiraju Povelja Ujedinjenih nacija i Opća deklaracija o ljudskim pravima. - Ta međunarodna obveza jeste, kako ju je izrazio Međunarodni sud, obveza erga omnes; ona se odnosi na svaku državu prema međunarodnoj zajednici u njezinoj cjelini, i svaka država ima pravni interes u zaštiti ljudskih prava. Ta obveza podrazumijeva, uz to, dužnost na solidarnost između svih država kako bi se što je prije moguće osigurala opća i djelotvorna zaštita ljudskih prava".
Ali ta prirodnopravna osnova suvremenoga pozitivnoga međunarodnog prava iz te oblasti traži objašnjenje. Iako prožeta dubokim humanizmom, klasična učenja o prirodnom pravu u djelima Sv.Tome Akvinskog i Huga Grotiusa nisu jasno zastupala jednakost i slobodu svih ljudi. Mada su se prema tim učenjima nehumani ljudski pozitivni zakoni smatrali neprirodnima i grješnima, ona nisu ni mogla u tome dugačkom razdoblju izmijeniti surovu stvarnost ropske i feudalne ovisnosti, pa i uništavanja čitavih domorodačkih naroda, naročito u Americi.

278. Ideja prirodnoga prava svih ljudskih bića na slobodu i na jednakost nalazi svoje mjesto najprije u historijskim aktima nekih država: u Deklaraciji o neovisnosti Sjedinjenih Država iz i u prvih deset amandmana na američki Ustav usvojenih u Njihov najbolji i najčvršći pismeni izraz bila je francuska Deklaracija o pravima čovjeka i građanina, usvojena na početku francuske revolucije iste godine.
Ali ni ti temeljni akti nisu za dugo vremena mogli izmijeniti okrutnu stvarnost koja im je bila suprotna. Na poticaj opata Gregoirea, francuski Konvent je bio dokinuo ropstvo u prekomorskim, posjedima te zemlje u 1794, da bi ga Napoleon bio obnovio u Ono je tamo konačno bilo dokinuto tek u Na području Sjedinjenih Država ropstvo se održalo sve do 1863, a u Brazilu čak do Ustvari medu zapadnim zemljama Britanija je bila prva koja je trgovinu robljem proglasila protuzakonitom još u 1807, a ropstvo je u svojim kolonijama bila dokinula u Na Bečkom kongresu ona je tek bila uspjela da se trgovina robljem načelno osudi.
Međunarodna ugovorna pravila koja su države sklapale između sebe još su se u 19. stoljeću odnosila samo na neke aspekte zaštite ljudskih prava i ljudskih vrijednosti, i to najprije o ropstvu i trgovini robljem, te o ropstvu sličnim oblicima. Od usvajaju se konvencije cilj kojih je bio humanizacija ratovanja. Bilo je vrlo značajno osnivanje, temeljem mirovnih ugovora iz 1919, Međunarodne organizacije rada, i to naporedo s Ligom naroda. Pod okriljem te Organizacije usvajaju se brojne konvencije o poboljšanju uvjeta rađa. O sustavu zaštite prava manjina na selektivnoj osovi bit će riječi u sljedećem odjeljku (infra, §59).
Ali sve te ugovorne obveze još uvijek nisu dirale u gotovo neograničenu vlast država nad njihovim vlastitim građanima, čije su se najteže zloupotrebe zbile u nacističkoj Njemačkoj i u Sovjetskomu Savezu.

279. Unatoč sporom i zakašnjelom razvoju, neke zemlje Zapadne Europe i Amerike su do Drugoga svjetskog rata u njihovu ustavnom pravu i praksi izgradile pravni poredak zasnovan na jamstvima temeljnih prava pojedinaca. Od toga su bile izuzete države u kojima su bili prevladali fašizam i boljševizam. Ali kolonijalne su sile ta jamstva protezale na stanovnike svojih prekomorskih posjeda tek nakon toga rata, kada je već bilo kasno da se tim reformama održe odnosi ovisnosti.
2. Zaštita ljudskih prava prema općemu običajnom međunarodnom pravu. Ovdje valja jasno naglasiti da se svaka zamisao prirodnoga i objektivnog prava, pa čak i ona o temeljnim, neotuđivim, i prirodnim pravima svakoga ljudskog bića, mora na koncu potvrditi ili opovrgnuti u onome što u datom historijskom razdoblju predstavlja pozitivno pravo. Bez obzira na Opravdanost nekih zamisli i genijalnost pisaca koji ih zastupaju, takva pravila gotovo da nemaju vrijednosti ako se nisu transformirale u ono što nazivamo corpus juris gentium. Mjera "pozitivnosti" pravila prirodnoga prava mjera je njihova postojanja kao istinskih pravnih pravila.
Glede temeljnih ljudskih prava sretna je bila historijska okolnost što su ona bila utjelovljena u unutarnjemu pozitivnom pravu država koje su sa Sovjetskim Savezom u Drugomu svjetskom ratu odnijele pobjedu nad koalicijom fašističkih sila ("sila osovine").
Povelja UN iz ne predviđa određene obveze za njezine države članice o zaštiti ljudskih prava. Ali ona tu zaštitu formulira među ciljevima te svjetske organizacije.
U preambuli se Povelje navodi: "da ponovno potvrdimo vjeru u temeljna prava čovjeka, u dostojanstvo i vrijednost čovjeka, u ravnopravnost muškaraca i žena, kao i u ravnopravnost velikih i malih naroda". Prema članku 1(3): jedan je od ciljeva UN: "ostvarivati međunarodnu suradnju... razvijanjem i poticanjem poštivanja ljudskih prava i temeljnih sloboda za sve bez razlike glede rase, spola, jezika ili vjeroispovijedi". Članak 55. predviđa da UN unaprjeđuju: "c) opće i stvarno poštivanje ljudskih prava i temeljnih sloboda za sve bez razlike glede rase, spola, jezika ili vjeroispovijedi". Prema članku 56: "Svi se članovi obvezuju da zajednički i pojedinačno djeluju« suradnji š Organizacijom u postizanju ciljeva izloženih u članku 55." Iz toga posljednjega propisa izvodila se pravna obveza država članica na tome polju, iako je bilo i suprotnih tumačenja.

280. Na temelju odluke Ekonomskog i socijalnoga vijeća, u 1946
Na temelju odluke Ekonomskog i socijalnoga vijeća, u je bila utemeljena Komisija (Povjerenstvo) za ljudska prava kao njegov stalni organ. U okviru te Komisije pripremljeni su najznačajniji nacrti deklaracija i konvencija o ljudskim pravima. Cilj te djelatnosti bio je trostupanjski: (i) najprije pripremanje deklaracija u kojima se definira sadržaj različitih ljudskih prava koja se moraju poštovati, a koja se usvajaju u Općoj skupštini putem neobveznih rezolucija; (ii) potom izrada i usvajanje jednoga broja međunarodnih konvencija, kojima države njihove stranke preuzimaju odgovarajuće ugovorne obveze; te napokon (iii) u tim konvencijama ili na drugi način predviđanje mjera i mehanizama za osiguranje poštivanja tih prava.
Tek koncem ustanovljen je Ured Visokoga komesara (povjerenika) £a ljudska prava koji djeluje uz podršku Centra UN za ljudska prava u Ženevi.
Opća skupština UN usvojila je 10. prosinca Opću deklaraciju o ljudskim pravima u kojoj su, uz građanska i politička, definirana i neka ekonomska, socijalna i kulturna prava. Ta historijska rezolucija bila je usvojena jednoglasno uz osam uzdržanih glasova (socijalističke zemlje uključivši tada Jugoslaviju, te Saudijska Arabija i Južna Afrika).
Radi se o katalogu neotuđivih prava svakoga pojedinca, i to: (1) prava na život, slobodu i sigurnost; (2) priznanje svakoga kao osobe pred zakonom; (3) jednakost svih pred zakonom; (4) posebna jamstva u kaznenom postupku poput poštenoga i javnog suđenja, pretpostavke nevinosti i zabrane kažnjavanja primjenom ex post facto zakona; (5) sloboda kretanja u državi, njezino napuštanje i vraćanje u nju; (6) utočište (azil); (7) državljanstvo; (8) pravo na vlasništvo; (9) slobode misli, savjesti, vjeroispovijedi i izražavanja, mirnoga okupljanja i udruživanja; (10) socijalno osiguranje; (11) rad uz pravične i povoljne uvjete, i udruživanje u sindikate radi zaštite vlastitih interesa; (12) prikladan životni standard i obrazovanje; i (13) pravo "slobodnoga sudjelovanja u kulturnom životu zajednice, uživanja u umjetnosti i sudjelovanja u znanstvenom napretku i njegovim koristima".

281. U vrijeme njezina usvajanja, tek nekolicina država članica koje su glasovale za tu Deklaraciju mogla je dokazati da su sve slobode i sva ljudska prava koje ona predviđa, osigurani u njihovim pravnim porecima. Zapadne zemlje koristile su je u blokovskom propagandnom nadmetanju sa Sovjetskim Savezom i njegovim saveznicima. Ali na početku procesa dekolonizacije, novooslobođene države uz Irsku, skandinavske i socijalističke države, optuživale su zapadne zemlje za kršenje prava iz te Deklaracije u njihovim kolonijama. Time su pospješivale proces oslobađanja preostalih nesamoupravnih područja.
Postupno je Opća deklaracija bila zadobila sveopću podršku kao instrument koji definira običajna pravna pravila o ljudskim pravima, ili ona koja su na putu da to postanu. Kada Opća skupština u svojim kasnijim rezolucijama razmatra neka pitanja ljudskih prava, ili osuđuje njihovo kršenje u nekomu dijelu svijeta, redovito se poziva na Opću deklaraciju kao na iskaz prava na snazi, a nikada na neku konvenciju iz te oblasti. Ponekad, iako ne dosljedno, na nju se pozivaju zakoni država, pa i neke unutarnje sudske presude.
Time su tekst Opće deklaracije, i prava formulirana u njoj, utjecali na progresivni razvoj pravila općega običajnog međunarodnog prava iz te oblasti, uključivši nastanak communis opinio juris, i to možda čak i više negoli odgovarajući ugovorni instrumenti.
Nakon Opće deklaracije, u su bila usvojena dva ugovorna instrumenta: Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, te Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima. I nekim drugim konvencijama o posebnim aspektima ljudskih prava prethodile su odgovarajuće deklaracije Opće skupštine. Time su te deklaracije poticale razvoj općega običajnog prava, i to daje osnove za tvrdnju da prava formulirana u tim deklaracijama pravno obvezuju i države koje ne postanu strankama odgovarajućih ugovora.
Ali i ta dva međunarodna pakta, i ostale konvencije o ljudskim pravima, poput drugih kodifikacijskih konvencija, igraju u običajnomu procesu, bilo ulogu čiste kodifikacije prava već na snazi, ili kristalizacije u novo pozitivno pravo, ili "legislacije" (v. supra, §11). S obzirom da su sva prava i slobode predviđena u tim konvencijama propisana na općenit i normativan način, to može dati uporište državama njihovim strankama za tvrdnju da ta pravila, po običajnoj osnovi, uz njih obvezuju i treće države. One stoga imaju pravo tražiti poštivanje tih pravnih obveza od svih država svijeta. Zbog toga se danas smatra da je obveza poštivanja ljudskih prava obveza erga omnes.

282. Glede ljudskih prava zabilježenih i definiranih u rezolucijama i kodifikacijskim konvencijama običajni proces je u tijeku. U načelu bi za svako takvo pravilo trebalo posebno istraživati i dokazivati je li već preraslo u pravilo općega običajnog pozitivnog prava i obvezuje li po toj osnovi sve države svijeta, ili je taj proces još u tijeku.
Ali u običajnom procesu iz te oblasti dolazi do izraza paradoks. S uvećanom važnošću nekog općega pravila za održanje svjetskoga političkog poretka ili za očuvanje nekih drugih općečovječanskih vrijednosti, opada osjećaj dužnosti međunarodnoga suca za dokazivanjem ispunjenja strogih kriterija (sveopća praksa država, opinio juris svih država) glede njihove transformacije u pozitivno običajno pravo. Kada je u pitanju postojanje nekih pravila jus cogens, međunarodni se sudac zadovoljava da ustanovi njihovo postojanje kao pravila na snazi, što se inače ne bi usudio glede nekih drugih općih pravila koja diraju u subjektivna prava i interese samo nekih država.
Uz to, kršenje bilo kojega ljudskog prava, između svih onih zabilježenih i definiranih u deklaracijama i konvencijama, nema iste štetne posljedice po pogođene pojedince, a i po međunarodnu zajednicu država u cjelini. Kršenje pravila koje zabranjuje genocid ima kud i kamo pogubnije posljedice od npr. kršenja pravila kojima se svakomu pojedincu jamči pravo uživanja u umjetnosti i u znanstvenom napretku. Tu se i inače postavlja pitanje osiguranja uživanja ekonomskih, socijalnih i kulturnih prava, koja se u odgovarajućim instrumentima definiraju prije kao ciljevi negoli kao čvrste pravne obveze svih država svijeta.
Država koja putem svojih organa sama krši neka od ljudskih prava, bilo svojih vlastitih građana ili stranaca, ili ukoliko ne učini dovoljno da spriječi njihovo kršenje od njezinih organa (uključujući oružane snage), ili neodgovornih pojedinaca i skupina izvan njezina nadzora, može s obzirom na težinu posljedica toga kršenja očekivati sankcije Vijeća sigurnosti i drugih univerzalnih i regionalnih međunarodnih organizacija.

283. I države pojedinačno ili udružene imaju pravo na individualnu i kolektivnu intervenciju (koja ne uključuje upotrebu oružane sile u kršenju Povelje UN), i to poduzimanjem diplomatskih, ekonomskih i drugih mjera prema svakoj drugoj državi (članak 2(2). rezolucije Instituta za međunarodno pravo iz o "Zaštiti ljudskih prava i načelu neintervencije u unutarnje poslove država")- "Mjere u svrhu kolektivne zaštite ljudskih prava posebice su opravdane kada se poduzimaju u odgovor na naročito teška kršenja tih prava, naročito na masovna i sustavna kršenja, i na ona koja povrjeđuju prava koja se ni u kakvim okolnostima ne mogu derogirati" (članak 2(3)). Jedan od uvjeta te intervencije jeste da -poduzete mjere moraju biti - "u srazmjeri s težinom kršenja" (članak 4(2).
Među ljudskim pravima iz međunarodnih instrumenata ima primjera dviju vrsta imperativnih normi općega međunarodnog prava (v. supra, §§ 2, 11), kao i onih glede kojih je državama ostavljena mogućnost da izaberu načine njihova ostvarenja. Ali ima i pravila glede kojih se opravdano može sumnjati da za države predviđaju pravne obveze, ili da su prerasla u opće pozitivno međunarodno pravo. Pri tome, ako su posljedice kršenja naročito teške za pojedince i međunarodnu zajednicu, ima manje mjesta sumnji u to da se radi o pravilima pozitivnog prava.
U prvu skupinu spadaju neka temeljna prava svakoga čovjeka na život, tjelesni integritet, slobodu i dostojanstvo, čije je kršenje čitava međunarodna zajednica država priznala međunarodnim zločinima. Odgovornost država za međunarodne zločine različita je od njihove odgovornosti za ostala međunarodna protupravna djela ("međunarodne delikte"), makar posljedice te odgovornosti nisu kaznene naravi (§upra, §46). Ali za ta djela kaznenu odgovornost po međunarodnom pravu neposredno snose pojedinci kao naredbodavci ih izvršitelji (v. infra, §60).
Na drugomu je mjestu u toj hijerarhiji sloboda od diskriminacije ljudi po bilo kojoj osnovi koju zabranjuju odgovarajući međunarodni instrumenti. Dužnost je svake države, ne samo da se sama uzdrži od mjera diskriminacije i da ne donosi zakone s tim posljedicama, nego i da spriječi svoje organe, te neovlaštene pojedince ili skupine ljudi daju vrše.

284. Nesumnjivo je da je zabrana diskriminacije ljudi postala jus cogens
Nesumnjivo je da je zabrana diskriminacije ljudi postala jus cogens. To nam posvjedočuju, između ostalih, uvod, te članci 1(3), 13(1). i 55(c). Povelje UN, propisi iz Opće deklaracije o ljudskim pravima iz odgovarajući propisi iz dvaju međunarodnih paktova iz 1966, te bez izuzetka sve druge univerzalne i regionalne konvencije o ljudskim pravima. Zabranu diskriminacije ljudi reguliraju i takvi posebni ugovori poput Konvencije Međunarodne organizacije rada br.lll. o diskriminaciji glede zapošljavanja, iz te Konvencije UNESCO-a iz protiv diskriminacije u obrazovanju. Napokon, Protokol br.12 uz Europsku konvenciju sklopljen je u Rimu 4. studenoga Njime se propisuje opća zabrana diskriminacije "od strane javnih tijela",, koja postaje utuživa pred Europskim sudom za ljudska prava što prije nije bio slučaj.
Za određenje međunarodnoga protupravnog djela diskriminacije najvažniji je članak 1(1). Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika diskriminacije iz Točka 4. toga članka određuje uvjete, cilj i trajanje posebnih mjera u korist napretka izvjesnih "nedominantnih" skupina da bi se njihovi pripadnici izjednačili s ostalima. Između zahtjeva iz točaka 1. i 4. članka 1. trebaju se kretati svi opći domaći propisi i ponašanje vlasti prema pripadnicima pojedinih skupina na području države.
Slobodi od diskriminacije pripada mjesto prije ostalih ljudskih prava upravo stoga što posljedice njezina kršenja, tj. mjere diskriminacije ljudi imaju uvijek nehumane i dalekosežne posljedice. Po svojoj naravi diskriminacija uvijek i neizbježno proizvodi masovna i sustavna kršenja ljudskih prava.
Kršenje bilo kojega između prava pojedinaca koja ćemo u nastavku izložiti, ukoliko je izvršeno kao mjera diskriminacije neke skupine, nosi tešku opasnost da pripadnici te skupine - "kao posljednjem sredstvu pribjegnu pobuni protiv tiranije i ugnjetavanja", kako to navodi uvod u Opću deklaraciju o ljudskim pravima iz Stoga je u interesu stabilnosti svake države da dosljedno suzbija takva djela, a ne nikako da ih sama čini.
3. U treću skupinu, među pravilima jus cogens spadaju ona građanska i politička prava svakoga pojedinca koja se prema konvencijama na snazi ni pod kojim okolnostima ne smiju derogirati. Krug tih prava nije u jednakom opsegu određen u različitim ugovorima koji takve propise predviđaju.

285. Sa stanovišta općega međunarodnog prava najvažniji je članak 4
Sa stanovišta općega međunarodnog prava najvažniji je članak 4. Međunarodnoga pakta o građanskim i političkim pravima iz Taj propis predviđa da se u doba "izvanredne javne opasnosti koja ugrožava opstanak naroda čije je postojanje službeno proglašeno", mogu privremeno derogirati neke obveze iz toga Pakta "uz uvjet da te mjere nisu nespojive s njihovim ostalim obvezama prema međunarodnom pravu i ne povlače diskriminaciju jedino na temelju rase, boje kože, spola, jezika, vjere ili socijalnom porijekla".
Članak 4, nadalje, upućuje da se niti u tim uvjetima ne mogu privremeno derogirati sljedeća prava: pravo na život, uz izuzetak izricanja smrtne kazne za najteže zločine u sudskom postupku (članak 6); zabrana mučenja ili okrutnoga ili nečovječnog postupanja (članak 7); zabrana ropstva, trgovine robljem i ropstvu sličnih oblika (članak 8(1) i (2); zabrana uhićenja jedino zbog neizvršenja ugovorne obveze (članak 11); zabrana kažnjavanja za djela koja u doba počinjenja nisu po domaćem ili međunarodnom pravu bila kaznena djela (članak 15); pravo svakoga na pravnu osobnost (članak 16); te sloboda misli, savjesti i vjeroispovijedi (time da se sloboda očitovanja vjere ili uvjerenja može uvijek podvrgnuti nekim ograničenjima) (članak 18).
Slično gornjemu, članak 15. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda iz propisuje da se u doba "rata ili druge izvanredne javne opasnosti koja ugrožava opstanak naroda" ne mogu derogirati pravo na život, zabrana mučenja, nečovječnog i ponižavajućeg postupanja, zabrana ropstva i kmetstva, te zabrana kažnjavanja za djelo koje nije bilo zločin u trenutku kada je počinjeno, članak 27. Američke konvencije o ljudskim pravima iz 1969, koji je najmoderniji, u tome nabrajanju širi je od svih drugih. Uz sve navedeno on još spominje i zaštitu obitelji, pravo na ime, pravo djece na posebnu zaštitu, pravo na državljanstvo, te napokon, politička prava građana.
4. Poput svih gornjih prava i sloboda pojedinca, u jus cogens u smislu članaka 53, 64. i 71. Bečke konvencije o pravu ugovora, iz valja uvrstiti još neka. Ona se smiju derogirati u slučajevima izvanredne javne opasnosti poput rata, za kratko vrijeme dok ta opasnost traje i u mjeri koju ona nalaže. Ali njihovo teško, masovno i sustavno kršenje od strane vlasti na dulji rok također predstavlja teško kršenje međunarodnoga prava.

286. Tu prema Međunarodnom paktu o građanskim i političkim pravima valja uvrstiti: pravo svakoga na slobodu i osobnu sigurnost i slobodu od samovoljnoga uhićenja ili držanja u pritvoru (članak 9); pravo osoba lišenih slobode i na izdržavanju kazne na čovječno postupanje (članak 10); te jednakost svih pred sudovima, pravo na pošteno i javno suđenje i pretpostavka nedužnosti (članak 14).
Tomu de lege ferenda valja još pridodati slobodu od straha zbog zalaganja za prava drugih; te slobodu na izražavanje političkih mišljenja koja nisu usmjerena na ograničavanje i ukidanje te iste slobode (i svih drugih temeljnih prava i sloboda) bilo kome drugom; itd.
5. U sljedećoj skupini su neka imperativna pravila o slobodama i pravima pojedinaca koja, međutim, ne odgovaraju sasvim određenju jus cogens prema Bečkoj konvenciji iz Te slobode i ta prava podložna su izvjesnim ograničenjima koja može propisati državna vlast, i to: zbog poštivanja prava i ugleda drugih, za zaštitu državne sigurnosti, ili javnoga poretka, ili javnoga zdravlja, ili morala. Svaki ođ tih pojmova veoma je rastegljiv, i u tome smislu ta prava pojedinaca nisu apsolutna.
Držeći se Međunarodnoga pakta o građanskim i političkim pravima, spomenut ćemo sljedeće slobode i prava: slobodu kretanja na području vlastite države, slobodu njezina napuštanja i vraćanja u nju (članak 12); slobodu izražavanja vlastitih mišljenja uz zakonska ograničenja koja državna vlast može propisati (članak 19); slobodu sindikalnog udruživanja i djelovanja (članak 22. i članak 8. Pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima); slobodu od miješanja u privatni život (članak 17); slobodu stupanja u brak (članak 23); posebna prava djece (članak 24); pravo sudjelovanja u vođenju javnih poslova, pravo na pristup javnim službama podjednakim općim uvjetima, te aktivno i pasivno biračko pravo (članak 25).
Analogni članak 10(2). Europske konvencije iz postavlja još iscrpniju listu mogućih ograničenja glede prava na izražavanje. I mada su mogućnosti ograničavanja toga prava putem zakona široke, Europski sud za ljudska prava u sporu Handysiđe zaključio je sljedeće: "49. Članak 10 § 2, ipak ne daje državama ugovornicama neograničenu vlast prosuđivanja. Ovlašten zajedno s Komisijom da osigura poštivanje njihovih obveza (članak 19), ovaj je Sud nadležan da odlučuje putem konačne presude o pitanjima je li neko 'ograničenje' ili 'sankcija' u skladu sa slobodom izražavanja koju štiti članak 10. Širina prosuđivanja neke države ide, dakle, zajedno s europskim nadzorom."

287. Europski sud si je time pridao pravo da putem svojih obvezujućih presuda nadzire ta ograničenja slobode izražavanja. Prijašnja praksa Europske komisije i Europskoga suda obvezuje i države koje poput Hrvatske naknadno postanu članicama Vijeća Europe i strankama Europske konvencije s njezinim dopunskim protokolima.
6. U sljedeću skupinu spada većina ekonomskih, socijalnih i kulturnih prava, koja su u Međunarodnom paktu iz 1966, te u drugim instrumentima te naravi, većinom formulirana kao neki daleki ciljevi kojima treba težiti. Ali mjera njihova poštivanja i sudske zaštite ne ovisi u prvome redu o volji državne vlasti, nego o sposobnosti države da ih ostvari. Ta sposobnost ovisi o bogatstvu i učinkovitosti privrede neke države u cjelini.
Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima u članku 2(1). propisuje obvezu svojih stranaka - "da postupno postignu puno ostvarenje prava koja su priznata u ovome Paktu". U njemu su tako formulirani: pravo na rad (članak 6); pravo svakoga da uživa pravedne i povoljne uvjete rada (članak 7); pravo svakoga na socijalnu sigurnost (članak 9); zaštita i pomoć obitelji, naročito zaštita majki pri porodu te zaštita i pomoć u korist djece (članak 10); pravo svakoga na prikladan životni standard (članak 11); pravo svakoga da uživa najvišu dostižnu mjeru tjelesnoga i duševnoga zdravlja (članak 12); pravo svakoga na školovanje (članci 13. i 14); pravo svakoga da sudjeluje u kulturnom životu, da se koristi znanstvenim napretkom, autorskim pravima i sl. (članak 15).
Ali tu valja pridodati i neka pojašnjenja. Mada su ta "prava" pojedinaca pretežito sročena kao ciljevi - dakle ne prvenstveno kao konkretne obveze države stranke kojih bi kršenje povlačilo neposrednu odgovornost prema međunarodnom pravu - dužnost njihova ostvarenja postaje jačom u državama privredno razvijenijima i bogatijima negoli u zaostalim zemljama. Stoga bi se moglo raspravljati o tome da su za razvijenije zemlje poput npr. Austrije te pravne obveze čvršće nego za sasvim zaostala društva, poput npr. onoga trenutno u Albaniji.
Među konkretnim pravima izloženima u tome Paktu, njegov članak 8. proklamira pravo na osnivanje i na djelovanje neovisnih sindikata. To se pravo niti u siromašnim zemljama ne bi moglo izjednačiti s drugima, sročenima ponajprije kao ciljevima.

288. Još je važnije što taj Pakt izričito zabranjuje sve mjere diskriminacije ljudi po bilo kojoj osnovi u ostvarenju svih proklamiranih prava, uključivši i diskriminaciju na temelju spola (članak 2(2). i (3). A mjere diskriminacije u ostvarenju čak i prava sročenih u tome Paktu kao ciljeva, ne razlikuju se od diskriminacije pojedinaca u uživanju bilo kojeg drugoga prava. One su, dakle, zabranjene pravilom jus cogens.
Ovdje na koncu valja napomenuti da su bivše socijalističke države ta prava u svojim ustavima stavljale ispred onih građanskih i političkih, i ponosile su se njihovim ostvarenjima. Ali u društvima bez slobodne inicijative i bez demokratskog ustrojstva vlasti nije bilo moguće ostvariti stalan privredni rast prijeko potreban da bi se održala razina dostignutih prava. Nakon privrednoga kolapsa većina tih ostvarenja bila je došla u pitanje.
7. Napokon, neki pisci raspravljaju i o tzv. "ljudskim pravima treće generacije". Prema tome pristupu, građanska i politička prava spadaju u prava "prve generacije", a ona ekonomska, socijalna i kulturna, koja nije lako ili nije uopće moguće osigurati u sudskom postupku, u prava "druge generacije".
Među ljudskim pravima "treće generacije" navodno bi spadala: pravo na mir, pravo na ekonomski razvoj, pravo na zdrav okoliš, i sl., koja se kao takva spominju u nekim rezolucijama Opće skupštine UN i u drugim međunarodnim instrumentima.
Taj pojam stvara konfuziju u pravnim pojmovima. Ona ne sadrži jasno određenje uživalaca tih "prava", a još manje konkretne pravne obveze država i drugih subjekata međunarodnoga prava, ili fizičkih i pravnih osoba, glede njihova ostvarenja. Stoga ih ne treba smatrati "ljudskim pravima", nego nekim zajedničkim i dugoročnim ciljevima čitave međunarodne zajednice država. Da bi se ti ciljevi ostvarili, tek treba uglaviti konkretne financijske i druge ugovorne obveze, prvenstveno za države.
3. Obveze država iz međunarodnih konvencija o ljudskim pravima. Prema učenju prirodnoga prava sva ljudska bića imaju činom rođenja jednake i "neotuđive" slobode i prava. Ali su otpori njihovu punom ostvarenju i uživanju o raznim dijelovima svijeta različiti, ovisno o tradiciji, obliku civilizacije, stupnju ekonomskoga razvitka i dr.

289. Pri tome je totalitarne režime koji negiraju i gaze temeljna ljudska prava moguće nametnuti i narodima s dubokom i jakom kulturnom tradicijom. Iako se npr. njemački i ruski narod ne mogu po nikakvim kriterijima svrstati u "necivilizirane", nacističko pravo i sovjetsko pravo iz doba Staljina ne mogu se priznati pravnim poretcima "civiliziranih naroda". I danas vlasti u nekim državama, po svome odnosu prema pravima pojedinaca i skupina same sebe svrstavaju u "civilizacijski krug" kojemu inače odbijaju da pripadaju.
Konvencije o ljudskim pravima i slobodama nisu značajne samo po tome što u pravne sustave država njihovih stranaka unose odgovarajuće formulacije tih prava kao ugovorne obveze. One su značajne i po tome što, za razliku od tekstova zasnovanih na prirodnom pravu i deklaracija usvojenih po Općoj skupštini UN predviđaju različite međunarodne mjere osiguranja izvršenja tih prava. Glede tih mjera, uz univerzalni, nametnuo se kao nužan i regionalni pristup.
Države članice Vijeća Europe osnovanoga u 1949, bile su već u u stanju usvojiti Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kojom su zajamčile ograničen broj građanskih i političkih prava. U svrhu osiguranja tih prava, tom Konvencijom su ustanovljeni Europska komisija i Europski sud za ljudska prava. Države stranke imale su mogućnost ne priznati pravo njihovih stanovnika da se tužbama obraćaju Europskoj komisiji (danas Sudu) (članak 25). Mogle su ne priznati i nadležnost Suda glede rješavanje međudržavnih sporova o kršenju tih prava (članak 46).
Potom se putem dopunskih protokola proširivala zaštita na neka nova ljudska prava. Izvorne stranke su postupno prihvaćale punu nadležnost i Komisije i Suda. članicama Vijeća Europe i strankama Konvencije postupno su postajale druge države poput S.R. Njemačke, Grčke, Turske, Španjolske i Portugala, a u devedesetim godinama 20. stoljeća i bivše socijalističke zemlje i države sljednice raspalih socijalističkih federacija, među kojima i Hrvatska.

290. Dopunskim protokolom br. ll, koji je stupio na snagu 1. 1
Dopunskim protokolom br.ll, koji je stupio na snagu , dokinuti su prijašnji Komisija i Sud, i ustanovljenje novi Europski sud za ljudska prava kao stalno tijelo kojemu se pojedinci izravno mogu obraćati sa svojim tužbama protiv država u kojima su njihova prava iz te Konvencije ili protokola prekršena. Taj Sud nadležan je i za rješavanje svih međudržavnih sporova o kršenju te Konvencije i protokola.
Sličan regionalni razvoj zbio se i u okviru Organizacije američkih država. Američka konvencija o ljudskim pravima, koja također predviđa Komisiju (sa mnogo širim nadležnostima) i Sud sa sjedištem u San Joseu u Kostariki, usvojena je u 1969, a stupila je na snagu u srpnju 1978.
Pod okriljem Organizacije afričkoga jedinstva u je bio usvojen, a u stupio je na snagu, ugovor pod naslovom 'Afrička povelja za prava čovjeka i naroda". Njome je ustanovljena Afrička komisija za prava čovjeka i naroda" od jedanaest neovisnih stručnjaka. Između njezinih drugih širokih nadležnosti ta Komisija prima i razmatra međudržavne pritužbe glede kršenja Afričke povelje, ali za sada ne i pritužbe pojedinaca. Protokolom iz Ouagadougoua iz predviđeno je ustanovljenje i Afričkoga suda za prava čovjeka i naroda. Ali pojedinci i nevladine udruge ne mogu se pojaviti pred Sudom kao tužitelji, osim ukoliko je tužena država napose prihvatila tu nadležnost.
Vrlo razgranate djelatnosti glede zaštite ljudskih i manjinskih prava vrše se u okviru Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OESS). Helsinški završni akt iz 1975, i drugi instrumenti koje usvaja ta Organizacija formalno nisu međunarodni ugovori. Ali bi bilo neprecizno tvrditi da su obveze država sudionica iz tih instrumenata lišene pravnoga učinka. Zbog nedostatka prostora, te djelatnosti ovdje nećemo opisati.
Kada se radi o ugovornim obvezama glede poštivanja i zaštite prava i sloboda čovjeka, važno je za svaku državu pojedinačno utvrditi sve konvencije kojih je ona stranka, s mogućim rezervama koje je uložila. Temeljem tih konvencija svaka od tih država stekla je odgovarajuća prava, npr. da podnosi tužbe protiv drugih država za koje smatra da krše preuzete obveze. Ali je svaka država stranka preuzela i mnogobrojne ugovorne obveze. Među tim obvezama može biti podnošenje periodičnih izvješća međunarodnim tijelima o izvršenju tih konvencija, te napose priznanje prava pojedincima s njezina područja da pod određenim uvjetima neposredno podnose tužbe međunarodni tijelima kada smatraju da su njihova prava iz tih konvencija prekršena.

291. U nastavku ćemo u prvomu redu imati u vidu ugovorna prava i dužnosti iz oblasti ljudskih prava koja je na sebe preuzela Republike Hrvatske. Evo najprije kronološkoga popisa međunarodnih ugovora o zaštiti ljudskih prava kojima je Hrvatska stranka temeljem notifikacije o sukcesiji (s obzirom da je njihova stranka bila i bivša SFRJ), ili temeljem pristupa:
Ženevska konvencija o ropstvu iz i Protokol o izmjenama iz 1953, (Narodne novine, posebno izdanje "Međunarodni ugovori", br. 12/1993. pod 44. i 43);
Dopunska konvencija o ukidanju ropstva, trgovine robljem i ustanova i prakse sličnih ropstvu iz (Ženeva), (ibid., pod 45):
Konvencija Međunarodne organizacije rada (MOR) br.29 o prinudnom i obveznom radu iz (Narodne novine, posebno izdanje "Međunarodni ugovori", br.2/1994, pod 9);
Konvencija MOR br.87. o sindikalnim slobodama i zaštiti sindikalnih prava iz 1948, (ibid., pod 16);
Konvencija o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida iz (Narodne novine, posebno izdanje "Međunarodni ugovori", br.12/1993, pod 26);
Konvencija MOR br.98. o primjeni principa prava organiziranja i kolektivnog pregovaranja iz 1949, (Narodne novine, posebno izdanje "Međunarodni ugovori", br.2/1994, pod 19);
Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, iz i Protokoli br.l, 4, 6, 7. i 11. (pristup), (vidi tekst: Narodne novine, dodatak "Međunarodni ugovori", br. 18/1997, str , pod 120;
Konvencija MOR br.lOO. o jednakom nagrađivanju muške i ženske radne snage za jednake vrijednosti iz (Narodne novine, posebno izdanje "Međunarodni ugovori", br.6/1995, pod 13):
Konvencija o političkim pravima žena iz (Narodne novine, posebno izdanje "Međunarodni ugovori", br.12/1993, pod 39);
Konvencija MOR br.lll. koja se odnosi na diskriminaciju u pogledu zapošljavanja i zanimanja iz 1958, (Narodne novine, posebno izdanje "Međunarodni ugovori", br.2/1994, pod 22);
Konvencija UNESCO-a o borbi protiv diskriminacije u prosvjeti iz (Narodne novine, posebno izdanje "Međunarodni ugovori", br.12/1993 pod 59);
Konvencija MOR br.122. o politici zapošljavanja iz (Narodne novine, posebno izdanje "Međunarodni ugovori", br.2/1994, pod 26);

292. Međunarodni pakt o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima iz (Narodne novine, posebno izdanje "Međunarodni ugovori", br.12/1993 pod 28);
Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima iz (ibid., pod 29), i izjava o prihvatu članka 41. glede nadležnosti Odbora za prava čovjeka da prima i razmatra saopćenja država stranaka, (Narodne novine, posebno izdanje "Međunarodni ugovori", br.7/1995, pod 38);
Fakultativni protokol iz uz Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima (pristup), (vidi tekst: ibid., str , pod 37);
Međunarodna konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije iz (Narodne novine, posebno izdanje "Međunarodni ugovori", br.12/1993 pod 27);
Konvencija o nezastarijevanju ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti iz 1968, (ibid., pod 30);
Konvencija MOR br.135. o zaštiti i olakšicama koje se daju predstavnicima radnika u poduzeću iz (Narodne novine, posebno izdanje "Međunarodni ugovori", br.2/1994, pod 27);
Međunarodna konvencija o suzbijanju i kažnjavanju zločina apartheida iz (Narodne novine, posebno izdanje "Međunarodni ugovori", br.12/1993 pod 31);
Konvencija o ukidanju svih oblika diskriminacije prema ženama iz (ibid., pod 18); Fakultativni protokol uz tu Konvenciju od 6. listopada 1999, (Narodne novine, dodatak "Međunarodni ugovori", br.3/2001 pod 17);
Konvencija o sprječavanju mučenja ili neljudskog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja iz (Narodne novine, posebno izdanje "Međunarodni ugovori", br.12/1993 pod 32);
Konvencija MOR br.156. o jednakim mogućnostima u tretmanu za radnike i radnice (radnici s obiteljskim obvezama) iz (Narodne novine, posebno izdanje "Međunarodni ugovori", br.6/1995, pod 19);
Europska konvencija o sprječavanju mučenja i neljudskog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja iz (pristup), ((Narodne novine, dodatak "Međunarodni ugovori", br.14/1997, pod 93, str );
Konvencija o pravima djeteta iz 1989, (Narodne novine, posebno izdanje "Međunarodni ugovori", br.12/1993 pod 34); Fakultativni protokol uz tu Konvenciju glede uključivanja djece u oružane sukobe od 25. svibnja Fakultativni protokol uz tu Konvenciju o prodaji djece, dječjoj prostituciji i dječjoj pornografiji od istoga datuma, (Narodne novine, dodatak "Međunarodni ugovori", br.5/2002 pod 50 i 51);
Konvencija o zaštiti ljudskih prava i dostojanstva ljudskog bića u pogledu primjene biologije i medicine, od 4. travnja 1997, uz Dopunski protokol o zabrani kloniranja ljudskih bića od 24. siječnja 2002, (Narodne novine, dodatak "Međunarodni ugovori", br. 13/2003 pod 109);
Protokol br.12 (o općoj zabrani diskriminacije) uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, od 4. studenoga 2000, (Narodne novine, dodatak "Međunarodni ugovori", br.14/2002 pod 160).
Protokol br.13 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, o ukidanju smrtne kazne u svim okolnostima, od 3. svibnja 2002, (Narodne novine, dodatak "Međunarodni ugovori", br.14/2002 pod 161).

293. 1. Bosna i Hercegovina je stranka manje više svih gornjih konvencija
1 Bosna i Hercegovina je stranka manje više svih gornjih konvencija. Uz to, u okviru Daytonsko-Pariskog sporazuma parafiranoga 21. studenoga, a potpisanog 14. prosinca 1995, u tekstu Ustava Bosne i Hercegovine (Aneks 4), te u Aneksu 6. o ljudskim pravima, u prilozima se nalaze spiskovi konvencija o ljudskim pravima, pravima manjina i o humanitarnom pravu, koje organi te države primjenjuju neovisno o ugovornoj osnovi (v. ILM 1996, No.l, pp.126, 136). Ali je prije ili nakon toga Bosna i Hercegovina postala strankom i mnogih od tih konvencija. Podatke valja potražiti u Službenom listu Republike Bosne i Hercegovine, te u Službenom glasniku Bosne i Hercegovine - Međunarodni ugovori.
Glede mjera osiguranja izvršenja, najprije će biti riječi o onima iz tekstova ugovora o ljudskim pravima koje se odnose na prava i dužnosti država stranaka. Neke od univerzalnih konvencija sklopljenih u krilu UN predviđaju obveznu nadležnost Međunarodnoga suda u Haagu u slučaju sporova o njihovu tumačenju i primjeni.
Gotovo sve takve konvencije predviđaju obvezne pregovore kao prvu fazu rješavanja, a u slučaju njihova neuspjeha, obraćanje svake od stranaka Haškom sudu, osim ako se obje stranke ne sporazumiju o nekom drugom načinu rješavanja (npr. arbitraži). Radi se o konvencijama o ropstvu, o političkim pravima žena, o rasnoj diskriminaciji, o apartheidu, i o diskriminaciji prema ženama. Konvencija o zabrani mučenja, iz predviđa mogućnost rezerve glede nadležnosti Haškoga suda.
članak IX. Konvencije o genocidu, iz u tome pogledu je najsveobuhvatniji: "Sporovi među strankama ugovornicama o tumačenju, o primjeni i provedbi ove Konvencije, uključivši sporove što se odnose na odgovornost neke države za genocid ili bilo koje drugo djelo navedeno u članku III, iznijet će se pred Međunarodni sud na zahtjev jedne od stranaka u sporu." Ali je Međunarodni sud u savjetodavnom mišljenju iz praktično bio dopustio rezerve na taj članak, mada ih tekst te Konvencije ne predviđa.

294. Država stranka koja bi tužila drugu državu stranku za kršenje neke od tih konvencija ne mora dokazati da je ona sama, ili da su njezini građani, pretrpjeli štetu od toga kršenja. Ali su sve te odredbe o rješavanju sporova makar do danas ostale bez učinka. Države se naprosto uzdržavaju od takvih tužbi, ako nemaju vlastitoga interesa.
I u parnici o Primjeni Konvencije o genocidu koja je u tijeku, Bosna i Hercegovina je tužila Saveznu Republiku Jugoslaviju zbog toga što je tu Konvenciju iz 1948, kršila na području Bosne i Hercegovine, a ne u SRJ.
Europska konvencija o ljudskim pravima i temeljnim slobodama iz predviđala je nadležnost za međudržavne sporove Komisije i Suda. Tamo je bilo takvih sporova u kojima je Komisija pružala svoje posredovanje u tim međudržavnim sporovima. U i dvije tužbe podnijela je Grčka protiv Ujedinjenoga Kraljevstva s obzirom na primjenu Europske konvencije na Gipru (koji je još tada bio pod britanskom upravom). U Austrija je tužila Italiju zbog kaznenih presuda izrečenih protiv Austrijanaca u pokrajini Alto Adige. Više tužbi bile su podnijele skandinavske zemlje protiv Grčke pod pukovničkom diktaturom u 1967, zbog čega se ova između i bila povukla iz Vijeća Europe. U Irska je tužila Ujedinjeno Kraljevstvo, a u Tursku su tužile skandinavske zemlje, Francuska i Nizozemska.
Do sada jedinu presudu u međudržavnom sporu Sud je izrekao 18. siječnja 1978, u parnici Irske protiv Ujedinjenog Kraljevstva.
Najprije Ustav Međunarodne organizacije rada, iz 1919, a potom mnoge od spomenutih konvencija, obvezuju njihove države stranke da tijelima neovisnih stručnjaka podnose periodična izvješća (svake godine, ili svake dvije ili tri godine) o mjerama koje su poduzele u poštivanju prava zaštićenih osoba iz tih konvencija. Izvješća se pretresaju, na njih se stavljaju primjedbe, a ponekad se traže i dopunska objašnjenja. Potom se sastavljaju skupna izvješća za Ekonomsko i socijalno vijeće ili Opću skupštinu UN (ili političko tijelo druge organizacije), u kojemu se može osuditi praksa države koja uporno i sustavno krši svoje obveze iz odnosne konvencije.
Ako je predviđeno da se ta izvješća objavljuju, time se postiže pritisak međunarodne javnosti na državu kršiteljicu, kako bi okončala takvo protupravno ponašanje.

295. Ali su mnogo značajnije mogućnosti koje stoje na raspoloženju pojedincima da, bilo u postupku pred unutarnjim sudskim i drugim organima, ili pred međunarodnim tijelima, postave zahtjeve ukoliko smatraju da su im prava iz neke od tih konvencija povrijeđena. Pravo takve tužbe nije ograničeno na državljane svake od država stranaka. Osim građana, svaki stranac i osoba bez državljanstva ima pravo na takvu tužbu ako smatra da je službeni organ države stranke povrijedio neko njegovo pravo koje takva konvencija jamči.
Do njezina raspada, bivša SFRJ bila je strankom gotovo svih univerzalnih konvencija o ljudskim pravima, ali je sustavno odbijala priznati pravo pojedincima da se tužbama obraćaju međunarodnim tijelima. Mada je za to bilo osnove u Ustavu SFEJ, sudski organi se pri donošenju svojih odluka nisu pozivali na propise iz tih konvencija, nego jedino na ustavne i zakonske odredbe, od kojih su mnoge bile namjerno nedorečene ili nejasno sročene. Odnos ustavnoga poretka i međunarodnih obveza Republike Hrvatske glede ljudskih prava u osnovi je različit. To je slučaj i s većinom ostalih država sljednica bivše SFRJ.
Ustav Republike Hrvatske izravno propisuje u svome III. dijelu temeljne slobode i prava čovjeka i građanina, i to u zajedničkim odredbama (članci 14-20), potom osobne i političke slobode i prava (članci 21-47), te ekonomska, socijalna i kulturna prava (članci 48-69).
Glede poštivanja i izvršenja međunarodnih ugovora po organima zakonodavne, izvršne i sudbene vlasti, primjenjuje se članak 140. Ustava RH koji glasi: "Međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, čine dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske, a po pravnoj su snazi iznad zakona. Njihove se odredbe mogu mijenjati ili ukidati samo uz uvjete i na način koji su u njima utvrđeni, ili suglasno općim pravilima međunarodnog prava." Svi gore navedeni ugovori o ljudskim pravima potpadaju pod članak 140.

296. U skladu s ugovornim obvezama Hrvatske, pojedinci mogu podnositi svoje pritužbe Europskom sudu za ljudska prava sa sjedištem u Strasbourgu, i Odboru (Komitetu) za ljudska prava osnovanom temeljem Međunarodnoga pakta o građanskim i političkim pravima, iz sa sjedištem u Ženevi. U nastavku ćemo u pojedinostima izložiti uvjete da bi takve pritužbe bile prihvaćene i razmatrane u meritumu.
(i) Postupak pred Europskim sudom za ljudska prava. Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda predviđa da tužbu Europskom sudu može podnijeti pojedinac koji smatra da je žrtva kršenja prava predviđenih Konvencijom ih protokolima od neke države stranke. Kako smo naglasili, ta osoba može biti državljanin države koju tuži, ali također stranac ili osoba bez državljanstva pod uvjetom da u tuženoj državi ne uživa diplomatski ili neki drugi imunitet. U svojstvu tužitelja mogu se također pojaviti nevladina organizacija (NGO) ili skupina pojedinaca ali samo ako smatraju da su prekršena njihova grupna prava. One pred Sudom ne mogu zastupati nikoga trećeg.
Tužba se podnosi izravno Europskom sudu na formularu koga dostavlja njegovo Tajništvo. Za podnošenje tužbe i za postupak pred Sudom ne plaćaju se nikakve pristojbe. Ukoliko Sud proglasi neku tužbu dopustivom, tužitelj koji je slaboga imovnog stanja može računati na ograničenu financijsku pomoć Suda za troškove njegova odvjetnika i njegove osobne troškove za putovanje u Strasbourg.
Tužba i svi drugi podnesci moraju biti sastavljeni na službenom jeziku neke države stranke (uključivši hrvatski), ili na jednom od službenih jezika Suda -engleskom ili francuskom - na kojemu se vodi postupak.

297. Sud će usvojiti tužbu tek ako se ispune sljedeći strogi uvjeti:
Navedeno kršenje prava iz Europske konvencije ili protokola mora počiniti javna vlast tužene države (vlast općine, administrativne pokrajine, državna vlast, sudovi, vojna vlast i sl.). Ne može se npr. Sudu tužiti privatni poslodavac zbog otpuštanja s posla.
Događaji koji čine kršenje prava tužitelja moraju se zbiti nakon što Konvencija stupi na snagu za tuženu državu. Stoga se i Hrvatsku može Sudu tužiti samo za kršenja prava koja Konvencija štiti počam od 5. studenoga 1997, a za Bosnu i Hercegovinu od 12. srpnja godine.
Tužba se mora odnositi na kršenje nekoga prava navedenog u Europskoj konvenciji, ili u Protokolima br.l, 4, 6, 7,12 ili 13, te u granicama tih propisa. Ne može se npr. tužiti država zbog oduzimanja vozačke dozvole pojedincu, jer Europska konvencija ne predviđa pravo na takvu dozvolu.
Tužitelj mora biti sam i osobno žrtva kršenja prava zbog kojega tuži državu čiji su ju organi javne vlasti počinili. Pojedinac dakle nema pravo upućivati tužbu zbog kršenja prava drugih osoba ili skupina.
Prije nego što uputi tužbu Sudu, tužitelj mora iscrpiti sva raspoloživa pravna sredstva predviđena pravom tužene države, sve do konačne presude ili odluke najvišega organa protiv koje nema priziva (v. supra, §45 pod 3).
Tužba Europskom sudu mora se podnijeti najkasnije šest mjeseci po konačnoj presudi ili odluci protiv koje nema priziva.
Tužba ne smije biti anonimna. Tužba podnesena u ime neke fiktivne organizacije, za koju se utvrdi da ne postoji, smatrat će se anonimnom i Sud će ju odbaciti.
Ukoliko je tužba odbačena kao nedopustiva, ne može se podnositi nova tužba o istom predmetu, osim ukoliko sadrži nove podatke. Ako je prva tužba bila odbačena zbog neiscrpljenja svih unutarnjih pravnih lijekova, može se o istomu predmetu podnijeti nova tužba nakon što je najviši državni organ donio konačnu negativnu odluku bez priziva. U tome slučaju smatrat će se da nova tužba sadrži nove podatke.
Tužba ne smije prethodno već biti podnijeta nekom drugom međunarodnom postupku istrage ili rješavanja (načelo zabrane litispendencije).
Pojedinosti iznesene u tužbi moraju biti pouzdane i točne. Ako tužba namjerno sadrži netočne ili izmišljene podatke s jedinim ciljem da privuče pozornost medijskih sredstava, ili ako sadrži uvrede ili psovke, bit će odbačena zbog razloga zloupotrebe prava na tužbu.
Napokon, ukoliko Odbor od tri suca nakon početnoga ispitivanja utvrdi da stanje opisano u tužbi nikako ne ukazuje na kršenje Europske konvencije, on će tužbu odbaciti kao nedopustivu bez daljega postupka ispitivanja.

298. Sud, koji ima broj sudaca koji odgovara broju država stranaka Konvencije, odlučuje (i) u odborima od tri suca, (ii) u vijećima od sedam sudaca, te (iii) u velikim vijećima od sedamnaest sudaca. Član vijeća i velikoga vijeća mora uvijek biti sudac iz države protiv koje se podnosi tužba.
Odbor od tri suca prethodno ispituje dopustivost tužbe. Jednoglasnom odlukom on će proglasiti nedopustivom tužbu koja ne zadovoljava sve gornje uvjete, ili će ju brisati s liste predmeta pred Sudom. Dakle, u slučaju postizanja jednoglasnosti odluka je Odbora konačna.
Ako se u Odboru ne postigne jednoglasnost o nedopustivosti tužbe, tužba se prosljeđuje na razmatranje Vijeću od sedam sudaca. I Vijeće može većinom glasova sudaca proglasiti tužbu nedopustivom, ili će se upustiti u istraživanja njezinih navoda. Ako prima facie utvrdi kršenje nekih propisa Europske konvencije ili nekoga protokola, ono će tužbu razmotriti s predstavnicima tužitelja i tužene države, pri čemu može poduzeti dalju istragu.
U slučaju da Vijeće utvrdi kršenje, između tužitelja i tužene države vodi se povjerljivi postupak prijateljske nagodbe u kojemu tužena država može pristati da tužitelju isplati novčanu nadoknadu ukoliko se posljedice kršenja ne mogu ispraviti na drugi način. Ako se nagodba postigne, Vijeće Suda provjerava je li rješenje postignuto na temelju poštivanja ljudskih prava priznatih Konvencijom i dopunskim protokolima. U tome će slučaju ono izbrisati predmet s liste i svaki se dalji postupak pred Sudom obustavlja.
Ako se prijateljska nagodba ne postigne, vodi se dalji postupak pred Vijećem koje u svojoj presudi može odrediti iznos pravičnoga obeštećenja tužitelja.
Protiv presude Vijeća svaka od stranaka može u roku od tri mjeseca podnijeti žalbu Velikom vijeću od sedamnaest sudaca. Takvu žalbu prethodno razmatra tijelo od pet sudaca Velikoga vijeća. Odobrit će ju jedino ako parnica obuhvaća neko važno pitanje koje se odnosi na tumačenje ili primjenu Konvencije ili dopunskih protokola, ili neki ozbiljan problem općega značenja. Ako ju odobri, Veliko vijeće izriče konačnu presudu.

299. Stranke Konvencije su se obvezale da će izvršiti sve presude Suda izrečene u parnicama kojih su stranke. Konačne presude se upućuju Vijeću ministara Vijeća Europe koje nadzire njihovo izvršenje.
(ii) Pritužbe Odboru za ljudska prava. S obzirom da je Hrvatska u pristupila Fakultativnom protokolu iz uz Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima iz iste godine, pojedinci pod jurisdikcijom^ Hrvatske imaju pravo da njihove pritužbe razmatra i Odbor za ljudska prava u Ženevi.
Tužba se naslovljuje Tajništvu Ujedinjenih nacija (Odjel za ljudska prava) u Ženevi. Može biti sastavljena na bilo kojemu jeziku, a ukoliko nije podnesena na nekom od radnih jezika Odbora za ljudska prava, Tajništvo UN će osigurati njezin prijevod.
Uvjeti za tužbu Odboru za ljudska prava u osnovi su slični onima opisanima prema Europskoj konvenciji. Tužba ipak ne mora biti sastavljena u nekoj strogoj formi, i za nju nije potrebno plaćanje nikakvih pristojbi.
Tužba se mora odnositi na kršenje nekoga prava navedenog u tekstu Međunarodnoga pakta o građanskim i političkim pravima i u granicama njegova teksta. Prava iz toga Pakta slična su pravima propisanima u Europskoj konvenciji, ali u pojedinostima i u domašaju propisa ima nekih razlika. Najznačajnija je razlika u članku 27. Pakta kojim se predviđa pravo osobama koje pripadaju etničkim, vjerskim, ili jezičkim manjinama da, zajedno s ostalim članovima svoje skupine, imaju svoj vlastiti kulturni život, da ispovijedaju i obdržavaju svoju vlastitu vjeru ili da se služe svojim vlastitim jezikom. Slične odredbe u Europskoj konvenciji nema.
Nužno je da je kršenje nekoga od tih prava prouzročio organ javne vlasti tužene države. Tužitelj također mora osobno biti žrtvom povrede tih prava. Prije nego što se obrati Odboru, mora prethodno iscrpiti sva raspoloživa pravna sredstava po pravu države koju namjerava tužiti. O istomu predmetu ne smije se pokrenuti neki drugi međunarodni postupak istrage ili rješavanja (u prvomu redu onaj pred Europskim sudom). Tužba ne smije biti anonimna, a po svome sadržaju i rječniku ne smije predstavljati zloupotrebu prava na tužbu.

300. Ali u nekim važnim pojedinostima postupak po Fakultativnom protokolu različit je u odnosu na onaj u okviru Europske konvencije:
Samo pojedinac pod jurisdikcijom tužene države i kojemu je osobno nanesena šteta ima pravo obratiti se Odboru za prava čovjeka u Ženevi. To pravo, dakle, po Fakultativnom protokolu ne uživaju skupine ljudi, niti nevladine organizacije.
- Fakultativni protokol, s druge strane, izričito ne ograničuje pravo na tužbu za čine kršenja nakon što je taj Protokol stupio na snagu za tuženu državu. Tužba se, dakle, može odnositi i na prijašnja kršenja. To je sasvim razumljivo, jer je npr. Hrvatska obvezna Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima od dana stjecanja njezine neovisnosti (v. supra, §26, pod (i) u bilješci).
I napokon, Fakultativni protokol ne sadrži izričit propis da se tužba mora podnijeti u strogom roku od 6 mjeseci nakon izricanja posljednje presude ili odluke po pravu tužene države protiv koje nema priziva.
Ukoliko Odbor za ljudska prava utvrdi da je tužba prihvatljiva, tj. da ispunjava sve gore navedene uvjete, dostaviti će ju tuženoj državi na odgovor. Države su se Fakultativnim protokolom obvezale da će u roku od šest mjeseci svaki put dostaviti Odboru u Ženevi pismeno objašnjenje ili izjavu kojom se razjašnjuje predmet. U danom slučaju navest će mjere koje su možda poduzele da isprave situaciju.
Odbor potom u tajnoj sjednici razmatra tužbu pojedinca i priopćenje tužene države. Potom dostavlja svoje gledište o toj stvari odnosnoj državi stranci Protokola, te pojedincu.

301. U svome godišnjem izvješću koje Odbor podnosi Općoj skupštini UN putem Ekonomskog i socijalnoga vijeća, on može uključiti podatak da je neka država stranka Protokola odbila tužitelju ispraviti nepravdu nastalu kršenjem njegova prava predviđenog Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima iz To je način moralne osude takve države i na taj se način s takvim kršenjem i odbijanjem da se ispravi nepravda upoznaje međunarodna javnost. U najtežim slučajevima Opća bi skupština mogla usvojiti rezoluciju s osudom takvoga kršenja. U praksi se usvajaju rezolucije samo u slučajevima masovnih, flagrantnih i sustavnih kršenja ljudskih prava.
Ali osim moralne osude države kršiteljice, i mogućega kolektivnog pritiska Opće skupštine, Fakultativni protokol ne predviđa nikakav djelotvorniji postupak ispravljanja nepravde pojedincima putem novčane naknade ili na sličan način.

302. 59. MEĐUNARODNA ZAŠTITA MANJINA
Bibliografija:
Ilija PRŽIĆ: Zaštita manjina, Beograd 1933, 328 str.; Milan MAKKOVIĆ: "Ljudska prava i zaštita manjina", JRMP 1958, br.3, str ; V.Đ. DEGAN: "Međunarodnopravno uređenje položaja muslimana sa osvrtom na uređenje položaja drugih vjerskih i narodnosnih skupina na području Jugoslavije", Institut za istoriju radničkog pokreta, Prilozi, br.8, Sarajevo" 1972, str ; Danilo TURK: "Osvrt na međunarodnopravno regulisanje zaštite manjina u Ujedinjenim nacijama", JRMP 1976, br.1-2, str.61-74; Ernest PETRIČ: Mednarodnopravno varstvo narodnih manjšin, Maribor 1977, 425 str.; 1977; Budislav VUKAS: "Manjine i međunarodno pravo", JRMP 1977, br.3, str ; Etničke manjine i međunarodni odnosi, Zagreb 1978,251 str.; "Međunarodnopravna definicija manjina", JRMP 1985, br.3, str ; "Ujedinjeni narodi i zaštita manjina" Hrvatska i Ujedinjeni narodi, Zagreb 1996, str ; Mirjam ŠKRK: "Varnosni svet ZN in varstvo človekovih pravic s posebnim podudarkom na narodnosne manjšine", Zbornik znanstvenih razprav 1982 (Ljubljana); V.Đ. DEGAN: "Prirodnopravni temelji prava i dužnosti čovjeka, države i etničkih zajednica", Naše teme 1989 (Zagreb), br.1-2, str.3-22; Silvo DEVETAK: Manjine, ljudska prava, demokratija, Međunarodna zaštita ljudskih i etničkih prava, Sarajevo 1989, 343 str.; V.D. DEGAN: "Fundamental Rights and Duties of Ethnic Groups within a State - A Naturalist Concept", JRMP 1996, No.1-2, (Melanges Šahović), pp ; M. MATULOVIĆ - A. BOŠKOVIĆ: "Protection of Human and Minoritjr Rights in Croatia", ZPFR 1996, pp ; Budislav VUKAS: "States, Peoples and Minorities", RCADI1991, tome 231, pp , Martinus Nijhoff Publishers 1999; Vesna CRNIĆ-GROTIĆ: "Protection of Minority Languages in Croatia", ZPFZ 2003, br.2, str ; Boris KRIVOKAPIĆ: Zaštita manjina u međunarodnom i uporednom pravu, knjige 1-3. Beograd 2004.

303. 1. Historijski razvoj. Iz prethodnoga je izlaganja vidljivo da su najznačajnije slobode i prava čovjeka pojedinca prerasle u pravila općega običajnog međunarodnog prava, od kojih najvažnije čine jus cogens. Najteža i najbrutalnija kršenja nekih od tih prava priznata su međunarodnim zločinima. Glede zaštite etničkih i vjerskih manjina stanje je u pozitivnom općem međunarodnom pravu iz temelja različito.
Vjerski i međuetnički sporovi i sukobi stalan su pratilac povijesti, baš kao i ratovi između država. Ali je pri tome bivalo još duljih razdoblja snošljivosti, pa i srdačnoga suživota između različitih skupina.
Sve do 20. stoljeća u središtu međunarodnoga zanimanja bila je zaštita vjerskih, a ne etničkih skupina. Suprotno današnjim vjerovanjima, islamske su države sve do Reformacije, a možda i do Francuske revolucije (1789), bile snošljivije prema kršćanskim skupinama i Židovima, nego što su to u istom razdoblju bile zemlje pod kršćanskim vladarima. U kršćanskim zemljama nije se mogao ni zamisliti opstanak drugih vjerskih skupina. Jedini izuzetak bili su Židovi koji su u getima uživali izvjesnu samoupravu, ali su im izvan njih slobode kretanja i trgovine bile podložne brojnim ograničenjima.
Islamski su vladari priznavali dalekosežna prava različitim kršćanskim skupinama i Židovima, ali nikada potpunu jednakost s muslimanima, niti pravo svjedočenja pred sudovima. Osmanski sultani podjeljivali su pravoslavcima, Armencima i katolicima ahdname, kojima su im općenito priznavali tri povlastice: (i) neprikosnovenost crkava, koje se nisu smjele pretvarati u džamije; (ii) relativnu neovisnost njihova građanskog položaja, jer su se brakovi, rođenja, pogrebi i svi drugi akti imali vršiti prema propisima odnosne Crkve; te (iii) pravo proslave pashalnih praznika kao i prije turskih osvajanja. Nezgoda je ležala u tome što je u 18. stoljeću i kasnije, kada je Osmansko Carstvo trpjelo teritorijalne gubitke, kršćansko stanovništvo bilo izlagano čestoj samovolji koruptivne administracije i brutalnom kršenju tih prava. Sultanov Hatišerif iz Gilhane iz i Ramazanski zakoni iz o punoj jednakosti svih podanika, nikada se nisu mogli u toj islamskoj teokratskoj državi sprovesti, sve do Ataturkovih reformi u 1924.

304. Što se tiče kršćanske Europe, Tridesetogodišnji rat ( ) između katoličkih i protestantskih vladara bio je vjerojatno najkrvaviji sukob još od barbarskih vremena. Taj je rat bio okončan Westhaplskim mirom iz Nakon toga mira u Zapadnoj i Srednjoj Europi praktično više nije bilo novih vjerskih sukoba. Prema načelu cujus regio, illius religio, podanici su morali primiti vjeru njihovih vladara ili se iseliti. Tako su se brojni protestanti iz naših zemalja preselili u Njemačku. Ali su otada stranci druge vjere, u prolasku ili za vrijeme boravka, dobili sigurnost pravnoga položaja i zaštitu.
U 19. stoljeću europske velesile nametale su Osmanskomu Carstvu ugovorne obveze o vjerskim i građanskim slobodama i o zaštiti osobne sigurnosti kršćana. Bilo je to Pariskim ugovorom iz (članak IX), a naročito Berlinskim ugovorom iz (članci LXI-LXII).
Ali su velesile nametale i obvezu na jednakost svih građana, i na primanje u javne službe (uključivši i muslimane) podjednakim uvjetima, i novooslobođenim kršćanskim državama na Balkanu. To su bili: Protokol iz o priznanju neovisnosti Grčke; odredbe Pariskoga ugovora glede Vlaške i Moldavije, kojima im je bio međunarodno priznat položaj vazala Turske; te naročito odredbe Berlinskoga ugovora o kolektivnom priznanju neovisnosti Crne Gore, Srbije i Rumunjske. Ali ti ugovori nisu izrijekom predviđali obvezu davanja novoga državljanstva svom domiciliranom stanovništvu. To je iskoristila Rumunjska da svoje Židove ostavi bez državljanstva, dok su se muslimani uglavnom bili iselili iz Srbije. Nakon Srbija je sve Albance protjerala sa svoga područja, bez naknade za izgubljenu imovinu.
Nakon Prvoga svjetskog rata ( ), do tada dominantni Nijemci i Madžari postali su manjine na područjima novih država: Poljske, Cehoslovačke i Kraljevine SHS, kao i na područjima ustupljenima Italiji i Rumunjskoj. Da bi ublažile posljedice tih novih teritorijalnih podjela, i da bi se nove države konsolidirale, Glavne savezničke i udružene sile (Britanija, Francuska, Sjedinjene Države, Italija i Japan), nametnule su na Versajskoj mirovnoj konferenciji u dalekosežne ugovorne obveze na zaštitu manjina, ali samo određenim kategorijama država.

305. Te tipske obveze, uz neka posebna pravila za svaku od država, bile su u mirovnim ugovorima nametnute pobijeđenim državama Austriji, Madžarskoj i Bugarskoj. Posebni ugovori bili su sklopljeni s novim državama i državama saveznicama, ali samo iz Srednje i Istočne Europe, i to: Poljskoj, Čehoslovačkoj, Rumunjskoj, Grčkoj i Kraljevini SHS. Napokon, kao uvjet primanja u Ligu naroda te tipske obveze morale su jednostranim izjavama prihvatiti još i Albanija u 1921, Litva u 1922, Latvija i Estonija u 1923, te Irak nakon stjecanja neovisnosti u 1932.
Taj ugovorni režim manjinske zaštite bio je najrazrađeniji, a mnogi ga suvremeni pisci s malo razloga do danas hvale. Ali same Savezničke i udružene sile, uključivši Italiju, te ostale mnogonacionalne i višekonfesionalne države u Zapadnoj Europi poput Belgije, Nizozemske i skandinavskih zemalja, odbijale su da prihvate te iste ugovorne obveze. Time su malobrojni Talijani u Dalmaciji i u Hrvatskom primorju imali sva ta prava, koja su bila uskraćena brojnim Hrvatima, Slovencima i Austrijancima koji su pali pod vlast Italije. Nakon zavođenja fašističkoga režima u 1922, bile su dokinute sve škole i ustanove na njihovim jezicima, a bili su kažnjavani čak i oni koji su svojim jezikom govorili u domu.
Nakon dolaska nacista na vlast, Njemačka je od bezočno manipulirala sa svoji sunarodnjacima u ostvarivanju agresivnih ciljeva protiv država kojih su oni bili državljani (Austrije, Čehoslovačke, Litve (Memelska oblast), Poljske, i Jugoslavije).
Posljedica te izdaje i sudjelovanja u neprijateljskim oružanim snagama bilo je masovno povlačenje njemačkih civila s Wermachtom iz zemalja Istočne Europe koncem i početkom Prema glavi XIII. Potsdamskoga sporazuma od 2. kolovoza 1945, Poljska, čehoslovaćka i Madžarska bile su ovlaštene da "na sustavan i human način" presele preostale Nijemce iz svojih zemalja. I bivša Jugoslavija bila je učinila isto. S njezina područja pobjeglo je ili je prisilno bilo preseljeno oko pola milijuna Nijemaca, koliko ih je bilo u To je bio jedan od primjera "etničkoga čišćenja" na ovim prostorima.

306. Zbog nacističke manipulacije s Nijemcima, neposredno nakon Drugoga svjetskoga rata nije bilo volje ni da se predratni sustav manjinske zaštite produlji, niti da se stvori neki novi sustav koji bi osiguravao posebna manjinska prava.
Mirovni ugovori iz s Italijom, Finskom, Madžarskom, Rumunjskom i Bugarskom, sadrže tipsku odredbu koja jedino jamči slobodu od diskriminacije. Svaka od pobijeđenih država obvezala se "da svim osobama pod svojom jurisdikcijom, bez razlikovanja rase, spola, jezika ili vjere, osigura uživanje ljudskih prava i temeljnih sloboda, uključujući slobodu izražavanja mišljenja, slobodu tiska i objavljivanja, slobodu vjerskih obreda, slobodu političkoga uvjerenja i javnih skupova". Jednaku odredbu predviđa i članak 5. Državnoga ugovora s Austrijom iz 1955.
Mirovni ugovori s Madžarskom i Rumunjskom (ali ne i onaj sa slavenskom Bugarskom), kao i Državni ugovor s Austrijom, sadrže i posebnu odredbu kojom se izričito zabranjuje svaka diskriminacija, izravna ih neizravna, između njihovih državljana na temelju rase, spola, jezika ili vjere, bilo s obzirom na njihovu osobu, imovinu, poslovni, profesionalni ili financijski interes, pravni položaj, politička ili građanska prava, ili bilo koje drugo pitanje.
Državni ugovor s Austrijom iz predviđa u članku 7. posebnu manjinsku zaštitu slovenske i hrvatske manjine u Koruškoj, Gradišću i u Štajerskoj. Predviđeno je da uživaju pravo na vlastite organizacije, sastanke i tisak, potom pravo na osnovnu nastavu na svome jeziku, te na srazmjeran broj srednjih škola. U kotarevima tih pokrajina s mješovitim pučanstvom slovenski i hrvatski trebaju da budu, uz njemački, u službenoj upotrebi. Jednako je i glede topografskoga nazivlja tih mjesta. Sva se ta prava nikada nisu u cijelosti ostvarila.
Nakon bio je ipak sređen položaj manjina u nekim zemljama temeljem dvostranih ugovora. Da navedemo samo neke primjere iz Europe. Specijalnim statutom između bivše Jugoslavije i Italije pridodatim uz Memorandum o suglasnosti iz pružena je zaštita manjinama s obje strane granice u neostvarenoj Slobodnoj Teritoriji Trsta. Osimskim ugovorom iz taj Specijalni statut bio je formalno okončan, ali su se Italija i bivša Jugoslavija obvezale da će načela iz njega i dalje poštivati.

307. Njemačka i Danska su sporazumom iz 1955
Njemačka i Danska su sporazumom iz pružile dvostrane garancije njihovim manjinama u području Schlesvvig-Holstein (na obje strane granice). Problem Austrijanaca u Južnom Tirolu bio je predmetom dugotrajnih sporova i sporazuma Italije s Austrijom, kao i talijanskih zakonskih mjera. Pokrajina Trento-Alto Adige danas uživa teritorijalnu autonomiju s posebnim pravima austrijskog stanovništva. Ali grčko-turski sporazum o Cipru iz nije bio uspio.
Zanimanje za manjinsku zaštitu u Europi silno je poraslo tek u vremenu raspada socijalističkoga sustava, kada su narasle težnje za emancipacijom^ bivših federalnih jedinica u Jugoslaviji, Sovjetskom Savezu i Češko-Slovačkoj. I taj je razvoj od Srba i Crnogoraca, te od Rusa i Ukrajinaca, u novim državama stvorio manjine. Na području bivše Jugoslavije to je bilo popraćeno krvavim agresivnim oružanim sukobom, fizičkih istrjebljenjima i pomicanjem stanovništva.
Ta promjena stavova o važnosti manjinskog pitanja može se najbolje pratiti u dokumentima KESS-a (Konferencije o europskoj sigurnosti i suradnji), koji se od naziva OESS (Organizacija za europsku sigurnost i suradnju).
Helsinški završni akt iz o tome sadrži blijedu i očito nedovoljnu odredbu. U okviru Načela VII. pod naslovom: "Poštivanje ljudskih prava i temeljnih sloboda, uključujući slobodu misli, savjesti, vjere i uvjerenja", na prijedlog bivše Jugoslavije ušla je odredba čiji domašaj nije veći od članka 27. Međunarodnoga pakta o građanskim i političkim pravima iz U njoj se predviđa: "Države sudionice na području kojih postoje nacionalne manjine poštovat će pravo osoba koje pripadaju tim manjinama na jednakost pred zakonom, dat će im svaku mogućnost za stvarno uživanje ljudskih prava i temeljnih sloboda i štitit će, na taj način, njihove zakonite interese u toj oblasti." Uz to je u dijelovima toga Završnoga akta koji čine program suradnje država sudionica priznat doprinos koji "nacionalne manjine i regionalne kulture" mogu dati njihovoj uzajamno suradnji u oblastima kulture i obrazovanja, ali opet "tamo gdje te manjine ili kulture postoje". Države su, dakle, mogle tvrditi da na njihovu području manjina uopće nema.

308. Pariska povelja za Novu Europu, potpisana 21
Pariska povelja za Novu Europu, potpisana 21. studenoga 1990, ističe između ostaloga uvjerenje da prijateljski odnosi, mir, pravda, stabilnost i demokracija zahtijevaju "da etnička, kulturna, jezična i vjerska osobnost nacionalnih manjina budu zaštićene i da se stvore uvjeti za promicanje te osobnosti". "Mi nadalje priznajemo da se prava osoba koje pripadaju nacionalnim manjinama moraju u potpunosti poštivati kao dio univerzalnih ljudskih prava".
Najopširniji instrument u kojem se definira sadržaj manjinskih prava kao dio univerzalno priznatih ljudskih prava, te ističe važnost njihova poštivanja u demokratskom i pluralističkom društvu, do sada je Dokument sa sastanka u Kopenhagenu o ljudskoj dimenziji KESS-a iz lipnja (dio IV).
U lipnju u Hrvatskoj i Sloveniji su već postojale nove vlasti proizašle iz višestranačkih demokratskih izbora. Države sudionice sastanka u Kopenhagenu, među kojima i Jugoslavija, preuzele su tim Dokumentom obvezu na dalekosežne mjere u osiguranju zaštite osoba i skupina i u sprječavanju neprijateljstva, mržnje (i antisemitizma), imajući pri tome očito u vidu politiku Srbije i saveznih tijela SFRJ na Kosovu. Ali vlasti koje su upravljale vojskom i policijom u bivšoj SFRJ nisu taj dokument uzele za ozbiljno.
KESS se nastavio sustavno baviti pitanjem zaštite etničkih skupina, i u u Europi je ustanovljena dužnost Visokoga komesara (povjerenika) za nacionalne manjine, prva te vrste u svijetu.
Od Dokumenta iz Kopenhagena, za opći običajni proces od većega je značaja Deklaracija o pravima osoba koje pripadaju nacionalnim ili etničkim, vjerskim i jezičnim manjinama što ju je Opća skupština UN bila usvojila koncem godine.
2. Pravila općega i regionalnoga međunarodnog prava o manjinskoj zaštiti. U opticaju su različite definicije manjina. Među njima se najčešće citira ona talijanskoga profesora Capotortija, posebnog izvjestitelja UN o tome pitanju. Prema Capotortiju manjina je: "skupina brojčano manja od ostatka pučanstva neke države, u nedominantnom položaju, pripadnici koje - koji su građani te države - imaju etničke, vjerske ili jezične značajke različite od značajki ostatka pučanstva, i makar implicitno iskazuju osjećaj (uzajamne) solidarnosti usmjeren k očuvanju svoje kulture, tradicije, vjere ili jezika."

309. Svrhu manjinske zaštite objasnio je na općenit način Stalni sud međunarodne pravde u savjetodavnom mišljenju iz o Manjinskim školama u Albaniji, tumačeći sustav iz 1919: "Ideja koja je u osnovi ugovor, o zaštiti manjina jeste da osigura društvenim skupinama inkorporiranima u neku državu, čije je stanovništvo po rasi, jeziku ili vjeri različito od njezina, mogućnost miroljubive koegzistencije i srdačne suradnje s njezinim stanovništvom, ali čuvajući pri tome značajke po kojima se one razlikuju od većine, zadovoljavajući i zahtjeve koji iz toga proizlaze. - Da bi se taj cilj postigao, dvije stvari smatraju se potrebnima i one čine predmet odredaba tih ugovora. - Najprije, osigurati da se državljani koji pripadaju manjinama po rasi, vjeri ili po jeziku, nađu u potpunoj ravnopravnosti s drugim državljanima te zemlje. - Zatim osigurati manjinskim skupinama pogodne načine da očuvaju svoje etničke osobine, tradiciju i nacionalnu fizionomiju." (SeriesA/B, No.64, p.17).
Cilj svake manjinske zaštite morao bi najprije biti potpuna ravnopravnost pripadnika manjina u odnosu na ostatak pučanstva, dakle njihova nediskriminacija, te potom posebna prava, institucije i druge pogodnosti potrebne za očuvanje njihovih posebnosti.
Pokazuje se, dakle, nužnim da se pripadnicima svih etničkih skupina koji to žele, osiguraju i neka posebna prava u svrhu zaštite njihove osobnosti. Ali glede jamstava tih posebnih prava opće međunarodno pravo koje obvezuje sve države svijeta, još je uvijek na samome početku svoga razvoja.
Jedina ugovorna odredba koja daje neku osnovu za svoju transformaciju u obvezu svih država temeljem općega običajnog prava jest članak 27. Međunarodnoga pakta o građanskim i političkim pravima iz godine. Taj propis glasi: "U državama gdje postoje etničke, vjerske, ili jezične manjine ne smije se osobama koje pripadaju takvim manjinama uskratiti pravo da, zajedno s ostalim članovima svoje skupine, imaju svoj vlastiti kulturni život, da ispovijedaju i obdržavaju svoju vlastitu vjeru ili da se služe svojim vlastitim jezikom".

310. Iz toga propisa proizlazi da bi neka država mogla tvrditi da je njezino državno područje homogeno i da na njemu takvih skupina uopće nema. To mnoge države u svijetu zaista i čine, makar dok na njihovu području ne izbiju veći sukobi na etničkoj, vjerskoj ili jezičnoj osnovi. Ukoliko neka država to ne tvrdi ili to nije u stanju tvrditi, njezina obveza je negativne naravi. Ona tada takvim osobama ne smije uskraćivati manjinska prava. Osim dužnosti trpljenja, tu nije sadržana nikakva obveza na aktivnu činidbu, da se npr. potiče, i iz državnoga proračuna financira, kulturni život tih skupina, ili da se na državnom radiju i televiziji osiguraju programi na jezicima tih manjina.
Deklaracija o pravima osoba koje pripadaju nacionalnim ili etničkim, vjerskim i jezičnim manjinama, što ju je Opća skupština UN bila usvojila tek u godini, u tome pogledu ide mnogo dalje. U njoj se, između ostaloga, predviđaju obveze država da zaštite postojanje i osobnost tih manjina i da ohrabruju stvaranje uvjeta za promicanje njihove osobnosti. One moraju stvoriti povoljne uvjete da bi se tim osobama omogućilo da svoje posebnosti izraze i da razvijaju svoju kulturu, jezik, vjeroispovijed, tradiciju i običaje. Ta Deklaracija formulira i odgovarajuća prava osoba koje pripadaju tim manjinama. Među tim pravima je i ono na sudjelovanje u "odlučivanju na nacionalnoj i regionalnoj razini o manjinskim pitanjima, ali "na način koji nije u suprotnosti s nacionalnim zakonodavstvom".
Ipak, utjecaj te Deklaracije na običajni proces možda je jednak onomu Opće deklaracije o ljudskim pravima u vrijeme njezina usvajanja, tj. u godini. Predstoji dugačak put da bi se načela iz te Deklaracije pretočila u pozitivna pravila općeg međunarodnog prava.
Od godine regionalni razvitak pravila o zaštiti manjina u okviru europskih institucija neuporedivo je brži i djelotvorniji od onoga na svjetskoj razini. Moglo bi se čak već smatrati da je djelovanjem OESS-a i Vijeća Europe nastalo neko partikularno europsko regionalno međunarodno pravo o manjinskoj zaštiti, koje je bitno razvijenije od općega međunarodnoga prava iz te oblasti. Ali se ne treba nadati ni da će sva ta europska pravila brzo utjecati na razvoj pravila općeg međunarodnog prava o manjinskoj zaštiti.

311. U krilu Vijeća Europe usvojena su dva veoma važna ugovora o manjinskoj zaštiti: Europska povelja o regionalnim ili manjinskim jezicima iz 1992, te Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina iz 1995.
Mjere ostvarenja svih gornjih ugovora o manjinskoj zaštiti također su neuporedivo slabije od onih koje se odnose na zaštitu građanskih i političkih prava pojedinaca.
U slučaju kršenja prava iz Europske povelje i Okvirne konvencije Vijeća Europe, ne predviđa se mogućnost tužbi pojedinaca, nevladinih organizacija ili skupina građana Europskom sudu za ljudska prava. O tim pitanjima taj Sud ne može izricati presude.
Europska povelja predviđa dužnost država stranaka na podnošenje izvješća svake tri godine koja razmatra komisija neovisnih stručnjaka. Peticije toj Komisiji mogu podnositi "tijela ili udruge koje legalno postoje". Skupna izvješća Komisije stručnjaka pretresaju Odbor ministara i Parlamentarna skupština Vijeća Europe.
Okvirna konvencija predviđa jedino da će Odbor ministara Vijeća Europe pratiti njezino izvršenje. Države stranke su dužne pružiti Glavnomu tajniku punu informaciju o zakonodavnim i drugim mjerama usvojenima u ostvarenju njezinih načela.
Stoga pojedinci mogu u vlastito ima podnositi pritužbe jedino ako smatraju da su im povrijeđena prava iz članka 27. Međunarodnoga pakta o građanskim i političkim pravima, i ako je njihova država stranka Fakultativnoga protokola na taj Pakt iz Pritužbe razmatra Odbor za ljudska prava (vidi pojedinosti, supra, §58, pod 3, (ii)).
Hrvatska je preuzela ugovorne obveze i iz članka 27-Međunarodnoga pakta o građanskim i političkim pravima. S obzirom da je ona stranka i Fakultativnoga protokola, pojedinci iz Hrvatske mogu podnositi pritužbe Odboru za ljudska prava ako smatraju da su im povrijeđena prava iz članka 27. Međunarodnoga pakta o građanskim i političkim pravima iz Ali kako smo objasnili, to pravo nije od velikoga domašaja.

312. Uz to je Hrvatska kao europska država stranka i dvaju ugovora Vijeća Europe.
3. Pravila o manjinskoj zaštiti u razvoju. U nastavku ćemo ukratko izložiti mogući dalji razvoj toga prava de lege ferenda. Taj se razvoj može očekivati u 21. stoljeću, i to zasnovan na nekim prirodnim pravima svih etničkih, vjerskih i jezičnih skupina i osoba koje im pripadaju, baš kao što su danas svi pojedinci nosioci nekih građanskih, političkih i drugih prava.
Malo ima sumnje u to da će se u Europi manjinska zaštita razvijati u tome pravcu jer je taj razvoj uvjet sve čvršće integracije staroga kontinenta. Taj će regionalni razvoj vjerojatno pospješiti i razvoj pravilfi općega međunarodnog prava iz te oblasti, a može biti podržan regionalnom zaštitom manjina i u drugim dijelovima svijeta (npr. u Americi), ukoliko i oni budu težili za čvršćim oblicima povezivanja. Ali neki novi svjetski sukob, ili sukobi poput onih u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, na Kosovu, ili na Bliskom Istoku, mogu uništiti ta očekivanja, ili taj razvoj mogu veoma usporiti.
Navest ćemo prema hijerarhijskom redoslijedu pet temeljnih prava koja trebaju uživati sve skupine i svi njihovi pripadnici na području svake države svijeta, ali i u okviru svake njezine teritorijalne jedinice u kojoj su nastanjeni poput federalne države, kotara ili općine.
Pri tome ćemo uočiti da su se makar na normativnoj razini neka od tih pravila već afirmirala kao pravila općega međunarodnog prava, ili su predviđena u regionalnim ili dvostranim ugovorima. Ali još nedostaje svijest o tome da bi sve etničke i vjerske skupine - kako ona većinska tako i uvjetno rečeno "manjinske" -trebale podjednakim uvjetima uživati sva ta temeljna prava. U tome je bit učenja prirodnog prava.

313. Hrvatski je sabor u prosincu 2002
Hrvatski je sabor u prosincu godine usvojio veoma detaljan Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina koji pruža pravni okvir za dalekosežnu zaštitu manjinskih prava. Izrađen je na temelju preuzetih ugovornih obveza Hrvatske iz te oblasti, ali u razradi tih prava ide i dalje. Međutim, kao i u drugim državama, valja se zalagati da se slovo i duh svih tih odredbi pretoči u stvarnost, što je trajan proces.
1. Prvo i najtemeljitije pravo svih skupina i njihovih pripadnika koji su građani odnosne države, je njihovo pravo na opstanak.
To pravo na fizički opstanak izričito je priznato u međunarodnom pravu, s obzirom da je čitava međunarodna zajednica država priznala njegovo kršenje najstrašnijim međunarodnim zločinom: zločinom genocida. Prema članku II. Konvencije o genocidu iz 1948, (propisi koje su danas općenito priznati izraz općega međunarodnog prava), genocid znači neko od u njoj zabranjenih djela "poduzeto s namjerom da se potpuno ili djelomično uništi neka nacionalna, etnička, rasna, ili vjerska skupina" (vidi pojedinosti, infra, §60). Prema članku III. te Konvencije, među kažnjivim djelima je i "neposredno i javno poticanje da se izvrši genocid".
Ali nedavni događaji na prostoru bivše Jugoslavije pokazali su da je najdublji uzrok gotovo svih etničkih i vjerskih sukoba koji mogu uništiti neku državu strah pripadnika bilo brojčano većinske ili manjinskih skupina, za njihov opstanak u širemu smislu. Ako pojedinci ili malobrojne ekstremističke skupine potiču strah u svoje skupine da bi mogla biti lišena političkih prava, ili izložena mjerama prisilne asimilacije, ili izgnana, ili biti fizički uništena, to potiče njezine pripadnike, (bilo da su zaista ugroženi ili ne), na traženje podrške iz inozemstva, na pobunu, ili čak na etničko čišćenje prostora koji smatraju samo svojim. Sve se to odmah reperkutira na osjećaje i na ponašanje "neprijateljske" skupine. Grupice ekstremista mogu tako kroz kratko vrijeme stvoriti veliko zlo. A nakon što međuetnički sukob izbije, teško je razlučiti njegove početne uzroke i posljedice, i veoma je teško naknadno povratiti sve izbjeglice i prognanike u njihove domove, te zaliječiti najteže rane u svih.
Stoga je u interesu opstanka i stabilnosti svake države da se bilo kojoj skupini ("manjinskoj" ili "većinskoj") koja odriče ili ugrožava pravo na opstanak bilo kojoj drugoj skupini, takvo djelovanje efikasno zabrani. Pojedince treba strogo kažnjavati, a političke stranke s takvim programima treba zabraniti.

314. Ustav Republike Hrvatske u članku 39
Ustav Republike Hrvatske u članku 39. predviđa sljedeće: "Zabranjeno je i kažnjivo svako pozivanje ili poticanje na rat ili uporabu nasilja, na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju ili bilo koji oblik nesnošljivosti." Tu ustavnu odredbu trebalo bi primjenjivati doslovno i bez izuzetaka.
2. Sljedeće po redu je pravo svih skupina i njihovih pripadnika na jednakost. Pravo pojedinaca na jednakost našlo je odraza u pozitivnom međunarodnom pravu kao sloboda od diskriminacije, koja je na današnjoj razini njegova razvitka jus cogens (vidi objašnjenje supra, §58, pod 2).
Ravnopravnost pripadnika manjina u odnosu na ostatak pučanstva postiže se ukoliko svi oni pod jednakim uvjetima, dakle bez diskriminacije, stvarno uživaju sva ljudska prava prema međunarodnom pravu (supra, §58), kao i sva građanska, politička, ekonomska, socijalna, kulturna i druga prava koja predviđaju ustav i zakoni države čiji su građani.
To pravo na nediskriminaciju pojedinaca izraženo je u članku 2. hrvatskog Ustavnog zakona.
Država za koju se doskora smatralo da je relativno uspješna u zaštiti prava pojedinaca poput Francuske, čak ako na svome prostoru izrijekom ne štiti i prava etničkih skupina, mogla bi izbjeći najteže etničke sukobe. Ali pokazuje se da niti Francuska nije u stanju izbjeći zahtjeve Korzikanaca, Baska i nekih drugih skupina za autonomijom i za upotrebom njihova jezika u javne i službene svrhe. Danas se pokazuje da je u toj zemlji na djelu diskriminacija francuskih građana na rasnoj osnovi.
Naprotiv, država poput bivše SFRJ, koja je bila ostvarila visok stupanj poštivanja prava kolektiviteta, s obzirom da nije štitila i prava pojedinaca, svoju je vlast zasnivala na sudjelovanju predstavnika tih skupina u vladajućoj oligarhiji. To nije bila dovoljna brana za nasrtaje na postojeći ustavni poredak koji su uslijedili, te na koncu za raspad države.
Paradoksalno je ali istinito, da u ozračju istinske jednakosti u kojemu se pripadnici niti jedne skupine ne osjećaju u bilo kojemu pogledu diskriminiranima, proces spontane i prirodne asimilacije različitoga stanovništva najbrži je i najučinkovitiji. I obrnuto, ništa više ne pomaže konsolidaciji i homogenosti neke etničke ili vjerske skupine kao njezina namjerna diskriminacija i podčinjavanje, bilo da je to politika državnih vlasti, ili proizlazi iz neprijateljskoga ponašanja većinskoga pučanstva.

315. Ipak se jednakost ne bi smjela svesti na nediskriminaciju pojedinaca, nego bi se ona morala odnositi i na sve etničke, jezične ili vjerske skupine u uživanju njihovih kolektivnih prava. Ako npr. neka manjina već ima institucije neophodne za održanje svoga identiteta, nerazumno ih je uskraćivati bilo većinskoj skupini ili drugim manjinama.
Pravo na jednakost u opisanom značenju (uključujući predstavništvo u političkim tijelima), mora se, međutim, jasno razlikovati od obnašanja javnih službi i javnih funkcija. Kako je između ostaloga istaknuto u članku 6. francuske Deklaracije o pravima čovjeka i građanina: "...S obzirom da su svi građani u očima zakona jednaki, svima njima su prema njihovim sposobnostima dostupne sve počasti, mjesta i javne službe, bez drugih razlikovanja osim njihovih vrlina i talenta."
Država sebi čini lošu uslugu ako u postupku odabira za takva mjesta diskriminira najtalentiranije pojedince po etničkoj, vjerskoj ili drugoj osnovi, ili ako prima samo one manjinske pripadnike koji se odreknu svoje osobnosti. S druge strane, "proporcionalna zastupljenost" u obnašanju tih službi koje zahtijevaju posebne sposobnosti i znanja može biti na štetu čitavoga kolektiviteta.
3. Sljedeće pravo jest ono na odgovarajuću zastupljenost svih skupina u političkom odlučivanju. U etnički izmiješanim područjima načelo "jedan čovjek, jedan glas" u političkomu odlučivanju jest pravilo, ali ono nije dostatno za sve svrhe. Za ustroj vlasti na razini države, pokrajine ili općine s mješovitim pučanstvom nema univerzalno primjenljivih recepata, a još manje obveznih pravnih pravila.
Cilj pravila o postupku političkoga odlučivanja morao bi biti da se niti najmanje brojne skupine ne osjećaju marginaliziranima i lišenim prava. U isto vrijeme postojeća prava bilo koje skupine (većinske ili manjinskih), ne bi se smjela mijenjati ili dokidati bez pristanka njezinih zakonito izabranih predstavnika. Bit pet temeljnih prava svih skupina koja se ovdje izlažu morala bi biti zajamčena ustavom države i ne bi smjela biti predmetom preglasavanja i većinskoga odlučivanja.
Ovisno o brojnosti skupina, njihovoj rasprostranjenosti i teritorijalnoj koncentraciji, svaka država mora sama tražiti puteve da bi se taj cilj postigao, i potom dosljedno poštivao.

316. Hrvatski Ustavni zakon predviđa u tome pogledu veoma detaljne odredbe o zastupljenosti predstavnika nacionalnih manjina u Saboru i u predstavničkim tijelima lokalne i područne (regionalne) samouprave. Tako pripadnicima manjina koje imaju više od 1.5% u ukupnom stanovništvu osigurava se najmanje jedno, a najviše tri zastupnička mjesta u Saboru. Manjine s manje od 1,5% imaju ukupno pravo na četiri zastupnika (članak 19). Predviđeno je osnivanje vijeća svake od nacionalnih manjina u jedinicama samouprave, te Savjeta za nacionalne manjine na državnoj razini.
Aneksom 4. uz Opći okvirni sporazum sklopljen u Daytonu u studenom, a potpisan u Parizu 14. prosinca 1995, predviđen je Ustav Bosne i Hercegovine s veoma složenim postupkom odlučivanja koji bi teško mogao djelovati bez posredništva i nadzora predstavnika međunarodne zajednice.
4. Pravo na slobodnu upotrebu jezika u privatne i u javne svrhe. Iako možda još ima i suprotnih primjera, danas se općenito ne čine smetnje pripadnicima jezičnih manjina da se zajedno s ostalim pripadnicima svoje skupine služe svojim jezikom u privatnom općenju. Ali nije svuda osigurana upotreba manjinskih jezika i u javne svrhe.
U većini država osigurava se da okrivljena osoba u kaznenom postupku može koristiti svoj jezik ili jezik koji razumije, i da joj se u tu svrhu osigura tumačenje na trošak suda. Drukčije je kada se neka osoba pojavi u sudskom ili upravnom postupku da bi ostvarila neka svoja prava.
Na područjima na kojima neka manjinska jezična skupina čini cjelokupno stanovništvo, ili većinu, ili značajan postotak, opravdano je da se uz državni službeni jezik, koristi i jezik te skupine u sudskom i upravnom postupku, te u toponimima takvih mjesta, u nazivima ulica i javnih ustanova.
Europska povelja o regionalnim ili manjinskim jezicima kojoj je stranka i Hrvatska, sadrži precizne odredbe o upotrebi tih jezika u kaznenom, građanskom i upravnom sudskom postupku, pred upravnim tijelima i javnim službama. Država koja dosljedno poštuje te preuzete obveze uglavnom će zadovoljiti te zahtjeve.

317. Službena upotreba manjinskih jezika i pisama predviđena je u člancima 9, 12. i 13. hrvatskoga Ustavnog zakona.
5.1 napokon, posljednje u toj hijerarhiji je pravo na vlastite institucije, da bi se održale posebnosti pojedinih skupina.
Napose je važno da se za djecu pripadnika jezičnih skupina, tamo gdje ih ima u dovoljnom broju, osiguraju ustanove za predškolski odgoj, te potom osnovno obrazovanje na njihovu jeziku. Ako djeca zaposlenih roditelja nemaju vrtiće na svome jeziku, ona mogu biti izgubljena za osnovno i za svako dalje obrazovanje na materinjemu jeziku. Odluka o upućivanju djece u te odredbe o" javnim medijima, te o kulturnim djelatnostima i ustanovama manje su određene.
I hrvatski Ustavni ustanove pripada isključivo roditeljima, i ne smije se uvjetovati ili ograničavati.
Sve etničke, vjerske i jezične skupine, ovisno o njihovu broju i materijalnim mogućnostima, trebale bi biti slobodne da na vlastiti trošak osnivaju i obdržavaju svoje kulturne ustanove poput kazališta, folklornih društava, novina, radio stanica i dr.
U krajevima sa značajnim udjelom i koncentracijom tih skupina, trebalo bi iz općinskog i državnoga proračuna osigurati dovoljna sredstva za rad tih ustanova, kao i odgovarajuće sudjelovanje u javnim radio i TV programima.
Europska povelja predviđa odgovarajuće odredbe o obrazovanju na reginalnim ili manjinskim jezicima. Njezine zakon predviđa detaljne odredbe o pravu pripadnika nacionalnih manjina na odgoj i obrazovanje na njihovu jeziku i pismu (članak 11), na proizvodnju i emitiranje radijskog i TV programa i o njihovu djelimičnom financiranju iz državnoga proračuna i proračuna jedinica lokalne i područne samouprave (članci 17. i 18), te o njihovu pravu na osnivanje udruga, zaklada i fundacija u kulturne svrhe (članak 15).

318. 60. KAZNENA ODGOVORNOST POJEDINCA
Bibliografija:
A. CHALUBOUR: "Le proces de Nuremberg et Ie droit international", Annuaire de I.A.A.A. 1958, (La Haye), pp.26-38; B. MCAFEE: "The Tokyo War Crimes Trials", ibid., pp.39-49; Bogdan ZLATARIĆ: Međunarodno krivično pravo, Zagreb 1979, 163 str. Vladan A. VASILIJEVTĆ: "La codification du droit international penal et le chatiment pbur les infractions internationales", ZPFZ 1989, br.5-6, str ; Y. DINSTEIN - M. TABORI: War Crimes in International Law, The Hague 1996, 469 p.; Vesna CRNIĆ-GROTIĆ: "Kršenje ljudskih prava kao međunarodni zločin", Vladavina prava 1997, br.2-3, str.39-58; B.PAVIŠIĆ - P.VEIĆ: Komentar kaznenog zakona, Zagreb 1998, str ; H.ASCENSIO, E.DECAUX, A.PELLET: Droit international penal, Paris 2000, 1053 pages; V.D. DEGAN: "Responsibilitv of states and individuals for international crimes", International Lavi in the Post-Cold War World, Essavs in memorv of Li Haopei, Edited by Sienho Yee and Wang Tieya, London 2001, pp ; "On International Crimes and on International Criminal Justice", Studi di diritto internazionale in onore di Gaetano Arangio-Ruiz, Napoli 2004, II, pp ; "On the Sources of International Criminal Law", Chinese Journal of International Law 2005, No.l, pp.45-83; A.CASSESE, P.GAETA, J.R.W.D. JONES: The Rome Statute ofthe International Criminal Court, A Commentary, Oxford 2002, Volume I, pp ); Volume II (pp ); Andre HUET, Renee KOERLING-JOULIN: Droit penal international, 2e ćdition mise a jour, Paris 2002, 425 pages; Antonio CASSESE: International Criminal Law, Oxford 2003, 472 pages; V.Đ. DEGAN - B.PAVIŠIĆ: Međunarodno kazneno pravo, Rijeka 2005, 563 str.
1. Uvod. Već je prema klasičnomu međunarodnom pravu pojedinac bio izravno podvrgnut međunarodnom pravom poretku i snosio je kaznenu odgovornost za zločin piratstva na otvorenom moru.

319. Činjenica što je pojedincu nametnuta međunarodna kaznena odgovornost nije od njega stvorila izravnoga subjekta međunarodnog prava. To stoga što u odnosnim oblastima on nije snabdjeven i odgovarajućim pravima koja uživaju istinski subjekti toga prava. Uz to, ta odgovornost, iako je stvarna i mada se stalno širi na sve nova nedopuštena djela, ostala je fragmentarna i empirijska. Ona još nije. rezultirala nastankom nekoga cjelovitog sustava međunarodnoga kaznenog prava u tome užem značenju (vidi pojedinosti supra, §56).
Pri raspravljanju važnoga pitanja odgovornosti država za međunarodne zločine (supra, §46), dali smo opće određenje tih zločina prema općem međunarodnom pravu. Ali smo morali ustanoviti da odgovornost država kao njihovih počinitelja nije kaznene naravi. Međutim, izvan sumnje je da osobnu kaznenu odgovornost za te zločine u načelu snose pojedinci, bilo kao naredbodavci, ili kao izvršitelji tih djela.
Suvremeni pojam međunarodnoga kaznenog prava ne svodi se samo na pitanja prevencije, progona i kažnjavanja zločina prema općemu međunarodnom pravu, i to bilo da ih obavljaju organi pravosuđa pojedinih država ili međunarodna kaznena sudbena tijela.
2. Međunarodno kazneno pravo u širem smislu. U širemu smislu danas međunarodno kazneno pravo ima u vidu sva kaznena djela koja države mogu propisati u svojim kaznenim propisima za slučajeve kada ta djela imaju neke prekogranične učinke. To se danas najviše očituje kod tzv. transnacionalnih kaznenih djela poput sudjelovanja u organiziranim zločinačkim grupama, pranja novca, korupcije, trgovine osobama (napose ženama i djecom), krijumčarenja migranata, međunarodnoga terorizma, i dr.
Kada se radi o kaznenim djelima s prekograničnim učincima, najprije se postavlja pitanje prostorne važnosti kaznenih zakona koju svaka država određuje za sebe.
Iz suverenosti svake države proizlaze dva principa (v. infra, §61). Iz teritorijalne suverenosti proizlazi tzv. teritorijalni princip, a iz personalne suverenosti države nad njezinim građanima kada se nalaze u inozemstvu proizlazi princip aktivnoga personaliteta koji je uvijek podložan onome prvom.

320. Teritorijalni princip predviđen je kao osnovni u zakonima svih država
Teritorijalni princip predviđen je kao osnovni u zakonima svih država. Temeljem toga principa, čak ukoliko se radi o kaznenim djelima koja imaju učinke u dvjema ili više država, kazneno se pravosuđe u konkretnim slučajevima provodi na domaćem državnom teritoriju. Kada god utvrde svoju nadležnost domaći kazneni sudovi primjenjuju kazneno pravo samo svoje države, uključujući tu i međunarodne ugovore kojih je njihova država stranka.
Temeljem principa aktivnoga personaliteta svaka država ima pravo suditi svojim građanima i za kaznena djela koja počine u drugoj državi, ali ih nema pravo tamo uhititi. Država će pribjeći takvom suđenju ukoliko je njezin građanin izbjegao pravdi države u kojoj je kazneno djelo počinio jer se time onemogućuje njegova nekažnjivost, a ona time posredno učvršćuje i vlastiti pravni poredak. S obzirom da mnoge države ne izručuju drugim državama svoje građane radi kaznenoga progona, primjenom načela aut dedere aut adjudicare (napose ako je ono predviđeno kao obveza u međunarodnim ugovorima), država je dužna da takvu osobu podvrgne svome kaznenom postupku kad god ju iz bilo kojega razloga ne izruči nekoj drugoj državi. Ona će tada vršiti svoju sudbenost temeljem toga principa.
Međutim, kada određuju teritorijalnu primjenu svojih kaznenih zakona, sve države idu i dalje od dva gornja principa.
Temeljem realnoga ili zaštitnog principa sve su si države prisvojile nadležnost da sude strancima kada oni u inozemstvu počine osobito teška kaznena djela protiv njihovih životnih interesa i nacionalne sigurnosti (npr. djela špijunaže, krivotvorenja nacionalne monete i znakova za vrijednost, zločine protiv diplomatskih i konzularnih predstavnika, i si).
Uz to, temeljem principa pasivnoga personaliteta neke države protežu svoju kaznenu sudbenost i na strance kada oni u inozemstvu počine kaznena djela protiv njihovih državljana, a za to tamo ne budu primjereno kažnjeni.
Ali i u primjeni gornjih principa ostaje pravilo da se osumnjičene osobe ne smiju uhititi u inozemstvu. Njima je moguće suditi jedino ako se zateknu i uhite na području te države, ili ako ih druga država njoj izruči. To se iznimno rijetko događa zbog političkoga karaktera većine tih djela.

321. Na temelju principa zastupničke sudbenosti jedna država može delegirati svoju vlast drugoj državi (ukoliko ova na to pristane) za kažnjavanje bilo lakših prometnih i sličnih delikata počinjenih od stranaca na njezinu području, ili transnacionalnih organiziranih kaznenih djela teške naravi počinjenih na području više država. Tada će biti u interesu svih teritorijalnih država da se za takvo djelo u njegovoj cjelini sudi samo u jednoj od njih.
Napokon, neke države u svojim kaznenim zakonima predviđaju i princip univerzaliteta, ili on može biti predviđen kao njihova ugovorna obveza. Taj se princip u pravilu odnosi samo na kažnjavanje najtežih međunarodnih zločina, kako njihovi počinitelji ne bi ostali nekažnjeni. Ukoliko se stranac osumnjičen za takve međunarodne zločine zatekne u državi, njega se primjenom toga principa može uhititi i suditi mu iako je zločin počinio u inozemstvu, a građani te države nisu bili njegove žrtve. Princip univerzaliteta supsidijaran je onomu teritorijalnom. Država se u kažnjavanju tu supstituira međunarodnoj zajednici, napose ako uslijed građanskoga sukoba i drugih nemira sudstvo u državi izvršenja zločina ne djeluje ispravno, ili ako za njegovo kažnjavanje nije predviđena nadležnost niti jednoga međunarodnog kaznenog sudišta. Ali ukoliko sve to nije slučaj, okrivljenika bi trebalo izručiti državi u kojoj je zločin počinio.
Države, nadalje, uzajamno surađuju i sklapaju .sporazume o međunarodnoj suradnji njihovih policijskih i sudbenih organa, kako bi suzbijale sva kaznena djela čije posljedice prelaze njhove granice. Ta se suradnja danas obavlja putem INTERPOL-a, a ona uz to obuhvaća malu međunarodnu kaznenopravnu pomoć (poduzimanje radnji kaznenoga postupka na temelju molbe inozemnoga suda), prijenos kaznenoga postupka jedne države drugoj temeljem principa zastupničke sudbenosti, priznanje i izvršenje strane kaznene presude, te izručenje (ekstradiciju).
Da bi suzbile kaznena djela s mogućim prekograničnim učincima, države sklapaju i konvencije kojima preuzimaju obvezu da djela u pitanju u svojim zakonima predvide kao kaznena. Danas je u tome pogledu najznačajnija Konvencija iz Palerma iz protiv transnacionalnoga organiziranog kriminaliteta. Te konvencije predviđaju obvezu njihovih država stranaka da propiše vrste i raspona kazni, kako bi ih njihovi organi mogli suzbijati. Tu, međutim spadaju i konvencije o sprječavanju, suzbijanju i kažnjavanju međunarodnih zločina poput npr. genocida (vidi dalje).

322. 3. Zločini prema međunarodnom pravu i njihove pravne posljedice
3. Zločini prema međunarodnom pravu i njihove pravne posljedice. U prijašnjemu izlaganju (supra, §46, pod 1), dali smo objašnjenje međunarodnih zločina koji narušavaju interese cjelokupne međunarodne zajednice država, a gotovo redovito i ljudska prava njihovih žrtava. To su danas: piratstvo na otvorenom moru, ropstvo i trgovina robljem, agresija, te zločini koji su u nadležnosti stalnoga Međunarodnog kaznenog suda, tj. genocid, zločini protiv čovječnosti uključujući apartheid, te široki krug ratnih zločina. Taj razvoj još nije dovršen glede zločina međunarodnoga terorizma i torture (mučenja) kao posebnoga djela. Moguće je da u daljemu razvoju općega međunarodnog prava trgovina drogama i psihotropnim tvarima također stekne gornja obilježja međunarodnih zločina.
Svi priznati međunarodni zločini spadaju u opće običajno međunarodno pravo, ali to traži posebno objašnjenje. Neki od njih (npr. piratstvo na otvorenom moru, ropstvo i trgovina robljem), najprije su nastali kao običajna pravna pravila, ali su i oni naknadno potvrđeni u pisanim konvencijama o kodifikaciji međunarodnoga prava. Drugi su izravno nastali kao ugovorni propisi, ah su se transformirali u opće običajno pravo pristupom odnosnim konvencijama ogromnoga broja država (npr. genocid). Za običajni razvoj značajnu ulogu glede kvalifikacije tih zločina imaju statuti ad hoc međunarodnih kaznenih tribunala, i napose Rimski statut stalnoga Međunarodnog kaznenog suda (vidi dalje).
Za razliku od širokoga kruga tzv. "običnih kaznenih djela", zločini prema općemu međunarodnom pravu imaju tri aspekta. Prvi aspekt čini odgovornost države za njihovo počinjenje. Ta odgovornost nije kaznene naravi, ali spada u "pojačanu" odgovornost za "teška kršenja obveza koje proizlaze iz imperativnih normi općega međunarodnog prava" koja su njima obuhvaćena (v. supra, §46 pod 4).
Kada se radi o osobnoj kaznenoj odgovornosti pojedinca počinitelja, bilo u svojstvu naredbodavca ili izvršitelja, može postojati pravna obveza njegova procesuiranja pred sudom neke države. Ali ti zločini mogu biti u nadležnosti i međunarodnih kaznenih sudišta. Tu valja odmah istaknuti da niti jedno međunarodno kazneno sudište nije danas nadležno za zločine agresije, piratstva na otvorenom moru, ropstva i trgovine robljem.

323. Manji broj međunarodnih zločina pojedinac počinja gotovo redovito u vlastitom interesu ili iz vlastitih pobuda, dakle u osobnom svojstvu a ne kao agent neke države. To su npr. zločini piratstva i ropstva, te neka druga kaznena djela poput nezakonitog prometa opojnim drogama.
Neke druge, po posljedicama najteže međunarodne zločine, pojedinac ili skupina pojedinaca mogu počiniti bilo u vlastitom svojstvu ili kao agenti svoje države ili neke de facto ustaničke vlasti. To su npr. zločini genocida, apartheida, ili zločini protiv čovječnosti.
Napokon, ima međunarodnih zločina koje pojedinac može počiniti jedino kao agent svoje države. U tim slučajevima uz njegovu, uvijek je angažirana i međunarodna odgovornost države u čije ime djeluje. To su npr. zločin agresije, ili teška kršenja Ženevskih konvencija iz 1949.
Uz gornju razdiobu, neki se međunarodni zločini mogu počiniti kako u vrijeme mira tako i u vrijeme oružanoga sukoba (npr. genocid ili zločini protiv čovječnosti). Počinjenje drugih zločina vezano je uz postojanje oružanoga sukoba, koji može imati "međunarodno" ili "nemeđunarodno" obilježje (kršenja zakona i običaja rata iz članka 3. Statuta Međunarodnoga kaznenog tribunala za bivšu Jugoslaviju). Napokon, neke od njih moguće je počiniti jedino u istinskom međunarodnom oružanom sukobu (teška kršenja Ženevskih konvencija iz iz članka 2. toga Statuta).
Sve te razdiobe veoma utječu na mogućnosti djelotvornoga suzbijanja međunarodnih zločina. Države će redovito biti spremne da izvršuju preuzete međunarodne obveze, i njihovi će sudovi izricati presude protiv počinitelja međunarodnih zločina koje su ovi počinili u osobnom svojstvu i iz vlastitoga interesa. Ali, iako će time kršiti svoje međunarodne obveze, većina će država izbjegavati vršenje svoje sudbenosti ako iz zločina pojedinaca može proizaći njihova makar neizravna međunarodna odgovornost zbog toga što ta djela nisu spriječile, a bile su dužne to učiniti.
Napokon, čini se da je jedini mogući način kažnjavanja agresije i drugih najtežih zločina pojedinaca koji neposredno angažiraju odgovornost države u ime koje su djelovali kao agenti, osnivanje i djelovanje međunarodnih kaznenih sudbenih tijela. Ali su dosadašnja iskustva pokazala da i tu nastaju mnoge praktične teškoće, na koje ćemo dalje ukazati.

324. Nakon proteka nekoga vremena po okončanju Drugoga svjetskog rata nametnulo se pitanje zastarijevanja međunarodnih zločina znatnoga broja počinitelja koji su izbjegavali pravdi. Iako bi se zastara mogla smatrati općim načelom prava, kaznena prava svih država svijeta ju ne priznaju. To je npr. slučaj sa zemljama Common lavu. Iz tih razloga zastara nije ni apsolutno, a ni univerzalno pravilo u kaznenom pravu svih država koje bi se odnosilo na sva kaznena djela.
Dvadeset godina nakon usvajanja Konvencije o genocidu (koja sama ne predviđa nezastarivost toga zločina), Opća skupština UN usvojila je rezolucijom 2391 (XXIII) od 26. studenoga 1968, Konvenciju o nezastarivosti ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti. Ali od te godine do danas strankama te Konvencije postalo je samo 45 država, među kojima nema niti jedne iz prijašnjega Zapadnog bloka. Uslijed toga nema dokaza da je i nezastarivost tih međunarodnih zločina postala pravilom općega običajnog međunarodnog prava.
Prema članku 4. te Konvencije nezastarivost se odnosi kako na progon, tako i na kažnjavanje. Ratni zločini su u članku 1. određeni pozivanjem na Statut Nurnberškoga vojnog tribunala iz 1945, te napose na "teška kršenja" navedena u Ženevskim konvencijama iz Glede zločina protiv čovječnosti upućuje se na definiciju iz Nurnberškoga statuta, ali se tu također uključuje "izvlaštenje" (eviction) oružanim napadom ili okupacijom, potom nehumani čini koji proizlaze iz politike apartheida, te zločin genocida iz Konvencije iz 1948.
Hrvatska je notiilkacijom sukcesije postala strankom te Konvencije, i ona ju obvezuje po ugovornoj osnovi. Njezin Kazneni zakon iz godine u članku 24. predviđa nezastarivost izvršenja kazne izrečene počinitelju kaznenih djela genocida, agresivnog rata, ratnih zločina, "te drugih kaznenih djela što ne zastarijevaju prema međunarodnom pravu".
I Rimski statut u članku 29. predviđa da su zločini koji spadaju u nadležnost Međunarodnoga kaznenog suda nezastarivi. Ali je ta odredba makar danas od simboličnoga značenja s obzirom da članak 11. određuje njegovu nadležnost ratione temporis tek od stupanja na snagu toga Statuta za svaku njegovu državu stranku napose.

325. Na koncu valja zaključiti da bi narav i posljedice nekih od najtežih međunarodnih zločina poput genocida, najodvratnijih oblika zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina, govorili protiv njihove moguće zastare. To pod uvjetom da se protiv osumnjičenika uvijek vodi postupak sa svim jamstvima pravičnoga suđenja. Unatoč tomu, još nije nastao communis opinio juris koji bi nezastarivost čak i tih zločina nametnuo svim državama kao imperativnu normu općega običajnog prava.
Možda će usvajanje nacionalnih zakona o provedbi Rimskoga statuta u njegovim državama strankama potaknuti taj običajni proces. To pod uvjetom da se, suprotno njegovu članku 31, domaći propisi o nezastarijevanju provode ex tune, te da strankama toga Statuta postanu važne zemlje poput Sjedinjenih Država, Kine, Rusije, Izraela i većine arapskih zemalja. Sjedinjene su Države postale strankom Konvencije o genocidu iz godine, tek 25. studenoga godine, dakle četrdeset godina nakon njezina usvajanja.
4. Sudbenost domaćih sudova glede kažnjavanja međunarodnih zločina i drugih delikata. Da bi se neki domaći sud proglasio nadležnim da sudi osobama okrivljenima za međunarodne zločine, nije dovoljno da je odnosna država postala strankom konvencije koja taj zločin zabranjuje. Čak i u državama u kojima je priznat primat međunarodnoga prava nad unutarnjim, ili u kojima ustav propisuje prvenstvo ugovora nad domaćim zakonima (v. supra, §3, pod 2. i 3), neovisni sud se može proglasiti nenadležnim ako djelo u pitanju nije izričito predviđeno i u kaznenom zakonu te države.
Sudovi će strogo tumačiti opće načelo prava koje je izričito potvrđeno i u konvencijama o ljudskim pravima, po kojemu se nitko ne smije osuditi za čine ili propuste koji nisu kaznena djela u trenutku počinjenja (načelo nullum crimen sine lege, nulla poena sine lege). I mada u novije doba ustavi i drugi propisi tome dodaju da djelo u pitanju može biti utvrđeno i međunarodnim pravom kao kazneno djelo (npr. članak 31. Ustava RH), nije uputno prepuštati diskreciji nacionalnih sudova utvrđivanje djela zabranjenih međunarodnim pravom. To može dovesti do kontradiktorne sudske prakse, čak i u jednoj državi.

326. Da bi se te teškoće otklonile, odgovarajuće konvencije propisuju obvezu država njihovih stranaka da usklade svoje zakonodavstvo, ili da donesu nove zakone, potrebne za kažnjavanje (ili za ekstradiciju drugim državama) počinitelja zabranjenih djela u pitanju.
Prva je u tome nizu bila Konvencija o ropstvu iz 1926, koja u članku 6. predviđa: "Visoke ugovorne stranke, zakoni kojih ne sadrže adekvatne odredbe za •suzbijanje povreda zakona i propisa da bi se pridao učinak ciljevima ove Konvencije, obvezuju se na poduzimanje neophodnih mjera kako bi se u slučaju tih povreda izricale stroge kazne."
Četiri Ženevske konvencije iz o zaštiti žrtava rata predviđaju tipsku odredbu kojom se njihove stranke obvezuju: "da će poduzeti sve zakonodavne mjere potrebne radi utvrđivanja odgovarajućih kaznenih sankcija protiv osoba koje su počinile ili koje su izdale naredbu da se počini bilo koje od teških kršenja...". Istom odredbom svaka je stranka preuzela obvezu da pronalazi osobe osumnjičene za ta djela, "i morat će ih, bez obzira na njihovo državljanstvo, izvesti pred svoje vlastite sudove. Ako to odluči, ona isto tako može, prema odredbama njezina vlastitog zakonodavstva, predati te osobe radi suđenja drugoj visokoj ugovornoj stranci zainteresiranoj za njihovo gonjenje, pod uvjetom da ta visoka ugovorna stranka raspolaže dovoljnim dokazima protiv spomenutih osoba.".
Tu se ustvari radi o ugovornoj obvezi država stranaka tih Konvencija na kaznenu sudbenost na temelju principa univerzaliteta. Ali osim nekolicine slučajeva suđenja za zločine počinjene u oružanim sukobima u bivšoj Jugoslaviji nakon godine, ova dalekosežna ugovorna odredba ostala je mrtvo slovo na papiru. Države stranke naprosto ju ne izvršavaju.
Država može u svome kaznenom zakonu predviđati djela zabranjena konvencijama kojih ona nije stranka, a osobito djela zabranjena općim običajnim međunarodnim pravom. Ali ukoliko se radi o djelima zabranjenima nekom konvencijom koje je odnosna država stranka, mudar će sudac uvijek uspoređivati kvalifikaciju toga djela iz konvencije s onom iz kaznenoga zakona. Hrvatski će sudac to činiti i u svjetlosti odredbe iz članka 134. Ustava Republike Hrvatske po kojoj su objavljeni ugovori po pravnoj snazi iznad zakona.
Kazneni zakoni nekih država obuhvaćaju više ili manje iscrpne liste međunarodnih zločina, kažnjavanje kojih je obveza tih država bilo po općemu običajnom pravu ili temeljem međunarodnih konvencija kojih su one stranke.

327. Kazneni zakon Republike Hrvatske iz 1997
Kazneni zakon Republike Hrvatske iz godine u Glavi XIII, predviđa kaznena djela "protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom". Među njima su, između ostalih, predviđeni: genocid; agresivni rat; zločini protiv čovječnosti; ratni zločin protiv civilnog pučanstva; ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika; ratni zločin protiv ratnih zarobljenika; protupravno ubijanje i ranjavanje neprijatelja; protupravno oduzimanje stvari od ubijenih i ranjenih na bojištu; nedozvoljena sredstva borbe; povredu pregovarača; grubo postupanje s ranjenicima, bolesnicima i ratnim zarobljenicima; neopravdanu odgodu povratka ratnih zarobljenika-, uništavanje kulturnih dobara i objekata u kojima se nalaze kulturna dobra; zlouporabu međunarodnih znakova; međunarodni terorizam; ugrožavanje sigurnosti osoba pod međunarodnom zaštitom; uzimanje talaca; zlouporabu nuklearnih tvari; zlouporabu opojnih droga; rasnu i drugu diskriminaciju; uspostavu ropstva i prijevoz robova; mučenje i drugo okrutno, neljudsko ili ponižavajuće postupanje; međunarodnu prostituciju; otmicu zrakoplova ili broda; morsko i zračno razbojništvo; nepružanje pomoći na moru i unutrašnjim vodama; neovlašteno odašiljanje (emitiranje); prekid ili oštećenje podmorskih kabela i cjevovoda; i povredu ugleda strane države i međunarodne organizacije.
Ali je stvarna praksa država u kažnjavanju počinitelja tih zločina, bilo da se radi o odgovornim državnim dužnosnicima ili običnim vojnicima, veoma rijetka i uvijek nedosljedna.
Suprotnim ponašanjem od toga, tj. dosljednim kažnjavanjem svojih vlastitih građana počinitelja, država u pitanju otklonila bi ili bi veoma umanjila svoju vlastitu odgovornost prema međunarodnom pravu za ta djela. Osudom tih zločina i distanciranjem od takve prakse, država u pitanju stjecala bi moralni ugled i bila bi u položaju da vrši pritisak na druge države da i one ispune svoje međunarodne obveze u kažnjavanju svojih zločinaca. To bi bila značajna mjera prevencije najtežih i najbrutalnijih kršenja humanitarnoga prava za budućnost. Jer ako zločinci ostanu neidentificirani i nekažnjeni, odgovornost za zločine uvjetno rečeno pada na "narod", a to je sjeme mogućih sukoba budućih naraštaja s tragičnim posljedicama. Stoljetna iskustva britansko-francuskih i francusko-njemačkih ratova ukazuje da je taj lanac veoma teško prekinuti.

328. 5. Međunarodna kaznena sudbena tijela
5. Međunarodna kaznena sudbena tijela. U tome pogledu postoje malobrojna iskustva koja nam sva ukazuju na teškoće toga načina kažnjavanja počinitelja nekih međunarodnih zločina.
(i) Međunarodna odgovornost njemačkoga cara. članak 227. Versajskog mirovnog ugovora iz s pobijeđenom Njemačkom, predviđao je sljedeće: "Savezničke i udružene sile javno optužuju Wilhelma II. Hohenzolerna, bivšega cara (Kaisera) Njemačke zbog vrhunskog zločina protiv međunarodnoga morala i svetosti ugovora". Tom odredbom bilo je predviđeno ustanovljenje posebnoga tribunala od pet sudaca koji je trebao suditi bivšem njemačkom Kaiseru od kojih bi svaka ta sila imenovala jednoga. Wilhelm II, dakle, nije bio optužen za ratne zločine koje su činili pripadnici njemačke vojske po naređenju. Njegova odgovornost bila je više moralne negoli pravne naravi.
Kaisera se smatralo osobno odgovornim zbog njemačkoga napada u na Belgiju i Luksemburg, s obzirom da je njegova država bila jedna od sila jamaca trajne neutralnosti tih dviju država. To je bio neposredan povod drugoga jamca iz tih ugovora Britanije, da odmah potom objavi rat Njemačkoj zbog njezina teškoga kršenja te ugovorne obveze (v. supra, §34).
To suđenje bila je spriječila Nizozemska, neutralna država u Prvomu svjetskom ratu, u kojoj je nakon abdikacije 8. studenog bivši Kaiser bio dobio utočište. S obzirom da nije bila stranka Versajskoga ugovora, taje zemlja u dva navrata u odbila izručiti Kaisera Saveznicima, smatrajući da ne može izvršiti ekstradiciju osobe u pitanju zbog političkoga zločina.
Smješten u dvorcu u Doornu u Nizozemskoj, taj agresor na Belgiju i Luksemburg doživio je u nacistički napad, osvojenje i okupaciju države koja mu je pružila utočište. Tamo je zaboravljen od svih umro 4. lipnja 1941, gdje je i pokopan.

329. (ii) Međunarodni vojni tribunal u Nürnbergu. Londonskim sporazumom od 8. kolovoza 1945, kojemu je bio pridodat Statut Međunarodnoga vojnog tribunala, ustanovljena su neka načela međunarodnoga kažnjavanja "glavnih ratnih zločinaca" iz nacističke Njemačke. Članak 6. Statuta formulirao je tri skupine zločina za koje je taj Tribunal bio nadležan:
Zločini protiv mira, poimence planiranje, pripremanje, poticanje ili poduzimanje agresivnoga rata ili rata poduzetog kršenjem međunarodnih ugovora, sporazuma ili jamstava, ili sudjelovanje u zajedničkom planu ili uroti za izvođenje bilo čega što je naprijed rečeno.
Ratni zločini, poimence kršenja zakonS i običaja rata. Ta kršenja uključuju, ali se na njih ne ograničuju: ubojstvo, zlostavljanje ili deportaciju na robovski rad ili u bilo koju drugu svrhu, civilnoga stanovništva okupiranoga područja ili na okupiranom području, ubojstvo ili zlostavljanje ratnih zarobljenika ili osoba na moru, ubijanje talaca, pljačkanje javne ili privatne imovine, obijesno razaranje gradova, mjesta ili sela, ili vojnom potrebom neopravdano pustošenje.
Zločini protiv čovječnosti, poimence ubojstvo, istrebljenje, porobljavanje, protjerivanje i ostala nečovječna djela počinjena prema bilo kojemu civilnom stanovništvu prije rata ili za vrijeme rata, ili proganjanje iz političkih, rasnih ili vjerskih razloga počinjeno u izvršenju nekoga zločina koji spada pod sudbenost Tribunala ili u vezi s njime, bez obzira na to predstavlja li to kršenje domaćega prava zemlje u kojoj je počinjeno.
Taj je Tribunal zasjedao u Nürnbergu u razdoblju između 20. studenoga i 30. kolovoza 1946, a 1. listopada te godine izrekao je svoju presudu. Četiri glavne savezničke sile (Sjedinjene Države, Sovjetski Savez, Britanija i Francuska) imenovale su po jednoga člana Tribunala i jednog njegova zamjenika. Predsjednik Tribunala bio je britanski sudac Lord Lawrehce. Tužiteljstvo je bilo sastavljeno od po jednoga tužitelja iz svake od tih zemalja. Još je 19 država postalo strankama Londonskoga sporazuma pristupom, uključivši i bivšu Jugoslaviju. Ali im to nije davalo nikakvo pravo ni u izboru sudaca, ni u postupku.

330. Statutom Tribunala bilo je predviđeno da se službeni položaj okrivljenih, bilo kao glavara države ili odgovornih dužnosnika u državnim tijelima, neće smatrati razlogom za oslobođenje od odgovornosti ili za ublažavanja kazne. Stoga se pred Tribunalom nisu priznavali nikakvi imuniteti okrivljenih. Bilo je nadalje predviđeno da činjenica što je okrivljeni radio po naređenju svoje vlade ili svoga pretpostavljenog neće ga osloboditi od odgovornosti, ali se može smatrati razlogom za ublažavanje kazne, ako Tribunal nađe da to zahtijeva pravda.
To je do danas jedini statut te vrste koji je predviđao suđenje optuženicima u odsutnosti, a Tribunal je bio nadležan da i neku skupinu ili organizaciju proglasi zločinačkom.
Od 22 okrivljenih, na smrt vješanjem bilo ih je osuđeno 12 (maršal Goering, von Ribbentrop, maršal Keitel, Kaltenbrunner, Rosenberg, Frank, Frick, Streicher, Sauckel, general Jodl, Seyss-Inquart, te u odsutnosti Martin Borman). Na doživotni zatvor bila su osuđena trojica (Hess, Funk, admiral Raeder). Na vremenske kazne ih je osuđeno četiri (von Schirach i Speer na po 20 godina, von Neurath na 15 godina i admiral Doenitz nasljednik Hitlera na 10 godina). Trojica okrivljenih bila su oslobođena od optužbe (ministar financija Schacht, diplomat von Papen i novinar Fritzsche). Izrečene presude bile su konačne i bez priziva. Saveznička Kontrolna komisija odbila je molbe za pomilovanje koje su podnijeli svi osuđenici. Smrtne kazne izvršene su 16. listopada Glavni osuđenik Goering izbjegao joj je otrovavši se prethodne noći u samici.
Tribunal se u svojoj presudi uglavnom bio ograničio na kažnjavanje okrivljenika za zločine koje su počinili u tijeku trajanja Drugoga svjetskoga rata ili u vezi s njime, tj. od 1. rujna do njemačke kapitulacije u 1945.
(iii) Međunarodni vojni tribunal za Daleki Istok u Tokiju ustanovljen je Posebnim proglasom vrhovnoga komandanta savezničkih snaga generala Douglasa McArthura 19. siječnja Tome proglasu pridodata je "Povelja" toga Tribunala kojom je predviđena njegova nadležnost za iste zločine kao i u Statutu Tribunala u Nurnbergu. Ali je taj Tribunal sudio za djela počinjena u duljem vremenskom razdoblju, i to od 1. siječnja do 2. rujna 1945.

331. Optužnica je bila podignuta protiv 28 najviših japanskih dužnosnika
Optužnica je bila podignuta protiv 28 najviših japanskih dužnosnika. Među njima je bilo 4 prva ministra, 5 ministara rata, 2 ministra ratne mornarice, potom više drugih ministara, načelnici Glavnoga stožera i neki veleposlanici. Poput optuženih i osuđenih u Nurnbergu, niti za jednoga se nije moglo dokazati da je osobno počinio neko ubojstva i druge okrutnosti. Japanski car Hirohito nije se spominjao u optužnici. Njemu se jedinome priznao imunitet.
Tribunal u Tokiju se sastojao od po jednoga suca imenovanih od: Australije, Kanade, Kine, Novoga Zelanda, Ujedinjenoga Kraljevstva, Sjedinjenih Država, Sovjetskoga Saveza, Filipina, Indije, Francuske i Nizozemske. Te su zemlje bile u ratu s Japanom. Predsjedavao mu je australski sudac William Webb. Tužitelj je bio Joseph B. Kenan. američki državljanin. Njih je sve imenovao američki general MacArthur, koji se na nedopušten način miješao u rad Tribunala.
Suđenje je otpočelo 3. svibnja 1946, a presuda je bila izrečena 14. studenoga Sedam okrivljenih osuđeno je na smrt vješanjem (dva bivša prva ministra i pet generala), dok su ostali dobili vremenske kazne, i to od doživotnog zatvora do 7 godina. Nitko nije bio oslobođen optužbe.
Ta je presuda donijeta s osam glasova za i tri protiv. Indijski sudac Pal smatrao je da su svi okrivljeni nedužni po svim točkama optužnice. Francuski sudac Bernard smatrao je da su prekršena bitna pravila postupka. Nizozemski sudac Roling nije se složio s jednom smrtnom presudom, a za četvoricu osuđenih na vremenske kazne smatrao je da ih je trebalo osloboditi.
Optuženicima u Tokiju uglavnom se sudilo za zločine protiv mira. Utisak je bio da je to suđenje ustvari bilo osveta Sjedinjenih Država zbog japanskoga izdajničkog napada na Pearl Harbor 7. prosinca Stoga su japanski ratni zločini i zločini protiv čovječnosti u tome suđenju bili potisnuti u drugi plan.

332. U cjelini uzevši, tokijsko suđenje imalo je manje pravnih, a više političkih elemenata od onoga Nürnberškoga.
Tim prvim međunarodnim presudama pojedincima mogle su se uputiti neke pravne zamjerke, i to ne prvenstveno stoga što se nije poštivao imunitet glavara države i diplomatskih agenata. Bilo je dvojbeno jesu li sve tri skupine zločina za koje su ta dva Tribunala bila nadležna bile pravo na snazi u doba njihova počinjenja.
Najmanje je bilo sumnji u to da su to bili ratni zločini. Mnoge su države imale u svojim kaznenim zakonicima propisane kazne za tu vrst zločina. Ali bilo je teže dokazivo da su i zločine protiv čovječnosti prije Drugoga svjetskoga rata. bilo Njemačka ili Japan ili ostale zemlje, izričito priznale zločinima prema međunarodnom pravu. S obzirom da u moderno doba u ratovima između "civiliziranih država" nije bilo takvih zločina u toliko širokim razmjerama, ta oblast je do toga rata ostala nedodirnuta. Ali su upravo u tome ratu zločini izvršeni protiv civilnoga pučanstva bili najokrutniji i najmasovniji, napose oni iz rasnih i političkih razloga. Stoga bi bio zločin ostaviti krivce nekažnjenima jedino iz razloga što je pozitivno međunarodno pravo, zasnovano na prethodnom pristanku država, bilo u tome pogledu manjkavo. Uz to, počinjene okrutnosti zabranjuju kazneni zakoni svih država.
Ah glede zločinfi protiv mira, koje su propisivali statuti dvaju Tribunala, bilo je veoma teško dokazati da su ih prije njihova počinjenja priznavali takvima bilo međunarodno, ili unutarnje pravo država. Nurnberški tribunal se u svojoj presudi bio pozvao na iskaze o tome da je agresivni rat međunarodni zločin u preambuli nacrta Ugovora o uzajamnoj pomoći iz (koji je ostao nacrtom); u preambuli Ženevskoga protokola iz o mirnom rješavanju sporova (koji nikada nije stupio na snagu); te u Deklaraciji o agresivnim ratovima Skupštine Lige naroda iz Pozvao se i na Briand-Kelloggov pakt iz 1928, kojemu su stranke zaista bile Njemačka, Japan i Italija. Ali osim odricanja od rata kao instrumenta nacionalne politike, taj Pakt ne sadrži navod da kršenje zabrane rata predstavlja međunarodni zločin pojedinaca njegovih počinitelja. Stoga se nije moglo sasvim dokazati da kažnjavanje odgovornih osoba za taj zločin nije povreda dijela načela "nullum critnen, nulla poena sine lege", svrha kojega je zaštita pojedinca od samovolje suca i zakonodavca. Ali s druge strane, svi ostali zločini - oni ratni i oni protiv čovječnosti - proizašli su iz agresivnih ratova Sila osovine, koji su u trenutku njihova počinjenja nesumnjivo predstavljali kršenje općega običajnoga međunarodnog prava.

333. Nakon izricanja Nürnberške presude te su praznine u pravu ubrzo bile otklonjene. Opća je skupština UN već rezolucijom 95(1). od 11. prosinca jednoglasno potvrdila "načela međunarodnoga prava priznata Statutom Nurnberškog suda i Nurnberškom presudom". Ti su zločini potom našli svoju potvrdu i dalju razradu u nizu konvencija i drugih međunarodnih instrumenata. Danas niti jedna država, i nitko drugi u svijetu, ne može tvrditi da većina njih nije postala dijelom pozitivnoga međunarodnog prava koje obvezuje sve države svijeta i podrazumijeva osobnu odgovornost njihovih počinitelja po običajnoj osnovi.
Predmet dalje razrade zločina protiv mira jest Nacrt kodeksa zločina protiv mira i sigurnosti čovječanstva u dijelu koji se odnosi na zločin agresije. Taj nacrt je Komisija za međunarodno pravo UN usvojila u drugom čitanju u (v. supra, §46). Za tu oblast od velikoga je značaja i "Definicija agresije" što ju je Opća skupština UN nakon dugogodišnjih rasprava usvojila rezolucijom 3314 (XXIX) od 14. prosinca 1974, iako se tamo izričito ne ističe odgovornost pojedinaca za odgovarajuća zabranjena djela.
Ratni su zločini bili predmetom opsežne kodifikacije u četirima Ženevskim konvencijama iz o zaštiti žrtava rata, i u dvama Dopunskim protokolima na te Konvencije iz Sva djela koja se u tim konvencijama kvalificiraju "teškim kršenjima" ustvari su međunarodni zločini. Rimski statut Međunarodnoga kaznenog suda iz u opširnom članku 8. daje određenje "ratnih zločina", i to posebno onih počinjenih u u međunarodnom oružanom sukobu, te u sukobu koji nema međunarodni karakter. U njemu su obuhvaćena kršenja zakona i običaja rata, te teška kršenja Ženevskih konvencija iz 1949.
Napokon, neki od zločina protiv čovječnosti bili su predmetom usvajanja posebnih konvencija. To je ponajprije Konvencija o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948, koja se danas općenito smatra iskazom općega običajnog međunarodnog prava. To je također i Međunarodna konvencija o suzbijanju i kažnjavanju zločina apartheida iz 1973.

334. Danas je prilično jasno što predstavljaju međunarodni zločini, a njihove kvalifikacije iz konvencija i drugih međunarodnih instrumenata gotovo nitko ne dovodi u pitanje. Ali u nedostatku međunarodnih sudbenih tijela koja bi bila nadležna za njihovo kažnjavanje, odgovornost pojedinaca za njihovo počinjenje ostaje apstraktna. Već je, naime, bilo rečeno da kažnjavanje tih počinitelja od unutarnje sudbene vlasti država gotovo da nije djelotvorno, a da nakon nurnberškog i tokijskog suđenja za zločin agresije nije nadležno ni jedno međunarodno sudbeno tijelo.
(iv) Međunarodni kazneni tribunal za bivšu Jugoslaviju. Agresija bivše "Jugoslovenske narodne armije" protiv zakonito i demokratski izabranih vlasti, i to najprije u Sloveniji od 26. lipnja, potom u Hrvatskoj od sredine srpnja 1991, te od u Bosni i Hercegovini, bila je popraćena brutalnostima nezapamćenima u Europi nakon Drugoga svjetskog rata. U tome su sudjelovale i srpske paravojne snage i naoružane skupine pojedinaca u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Na egzemplarnoj osnovi vršili su se masakri nemoćnih staraca na nacionalnoj osnovi kojih je cilj bio poticanje vala izbjeglica sa zaposjednutih područja. Planski su se rušile kuće prognanih osoba, te njihova groblja, crkve i džamije, s ciljem da se zatre trag prognanoga stanovništva s osvojenih područja. Ta zločinačka politika bila je potaknuta željom za osvajanjem područja i prekrajanjem granica postojećih republika koje su se emancipirale u nove države. Uz to, organiziralo se sustavno silovanje žena i njihovo držanje u zatočeništvu do vremena kada je pobačaj postao nemoguć. Civili - muškarci, žene, djeca i starci -držani su u koncentracijskim logorima nalik na one iz doba nacizma. Taj ples smrti u Bosni i Hercegovini bio je okončan osvajanjem srebreničke enklave i masakrom između sedam i osam tisuća muškaraca u ljeto Koncem te godine bio je sklopljen Daytonski sporazum. Na Kosovu je on prestao uspostavljanjem međunarodne uprave nad tom pokrajinom temeljem rezolucije Vijeća sigurnosti UN 1244, od 10. srpnja godine.

335. U tim sukobima, koji su poticali na osvetu i mržnju, žrtve kršenja pravila humanitarnog prava bili su civili i zarobljenici srpske, kao i ostalih nacionalnosti, i to osobito u doba sukoba Hrvata i Muslimana-Bošnjaka u Bosni i Hercegovini.
Izgon civila iz njihovih domova i svi pokušaji promjene etničkog sastava stanovništva koji su nazvani "etničkim čišćenjem" počeli su se osuđivati u rezolucijama Vijeća sigurnosti UN počev od one 752 od 15. svibnja 1992.
Rezolucijom 827 (1993) od 25. svibnja Vijeće sigurnosti ustanovilo je sudbeno tijelo, skraćeni naziv kojega je "Međunarodni kazneni tribunal za bivšu Jugoslaviju". Uz tu rezoluciju prihvaćeno je izvješće Glavnoga tajnika UN kojemu je pridodat Statut toga Tribunala. Taj Tribunal je prvi koji nije osnovan nekim ugovorom čak niti pobjedničkih država, nego rezolucijom na temelju glave VII. Povelje UN. Time i njegov Statut pravno obvezuje sve države članice. UN. Tribunal je počeo djelovati 18. studenog u svome sjedištu u Haagu.
Tribunal je nadležan za kažnjavanje osoba odgovornih za teška kršenja međunarodnoga humanitarnog prava počinjene na području bivše Jugoslavije od početka (članak 1. Statuta). Njegova se nadležnost, dakle, proteže i za djela počinjena na Kosovu. Sve fizičke osobe, bez obzira na državljanstvo, podliježu sudbenosti toga Tribunala.
Suce bira Opća skupština UN s liste između 22 i 33 kandidata koju predlaže Vijeće sigurnosti. Biraju se na četiri godine s mogućnošću ponovnog izbora. Tribunal se sastoji od vijeća od po tri člana koja presuđuju u prvom stupnju te od Prizivnoga vijeća od pet sudaca.
Međunarodni zločini glede kojih je taj Tribunal nadležan za vođenje kaznenoga postupka protiv pojedinaca, proizlaze iz općeg običajnoga međunarodnog prava potvrđenoga odredbama Statuta, a ne iz posebnih ugovornih obveza bilo bivše SFRJ ili njezinih država sljednica.
Tribunal je nadležan za kažnjavanje četiriju vrsta međunarodnih zločina kako su formulirani u člancima 2. do 5. njegova Statuta.

336. (a) U članku 2. formuliraju se "teška kršenja Ženevskih konvencija iz 1949", i to kako slijedi: (a) namjerno ubojstvo; (b) mučenje i neljudsko postupanje, uključujući biološke eksperimente; (c) namjerno nanošenje teške patnje ili ozbiljne ozljede tijela ili zdravlja; (d) opsežno uništavanje i oduzimanje imovine koje nije uvjetovano vojnom potrebom a poduzeto je protupravno i samovoljno; (e) prisiljavanje ratnih zarobljenika ili civila na služenje u neprijateljskim snagama; (f) namjerno uskraćivanje prava ratnim zarobljenicima ili civilima prava na pravičan i nepristran sudski postupak; (g) nezakonitu deportaciju ili premještanje civila ili njihovo nezakonito zatočenje; (h) uzimanje civila kao talaca.
U komentaru toga članka, izloženom u izvješću Glavnoga tajnika UN, ističe se da te Ženevske konvencije obuhvaćaju srž običajnoga prava primjenljivog u međunarodnim oružanim sukobima. U Odluci Prizivnoga vijeća Tribunala u slučaju Duško Tadić od 2. listopada navodi se: "...na današnjem stupnju razvitka prava, članak 2. Statuta primjenjuje se jedino na prijestupe počinjene u kontekstu međunarodnih oružanih sukoba" (p.48, para.84).
(b) članak 3. Statuta formulira "kršenja zakona i običaja rata". Ta su kršenja obuhvaćena u Pravilniku pridodatom uz Četvrtu hašku konvenciju iz o zakonima i običajima rata na kopnu. U komentaru sa poziva na navod Nürnberške presude iz 1946, da su te odredbe do priznali svi civilizirani narodi i bile su smatrane iskazom zakona i običaja rata. U naprijed navedenoj presudi Duško Tadić, ustanovljeno je da: "...prema članku 3. Međunarodni tribunal ima sudbenost glede djela navedenih u optužnici, bez obzira jesu li se zbila u unutarnjemu ili u međunarodnom oružanom sukobu..." (ibid., p.71, para.137).
Odgovornost za kršenje obuhvaća, ali se prema članku 3. ne ograničuje, na: (a) upotrebu otrovnog ili drugoga oružja sračunatu na to da se nanese nepotrebna patnja; (b) samovoljno uništavanje gradova i sela ili pustošenje koje nije opravdano vojnom potrebom; (c) napad ili bombardiranje bilo kojim sredstvima nebranjenih gradova, sela, objekata ili zgrada; (d) osvajanje, uništavanje ili namjerno oštećenje ustanova namijenjenih vjeri, dobrotvornim svrhama, odgoju, umjetnosti i znanosti, historijskih spomenika, umjetnina i znanstvenih djela; (e) pljačkanje javne i privatne imovine.
(c) U članku 4. predviđa se nadležnost Tribunala za kažnjavanje genocida, koji je definiran strogo prema člancima II. i III. Konvencije o genocidu iz U komentaru toga članka ponavlja se navod iz te Konvencije da se taj zločin može počiniti u doba mira i u doba rata.

337. Genocid je svako dalje navedeno djelo učinjeno s nakanom da se u cijelosti ili djelomično uništi nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina, kao što je: (a) ubojstvo pripadnika skupine; (b) nanošenje teške tjelesne ili duševne povrede pripadnicima skupine; (c) namjerno nametanje skupini takvih životnih uvjeta kojima je cilj njezino potpuno ili djelomično uništenje; (d) nametanje mjera s namjerom sprječavanja porođaja u okviru skupine; (e) prisilno premještanje djece iz skupine u neku drugu skupinu.
Kažnjiva su sljedeća djela: (a) genocid; (b) urota kojoj je cilj genocid; (c) izravno i javno poticanje na genocid; (d) pokušaj počinjenja genocida; (e) sudioništvo u genocidu.
(d) I napokon, članak 5. Statuta predviđa kažnjavanje za zločine protiv čovječnosti. Komentar toga propisa ističe da su ti zločini najprije bili priznati u Statutu i u presudi Nurnberškoga tribunala, te u Zakonu br.10. Kontrolne komisije za Njemačku. U tome se komentaru dalje navodi da su u sukobu na području bivše Jugoslavije takva neljudska djela dobila oblik tzv. "etničkoga čišćenja" kao i rasprostranjenoga i sustavnoga silovanja i drugih oblika seksualnoga zlostavljanja, uključujući i prisilno prostituiranje. Bitno je, dakle, da to nisu novi međunarodni zločini, nego samo neki posebni oblici otprije priznatih zločina protiv čovječnosti.
članak 5. navodi sljedeće zločine počinjene u oružanom sukobu, kako međunarodnog tako i unutarnjega značaja, a koji su upereni protiv civilnoga pučanstva: (a) ubojstvo; (b) istrjebljenje; (c) porobljavanje; (d) protjerivanje; (e) zatočenje; (f) mučenje; (g) silovanje; (h) proganjanje na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi; (i) ostali neljudski postupci.
Statut toga Tribunala potvrđuje i neka načela iz statuta Nurnberškoga i Tokijskog tribunala, za koja danas nitko ne može tvrditi da nisu pravila međunarodnoga prava na snazi. Ne priznaje se službeni položaj bilo koje optužene osobe, bez obzir je li glavar države ili odgovorni vladin dužnosnik. Činjenica da je optužena osoba djelovala po naredbi vlade ili svoga nadređenoga neće je osloboditi kaznene odgovornosti ali joj kazna može biti ublažena ako Tribunal utvrdi da to zahtijeva pravda.

338. Potvrđuje se načelo ne bis in idem, ali se priznaje i prvenstvo toga Tribunala pred domaćim sudovima. Prema članku 10. Statuta niti jedna osoba ne može za isto djelo biti suđena pred domaćim sudom ako je već suđena pred Tribunalom. Ali osoba koja je suđena pred domaćim sudom može ponojro biti suđena pred Tribunalom: (a) ako je djelo za koje je suđena okvalificirano običnim kaznenim djelom; ili (b) ako postupak pred domaćim sudom nije bio nepristran i neovisan, ako je bio usmjeren na zaštitu optuženoga od međunarodne kaznene odgovornosti, ili ako slučaj nije bio propisno vođen.
Tribunal može izreći samo vremenske kazne, a njihova se visina određuje prema "općoj praksi glede kazne zatvora u sudovima bivše Jugoslavije".
Neki smatraju prazninom što nije izričito predviđena mogućnost suđenje okrivljenim osobama u odsutnosti.
Međunarodni kazneni tribunal za bivšu Jugoslaviju utemeljen je s prvobitnom namjerom da sudi svim počiniteljima svih međunarodnih zločina predviđenih u njegovu Statutu, ili da nadgleda njihovo suđenje pred domaćim sudovima. Za razliku odjijega, Nurnberški i Tokijski tribunal sudili su malom i pažljivo odabranomu broju najviših državnih i vojnih dužnosnika tih dviju poraženih država, a suđenje brojnim izvršiteljima zločina na nižoj razini bilo je prepušteno drugim savezničkim vojnim sudovima.
Moglo se i očekivati da će se države sljednice bivše SFEJ odupirati potpunoj suradnji s Tribunalom. Ali su međunarodni pritisci ipak doveli do toga da većina optuženika danas čeka suđenje u Haagu, ili je već pravomoćno osuđena.
S obzirom da je taj Statut usvojen rezolucijom temeljem Glave VII. Povelje UN, on pravno obvezuje sve države članice te svjetske organizacije. To praktično danas obuhvaća sve države svijeta (s izuzetkom Tajvana, koga Kina smatra svojim odmetnutim područjem, i Svete Stolice).

339. Tužiteljstvo je tako trebalo po službenoj dužnosti pokrenuti istragu zbog upotrebe kasetnih (fragmentirajućih) bombi i naboja s osiromašenim uranom pri NATO bombardiranju u godini područja Savezne Republike Jugoslavije uključivši i Kosovo. Umjesto toga, sadašnja je tužiteljica imenovala povjerenstvo stručnjaka (čija su imena do danas ostala napoznata), koje je "ustanovilo" da nema posebnih ugovornih propisa koji bi zabranjivali ili ograničavali upotrebu tih oružja. Taj "nalaz" proturječi samim osnovama dosadašnjega razvoja prava međunarodnih oružanih sukoba.
(v) Međunarodni kazneni tribunal za Ruandu utemeljen je rezolucijom Vijeća sigurnosti 955. (1994) od 8. studenog 1994, također na temelju glave VII. Povelje UN. Taj Tribunal nadležan je za kažnjavanje međunarodnih zločina počinjenih na području Ruande, kao i od njezinih građana na području susjednih država u tijeku godine. Zločin genocida istaknut je i u proširenom nazivu toga Tribunala.
S obzirom da se radilo o unutarnjemu sukobu s ogromnim brojem civilnih žrtava, taj Tribunal nije nadležan za kažnjavanje teških kršenja Ženevskih konvencija iz 1949, kao ni za kršenja zakona i običaja rata. Nadležan je za kažnjavanje triju skupina međunarodnih zločina, i to: za genocid, za zločine protiv čovječnosti, te po članku 4. njegova Statuta: "za kršenja članka 3. zajedničkog Ženevskim konvencijama i Dopunskog protokola II". Tu je, dakle, izričito navedena ugovorna obveza te zemlje primjenljiva na "nemeđunarodne" oružane sukobe.
U članku 4. Statuta navodi se da će ta kršenja obuhvaćati, ali se na njih neće ograničiti, sljedeća djela: (a) napade na život, zdravlje te fizičku ili mentalnu dobrobit osoba, naročito ubojstvo kao i okrutno postupanje poput mučenja, sakaćenja ili bilo kojega oblika tjelesnog kažnjavanja; (b) kolektivno kažnjavanje; (c) uzimanje talaca; (d) čine terorizma; (e) nasilje nad osobnim dostojanstvom, naročito nečovječno ili ponižavajuće postupanje, silovanje, prisilno prostituiranje i bilo koji oblik nečasnih napada; (f) pljačku; (g) izvršenje kazni ili smaknuća bez prethodne presude izrečene po redovito ustanovljenom sudu uz sva sudska jamstva, priznata od civiliziranih naroda kao neophodna; (h) prijetnje izvršenja bilo kojega od gornjih akata.

340. Funkciju prizivnoga vijeća toga Tribunala obavlja Prizivno vijeće Tribunala za bivšu Jugoslaviju. I funkcija Tužitelja u početku je bila sjedinjena, da bi ju Vijeće sigurnosti u godini razdvojilo.
Naknadno je za sjedište toga Tribunala bila određena Arusha u susjednoj Tanzaniji.
Svi ostali propisi Statuta toga Tribunala potpuno su jednaki onima iz Statuta Tribunala za bivšu Jugoslaviju. I Pravila o postupku i dokazima su jednaka.
S obzirom na desetke tisuća, a možda i više okrivljenih za genocid i za druga djela, koji se kroz dugo vremena nalaze zatvoreni u neregularnim uvjetima, praktične teškoće rada toga Tribunala još su mnogo veće negoli onoga u Haagu.
(vi) Stalni Međunarodni kazneni sud. Njegovo osnivanje dugo je vremena bilo želja mnogih stručnjaka međunarodnoga i kaznenog prava koja se napokon ostvarila.
Čini se da su tu zamisao ohrabrili osnivanje i djelatnosti ad hoc tribunala za bivšu Jugoslaviju i za Ruandu s ograničenom teritorijalnom nadležnošću. Ali se u tekstu Rimskoga statuta uočavaju nastojanja da se prevladaju loša praksa i loša iskustva iz prakse tih dvaju Tribunala.
Rimski statut, temeljem kojega je Sud osnovan, sklopljen je u obliku međunarodne konvencije otvorene na pristup svim državama svijeta. Stupio je na snagu 1. lipnja 2002, nakon što je šezdeseta država potpisnica položila isprave o njegovoj ratifikaciji. Danas već ima preko stotinu njegovih država stranaka. Ali je sigurno da u doglednoj budućnosti njegovim strankama neće postati neke važne zemlje poput Sjedinjenih Država (koje se otvoreno suprotstavljaju samom njegovu postojanju i njegovoj nadležnosti da sudi njihovim građanima), potom Kine, Izraela, i nekih drugih zemalja.
Pri njegovu usvajanju i potpisivanju u Rimu 17. srpnja 1998, za taj Statut glasovala je 121 država među kojima i Hrvatska. Sedam ih je glasovalo protiv (Sjedinjene Države, Libija, Irak, Sudan, Kina i Izrael), a 21 država se uzdržala od glasovanja.

341. Za razliku od Međunarodnoga suda u Haagu, koji je jedan od šest glavnih organa UN (vidi infra, §83), stalni Međunarodni kazneni sud je zaseban subjekt međunarodnoga prava koji je s Ujedinjenim nacijama stupio u odnose temeljem posebnoga sporazuma, poput njihovih specijaliziranih ustanova (v. supra, §54).
Skupština država stranaka Statuta, koju čini po jedan predstavnik svake od tih država, usvaja dvotrećinskom većinom Pravila o postupku i dokazima (članak 51), kao i Obilježja kaznenih djela (članak 9) koja Sudu pomažu u tumačenju i primjeni definicija međunarodnih zločina iz članaka 6. do 8, koji su mu stavljeni u nadležnost. Znakovito je da Statut nije povjerio samome Sudu da sačini i usvoji te važne propise.
Najvažnija nadležnost te Skupštine je što u postupku tajnoga glasovanja bira sve suce i Tužitelja na neobnovljivi mandat od devet godina. Kandidate za ta mjesta predlažu države stranaka temeljem posebnih kriterija. Nakon stupanja na snagu Rimskoga statuta izabrano je prvih osamnaest sudaca, ali se njihov broj prema potrebi može i povećati.
Svi suci raspodijeljeni su u tri odjela (sekcije): Predraspravni, Prvostupanjski, te Žalbeni odjel. Iz sastava Predraspravnoga odjela ustanovljuju se prema potrebi predraspravna vijeća od po tri suca, ili se imenuje sudac pojedinac. Iz Prvostupanjskog odjela za svaki se predmet ustanovljuje prvostupanjsko vijeće od tri suca. Petoro sudaca raspoređenih u Žalbeni odjel obnaša tijekom čitavoga svoga mandata dužnost isključivo u tome odjelu i čine Prizivno vijeće Suda.
Nadležnosti Suda mogu se razmotriti ratione materiae, ratione temporis, ratione loci i ratione personae.
Pod nadležnošću Suda ratione materiae podrazumijeva se njegova stvarna nadležnost, i to ponajprije pravo koje on primjenjuje. Prema članku 5. Statuta Sud je nadležan za: (i) zločin genocida; (ii) zločine protiv čovječnosti; (iii) ratne zločine; te (iv) zločin agresije.

342. Ali zločin agresije u Rimskom statutu još nije definiran
Ali zločin agresije u Rimskom statutu još nije definiran. Sud neće moći kažnjavati krivce odgovorne i za taj zločin sve dok, i ako, se po isteku sedam godina od stupanja na snagu Statuta taj zločin definira (članak 121(5)).
(i) Genocid je u kratkom tekstu članka 6. definiran u istom tekstu kao i u članku II. Konvencije o genocidu iz 1948, te u statutima ad hoc tribunala za bivšu Jugoslaviju i za Ruandu. U svim tim propisima jednako je naglašeno da djela koja su zabranjena moraju biti počinjena "s namjerom da se u cijelosti ili djelomično uništi neka nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina". Ukoliko se ta posebna namjera ne dokaže u postupku, može se raditi o drugom zločinu, najčešće o zločinu protiv čovječnosti.
(ii) Zločini protiv čovječnosti u članku 7. definirani su na opsežniji način negoli u bilo kojem prijašnjem međunarodnom instrumentu. U njih je uklopljen i zločin apartheida.
(iii) Ratni zločini u članku 8. nabrojeni su i opisani su na do sada najiscrpniji način. Taj članak, koji obuhvaća pet gusto tiskanih stranica teksta, u Rimskom je statutu među svim drugima najdulji. Taj napor u kodifikaciji prava oružanih sukoba koje čini međunarodne zločine vrijedan je priznanja. Da su sve značajne države svijeta postale strankama Rimskoga statuta moglo bi se smatrati da je s tim propisom uspješno nadopunjeno univerzalno primjenljivo opće međunarodno pravo oružanih sukoba, kao i međunarodno humanitarno pravo.
U tome opsežnom članku u podtočkama (a) i (b) obuhvaćena su teška kršenja Ženevskih konvencija iz i druga teška kršenja zakona i običaja primjenljivih u međunarodnim oružanim sukobima, koja se isključivo ili napose primjenjuju u međunarodnim oružanim sukobima. Naprotiv, u podtočkama (c) i (e) posebice se definiraju zločini koji se mogu počiniti u nemeđunarodnim sukobima. Pri tome se u podtočkama (d) i (0 koje im slijede naglašuje da se te odredbe ne primjenjuju ha situacije unutarnjih nemira i napetosti.
Sud je ratione temporis nadležan samo za međunarodne zločine počinjene nakon stupanja na snagu njegova Statuta, i to za svaku državu stranku pojedinačno ma kada mu ona naknadno pristupila (članak 11). Neretroaktivnost ratione personae potvrđena je i u članku 24(1). Time je makar za doglednu budućnost ostala bez učinka odredba članka 29. o nezastarivosti svih međunarodnih zločina u nadležnosti toga Suda.

343. Uz to, članak 124. dopušta svakoj državi stranci da izjavi da u razdoblju od sedam godina od kada Statut za nju stupi na snagu, Sud neće biti nadležan za kažnjavanje ratnih zločina iz članka 8, ako su ih počinili njezini državljani ili su počinjeni na njezinu teritoriju. Takvu je izjavu dala Francuska.
Ratione loci Sud može obavljati svoje dužnosti i ovlasti na teritoriju svake države stranke te, na temelju posebnoga sporazuma, i na teritoriju neke treće države. To znači da Sud nije nadležan za djela koja su se zbila na teritoriju neke treće države koja nije stranka Statuta. Ali se to ograničenje ne primjenjuje ukoliko Vijeće sigurnosti UN temeljem glave VII. Povelje uputi Tužitelju "situaciju" glede koje smatra da su počinjeni jedan ili više zločina iz nadležnosti Suda. Tada se može raditi o zločinima koji su se zbili bilo gdje u svijetu.
Ali kada su se zločini u nadležnosti Suda zbili na teritoriju bilo koje države stranke, Sud je nadležan procesuirati sve osumnjičenike, dakle uz državljane stranaka Statuta, također i osobe bez državljanstva, te državljane trećih država.
Nadležnost Suda ratione personae najsloženija je. Svaka država stranka Statuta u načelu je prihvatila nadležnost Suda u odnosu na sve svoje državljane (članak 12-(2)-(b)), bez obzira gdje su počinili neki zločin. Ali s obzirom da taj Sud nema prvenstvo u odnosu na nacionalne kaznene sudove država, nego je njegova nadležnost njima komplementarna (preambula i članak 1), Rimski statut u tome pogledu predviđa neke važne iznimke.
Prema članku 26, Sud nije nadležan suditi osobama koje su u vrijeme počinjenja kaznenoga djela bile mlađe od 18 godina.

344. Sva su navedena ograničenja koja su predviđena Rimskim statutom tolika da će zasigurno iznevjeriti očekivanja svjetske javnosti da najteži međunarodni zločini ne bi smjeli ostati nekažnjeni, pa ma tko i ma gdje ih počini. Stoga u predvidljivoj budućnosti ni to tijelo neće postati istinskim međunarodnim kaznenim sudom.
Postupak pred Sudom mogu, dakle, pokrenuti Vijeće sigurnosti UN, svaka država stranka ili Tužitelj proprio motu.
(i) Vijeće sigurnosti, djelujući temeljem Glave VII. Povelje UN, može uputi Tužitelju neku "situaciju" kada smatra da je počinjen neki zločin iz nadležnosti toga Suda (članak 13(b)). Tada ne postoje nikakva ograničenja racione loci i racione personae, koja mogu važiti u drugim situacijama.
Takve moguće odluke mogu biti nadomjestak za prijašnje rezolucije kojima je Vijeće sigurnosti ustanovilo ad hoc kaznene tribunale za bivšu Jugoslaviju i za Ruandu. Naravno, za neku takvu pozitivnu odluku potrebna je većina od devet glasova u Vijeću sigurnosti, time da ni jedna stalna članica ne uloži veto. Svaka od njih može, dakle, spriječiti takvu odluku.
I obratno, kada se pred Sudom pokrene postupak tužbom neke države stranke Statuta ili inicijativom njegova Tužitelja, Vijeće je sigurnosti ovlašteno, putem rezolucije temeljem Glave VII. Povelje, da zatraži prekid istrage ili kaznenoga progona na rok od 12 mjeseci. Ti se zahtjevi mogu obnavljati (članak 16), što znači praktično u nedogled.
(ii) Svaka država stranka Statuta može pred Tužitelja iznijeti "situaciju" ukoliko smatra da je počinjen neki zločin iz nadležnosti Suda, bilo da su osumnjičenici njezini državljani ili državljani neke druge države stranke. Kako smo naveli, Sud nije nadležan ukoliko se zločin zbio na području neke treće države. Ali ako se zločin zbio na području bilo koje države stranke Sud je nadležan bez obzira na državljanstvo osumnjičenika. Podrazumijeva se da se ta nadležnost u tim slučajevima proteže i na pripadnike međunarodnih snaga koje Vijeće sigurnosti šalje u neku državu, ili odobri njihove operacije.

345. (iii) Osim što postupa po zahtjevima Vijeća sigurnosti i država stranaka, Tužitelj po službenoj dužnosti sam prikuplja obavijesti o počinjenim zločinima iz nadležnosti Suda. On mora prosuditi njihovu utemeljenost putem daljih obavijesti koje prikuplja od država, tijela UN, međuvladinih i nevladinih organizacija, te drugih pouzdanih izvora koje smatra prikladnima. Ali nakon obavljenoga posla Tužitelj nema pravo sam podignuti optužnicu, nego treba od Predraspravnoga vijeća zatražiti ovlaštenje za istinsku istragu, ili može ocijeniti da nema osnove za pokretanje istrage.
Prije istinskoga postupka pred prvostupanjskim vijećem, predraspravno vijeće održava kontradiktornu raspravu o potvrdi optužnice i o dokazima koje mu Tužitelj predoči. U toj raspravi, osim Tužitelja, ravnopravno sudjeluje osumnjičenik sa svojim braniteljem. Tek na koncu te rasprave to Vijeće može potvrditi sve ili neke podignute optužbe i predati optuženu osobu prvostupanjskom vijeću na dalji postupak. Ono može ne potvrditi te optužbe, ili može odložiti raspravu kako bi Tužitelj prikupio nove dokaze ili izmijenio optužnicu (članak 61(7)). Ukoliko Tužitelj kasnije zatraži proširenje točaka optužnice, ili njihovu zamjenu težima, o njima se vodi nova rasprava (članak 61).
Rasprava pred prvostupanjskim vijećem u pravilu je javna i mora se voditi u prisutnosti optuženika. Ne predviđa se suđenje i izricanje kazne u odsutnosti optuženika. Privilegira se osobno svjedočenje žrtava zločina i drugih svjedoka. Svjedoci, kako optužbe tako i obrane, podvrgavaju se unakrsnom ispitivanju suprotne strane. Suci slobodno ocjenjuju dokaze iznesene u tijeku postupka, ali ta sloboda ne znači arbitrarnost. Naime, oni su dužni detaljno obrazložiti presudu koju donesu. U članku 74(2) Statuta predviđa se da Sud smije utemeljiti svoju odluku samo na dokazima izvedenim i raspravljenim pred njim na suđenju. Na temelju tih dokaza suci moraju ustanoviti krivnju optuženika "izvan razborite sumnje" (članak 66(3)).
I Tužitelj i osuđenik imaju pravo žalbe na osuđujuću presudu ili presudu o kazni koju razmatra Prizivno vijeće Suda. Ono u tome postupku ima sve ovlasti Prvostupanjskog vijeća. Ono može ukinuti ili preinačiti odluku ili odluku o kazni, ili naložiti novo suđenje pred drugim raspravnim vijećem. Ako utvrdi da je izrečena kazna nerazmjerna sa zločinom, ono može tu presudu odmah izmijeniti.

346. Sud može izreći osobi koju je osudio za zločin iz njegove nadležnosti (a) kaznu zatvora na određeno vrijeme, ali najviše trideset godina; ili (b) kaznu doživotnoga zatvora kada je ona opravdana iznimnom težinom zločina i osobnim okolnostima osuđenika. Uz zatvorsku kaznu, Sud može još izreći: (c) novčanu kaznu sukladno kriterijima koji su propisani u Pravilima o postupku i dokazima; te (d) oduzimanje imovinske koristi pribavljene kaznenim djelom, koje ne smije naškoditi pravima trećih osoba stečenih bona fide.
I prema Rimskom statutu odgovornost vojnoga zapovjednika i politički nadređenoga za počinjene zločine znatno je šira od odgovornosti izvršitelja zločina koji postupaju po nezakonitoj zapovijedi. Vojni zapovjednik može isključiti svoju odgovornost u slučaju tzv. "dvostruke linije zapovijedanja" (kada je zločin zapovjedio netko drugi izvan njegove kontrole), ukoliko on taj predmet proslijediti višim vlastima radi provođenja istrage i kaznenoga progona, i to čim za njega sazna.
Počinitelj zločina može biti oslobođen odgovornosti ako je imao pravnu obvezu pokoravati se zapovijedima Vlade ili nadređenoga, nije znao da je zapovijed nezakonita, a zapovijed nije bila očito nezakonita (članak 33). Ali se u tome propisu izričito navodi da su zapovijedi da se počine genocid ili zločini protiv čovječnosti očito nezakonite zapovijedi. Pitanje je li zapovijed bila "očito nezakonita" može se, dakle, postaviti jedino glede ratnih zločina iz članka 8. Rimskoga statuta.
Najznačajnije je što je Rimski statut po prvi put u praksi međunarodnih kaznenih sudišta propisao skup općih načela prava iz međunarodnoga kaznenog prava od kojih Sud ne smije odstupiti. U kontinentalnom pravu europskih i drugih država sva ta načela čine tzv. "opći dio" kaznenih zakona.
Tako se u 3. dijelu Rimskoga statuta, među drugim općim načelima kaznenoga prava, predviđaju i definiraju ona: nullum crimen sine lege (članak 22), nulla poena sine lege (članak 23), i načelo neretroaktivnosti u primjeni kaznenih djela uz načelo lex mitius (članak 24).

347. Počinitelj je kazneno odgovoran samo ako je ostvario posebno obilježje kaznenoga djela u nadležnosti Suda, uz svoju namjeru (intent, intention) i saznanje (knoivledge, connaissance). Podrazumijeva se da je počinitelj morao imati i namjeru i saznanje u vrijeme počinjenja kaznenoga djela. Krivnja počinitelja mogla bi se isključiti uslijed stvarne ili pravne zablude koje su u Statutu definiraju veoma restriktivno.
Rimski statut veoma detaljno propisuje oblike počinjenja kaznenoga djela bilo od počinitelja pojedinca, od supočinitelja, ili posrednoga počinitelja putem druge osobe; te oblike sudjelovanja u njemu (suučesništvo), i to: poticanje, pomaganje, suučesništvo u grupnom zločinu, poticanje na genocid kao posebno djelo, te pokušaj i odustajanje od kaznenoga djela.
Predviđene su četiri osnove za isključenje kaznene odgovornosti: (a) duševna bolest ili smetnja; (b) stanje privremene duševne poremećenosti uslijed opijenosti; (c) samoobrana (nužna obrana); te (d) u jedinstvenoj odredbi prisila i krajnja nužda.
Opsežno IX. poglavlje Rimskoga statuta u člancima propisuje različite oblike međunarodne suradnje i sudske pomoći. U njemu se preciziraju dužnosti država stranaka Rimskoga statuta da postupaju po nalozima Suda za uhićenje ili privođenje osoba te na zahtjev Suda identifikacija osoba i utvrđivanje njihova boravišta, prikupljanje dokaza, ispitivanje svjedoka, ovjeravanje dokumenata, i dr. Država u pitanju može od Suda zatražiti odgodu izvršenja uhidbenoga naloga.
Članak 68. (i Pravila 85-93) predviđa detaljne propise o zaštiti žrtava zločina i svjedoka tijekom čitavoga postupka pred Sudom. Ali te opravdane mjere ne smiju škoditi punom poštivanju prava obrane. Predviđa se mogućnost rasprave uz isključenje javnosti, kao i očuvanja anonimnosti svjedoka. Ali pri unakrsnom ispitivanju optuženik ima pravo znati njihov identitet.
Zaključak. Rimski statut tako svojini detaljnim i preciznim propisima onemogućuje neka zastranjenja koja su se događala u praksi ad hoc međunarodnih kaznenih tribunala.

348. Tužitelj je podvrgnut kontroli sudbene vlasti i sprječava se da on za sebe uzurpira vlast da izravno nastupa kao organ čitave međunarodne zajednice. Njegova je funkcija u postupku u znatnoj mjeri izjednačena s onom branitelja. Time se omogućuje poštivanje presumpcije nedužnosti optuženika do konačne presude.
S obzirom da je pravo koje primjenjuje Sud, a napose zločini u njegovoj nadležnosti, iscrpno kodificirano pisanim propisima, ni suci više neće sebe moći smatrati organima međunarodne zajednice u vršenju "zakonodavne djelatnosti". U tome pravu više nema praznina kojima bi oni mogli pravdati stvaranje tzv. "judge made law". Umjesto sudaca, zakonodavnu djelatnost obavlja Skupština država stranaka Statuta u kojoj bi trebalo vladati načelo njihove suverene jednakosti.
S tim optimizmom valja čekati na prve presude Međunarodnoga kaznenog suda, i treba se nadati njegovoj bogatoj praksi.